Article Index

Krivo postavljanje stvari

Potkraj 19. st. je C.T. Russella osnovao zajednicu kršćana pod nazivom 'Istraživači Biblije'. U silnoj želji da ide korak dalje od tadašnjih kršćanskih zajednica, on je uveo nova učenja koja su se jednim dijelom oslanjala na učenja adventističke crkve, dok su druga bila posve strana svim drugim crkvama. Sve je to učinjeno s ciljem da se zastupa samo doktrinarna istina i odvoji od ostalog dijela kršćanstva, ali je unatoč tome zadržao neka svoja gledišta koja su odstupala od biblijske istine. 1884. godine je osnovao Društvo Watch Tower kako bi pisanim putem lakše širilo svoja gledišta koja je smatrao biblijskom istinom. Nakon njegove smrti je pod vodstvom drugog predsjednika J.F. Rutherforda osnivana religiozna organizacija koja je odbacila mnoga njegova gledišta dok je ostala učenja nastojala zacementirati kao kršćanski nauk kojeg se nije smjelo dovoditi u pitanje. Upravitelji Društva Watch Tower su preko njega i drugih predsjednika, koji su često imali glavnu i završnu riječ, uvodili 'novo svjetlo' koje je navodno korigiralo ili odbacilo netočna gledišta ali se nažalost i to 'novo svjetlo' često oslanjalo na pogrešnim temeljima i učenjima koja nisu bila poznata u ranijoj kršćanskoj povijesti.

Svi članovi zajednice su dovedeni u poziciju da se bez pogovora podrede novim učenjima kojeg su prihvaćali kao izraz djelovanja Božjeg duha na istaknute muževe koji priznaju da oni nisu nadahnuti svetim duhom. No, pitanje je koliko su ta nova učenja bila točna s obzirom da se nije dovoljno istražio nauk prvih kršćana. Drugi su pojedinci bezuspješno pokušavali iskazivati svoj duhovni dar razlučivanja istine od zablude, jer su im zatvarana usta kako ne bi dovodili u pitanje trenutna tumačenja i tako umanjili autoritet vodećih ljudi u zajednici. Time se išlo protiv principa prvih Istraživača Biblije i stava kojeg je imao Russell koji je napisao:

"Mnoge su vjerne duše u danima Reformacije hodile u svijetlu koje je u to vrijeme bilo dostupno. Ali su od tada Protestanti vrlo malo napredovali zbog toga što umjesto da su hodili u svijetlu oni su se zaustavili oko svojih omiljenih vođa spremni da vide onoliko koliko su vidjeli ali ništa više. Postavili su granice svom napretku na putu istine, ograđujući ga s ono malo istine što su imali od čega je veliki dio pogreške bio naslijeđen od „majke“ Crkve. Većina kršćana imala je praznovjerno poštovanje prema učenjima formuliranima prije toliko godina pretpostavljajući da se ne može više znati o Božjem planu od onoga što je bilo poznato Reformatorima. (Studije svetog pisma, C.T.Russell)

Pitanje je do koje granice su došli vođe društva Watch Tower nakon smrti Russella i zašto oni također traže od svojih članova da vide samo onoliko koliko vide i oni. Kad bi se neovisno od sadašnjeg uvjerenja preispitao samo jedno novo učenje kao što je učenje o ‘pomazanicima’, te nebeskoj i zemaljskoj klasi, tada bi se naišlo na mnogo novih biblijskih argumenata koji se do sada nisu uzeli u obzir, niti su se temeljito razmatrali, a koji bi pomogli kod točnijeg razumijevanja svega što je povezano s nebeskim kraljevstvom. Biblija ne spominje izraze nebeska i zemaljska klasa ali su se te dvije klase mogle prepoznati po ulozi unutar Božjeg naroda ali na drugačiji način nego je to opisano u izdanjima Watchtower. Naime, muževi koji su upravljali narodom kao starješine, svećenici, kraljevi i knezovi su pripadali klasi neba jer su zastupali nebeski autoritet i Božje zakone, dok je narod predstavljao klasu zemlje koja je bila podređena klasi neba a time i Bogu. Obje klase zajedno su predstavljale Božju kuću ('Crkvu', 'Skupštinu'). Unutar Božje kuće je bilo pravednika i nepravednika. Takva podjela je trebala biti preslikana i u Kristovu skupštinu - Crkvu koja je nastala kao rezultat reformacije Skupštine 'Izrael' koja se temeljila na izabranom 'malom stadu' židovskih kršćana. No, nova učenja Watchtowera su zanemarile takvu postavku pa su u 'klasu neba' postavili one koji su po njihovom gledištu pozvani u nebeski život, a u 'klasu zemlje' neznabošce, nevjernike i uskrsnule pretkršćanske pravednike kojima je ponuđena nada u zemaljski život. Za temelj svog novog učenja su uzeli riječi apostola Pavla koji je rekao:

 "... jer po Kristu i jedni i drugi imamo pristup Ocu jednim duhom. Dakle, više niste tuđinci i došljaci, nego sugrađani svetih i Božji ukućani, nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni je kamen temeljac sam Krist Isus. U zajedništvu s njim cijela je građevina skladno povezana i izrasta u sveti hram Jehovin. U zajedništvu s Kristom i vi se ugrađujete u građevinu u kojoj Bog prebiva duhom." (Efežani 2:18-22)

Ovdje se razlikuju dvije grupe kršćana: sveti i njihovi sugrađani, a svi zajedno su Božji ukućani tj. oni koji tvore Božju kuću.  Russell je tvrdio da su

    • sveti -  144000 
    • sugrađani - ostali kršćani koji su posvećeni svetim duhom

Međutim, Pavle nije kršćane podijelio na toj osnovi, što se da zaključiti iz konteksta koji glasi: 

"Stoga imajte na umu da ste po tijelu prije bili neznabošci — “neobrezanima” su vas nazivali oni koji se nazivaju “obrezanima”, koji su obrezani rukom na tijelu — da ste u to vrijeme bili bez Krista, otuđeni od izraelske zajednice i tuđinci za koje nisu vrijedili savezi obećanja, bili ste bez nade i bez Boga u svijetu. Ali vi koji ste nekada bili daleko od Boga sada ste u zajedništvu s Kristom Isusom došli blizu Boga po Kristovoj krvi. Jer on je mir naš, on koji je od dvije skupine načinio jednu i srušio pregradni zid koji ih je razdvajao. Svojim tijelom ukinuo je neprijateljstvo, Zakon koji se sastoji od zapovijedi i odredbi, da bi u zajedništvu sa sobom od dvije skupine stvorio jednog novog čovjeka i uspostavio mir i da bi obje skupine u jednome tijelu pomirio s Bogom po mučeničkom stupu, jer je samim sobom ubio neprijateljstvo. I došao je te objavio dobru vijest mira vama koji ste bili daleko od Boga i onima koji su bili blizu Boga, jer po Kristu i jedni i drugi imamo pristup Ocu jednim duhom. Dakle, više niste tuđinci i došljaci, nego sugrađani svetih i Božji ukućani, nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni je kamen temeljac sam Krist Isus. U zajedništvu s njim cijela je građevina skladno povezana i izrasta u sveti hram Jehovin. U zajedništvu s Kristom i vi se ugrađujete u građevinu u kojoj Bog prebiva duhom. Zato ja, Pavao, zatvorenik zbog Krista Isusa za vas, ljude iz drugih naroda.. (Efežani 2:11-3:1)

Jedina razlika koju Pavle spominje je razlika između židovskih i nežidovskih kršćana jer su svi zajedno sada po Kristu bili Božji ukućani. On spominje dvije skupine koje su tvorili jednu građevnu, Božju kuću:

    • sveti - židovski kršćani (malo stado)
    • sugrađani - nežidovski kršćani (druge ovce)

Zbog zanemarivanja ovakve podjele, sve do danas je na snazi ostalo pogrešnu tumačenje vezano uz kršćansku skupštinu. Čak i neke korekcije koje su napravljene nisu uvele veće i bolje svjetlo jer su se i one oslanjale na pogrešnom tumačenju Pavlovih riječi. Dok je Pavle dvije skupine smatrao jednom, Russell i Rutherford su od te jedne skupine opet napravili dvije i dali im sasvim kriva obilježja po svojoj novoj podjeli.

U ovoj knjizi ću iznijeti na vidjelo sve argumente koje dovode u pitanje gledišta koja su prihvaćena u vrijeme Russella i Rutherforda koji su krivo tumačili osnovne pojmove kao što su ‘nebesko kraljevstvo’, ‘duhovni Izrael’, ‘veliko mnoštvo’, ‘druge ovce’, ‘malo stado’ itd. Bez točnog razumijevanja tih pojmova se najprije kategorički zastupala ideja o odlasku na nebo svih kršćana dok bi bezbožnici i nevjernici ostali živjeti na zemlji pod osudom zajedno sa pravednicima koji su umrli prije Isusa. Ta je ideja bila opće prihvaćena tako da su se neki biblijski stavci i pojmovi prilagođavali takvom razumijevanju. No, kad se ponovno istraži što o tome zaista govori Biblija, tada iskreni čitaoci i istraživači Biblije mogu s opravdanim razlogom vidjeti ono što drugi ne vide i tražiti da se iznesu oni argumenti koji su do sada iz nekih razloga bili zanemareni (vidi svezak 3,4,8,9,10).

Treba uzeti u obzir da mnoge kršćanske crkve naučavaju kako svi dobri ljudi idu na nebo. Takvo učenje je utemeljeno nakon što se nisu ispunila očekivanja prvih kršćana da će Isus doći u njihovo vrijeme, pogotovo nakon uništenja Jeruzalema 70. g. kada su prolazile godine i desetljeća bez ikakve naznake da će nastupiti kraj. Tada je sve više bila zastupljena ideja da Isus nije kralj ovog svijeta nego onog nebeskog gdje dobri ljudi idu nakon smrti. Tako se izraz 'nebesko kraljevstvo' više nije odnosilo na Božje kraljevstvo na zemlji nego samo na nebesko područje. Neki su već tada prihvatili učenje o dušama svetaca koji se već nalaze s Kristom na nebu, a samim tim i učenje o nebeskom životu.

Tumačenje 'Istraživača Biblije' se od samog početka oslanjalo na pogrešnom razumijevanju izraza 'nebesko kraljevstvo' pa se tvrdilo kako prvi kršćani uopće nisu gajili nadu u zemaljski život jer su bili posvećeni da budu s Kristom na nebu. Zbog toga su tvrdili da postoje dvije grupe kršćana koje idu na nebo tvrdeći da je Bog dao prednost sakupljanju klase višeg ranga koja je pomazana svetim duhom s izgledom da će postati Kristovi suvladari na nebu (Stražarska kula, 15.12.1992. str.13. st.17). Ostale kršćane su smatrali klasom nižeg ranga koja se nije dovoljno naprezala da zadrži svoja nebeska mjesta ali su također trebali doći na nebo kao veliko mnoštvo posvećenihZa njih su tvrdili slijedeće:

“Oni su izgubili nagradu da dođu na prijestolje i dobiju božansku narav, no na koncu će ipak (otići na nebo i) postati duhovna bića nižeg ranga. Premda će biti posvećeni, podlegli su svjetovnom duhu u toj mjeri da nisu živjeli požrtvovnim životom.” (Studija Svetog pisma, 1886)

Po ovom gledištu je nebo bilo pripremljeno za sve posvećene kršćane, kako za one koji će vladati s Kristom tako i za veliko mnoštvo posvećenih kršćana, a zemlja za sve uskrsnule među kojima će biti pravedni ljudi pretkršćanskog doba i svi nepravedni. 

    • klasa neba - svi kršćani (144000 kao klasa višeg ranga i ostali kršćani kao klasa nižeg ranga)
    • klasa zemlje - pretkršćanski pravednici te bezbožnici i nevjernici

Tumačeći Bibliju iz te svoje perspektive oni su bili primorani tvrditi da su prvi kršćani gajili nadu u nebeski život, dajući nekim pojmovima i biblijskim stavcima pogrešno značenje. Zbog ovakvog gledišta je ta grupa kršćana pod vodstvom brata Russella u svojoj kampanji prije svega tražila dostojne koji će vladati s Kristom na nebu, smatrajući da je to bio njihov primarni zadatak kojeg im je zapovijedio sam Isus Krist (Stražarska kula, 1.5.2007. str.30). Budući da su se apostoli u svojim poslanicama svim tadašnjim kršćanima obraćali kao jednom 'tijelu' koje je bilo posvećeno i pomazano svetim duhom, onda se zaključilo kako su svi prvi kršćani pripadali klasi neba, od kojih je posebnu važnost imala grupa od 144000 izabranih koji su trebali udovoljiti najvišim standardima. 

Izgleda da Russell i drugi još nisu imali točnu spoznaju o nebeskim stvarima pa su nadu u nebeski život prihvatili kao jedini poziv za sebe i ostale koji su im se pridruživali. Umjesto da su temeljito istražili gledište i nadu prvih kršćana oni su po gledištu nekih teologa tumačili izjave zapisane od strane biblijskih pisaca i tako drugima posredovali pogrešnu nadu - nadu u nebeski život. S takvim razumijevanjem niti jedan tadašnji član zajednice ‘Istraživača Biblije’ nije mogao sebe vidjeti na zemlji nego samo na nebu. Nisu se mogli smatrati čak ni pripadnicima niže klase kršćana jer su se takvi manje vjerni kršćani po njima nalazili u drugim kršćanskim zajednicama. Stoga je bilo logično da su svi oni sebe smatrali klasom višeg ranga tj. pomazanicima (izabranim suvladarima), iako tu tvrdnju nisu mogli ničim potkrijepiti jer nije imala svjedočanstvo Božjeg duha. Ona je samo emotivno utjecala na razum članova zajednice kao što o fenomenu ponovnog rođenja možemo čitati:

“Neki kažu da je kod određivanja je li neka osoba ponovno rođena važno da ona osjeća snagu duha. Ipak, naše srce i razum mogu nas zavesti, posebno ako na njih utječu jake emocije (Jeremija 17:9). William Sargant, istraživač na području djelovanja emocija na razum, navodi potrebu ”biti opreznim s obzirom na uvjerenja zadobivena u stanju emocionalnog uzbuđenja kad nas naš razum možda pogrešno vodi“. Prema Sargantu, jedan primjer za to je učinak propovijedanja o religioznom buđenju i prijetnje kaznom paklene vatre. Tko ne bi želio biti ponovno rođen da bi otišao na nebo, ako bi jedina alternativa bila trpjeti vječno mučenje? Sargant kaže da je pod takvim emocionalnim pritiskom ”razum potisnut, normalni kompjuter mozga privremeno isključen, te da se nove predodžbe i vjerovanja prihvaćaju nekritički“ (The Mind Possessed). (Stražarska kula, 15.11.1992. str3)

Ovdje je ‘ponovno rođenje’ opisano u duhu učenja po kojem samo takve osobe idu na nebo i nebeski raj. No, saznat ćemo da je ono vezano uz sve pravednike koji će ponovnim rođenjem postati djeca Božja po Kristu bez da moraju živjeti na nebu. Promjene u gledištima koja su se nametala vjernicima su vršile emotivni pritisak na njihov razum tako da su sebe željeli vidjeti samo na nebu u Božjoj prisutnosti, a ne u nekom nepovoljnom položaju. Zbog takvog gledišta o ‘ponovnom rođenju’ su Istraživači Biblije također sebe vidjeli samo na nebu, a zbog isticanja svog posebnog nebeskog statusa više klase, na sebe su gledali kao na skupštinu pomazanika. 

Tridesetih godina 20. stoljeća se Istraživači Biblije razilaze jer se mnogi nisu mogli složiti sa novim postavkama i gledištima tadašnjeg predsjednika Društva J.F. Rutherforda. On je zbog toga bio primoran 1931. godine za zajednicu vjernika koja je ostala vjerna njemu i Društvu Watch Tower uvesti novi naziv 'Jehovini svjedoci' kako bi se razlikovao od Istraživača Biblije koji su ostali vjerni pokojnom bratu Russellu i njegovim gledištima. Po Ruthefordu je napravljena nova podjela koja je išla za tim da se zajednicu kršćana koju je on predvodio poistovjeti sa jedinom pravom religijom i tako odvoji od takozvanog kršćanstva. Po toj su se podjeli 'sveti' i 'sugrađani' trebali nalaziti samo unutar te jedne zajednice. Zato je tumačio da se u pravu kršćansku skupštinu (koju je on vodio) najprije sakupljaju oni koji su posvećeni i pomazani za Kristove suvladare, a da se veliko mnoštvo 'sugrađana' oko njih počinje sakupljati tek kada ovi prvi budu sakupljeni, tako da svi ostali kršćanski vjernici iz drugih kršćanskih zajednica ne mogu biti sugrađani svetih niti ulaze u 'kućanstvo vjere' nego u takozvano ili lažno kršćanstvo. Njegova podjela je izgledala ovako:

    • sveti - posvećeni i pomazani kršćani - Kristovi suvladari - nebeska klasa (Jehovini svjedoci)
    • sugrađani - veliko mnoštvo - zemaljska klasa (Jehovini svjedoci i pretkršćanski pravednici)
    • ostali kršćani - lažno kršćanstvo (sve ostale kršćanske zajednice)

Rutherford je s ovom novom podjelom dobio na puno većoj važnosti od Russela jer je uzdigao Zajednicu koju je predvodio, a koja je po njegovom gledištu bila jedina prava kršćanska skupština koju Krist vodi i upravlja preko njega. Time je u nebeskoj hijerarhiji on postao prvi čovjek do Krista. Tada je snagom svoje riječi ove druge kršćane nižeg ranga, koji su do tada viđeni na nebu, novim tumačenjem spustio na zemlju. Od tada izrazi ‘klasa neba i klasa zemlje’ poprimaju novo značenje. Naime, Rutherford je s ovom novom podjelom tvrdio da samo posvećeni i pomazani kršćani koji su do tada živjeli idu na nebo, dok svi ostali vjerni kršćani koji se krste nakon 1931. godine ostaju na zemlji zajedno s uskrsnulim pretkršćanskim pravednicima. Tako se kršćane unutar Društva Watch Tower, dijeli na nebesku i zemaljsku klasu, dok svi izvan te zajednice pripadaju lažnom kršćanstvu. U nebesku klasu ulaze samo 144000 posvećenih, a u zemaljsku klasu svi koji će živjeti i uskrsnuti na zemlji, i pravednici i nepravednici (vidi ‘Otkrivenje’ str.120. st.2; Stražarska kula, 1.2.1995. str.13 st.16.). Watchtower od tada prema svom tumačenju izraz “nebeska klasa“ koristi za 144000 kraljeva koji idu na nebo, a izraz “zemaljska klasa“ koriste za podanike koji će živjeti na zemlji. Međutim, ja u ovoj knjizi i dalje koristim te izraze prema izvornom biblijskom kontekstu prema kojem imenovani muževi u Božjoj skupštini predstavljaju klasu “neba“, a ostali članovi Božjeg naroda klasu “zemlje“ čime jedni i drugi sačinjavaju Božje kućanstvo i Božju kuću koja obuhvaća sve kršćane koji su se nalazili u svim kršćanskim zajednicama, a ne samo u jednoj.

Kad se u publikacijama Watchtowera spominju neki rani kršćanski pisci, apostolski oci i apologeti, onda se u njihovim izjavama nigdje ne ističe da su oni i tadašnji rani kršćani težili za nebom i nebeskim prijestoljima iako su se smatrali posvećenima i nanovo rođenima. Kad se samo ta povijesna činjenica uzme u obzir onda nije na mjestu tvrditi da je poziv za nebo (po Russellu) vrijedio za sve vjerne kršćane, niti je na mjestu tvrditi da je taj poziv za nebo vrijedio sve dok se (po Rutherfordu) nije skupilo broj od 144000 izabranih i da se tek nakon toga, odnosno nakon 1931. godine pozivalo ljude da gaje nadu u zemaljski život. Očito su predvodnici Društva Watch Tower previdjeli neke činjenice te su nesvjesno doveli u zabludu sebe i one kršćane koji svoju nadu u nebeski život mogu zahvaliti samo krivom razumijevanju koje im je prezentirano u tom krivom svjetlu. Prihvatili su nadu u nebeski život jer je to bilo nešto samo po sebi razumljivo u to vrijeme. Zbog takvog uvjerenja su automatski prihvatili sebe kao članove nebeske (vladajuće) klase bez da su dobili svjedočanstvo duha koje bi to potvrdilo. No, to nije bilo u skladu s ‘svjedočanstvom Božjeg duha’ već u skladu sa duhom (tumačenjem) Watchtowera (vidi Stražarska kula, 1.3.1990. str. 20; Stražarska kula, 1.1.2002. str. 20).

Svaki onaj tko se do 1931. godine pridružio ‘Istraživačima Biblije’ automatski je sebe vidio na nebu, a ne na zemlji jer nije bilo druge alternative. Čak su svi oni smatrani klasom višeg ranga - pomazanicima - zato jer su vjerovali da se među njima još nije skupio svih 144000 kršćana koji će vladati s Kristom. Budući da Istraživača Biblije nije bilo ni izbliza toliko, onda je bilo lako misliti da svi oni ulaze u taj broj. Broj se je čak znao smanjivati zbog razočarenja, pogotovo nakon 1914. godine kada je prema predviđanju Isus trebao doći i uzeti ih na nebo, a također i nakon 1925. godine kada su očekivali da će nastupiti i zemaljsko uskrsnuće (Probudi se, 22.6.1995 str.8,9; Stražarska kula, 1.12.1993. str.18. st.17; Stražarska kula, 1.11.1993 str.11,12 st.18,20). Do 1935. godine broj članova zajednice (‘pomazanika’) je prešao 50000, a pretpostavljalo se da bi uskoro (sa svima do tada umrlima) mogao premašiti broj od 144000, što bi značilo da dobar dio njih spada u skupinu ‘nižeg ranga’. Stoga 1935. dolazi do novog učenja o 'velikom mnoštvu' pravednika (sugrađana) koje se tek od tada trebalo početi skupljati oko pomazanika (duhovnih Izraelaca). No, i to novo učenje je temeljeno na pogrešnom tumačenju Pavlovih riječi.

Do 1966. godine vjerovalo se da su posljednji od 144000 skupljeni do 1935. godine. Po tom se gledištu broj ‘pomazanika’ trebao s vremenom smanjivati kako vrijeme prolazi i ljudi umiru, a eventualni novi ‘pomazanici’ su bili rijetke iznimke za one koji su postali nevjerni, kako bi broj ostao isti (Stražarska kula, 1.2.1999. str.19). Računalo se da će broj pomazanika prisutnih na zemlji biti jako malo prije Harmagedona. No broj navodnih 'pomazanika' se zbog novog gledišta zaustavio na približno 8500 još sredinom 1980-tih i od odonda ne opada već polagano raste što je samo dokaz da se tumačenje o nebeskom pozvanju nikad nije mogao objasniti i dokazati biblijskim riječnikom. Budući da je sve više 'pomazanika' koji su se rodili nakon 1935-te, a većina je takvih i u ‘Vodećem tijelu’, Watchtower je 2007. godine odustao od 1935-te kao godine u kojoj su se skupili svi 144000 i to konačno skupljanje odgodio na neodređeno vrijeme (Stražarska kula, 1.5.2007. str. 30). Iako su vremenom nekoliko puta izvršene korekcije, one ipak nisu mogle dovesti do potpunog usklađivanja svih biblijskih redaka jer su neki stavci i dalje izlazili iz tog okvira. Čak se je moralo prilagoditi tumačenje koje je trebalo smjestiti zemaljsku klasu i ‘veliko mnoštvo’ u kontekst takvog razumijevanja. To ‘veliko mnoštvo’ se nije ubrajalo u članstvo duhovnog Izraela, nego ih se smatralo strancima ili tuđincima. Prema toj se logici bezuspješno pokušavalo  prilagoditi i neke povijesne paralele iz povijesti Božjeg naroda Izrael. No to je biblijsku istinu obavilo još gušćom maglom koja je sakrila pravu sliku Kristove skupštine.

Npr. Watchtower tumači da je Božji narod od 1914 - 1919. god. bio u ropstvu Babilona Velikog što znači da su tada u ropstvo ušli i izašli samo članovi “nebeske klase“ jer se “zemaljska klasa“ pojavila mnogo kasnije (vidi Stražarska kula 1.5.1997. str.19,20.). Kad uzmemo paralelu iz događaja koji se odigrao 609. g.pr.n.e. kada je Judeja potpala pod vlast Babilona. (587. g.pr.n.e. je Jeruzalem razrušen) tada vidimo da su u zarobljeništvo otišli svi, kako pripadnici ‘neba’ – svećenici i knezovi, tako i pripadnici ‘zemlje’ – sav narod (Ps 113:6-8). Iz zarobljeništva su nakon 539. izašli opet zajedno obje klase. "Novo nebo" je bilo predočeno po namjesniku Zorobabelu kojeg je podupirao prvosvećenik Jezus. Ostatak Židova koji je izašao skupa s njima, predstavljao je ‘novu zemlju’, pročišćeno društvo ljudi koji su se podložili toj nebeskoj vlasti ‘novog neba’ i pomogli da se ponovno uspostavi čisto obožavanje u njihovoj zemlji (Ezr 5:1,2; Ps 126:1; Iz 65:17). Ova činjenica je zanemarena jer se nije mogla uklopiti u njihovo tumačenje. Prema tome, ova paralela, kad se malo bolje razmotri, govori da su u zarobljeništvo Babilona Velikog otišli svi kršćani, kako pripadnici neba, tako i pripadnici zemlje. Oni su kao vjerna grupa pravih obožavatelja vjerojatno zajedno s otpalim kršćanstvom bili porobljeni od političkih elemenata zvijeri koja je surađivala sa političko-religioznim vođama Babilona Velikog. Tako je mali broj pravih kršćana kao članovi zemaljske klase zajedno sa onim koji su sjedili na svojim nebeskim mjestima u kršćanskoj skupštini odvedeni u institucionalno ropstvo Babilona Velikog i to u jednom trenutku rane kršćanske povijesti koji najbolje odgovara toj paraleli. To opet u sebi krije činjenicu da se ‘veliko mnoštvo’ nije trebalo čekati da se pojavi nakon što se skupe pripadnici nebeske klase jer su se oni već od samog početka skupljali u skupštinu Božjeg naroda zajedno s budućim članovima ‘novog neba’. To samo pokazuje da se 1914. godine nije desilo zarobljeništvo niti se 1919. godine odigralo oslobođenje Božjeg naroda iz ropstva Babilona Velikog, pogotovo ne po scenariju opisanom u publikacijama Watchtowera. 

Sve nam ovo govori zašto su svi Istraživaći Biblije pri kraju 19. stoljeća i u prvim desetljećima 20. stoljeća sebe smatrali članovima grupe od 144000 izabranih, iako su po logici stvari svi oni bili pripadnici velikog mnoštva (unutar kršćanstva) između kojih Bog izabire pojedince za Kristove zastupnike, s tim da ti izabrani još uvijek nisu pomazani za tu ulogu pa se nitko od njih ne može predstavljati kao takav. Tako se dogodilo da su svi oni koji su tada pripadali klasi velikog mnoštva sebe vidjeli u ulozi Kristove nevjeste koja će po njihovoj tvrdnji s Kristom sjediti na svojim nebeskim prijestoljima. S tim uvjerenjem su mnogi umrli, a neki još uvijek žive nadajući se da će poslije svoje smrti uskrsnuti na nebo gdje bi primili kraljevske ovlasti. No, prava istina o Kristovoj skupštini i Božjem narodu se može otkriti u Bibliji ako se stvari postave u izvornom i drugačijem kontekstu od onog kojeg su postavili Russell i Rutherford.

Treba uzeti u obzir da je zajednica Jehovinih svjedoka samo jedna od pojedinačnih skupština među narodima u kojoj se skupljaju kršćani. Kristova skupština kao Božja kuća se sastoji od svih vjernika koji su rođeni od vode i duha, tj. od Boga, počevši od apostola do naših dana koji se poput “živog kamenja“ grade i izgrađuju (1.Pe 2:5). Budući da Isus poznaje svoje, onda niti jedan čovjek ne može tvrditi da se Kristovi ukućani nalaze zatvoreni u točno određene institucije koje je čovjek formirao. U početku je postojala opća (katolička) crkva, ali ne kao institucija nego kao zajednica kršćana koja se s vremenom razjedinila po doktrinarnoj osnovi. Kristova univerzalna Skupština će nakon velike nevolje biti sastavljena od svih pravih kršćana koji su sačuvali sebe neokaljanim od ovog svijeta tako da će Isus Krist, kad Bog bude sudio Božjoj kući, naći svoju Skupštinu “bez mrlje ili bore ili bilo čega takvog, svetu i neokaljanu“ (Ef 5:25-27). Naime, Isus dovodi k sebi sve prave kršćane, bez obzira u kojoj su zajednici stekli vjeru u njega i oni će se očitovati nakon Kristovog dolaska. On će ih izdvojiti i skupiti iz svih zajednica a ne samo iz jedne. Čak ako se neka zajednica trudi biti neokaljanom od svijeta, to ne znači da je jedina u kojoj se nalaze članovi koji će u budućnosti sačinjavati “novo nebo i novu zemlju“ (Ot 21:1).

Kad istražujemo najraniju povijest kršćanske skupštine vidjet ćemo da se u nju ne uklapaju neka učenja Jehovinih svjedoka. Temeljno učenje prvih kršćana koje treba ispitati vezano je za nadu u vječni život i uskrsnuće. Ukoliko Zajednica JS odstupa od tog temeljnog učenja, onda je to dovoljan razlog da se posumnja u istinitost drugih učenja kojima pokušava samoj sebi dati na važnosti. Pogledajmo najprije kakvo su gledište imali apostoli, prvi kršćani i mnogi učitelji koji su bili njihovi suvremenici.