Article Index

POMAZANJE

 

Pitanja: Tko u skupštini Božjeg naroda prima pomazanje? Što Biblija govori o pomazanju cijelog naroda i pomazanju pojedinaca iz posvećenog naroda? Da li je pomazanje kršćanske skupštine pri njenom osnivanju značilo da su svi bili izabrani za Isusove suvladare ili je to imalo jedno drugo značenje? Da li netko može biti kršćanin ako nije posvećen ili pomazan? Da li netko može u sebi imati jamstvo vječnog života ako nije pomazan? Da li bilo tko može za sebe tvrditi da ga je Bog pomazao za Isusovog suvladara? Što o tome govori Watctower a što Biblija? (prije ovog obavezno pročitati svezak 2 i 3)


 “A vi imate pomazanje od Svetoga“ 

(1.Ivanova 2:20)

Za koga se danas može reći da je pomazanik Božji? Društvo Watchtower je preko Istraživača Biblije i Jehovinih svjedoka nametnulo ideju da je riječ o onima koji su bili povezani sa tim Društvom i koji su samim tim pribrojeni među 144000 pravi kršćana pomazane Skupštine koji će s Isusom vladati u Božjem kraljevstvu. Zbog toga sve biblijske stavke u kojima se spominje 'pomazanje' koriste samo kako bi podupirali tu ideju, a samim tim i učenje da su svi prvi kršćani ulazili u taj broj izabranih suvladara jer se navodno trebala najprije u Skupštinu pozvati i sakupiti ta klasa, a poslije njih i svi ostali kršćani koji će biti njihovi podanici i čiji broj nije bio ograničen. No, da li Biblija podupire takvu ideju i takvo učenje?

Ono što je jako sporno je tvrdnja da je  Božji sveti duh 'pomazanike' odvojio od ostalih vjernika tako što im je usadio želju da napuste život na zemlji i sve što je s tim povezano kako bi živjeli i vladali s Isusom na nebu. S druge strane tvrdi se da svi ostali koji nemaju taj osjećaj u sebi nisu pomazani svetim duhom. Ukoliko bi netko osporavao učenje Watchtowera o pomazanicima, doveo bi u pitanje i samo Vodeće tijelo koje tvrdi da su oni glavni zastupnici svih pomazanika i prvi do Krista.

Glavna činjenica koja pobija ovakvo učenje je saznanje da prvi kršćani nisu gajili nadu u nebeski život, pa sve ostale tvrdnje gube svoju vjerodostojnost. Osim toga, ne može se biblijski potvrditi ničija izjava da je izabran za Isusovog suvladara osim tvrdnje da takvi sebe smatraju da su 'Božji sinovi' jer navodno samo oni imaju taj bliski osjećaj povezanosti s Bogom. Međutim mnogi kršćani koji sebe ne vide na prijestoljima, mogu sebe s pravom smatrati 'sinovima Božjim' jer Pavle kaže:

“Doista, svi ste vi Božji sinovi zbog svoje vjere u Krista Isusa. Jer svi vi koji ste se krstili da budete u zajedništvu s Kristom, Kristom ste se zaodjenuli.“ (Gal 3:26,27)

I ponovno to potvrđuje kada kaže:

“Jer svi koje vodi Božji duh sinovi su Božji.“ (Rim 8:14)

Izraz 'sin' se ovdje odnosi na svu Božju djecu, sinove i kćeri i po ovim riječima svi kršćani pripadaju Kristu jer su po njemu primili sveti duh po kojemu su primili pomazanje. Samo onaj tko nema taj duh Kristov ne može osjećati sinovljev odnos s Bogom.

U hebrejskom jeziku riječ koja se odnosi na pomazanje glasi 'mašah' i od nje potječe riječ 'mašiah', ili Mesija. Istoznačna grčka riječ je 'khrío', od koje dolazi riječ 'khristós', odnosno Krist. Židovi su izlijevali ulje nekome na glavu, odnosno pomazali ga, kad je bio službeno postavljen na neki visok položaj. Na primjer Aron je bio pomazan kad je bio postavljen za velikog svećenika (3. Mo 8:12). U slučaju kralja Davida prorok “Samuel je uzeo rog s uljem i pomazao ga (...). I duh Jehovin došao je na Davida i od toga je dana ostao na njemu” (1.Sa 16:13). Stoga se i Arona i Davida može smatrati 'mesijom', ili 'pomazanikom'. Mojsija se također smatra pomazanikom (kristom) jer ga je Bog svojim svetim duhom postavio za svog zastupnika (Heb 11:24-26). No, nitko od njih nije nosio titulu Mesija ili Krist (Pomazanik). Ona je bila namijenjena samo za jednog čovjeka, za Isusa iz Nazareta. Njega prorok Ivan nije pomazao uljem za kralja kao što je to učinio prorok Samuel s Davidom. Ivan ga je samo krstio vodom, a nakon krštenja sam Bog je Isusa pomazao svojim svetim duhom koji je od tog dana ostao na njemu, kao što je ostao i na Davidu (Ma 3:16; Lk 4:18). Time je Isus bio samo kršten svetim duhom kojim je postavljen za prvog sina ili prvorođenca, a takvo krštenje svetim duhom su trebali primiti i njegovi sljedbenici kako bi mogli postati Božjom djecom i sunasljednici Božjeg kraljevstva.

U slučaju Isusa, njegovo pomazanje svetim duhom je bilo povezano s Božjim izborom za proroka, kralja i svećenika. Do svoje smrti je bio samo prorok, a tek nakon uskrsnuća je trebao biti postavljen za kralja i svećenika. Svi ostali koji se krste svetim duhom postaju dio posvećenog naroda koji prinosi Bogu svetu službu, a između njih se samo pojedini muževi postavljaju u službu proroka, pastira i evangelizatora koju obnašaju do Isusovog dolaska. Tko će od njih biti postavljen za Isusovog suvladara u Božjem kraljevstvu, ovisi o Božjem izboru. Kad je Isus kršten svetim duhom on je znao što sve preuzima na sebe jer je neposredno prije toga bio pozvan da ispuni svoju ulogu za koju je bio unaprijed određen. I apostoli su prije svog krštenja svetim duhom bili pozvani u posebnu službu Isusovih suvladara. Svi ostali su pozvani da budu djeca Božja što je bilo potvrđeno na samom pomazanju Božje skupštine kada su se prvi Isusovi učenici svojim krštenjem svetim duhom ugrađivali u kuću Božju. Prije tog čina nitko od njih nije izabran i pozvan da bude Isusov suvladar pa se to pomazanje ili krštenje svetim duhom nije moglo smatrati potvrdom takvog poziva i izbora.

U svom nazivu 'krštenje' je izvedenica iz riječi 'krist' i znači 'pomazanje' u svrhu posvećenja Bogu. Stoga je pomazanje jedan poseban čin krštenja kojim se nekog pojedinca i cijeli narod uvodilo u poseban odnos s Bogom sa svrhom da mu se služi u različitim vidovima službe dok Bog preko Krista ne uspostavi svoje kraljevstvo na zemlji. Tada će samo pojedini vjerni sluge iz Božjeg naroda po Božjem izboru biti izdvojeni i postavljeni svetim pomazanjem da s Krstom vladaju novim svjetskim poretkom.


Izrael - Božji pomazanik

Kao narod Izraelci su bili izabrani za posebnu svrhu. Za Izraelce apostol Pavle kaže:

“… i svi su pili isto duhovno piće. Jer pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta (duhovna) stijena bijaše KRIST.“ (1.Korinćanima 10:4)

Kako to da je 'duhovna stijena' bila Krist ako je David rekao: “Tada su se sjećali da je Bog stijena njihova“ (Ps 78:35). Bog Jehova je stijena, ali on nije 'Krist' (Pomazanik). Isus još nije bio rođen niti učinjen Kristom pa u ovom slučaju on nije bio taj Krist kao što to neki žele vidjeti pa je 'duhovna stijena, Krist' u ovom slučaju netko tko je zastupao Boga i njegov Zakon do Isusa. Krist (Mesija, Pomazanik) ima široki pojam i ne može se odnositi samo na Isusa, nego na sve one koje je Bog krstio i pomazao tj. posvetio za određenu svrhu. Kad je Bog izbavio svoj narod Izrael iz egipatskog ropstva, to je učinio jer je Izrael imao određenu svrhu u njegovom naumu. Da bi ispunio tu svrhu Bog je pomazao cijeli narod, tako da je Izrael bio 'Krist' (Pomazanik). U tom smislu Pavle u uvodu najprije kaže:

“A ne želim, braćo, da budete u neznanju o ovome: naši su praoci svi bili pod oblakom i svi su prošli kroz more i svi su se krstili u Mojsija kad su pod oblakom prošli kroz more…“ (1.Ko 10:1,2)

Izraelci su nakon izlaska iz Egipta prošli čin krštenja i pomazanja od Boga jer izvještaj kaže:

“Zatim je (Mojsije) uzeo knjigu saveza i pročitao je pred narodom. A narod je rekao: “Činit ćemo i poslušat ćemo sve što je Jehova rekao.” Potom je Mojsije uzeo krv i poškropio narod, govoreći: “Ovo je krv saveza koji je Jehova sklopio s vama na temelju svih ovih riječi.” (2. Mo 24:7,8) 

Izraelci su bili posinjeni što uzima u obzir i apostol Pavle kad kaže:

"… oni su Izraelci i njih je Bog posinio." (Ri 9:3)

Oni su kao narod učinjeni Božjim ‘sinom’, a samim tim i Božjim ‘pomazanikom’ ili ‘Kristom’. Bog je za njih rekao: 

"Izrael je sin moj prvorođeni",

... čime je taj ‘sin’ uvođenjem u savez postao Božji ‘pomazanik’ i to preko pomazanih muževa (sinova) koji su do Jehošuinog (Isusovog) pomazanja predstavljali ‘glavu’ tog naroda, dok je narod predstavljao ‘duhovno tijelo’ a svi zajedno 'duhovni Izrael' unutar tjelesnog Izraela (2.Mo 4:22; Ps 133:1,2). Njima je Bog, kao Abrahamovom potomstvu dao obećanje, pa Pavle kaže:

"A obećanja su bila dana Abrahamu i potomstvu njegovu. Nije rečeno: “I potomstvima”, kao da se odnosi na mnoga, nego kao na jedno: “I potomstvu tvojemu”, koje je Krist." (Gal 3:16)

  • Jedno potomstvo - jedan pomazani narod (Krist)

Kome su dana obećanja? Abraham je imao nekoliko sinova od koji su nastala mnoga potomstva (množ.) (1.Mo 21:12,13; 25:1-5). Međutim, obećanja nisu dana svim njegovim potomcima (sinovima), nego samo jednom potomku, Izaku, koji čak nije ni bio njegov prvi sin. No, on je postao onaj potomak (jedn.) preko kojega je nastalo jedno (pomazano, mesijansko) 'potomstvo', Krist, jer Pavle u svoje dvije poslanice piše da je Bog rekao Abrahamu:

“Po Izaku će ti se nazivati potomstvo!“ (Hebr 11:18; Rim 9:7,8)

  • izabrani potomak (prvorođeni) - jedno potomstvo (prvorođeni sin Izrael)

Zbog saveza sa Abrahamom i obećanja koja je dao njemu i njegovom potomstvu Bog je čuvao svoj ‘posvećeni narod’ od uništenja koje mu je prijetilo sa svih strana. Svjestan toga, prorok Habakuk je rekao Bogu u svojoj molitvi:

"Izašao si da spasiš narod svoj, da spasiš pomazanika (krista) svojega.“ (Heb 3:13; Ps 28:8)

  • narod - pomazanik (mesija, krist)

Kad uzmemo u obzir cijelu ovu pozadinu oko Izraela, Božjeg Pomazanika (Krista), onda to ne bi smjeli zanemariti dok čitamo gdje apostol Pavle kaže da su Izraelci pili

"... duhovno piće ... iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta je (duhovna) stijena bijaše Krist (Pomazanik)“ (1.Ko 10:4)

Izraelci su 'pili' odnosno dobivali životovažnu riječ (Zakon i zapovijedi) iz 'duhovne stijene' koja ih je pratila na njihovom putu. Sve do Isusa Pomazanika Izraelci su Boga Jehovu smatrali svojom 'Stijenom' i nikog drugog (vidi 5.Mo 32:4,30,31; Ps 19:7-9; 78:35; 2.Sa 22:3,32,47; 23:3). On ih je vodio i čuvao preko svojih anđela, a ne preko Isusa koji još nije ni postojao. Preko anđela im je posredovao Zakon, a ne preko Isusa. Čak ni učenik Stjepan nije spomenuo Isusa iako je spomenuo jednog anđele rekavši pred sudbenim vijećem:

“… njega (Mojsija) je Bog poslao kao vladara i izbavitelja rukom anđela koji mu se ukazao u grmu“ (…) To je onaj koji je bio među narodom u pustinji s anđelom, koji mu je govorio na gori Sinaju, i s praocima našim. (…) vi koji ste primili Zakon preko anđelâ (množ), ali ga niste držali.” (Dj 7:35,36,53)

Stjepan je svjedočio o Isusu kao Kristu a nije ga povezao s ovim anđelom koji se ukazao Mojsiju jer je taj anđeo očito bio Mihael – jedan od velikih knezova, koji je bio postavljen da vodi Izrael. Nije ga spomenuo ni među onim anđelima preko kojih je posredovan Zakon. Taj Zakon, kako kaže apostol Pavle je “bio prenesen po anđelima preko posrednika (Mojsija)“ (Gal 3:19). Ni on ne povezuje Isusa s tim anđelima. 'Duhovna stijena' koja je pratila Izraelce očito nisu bili anđeli kojima se Bog služio kao svojim zastupnicima.

Trebamo uzeti u obzir izjavu da ih je ta duhovna stijena 'pratila'. Što bi značilo 'pratiti'? U evanđelju po Marku nailazimo tu riječ 'pratiti' kao dokaz vjernicima da iza njihove vjere stoji Bog. Njih su 'pratili' čudesni znakovi koji su dokazivali da su Kristovi tj. da su pomazani svetim duhom (Mk 16:17). Pratio ih je dokaz pomazanja. To isto je pratilo i Izraelce.  Stoga treba Jehovu kao 'Stijenu' razlikovati od 'duhovne stijene' koja ih je pratila.

Što je onda 'duhovna stijena' To je 'Zakon' i 'savez' utemeljen na krvi. Drugim riječima, 'duhovna stijena' je 'savez Zakona'. Na koji način? Pavle kaže da je Mojsije tom prilikom "poškropio knjigu i sav narod" (Heb 9:19). Ono što je poškropljeno je pomazano, tako da je knjiga zakona - živa Božja riječ - koja je bila pomazana bila ta duhovna stijena, a samim tim i jedna vrsta krista (pomazanika) koja ih je pratila na njihovom putu. Pavle očito nije mislio da ih je pratio Krist kao doslovna osoba koja nosi tu titulu, nego je mislio na 'krista' kao duhovni pojam. Židovi su Mojsija smatrali pomazanikom (Kristom) i utjelovljenjem Zakona (Heb 11:26). Zato su Mojsije i drugi muževi - kraljevi, svećenici i proroci – predstavljali tu pomazanu 'duhovnu stijenu' ili utjelovljenje Božje riječi koja se posredovala ljudima i vodila ih do glavnog potomka koji je trebao biti učinjen Kristom (prvorođencem nacije). Po tome su 'pomazani' kraljevi i svećenici kao izdvojena duhovna grupa predstavljali tu 'duhovnu stijenu' Krista (Pomazanika). Oni su morali prepisivati Zakon za sebe i redovito ga čitati, a posredovanjem tog Zakona narodu su omogućavali Izraelcima da piju iz te 'duhovne stijene', samo što ta voda koju su pili nije omogućavala vječni život. No, tek kad je Isus pomazan i postavljen za Krista, onda su Izraelci mogli piti 'vodu života' iz 'duhovne stijene' koju je predstavljao jedan drugi čovjek - Isus Krist, koji je rekao:

"A tko bude pio od vode koju ću mu ja dati, nikada neće ožednjeti, nego će voda koju ću mu ja dati postati u njemu izvor vode koja donosi vječni život.” (Iv 4:14)

Kao što je duhovno piće predstavljalo Božju Riječ, tako je i duhovna stijena predstavljala Zakon iz kojeg su pili. Kao što je riječ o 'piću' koje je bilo duhovno, tako je riječ i o 'stijeni' koja je bila duhovna. Sve što im je Bog posredovao preko anđela i proroka je bilo čvrsto utvrđeno na tom “Zakonu koji je bio duhovan“ (Rim 7:14). Na tom duhovnom savezu su utemeljene Božje riječi kao 'duhovna hrana' i 'duhovno piće' koje su jeli i pili. Taj savez Zakona je bio 'duhovna stijena' koja je 'pratila' Izrael čak i onda kad su bili u progonstvu. Po njoj su uvijek mogli biti svjesni da su oni kao narod po savezu Zakona bili Božji Krist (Pomazanik). 

Prema tome, kad čitamo “duhovna stijena bijaše Krist“, onda to znači da je 'duhovna stijena' na kojoj je utemeljen Izrael (sin prvorođeni) bilo njihovo pomazanje u skladu s odredbama knjige Zakona koja je bila 'poškropljena' (pomazana). To pomazanje (grč. khrio, kristos) ih je pratilo na način što ih je pratila spoznaja i činjenica da su oni Božji Krist (Pomazanik), narod odvojen za posebnu svrhu. Jehova im je to uvijek dokazivao čudesnim znakovima izbavljenja. U takvom stanju su oni vođeni duhom od Boga preko pomazanika (Krista) sve do onoga 'potomka' koji je trebao postati glava pomazanog tijela (Skupštine) tj. dok ne dođe onaj koji će zauvijek postati glava, prvorođenac, Krist, sin Božji. Zato za svoju braću Židove apostol Pavle kaže:

"…oni su Izraelci i njih je Bog posinio i njihova je slava i savezi i Zakon i služba Bogu i obećanja. Njihovi su praoci i od njih je po tijelu potekao Krist." (Rim 9:4,5) 

Izrael kao Božji ‘sin’ je uvođenjem u Savez postao Božji ‘pomazanik’ i to preko muževa koji su do Kristovog dolaska predstavljali ‘glavu’ tog naroda, dok je narod predstavljao ‘duhovno tijelo’ ili duhovni Izrael (2.Mo 4:22; Ps 133:1,2). “Svi su se oni krstili u Mojsija“ kad su za njim prešli vodu Crvenog mora (1.Ko 10:2). Izlazak iz mora je bilo poput rođenja iz vode. To je kasnije bilo potvrđeno činom pomazanja preko Mojsija koji ih je poškropio vodom i krvlju čime su bili uvedeni u savez s Bogom za kojeg su trebali živjeti u podložnosti njegovim zakonima (2.Mo 24:3-8). Voda je predstavljala duhovno rođenje, a krv je predstavljala savez s Bogom, tako da su Izraelci činom krštenja vodom i krvlju rođeni kao Božji sin. To nije značilo da svi trebali obnašati službu upravitelja i svećenika. 

Iako su svi kao nacija bili Božji pomazanik (sin prvorođenac, Krist), njega su najprije predstavljali Mojsije kao Kralj i Prorok, a sa njim i Aron kao Prvosvećenik. Izraelova glava je bila pomazana, a time i cijelo tijelo (narod). Odnosno, Bog je preko Mojsija izlio ulje pomazanja na glavu Aronskog svećenstva, čime je posvećeno cijelo Izraelsko tijelo – cijeli narod te su tjelesni Izraelci postali duhovni Izraelci (Ps 133:2). Budući da je na takav način cijela nacija bila duhovno rođena, onda se može reći da je sav Izrael odvojen, posvećen a time i ‘pomazan’. Zbog toga su bili odvojeni od ostalih naroda. Da bi kao pojedinci i cijeli narod ostali u saveznom odnosu s Bogom morali su se uskladiti sa tom ulogom pomazanika (2.Mo 24:3-8). Stoga nisu smjeli služiti Bogu nečisti, a mogli su se onečistiti na razne načine čime bi poništili svoj status priznatog člana duhovnog Izraela. Pojedinci koji bi se onečistili nisu smjeli biti u kontaktu sa ostalim Izraelcima. Da bi ponovo bili sveti, pozvani su da izvrše obred čišćenja vodom koje se provodilo škropljenjem ili podranjanjem, a jednom godišnje bi prvosvećenik prinio žrtvu za cijeli narod kako bi ih očistio od grijeha (3.Mo 16:29,30). Voda i krv su kroz obredno pranje i žrtvovanje životinja imali ulogu da se stalno čiste i posvećuju Bogu čime su uvijek iznova ponavljali i obnavljali svoje duhovno rođenje pod savezom Zakona (Heb 9:10).

Ponovno rođenje je stoga bilo nešto što je svaki židovski rabin trebao razumjeti. Kad je Isus razgovarao s Nikodemom spomenuo mu je 'ponovno rođenje' putem vode i duha za ulazak u Božje kraljevstvo, što Nikodem nije odmah mogao razumjeti pa mu je Isus rekao: “Ti si učitelj u Izraelu, a to ne znaš?“ (Iv 3:10). Rabini su morali znati da je obred čišćenja vodom bio povezan sa duhom Zakona, odnosno sa Božjim duhom koji ih je uvijek iznova posvećivao i da je bio usko povezan sa krvlju. Za ulazak u Božje kraljevstvo je također bilo potrebno krštenje vodom i duhom, odnosno rođenje vodom i posvećenje krvlju, s tom razlikom što se Isusovom tj. ljudskom žrtvom to provodi samo jednom jer je Isus “jednom zauvijek“ ušao u nebeski hram gdje nam je pribavio vječno izbavljenje i otkupljenje (Heb 9:11-13). Misleći na to Isus mu je rekao: "Morate se ponovo roditi (od vode i duha)" (Iv 3:5,7). (više o ovoj temi možete pročitati u dijelu Božja djeca i Božji sinovi)

Da bi mogli čiste savjesti ulaziti u hram i služiti Bogu Židovi su bili pozvani od Ivana Krstitelja da se krste podranjanjem u vodi kako bi bili ponovo posvećeni Bogu. Budući da je takvo krštenje bilo povezano s otklanjanjem prijašnjeg nečistog stanja zbog zanemarivanja Božjeg zakona oni su krštenjem u vodi bili ponovno dovedeni u ispravno tj. čisto stanje pred Bogom što je također bilo poput ponovnog rođenja, nakon čega su čiste savjesti mogli dolaziti u hram pred Boga. Time su putem krštenja udovoljili odredbama Zakona (Heb 9:10). Isus je također na takav način krštavao Židove, ali im je ukazivao na ponovno rođenje duhom kojeg će on provoditi jednom zauvijek nad onima koji se krste u njegovo ime. Naime, on je već bio kršten vodom i svetim duhom čime je bio prva osoba koja je rođena od Boga te kao takav pomazan i posvećen za Božjeg slugu s posebnom ulogom da on predstavlja cijeli Izrael i time bude Božji prvorođenac tj. prvi sin Izraela (Krist). Svi ostali bi svojim krštenjem duhom bili posvećeni trajnim pomazanjem i time trajno zadržali svoj status duhovnog Izraelca kojeg nisu smjeli ničim pogaziti. Kad su se židovskim kršćanima pridružili i nežidovi, oni su svojim krštenjem u Krista također postajali duhovni Izraelci u sastavu pomazanog Izraela Božjeg. Tako su svi vjernici svojim krštenjem u vodi i duhu bili pomazanici Božji u sastavu Krista čineći tako jedan pomazani narod tj. jedno tijelo pomazanika. Apostol Ivan se obraća svim tadašnjim kršćanima i kaže: “A vi imate pomazanje od Svetoga“ (1.Iv 2:20). Svi članovi skupštine, i starješine i vjernici su imali to pomazanje.


Novi Izrael - Božji pomazanik

Po uzoru na Izrael, imenovani starješine su se po svom pomazanju trebali razlikovati od ostalih kršćanskih vjernika. U čemu je razlika? Hebrejska sveta Pisma prave razliku između ‘izlijevanja ulja na glavu’ na nekoga koga se postavlja u viši položaj služenja i nekoga kome se ‘izlijeva ulje na glavu’ samo kako bi mu se iskazalo prihvaćanje i priznanje.

Kad bi se u biblijska vremena na Bliskom istoku nekome glava namazala uljem, bio je to pokazatelj naklonosti ili gostoljubivosti. Obično se koristilo maslinovo ulje kojem se dodavao neki miris. I za jedno i za drugo ‘izlijevanje’ ulja se moglo reći da je time izvršeno ‘pomazanje’, ali s različitom namjenom. Za pomazanje svećenika, kraljeva i svetišta se koristilo točno određeno ulje kojeg nitko od ‘običnog naroda’ nije smio praviti i koristiti (2.Mo 30:23-33). Na glavu ljudi iz običnog naroda se moglo stavljati bilo koje drugo miomirisno ulje. U tom smislu postoji razlika između pomazanja Isusa i pomazanja njegove skupštine. Kada se bilo koje ulje ‘izlijeva na glavu’ ili tijelo onda se taj čin naziva ‘pomazanje’ iako ono ne mora imati ništa sa izrazom ‘pomazanik’ kao titulu koja se odnosi samo na Isusa ili kao status pojedinačnih muževa koji su od Boga izabrani i postavljeni u neki vid svete službe po uzoru na Aronsko svećenstvo.

Isus je za ženu koja mu je ‘izlila ulje na glavu’ rekao da je to skupocjeno ulje ‘izlila na njegovo tijelo’ kako bi ga pripremila za ukop (Mt 26:7,12). To što je spomenuta žena pomazala Isusovu glavu uljem nije bio čin imenovanja ili postavljanja u službu. Primijetit ćemo da se izraz ‘izliti’ spominje u vezi svetog duha koji se ‘izlio’ na Isusove učenike na dan Pedesetnice kako bi ih pripremio na njihovu svetu službu unutar Kristove skupštine (Dj 2:17). Tog dana je Božja kuća Izrael (Božja skupština) umrla s obzirom na stari savez i rodila se pod novim savezom. Stoga i te kako treba paziti u kom smislu se u Bibliji koristi riječ ‘pomazanje’ i ‘izlijevanje’ u povezanosti sa svetim duhom. Watctower je očito krivo primijenio neke izraze povezane s pomazanjem kršćana dovodeći izraz ‘pomazanik’ samo s jednom službom, službom Isusovih suvladara, a zanemarila sve ostalo. Zato je nastalo krivo učenje o pomazanicima po kojem se tvrdi da su svi kršćani prvog stoljeća – i muškarci i žene - bili pomazani za Kristove suvladare u budućnosti, što nema smisla.

Da bi se to pogrešno tumačenje ispravilo trebamo razabrati što se desilo s okupljenim učenicima kad je Isus na vidljiv način ‘izlio svoj sveti duh na njih’ tako što su se ‘plameni jezici sišli na glave svakog od njih’ (Dj 2:1-4). Kao što smo ustvrdili, u Bibliji se izraz ‘namazati glavu uljem’, ‘pomazati glavu uljem’ ili ‘izliti ulje na glavu’ u određenim slučajevima odnosilo na priznavanje i cijenjenje onoga kome se iskazivala čast i gostoljubivost, pa čak i milosrđe (vidi Lk 7:37,38,46; Ps 23:5; 141:5). Kad je Isus tog dana ‘izlio svoj sveti duh na glavu’ prisutnih učenika, izlio ga je na ‘tijelo’ svoje nove skupštine. Time je ispunio svoje obećanje da će ih ‘primiti u svoj dom’, čime im je iskazao gostoljubivost u Božjoj skupštini koju je nakon svog odlaska na nebo, činom posvećenja svojom žrtvenom krvlju, očistio i pripremio za njenu novu ulogu. Njegova skupština (Izrael Božji) je tog dana bila ponovno rođena, ali ovaj put zauvijek. Samim tim je ta skupština sastavljena od malog ostatka Izraelaca obnovila svoje predanje Bogu pod novim savezom te se smatrala 'pomazanikom' ili 'kristom', tako da se svatko svojim krštenjem ugrađivao u Kristovo tijelo. Kao domaćin Isus im je iskazao čast što dijele ‘zajedništvo s njim i s njegovim Ocem u Božjoj kući’ koja je bila spremna da u svoje ‘stanove’ prime sve koji će prihvatiti vjeru u njega.

Ta “skupština“ označena kao Kristovo tijelo nije isto što i pojedine institucije unutar kršćanstva. Kristova skupština je čista i bez mane i u nju mogu biti primljeni svi koji čine zajedništvo s Kristom, tako da članstvo u nekoj zajednici nije nikakav preduvjet (Ef 5:25-27). Zato je apostolima obećao:

"U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Da nije tako, rekao bih vam. A sada idem pripremiti vam mjesto. I kad odem i pripremim vam mjesto, ponovno ću doći i primiti vas u svoj dom, da i vi budete tamo gdje sam ja. (...) Neću vas ostaviti kao siročad. Doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, ali vi ćete me vidjeti, jer ja živim, a i vi ćete živjeti. U taj ćete dan (na dan izlijevanja Svetog duha) spoznati da sam ja u zajedništvu s Ocem svojim i vi u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s vama.“ (Iv 14:2,3,18,20)

Kao što vidimo, Isus nije tražio da se na zemlji stvori neka institucija s kojom će on upravljati s neba, jer je svoje učenike trebao ‘primiti u svoj dom’ odmah nakon što ga očisti, posveti i pripremi za obožavanje. Božja skupština (kuća) je već postojala od vremena kada je sagrađena pod starim savezom. O tome čitamo:

"Zato, braćo sveta, sudionici nebeskoga poziva, promotrite onoga kojega priznajemo za apostola i velikoga svećenika — Isusa. On je bio vjeran Bogu koji ga je postavio u tu službu, kao što je i Mojsije bio u svoj kući Božjoj. Jer Isus je dostojan veće slave od Mojsija, kao što veću čast od kuće ima onaj tko ju je sagradio. Jer svaku je kuću netko sagradio, a Bog je onaj koji je sve sagradio.  I Mojsije je bio vjeran kao sluga u svoj kući njegovoj, što je bilo svjedočanstvo za ono što se trebalo objaviti kasnije, a Krist je bio vjeran kao Sin postavljen nad kućom njegovom. Mi smo kuća njegova ako do kraja sačuvamo svoju slobodu govora i ponos na nadu koju imamo." (He 3:1-6)

Kad je svoje prve učenike primio u obnovljenu 'kuću', Isus im je izrazio dobrodošlicu time što im je na glavu ‘izlio sveti duh’ pomazanja kojim ih je ujedno i ‘krstio’, tj. očistio od grijeha. Ta vrsta pomazanja kojim se ‘sveti duh izlio na tijelo’ skupštine se treba razlikovati od pojedinačnog pomazanja onih muževa kojih se izabire i postavlja u određeni vid službe u kojoj zastupaju Boga i Krista. Ovo što se desilo na dan posvećenja i pomazanja skupštine je bilo povezano s ‘krštenjem’ i prihvaćanjem, a ne s imenovanjem, jer je Isus rekao svojim učenicima: 

"Jer Ivan je krstio vodom, a vi ćete nedugo nakon ovih dana biti kršteni svetim duhom.“ (Dj 1:5)

Kao što krštenje vodom nije bio čin imenovanja svih krštenih u grupu koja će imati istaknuti autoritet, tako i krštenje svetim duhom nije imao taj smisao. Ivan je svojim krštenjem u vodi Izraelce vraćao u Božji tor (Božju kuću) gdje ih je Bog trebao prihvatiti za svoju djecu. Samim tim je i krštenje duhom predstavljalo ulaženje u blizak odnos s Bogom kada se postaje priznati član Božjeg kućanstva.

Ovaj vid ‘krštenja duhom’ je bio nešto novo jer je uključivalo ljudsku žrtvu i bilo je povezano s krštenjem vodom koje se prakticiralo na svima onima koji su se pokajali i predali Bogu. Izlaskom iz vode u kojoj ostavljaju svoj prijašnji život krštenici se ponovno rađaju za nov život, a sveti duh ih pomazuje tj. posvećuje za Božju djecu. To se krštenje svetim duhom može smatrati 'pomazanjem' jer je riječ o ‘izlijevanju’ svetog duha na njih koji postaju 'udovi' skupštinskog 'tijela' koje je pomazano jednom zauvijek, ali to pomazanje nema ništa s postavljanjem nekoga u službu kraljeva i svećenika. To što su se svi učenici Isusa Krista krstili svetim duhom nije nikako moglo sve njih odreda svrstati u grupu pomazanih ‘upravitelja’ Kristove skupštine, a kamoli u izabranu grupu od 144000 pomazanika koji će tek u dolazećem kraljevstvu služiti kao viši upravitelji.

Pavle je kršćane savjetovao ‘da ne misle o sebi više nego što treba misliti, nego da misle o sebi razumno, svatko po vjeri koju mu je Bog udijelio’ po darovima duha (Ri 12:3-5; 1.Ko 4:8). Da im je Bog svima udijelio isti položaj suvladara onda im ovaj savjet ne bi bio potreban jer bi svi darovi duha i sve službe po tom duhu bili dokaz tog pomazanja, tako da nitko ne bi mogao o sebi misliti više od toga. No, darovi duha i pomazanje koje su primili krštenjem po svetom duhu nije nikome od njih dalo za pravo da misle kako su već izabrani za najviši položaj u Božjem kraljevstvu.

Krštenje u svetom duhu uči kršćane da pripadaju Kristu i njegovoj pomazanoj skupštini kao što kaže apostol Ivan: 

"A vi imate pomazanje od Svetoga (...). A u vama ostaje pomazanje koje ste primili od njega, i nitko vas ne treba poučavati, nego vas pomazanje od njega uči o svemu — a ono je istinito i nije laž — i kao što vas je poučilo, ostanite u zajedništvu s Njim!" (1.Iv 2:27)

"A Bog je onaj koji jamči da i mi zajedno s vama pripadamo Kristu i koji nas je pomazao. On je i stavio svoj pečat na nas i u srca nam dao duh kao jamstvo za ono što će doći.“ (2.Ko 1:21,22)

‘Pečat’ Božjeg duha se u Otkrivenju 9:4 spominje u vezi svih vjernika koji će biti sačuvani u dan velike nevolje u povezanosti s vječnim životom kojeg  će dobiti. Samim tim se misli na pomazanje pod kojim su primili sveti duh od Krista. Kad se kaže da ‘u nama ostaje pomazanje’, onda se očito misli na trajno obilježje koje imamo kao kršćani koji su jednom zauvijek posvećeni kao ‘sveti narod’.

Prema tome, to pomazanje 33. godine je bilo pomazanje cijele skupštine u koju mogu ući samo oni koje ‘Bog privuče svom zemaljskom sinu’ nakon čega im Isus iskazuje gostoljubivost svog doma ‘da bi stanovali sa njim’ (Iv 6:44,45; vidi Ps 101:6). Isus je stoga obećao svojim učenicima: 

"Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja (gdje budem ja), ondje će biti i moj sluga. Ako mi tko bude služio, Otac će mu iskazati čast.“ (Iv 12:26; Ps 15:4; usporedi Lk 23:43)

Isusu je iskazana čast jer ga je Bog uveo u svoje kraljevstvo. Bog će tu čast iskazati i svima koji budu služili Kristu a ne samo nekima. To iskazivanje časti je kao ‘izlijevanje ulja na glavu gosta’ kojeg je mogao iskusiti svatko tko je bio privučen Kristu da bi mu služio u njegovoj kući. Kad je Isus rekao ‘dođite k meni’, onda je svima od dana Pedesetnice pa sve do sad, a koji su došli k njemu, činom krštenja ‘izlio na glavu svoj sveti duh’ kako bi ih primio u svoj dom tj. u svoju skupštinu u kojoj dijele zajedništvo s njim i Bogom (Mt 11:28). Taj dom obožavanja je bio jednom zauvijek posvećen upravo na dan Pedesetnice kada je na prve učenike činom krštenja izliven sveti duh.

Pomazanje kršćanske skupštine je bilo slično pomazanju u vidu posvećenja hrama kao građevine i svih svetih stvari u njemu. Naime, kad je ‘uljem pomazanja’ pomazan hram, onda je hram postao posvećeno ili sveto mjesto u kojem su svećenici (pomazanici) vršili svoju svetu službu. Budući da se izraz ‘hram’ po novoj duhovnoj stvarnosti odnosi na cijelu kršćansku skupštinu kao duhovnu građevinu, onda je bilo potrebno izvršiti i njeno pomazanje svetim duhom kako bi Isus (veliki svećenik) i izabrani muževi (svećenici) kao pomazanici mogli u njoj izvršavati svoju svetu službu (vidi 1.Ko 3:16,17; Ef 2:21,22). Samim tim je taj duhovni hram bio duhovna građevina ili mjesto nad kojim je izvršeno ‘pomazanje od Svetoga’ kako bi Isusovi učenici kao skupština postali ‘sveti hram’ a time i ‘sveti narod’. 

Pomazanje i posvećenje skupštine se razlikovalo od imenovanja kojem su prisustvovali samo apostoli prije ovog zajedničkog masovnog krštenja svetim duhom. Naime, nekoliko dana prije nego je Isus otišao na nebo, apostoli su primili sveti duh i ovlaštenje od Isusa koji im je tom prilikom rekao: 

“Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas.” Kad je to rekao, dahnuo je u njih i rekao im: “Primite sveti duh!““ (Iv 20:21,22)

Taj duh je od tada ostao na njima sve do njihove smrti. Kao što je Bog pomazao Isusa i ‘poslao’ ga da ga zastupa pred ljudima, tako je i Isus izabrao i ‘poslao’ svoje apostole dajući im ovlaštenje da ga zastupaju pred ljudima (Lk 4:18). Time što je na njih prenio svoj sveti duh u povezanosti sa svojom službom, on ih je tim činom 'pomazao' svetim duhom za službu apostola, učitelja i proroka, a ne za službu suvladara Božjeg kraljevstva jer ta služba još nije bila uvedena. 

Takvo ovlaštenje od Boga je posredovano preko Isusa, pa je samim tim bilo jednako važeće. Isus je tako svoje pomazanje i ovlaštenje prenio na njih čak i prije posvećenja cijele skupštine. To je bilo slično situaciji kad je Bog jedan dio svetog duha prenio s Mojsija na sedamdeset izabranih muževa koji su postavljeni za proroke u Izraelu prije nego je bilo izvršeno posvećenje hrama i cijelog naroda (4.Mo 11:16,17,24,25). Osim toga, prije izgradnje i posvećenja hrama, Bog je izabrao Arona i njegove sinove za svećenike, a Levitske muževe za službu u hramu. Na sličan je način Isus izabrao ‘apostole’ i ‘sedamdeset drugih muževa’ da ga zastupaju prije nego ih je zajedno sa ostalim učenicima krstio svetim duhom i posvetio (Lk 8:1-3; 9:1,2; 10:1). Tako je stvorio sve preduvjete koji su 33. godine na Pedesetnicu postali nova stvarnost jer je istog dana jednim činom posvećeno ‘sveto svećenstvo’ i ‘sveti narod’ (1.Pe 2:9). 

Pomazanje svetim duhom je usko povezano s posvećenjem. Riječ ‘posvećenje’ u biti opisuje ‘čin ili proces postajanja svetim, odjeljivanje ili odvajanje za služenje ili stavljanje na raspolaganje Jehovi Bogu; stanje svetosti, posvećenosti ili čistoće’ (Stražarska kula, 1.2.2002. str. 21). To se može odnositi na cijelu kršćansku skupštinu kao Božji narod, ali i na pojedine muževe koje sveti duh imenuje i posvećuje za točno određene službe. Pogledajmo kako je Izraelska nacija bila posvećena Bogu.


Posvećenje

Božji hram kojeg je postavio Mojsije je na upečatljiv i vidljiv način bio ‘posvećen’ Bogu time što je oblak ispunio tabernakul Božjom slavom (2.Mo 40:33-35). Prije toga je...

"Mojsije (…) uzeo ulje pomazanja i pomazao sveti šator i sve stvari u njemu te ih posvetio (…) Naposljetku je izlio ulje za pomazanje Aronu na glavu te ga pomazaoda ga posveti." (3.Mo 8:10,12)

Aronsko svećenstvo je unaprijed bilo izabrano za svećeničku službu, te je samo jednom bilo ‘pomazano’ na nadnaravan način. Ceremonija kojom je izvršeno ‘pomazanje’ po vječnoj uredbi je bilo jednom za sva vremena. Tako su Aron i njegovi sinovi bili ‘posvećeni’ za svećeničku službu na način da je njihovo posvećenje vrijedilo za sve koji će nakon njih ulaziti u svećeničku službu. Ulje pomazanja je predočavalo Božji sveti duh kojim se ‘posvećivalo’ nešto ili postavljalo nekoga u svetu službu. Kasnije više nije bilo potrebno da Bog uvijek iznova nadnaravnim očitovanjem svoje slave potvrdi nečije pomazanje. Svi koji su kasnije bili uvedeni u svećeničku službu su bili ‘pomazani’ za tu službu tako što im je na glavu izliveno ulje pomazanja. No, tim pomazanjem oni nisu bili posvećeni i za svećenike Božjeg kraljevstva koje još nije uspostavljeno na zemlji. (Na isti način se u Kristovoj skupštini polaganjem ruke na izabrane muževe prenosilo imenovanje za nadglednike čime su primali pomazanje)

Svećenici koji su kasnije ulazili u službu su se oblačili u haljine koje nose prvosvećenik ili svećenik i u njima su se posvećivali (2.Mo 29:1-35; 40:15; 4.Mo 20:26). Ostali dio naroda je bio ‘posvećen’ krvlju saveza kojim ih je Mojsije poškropio jednom za sva vremena (2.Mo 24:7,8). Tako je cijela nacija Izrael preko hramskog uređenja ‘posvećena’ i postavljena za ‘Božjeg slugu’ (Iz 43:10). Svoju su službu vršili u hramu koje je bilo ‘posvećeno Jehovinom slavom’ (2.Mo 29:43-45). Uz pomoć svetog duha Bog je mogao ‘prebivati’ među svojim posvećenim narodom (Ez 43:7). Zbog saveza sa Abrahamom i obećanja koja je dao njemu i njegovom potomstvu Bog je čuvao svoj ‘posvećeni narod’ od uništenja koje mu je prijetilo sa svih strana. Svjestan toga, prorok Habakuk je rekao Bogu u svojoj molitvi: 

"Izašao si da spasiš narod svoj, da spasiš pomazanika svojega.“ (Heb 3:13)

Iako su svi duhovni Izraelci bili pomazani za svetu službu Bogu i time svi zajedno kao narod činili Božjeg pomazanika, znalo se da su imenovani ‘pomazanici’ samo oni koji su obavljali svete službe u hramu, kao i oni muževi koje je Bog u svoje vrijeme izabirao i postavljao u službu kraljeva, sudaca i proroka. Kad je bilo rečeno Jakovljevom sinu Judi: "Žezlo se neće odvojiti od Jude, ni palica zapovjednička od nogu njegovih ...“, onda to nije značilo da će svaki pripadnik Judinog plemena biti kralj (1.Mo 49:10). Za cijeli narod se moglo reći da je ‘pomazanik’ ali to nije moglo svakog člana tog naroda postaviti u ulogu onih pomazanika preko kojih je Bog isticao i provodio svoj autoritet.

U skladu s tim trebamo razlikovati pomazanje cijelog naroda od pomazanja kojeg su primali samo pojedini muževi jer ćemo samo tako moći razumjeti tko su Božji pomazanici u jednom ili drugom smislu. Iako je cijela Skupština primila ‘pomazanje od Svetoga’, to nije moglo svakog pojedinca označiti pomazanikom koji će zastupati Boga i Krista u onim službama koje su dane samo imenovanim muževima. Samim tim je pogrešno te iste prve kršćane smatrati imenovanim za službu kraljeva i svećenika i tvrditi da su činom pomazanja Skupštine svi dobili upravo takvo pomazanje, te da su poslanice pisane samo toj klasi kršćana jer druga (zemeljska) klasa nije još postojala. Takvo gledište je jako pogrešno i dovodi u zabludu mnoge koji su pod takvim razumijevanjem sebi uzeli za pravo da se na njih gleda kao Isusove izabrane suvladare.


Božji narod - Krist

Bog je sklopio savez sa Abrahamom, Izakom i Jakovom, a preko Mojsija je i sve njihove potomke u toj liniji uveo u savez sa sobom kako bi na njima ispunio svoje obećanje dano Abrahamu. Imajući to u vidu, apostol Pavle piše kršćanima: 

"Pismo je, predvidjevši da će Bog ljude iz drugih naroda proglasiti pravednima zbog vjere, unaprijed objavio Abrahamu dobru vijest rekavši: ‘Preko tebe će biti blagoslovljeni svi narodi.’“ (Ga 3:8)

No, to obećanje je Bog dao, ne samo Abrahamu, nego kasnije i njegovu ‘potomstvu’ koje je nastalo preko Izaka i Jakova, čime je Izraelsku naciju izabrao da preko nje dođe blagoslov na sve narode. Zato Pavle u nastavku objašnjava: 

"A obećanja su bila dana Abrahamupotomstvu njegovu. Nije rečeno: ‘I potomstvima’ kao da se odnosi na mnoga, nego kao na jedno:  ‘I potomstvu tvojemu’ koje je Krist (pomazanik).“ (Ga 3:16)

Iako na prvi pogled, ove riječi mogu neke dovesti u zabludu, misleći da je Pavle ovdje govorio samo o Isusu kao ‘Kristu’, Abrahamovom glavnom potomku, kontekst i cijela Biblija jasno daju do znanja da je ‘Krist’ zapravo bio duhovni ‘Izrael’. Naime, Pavle u gornjim riječima ne spominje 'potomka' (jedn.) nego 'potomstvo' (množ). Budući da je Abraham osim Izaka imao još sinova – Išmaela, Zimrana, Jokšana, Medana, Midjana, Išbaka, i Šuaha od kojih su nastala plemena i narodi, apostol Pavle ističe da je obećanje dano samo ‘jednom potomstvu’ – Izraelu - koje je došlo preko Izaka i Jakova, a ne ‘potomstvima’ koja bi se odnosila i na druge narode nastale preko Abrahama (1 Mo 21:12:13; 25:1,2,5,6).

Da je Pavle u to ‘jedno potomstvo’ svrstao sve vjerne Izraelce, a ne samo Isusa kao najvažniju osobu koja je potekla od Abrahama, vidljivo je u njegovim riječima s kojima se obratio Židovima:

"Vi ste sinovi (potomci, množ.) proroka i saveza koja je Bog sklopio s praocima vašim (množ.) kad je rekao Abrahamu: ‘Preko potomstva (množ.) tvojega bit će blagoslovljeni svi narodi na zemlji.’“ (Dj 3:25 )

Budući da on ovdje spominje Abrahama i liniju ‘očeva’ i ‘sinova’ kao ‘potomaka’ njegove loze, onda je očito ‘da su obećanja dana Abrahamu’ dana i tim ‘očevima’ i njihovim ‘sinovima’ kao jedinom ‘potomstvu njegovu’ koje je unaprijed odredio za posebnu svrhu kako bi se ispunio Božji naum. Samim tim su svi oni bili ‘pomazani’ još dok su bili u bedrima svog oca Abrahama koji je također bio Božji pomazanik jer ga je Bog izabrao da izvrši njegov zadatak. Svi njegovi potomci su bili pod Božjim savezom koji je od njih tražio da ispune Božje zahtjeve. Između njih je Jehova uzimao kraljeve i svećenike koje je ‘pomazao’ za još veće i dodatne odgovornosti (Ps 28:8; 105:8-15 ).  Tako je i Isus koji je potekao iz loze Božjeg pomazanog naroda (Krista) postavljen za Krista kao glavu cijelog naroda koju je Bog pomazao kako bi “Abrahamov blagoslov preko Isusa Krista došao na druge narode“ (Gal 3:14). Zato se pretpostavlja da je 144000 njih unaprijed izdvojeno iz dvanaest plemena Izraelovih kao što je Isus prije svog rođenja unaprijed određen za Krista (1.Pe 1:20; usporedi Ef 1:4). Njih vidimo kao 'svece Svevišnjega' gdje zajedno sa Isusom primaju 'vlast' pod svim nebom (Da 7:14,21,27).

Svi Abrahamovi potomci su zajedničkim nazivom bili Božji prvorođeni ‘sin’, što znači da su unaprijed određeni kao prvi koji će biti rođeni svetim duhom, nakon čega će Božjom djecom biti rođeni pripadnici drugih naroda koji će im se pridružiti (Ho 11:1). Daleko prije nego je rođen Isus, oni su morali biti svjesni obećanja o potomku koji će poteći između njih i biti pomazan kao glava nacije preko kojega će se blagosloviti svi narodi (Ho 11:1). Kao što je Abraham unaprijed vidio Krista tako su ga trebali vidjeti i svi njegovi potomci (Iv 8:56). Vidjeti ga značilo je upoznati ga kroz Božja obećanja, a onaj tko je vidio (upoznao) Krista taj je mogao biti njegov sljedbenik čak i prije nego se Isus rodio i postao Krist, tako da možemo slobodno reći da su i kršćani (sljedbenici Krista) postojali daleko prije Isusovog rođenja. Riječ je o duhovnim Izraelcima koji su živjeli po duhu Božjeg zakona. Na njima je ostalo pomazanje od Boga kojim je bila pomazana cijela nacija preko Mojsija. Mali 'ostatak' duhovnih Izraelaca je kasnije pomazan preko Isusa Krista i od tada to pomazanje ostaje na njima i svima koji se krštavaju u njegovo ime.

Međutim, kad Pavle spominje Abrahamovo potomstvo onda proširuje njegovo značenje jer ističe da je Abraham trebao postati "otac mnogih naroda" koji primaju u posjed 'nasljedstvo' od Boga, tj. život pod Božjim kraljevstvom koje je Bog obećao (Rim 4:16-18). Samo oni koji vjeruju primaju to obećanje, što podrazumijeva da su oni u sastavu tog 'potomstva' koji je 'Krist'.

“Doista, svi ste vi Božji sinovi zbog svoje vjere u Krista Isusa. Jer svi vi koji ste se krstili da budete u zajedništvu s Kristom, Kristom ste se zaodjenuli. Nema više ni Židova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškoga ni ženskoga, jer vi ste svi jedno u zajedništvu s Kristom Isusom. A ako ste Kristovi, onda ste potomstvo Abrahamovo, nasljednici po obećanju.“ (Gal 3:26-29)

Izraz - 'Kristom ste se zaodjenuli' - potvrđuje da je sve potomstvo duhovnog Izraela pomazano i da je ono Krist (pomazanik) koji se sastoji od Židova i Grka. Pojam Grk se odnosi na nežidove tj. na vjernike iz drugih naroda.

Iz ovog možemo zaključiti da je ‘pomazanje’ moglo uključivati zajedničku i svetu ulogu cijele nacije Izrael kao i odvojene svete službe koja je dana pojedinim muževima. Među posvećenim narodom je Bog izabirao i slao proroke koji su im prenosili Božje objave. Svećenici su bili pomazani za službe u hramu, kraljevi da vladaju po pravdi, a cijeli je narod bio posvećen ‘svetim pomazanjem’ za Božjeg izabranog slugu među svim ostalim narodima. Slično je trebalo biti sa novim tj. obnovljenim i ponovo rođenim narodom ‘Izrael’ koji se sastojao od mnogih naroda.

Da bi objasnio iz Pisama ono što se je dogodilo 33. g.n.e. Petar je citirao proročanstvo iz Joela koje govori o ‘izlijevanju svetog duha’ na izabrane Izraelce. Petar to nije povezao sa pomazanjem kršćana za Isusove suvladare, nego sa dokazom da je ‘Isus uzvišen i da sjedi Bogu zdesna i da je od Oca primio obećani sveti duh’ a sa time i obećanje koje je dano njemu kao glavnom potomku da se preko njega blagoslove svi narodi (Dj 2:33; Jl 2:28). Pavle je rekao da se “obećanje koje proizlazi iz vjere u Isusa Krista dade onima koji vjeruju“ – tj. ljudima iz Izraela i svih naroda koji ulaze u sastav Božjeg naroda (Gal 3:22). Tako svi koji vjeruju sačinjavaju Božji pomazani narod, Božje sinove i kćeri.

Isus je bio opunomoćen da svetim duhom krštava sve one koji žele biti članovi Božje obnovljene obitelji u povezanosti sa ‘novim savezom’. Budući da se pomazanje u smislu 'posvećenja' koristilo za primanje novih članova u zajedničko domaćinstvo onda je ono poistovjećeno sa duhovnim rođenjem, a ne sa imenovanjem (He 10:14-18). Kršćani su tada bili poučeni da svoje krštenje svetim duhom povezuju sa spasenjem od tadašnjeg zlog naraštaja na kojem je počivala Božja srdžba, a ne sa svojim ulaskom u društvo 144000 prvenaca kako bi formirali onu nebesku klasu koja će djelovati tek nakon uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji (Dj 2:14,37-41). Razumjeli su da je Bog pripremio sebi "narod za svoje ime" (Dj 15:14; usporedi 5.Mo 7:6). Taj ‘narod’ je bio formiran po uzoru na stari Izrael iz kojega je potekao, koji je u svojoj strukturi imao dvije klase, jednu unutar druge. Jedni su tvorili ‘nebo’ preko kojeg je Bog vladao kao kralj, a drugi su tvorili ‘zemlju’ koja je trebala biti podložna Božjem vodstvu, po uzoru na stari Izrael. Samim tim je sveti duh bio izliven na jedne i na druge članove obnovljenog naroda ‘Izrael’ u smislu prihvaćanja u Božju očišćenu kuću, a ne u smislu imenovanja za klasu suvladara u dalekoj budućnosti. To znači da možemo govoriti o ‘pomazanju’ cjelokupne skupštine koja je tim činom posvećena Bogu kako bi mu služila kao ‘sveti narod’ u njegovoj obnovljenoj 'kući'. 

Za razliku od tog zajedničkog ‘pomazanja’ postoji i pojedinačno kojim se iz naroda odvajaju pojedini muževi kako bi zastupali Boga u različitim vidovima službe. Netko može u početku biti pomazan za jedan vid službe, a kasnije biti postavljen i pomazan u veći položaj služenja. Isus je tako nakon odlaska na nebo bio pomazan za ‘velikog svećenika’ čime je duhovni hram počeo djelovati u novom pravcu. No prije prihvaćanja te službe Isus je na zemlji bio ‘pomazan’ svetim duhom i tako posvećen za jednu drugu ulogu. On je na sebe primijenio proročanstvo iz Izaije gdje stoji: 

"Duh je Jehovin na meni, jer me pomazao da objavim dobru vijest (…), da propovijedam Jehovinu godinu milosti." (Lk 4:17-19)

Vidimo da je ‘pomazanje’ ovdje usko vezano sa svetim duhom kojim netko biva posvećen i ovlašten za neku određenu službu u sadašnjosti a ne u dalekoj budućnosti. Ovdje Isus ne ističe svoju ulogu pomazanog kralja i velikog svećenika koju će primiti u budućnosti, nego samo propovjednika i učitelja koju je primio u sadašnjosti. Bog ga je očito najprije ‘pomazao’ i postavio u jedan vid službe u korist naroda, a tek nakon odlaska na nebo ga je pomazao za drugi vid službe koji je uključivao mnogo veće odgovornosti. Isusovo prvo pomazanje je vodilo do toga da bude pomazan za velikog svećenika i vođu Božjeg naroda koji će u budućnosti preuzeti vlast nad svom zemljom (Da 7:13,14).

Na sličan način je Bog na zemlji najprije pomazao i ovlastio neke muževe za Isusove zastupnike. Pomazao ih je za apostole, proroke, evanđelizatore, pastire i učitelje. Prvi koji su pomazani za Isusove zastupnike u evanđeliziranju su bili apostoli. Isus im je to najavio rekavši: 

"… nego će te primiti snagu kad sveti duh dođe na vas, i bit će te mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje." (Dj 1:8)

Isus je ovdje sveti duh doveo u vezu s postavljanjem njegovih apostola u svetu službu povezanu s djelom svjedočenja, a ne sa dokazivanjem da su oni tada pomazani za suvladare koji će s njim kraljevati u Božjem kraljevstvu. Njihovo prvobitno pomazanje je imalo dodatnu odgovornost jer su time sačinjavali klasu ‘svećenika’ koje je Isus postavio da služe narodu (usporedi 2.Mo 28:41; 29:9). Takvo ovlaštenje je apostole i druge Isusove ‘robove’ trebalo voditi do toga da među njima Isus sebi izabere one ‘sinove’ koje će u kraljevstvu pomazati za svoje prve zastupnike. Apostolima je čak rekao da s njima sklapa 'savez za kraljevstvo' po kojem će biti postavljeni da vladaju nad dvanaest Izraelovih plemena jer čitamo:

“Zaista, kažem vam, prilikom ponovnog stvaranja, kad Sin čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje, i vi koji idete za mnom sjest ćete na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih.“ (Mt 19:28).

Međutim, on su morali čekati da Isus dođe i 'obnovi kraljevstvo u Izraelu' (Dj 1:6). Takvo 'pomazanje' će biti učinjeno u budućnosti i za ostale koji budu uključeni u sastav Kristove vlade, tako da još uvijek nitko ne može za sebe govoriti da je već sada izabran za tu službu koja još nije u funkciji. Netko može biti od Boga izabran a da to ne mora znati sve dok ga se ne pozove u vrijeme koje je određeno za tu ili neku drugu službu. Samim tim nitko od kršćanskih vjernika, pa čak ni starješine koji na sebi nose odgovornosti imenovanih ‘pomazanika’, nije ‘pomazan’ za zastupnike novog neba, pogotovo ako nije unaprijed određen i ako ne ispunjava preduvjete zapisane u Otkrivenju 7:4-8 i 14:4,5. S druge strane, pravi kršćani ipak mogu svjedočiti da ‘imaju pomazanje od Svetoga’? Što bi to uključivalo u njihovom životu?


Pomazanje kao znak da pripadamo Kristu

Sveti duh je u svim vjernicima trebao služiti kao znak da pripadaju Kristu kao Božja djeca. Naime, u sebi su imali ‘pomazanje’, ‘duh’ ili ‘pečat’ jer piše: 

"A Bog je onaj koji jamči da i mi zajedno s vama pripadamo Kristu i koji nas je pomazao. On je i stavio svoj pečat na nas i u srca nam dao duh kao jamstvo za ono što će doći.“ (2.Ko 1:21,22) 

To nas podsjeća na Abrahama za kojega Pavle kaže da je...

"primio znak – obrezanje - kao pečat pravednosti koju je stekao zbog vjere (…), da bude otac svima (…) koji vjeruju…" (Ri 4:11)

Obrezanje tijela je bilo obavezno kako bi cijela nacija bila priznata kao Abrahamovo potomstvo. Budući da je obrezanje ispunilo svoju svrhu, držeći Izraelce u savezu s Bogom do vremena Mesije, Isus je tada dobio pečat duha, kao ‘pravo obrezanje’. Tako je postao Otac svih koji vjeruju i koji s pravom govore: 

"Jer mi imamo pravo obrezanje, mi koji služimo duhom Božjim." (Flp 3:3; Kol 2:11)

Oni stoga nisu stranci nego novi duhovni ‘Izraelci’, što potvrđuje Pavle kad je rekao: 

"Nego je pravi Židov onaj koji je to u nutrini i njegovo je obrezanje, obrezanje srca po duhu." (Ri 2:29)

Zato pravi vjernici koji su utemeljeni na istini imaju "…ovaj pečat: ‘Gospodin (Jehova) pozna one koji su njegovi‘" (2.Ti 2:19). Na takav način i Isus poznaje takve po tom pečatu. One koji nemaju pečat od Boga na svojim srcima Isus ne može poznavati. Kad dođe vrijeme, on će im s pravom reći: "Nikad vas nisam poznavao" (Mt 7:21-23). Zato i mi moramo paziti ‘da ne žalostimo Božji sveti duh kojim smo zapečaćeni za dan kad će nas otkupnina osloboditi’ raspadljivosti i smrti (Ef 4:30). To znači da svi kršćani koji primaju taj ‘pečat’ ujedno pripadaju Božjoj skupštini koja je u početku ‘primila pomazanje od Svetoga’.

Uzmimo u obzir da je riječ ‘kršćani’ uzeta od riječi ‘Krist’ – pomazanik’. Ona u svom izvornom smislu opisuje sljedbenike Isusa Krista koji su ‘pomazanjem’ primljeni u zajedništvo s Kristom. Svi zajedno čine Božjeg posvećenog 'prvorođenog sina' kao što su ga činili i drevni Izraelci.

Da li se onda može govoriti da je netko u zajedništvu sa Kristom ako nije primio pomazanje od njega? U Bibliji se nigdje ne spominje da netko može biti u tom zajedništvu bez pomazanja. Ukoliko Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka tvrdi da velika većina njihovih članova nije primila to pomazanje svetim duhom onda samim tim tvrde da takvi nisu u tom zajedništvu s Kristom. Oni su neka drugorazredna grupa Kristovih sljedbenika koji nisu u sastavu njegovog Tijela ili njegove pomazane i posvećene Skupštine, što je samo po sebi apsurdno (vidi svezak 10, “Božja djeca i sinovi“).

Posvećenje i pomazanje Božje skupštine i njenih članova u prvom stoljeću, bilo je po primjeru Izraela, ponovo učinjeno na vidljiv i upečatljiv način jednom za sva vremena. No, umjesto ulja pomazanja i krvi saveza, sveti duh je na vidljiv način bio ‘izliven’ na glavu onih učenika koji su tada bili na mjestu sastajanja čime su po Isusovoj krvi saveza uvedeni u Novi savez (Iv 1:32,33; Dj 2:17,33; 1.Pe 1:2; He 9:11-22). To se više nikad nije ponovilo na vidljiv i spektakularan način, ali je zato Isus svetim duhom i dalje krštavao sve koji su povjerovali u njega. Nadnaravni znakovi su tada bili prisutni unutar Skupštine kako bi potvrđivali tu novu stvarnost.

To je bilo pomazanje za sva vremena, tako da su od tada svi koji su se krstili i ‘rodili’ svetim duhom primili ‘pomazanje’, kao što su Izraelci svojim rođenjem i obrezanjem primali znak saveza s Bogom. Zato se može reći da su svi kršćani pomazani i posvećeni tom prilikom, a svaki novi učenik svojim krštenjem u vodi i 'rođenjem svetim duhom' postaje predani i priznati član skupštine Božjeg naroda ’Izrael’ (He 2:11). Za one koji su u to vrijeme postajali kršćani je rečeno: "ali oprani ste, posvećeni ste (…) duhom našega Boga" (1.Ko 6:11). Oni su tako postali "posuda za časnu svrhu, posvećena, korisna svom vlasniku, (pomazana i) pripremljena za svako dobro djelo" (2.Ti 2:21).

Kršćani su svojim krštenjem svetim duhom pomazani, posvećeni i primljeni u Božju obitelj. Oni su kršteni u jedno ‘tijelo’, a to tijelo je primilo 'pomazanje' od Boga pa se u tom smislu može reći da je ono Božji ‘pomazanik’ (Krist) poput drevnog Izraela (1.Ko 12:12,13). No, pojedini su muževi mogli biti pomazani na još jedan način kada ih se ovlastilo i uvodilo u posebne službe kako bi Bog i Krist preko njih predvodili i poučavali narod (Ef 4:11). Kad znamo da su nakon Židova i mnoštvo drugih ljudi iz drugih naroda primali sveti duh, onda se pitamo:

  • da li bilo tko danas može za sebe reći da je kršćanin, a da nema na sebi taj duh kao pečat od samog Boga? 
  • da li netko može živjeti kao kršćanin ako prethodno nije posvećen svetim duhom kojim se postaje dio posvećenog naroda?

Bog ne može nekoga prihvatiti u svoju obitelj, ako dotični nije kršten u svetom duhu. Zato 'pomazanje' o kojem Biblija govori nije povezano s postavljanjem pojedinaca za Isusove suvladare, nego sa posvećenjem cijele Božje skupštine (Ef 1:5,11). Onaj tko je primljen u tu Skupštinu je ujedno primio i pomazanje od Boga. Možemo slobodno reći da su svi prvi kršćani dobili ‘pomazanje’, bez obzira da li su pripadali klasi ‘roba’ ili klasi ‘služinčadi’. Na sve njih je bio ‘izliven’ sveti duh – duh pomazanja. Tu činjenicu smo prihvatili kao nešto samo po sebi razumljivo.

No, problem nastaje samo onda kada Watchtower tvrdi da su svi oni u prvim počecima kršćanstva, i pripadnici ‘upravitelja’ i pripadnici ‘služinčadi’ zaista pomazani, ali samo za suvladare Isusa Krista - što nikako ne može biti točno.

Kada se stvari postave na svoje mjesto onda se može jasno vidjeti da je ‘novi (obnovljeni) Izrael’ od samih svojih početaka u prvom stoljeću imao i nebesku i zemaljsku klasu. Svi su oni zajedno kao Kristovo tijelo bili pomazani i posvećeni Bogu i Kristu. Stoga se svi kršćani krštavaju vodom i svetim duhom, a među njima se nalaze oni koji su unaprijed određeni i zapečaćeni za zastupnike Isusovog kraljevstva. To znači da se za sve nas može tvrditi da ‘imamo pomazanje od Svetoga’ iako nismo svi postavljeni da upravljamo Kristovom skupštinom. No, još se ni za jednog čovjeka, koji je do danas služio Božjem narodu, ne može tvrditi da je pomazan i zapečaćen za prva mjesta ‘novog neba’ kao Isusov suvladar. To će i njima i nama biti objavljeno u budućnosti, u točno određeno vrijeme.

Izlijevanje svetog duha na Kristove učenike od samog je početka trebalo značiti da su svi oni ‘kršteni svetim duhom’. Kad je npr. sveti duh sišao na Kornelija i njegove ukućane Petar je rekao: 

“Tada sam se sjetio kako je Gospodin govorio: ‘Ivan je krstio vodom, a vi će te biti kršteni svetim duhom.’“ (Dj 11:15,16)

Oni su tada bili najprije kršteni duhom što je značilo da su bili rođeni svetim duhom kao Božja djeca, a ujedno su tim činom primili ‘pomazanje’ kao znak da su odvojeni i primljeni u Božju skupštinu. Nakon toga su se krstili u vodi u znak javnog priznanja s kojim su simbolično ostavili svoj prijašnji život i izašli kao novorođena djeca Božja. Ustvrdili smo da krštenje vodom nije imalo značenje imenovanja i postavljanje svakog krštenog na prva mjesta u skupštini Božjeg naroda, tako da se u tom smislu treba gledati i na krštenje duhom.

Apostol Pavle se u jednoj svojoj poslanici obraća starješinama i vjernicima skupštine u Korintu koji su - poput svećenika i naroda u Izraelu - bili posvećeni za Boga. Njima je rekao: 

“A Bog je onaj koji jamči da i mi (upravitelji Skupštine) zajedno s vama (vjernicima) pripadamo Kristu i koji nas je pomazao. On je i stavio svoj pečat na nas i u srca nam dao duh kao jamstvo za ono što će doći“, a to je “dan kad će nas otkupnina osloboditi.“ (2.Ko 1:21,22; Ef 4:30)

Pomazanje je ovdje povezano s ‘pečatom’ koji je kao znak obrezanja srca stavljen na one koji pripadaju Kristu. Bez tog pomazanja duhom nema jamstva od oslobođenja jer duh u nama mora svjedočiti našem duhu da pripadamo Kristu. Zanimljivo je da se apostol Ivan svim kršćanima koji su trebali živjeti u ‘posljednjem času’ obraća kad im kaže: 

"Djeco (…) vi imate pomazanje od Svetoga." (1.Iv 2:18,20)

To ‘pomazanje’ je ujedno značilo da su kršćani svojom vjerom u otkupnu vrijednost Isusove krvi dobili ‘pečat’ prepoznavanja po kojem će biti spašeni. Očito takvu vrstu pomazanja trebaju prije samog kraja imati svi oni koji će biti spašeni od uništenja ovog poretka. Prema tome, ove se riječi odnose i na sve prave kršćane koji od tada do danas žive u ‘posljednjem času’. To znači da činom krštenja, svaki pojedinac prima ‘pomazanje’ od Boga kao njegov sluga koji tim činom biva primljen u Božju obitelj i zapečaćen pečatom prepoznavanja kojim On prepoznaje one koji su njegovi (2.Ti 2:19). Kršćanima iz ‘drugih naroda’ koji su prihvatili dobru vijest, Pavle je pisao: 

"A i vi ste se pouzdali u njega kad ste čuli riječ istine, dobru vijest o svojem spasenju i preko njega ste, kad ste povjerovali, bili (pomazani tj.) zapečaćeni obećanim svetim duhom, koji je jamstvo našeg nasljedstva, da Božje vlasništvo bude oslobođeno otkupninom, njemu na slavu i hvalu." (Ef 1:13,14)

S ovim riječima Pavle tvrdi da su kršćani ‘zapečaćeni’ obećanim svetim duhom tako što su kršteni (pomazani) u svetom duhu, što je unaprijed dano jamstvo duha kojim postajemo ‘Božje vlasništvo’ – Božja djeca. Zalog duha je obećanje ili jamstvo da ćemo kao Božja svojina biti oslobođeni otkupninom i ovdje na zemlji naslijediti nebesko tj. Božje kraljevstvo. Pečat svetog duha je potvrda da smo primljeni u Božju obitelj. Krštenje nam tako služi kao jamstvo da smo Božje vlasništvo. Tako svaki kršćanin dobiva pečat duha i to nakon što povjeruje u Krista i krsti se u njegovo ime. Nakon primanja u kršćansku obitelj svaki kršćanin mora dokazati svoju vjernost do kraja kako bi bio spašen putem otkupnine.

Iako je krštenje duhom potrebno da bi netko stupio na put spasenja, spašeni će biti samo oni koji s tim pečatom ustraju do kraja (Mt 24:13; Ot 9:4; 13:16,17; 19:20,21). Slično spasenje će okusiti i uskrsnuli pravednici. Naime, iako će uskrsnuti i pravedni i nepravedni, spasenje će okusiti samo pravedni jer će na svojim čelima imati pečat pomazanja kojeg su sačuvali sve do svoje smrti. Nepravedni, među kojima i oni koji su se dokazali kao nedostojni, neće okusiti to spasenje. Na njima će i dalje biti Božja srdžba te će i dalje biti odvojeni od života kao osuđenici na vječnu smrt. Samim tim što će uskrsnuti je jamstvo da i oni mogu u tom periodu zaslužiti spasenje putem otkupnine, što će naravno ovisiti o njihovoj spremnosti da se podlože Bogu i Isusu Kristu i dobiju pečat putem svetog duha.

No, vratimo se ponovno Božjoj skupštini čiji su članovi ‘zapečaćeni’ za spasenje. Među njima istaknuto mjesto imaju stariji, odnosno imenovani muževi kao članovi Kristovog ‘upravitelja’. Oni su svetim duhom postavljeni (pomazani) da služe u svojstvu ‘svećenika’ koji su dužni poučavati kršćane i voditi ih putem spasenja. Međutim, samo izabrani među njima će dobiti čast da u Božjem kraljevstvu služe s Kristom na prvim mjestima. Iako svi oni mogu računati da će, ako se nađu kao vjerni upravitelji, i dalje služiti Kristu u tom svojstvu, samo će 144000 'pravih Izraelaca' primiti tako veliku čast te biti 'pomazani' i postavljeni na prva mjesta do Krista (Iv 1:47). U tu svrhu Bog preko anđela takvima stavlja simbolični ‘pečat na njihova čela’ i to tek na kraju njihove vjerne službe koja nastupa njihovom smrću ili dokazom vjernosti do samog kraja ovog poretka. Tako će prije izbijanja velike nevolje Bog imati popis svih 144000 izabranih članova (Ot 2:26; 3:21; 7:3). Iako se za 144000 kaže da su izdvojeni iz dvanaest plemena Izraelovih, što u užem smislu može ukazivati samo na one koji su po tijelu Izraelci, to može u širem smislu ukazivati i na one vjerne muževe iz 'drugih naroda' koji su poput prozelita asimilirani u Izrael Božji i u njegovih dvanaest plemena, te da će izabrani muževi iz svih naroda ući u taj broj kako bi Isus preko njih vladao Izraelom i svim drugim narodima.


Kada svjedočanstvo duha nije istinito

U izdanjima Watchtowera možemo naći objašnjenja Vodećeg tijela o tome kako danas netko može za sebe tvrditi da je ‘pomazan’ svetim duhom za Isusovog suvladara. Ta objašnjenja međutim nemaju biblijsku potvrdu ili primjere iz biblijske povijesti koji bi to potvrdili, već se zasnivaju na pokušaju da se objasni nešto što bi moglo podupirati njihovu ideju. Stoga su i neki biblijski stavci uzeti iz konteksta i prilagođeni toj ideji. Pogledajmo: U Stražarskoj kuli od 1.2.2002. str.20. st.8 stoji:

"Kako pomazanici znaju da imaju nebeski poziv? Oni dobivaju nepogrešivo svjedočanstvo svetog duha.“

U Stražarskoj kuli od 15.2.2003. str.19,21,22. st.7,18. stoji slijedeće:

"Pravi kršćani u prvom stoljeću bili su pomazani svetim duhom. Mnogi od njih imali su jedan ili više čudotvornih darova duha, kao što je govorenje jezicima. Stoga takvim pojedincima nije bilo teško znati da su pomazani duhom i da trebaju uzimati simbole na Spomen-svečanosti. Međutim, u naše vrijeme to se može znati na temelju nadahnutih riječi poput ovih: ”Svi koje vodi Božji duh, to su Božji sinovi. Jer niste primili duh ropstva, koji bi opet uzrokovao strah, nego ste primili duh posinjenja, duh kojim vičemo: ’Abba, Oče!‘“ (Rimljanima 8:14,15). (...) Sveti duh djeluje na duh pomazanika tako što oni u svojoj nutrini osjećaju da se ono što Biblija govori o Jehovinoj duhovnoj djeci odnosi na njih (1. Ivanova 3:2). Božji duh daje im osjećaj da su njegovi sinovi i budi u njima jedinstvenu nadu. Premda će vječni život u kojem će ljudi biti savršeni te okruženi članovima obitelji i prijateljima biti nešto veličanstveno, to nije nada koju su oni dobili od Boga. On putem svog duha u njima budi toliko snažnu nadu u odlazak na nebo da su spremni odreći se svega što ih veže za ljude i život na Zemlji (2. Korinćanima 5:1-5,8; 2. Petrova 1:13,14). "

Watchtower je ovdje dao važnost unutarnjem osjećaju koji nikad nije bio Božji princip, a eliminirao bilo koji očiti znak koji bi bio prihvatljiviji i za onoga tko je izabran i za one koji bi takvu osobu mogli prihvatiti u tom svojstvu, pa su napisali:

"To ne znači da su vidjeli taj duh ili da su imali neku mentalnu sliku o duhu koji razgovara s njima, niti su čuli glasove iz duhovnog carstva." (Stražarska kula, 1.3.1990. str.20, st.20)

Ovakvim tumačenjem su izbjegli da iznesu bilo koji dokaz. Zato nikad nisu naveli niti jedno iskustvo osobe koja je u određenom trenutku od Boga dobila jasan poziv i znak koji bi to potvrdio da mu služi kao 'suvladar' u Kristovom kraljevstvu. Stoga se ni biblijski stavci koje Watchtower navodi ne mogu jednostrano koristiti u namjeri da se objasni kako pojedini kršćani dobivaju jedinstvenu nadu u nebeski život. U skladu s tim je na mjestu da se pitamo, da li Biblija sadrži neke misli koje nekome daju za pravo da za sebe tvrdi da je izabran i ‘pomazan’ za Isusovog suvladara?

Pažljivim razmatranjem možemo utvrditi da Biblija ne navodi niti jedan primjer po kojem Bog poziva nekoga na način da to osoba mora sama otkriti u svojoj nutrini. Bog je uvijek pozivao vjerne osobe putem svojih anđela koji su im objasnili zašto su izabrani za neku službu i koji zadatak moraju izvršiti. Druge je pozivao indirektno preko već postavljenih i imenovanih muževa na zemlji koji su izabranoj osobi rekli što od nje Bog očekuje i zašto je izabrana i pomazana. Svi oni koji su bili pomazani su to pozvanje dobili uz svjedočanstvo duha koji je to potvrdio na razne načine, poput ždrijeba ili nekog znaka. Nitko od njih nije bio pozvan tako što je u svojoj nutrini ‘osjećao’ neku novu želju za nečim ili da je odjednom počeo razmišljati da ga je Bog pozvao i pomazao za kralja, proroka ili apostola. Jehova je neke ljude pozvao čak prije rođenja, ali to nisu znali sve do trenutka kada im je s neba objavljeno da trebaju izvršili zadatak od Boga (Jr 1:4,5; Iz 44:28; 45:1; 2.Lje 36:22,23). Prema tome, ako Bog ima imena tih osoba, on će im to otkriti kad dođe vrijeme da izvrše njegov zadatak. Da li je onda dovoljno da netko sam za sebe tvrdi da je ‘pomazanik’ (u sastavu 144000; izabran za kralja i svećenika), a bez svjedočanstva koje bi to potvrdilo?

Isus je imao to svjedočanstvo koje su farizeji htjeli osporiti. Pogledajmo kako im je Isus odgovorio:

"A farizeji su mu rekli: “Ti svjedočiš sam o sebi, svjedočanstvo tvoje nije istinito.” Isus im je odvratio: “Ako i svjedočim sam o sebi, svjedočanstvo je moje istinito (...) Pa u vašem Zakonu piše da je svjedočanstvo dvojice ljudi istinito. Ja sam onaj koji svjedoči o sebi, a i Otac koji me poslao svjedoči o meni.” (Iv 8:13-18)

Isus je ‘znao’ tko je i zašto je ‘pomazan’ svetim duhom jer je Bog s njim sklopio savez za kraljevstvo te je imao pouzdano svjedočanstvo s neba (Mt 19:28). Isus to saznanje nije dobio kroz osjećaje i želje koje bi ga nevodile na tu pomisao. Čak je i on čuo Božji glas koji mu je posvjedoćio i potvrdio njegovu mesijansku ulogu (Mt 3:17; Iv 12:28).

Budući da su anđeli osobno pripremili put Ivanu Krstitelju i Isusu još prije njihovog rođenja, onda su vjerojatno ti isti anđeli, kad je došlo vrijeme, pozvali jednog i drugog da izvrše zadatak za koji su pozvani (vidi Iv 1:6). Nakon što je bio kršten, Isus je otišao u pustinju gdje je boravio 40 dana. Nije bio sam nego s Bogom kojega je na zemlji vjerojatno zastupao izabrani anđeo. Tada je Isus dobio mnoga saznanja te je spoznao sve o sebi i svojoj ulozi drugog Adama zbog koje je unaprijed određen i rođen, a koja je uključivala njegovu službu, smrt, uskrsnuće pa čak i uznesenje na nebo. Također je dobio saznanje o ulozi koju će imati nakon svog povratka na zemlju. Zato je mogao reći Židovima:

"Pa i Otac koji me poslao sam je posvjedočio o meni. Vi nikada niste čuli glas njegov niti ste vidjeli lik njegov, a niti riječ njegova ostaje u vama, jer ne vjerujete onome kojega je on poslao." (Iv 5:37,38)

Isus je, za razliku od svojih sunarodnjaka iz tog naraštaja, mogao reći da je ‘čuo Božji glas s kojim je razgovarao i vidio njegov lik’ poput Mojsije. On je s neba dobio vidljivo svjedočanstvo o tome da je pomazan s određenim zadatkom. Moguće je da mu je Bog nakon krštenja posredovao mnoga saznanja kroz vizije koje su prikazivale neke nebeske stvari. Vjerojatno je tako pomoću vizija ‘uzašao na nebo’ gdje je imao nebesko iskustvo i vidio budućnost svijeta o čemu je upoznao svoje apostole (Iv 3:13; Mt 24.pogl).

Sve ovo je bilo potrebno kako Isus ne bi bio samozvani ‘pomazanik’. Naime, samozvani ‘pomazanici’ toga doba su bili oni koji su samo tvrdili da su pozvani od Boga, a koji to svjedočanstvo nisu mogli potvrditi ničim osim svojom tvrdnjom koja je često bila proizvod njihovog subjektivnog uvjerenja i osjećaja. Među njima je bio Juda Galilejac i Teuda ‘koji je tvrdio da je netko’ (Dj 5:35-37). Očito se njihove ‘tvrdnje’ nisu pokazale pouzdanim mjerilom po kojim bi ih drugi mogli prihvatiti za pomazanike, pa su ih neki ljudi slijepo slijedili. Bilo kako bilo, Isus je dobio svjedočanstvo s kojim je bio potpuno uvjeren da je on onaj Sin čovječji o kojemu su proroci unaprijed govorili, te da je pomazan za Božjeg Sina koji zna za koju ulogu je pomazan. Da bi to svjedočanstvo imalo snagu istine, Bog je svjedočanstvo dano Isusu potvrđivao moćnim djelima koja je činio kroz njega. Tako je Isus imao pouzdano svjedočanstvo s kojim je mogao tvrditi tko je on i zašto je bio ‘pomazan’ svetim duhom (Iv 8:28).

Isusovo je svjedočanstvo bilo ‘istinito’ jer nije svjedočio sam o sebi, odnosno nije samo ‘tvrdio’ ono što je on pouzdano znao, već je imao i pouzdane svjedoke koji su to mogli potvrditi za njega. Zato je jednom drugom prilikom mogao reći:

"Ako samo ja svjedočim o sebi, svjedočanstvo moje nije istinito. Ima drugi koji svjedoči o meni i znam da je istinito svjedočanstvo kojim on svjedoči o meni. Vi ste poslali ljude k Ivanu i on je posvjedočio za istinu. No ja ne trebam svjedočanstvo od čovjeka, (...). Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanovog, jer djela koja mi je Otac dao da izvršim, sama ta djela koja činim, svjedoče o meni da me Otac poslao.“ (Iv 5:31-38; Iv 1:32-34)

Isus je dao do znanja da njegovo svjedočanstvo ‘ne bi bilo istinito’ da je on samo tvrdio za sebe da je Božji ‘pomazanik’. S time je želio potvrditi Božje pravilo iz biblijske prošlosti i reći da nitko ne može tvrditi da je ‘pomazan’ ukoliko nema jasno svjedočanstvo od Boga i Božjih vjernih slugu. Čak ako ne treba svjedočanstvo od drugog čovjeka, pomazana osoba može činiti 'djela' iza kojih stoji sam Bog. Bez svega toga, oni koji za sebe kažu da su 'pomazani' za Isusove suvladare, svjedoče sami za sebe tako da njihovo svjedočanstvo nije istinito. Stoga nitko od nas ne bi trebao ozbiljno shvatiti one osobe unutar skupštine koji tvrde da su ‘pomazani’ za određenu ulogu, jer nitko od njih nema svjedočanstvo duha. Iza svega toga stoji Watchtower, a ne Bog, pa možemo slobodno konstatirati da je Watchtower svojim tumačenjima stvorio prostora za lažne pomazanike koji su sami sebe postavili na prijestolja na temelju svojih osjećaja.

Isus je znao da je kroz povijest Božjeg naroda bilo mnogo samozvanih i lažnih proroka i Mesija. Neki među njima su se vjerojatno smatrali takvima jer su se dali voditi po svojim mislima, osjećajima ili drugim unutarnjim pokazateljima koji su im davali uvjerenje da su ‘netko i nešto’ a što u biti nisu bili. No, njegovo ‘pomazanje’ je bilo ‘istinito’ zbog tri pouzdana svjedoka koja su svjedočila o njemu. Prvi svjedok je bio Ivan Krstitelj čije se svjedočanstvo može smatrati pouzdanim jer su ga svi smatrali Božjim prorokom. Njemu je rečeno da će prepoznati Mesiju kad vidi svjedočanstvo duha, pa je rekao:

"Ni ja ga nisam znao, ali onaj koji me poslao da krštavam vodom rekao mi je: ‘Na koga vidiš da duh silazi i ostaje na njemu (pomazanje od Boga), to je onaj koji krsti svetim duhom.’" (Iv 1:33). 

Drugi svjedok je bio Bog koji je preko njega činio moćna djela koja su svjedočila za njega. Treći svjedok je Božja Riječ koja se ispunila na njemu. Iako uz svoja moćna djela nije trebao svjedočanstvo od čovjeka, ali je svjedočanstvo dvojice ili trojice ipak pouzdanije i može se smatrati istinitim. To je Božje pravilo koje je ostalo na snazi i u kršćanskoj skupštini (He 10:28; 2.Ko 13:1; 1.Ti 5:19). Isus je poznavao Pisma u kojima nalazimo slična svjedočanstva od Boga. Pavle je ukazao na neke od tih primjera pa je rekao:

"Jer zbog vjere su ljudi iz staroga doba primili svjedočanstvo da su Bogu po volji (...) Vjerom je Abel prinio Bogu vredniju žrtvu nego Kajin i zbog te vjere primio je svjedočanstvo da je pravedan, jer je Bog posvjedočio da prihvaća njegove darove. I zbog te vjere, iako mrtav, još uvijek govori.“ (He 11:2,4)

Bog je svojim vjernim ljudima starog doba na razne načine ‘posvjedočio’ da su po njegovoj volji. Oni su za vrijeme svog života od Njega primili svjedočanstvo da su mu po volji. Tako su postali svjedoci ispunjenja Božjeg obećanja na njima osobno. To je Bog osobno posvjedočio i Abelu i to na nadnaravan način koji se može pripisati samo Bogu. Abel je ‘primio to svjedočanstvo’ koje je bilo vidljivo i očito čak i njegovom bratu. Kain nije dobio takvo svjedočanstvo iako je vjerojatno ‘u sebi mislio’ da je on taj potomak preko koga će Bog uništiti glavu Sotone.

Isus nije tražio od svog Oca da On svojim duhom izabere apostole na način da oni to sami otkriju u svojoj nutrini. Apostoli su to saznanje dobili direktno od Isusa koji im je objasnio zašto ih je izabrao i s kojim zadatkom. Kad je kasnije umjesto Jude Iskariota bilo potrebno izabrati drugog apostola koji će ga zamjeniti, ponovno je bilo potrebno svjedočanstvo duha ali i svjedočanstvo drugih pouzdanih ljudi koji su to mogli potvrditi. Pogledajmo kako je to bilo:

"Nato su izdvojili dvojicu, Josipa zvanog Barsaba, koji je prozvan Just, i Matiju. Tada su se pomolili i rekli: “Jehova, ti koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži kojega si od ove dvojice izabrao da dobije ovu službu i apostolstvo, od čega je Juda odstupio da bi otišao svojim putem.” Tada su bacili ždrijeb za njih i ždrijeb je pao na Matiju, i tako je on bio pribrojen jedanaestorici apostola." (Dj 1:23-26)

Budući da su dvanaestorica bili izabrani da sjede s Kristom na njegovom prijestolju, onda je bilo potrebno da se to ispražnjeno mjesto popuni novim čovjekom. Osim toga, apostoli su trebali postati temelj novog naroda Izrael pa je broj 12 morao ispuniti svoju svrhu. Isto tako bi bilo s brojem 144000 ukoliko bi ih Isus izabirao za prva mjesta u svojoj skupštini. Tada bi se znalo tko su oni, a svaki koji bi otpao od svoje službe bi bio zamijenjen drugim. Njihovo pomazanje bi bilo posvjedočeno po prorocima i svetim duhom. Zato je apsurdno bilo povjerovati tumačenju Watchtowera koji tvrdi da postoje neki od izabranih koji su se pokazali nevjernima i da je Bog u zamjenu za njih izabrao druge koji sada za sebe tvrde da su pomazanici. Watchtower nema saznanja tko je sve pomazanik niti vodeće tijelo nema ovlaštenje da u zamjenu za nevjerne sami pribroje onoga tko bi ispunjavao preduvjete. Očito ovakvo gledište nema ništa zajedničko sa principom prve kršćanske skupštine kojeg smo naveli. 

Kad govorimo o službi koju će imati 144000 izabranih onda je riječ o osobama čija služba još nije aktualna, pa se oni ne postavljaju u službu sve dok ne bude uspostavljeno Božje kraljevstvo na zemlji. Samim tim, oni još nisu ni pomazani niti je potrebno tražiti njihovu zamjenu. Oni mogu kao Isus i drugi proroci i kraljevi biti određeni čak i prije svog rođenja. Isus je odmah nakon svog pomazanja počeo služiti kao Mesija. Tako će i oni, odmah nakon što budu pomazani započeti svoju službu, tako da nitko do tada ne može dobiti svjedočanstvo duha da je pomazan za tu ulogu. Bog ima pravo zadržati za sebe imena onih koje je prokušao i izabrao između svih onih koji su svoju službu na zemlji vršili u skladu sa njegovim duhom.

Da li se onda može tvrditi da prvim kršćanima “nije bilo teško znati da su pomazani duhom i da trebaju uzimati simbole na Spomen-svečanosti“ samo zato što su mnogi od njih imali jedan ili više čudotvornih darova duha? Ako je to lakši način da bi sebe prepoznali u toj ulozi, onda je bez tih darova mnogo teže imati to uvjerenje pogotovo kad se zna da u raznim crkvama kršćanstva postoje slična čuda i znamenja koja se smatraju darovima duha. Budući da neki mogu u Isusovo ime činiti mnoga silna djela i čuda, a da ih Isus ipak ne smatra svojim učenicima, onda je očito da Bog darove duha nije koristio s namjerom da nekome svjedoči o tome da je pomazan za Isusovog budućeg suvladara (Mt 7:22,23; 2.So 2:9,10).

Uzmimo u obzir da te darove duha nisu imali svi prvi kršćani, nego samo oni preko kojih je Isus djelovao u širenju evanđelja i utvrđivanju vjere njegovih učenika, a koje je bilo potrebno kako bi se prihvatilo činjenicu da je on Mesija, da je zaista živ i da s neba djeluje preko Božjeg svetog duha. Ako se tvrdi da su tada svi kršćani odreda, i muškarci i žene, bili pozvani i pomazani za Isusove suvladare, onda su te darove trebali imati svi, a ne samo neki među njima. Po toj bi logici, oni koji nisu imali te nadnaravne darove duha, morali posumnjati u svoj izbor i poziv (2.Pet 1:4,10).

Osim toga, tim istim se kršćanima, koji nisu imali darove duha, nigdje u poslanicama ne objašnjava da zbog toga ne sumnjaju u to pozvanje, a niti im se daje neko prihvatljivo objašnjenje koje bi ih uvjerilo u to da će i oni ipak biti Kristovi suvladari. Upravo suprotno, sve kršćane se tada pa sve do danas uvjeravalo da su dio Božje obitelji u zajedništvu s Kristom, koja očekuje svoje izbavljenje prilikom dolaska Isusa Krista. Nadnaravni darovi duha su imali posebnu vrijednost u samim počecima kršćanstva kako bi se vjerne Židove iz ‘malog stada’ odvojilo od već postojeće teokratske organizacije Izrael koju je Bog zamijenio s novim Izraelom. To svjedočanstvo je išlo u prilog posvećenja izabrane skupštine, a ne pojedinaca koji bi te darove duha smatrali dokazom da su pomazani za Isusove suvladare. Sjetimo se kako su Židovi reagirali kad je Isus rekao da će sjediti s Božje desne strane. Budući da su ga smatrali nedostojnim tog položaja učinili su sve da ga ubiju. Zamislimo kako bi ti Židovi reagirali da su Isusovi učenici svi odreda tvrdili da će i oni sjediti na nebu na njegovom prijestolju? No, oni to nisu tvrdili niti su ih Židovi progonili zbog takvog uvjerenja.

Što onda reći za one koji danas smatraju da su ‘pomazani’ za Isusove suvladare? Gdje je njihovo svjedočanstvo duha? Da li njihovo svjedočanstvo može biti pouzdano ako samo kažu za sebe da su ‘pomazanici’ koji to osjećaju u svom srcu? Da li netko može biti vjerodostojan ako osim svojih osjećaja, želja i nade nema niti jednog drugo svjedočanstvo? Da li netko može reći da Božji duh svjedoči njegovom duhu da je ‘pomazanik’ preko biblijskih stavaka za koje smo vidjeli da se ne odnose na njih nego na sve kršćane koji očekuju vječni život na zemlji, a ne na nebu? Naime, oni koji tvrde da u Bibliji nailaze na misli koje im svjedoče da ih Bog odredio za nebeski život, prije svega se oslanjaju na riječi apostola Pavla koji je rekao:

"A budući da ste sinovi, Bog je u naša srca poslao duh svojega Sina i taj duh viče: “Abba, Oče!” Stoga više nisi rob, nego sin. A ako si sin, onda si i nasljednik po Bogu.“ (Ga 4:6,7)

Watchtower iz ovog stavka uzima jedan dio dok drugi koji određuje pravi smisao zanemaruje. Prije svega, ovdje Pavle pravi razliku na one koji su 'sinovi' i one koji su 'robovi'.

  • sinovi su oni koji su oslobođeni krivnje, te su posvojeni u Božju obitelji čime su postali nasljednici po Bogu, a
  • robovi su i dalje u ropstvu grijeha jer nisu povjerovali kako bi bili oslobođeni otkupninom.

Da li se onda može reći da su mnogi pravi kršćani i dalje robovi grijeha i smrti i da nemaju pravo Boga zvati svojim Ocem niti da imaju pravo biti nasljednici Božjeg kraljevstva? Da li se može tvrditi da danas samo jedan manji broj kršćana i to samo unutar zajednice Jehovinih svjedoka, može s pravom govoriti da samo u njima Kristov duh viče “Abba, Oče“, čime dokazuju da su nešto više od ostalih kršćana jer ulaze u broj od 144000 izabranih? To se ne smije čak ni pretpostaviti, a kamo li tvrditi.

Kad se tvrdi da Bog u nečije ‘srce’ stavlja Kristov duh koji putem osjećaja navodi nekoga da bude uvjeren kako je ‘pomazan’ za kralja i svećenika u dolazećem Božjem kraljevstvu, onda to za sobom povlaći kontradikciju sa samim Bogom. Naime, ako Watchtower tako nešto tvrdi, a očito je da to tvrdi, onda po nekom novom nepisanom pravilu više nije potrebno neko drugo bolje i pouzdanije svjedočanstvo koje bi tu osobu uvjerilo da ga njegovo srce ne vara. Nije više potreban Božji glas, niti glas anđela, a niti bilo koje Božje čudo koje bi to potvrdilo. Da li Bog može nekoga uvjeravati preko njegovog srca ako sam Bog u svojoj Riječi kaže da je

"srce varljivije od svega i na sve spremno. Tko može proniknuti u njega?“ (Jr 17:9)

Čak i nečija misao može biti loš vodič jer Pavle kaže:

"Jer ako tko misli da je nešto, a nije ništa, sam sebe zavarava.“ (Ga 6:3; vidi Job 37:24).

Kako onda Bog može koristiti nečije unutarnje uvjerenje koje može biti nepouzdano, pogotovo kad se zna da su kršćani od samog početka bili izloženi lažnim učiteljima i krivim naukama koje su kao takve u određenoj mjeri opstale čak i među 'Jehovinim svjedocima' koji samouvjereno tvrde da su zbog ovakvih i drugih jedinstvenih učenja jedini pravi kršćani. 

Božje svjedočanstvo je uvijek imalo oslonac u nadnaravnim objavama s neba i svjedočanstvima vjernih i pouzdanih slugu, pa je onda sasvim jasno da Bog takvo pouzdano svjedočanstvo nije mogao zamijeniti s nepouzdanim uvjeravanjem preko unutarnjeg misaonog stava koji svoj oslonac može zasnivati na ljudskom varljivom srcu i mislima te raznim krivim učenjima. Ako nema onih Božjih objava koje je uvijek koristio u te svrhe, onda je jasno da Bog nikome ne daje ‘svjedočanstvo’ da ga je već sada izabrao za Isusovog suvladara. Takva osoba može biti dovedena u zabludu jer se može oslanjati na učenju koje može biti netočno, nepouzdano ili manjkavo što je dovodi u situaciju da zavarava sama sebe i druge oko sebe. Npr. u jednoj zajednici se vjernike uvjerava da će nakon smrti otići na nebo i oni žive s tim uvjerenjem. U drugoj se vjernicima kaže da će neki od njih biti Isusovi suvladari ukoliko već sada imaju u sebi usađenu želju za nebeskim životom i neki od njih povjeruju da se to odnosi na njih. Očito je riječ o idejama i uvjerenjima u koja se vjeruje bez preispitivanja.

Može se zaključiti da se želje i nade Jehovinih svjedoka koji ‘tvrde’ da su ‘pomazanici’ zasnivaju na doktrinama koje su krivo objašnjene. U počecima osnivanja društva ‘Istraživača Biblije’ su svi mislili da su svojim krštenjem automatski izabrani od Boga za nebeski život jer su putem svog tumačenja Biblije stekli takvo uvjerenje. Naime, tvrdilo se da oni pripadaju vjernim kršćanima, dok svi ostali kršćani spadaju u manje vjerne koji nisu dostojni tog položaja na nebu. Razumljivo je da nitko sebe ne želi predstaviti pred drugima kao manje vjerne kršćane, pa je svatko od njih sebe automatski smatrao pomazanicima koji su dostojni više časti.

Rutherford je kasnije počeo zastupati ideju da manje vjerni kršćani ne idu zajedno s njima na nebo nego da pripadaju kršćanskim zajednicama koje je Krist odbacio i koji će biti suđeni tokom Sudnjeg dana. Tako je Istraživače Biblije koje je on vodio prikazivao kao jednu i jedinu pravu kršćansku skupštinu koja se sastoji isključivo od takvih izabranih pomazanika. Samim tim su svi članovi Istraživača Biblije automatski proglašeni pomazanicima (tj. kraljevima i svećenicima) bez ikakvog svjedočanstva s neba. Međutim, kada se sredinom 30-tih godina 20. stoljeća uvidjelo da će broj takvih (samozvanih) ‘pomazanika’ premašiti 144000, jer se završetak ovog poretka odužio, onda se je pažnja obratila stavcima koji govore o dvije grupe kršćana, tako da prekobrojni od tada ulaze u ovu drugu grupu koja se tek tada trebala pojaviti na zemlji. Smatralo se da je popunjen broj od 144000 tako da su novi ‘pomazanici’ trebali dobiti neko svjedočanstvo duha samo ako ih Bog koristi kao zamjenu za nekoga tko je odstupio.

Dok je do 1935. god. ovo tumačenje davalo za pravo da se svi oni bez razlike smatraju Isusovim suvladarima, bez potrebe da se u to posebno uvjeravaju, novi ‘pomazanici’ su trebali to uvjerenje steći putem Božjeg duha koji im je u srce i um stavio novu 'želju za nebeskim životom', koju do tada nisu imali što bi trebali potvrditi putem vlastitog uvjeravanja čitajući neke biblijske stavke za koje se (pogrešno) tvrdi da su posebno pisane za tu izabranu nebesku klasu.

Lako je zaključiti kako su se osjećali ‘Istraživaći Biblije’ koji su sebe vidjeli na nebu kao Isusove suvladare. Prva mjesta do Krista su uvijek kršćanima davala osjećaj važnosti među ostalim kršćanskim zajednicama jer znamo da su i apostoli u sebi imali tu ‘želju’ za istaknutim mjestom kojeg su opravdavali na svoj način (Lk 9:46; 22:24; Mk 10:35-37). Očito je bilo teško po tom pitanju nešto mijenjati. Bilo je lakše zamisliti da postoje mnoštva kršćana u drugim zajednicama koji pripadaju ‘nižoj klasi’, nego zamisliti da su oni, koji su se već vidjeli na nebu, bili u krivu (Otkrivenje, 20. pogl. str.120. st.2.). Na tom temelju se kasnije tražilo načina da se nađe mjesta za mnoštvo kršćana koji su ispovijedali svoju vjeru u Krista.

Promjene koje su uslijedile su nastale da bi se uvjerilo mnoge koji su dolazili u skupštinu da ima i za njih mjesta, ali ne više na nebu nego na zemlji jer je broj ovih prvih bio popunjen. S takvim špekulativnim tumačenjem je bilo lako uvjeravati nove da je njihova nada povezana s vječnim životom na rajskoj zemlji jer svaki čovjek u sebi ima tu normalnu želju. To je pokazatelj da će ljudi, bez obzira kojoj crkvi pripadali, sebe vidjeti na nebu ili na zemlji samo ako im se Biblija tumači na ovaj ili onaj način. Ljudi se daju povoditi za autoritetom onih koji stoje iza tih tumačenja. Na isti način kršćani drugih zajednica također na temelju učenja svoje crkve razvijaju želju i gaje nadu u nebeski život nalazeći biblijske stavke koji bi to potvrdili. Umjesto da se preispitaju učenja vezana za ‘veliko mnoštvo’, ‘malo stado’ i broj od ‘144000’ te načina kako ih Bog izabire, išlo se za prilagođavanjem biblijskog teksta vlastitoj ideji i tumačenju koje ima dosta manjkavosti i očitih nedostataka.

Kao što navodni ‘pomazanici’ nisu za svoje imenovanje imali potvrdu putem svjedočanstva izvan vlastitog tumačenja Biblije, tako i ovi drugi koji su bili uvjeravani da im je Bog namjenio život na zemlji, nisu dobili tu potvrdu putem svjedočenja duhom. Naime, ako se smatra da je 33. god.n.e. na Pedesetnicu Bog počeo u obnovljenoj Skupštinu skupljati samo one koji će vladati s Kristom na nebu, te da je to potvrđivao svojim duhom i nadnaravnim čudima i znakovima, koji su tu novu stvarnost trebali lakše prihvatiti kršćani a i sami nevjerni Židovi, onda je velika promjena koja je uslijedila 1930-tih godina također trebala nekim nadnaravnim znakovima biti potvrđena od Boga, koji bi na takav način posvjedočio da od sada sakuplja one podanike koji ostaju na zemlji i da on stoji iza te velike promjene i nove stvarnosti. Međutim, toga nije bilo iako bi se to trebalo očekivati od Boga ukoliko je on zaista stajao iza tih novih objašnjenja kojim bi, po primjeru iz prvog stoljeća, vjernim kršćanima a i ljudima iz raznih crkava kršćanstva dokazivao tu novu stvarnost i novi izbor.

Kršćani još uvijek ne mogu imati potpuna saznanja o nekim stvarima koja se odnose na vrijeme u kojem će Božje kraljevstvo imati svoju vlast nad zemljom. Zato je Pavle rekao:

"Jer naše je znanje djelomično i naše je proricanje djelomično. A kada dođe ono koje je potpuno, nestat će ono koje je djelomično. (...). Jer sada vidimo odraz u ogledalu koje ne daje jasnu sliku, a tada ćemo vidjeti licem u lice. Sada je moje znanje djelomično, a tada će moje znanje biti potpuno, kao što je potpuno Božje znanje o meni." (1.Ko 13:9-12)

Potpuno ‘znanje’ o mnogim stvarima će ‘doći’ s Božjim kraljevstvom u kojem će se potpuno ispuniti Božja volja. Vjerojatno ćemo tada biti svjedoci djelovanja svetog duha preko onih koje je izabrao u svom narodu da zastupaju Krista. Do tada smo svi mi i oni samo ‘djeca Božja’ koja pripadaju Božjoj obitelji. Naša spoznaja i vjera se temelji na Kristu koji je umro i uskrsao i nama dao nadu da ćemo ‘poput njega’ živjeti vječno. Zato nam apostol Ivan piše:

"Ljubljeni, sada smo djeca Božja, ali još se nije pokazalo (ono) što ćemo biti. Znamo da ćemo, kad se on pokaže, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti upravo onakvog kakav jest.“ (1.Iv 3:2)

Ove riječi se ne odnose na navodne pomazanike nego na sve vjerne i pravedne osobe. Kao što su na Isusovom primjeru apostoli propovijedali uskrsnuće tijela i to ovdje na zemlji, tako ćemo jednog dana svi po Isusovom primjeru dobiti vječni život i biti poput njega koji je pobijedio smrt.  U to trebamo svi mi i dalje vjerovati iako se to što ćemo biti poput Isusa - koji je uskrsnuo u neraspadljivom tijelu - još nije pokazalo. Trebamo imati u vidu da apostoli nisu na Isusovom primjeru propovijedali da će i oni biti uzeti na nebo, jer je nebo trebalo Isusa samo zadržati do vremena obnove i vratiti na zemlju (Dj 3:21).

Zbog nepotpunog saznanja o Božjem kraljevstvu, kršćani su često imali svoje pogrešne zamisli i tumačenja kao što kaže Pismo: "Ako tko misli da što zna, još to ne zna onako kako bi trebao znati" (1.Ko 8:2). Ljudi mnogih kršćanskih crkava su prihvatili tumačenje kojim se tvrdi da nakon smrti svi dobri ljudi idu na nebo tako da je nada u nebeski život stvar tumačenja neke crkve i nema nikakve veza sa svjedočanstvom duha. Čak su i ‘Istraživači Biblije’ prihvatili tu doktrinu, ali su je Jehovini svjedoci, kao što smo vidjeli, kasnije korigirali na način da su odvojili one kršćane koji idu na nebo od onih koji ostaju na zemlji. Budući da se nekako trebalo objasniti tko su ti koji idu na nebo i kako oni to znaju, onda su pronađeni neki biblijski stavci koji bi to trebali potvrditi pa su s tim stavcima izašli iz konteksta Biblije. Prihvatilo se ljudsko tumačenje koje je samo po sebi nepouzdano jer se nisu mogla naći ona svjedočanstva koja bi potvrdila nečije ‘pomazanje’ za Kristovog suvladara.

Zato je upitno to što Watchtower ovu doktrinu o ‘pomazanicima’ tumači na način kojim se odbacuje Božje pravilo o njegovom svjedočanstvu kojim On svjedoči, ne samo toj osobi, nego i drugima koji moraju prihvatiti tu osobu za istaknutog ‘pomazanika’. Ako nema tog jasnog svjedočanstva onda je starješinama onemogućeno da osporavaju bilo koga tko se izdaje za takvog ‘pomazanika’ sve dok je dotični član Zajednice. Takvo postavljanje stvari također nema svoju potvrdu u Bibliji jer znamo da su starješine prvog stoljeća mogli ‘iskušati one koji su tvrdili da su apostoli, a nisu bili’ i utvrditi da su lažljivci’ pa bi morali postojati kriteriji za razotkrivanje lažnih pomazanika (Ot 2:2). Budući da mnogo toga nije usklađeno s Biblijom, onda je jasno da sve ono što odnosi na 144000 izabranika, treba ponovno preispitati i uskladiti s Biblijom koja nam otkriva njegovu volju i namjeru, kao i način kojim će On dati svima nama na znanje koga je on izabrao i koga će postaviti za prve Kristove zastupnike na zemlji.

‘Svjedočanstvo duha’ kojim se svi mi trebamo osjetiti privučeni Bogu kao njegova djeca nije nikad bio neki poseban osjećaj koji je bio namijenjen samo za malobrojne pojedince. To ‘svjedočanstvo’ je čvrsto uvjerenje temeljeno na Bibliji preko koje nam Bog ‘govori’ da prihvatimo novu stvarnost po kojoj su svi koji vjeruju u Krista i krstili se u njegovo ime, ušli u novi savez, a time i u Božju obitelj (He 10:14-18). Naš bi duh ili misaoni stav trebao prihvaćati to svjedočanstvo jer vjerujemo da nas je Bog pozvao i privukao ka Kristu. S tim svjedočanstvom trebamo biti uvjereni da ćemo, poput Izraelaca koji su po pitanju obećane zemlje bili ‘Abrahamovi nasljednici’, i mi kao Božja djeca po pitanju Božjeg kraljevstva biti ‘nasljednici po Bogu’, odnosno ‘Božji nasljednici’ a time i ‘sunasljednici Kristovi’ (Ga 4:6,7; Ri 8:15-17).

Još uvijek nitko ne može sa sigurnošću tvrditi za sebe ili za druge vjerne muževe da su izabrani, pozvani i pomazani za službu Isusovih kraljeva i svećenika, a upravo to nažalost tvrdi Watchtower za one koji uzimaju simbole na Spomen svečanosti među članovima zajednice 'Jehovinih svjedoka'. Tek kada se promijeni takvo pogrešno prikazivanje stvari onda će svi oni željno iščekivati da vide tko će se sve od vjernih muževa nalaziti među onima koji će biti zapečaćeni za tu posebnu svetu službu. Zato, ono što možemo sada s pravom tvrditi je to da kršćansko krštenje u vodi i svetom duhu primaju svi kršćani čime dobivaju pečat svetog duha, a time i pomazanje za svetu službu unutar Kristove skupštine koja je posvećena za tu svrhu. Biblijskim jasnim i jednostavnim argumentima se može zaključiti da prvi kršćani nisu sebe smatrali Isusovim pomazanim suvladarima. Oni su samo imenovane muževe mogli smatrati pomazanim ‘upraviteljima’ koji u tom svojstvu služe sve dok Isus ne uspostavi novu teokratsku upravu i novu podjelu na ‘novo nebo’ i novu zemlju’, nakon čega bi upravo oni upravitelji koji su se pokazali vjernima svom Gospodaru mogli računati na to da ih Isus postavi za više upraviteljeali ovdje na zemlji a ne na nebu. Sve druge kršćane su mogli smatrati Božjom djecom koja svoje mjesto vide u nekoj drugoj ulozi. Povjesničar Philip Schaff kaže da je ...

”najistaknutije vjerovanje“ u razdoblju prije koncila u Niceji 325. n.e. bilo ”vjerovanje o vidljivoj tisućugodišnjoj Kristovoj vladavini u slavi na zemlji zajedno s uskrsnulim svecima, prije općeg uskrsnuća i suda“ (Stražarska kula, 1.3.1997. str.10).

Zašto se ova misao nije malo bolje ispitala od strane biblijskog Društva Watch Tover nego se i dalje ustrajalo na učenju onoga što se nije moglo dokazati. Ova misao jasno pokazuje da je prvim kršćanima ulijevana nada života i uskrsnuća u zemaljskom okruženju a ne u nebeskom i da samim tim čin krštenja ili pomazanja svetim duhom nije svjedočanstvo kojim Bog uvjerava pojedince da su određeni za nebeski život gdje će vladati s Kristom.