Article Index

Izrael - Božji pomazanik

Kao narod Izraelci su bili izabrani za posebnu svrhu. Za Izraelce apostol Pavle kaže:

“… i svi su pili isto duhovno piće. Jer pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta (duhovna) stijena bijaše KRIST.“ (1.Korinćanima 10:4)

Kako to da je 'duhovna stijena' bila Krist ako je David rekao: “Tada su se sjećali da je Bog stijena njihova“ (Ps 78:35). Bog Jehova je stijena, ali on nije 'Krist' (Pomazanik). Isus još nije bio rođen niti učinjen Kristom pa u ovom slučaju on nije bio taj Krist kao što to neki žele vidjeti pa je 'duhovna stijena, Krist' u ovom slučaju netko tko je zastupao Boga i njegov Zakon do Isusa. Krist (Mesija, Pomazanik) ima široki pojam i ne može se odnositi samo na Isusa, nego na sve one koje je Bog krstio i pomazao tj. posvetio za određenu svrhu. Kad je Bog izbavio svoj narod Izrael iz egipatskog ropstva, to je učinio jer je Izrael imao određenu svrhu u njegovom naumu. Da bi ispunio tu svrhu Bog je pomazao cijeli narod, tako da je Izrael bio 'Krist' (Pomazanik). U tom smislu Pavle u uvodu najprije kaže:

“A ne želim, braćo, da budete u neznanju o ovome: naši su praoci svi bili pod oblakom i svi su prošli kroz more i svi su se krstili u Mojsija kad su pod oblakom prošli kroz more…“ (1.Ko 10:1,2)

Izraelci su nakon izlaska iz Egipta prošli čin krštenja i pomazanja od Boga jer izvještaj kaže:

“Zatim je (Mojsije) uzeo knjigu saveza i pročitao je pred narodom. A narod je rekao: “Činit ćemo i poslušat ćemo sve što je Jehova rekao.” Potom je Mojsije uzeo krv i poškropio narod, govoreći: “Ovo je krv saveza koji je Jehova sklopio s vama na temelju svih ovih riječi.” (2. Mo 24:7,8) 

Izraelci su bili posinjeni što uzima u obzir i apostol Pavle kad kaže:

"… oni su Izraelci i njih je Bog posinio." (Ri 9:3)

Oni su kao narod učinjeni Božjim ‘sinom’, a samim tim i Božjim ‘pomazanikom’ ili ‘Kristom’. Bog je za njih rekao: 

"Izrael je sin moj prvorođeni",

... čime je taj ‘sin’ uvođenjem u savez postao Božji ‘pomazanik’ i to preko pomazanih muževa (sinova) koji su do Jehošuinog (Isusovog) pomazanja predstavljali ‘glavu’ tog naroda, dok je narod predstavljao ‘duhovno tijelo’ a svi zajedno 'duhovni Izrael' unutar tjelesnog Izraela (2.Mo 4:22; Ps 133:1,2). Njima je Bog, kao Abrahamovom potomstvu dao obećanje, pa Pavle kaže:

"A obećanja su bila dana Abrahamu i potomstvu njegovu. Nije rečeno: “I potomstvima”, kao da se odnosi na mnoga, nego kao na jedno: “I potomstvu tvojemu”, koje je Krist." (Gal 3:16)

  • Jedno potomstvo - jedan pomazani narod (Krist)

Kome su dana obećanja? Abraham je imao nekoliko sinova od koji su nastala mnoga potomstva (množ.) (1.Mo 21:12,13; 25:1-5). Međutim, obećanja nisu dana svim njegovim potomcima (sinovima), nego samo jednom potomku, Izaku, koji čak nije ni bio njegov prvi sin. No, on je postao onaj potomak (jedn.) preko kojega je nastalo jedno (pomazano, mesijansko) 'potomstvo', Krist, jer Pavle u svoje dvije poslanice piše da je Bog rekao Abrahamu:

“Po Izaku će ti se nazivati potomstvo!“ (Hebr 11:18; Rim 9:7,8)

  • izabrani potomak (prvorođeni) - jedno potomstvo (prvorođeni sin Izrael)

Zbog saveza sa Abrahamom i obećanja koja je dao njemu i njegovom potomstvu Bog je čuvao svoj ‘posvećeni narod’ od uništenja koje mu je prijetilo sa svih strana. Svjestan toga, prorok Habakuk je rekao Bogu u svojoj molitvi:

"Izašao si da spasiš narod svoj, da spasiš pomazanika (krista) svojega.“ (Heb 3:13; Ps 28:8)

  • narod - pomazanik (mesija, krist)

Kad uzmemo u obzir cijelu ovu pozadinu oko Izraela, Božjeg Pomazanika (Krista), onda to ne bi smjeli zanemariti dok čitamo gdje apostol Pavle kaže da su Izraelci pili

"... duhovno piće ... iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta je (duhovna) stijena bijaše Krist (Pomazanik)“ (1.Ko 10:4)

Izraelci su 'pili' odnosno dobivali životovažnu riječ (Zakon i zapovijedi) iz 'duhovne stijene' koja ih je pratila na njihovom putu. Sve do Isusa Pomazanika Izraelci su Boga Jehovu smatrali svojom 'Stijenom' i nikog drugog (vidi 5.Mo 32:4,30,31; Ps 19:7-9; 78:35; 2.Sa 22:3,32,47; 23:3). On ih je vodio i čuvao preko svojih anđela, a ne preko Isusa koji još nije ni postojao. Preko anđela im je posredovao Zakon, a ne preko Isusa. Čak ni učenik Stjepan nije spomenuo Isusa iako je spomenuo jednog anđele rekavši pred sudbenim vijećem:

“… njega (Mojsija) je Bog poslao kao vladara i izbavitelja rukom anđela koji mu se ukazao u grmu“ (…) To je onaj koji je bio među narodom u pustinji s anđelom, koji mu je govorio na gori Sinaju, i s praocima našim. (…) vi koji ste primili Zakon preko anđelâ (množ), ali ga niste držali.” (Dj 7:35,36,53)

Stjepan je svjedočio o Isusu kao Kristu a nije ga povezao s ovim anđelom koji se ukazao Mojsiju jer je taj anđeo očito bio Mihael – jedan od velikih knezova, koji je bio postavljen da vodi Izrael. Nije ga spomenuo ni među onim anđelima preko kojih je posredovan Zakon. Taj Zakon, kako kaže apostol Pavle je “bio prenesen po anđelima preko posrednika (Mojsija)“ (Gal 3:19). Ni on ne povezuje Isusa s tim anđelima. 'Duhovna stijena' koja je pratila Izraelce očito nisu bili anđeli kojima se Bog služio kao svojim zastupnicima.

Trebamo uzeti u obzir izjavu da ih je ta duhovna stijena 'pratila'. Što bi značilo 'pratiti'? U evanđelju po Marku nailazimo tu riječ 'pratiti' kao dokaz vjernicima da iza njihove vjere stoji Bog. Njih su 'pratili' čudesni znakovi koji su dokazivali da su Kristovi tj. da su pomazani svetim duhom (Mk 16:17). Pratio ih je dokaz pomazanja. To isto je pratilo i Izraelce.  Stoga treba Jehovu kao 'Stijenu' razlikovati od 'duhovne stijene' koja ih je pratila.

Što je onda 'duhovna stijena' To je 'Zakon' i 'savez' utemeljen na krvi. Drugim riječima, 'duhovna stijena' je 'savez Zakona'. Na koji način? Pavle kaže da je Mojsije tom prilikom "poškropio knjigu i sav narod" (Heb 9:19). Ono što je poškropljeno je pomazano, tako da je knjiga zakona - živa Božja riječ - koja je bila pomazana bila ta duhovna stijena, a samim tim i jedna vrsta krista (pomazanika) koja ih je pratila na njihovom putu. Pavle očito nije mislio da ih je pratio Krist kao doslovna osoba koja nosi tu titulu, nego je mislio na 'krista' kao duhovni pojam. Židovi su Mojsija smatrali pomazanikom (Kristom) i utjelovljenjem Zakona (Heb 11:26). Zato su Mojsije i drugi muževi - kraljevi, svećenici i proroci – predstavljali tu pomazanu 'duhovnu stijenu' ili utjelovljenje Božje riječi koja se posredovala ljudima i vodila ih do glavnog potomka koji je trebao biti učinjen Kristom (prvorođencem nacije). Po tome su 'pomazani' kraljevi i svećenici kao izdvojena duhovna grupa predstavljali tu 'duhovnu stijenu' Krista (Pomazanika). Oni su morali prepisivati Zakon za sebe i redovito ga čitati, a posredovanjem tog Zakona narodu su omogućavali Izraelcima da piju iz te 'duhovne stijene', samo što ta voda koju su pili nije omogućavala vječni život. No, tek kad je Isus pomazan i postavljen za Krista, onda su Izraelci mogli piti 'vodu života' iz 'duhovne stijene' koju je predstavljao jedan drugi čovjek - Isus Krist, koji je rekao:

"A tko bude pio od vode koju ću mu ja dati, nikada neće ožednjeti, nego će voda koju ću mu ja dati postati u njemu izvor vode koja donosi vječni život.” (Iv 4:14)

Kao što je duhovno piće predstavljalo Božju Riječ, tako je i duhovna stijena predstavljala Zakon iz kojeg su pili. Kao što je riječ o 'piću' koje je bilo duhovno, tako je riječ i o 'stijeni' koja je bila duhovna. Sve što im je Bog posredovao preko anđela i proroka je bilo čvrsto utvrđeno na tom “Zakonu koji je bio duhovan“ (Rim 7:14). Na tom duhovnom savezu su utemeljene Božje riječi kao 'duhovna hrana' i 'duhovno piće' koje su jeli i pili. Taj savez Zakona je bio 'duhovna stijena' koja je 'pratila' Izrael čak i onda kad su bili u progonstvu. Po njoj su uvijek mogli biti svjesni da su oni kao narod po savezu Zakona bili Božji Krist (Pomazanik). 

Prema tome, kad čitamo “duhovna stijena bijaše Krist“, onda to znači da je 'duhovna stijena' na kojoj je utemeljen Izrael (sin prvorođeni) bilo njihovo pomazanje u skladu s odredbama knjige Zakona koja je bila 'poškropljena' (pomazana). To pomazanje (grč. khrio, kristos) ih je pratilo na način što ih je pratila spoznaja i činjenica da su oni Božji Krist (Pomazanik), narod odvojen za posebnu svrhu. Jehova im je to uvijek dokazivao čudesnim znakovima izbavljenja. U takvom stanju su oni vođeni duhom od Boga preko pomazanika (Krista) sve do onoga 'potomka' koji je trebao postati glava pomazanog tijela (Skupštine) tj. dok ne dođe onaj koji će zauvijek postati glava, prvorođenac, Krist, sin Božji. Zato za svoju braću Židove apostol Pavle kaže:

"…oni su Izraelci i njih je Bog posinio i njihova je slava i savezi i Zakon i služba Bogu i obećanja. Njihovi su praoci i od njih je po tijelu potekao Krist." (Rim 9:4,5) 

Izrael kao Božji ‘sin’ je uvođenjem u Savez postao Božji ‘pomazanik’ i to preko muževa koji su do Kristovog dolaska predstavljali ‘glavu’ tog naroda, dok je narod predstavljao ‘duhovno tijelo’ ili duhovni Izrael (2.Mo 4:22; Ps 133:1,2). “Svi su se oni krstili u Mojsija“ kad su za njim prešli vodu Crvenog mora (1.Ko 10:2). Izlazak iz mora je bilo poput rođenja iz vode. To je kasnije bilo potvrđeno činom pomazanja preko Mojsija koji ih je poškropio vodom i krvlju čime su bili uvedeni u savez s Bogom za kojeg su trebali živjeti u podložnosti njegovim zakonima (2.Mo 24:3-8). Voda je predstavljala duhovno rođenje, a krv je predstavljala savez s Bogom, tako da su Izraelci činom krštenja vodom i krvlju rođeni kao Božji sin. To nije značilo da svi trebali obnašati službu upravitelja i svećenika. 

Iako su svi kao nacija bili Božji pomazanik (sin prvorođenac, Krist), njega su najprije predstavljali Mojsije kao Kralj i Prorok, a sa njim i Aron kao Prvosvećenik. Izraelova glava je bila pomazana, a time i cijelo tijelo (narod). Odnosno, Bog je preko Mojsija izlio ulje pomazanja na glavu Aronskog svećenstva, čime je posvećeno cijelo Izraelsko tijelo – cijeli narod te su tjelesni Izraelci postali duhovni Izraelci (Ps 133:2). Budući da je na takav način cijela nacija bila duhovno rođena, onda se može reći da je sav Izrael odvojen, posvećen a time i ‘pomazan’. Zbog toga su bili odvojeni od ostalih naroda. Da bi kao pojedinci i cijeli narod ostali u saveznom odnosu s Bogom morali su se uskladiti sa tom ulogom pomazanika (2.Mo 24:3-8). Stoga nisu smjeli služiti Bogu nečisti, a mogli su se onečistiti na razne načine čime bi poništili svoj status priznatog člana duhovnog Izraela. Pojedinci koji bi se onečistili nisu smjeli biti u kontaktu sa ostalim Izraelcima. Da bi ponovo bili sveti, pozvani su da izvrše obred čišćenja vodom koje se provodilo škropljenjem ili podranjanjem, a jednom godišnje bi prvosvećenik prinio žrtvu za cijeli narod kako bi ih očistio od grijeha (3.Mo 16:29,30). Voda i krv su kroz obredno pranje i žrtvovanje životinja imali ulogu da se stalno čiste i posvećuju Bogu čime su uvijek iznova ponavljali i obnavljali svoje duhovno rođenje pod savezom Zakona (Heb 9:10).

Ponovno rođenje je stoga bilo nešto što je svaki židovski rabin trebao razumjeti. Kad je Isus razgovarao s Nikodemom spomenuo mu je 'ponovno rođenje' putem vode i duha za ulazak u Božje kraljevstvo, što Nikodem nije odmah mogao razumjeti pa mu je Isus rekao: “Ti si učitelj u Izraelu, a to ne znaš?“ (Iv 3:10). Rabini su morali znati da je obred čišćenja vodom bio povezan sa duhom Zakona, odnosno sa Božjim duhom koji ih je uvijek iznova posvećivao i da je bio usko povezan sa krvlju. Za ulazak u Božje kraljevstvo je također bilo potrebno krštenje vodom i duhom, odnosno rođenje vodom i posvećenje krvlju, s tom razlikom što se Isusovom tj. ljudskom žrtvom to provodi samo jednom jer je Isus “jednom zauvijek“ ušao u nebeski hram gdje nam je pribavio vječno izbavljenje i otkupljenje (Heb 9:11-13). Misleći na to Isus mu je rekao: "Morate se ponovo roditi (od vode i duha)" (Iv 3:5,7). (više o ovoj temi možete pročitati u dijelu Božja djeca i Božji sinovi)

Da bi mogli čiste savjesti ulaziti u hram i služiti Bogu Židovi su bili pozvani od Ivana Krstitelja da se krste podranjanjem u vodi kako bi bili ponovo posvećeni Bogu. Budući da je takvo krštenje bilo povezano s otklanjanjem prijašnjeg nečistog stanja zbog zanemarivanja Božjeg zakona oni su krštenjem u vodi bili ponovno dovedeni u ispravno tj. čisto stanje pred Bogom što je također bilo poput ponovnog rođenja, nakon čega su čiste savjesti mogli dolaziti u hram pred Boga. Time su putem krštenja udovoljili odredbama Zakona (Heb 9:10). Isus je također na takav način krštavao Židove, ali im je ukazivao na ponovno rođenje duhom kojeg će on provoditi jednom zauvijek nad onima koji se krste u njegovo ime. Naime, on je već bio kršten vodom i svetim duhom čime je bio prva osoba koja je rođena od Boga te kao takav pomazan i posvećen za Božjeg slugu s posebnom ulogom da on predstavlja cijeli Izrael i time bude Božji prvorođenac tj. prvi sin Izraela (Krist). Svi ostali bi svojim krštenjem duhom bili posvećeni trajnim pomazanjem i time trajno zadržali svoj status duhovnog Izraelca kojeg nisu smjeli ničim pogaziti. Kad su se židovskim kršćanima pridružili i nežidovi, oni su svojim krštenjem u Krista također postajali duhovni Izraelci u sastavu pomazanog Izraela Božjeg. Tako su svi vjernici svojim krštenjem u vodi i duhu bili pomazanici Božji u sastavu Krista čineći tako jedan pomazani narod tj. jedno tijelo pomazanika. Apostol Ivan se obraća svim tadašnjim kršćanima i kaže: “A vi imate pomazanje od Svetoga“ (1.Iv 2:20). Svi članovi skupštine, i starješine i vjernici su imali to pomazanje.