Article Index

Novi Izrael - Božji pomazanik

Po uzoru na Izrael, imenovani starješine su se po svom pomazanju trebali razlikovati od ostalih kršćanskih vjernika. U čemu je razlika? Hebrejska sveta Pisma prave razliku između ‘izlijevanja ulja na glavu’ na nekoga koga se postavlja u viši položaj služenja i nekoga kome se ‘izlijeva ulje na glavu’ samo kako bi mu se iskazalo prihvaćanje i priznanje.

Kad bi se u biblijska vremena na Bliskom istoku nekome glava namazala uljem, bio je to pokazatelj naklonosti ili gostoljubivosti. Obično se koristilo maslinovo ulje kojem se dodavao neki miris. I za jedno i za drugo ‘izlijevanje’ ulja se moglo reći da je time izvršeno ‘pomazanje’, ali s različitom namjenom. Za pomazanje svećenika, kraljeva i svetišta se koristilo točno određeno ulje kojeg nitko od ‘običnog naroda’ nije smio praviti i koristiti (2.Mo 30:23-33). Na glavu ljudi iz običnog naroda se moglo stavljati bilo koje drugo miomirisno ulje. U tom smislu postoji razlika između pomazanja Isusa i pomazanja njegove skupštine. Kada se bilo koje ulje ‘izlijeva na glavu’ ili tijelo onda se taj čin naziva ‘pomazanje’ iako ono ne mora imati ništa sa izrazom ‘pomazanik’ kao titulu koja se odnosi samo na Isusa ili kao status pojedinačnih muževa koji su od Boga izabrani i postavljeni u neki vid svete službe po uzoru na Aronsko svećenstvo.

Isus je za ženu koja mu je ‘izlila ulje na glavu’ rekao da je to skupocjeno ulje ‘izlila na njegovo tijelo’ kako bi ga pripremila za ukop (Mt 26:7,12). To što je spomenuta žena pomazala Isusovu glavu uljem nije bio čin imenovanja ili postavljanja u službu. Primijetit ćemo da se izraz ‘izliti’ spominje u vezi svetog duha koji se ‘izlio’ na Isusove učenike na dan Pedesetnice kako bi ih pripremio na njihovu svetu službu unutar Kristove skupštine (Dj 2:17). Tog dana je Božja kuća Izrael (Božja skupština) umrla s obzirom na stari savez i rodila se pod novim savezom. Stoga i te kako treba paziti u kom smislu se u Bibliji koristi riječ ‘pomazanje’ i ‘izlijevanje’ u povezanosti sa svetim duhom. Watctower je očito krivo primijenio neke izraze povezane s pomazanjem kršćana dovodeći izraz ‘pomazanik’ samo s jednom službom, službom Isusovih suvladara, a zanemarila sve ostalo. Zato je nastalo krivo učenje o pomazanicima po kojem se tvrdi da su svi kršćani prvog stoljeća – i muškarci i žene - bili pomazani za Kristove suvladare u budućnosti, što nema smisla.

Da bi se to pogrešno tumačenje ispravilo trebamo razabrati što se desilo s okupljenim učenicima kad je Isus na vidljiv način ‘izlio svoj sveti duh na njih’ tako što su se ‘plameni jezici sišli na glave svakog od njih’ (Dj 2:1-4). Kao što smo ustvrdili, u Bibliji se izraz ‘namazati glavu uljem’, ‘pomazati glavu uljem’ ili ‘izliti ulje na glavu’ u određenim slučajevima odnosilo na priznavanje i cijenjenje onoga kome se iskazivala čast i gostoljubivost, pa čak i milosrđe (vidi Lk 7:37,38,46; Ps 23:5; 141:5). Kad je Isus tog dana ‘izlio svoj sveti duh na glavu’ prisutnih učenika, izlio ga je na ‘tijelo’ svoje nove skupštine. Time je ispunio svoje obećanje da će ih ‘primiti u svoj dom’, čime im je iskazao gostoljubivost u Božjoj skupštini koju je nakon svog odlaska na nebo, činom posvećenja svojom žrtvenom krvlju, očistio i pripremio za njenu novu ulogu. Njegova skupština (Izrael Božji) je tog dana bila ponovno rođena, ali ovaj put zauvijek. Samim tim je ta skupština sastavljena od malog ostatka Izraelaca obnovila svoje predanje Bogu pod novim savezom te se smatrala 'pomazanikom' ili 'kristom', tako da se svatko svojim krštenjem ugrađivao u Kristovo tijelo. Kao domaćin Isus im je iskazao čast što dijele ‘zajedništvo s njim i s njegovim Ocem u Božjoj kući’ koja je bila spremna da u svoje ‘stanove’ prime sve koji će prihvatiti vjeru u njega.

Ta “skupština“ označena kao Kristovo tijelo nije isto što i pojedine institucije unutar kršćanstva. Kristova skupština je čista i bez mane i u nju mogu biti primljeni svi koji čine zajedništvo s Kristom, tako da članstvo u nekoj zajednici nije nikakav preduvjet (Ef 5:25-27). Zato je apostolima obećao:

"U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Da nije tako, rekao bih vam. A sada idem pripremiti vam mjesto. I kad odem i pripremim vam mjesto, ponovno ću doći i primiti vas u svoj dom, da i vi budete tamo gdje sam ja. (...) Neću vas ostaviti kao siročad. Doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, ali vi ćete me vidjeti, jer ja živim, a i vi ćete živjeti. U taj ćete dan (na dan izlijevanja Svetog duha) spoznati da sam ja u zajedništvu s Ocem svojim i vi u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s vama.“ (Iv 14:2,3,18,20)

Kao što vidimo, Isus nije tražio da se na zemlji stvori neka institucija s kojom će on upravljati s neba, jer je svoje učenike trebao ‘primiti u svoj dom’ odmah nakon što ga očisti, posveti i pripremi za obožavanje. Božja skupština (kuća) je već postojala od vremena kada je sagrađena pod starim savezom. O tome čitamo:

"Zato, braćo sveta, sudionici nebeskoga poziva, promotrite onoga kojega priznajemo za apostola i velikoga svećenika — Isusa. On je bio vjeran Bogu koji ga je postavio u tu službu, kao što je i Mojsije bio u svoj kući Božjoj. Jer Isus je dostojan veće slave od Mojsija, kao što veću čast od kuće ima onaj tko ju je sagradio. Jer svaku je kuću netko sagradio, a Bog je onaj koji je sve sagradio.  I Mojsije je bio vjeran kao sluga u svoj kući njegovoj, što je bilo svjedočanstvo za ono što se trebalo objaviti kasnije, a Krist je bio vjeran kao Sin postavljen nad kućom njegovom. Mi smo kuća njegova ako do kraja sačuvamo svoju slobodu govora i ponos na nadu koju imamo." (He 3:1-6)

Kad je svoje prve učenike primio u obnovljenu 'kuću', Isus im je izrazio dobrodošlicu time što im je na glavu ‘izlio sveti duh’ pomazanja kojim ih je ujedno i ‘krstio’, tj. očistio od grijeha. Ta vrsta pomazanja kojim se ‘sveti duh izlio na tijelo’ skupštine se treba razlikovati od pojedinačnog pomazanja onih muževa kojih se izabire i postavlja u određeni vid službe u kojoj zastupaju Boga i Krista. Ovo što se desilo na dan posvećenja i pomazanja skupštine je bilo povezano s ‘krštenjem’ i prihvaćanjem, a ne s imenovanjem, jer je Isus rekao svojim učenicima: 

"Jer Ivan je krstio vodom, a vi ćete nedugo nakon ovih dana biti kršteni svetim duhom.“ (Dj 1:5)

Kao što krštenje vodom nije bio čin imenovanja svih krštenih u grupu koja će imati istaknuti autoritet, tako i krštenje svetim duhom nije imao taj smisao. Ivan je svojim krštenjem u vodi Izraelce vraćao u Božji tor (Božju kuću) gdje ih je Bog trebao prihvatiti za svoju djecu. Samim tim je i krštenje duhom predstavljalo ulaženje u blizak odnos s Bogom kada se postaje priznati član Božjeg kućanstva.

Ovaj vid ‘krštenja duhom’ je bio nešto novo jer je uključivalo ljudsku žrtvu i bilo je povezano s krštenjem vodom koje se prakticiralo na svima onima koji su se pokajali i predali Bogu. Izlaskom iz vode u kojoj ostavljaju svoj prijašnji život krštenici se ponovno rađaju za nov život, a sveti duh ih pomazuje tj. posvećuje za Božju djecu. To se krštenje svetim duhom može smatrati 'pomazanjem' jer je riječ o ‘izlijevanju’ svetog duha na njih koji postaju 'udovi' skupštinskog 'tijela' koje je pomazano jednom zauvijek, ali to pomazanje nema ništa s postavljanjem nekoga u službu kraljeva i svećenika. To što su se svi učenici Isusa Krista krstili svetim duhom nije nikako moglo sve njih odreda svrstati u grupu pomazanih ‘upravitelja’ Kristove skupštine, a kamoli u izabranu grupu od 144000 pomazanika koji će tek u dolazećem kraljevstvu služiti kao viši upravitelji.

Pavle je kršćane savjetovao ‘da ne misle o sebi više nego što treba misliti, nego da misle o sebi razumno, svatko po vjeri koju mu je Bog udijelio’ po darovima duha (Ri 12:3-5; 1.Ko 4:8). Da im je Bog svima udijelio isti položaj suvladara onda im ovaj savjet ne bi bio potreban jer bi svi darovi duha i sve službe po tom duhu bili dokaz tog pomazanja, tako da nitko ne bi mogao o sebi misliti više od toga. No, darovi duha i pomazanje koje su primili krštenjem po svetom duhu nije nikome od njih dalo za pravo da misle kako su već izabrani za najviši položaj u Božjem kraljevstvu.

Krštenje u svetom duhu uči kršćane da pripadaju Kristu i njegovoj pomazanoj skupštini kao što kaže apostol Ivan: 

"A vi imate pomazanje od Svetoga (...). A u vama ostaje pomazanje koje ste primili od njega, i nitko vas ne treba poučavati, nego vas pomazanje od njega uči o svemu — a ono je istinito i nije laž — i kao što vas je poučilo, ostanite u zajedništvu s Njim!" (1.Iv 2:27)

"A Bog je onaj koji jamči da i mi zajedno s vama pripadamo Kristu i koji nas je pomazao. On je i stavio svoj pečat na nas i u srca nam dao duh kao jamstvo za ono što će doći.“ (2.Ko 1:21,22)

‘Pečat’ Božjeg duha se u Otkrivenju 9:4 spominje u vezi svih vjernika koji će biti sačuvani u dan velike nevolje u povezanosti s vječnim životom kojeg  će dobiti. Samim tim se misli na pomazanje pod kojim su primili sveti duh od Krista. Kad se kaže da ‘u nama ostaje pomazanje’, onda se očito misli na trajno obilježje koje imamo kao kršćani koji su jednom zauvijek posvećeni kao ‘sveti narod’.

Prema tome, to pomazanje 33. godine je bilo pomazanje cijele skupštine u koju mogu ući samo oni koje ‘Bog privuče svom zemaljskom sinu’ nakon čega im Isus iskazuje gostoljubivost svog doma ‘da bi stanovali sa njim’ (Iv 6:44,45; vidi Ps 101:6). Isus je stoga obećao svojim učenicima: 

"Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja (gdje budem ja), ondje će biti i moj sluga. Ako mi tko bude služio, Otac će mu iskazati čast.“ (Iv 12:26; Ps 15:4; usporedi Lk 23:43)

Isusu je iskazana čast jer ga je Bog uveo u svoje kraljevstvo. Bog će tu čast iskazati i svima koji budu služili Kristu a ne samo nekima. To iskazivanje časti je kao ‘izlijevanje ulja na glavu gosta’ kojeg je mogao iskusiti svatko tko je bio privučen Kristu da bi mu služio u njegovoj kući. Kad je Isus rekao ‘dođite k meni’, onda je svima od dana Pedesetnice pa sve do sad, a koji su došli k njemu, činom krštenja ‘izlio na glavu svoj sveti duh’ kako bi ih primio u svoj dom tj. u svoju skupštinu u kojoj dijele zajedništvo s njim i Bogom (Mt 11:28). Taj dom obožavanja je bio jednom zauvijek posvećen upravo na dan Pedesetnice kada je na prve učenike činom krštenja izliven sveti duh.

Pomazanje kršćanske skupštine je bilo slično pomazanju u vidu posvećenja hrama kao građevine i svih svetih stvari u njemu. Naime, kad je ‘uljem pomazanja’ pomazan hram, onda je hram postao posvećeno ili sveto mjesto u kojem su svećenici (pomazanici) vršili svoju svetu službu. Budući da se izraz ‘hram’ po novoj duhovnoj stvarnosti odnosi na cijelu kršćansku skupštinu kao duhovnu građevinu, onda je bilo potrebno izvršiti i njeno pomazanje svetim duhom kako bi Isus (veliki svećenik) i izabrani muževi (svećenici) kao pomazanici mogli u njoj izvršavati svoju svetu službu (vidi 1.Ko 3:16,17; Ef 2:21,22). Samim tim je taj duhovni hram bio duhovna građevina ili mjesto nad kojim je izvršeno ‘pomazanje od Svetoga’ kako bi Isusovi učenici kao skupština postali ‘sveti hram’ a time i ‘sveti narod’. 

Pomazanje i posvećenje skupštine se razlikovalo od imenovanja kojem su prisustvovali samo apostoli prije ovog zajedničkog masovnog krštenja svetim duhom. Naime, nekoliko dana prije nego je Isus otišao na nebo, apostoli su primili sveti duh i ovlaštenje od Isusa koji im je tom prilikom rekao: 

“Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas.” Kad je to rekao, dahnuo je u njih i rekao im: “Primite sveti duh!““ (Iv 20:21,22)

Taj duh je od tada ostao na njima sve do njihove smrti. Kao što je Bog pomazao Isusa i ‘poslao’ ga da ga zastupa pred ljudima, tako je i Isus izabrao i ‘poslao’ svoje apostole dajući im ovlaštenje da ga zastupaju pred ljudima (Lk 4:18). Time što je na njih prenio svoj sveti duh u povezanosti sa svojom službom, on ih je tim činom 'pomazao' svetim duhom za službu apostola, učitelja i proroka, a ne za službu suvladara Božjeg kraljevstva jer ta služba još nije bila uvedena. 

Takvo ovlaštenje od Boga je posredovano preko Isusa, pa je samim tim bilo jednako važeće. Isus je tako svoje pomazanje i ovlaštenje prenio na njih čak i prije posvećenja cijele skupštine. To je bilo slično situaciji kad je Bog jedan dio svetog duha prenio s Mojsija na sedamdeset izabranih muževa koji su postavljeni za proroke u Izraelu prije nego je bilo izvršeno posvećenje hrama i cijelog naroda (4.Mo 11:16,17,24,25). Osim toga, prije izgradnje i posvećenja hrama, Bog je izabrao Arona i njegove sinove za svećenike, a Levitske muževe za službu u hramu. Na sličan je način Isus izabrao ‘apostole’ i ‘sedamdeset drugih muževa’ da ga zastupaju prije nego ih je zajedno sa ostalim učenicima krstio svetim duhom i posvetio (Lk 8:1-3; 9:1,2; 10:1). Tako je stvorio sve preduvjete koji su 33. godine na Pedesetnicu postali nova stvarnost jer je istog dana jednim činom posvećeno ‘sveto svećenstvo’ i ‘sveti narod’ (1.Pe 2:9). 

Pomazanje svetim duhom je usko povezano s posvećenjem. Riječ ‘posvećenje’ u biti opisuje ‘čin ili proces postajanja svetim, odjeljivanje ili odvajanje za služenje ili stavljanje na raspolaganje Jehovi Bogu; stanje svetosti, posvećenosti ili čistoće’ (Stražarska kula, 1.2.2002. str. 21). To se može odnositi na cijelu kršćansku skupštinu kao Božji narod, ali i na pojedine muževe koje sveti duh imenuje i posvećuje za točno određene službe. Pogledajmo kako je Izraelska nacija bila posvećena Bogu.