Article Index

Posvećenje

Božji hram kojeg je postavio Mojsije je na upečatljiv i vidljiv način bio ‘posvećen’ Bogu time što je oblak ispunio tabernakul Božjom slavom (2.Mo 40:33-35). Prije toga je...

"Mojsije (…) uzeo ulje pomazanja i pomazao sveti šator i sve stvari u njemu te ih posvetio (…) Naposljetku je izlio ulje za pomazanje Aronu na glavu te ga pomazaoda ga posveti." (3.Mo 8:10,12)

Aronsko svećenstvo je unaprijed bilo izabrano za svećeničku službu, te je samo jednom bilo ‘pomazano’ na nadnaravan način. Ceremonija kojom je izvršeno ‘pomazanje’ po vječnoj uredbi je bilo jednom za sva vremena. Tako su Aron i njegovi sinovi bili ‘posvećeni’ za svećeničku službu na način da je njihovo posvećenje vrijedilo za sve koji će nakon njih ulaziti u svećeničku službu. Ulje pomazanja je predočavalo Božji sveti duh kojim se ‘posvećivalo’ nešto ili postavljalo nekoga u svetu službu. Kasnije više nije bilo potrebno da Bog uvijek iznova nadnaravnim očitovanjem svoje slave potvrdi nečije pomazanje. Svi koji su kasnije bili uvedeni u svećeničku službu su bili ‘pomazani’ za tu službu tako što im je na glavu izliveno ulje pomazanja. No, tim pomazanjem oni nisu bili posvećeni i za svećenike Božjeg kraljevstva koje još nije uspostavljeno na zemlji. (Na isti način se u Kristovoj skupštini polaganjem ruke na izabrane muževe prenosilo imenovanje za nadglednike čime su primali pomazanje)

Svećenici koji su kasnije ulazili u službu su se oblačili u haljine koje nose prvosvećenik ili svećenik i u njima su se posvećivali (2.Mo 29:1-35; 40:15; 4.Mo 20:26). Ostali dio naroda je bio ‘posvećen’ krvlju saveza kojim ih je Mojsije poškropio jednom za sva vremena (2.Mo 24:7,8). Tako je cijela nacija Izrael preko hramskog uređenja ‘posvećena’ i postavljena za ‘Božjeg slugu’ (Iz 43:10). Svoju su službu vršili u hramu koje je bilo ‘posvećeno Jehovinom slavom’ (2.Mo 29:43-45). Uz pomoć svetog duha Bog je mogao ‘prebivati’ među svojim posvećenim narodom (Ez 43:7). Zbog saveza sa Abrahamom i obećanja koja je dao njemu i njegovom potomstvu Bog je čuvao svoj ‘posvećeni narod’ od uništenja koje mu je prijetilo sa svih strana. Svjestan toga, prorok Habakuk je rekao Bogu u svojoj molitvi: 

"Izašao si da spasiš narod svoj, da spasiš pomazanika svojega.“ (Heb 3:13)

Iako su svi duhovni Izraelci bili pomazani za svetu službu Bogu i time svi zajedno kao narod činili Božjeg pomazanika, znalo se da su imenovani ‘pomazanici’ samo oni koji su obavljali svete službe u hramu, kao i oni muževi koje je Bog u svoje vrijeme izabirao i postavljao u službu kraljeva, sudaca i proroka. Kad je bilo rečeno Jakovljevom sinu Judi: "Žezlo se neće odvojiti od Jude, ni palica zapovjednička od nogu njegovih ...“, onda to nije značilo da će svaki pripadnik Judinog plemena biti kralj (1.Mo 49:10). Za cijeli narod se moglo reći da je ‘pomazanik’ ali to nije moglo svakog člana tog naroda postaviti u ulogu onih pomazanika preko kojih je Bog isticao i provodio svoj autoritet.

U skladu s tim trebamo razlikovati pomazanje cijelog naroda od pomazanja kojeg su primali samo pojedini muževi jer ćemo samo tako moći razumjeti tko su Božji pomazanici u jednom ili drugom smislu. Iako je cijela Skupština primila ‘pomazanje od Svetoga’, to nije moglo svakog pojedinca označiti pomazanikom koji će zastupati Boga i Krista u onim službama koje su dane samo imenovanim muževima. Samim tim je pogrešno te iste prve kršćane smatrati imenovanim za službu kraljeva i svećenika i tvrditi da su činom pomazanja Skupštine svi dobili upravo takvo pomazanje, te da su poslanice pisane samo toj klasi kršćana jer druga (zemeljska) klasa nije još postojala. Takvo gledište je jako pogrešno i dovodi u zabludu mnoge koji su pod takvim razumijevanjem sebi uzeli za pravo da se na njih gleda kao Isusove izabrane suvladare.