Article Index

Božji narod - Krist

Bog je sklopio savez sa Abrahamom, Izakom i Jakovom, a preko Mojsija je i sve njihove potomke u toj liniji uveo u savez sa sobom kako bi na njima ispunio svoje obećanje dano Abrahamu. Imajući to u vidu, apostol Pavle piše kršćanima: 

"Pismo je, predvidjevši da će Bog ljude iz drugih naroda proglasiti pravednima zbog vjere, unaprijed objavio Abrahamu dobru vijest rekavši: ‘Preko tebe će biti blagoslovljeni svi narodi.’“ (Ga 3:8)

No, to obećanje je Bog dao, ne samo Abrahamu, nego kasnije i njegovu ‘potomstvu’ koje je nastalo preko Izaka i Jakova, čime je Izraelsku naciju izabrao da preko nje dođe blagoslov na sve narode. Zato Pavle u nastavku objašnjava: 

"A obećanja su bila dana Abrahamupotomstvu njegovu. Nije rečeno: ‘I potomstvima’ kao da se odnosi na mnoga, nego kao na jedno:  ‘I potomstvu tvojemu’ koje je Krist (pomazanik).“ (Ga 3:16)

Iako na prvi pogled, ove riječi mogu neke dovesti u zabludu, misleći da je Pavle ovdje govorio samo o Isusu kao ‘Kristu’, Abrahamovom glavnom potomku, kontekst i cijela Biblija jasno daju do znanja da je ‘Krist’ zapravo bio duhovni ‘Izrael’. Naime, Pavle u gornjim riječima ne spominje 'potomka' (jedn.) nego 'potomstvo' (množ). Budući da je Abraham osim Izaka imao još sinova – Išmaela, Zimrana, Jokšana, Medana, Midjana, Išbaka, i Šuaha od kojih su nastala plemena i narodi, apostol Pavle ističe da je obećanje dano samo ‘jednom potomstvu’ – Izraelu - koje je došlo preko Izaka i Jakova, a ne ‘potomstvima’ koja bi se odnosila i na druge narode nastale preko Abrahama (1 Mo 21:12:13; 25:1,2,5,6).

Da je Pavle u to ‘jedno potomstvo’ svrstao sve vjerne Izraelce, a ne samo Isusa kao najvažniju osobu koja je potekla od Abrahama, vidljivo je u njegovim riječima s kojima se obratio Židovima:

"Vi ste sinovi (potomci, množ.) proroka i saveza koja je Bog sklopio s praocima vašim (množ.) kad je rekao Abrahamu: ‘Preko potomstva (množ.) tvojega bit će blagoslovljeni svi narodi na zemlji.’“ (Dj 3:25 )

Budući da on ovdje spominje Abrahama i liniju ‘očeva’ i ‘sinova’ kao ‘potomaka’ njegove loze, onda je očito ‘da su obećanja dana Abrahamu’ dana i tim ‘očevima’ i njihovim ‘sinovima’ kao jedinom ‘potomstvu njegovu’ koje je unaprijed odredio za posebnu svrhu kako bi se ispunio Božji naum. Samim tim su svi oni bili ‘pomazani’ još dok su bili u bedrima svog oca Abrahama koji je također bio Božji pomazanik jer ga je Bog izabrao da izvrši njegov zadatak. Svi njegovi potomci su bili pod Božjim savezom koji je od njih tražio da ispune Božje zahtjeve. Između njih je Jehova uzimao kraljeve i svećenike koje je ‘pomazao’ za još veće i dodatne odgovornosti (Ps 28:8; 105:8-15 ).  Tako je i Isus koji je potekao iz loze Božjeg pomazanog naroda (Krista) postavljen za Krista kao glavu cijelog naroda koju je Bog pomazao kako bi “Abrahamov blagoslov preko Isusa Krista došao na druge narode“ (Gal 3:14). Zato se pretpostavlja da je 144000 njih unaprijed izdvojeno iz dvanaest plemena Izraelovih kao što je Isus prije svog rođenja unaprijed određen za Krista (1.Pe 1:20; usporedi Ef 1:4). Njih vidimo kao 'svece Svevišnjega' gdje zajedno sa Isusom primaju 'vlast' pod svim nebom (Da 7:14,21,27).

Svi Abrahamovi potomci su zajedničkim nazivom bili Božji prvorođeni ‘sin’, što znači da su unaprijed određeni kao prvi koji će biti rođeni svetim duhom, nakon čega će Božjom djecom biti rođeni pripadnici drugih naroda koji će im se pridružiti (Ho 11:1). Daleko prije nego je rođen Isus, oni su morali biti svjesni obećanja o potomku koji će poteći između njih i biti pomazan kao glava nacije preko kojega će se blagosloviti svi narodi (Ho 11:1). Kao što je Abraham unaprijed vidio Krista tako su ga trebali vidjeti i svi njegovi potomci (Iv 8:56). Vidjeti ga značilo je upoznati ga kroz Božja obećanja, a onaj tko je vidio (upoznao) Krista taj je mogao biti njegov sljedbenik čak i prije nego se Isus rodio i postao Krist, tako da možemo slobodno reći da su i kršćani (sljedbenici Krista) postojali daleko prije Isusovog rođenja. Riječ je o duhovnim Izraelcima koji su živjeli po duhu Božjeg zakona. Na njima je ostalo pomazanje od Boga kojim je bila pomazana cijela nacija preko Mojsija. Mali 'ostatak' duhovnih Izraelaca je kasnije pomazan preko Isusa Krista i od tada to pomazanje ostaje na njima i svima koji se krštavaju u njegovo ime.

Međutim, kad Pavle spominje Abrahamovo potomstvo onda proširuje njegovo značenje jer ističe da je Abraham trebao postati "otac mnogih naroda" koji primaju u posjed 'nasljedstvo' od Boga, tj. život pod Božjim kraljevstvom koje je Bog obećao (Rim 4:16-18). Samo oni koji vjeruju primaju to obećanje, što podrazumijeva da su oni u sastavu tog 'potomstva' koji je 'Krist'.

“Doista, svi ste vi Božji sinovi zbog svoje vjere u Krista Isusa. Jer svi vi koji ste se krstili da budete u zajedništvu s Kristom, Kristom ste se zaodjenuli. Nema više ni Židova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškoga ni ženskoga, jer vi ste svi jedno u zajedništvu s Kristom Isusom. A ako ste Kristovi, onda ste potomstvo Abrahamovo, nasljednici po obećanju.“ (Gal 3:26-29)

Izraz - 'Kristom ste se zaodjenuli' - potvrđuje da je sve potomstvo duhovnog Izraela pomazano i da je ono Krist (pomazanik) koji se sastoji od Židova i Grka. Pojam Grk se odnosi na nežidove tj. na vjernike iz drugih naroda.

Iz ovog možemo zaključiti da je ‘pomazanje’ moglo uključivati zajedničku i svetu ulogu cijele nacije Izrael kao i odvojene svete službe koja je dana pojedinim muževima. Među posvećenim narodom je Bog izabirao i slao proroke koji su im prenosili Božje objave. Svećenici su bili pomazani za službe u hramu, kraljevi da vladaju po pravdi, a cijeli je narod bio posvećen ‘svetim pomazanjem’ za Božjeg izabranog slugu među svim ostalim narodima. Slično je trebalo biti sa novim tj. obnovljenim i ponovo rođenim narodom ‘Izrael’ koji se sastojao od mnogih naroda.

Da bi objasnio iz Pisama ono što se je dogodilo 33. g.n.e. Petar je citirao proročanstvo iz Joela koje govori o ‘izlijevanju svetog duha’ na izabrane Izraelce. Petar to nije povezao sa pomazanjem kršćana za Isusove suvladare, nego sa dokazom da je ‘Isus uzvišen i da sjedi Bogu zdesna i da je od Oca primio obećani sveti duh’ a sa time i obećanje koje je dano njemu kao glavnom potomku da se preko njega blagoslove svi narodi (Dj 2:33; Jl 2:28). Pavle je rekao da se “obećanje koje proizlazi iz vjere u Isusa Krista dade onima koji vjeruju“ – tj. ljudima iz Izraela i svih naroda koji ulaze u sastav Božjeg naroda (Gal 3:22). Tako svi koji vjeruju sačinjavaju Božji pomazani narod, Božje sinove i kćeri.

Isus je bio opunomoćen da svetim duhom krštava sve one koji žele biti članovi Božje obnovljene obitelji u povezanosti sa ‘novim savezom’. Budući da se pomazanje u smislu 'posvećenja' koristilo za primanje novih članova u zajedničko domaćinstvo onda je ono poistovjećeno sa duhovnim rođenjem, a ne sa imenovanjem (He 10:14-18). Kršćani su tada bili poučeni da svoje krštenje svetim duhom povezuju sa spasenjem od tadašnjeg zlog naraštaja na kojem je počivala Božja srdžba, a ne sa svojim ulaskom u društvo 144000 prvenaca kako bi formirali onu nebesku klasu koja će djelovati tek nakon uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji (Dj 2:14,37-41). Razumjeli su da je Bog pripremio sebi "narod za svoje ime" (Dj 15:14; usporedi 5.Mo 7:6). Taj ‘narod’ je bio formiran po uzoru na stari Izrael iz kojega je potekao, koji je u svojoj strukturi imao dvije klase, jednu unutar druge. Jedni su tvorili ‘nebo’ preko kojeg je Bog vladao kao kralj, a drugi su tvorili ‘zemlju’ koja je trebala biti podložna Božjem vodstvu, po uzoru na stari Izrael. Samim tim je sveti duh bio izliven na jedne i na druge članove obnovljenog naroda ‘Izrael’ u smislu prihvaćanja u Božju očišćenu kuću, a ne u smislu imenovanja za klasu suvladara u dalekoj budućnosti. To znači da možemo govoriti o ‘pomazanju’ cjelokupne skupštine koja je tim činom posvećena Bogu kako bi mu služila kao ‘sveti narod’ u njegovoj obnovljenoj 'kući'. 

Za razliku od tog zajedničkog ‘pomazanja’ postoji i pojedinačno kojim se iz naroda odvajaju pojedini muževi kako bi zastupali Boga u različitim vidovima službe. Netko može u početku biti pomazan za jedan vid službe, a kasnije biti postavljen i pomazan u veći položaj služenja. Isus je tako nakon odlaska na nebo bio pomazan za ‘velikog svećenika’ čime je duhovni hram počeo djelovati u novom pravcu. No prije prihvaćanja te službe Isus je na zemlji bio ‘pomazan’ svetim duhom i tako posvećen za jednu drugu ulogu. On je na sebe primijenio proročanstvo iz Izaije gdje stoji: 

"Duh je Jehovin na meni, jer me pomazao da objavim dobru vijest (…), da propovijedam Jehovinu godinu milosti." (Lk 4:17-19)

Vidimo da je ‘pomazanje’ ovdje usko vezano sa svetim duhom kojim netko biva posvećen i ovlašten za neku određenu službu u sadašnjosti a ne u dalekoj budućnosti. Ovdje Isus ne ističe svoju ulogu pomazanog kralja i velikog svećenika koju će primiti u budućnosti, nego samo propovjednika i učitelja koju je primio u sadašnjosti. Bog ga je očito najprije ‘pomazao’ i postavio u jedan vid službe u korist naroda, a tek nakon odlaska na nebo ga je pomazao za drugi vid službe koji je uključivao mnogo veće odgovornosti. Isusovo prvo pomazanje je vodilo do toga da bude pomazan za velikog svećenika i vođu Božjeg naroda koji će u budućnosti preuzeti vlast nad svom zemljom (Da 7:13,14).

Na sličan način je Bog na zemlji najprije pomazao i ovlastio neke muževe za Isusove zastupnike. Pomazao ih je za apostole, proroke, evanđelizatore, pastire i učitelje. Prvi koji su pomazani za Isusove zastupnike u evanđeliziranju su bili apostoli. Isus im je to najavio rekavši: 

"… nego će te primiti snagu kad sveti duh dođe na vas, i bit će te mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje." (Dj 1:8)

Isus je ovdje sveti duh doveo u vezu s postavljanjem njegovih apostola u svetu službu povezanu s djelom svjedočenja, a ne sa dokazivanjem da su oni tada pomazani za suvladare koji će s njim kraljevati u Božjem kraljevstvu. Njihovo prvobitno pomazanje je imalo dodatnu odgovornost jer su time sačinjavali klasu ‘svećenika’ koje je Isus postavio da služe narodu (usporedi 2.Mo 28:41; 29:9). Takvo ovlaštenje je apostole i druge Isusove ‘robove’ trebalo voditi do toga da među njima Isus sebi izabere one ‘sinove’ koje će u kraljevstvu pomazati za svoje prve zastupnike. Apostolima je čak rekao da s njima sklapa 'savez za kraljevstvo' po kojem će biti postavljeni da vladaju nad dvanaest Izraelovih plemena jer čitamo:

“Zaista, kažem vam, prilikom ponovnog stvaranja, kad Sin čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje, i vi koji idete za mnom sjest ćete na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih.“ (Mt 19:28).

Međutim, on su morali čekati da Isus dođe i 'obnovi kraljevstvo u Izraelu' (Dj 1:6). Takvo 'pomazanje' će biti učinjeno u budućnosti i za ostale koji budu uključeni u sastav Kristove vlade, tako da još uvijek nitko ne može za sebe govoriti da je već sada izabran za tu službu koja još nije u funkciji. Netko može biti od Boga izabran a da to ne mora znati sve dok ga se ne pozove u vrijeme koje je određeno za tu ili neku drugu službu. Samim tim nitko od kršćanskih vjernika, pa čak ni starješine koji na sebi nose odgovornosti imenovanih ‘pomazanika’, nije ‘pomazan’ za zastupnike novog neba, pogotovo ako nije unaprijed određen i ako ne ispunjava preduvjete zapisane u Otkrivenju 7:4-8 i 14:4,5. S druge strane, pravi kršćani ipak mogu svjedočiti da ‘imaju pomazanje od Svetoga’? Što bi to uključivalo u njihovom životu?