Article Index

Pomazanje kao znak da pripadamo Kristu

Sveti duh je u svim vjernicima trebao služiti kao znak da pripadaju Kristu kao Božja djeca. Naime, u sebi su imali ‘pomazanje’, ‘duh’ ili ‘pečat’ jer piše: 

"A Bog je onaj koji jamči da i mi zajedno s vama pripadamo Kristu i koji nas je pomazao. On je i stavio svoj pečat na nas i u srca nam dao duh kao jamstvo za ono što će doći.“ (2.Ko 1:21,22) 

To nas podsjeća na Abrahama za kojega Pavle kaže da je...

"primio znak – obrezanje - kao pečat pravednosti koju je stekao zbog vjere (…), da bude otac svima (…) koji vjeruju…" (Ri 4:11)

Obrezanje tijela je bilo obavezno kako bi cijela nacija bila priznata kao Abrahamovo potomstvo. Budući da je obrezanje ispunilo svoju svrhu, držeći Izraelce u savezu s Bogom do vremena Mesije, Isus je tada dobio pečat duha, kao ‘pravo obrezanje’. Tako je postao Otac svih koji vjeruju i koji s pravom govore: 

"Jer mi imamo pravo obrezanje, mi koji služimo duhom Božjim." (Flp 3:3; Kol 2:11)

Oni stoga nisu stranci nego novi duhovni ‘Izraelci’, što potvrđuje Pavle kad je rekao: 

"Nego je pravi Židov onaj koji je to u nutrini i njegovo je obrezanje, obrezanje srca po duhu." (Ri 2:29)

Zato pravi vjernici koji su utemeljeni na istini imaju "…ovaj pečat: ‘Gospodin (Jehova) pozna one koji su njegovi‘" (2.Ti 2:19). Na takav način i Isus poznaje takve po tom pečatu. One koji nemaju pečat od Boga na svojim srcima Isus ne može poznavati. Kad dođe vrijeme, on će im s pravom reći: "Nikad vas nisam poznavao" (Mt 7:21-23). Zato i mi moramo paziti ‘da ne žalostimo Božji sveti duh kojim smo zapečaćeni za dan kad će nas otkupnina osloboditi’ raspadljivosti i smrti (Ef 4:30). To znači da svi kršćani koji primaju taj ‘pečat’ ujedno pripadaju Božjoj skupštini koja je u početku ‘primila pomazanje od Svetoga’.

Uzmimo u obzir da je riječ ‘kršćani’ uzeta od riječi ‘Krist’ – pomazanik’. Ona u svom izvornom smislu opisuje sljedbenike Isusa Krista koji su ‘pomazanjem’ primljeni u zajedništvo s Kristom. Svi zajedno čine Božjeg posvećenog 'prvorođenog sina' kao što su ga činili i drevni Izraelci.

Da li se onda može govoriti da je netko u zajedništvu sa Kristom ako nije primio pomazanje od njega? U Bibliji se nigdje ne spominje da netko može biti u tom zajedništvu bez pomazanja. Ukoliko Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka tvrdi da velika većina njihovih članova nije primila to pomazanje svetim duhom onda samim tim tvrde da takvi nisu u tom zajedništvu s Kristom. Oni su neka drugorazredna grupa Kristovih sljedbenika koji nisu u sastavu njegovog Tijela ili njegove pomazane i posvećene Skupštine, što je samo po sebi apsurdno (vidi svezak 10, “Božja djeca i sinovi“).

Posvećenje i pomazanje Božje skupštine i njenih članova u prvom stoljeću, bilo je po primjeru Izraela, ponovo učinjeno na vidljiv i upečatljiv način jednom za sva vremena. No, umjesto ulja pomazanja i krvi saveza, sveti duh je na vidljiv način bio ‘izliven’ na glavu onih učenika koji su tada bili na mjestu sastajanja čime su po Isusovoj krvi saveza uvedeni u Novi savez (Iv 1:32,33; Dj 2:17,33; 1.Pe 1:2; He 9:11-22). To se više nikad nije ponovilo na vidljiv i spektakularan način, ali je zato Isus svetim duhom i dalje krštavao sve koji su povjerovali u njega. Nadnaravni znakovi su tada bili prisutni unutar Skupštine kako bi potvrđivali tu novu stvarnost.

To je bilo pomazanje za sva vremena, tako da su od tada svi koji su se krstili i ‘rodili’ svetim duhom primili ‘pomazanje’, kao što su Izraelci svojim rođenjem i obrezanjem primali znak saveza s Bogom. Zato se može reći da su svi kršćani pomazani i posvećeni tom prilikom, a svaki novi učenik svojim krštenjem u vodi i 'rođenjem svetim duhom' postaje predani i priznati član skupštine Božjeg naroda ’Izrael’ (He 2:11). Za one koji su u to vrijeme postajali kršćani je rečeno: "ali oprani ste, posvećeni ste (…) duhom našega Boga" (1.Ko 6:11). Oni su tako postali "posuda za časnu svrhu, posvećena, korisna svom vlasniku, (pomazana i) pripremljena za svako dobro djelo" (2.Ti 2:21).

Kršćani su svojim krštenjem svetim duhom pomazani, posvećeni i primljeni u Božju obitelj. Oni su kršteni u jedno ‘tijelo’, a to tijelo je primilo 'pomazanje' od Boga pa se u tom smislu može reći da je ono Božji ‘pomazanik’ (Krist) poput drevnog Izraela (1.Ko 12:12,13). No, pojedini su muževi mogli biti pomazani na još jedan način kada ih se ovlastilo i uvodilo u posebne službe kako bi Bog i Krist preko njih predvodili i poučavali narod (Ef 4:11). Kad znamo da su nakon Židova i mnoštvo drugih ljudi iz drugih naroda primali sveti duh, onda se pitamo:

  • da li bilo tko danas može za sebe reći da je kršćanin, a da nema na sebi taj duh kao pečat od samog Boga? 
  • da li netko može živjeti kao kršćanin ako prethodno nije posvećen svetim duhom kojim se postaje dio posvećenog naroda?

Bog ne može nekoga prihvatiti u svoju obitelj, ako dotični nije kršten u svetom duhu. Zato 'pomazanje' o kojem Biblija govori nije povezano s postavljanjem pojedinaca za Isusove suvladare, nego sa posvećenjem cijele Božje skupštine (Ef 1:5,11). Onaj tko je primljen u tu Skupštinu je ujedno primio i pomazanje od Boga. Možemo slobodno reći da su svi prvi kršćani dobili ‘pomazanje’, bez obzira da li su pripadali klasi ‘roba’ ili klasi ‘služinčadi’. Na sve njih je bio ‘izliven’ sveti duh – duh pomazanja. Tu činjenicu smo prihvatili kao nešto samo po sebi razumljivo.

No, problem nastaje samo onda kada Watchtower tvrdi da su svi oni u prvim počecima kršćanstva, i pripadnici ‘upravitelja’ i pripadnici ‘služinčadi’ zaista pomazani, ali samo za suvladare Isusa Krista - što nikako ne može biti točno.

Kada se stvari postave na svoje mjesto onda se može jasno vidjeti da je ‘novi (obnovljeni) Izrael’ od samih svojih početaka u prvom stoljeću imao i nebesku i zemaljsku klasu. Svi su oni zajedno kao Kristovo tijelo bili pomazani i posvećeni Bogu i Kristu. Stoga se svi kršćani krštavaju vodom i svetim duhom, a među njima se nalaze oni koji su unaprijed određeni i zapečaćeni za zastupnike Isusovog kraljevstva. To znači da se za sve nas može tvrditi da ‘imamo pomazanje od Svetoga’ iako nismo svi postavljeni da upravljamo Kristovom skupštinom. No, još se ni za jednog čovjeka, koji je do danas služio Božjem narodu, ne može tvrditi da je pomazan i zapečaćen za prva mjesta ‘novog neba’ kao Isusov suvladar. To će i njima i nama biti objavljeno u budućnosti, u točno određeno vrijeme.

Izlijevanje svetog duha na Kristove učenike od samog je početka trebalo značiti da su svi oni ‘kršteni svetim duhom’. Kad je npr. sveti duh sišao na Kornelija i njegove ukućane Petar je rekao: 

“Tada sam se sjetio kako je Gospodin govorio: ‘Ivan je krstio vodom, a vi će te biti kršteni svetim duhom.’“ (Dj 11:15,16)

Oni su tada bili najprije kršteni duhom što je značilo da su bili rođeni svetim duhom kao Božja djeca, a ujedno su tim činom primili ‘pomazanje’ kao znak da su odvojeni i primljeni u Božju skupštinu. Nakon toga su se krstili u vodi u znak javnog priznanja s kojim su simbolično ostavili svoj prijašnji život i izašli kao novorođena djeca Božja. Ustvrdili smo da krštenje vodom nije imalo značenje imenovanja i postavljanje svakog krštenog na prva mjesta u skupštini Božjeg naroda, tako da se u tom smislu treba gledati i na krštenje duhom.

Apostol Pavle se u jednoj svojoj poslanici obraća starješinama i vjernicima skupštine u Korintu koji su - poput svećenika i naroda u Izraelu - bili posvećeni za Boga. Njima je rekao: 

“A Bog je onaj koji jamči da i mi (upravitelji Skupštine) zajedno s vama (vjernicima) pripadamo Kristu i koji nas je pomazao. On je i stavio svoj pečat na nas i u srca nam dao duh kao jamstvo za ono što će doći“, a to je “dan kad će nas otkupnina osloboditi.“ (2.Ko 1:21,22; Ef 4:30)

Pomazanje je ovdje povezano s ‘pečatom’ koji je kao znak obrezanja srca stavljen na one koji pripadaju Kristu. Bez tog pomazanja duhom nema jamstva od oslobođenja jer duh u nama mora svjedočiti našem duhu da pripadamo Kristu. Zanimljivo je da se apostol Ivan svim kršćanima koji su trebali živjeti u ‘posljednjem času’ obraća kad im kaže: 

"Djeco (…) vi imate pomazanje od Svetoga." (1.Iv 2:18,20)

To ‘pomazanje’ je ujedno značilo da su kršćani svojom vjerom u otkupnu vrijednost Isusove krvi dobili ‘pečat’ prepoznavanja po kojem će biti spašeni. Očito takvu vrstu pomazanja trebaju prije samog kraja imati svi oni koji će biti spašeni od uništenja ovog poretka. Prema tome, ove se riječi odnose i na sve prave kršćane koji od tada do danas žive u ‘posljednjem času’. To znači da činom krštenja, svaki pojedinac prima ‘pomazanje’ od Boga kao njegov sluga koji tim činom biva primljen u Božju obitelj i zapečaćen pečatom prepoznavanja kojim On prepoznaje one koji su njegovi (2.Ti 2:19). Kršćanima iz ‘drugih naroda’ koji su prihvatili dobru vijest, Pavle je pisao: 

"A i vi ste se pouzdali u njega kad ste čuli riječ istine, dobru vijest o svojem spasenju i preko njega ste, kad ste povjerovali, bili (pomazani tj.) zapečaćeni obećanim svetim duhom, koji je jamstvo našeg nasljedstva, da Božje vlasništvo bude oslobođeno otkupninom, njemu na slavu i hvalu." (Ef 1:13,14)

S ovim riječima Pavle tvrdi da su kršćani ‘zapečaćeni’ obećanim svetim duhom tako što su kršteni (pomazani) u svetom duhu, što je unaprijed dano jamstvo duha kojim postajemo ‘Božje vlasništvo’ – Božja djeca. Zalog duha je obećanje ili jamstvo da ćemo kao Božja svojina biti oslobođeni otkupninom i ovdje na zemlji naslijediti nebesko tj. Božje kraljevstvo. Pečat svetog duha je potvrda da smo primljeni u Božju obitelj. Krštenje nam tako služi kao jamstvo da smo Božje vlasništvo. Tako svaki kršćanin dobiva pečat duha i to nakon što povjeruje u Krista i krsti se u njegovo ime. Nakon primanja u kršćansku obitelj svaki kršćanin mora dokazati svoju vjernost do kraja kako bi bio spašen putem otkupnine.

Iako je krštenje duhom potrebno da bi netko stupio na put spasenja, spašeni će biti samo oni koji s tim pečatom ustraju do kraja (Mt 24:13; Ot 9:4; 13:16,17; 19:20,21). Slično spasenje će okusiti i uskrsnuli pravednici. Naime, iako će uskrsnuti i pravedni i nepravedni, spasenje će okusiti samo pravedni jer će na svojim čelima imati pečat pomazanja kojeg su sačuvali sve do svoje smrti. Nepravedni, među kojima i oni koji su se dokazali kao nedostojni, neće okusiti to spasenje. Na njima će i dalje biti Božja srdžba te će i dalje biti odvojeni od života kao osuđenici na vječnu smrt. Samim tim što će uskrsnuti je jamstvo da i oni mogu u tom periodu zaslužiti spasenje putem otkupnine, što će naravno ovisiti o njihovoj spremnosti da se podlože Bogu i Isusu Kristu i dobiju pečat putem svetog duha.

No, vratimo se ponovno Božjoj skupštini čiji su članovi ‘zapečaćeni’ za spasenje. Među njima istaknuto mjesto imaju stariji, odnosno imenovani muževi kao članovi Kristovog ‘upravitelja’. Oni su svetim duhom postavljeni (pomazani) da služe u svojstvu ‘svećenika’ koji su dužni poučavati kršćane i voditi ih putem spasenja. Međutim, samo izabrani među njima će dobiti čast da u Božjem kraljevstvu služe s Kristom na prvim mjestima. Iako svi oni mogu računati da će, ako se nađu kao vjerni upravitelji, i dalje služiti Kristu u tom svojstvu, samo će 144000 'pravih Izraelaca' primiti tako veliku čast te biti 'pomazani' i postavljeni na prva mjesta do Krista (Iv 1:47). U tu svrhu Bog preko anđela takvima stavlja simbolični ‘pečat na njihova čela’ i to tek na kraju njihove vjerne službe koja nastupa njihovom smrću ili dokazom vjernosti do samog kraja ovog poretka. Tako će prije izbijanja velike nevolje Bog imati popis svih 144000 izabranih članova (Ot 2:26; 3:21; 7:3). Iako se za 144000 kaže da su izdvojeni iz dvanaest plemena Izraelovih, što u užem smislu može ukazivati samo na one koji su po tijelu Izraelci, to može u širem smislu ukazivati i na one vjerne muževe iz 'drugih naroda' koji su poput prozelita asimilirani u Izrael Božji i u njegovih dvanaest plemena, te da će izabrani muževi iz svih naroda ući u taj broj kako bi Isus preko njih vladao Izraelom i svim drugim narodima.