Article Index

Pred istražnim sudom “Stražarske kule“

Istinom protiv istine


 

“Sve ispitujte da se u to uvjerite“, rekao je apostol Pavao kršćanskim vjernicima. Naša se vjera treba zasnivati na ispitivanju činjenica i dokazivanju istine. To je posebno važno kada se zna da vjera treba biti izgrađena na temeljima istinitog učenja. Budući da među stotinama kršćanskih zajednica postoje nesuglasja oko pojedinih učenja i tumačenja onda se podrazumijeva da postoje dvije istine - jedna istina je ona biblijska, a druga je ona institucionalna koja se temelji na dogmama, doktrinama i učenjima koja su jedinstvena za svaku pojedinu kršćansku zajednicu. Institucionalna istina može biti prihvatljiva za mnoge vjernike jer ima dodirne točke sa biblijskom istinom, ali je činjenica da su neka od tih učenja kriva i lažna jer podliježu korekcijama pa čak i odbacivanjima. Sve dok su takva učenja prisutna i održiva snagom vjerskog autoriteta, ona u okviru institucionalne istine drži vjernike u određenoj zabludi. No, biblijska istina je pouzdana i nikakvo je krivo tumačenje ne može sakriti od iskrenih ljudi koji je traže.

U početku svog kršćanskog života nisam imao potrebu ispitivati i uvjeravati se, jer sam kao član zajednice Jehovinih svjedoka bio uvjeren da iza te vjerske organizacije stoji Bog koji preko izabranih ljudi upravlja društvom 'Watch Tower' ('Stražarska kula'), te da nam oni nude istinu u koju se možemo potpuno pouzdati. Prihvatio sam zadatak da drugim ljudima objavljujem i prezentiram tu 'istinu' kao sastavni dio dobre vijesti o Božjem kraljevstvu. Kasnije sam kao skupštinski starješina ili nadglednik imao zadatak da pripremam razne govore i biblijska predavanja u kojima sam trebao izgrađivati našu zajedničku vjeru i dokazivati što je istina po pitanju biblijskih učenja. Da bi ta predavanja bila što razumnija za njih sam se temeljito pripremao. Svaku temu sam dobro istražio pomoću Biblije i publikacije Watchtowera (Zajednice). No, tada sam počeo nailaziti na neke kontradiktornosti između onoga što je zapisano u Bibliji i onoga što je bilo objašnjeno u tim publikacijama.

Sve je započelo kada sam 1994. godine, kod pripremanja jednog predavanja utvrdio da se vremenski okvir suvremenog ispunjenja Isusovog proročanstva o izbijanju ‘velike nevolje’ ne poklapa sa terminom kojeg je Watchtower desetljećima smatrao mjerodavnim. Moja se sumnja kasnije pokazala točnom. Naime, Watchtower je nekoliko godina kasnije ukinuo svoje pogrešno tumačenje te korigirao vremenski okvir i time uveo novo objašnjenje koje se poklapalo s mojim (vidi Stražarska kula, 1.5.1999. str.15,16).

To mi je dalo dodatni poticaj da se posvetim istraživanju svega onoga što je moglo odudarati od biblijskog konteksta u želji da dam svoj doprinos što boljem razumijevanju biblijske istine. Međutim, uvidio sam da nitko od vjernika i starješina ne smije dovoditi u sumnju učenja Watchtowera, nego moraju zastupati čak i ono u što nisu potpuno uvjereni. Zato sam potajno u svom vlastitom domu počeo istraživati Bibliju na način da sam se oslobodio svih unaprijed stvorenih zaključaka. Kad sam uvidio da zajednica Jehovinih svjedoka zastupa čak i neka kriva doktrinarna učenja, odustao sam od starješinstva, a kasnije i od službe propovijedanja koja se u okviru institucionalne istine smatrala obavezom svakog kršćanina. Savjest mi nije dozvoljavala da bilo koga uvjeravam u nešto što sam smatrao netočnim. Nije mi bilo važno u skupštini imati ugled i hvalu od drugih. Radije sam se doveo u položaj kojeg drugi preziru, nego da zastupam nešto što znam da nije istina.

Sva svoja istraživanja sam godinama zapisivao pa je tako 2004. godine nastala knjiga “Tajne nebeskog kraljevstva“. Da bi mogao imati mirnu savjest, želio sam istaknutim starješinama skrenuti pažnju na biblijsku istinu, ali sam se suočio sa stavom kojim su starješine trebali prije svega braniti organizaciju i njenu institucionalnu istinu. Nekoliko godina kasnije (2009.) sam dospio pred sudbeno viječe ili pravni odbor jer sam se usudio progovoriti i dovesti u pitanje neka tumačenja i učenja, a time i neka vjerovanja Zajednice. Jedan od članova pravnog odbora mi je u vezi gore spomenutog tumačenja rekao:

“... Ti si nešto mislio “ovako“ pa je kasnije baš došlo takvo objašnjenje (kroz publikaciju Zajednice). To ti je bio vjetar u leđa. Shvaćaš li! Čovjek koji je produbio odnos s Jehovom, on zna da je to što se dogodilo baš sotonska stvar. Ne objašnjenje (nije sotonska stvar), nego Sotona može to (tvoje novo objašnjenje) dobro iskoristiti jer si bio u pravu u krivim stvarima, a to je zato što si nešto smatrao ispravno van Jehovine organizacije, pa neka se to pokazalo dobro (ili istinito).“

Protiv ovakvog stava se nisam uspio izboriti za istinu o kojoj mi je svjedočio sveti duh. Mogao sam biti u pravu i zastupati biblijsku istinu ali sve je to za njih bila kriva stvar jer sam se usudio doći do te istine neovisno od čelnih ljudi Zajednice. Za njih biblijska istina očito nije bila toliko važna jer je dolazila od običnog laika. Odnosno, oni kažu da objašnjenje do kojeg sam došao neovisno od Vodećeg tijela nije sotonska stvar (jer se pokazalo da sam zastupao istinu u vrijeme dok je u vezi spomenutog učenja cijela Zajednica bila u zabludi), ali da Sotona može to moje novo i točno razumijevanje iskoristiti protiv mene i drugih. Ovakav pokušaj povezivanja biblijske istine sa sotonskom igrom da bi se opravdala kolektivna zabluda, je pokazatelj njihove veće odanosti prema instituciji i njenoj istini nego prema Bogu i njegovoj istini. To govori o zasljepljenosti onih koji kažu da imaju oči razuma, a ne žele vidjeti ono što je očito, nego to pokušavaju iskrivljavati samo da bi obranili svoj položaj u organizaciji i svoju institucionalnu istinu koju, neki svjesno, a neki nesvjesno, koriste u borbi protiv prave istine. U takvoj igri je čak i Isus izvukao deblji kraj.

Za Isusa su farizeji također mogli reći da je u pravu ali u krivim stvarima, jer su njegove riječi u kontekstu toga vremena pod okupacijom Rima za njih ipak bile opasne. Bojali su se da će on tom istinom oslabiti njihov autoritet i jedinstvo naroda pa su govorili: “Rimljani će doći i uzeti nam i naš hram i naš narod“ (Iv 11:48). Kad su uvidjeli da njegovo učenje ne mogu dovesti u vezu sa otpadništvom od Boga onda su tražili načina da ga uhvate za riječi i osude kao bogohulnika. Zato su njegovim riječima i djelima pripisivali utjecaj Sotone. Takvu opasnost od Sotone su pokušali vidjeli i moji starješine iako nisu mogli naći niti jednu riječ kojom bi me osudili kao bogohulnika i otpadnika od Boga.

Kao što su ljudi poput Isusa i njegovih sljedbenika viđeni kao prijetnja tadašnjem religioznom ustrojstvu, tako se i danas na ljude poput mene gleda kao prijetnju sadašnjem religioznom ustrojstvu. Međutim, na to ne treba gledati kao prijetnju ukoliko se obje strane nađu kao suradnici na istom djelu unapređivanja istine i pravog obožavanja. Nažalost, jednostrano postupanje vjerske institucije je kroz cijelu povijest oduvijek imalo za cilj diskreditirati onu drugu slabiju stranu i stvoriti od nje umjetnu prijetnju iza koje se navodno krije Sotona. S druge strane, da bi vođe tih vjerskih institucija uzdigli sebe i promovirali svoju istinu kao jedinu ispravnu, onda sebe izjednačavaju sa Isusovim apostolima. Pavle je ukazao na to kad je rekao:

“A što činim, i dalje ću činiti, da oduzmem izgovor onima koji traže izgovor da se hvale kako su po službi jednaki nama. Jer takvi su ljudi lažni apostoli, koji (svjesno ili nesvjesno) varaju druge i pretvaraju se da su Kristovi apostoli. A nije ni čudo, jer se i sam Sotona pretvara da je anđeo svjetla. Stoga nije ništa neobično ako se i njegovi sluge pretvaraju da su sluge pravednosti“ (2.Ko 11:12-15).

Očito moramo prihvatiti činjenicu da nije ništa neobično da postoje ljudi koji sebe vide u ulozi Isusovih izabranih apostola kako bi sjedili u Božjoj kući kao neprikosnoveni vjerski autoritet. Često takvi ljudi sjedaju na Mojsijevu stolicu jer su sami sebe uvjerili da su oni glasnici svjetla tj. kanal preko kojih to svjetlo dolazi do ljudi (Mt 32:2). Samim tim i njihovi članovi mogu sebe vidjeti u ulozi nosioca takvog svjetla, pa svoju odanost Bogu iskazuju kroz odanost svojoj vjerskoj organizaciji. No, upravo tu situaciju može iskoristiti Sotona koji preko tako ustrojenih ljudi i organizacija može citirati Bibliju na svoj način i ponuditi svoje djelomično svjetlo. Takvo svjetlo može svima biti prihvatljivo jer se i njime naizgled razbija magla i tama. Ljudi pod tim svjetlom mogu u svojoj revnosti za Boga izbjegavati činiti djela tame i kao zajednica biti prepoznatljivi po moralnosti, poštenju i miru, a da istovremeno zanemare svjetlo istine po pitanju nekih važnih biblijskih učenja.

Teško je danas uprijeti prstom u nekoga tko revnuje za Boga i dokazivati mu da u toj svojoj revnosti drži u zabludi sebe i članove svoje zajednice. To je pogotovo teško dokazivati nekima koji svoju vjeru promatraju kroz to svjetlo moralnosti i revnosti za Boga iza koje se ponosno uzdižu iznad nominalnih vjernika drugih kršćanskih zajednica. Još je teže takvima prihvatiti činjenicu da su i oni članovi zajednice koja ne zastupa cjelovitu biblijsku istinu nego samo djelomičnu. No, Biblija je mjerilo po kojoj se može prosuđivati svaku kršćansku zajednicu i njena učenja, a posebno one koji tvrde da su jedini pravi kršćani.

Ovom prilikom ću najprije skrenuti pozornost na jedno djelo tame iza koje još uvijek stoje vjerski vođe raznih kršćanskih zajednica koji se pretvaraju u sluge pravednosti dok izopćivaju svoje članove kao heretike i otpadnike. Oni u toj revnosti i pravednosti uspijevaju raznim izjavama nahuškati svoje članove protiv određenih pojedinaca čija je jedina krivica što su uzeli slobodu da čitaju Bibliju s razumijevanjem. Čitati Bibliju s razumijevanjem podrazumijeva čitati je uz pomoć svetog duha koji nam može pomoći da razumijemo njegove misli u izvornom kontekstu.

Apostol Pavle je tražio od sukršćana da zajedno s drugima,

“... steknu veliko bogatstvo — razumijevanje istine, razumijevanje u čiju su točnost posve sigurni — i kako bi dobro upoznali Božju svetu tajnu: Krista.“ (Kol 2:2)

Samo onda kada smo točno sigurni u razumijevanje istine povezane s Kristom, mi možemo osjetiti to bogatstvo jer u nastavku Pavle kaže:

“U njemu su sakrivena sva blaga mudrosti i znanja. To govorim zato da vas nitko ne prevari uvjerljivim riječima.“ (Kol 2:3,4)

Uvjerljive riječi nekog vjerskog autoriteta mogu zvučati istinito i prihvatljivo, ali Pavle takvim riječima ne daje na važnosti ukoliko ne pružaju potpuno razumijevanje Božje tajne. One mogu biti prijevara čak i onda kada neki vjerski autoritet u vlastitoj samouvjerenosti tvrdi da zastupa istinu, pogotovo kad se u spektru raznih istinitih učenja kriju i ona kriva učenja koju mnogi ne mogu ili čak odbijaju prepoznati. Stoga se dešava da i ova Zajednica pod upravom i patronatom Društva Watch Tover, snagom svog autoriteta svjesno ili nesvjesno zadržava koprenu na očima svojih članova, dok istovremeno sudi nekome tko je bez njene pomoći skinuo tu koprenu sa svojih očiju.

Apsurdno je tvrditi da Sotona može točno razumijevanje biblijske istine iskoristiti protiv mene i učiniti me ponosnim, dok Zajednica ostale članove štiti od Sotone jer oni ponizno i slijepo prihvaćaju i slijede sva njena učenja, pa makar se neka od njih mogu pokazati djelomično ili potpuno lažnima i pogrešnima. To je u kontradiktornosti sa onim što je Isus rekao. Za one koji upoznaju istinu rekao je da će ih ona osloboditi (Iv 8:32), dok je za one slijepe poslušnike i njihove vjerske vođe koji se koriste svojom institucionalnom istinom rekao:

“Pustite ih! Oni su slijepi vođe. A kad slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.“ (Mt 15:14)

Ne želim nikoga prikazivati kao 'slijepca', a najmanje starješine ove Zajednice, ali je činjenica da vjerski autoriteti često vode ljude k Bogu, a usput im ne dozvoljavaju da svojim vlastitim očima razuma vide ono što je jasno zapisano u Božjoj riječi. To je opasno i za kršćanske vođe i za njihove sljedbenike. Toga se treba bojati svaki kršćanin i protiv toga treba javno govoriti, a ne se boriti protiv biblijske istine koja može doći od nekog običnog laika.

Netko je jednom rekao da je autoritet biblijske istine važniji od istine vjerskog autoriteta. I to je točno. Biblijska istina može biti opasna samo ako se netko boji da će ona poremetiti temelje vjerske institucije i dovesti u pitanje njen autoritet. Društvo Watchtower je više puta branilo svoj autoritet kad je bio doveden u pitanje zbog promjena u tumačenjima. Tako je u primjeru krivog tumačenja kojeg sam maloprije naveo, desetljećima uvjeravalo sve nas u jedno, što je kasnije moralo odbaciti. Umjesto da su odgovornost za to pripisali sebi kao Vodećem tijelu koje nas je uvjeravalo u nešto što ne drži vodu, oni su u navedenom članku tu odgovornost prebacili na sve nas, pa su napisali:

Božji je narod nekada [krivo] smatrao da je prva faza velike nevolje započela 1914, a da će završni dio nastupiti u bitki od Harmagedona (Otkrivenje 16:14, 16; usporedi Kulu stražaru od 1. travnja 1939, na 110. stranici [engl.]).“ (Stražarska kula, 1.5.1999. str. 16. odl.10)

Ovakvim izjavama se uvijek nametala kolektivna odgovornost Božjeg naroda za ta i druga kriva tumačenja. No ja nisam želio biti dio takvog kolektivnog uma koje proučava Bibliju samo kroz institucionalne naočale. Kad se neka biblijska učenja sagledavaju kroz te naočale onda se dobiva jedna sasvim druga slika od one koju bi se dobilo čitajući Bibliju bez tih naočala. Iako te naočale imaju za cilj pojasniti sliku i izoštriti nijanse spektra različitih boja, događa se da one ujedno izjednačavaju nijanse nekih osnovnih boja uslijed čega nastaje kontekstni daltonizam. Zbog toga velika većina ne može jasno raspoznati razlike između pojedinih biblijskih stavaka pa ne raspoznaju neke važne duhovne slike i istine koje se kriju u Bibliji.

S tim naočalama je posebno teško promatrati ona učenja koja zahtijevaju dubinu jer neke biblijske istine treba promatrati u tri dimenzije kako bi dozvoliti našem mozgu da obrađuje i kombinira dvije slike u jednu cjelovitu sliku. Jedna slika je ona osnovna informacija koju dobivamo iz fokusa, a druga je ona koja dolazi iz konteksta Biblije. Kad sam upotrijebio te trodimenzionalne (3D) naočale tamo gdje je to bilo potrebno počeo sam se radovati što u biblijskom kontekstu mogu jasno raspoznati istine koje do sada nisam vidio iako sam u njih često gledao. Znao sam da moja braća s razlogom ne vide te istine i da ih krivo tumače. Što sam trebao učiniti? Da li sam trebao šutjeti? Kad sam uvidio da postoje neka tumačenja i vjerovanja koja odudaraju od biblijskog konteksta odlučio sam o tome progovoriti pred starješinama na mudar, oprezan i bezazlen način. Budući da moji starješine nisu mogli osporiti činjenicu da ja svojim drugačijim objašnjenjima zastupam istinu, onda dozvoljavam svakome tko ovo čita da se sami uvjere da li je ta istina koju Zajednica još nije objavila, opasna za mene i moju braću u vjeri ili je ona opasna samo za vjerske vođe i organizaciju kojom upravljaju.

Zbog navodne opasnosti, ti isti starješine od kojih je Božja riječ zatrta nekim pokrivalom, sudili su, ne samo meni, nego i Bogu koji je to pokrivalo skinuo sa mojih očiju. Sudili su mi jer me je sveti duh pokrenuo i dao mi vjetar u leđa da nastavim na isti način uvjeravati se u biblijsku istinu koju sam želio suprotstaviti institucionalnoj istini. Stoga su svim silama željeli maknuti me od takvog vjetra i staviti me u zavjetrinu iza zidova Stražarske kule. Budući da u tome nisu uspjeli izbacili su me izvan organizacije, misleći da su me time izbacili “van u tamu“ (Mt 8:12). Dok sam bio ‘vani’ imao sam priliku iz jednog novog kuta gledati kako Zajednica svojim stavom nastavlja podupirati stvari koje pripadaju tamnoj strani srednjovjekovne kršćanske prošlosti.


U sjeni institucije

Kršćanstvo je trebalo biti izvor istinske slobode, ali je pod utjecajem raznih vođa i institucionalne vlasti izgubilo svoje izvorno obilježje tako da je danas ono još uvijek opterećeno naslijeđem srednjovjekovne prošlosti. Kršćani kao vjernici s jedne strane, te kršćanske institucije s druge strane su često znali biti u sukobu mišljenja i uvjerenja koje se moglo rješavati u obostranom interesu, ali su uglavnom ti sukobi išli na štetu pojedinaca i njihove slobode, pa čak i njihovog života. Duhovni vođe se uglavnom slijedili primjer farizeja jer se nisu željeli poniziti i spustiti na razinu svojih članova, bojeći se da će izgubiti božansku ulogu koju su sami sebi namijenili pa su slobodu mišljenja i savjesti, koju su pokazivali pojedini vjernici, koristili kao dokaz njihove nevjere, krivovjerstva i otpadništva čak i za one vjernike protiv kojih Isus nikad ne bi digao svoj glas osude.

Zato ću ovdje kroz svoje osobno iskustvo i na primjeru svoje vjerske zajednice govoriti o razlikama između institucionalne i biblijske istine. Takve razlike su u prošlosti dovodile do proganjanja ljudi koji su zbog svog uvjerenja bivali izopćivani i ubijani od strane vlastite vjerske zajednice. Njihov jedini grijeh su bili mišljenja, učenja i djela koja su se zasnivala na Bibliji ali su se ujedno razlikovala od službenog nauka Crkve. Budući da su takve razlike same po sebi razumljive, jer obje strane imaju slobodan pristup izučavanju Biblije, one još uvijek stvaraju nepremostivu prepreku između vjerske institucije i onih vjernika koji Bibliju stavljaju iznad autoriteta Crkve. Neke kršćanske zajednice su se u novije vrijeme uspjele osloboditi tog naslijeđa prošlosti time što su vjeru uzdigli iznad religije, a Bibliju iznad ljudskog autoriteta. Međutim, povijest se još uvijek ponavlja, prije svega u okvirima društva koje proganja i stigmatizira manjinske vjerske zajednice, a također i u okvirima vjerskih zajednica u kojima se nepravedno proganjaju i izopćivaju pojedini članovi. U knjizi Freedom of Religion and Belief  je pisalo:

”Hereza i heretici nisu samo pojmovi koji pripadaju prošlosti. (...) Izopćivanje, proganjanje te diskriminiranje onih koji su krenuli drugačijim putem i dalje su jedan od glavnih uzroka netolerancije." (Probudite se! 8.1.1999. str.4)

Ovo je napisano u kontekstu jednog članka u kojem zajednica Jehovinih svjedoka želi sebe prikazati kao žrtvu jer neki njeni članovi žive u zemljama gdje prevladavaju zakoni i stavovi kojima se krši vjerska sloboda, a zbog kojih su oni kao manjinska vjerska zajednica smatrani hereticima i progonjeni zbog drugačijeg uvjerenja. Da bi tome stali na kraj, Jehovini svjedoci pokušavaju preko političkih institucija UN utjecati na vjersku toleranciju, ali sami na svojstven način izopćavaju i diskriminiraju svoje članove kao navodne heretike jer u svojim redovima ne žele tolerirati njihova drugačija mišljenja i uvjerenja. S jedne strane traže toleranciju za sebe uvjeravajući vlasti da oni nisu prijetnja javnom poretku, dok s druge strane u svojim redovima koriste srednjovjekovnu politiku netolerancije jer se boje da će njihov institucionalni vjerski poredak poremetiti oni članovi koji gaje drugačija uvjerenja i mišljenja. U spomenutom članku na str. 6 piše:

“Kako je rimsko ”kršćanstvo“ sada postalo državna religija, crkva i država pokrenule su kampanju progona koji su trajali stoljećima i dostigli svoj vrhunac u krvavim križarskim ratovima, vođenim od 11. do 13. stoljeća, i u okrutnoj inkviziciji, koja je počela djelovati u 12. stoljeću. Kako je to bilo vrijeme lova na vještice, oni koji su se usudili dovesti u pitanje uvriježene ortodoksne stavove i nametnutu dogmu bili su ožigosani kao heretici i progonjeni. Što je bilo u pozadini takvih postupaka?

Vjerska netolerancija pravdala se stavom da vjersko jedinstvo pruža državi najčvršći temelj, dok su vjerske razlike prijetnja javnom poretku. U Engleskoj je 1602. jedan od ministara kraljice Elizabete izjavio sljedeće: ”Država nikad nije sigurna ako tolerira dvije religije.“ U stvarnosti, bilo je puno lakše zabraniti vjerske disidente nego ispitati predstavljaju li zaista opasnost za državu ili etabliranu religiju. U djelu The Catholic Encyclopedia stoji sljedeće zapažanje: ”Niti svjetovne niti crkvene vlasti nisu napravile ni najmanju razliku između opasnih i bezopasnih heretika.“ (Probudite se, 8.1.1999. str.6)

Svoje postupke izopćavanja navodnih heretika Watchtower također pravda stavom da vjersko jedinstvo, odnosno jedinstveno mišljenje i uvjerenje pruža njima kao vjerskoj organizaciji najčvršći temelj, dok su razlike u mišljenju i uvjerenju prijetnja jedinstvu. To donekle može biti opravdano u pojedinim situacijama, ali se u ovoj Zajednici svako drugačije uvjerenje i razmišljanje smatra krivovjerjem. Uopće nije napravljena razliku između opasnih i bezopasnih gledišta, pa se čak i one bezopasne neistomišljenike izopćava i diskriminira kao otpadnike. Jehovini svjedoci kao manjinska religija žele suživot sa ostalim građanima smatrajući da njihovo uzorno ponašanje daje razloga da ih se ne progoni zbog drugačijeg uvjerenja. Međutim, oni svoje članove progone i izbacuju iz zajedništva zbog drugačijeg uvjerenja bez obzira na njihovu uzornu prošlost i dobro vladanje. 

Dok neke crkve razlikuju otpad od hereze, zajednica Jehovinih svjedoka heretike sudi kao otpadnike. U katekizmu katoličke crkve (KKC 2089; usp. tak. ZKP 751.) su objašnjeni pojedini pojmovi koji se objašnjavaju na slijedeći način:

  • Nevjerovanje je zanemarivanje objavljenje istine ili hotimično odbijanje pristati uz nju.
  • Krivovjerje je 'uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom (tj. općom) vjerom ili uporno sumnjanje u nju'.
  • Otpad je 'potpuno odbacivanje kršćanske vjere'.

Nevjerovanje se može najbolje razumjeti u primjeru Židova koji su bili simbolično “odlomljeni jer nisu imali vjere“ u Krista (Ri 11:20). Iako nisu postali kršćani, mnogi Židovi nisu bili otpadnici sve dok su se čvrsto držali svoje vjere u Boga držeći njegove Zakone i načela. Krivovjerje (hereza) je termin koji se često krivo tumači i koristi. Nije jednak nevjeri, apostaziji (otpadu), ili drugim prekršajima protiv vjere. Prema Bibliji, hereza je nijekanje i odbacivanje biblijske istine, a ne one institucionalne istine koja egzistira sa biblijskom. Otpad (od pravog puta) je potpuno odbacivanje vjere u Boga i Krista dotle da se osobu više ne smatra vjernikom i kršćaninom. O tome govori apostol Pavle kad kaže da će “neki otpasti od vjere, slušajući zavodljive nadahnute objave i učenja demona“ (1.Ti 1:19; 4:1). Ako neki vjernik više ne vjeruje u osnovna i temeljna kršćanska učenja kojima javno proturječi izvrtanjem istine o Bogu i Kristu, onda se može govoriti o otpadnicima koji nameću svoje krivo učenje čime “ponovno pribijaju Sina Božjega i izvrgavaju ga ruglu“ (Heb 6:4-6). Skupština prvog stoljeća je takve smatrala antikristima; nije ih primala u duhovno zajedništvo niti im je iskazivala svoju naklonost (1.Iv 2:18-22; 2.Iv 7-11).

Prema Mojsijevom zakonu svaki je čovjek koji je “poticao na pobunu protiv Jehove“ i “odvraćao od Božjeg puta“,“čineći otpad i govoreći laži o Jehovi“, trebao biti odstranjen iz zajednice (5.Mo 13:5; Iz 32:6). Da ne bi otpali od Krista, kršćani su trebali “sami sebe ispitivati i provjeravati da li su u vjeri i zajedništvu s Kristom ili su možda odbačeni“ od Krista (2.Ko 13:5). Ja se kao i apostol Pavle nadam da će moja braća “spoznati da ja nisam bio odbačen“ od Krista iako sam svojim ispitivanjem i istraživanjem Biblije stekao neka uvjerenja koja se razlikuju od službenog učenja (2.Ko 13:6). Smatram da nisam trebao biti optužen za otpadništvo. Za herezu sam mogao biti optužen samo sa stajališta Zajednice koja traži da vjernik treba prihvatiti sve nauke i dogme koje je ona objavila. No, pitanje je da li je to stajalište ispravno.

Prema tome, da bi netko s pravom mogao biti osuđen kao heretik mora se dokazati njegova sumnja, odbacivanje ili nijekanje istine objavljene od Boga, a ne nijekanje istine objavljene od ljudi i onda još igrati na kartu vjerskog jedinstva i poretka koje bi moglo biti narušeno nekim drugačijim izjavama i uvjerenjima. S obzirom da te izjave mogu biti istinite, one kao takve mogu predstavljati problem jer mogu uznemiriti crkveno vodstvo. Tako je Dirck Volckertszoon Coornhert (1522-90) rekao:

”Čitamo da su u prošlosti (...) čak i Krist u Jeruzalemu, a potom i mnogi mučenici u Evropi (...) uznemirili [društvo] istinom koju su izrekli. (...) Značenje riječi ’uznemiriti‘ potrebno je točno i jasno definirati.“ (Probudite se, 8.1.1999. str.8).

Coornhert je tvrdio da vjerske razlike ne bi trebalo izjednačivati s uznemiravanjem javnog reda. Postavio je sljedeće pitanje: “Da li oni koji se savjesno pridržavaju zakona i poštuju ga, zaista ugrožavaju javni red?“ Isto je tako i sa onima koji mogu svojim drugačijim izjavama uznemiriti svoje društvo. Kad bi uzeli u obzir Isusova načela onda bi on stao u obranu pojedinih vjernika koje ne krše biblijska načela, a koje neke kršćanske zajednice izopćuju zbog navodne hereze. Čuveni francuski prevoditelj Biblije i energični branitelj tolerancije, Sébastien Chateillon (1515-63), kojeg se spominje u ovom Probudite se,! dotaknuo se jednog od ključnih elemenata u debati o vjerskoj slobodi time što je postavio pitanje: “Tko je taj koji određuje tko je heretik?“ On kaže:

”Tko je heretik? Ono što jedino mogu zaključiti jest da hereticima smatramo sve one koji se ne slažu s našim mišljenjem. (...) Ako vas u ovom gradu ili u ovoj pokrajini smatraju pravim vjernikom, u drugom će vas gradu ili pokrajini smatrati heretikom.“ (Probudite se, 8.1.1999. str.8)

U zajednici 'Jehovinih svjedoka' će takve neistomišljenike smatrati otpadnicima. Umjesto da razmatraju nečije argumente za drugačija mišljenja i uvjerenja, starješine ih odmah osuđuju. Kad pojedinac promjeni svoje uvjerenje i počne drugačije razmišljati, na njega se vrši veliki pritisak sve dok ga se ne izopći iz Zajednice, čak i onda kada se njegovo mišljenje ne može osporavati Biblijom. U skladu s tim u Wikipediji stoji još jedna definicija za herezu:

Hereza (grčki , αιρεσις, hairesis, od αιρεομαι, haireomai, "izabrati") je riječ koja znači slobodni izbor vjere. Osoba koja prakticira mišljenje ili učenje koje se direktno razlikuje ili sukobljava s općim učenjima svoje kršćanske zajednice ili se protivi njenoj dogmi je heretik. Hereza ili krivovjerje u prenesenom značenju označava svojstvo osobe ili mišljenja koje je suprotno od ustaljenog i većinskog mišljenja sredine. Ipak, heretičko ne znači pogrešno.“

Službeno učenje i mjerilo većine ne moraju biti mjerilo ispravnosti, a to je ključna stvar koju zanemaruju duhovni vođe koji pod izlikom jedinstva i prijetnjom isključenja nameću svoju institucionalnu istinu. To je naslijeđe mračne prošlosti koja je iza sebe ostavila mnogo nepravde i patnje. Još uvijek se mogu vidjeti mjesta na kojima je zasjedao katolički inkvizicijski sud. Jedan očevidac je to ovako opisao:

“Na jednom kraju zloguke sudnice nalazi se povišena, impozantna sudačka klupa. Sjedalo predsjedavajućeg u sredini natkriveno je tamnim platnenim baldahinom nad kojim se uzdiže ogroman drveni križ koji dominira čitavom prostorijom. Ispred tog sjedala nalazi se optuženička klupa. Tako se obično opisuje sudove sablasne katoličke inkvizicije. Strašna optužba na račun nesretnog optuženika glasila je: ”hereza“, riječ koja asocira na mučenje i smaknuće spaljivanjem na lomači.

Inkvizicija (od latinskog glagola inquiro, ”istraživati“) bila je poseban crkveni sud uveden da bi se stalo na kraj herezi, to jest, mišljenjima ili doktrinama koje su bile u nesuglasju s ortodoksnim rimokatoličkim naukom.“ (Probudite se, 8.5.1997. str.18)

Ja sam samo jedan od onih koji su sjedili na jednoj takvoj optuženičkoj klupi. Sudnica nije izgledala tako zloguko kao ova srednjovjekovna jer se suđenje održavalo u dvorani za javnost, koja je ovom prilikom postala mjesto tajnog zasjedanja “istraživačkog“ pravnog odbora. No, sve ono što se dešavalo u toj sudnici u načelu odgovara inkvizicijskom procesu sa već poznatim unaprijed pripremljenom optužbom na račun optuženika. Kako je to izgledalo i što se tu sve moglo čuti, bit će riječi u dokumentiranom dijelu ove knjige gdje će se jasno vidjeti koliko su stavovi i pojedina učenja Zajednice izašla izvan svojih temeljnih okvira. Prije toga želim u ovom dijelu govoriti o tom naslijeđu prošlosti i razlozima zbog kojih su se povijesne greške uvijek iznova ponavljale, pa tako i unutar Zajednice koju sam smatrao mjestom istinske slobode.

Pravni postupci protiv navodnih heretika su uglavnom unaprijed inscenirani. Neki su išli svjesno protiv čovjeka a time i protiv Boga, dok su drugi posljedica slijepe revnosti prema svojoj vjeri i religiji. Takav pravni postupak je vođen i protiv Isusa, a bio je insceniran i djelomično sakriven od javnosti. Mnogi su Židovi na Isusa gledali očima svojih vjerskih vođa pa su prihvatili odluku židovskog sudbenog vijeća koje je Isusa proglasilo bogohulnikom i heretikom, a samim tim i otpadnikom. Židovski vjerski vođe su se svim silama trudili da takva osuda ne padne na njihov račun pa su u narodu uvijek isticali svoje božansko pravo da prosuđuju i sude svakome koji otpadne s pravog puta i koji svojim riječima i stavovima ugrožava jedinstvo nacije. Ujedno su tražili da se njihova osuda prihvati bez pogovora pa su sve do danas uspjeli među svojim članovima opravdati svoje mišljenje i svoj čin. Međutim, kad su došle u javnost neke činjenice i izjave samih sudaca, onda se vidjelo da je u pozadini tog suđenja bilo krivih postavki sprovedenih u interesu vjerske zajednice i njenih vođa koji su sjeli na Mojsijevu stolicu. Tako je i sama izjava vrhovnog svećenika Kaife: "bolje za vas da jedan čovjek umre za narod, nego da cijeli narod strada“ bila dovoljna da iskreni Židovi uvide da Isus nije bio bogohulnik, a samim time ni otpadnik, nego žrtva procesa jedne vjerske institucije koja je pod svaku cijenu branila svoju vlast (Iv 11:50).

Pod izlikom dobrobiti i jedinstva židovskog naroda išlo se protiv istine i dostojanstva čovjeka, a samim tim i protiv Božjih pravednih mjerila i protiv istine. Način na koji su se moji suci postavili prema meni u nekim detaljima odgovara onome što se desilo Isusu i mnogim njegovim sljedbenicima koji su od svoje zajednice proglašeni hereticima i otpadnicima.

Kroz povijest je uvijek bilo situacija gdje su religiozne vlasti postupale poput židovskih vjerskih vođa koje su osudile i ubile Isusa pod izlikom da on predstavlja opasnost za Božji narod. No, kad se stvar sagledaju iz druge perspektive, onda se iza takve vjerske politike krila jedna druga opasnost za narod. Opasnost nije dolazila od Isusa i njegovih istomišljenika nego upravo od onih ljudi koji su predvodili narod. Iako vjerski autoriteti imaju pravo da iz svoje duhovne sredine izdvoje one koji svojim zlobnim riječima i postupcima odbacuju Boga i njegov zakon, dešava se da u interesu svoje vjerske institucije sude čak i onim pojedincima koji ne zaslužuju takvu osudu. Iz vlastitog iskustva sam shvatio da to čini i zajednica Jehovinih svjedoka, što prije nisam mogao ni zamisliti. U 'Probudite se' od 8.1.1999. na str. 5. je pisalo:

”Vjerska sloboda jedan je od temeljnih uvjeta da bi se bilo koje društvo moglo smatrati slobodnim. (...) Bez slobode vjeroispovijesti i prava širenja vlastite vjere ne može postojati ni pravo savjesti, a ni istinska demokracija“, zapazio je sociolog Bryan Wilson u svojoj knjizi Human Values in a Changing World. I kao što je jedan sud u Francuskoj nedavno priznao, ”sloboda uvjerenja jedan je od temeljnih elemenata javnih sloboda“.(...)

Stav neke zemlje prema vjerskoj slobodi izrazito utječe i na njenu reputaciju i međunarodni kredibilitet. U jednom izvještaju koji je 1997. iznesen na sastanku Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju, koju tvore 54 zemlje članice, stajalo je sljedeće:

”Vjerska sloboda jedna je od najvećih vrijednosti u konstelaciji ljudskih prava i zadire u samu srž ljudskog dostojanstva. Nijedan sistem koji krši ta prava ili dozvoljava njihovo sustavno kršenje ne može opravdano tvrditi da pripada zajednici pravednih i demokratskih država koje poštuju temeljna ljudska prava.“

Kao što stav neke zemlje prema vjerskoj slobodi utječe na njenu reputaciju, tako i stav neke kršćanske zajednice prema slobodi njenih članova utječe na njenu reputaciju. Iako su Jehovini svjedoci stekli dobru reputaciju u nekim važnim stvarima, ipak se može reći da ova Zajednica, zbog kršenje određenih prava i sloboda svojih članova, ne može opravdano tvrditi da su oni ljubitelji istinske slobode, a samim time ni da pripadaju jedinoj kršćanskoj zajednici koja se striktno drži svih biblijskih načela i učenja. Mnogi misle da ta sloboda postoji jer su zadovoljni načinom kako im se ona prezentira pa ne vide da su nesvjesno postali robovi nekih ljudskih ideja, razmišljanja, krivih učenja i nepotrebnih pravila.


Ljubav prema “istini“

U svojoj sam potrazi za “biblijskom istinom“ jedno duže vrijeme pretraživao svaku riječ, svaku skrivenu misao i svaku tajnu zapisanu u Bibliji. Ono što sam otkrio je postalo sastavni dio knjige “Tajne nebeskog kraljevstva“ koju nisam namjeravao javno objaviti, jer je trebala poslužiti za unutarnje potrebe kršćanske zajednice kojoj sam pripadao. U knjizi se nalaze biblijske istine koje su trebale korigirati ili promijeniti neka njena učenja i postavke. Zato sam bio oprezan da o tome ne razgovaram sa svakim.

Najprije sam podružnici u Zagreb slao objašnjenja za neke teme i biblijske stavke koje ne diraju one temeljne stvari, ali sadržavaju argumente koje bi trebalo uzeti u obzir za bolje i jasnije razumijevanje. Želio sam da me odmah ne osude kao otpadnika nego da u tim objašnjenjima vide moju ljubav i revnost za istinu i da u mene steknu povjerenje koje bi bilo temelj za otkrivanje puno važnijih istina do kojih sam došao svojim istraživanjem. Oni na to nisu posebno reagirali ali su mojim starješinama dali do znanja sve što sam im pisao i dali uputu da me trebaju držati pod kontrolom. Kada sam nakon nekog vremena svojim starješinama ipak otkrio kako gledam na neka jedinstvena učenja Zajednice, najprije su bili zatečeni jer nisu našli ništa čime bi to pobili, a zatim su mjesecima kasnije sazvali Pravni odbor s već unaprijed pripremljenom osudom. Istražni i sudski proces protiv mene je započeo jedan od starješina slijedećim riječima:



Predsjedavajući starješina Pravnog odbora
: “... Ovdje je jedan izvještaj (iz Biblije) kojeg želimo iskoristiti za početak našeg razgovora s tobom. U 1.Solunjanima 1:7,8, stoji napisano:

"Ali bezakonikova prisutnost, koju Sotona omogućuje svojim djelovanjem, popraćena je svakim silnim djelom i lažnim čudesnim znakovima i znamenjem i svakom nepravdom i prijevarom. Sve je to namijenjeno onima koji odlaze u propast zbog toga što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasili.“ (kraj citata). 

Istina je sve ono što je zapisano u Bibliji... sve proročke knjige, sve ono što je Isus rekao, sva ona uputstva i zapovjedi koje su jasne i decidirane i koje je ostavio svojim sljedbenicima. Na temelju toga mi smo uvjereni da je “istina“ i ‘ono’ što, onaj kojega je on postavio nad svim domaćinstvom, a to je “vjerni i razboriti rob“, jest istina. To znači i sve ono što stoji zapisano u publikacijama... Svakako nam je žao kad čujemo da je netko, kako ovdje stoji – izgubio tu neophodnu ljubav prema toj istini. Nas u ovom trenutku zanima u kojem trenutku svog života i zbog čega si ti izgubio ljubav prema onome što vjerni i razboriti rob zastupa i iznosi kao istinu.“


Kao što se vidi, temelj njihovog procesa nije bio gubitak moje ljubavi prema Bogu i biblijskoj istini, nego gubitak moje ljubavi prema onome što ’vjerni i razboriti rob (tj. Vodeće tijelo) zastupa kao istinu’. Zato prije nego iznesem tok cijelog sudskog procesa, želim stvoriti jedan drugi temelj koji će svakog iskrenog vjernika navesti da prosudi moju a time i svoju ljubav prema biblijskoj istini koja bi trebala biti veća od bilo koje institucionalne istine. Svatko onaj koji nakon čitanja ove knjige bude shvatio zašto sam osuđen, će vjerojatno poželjeti otvorena uma saznati što se sve nalazi zapisano u knjizi “Tajne nebeskog kraljevstva“. Tu knjigu sam elektronskim putem namjeravao sakriti među 'oblake' i svakome tko želi mogao bi dati tajni kod kako bi je na tom 'nebu' pronašao, skinuo i pročitao. Vidjet će da se tu knjigu može koristiti za bolje razumijevanje mnogih biblijskih istina i da je može slobodno čitati kao i ostalu literaturu društva Watchtower, ali ipak s jednom razlikom. Naime, dok mnogi Svjedoci izdanjima Društva prilaze kao da su pisana od nepobitnog autoriteta, ova knjiga daje priliku svakom kršćaninu da po savjetu apostola Ivana, ispituje nadahnute izjave i vidi da li su od Boga ili su stvar ljudskog umovanja zasnovanog na nepotpunoj ili djelomičnoj spoznaji.

Biblijska istina nije relativna. Ona može biti potpuno ili djelomično točna ovisno o tome koliko nam je činjenica poznato, ali nikako ne može biti suprotna onome što stoji zapisano u Bibliji. Ono što zastupaju ljudi koji među Jehovinim svjedocima sebe nazivaju ‘vjerni i razboriti rob’ može za nekoga biti istina sve dok se ne dokaže suprotno. Ako netko izgubi ljubav prema toj i takvoj istini onda se vjerojatno uvjerio da ona nije potpuno utemeljena na Bibliji. Zato je najvažnije pitanje - da li je 'sve ono što stoji u vjerskoj literaturi Watchtowera' ta 'istina' koju moramo toliko ljubiti da je nikad ne smijemo odbaciti, a kamo li zastupati neko svoje drugačije mišljenje ili uvjerenje?

Odgovor na to pitanje ovisi o tome kako netko gleda na Božju Riječ i kako gleda na one istaknute ljude koji se predstavljaju kao zastupnici Božje Riječi. Mene su optužili da nisam pokazao potpunu podložnost i poslušnost tim Božjim zastupnicima i da sam svojim neovisnim istraživanjem Biblije doveo u pitanje njihovu istinu i njihovo istaknuto mjesto u organizaciji. Međutim, moj slučaj nije jedinstven, jer je u mnogim stvarima sličan raznim procesima koje su razne vjerske institucije vodile protiv ljubitelja istine. Najpoznatiji je onaj koji je vođen protiv Isusa.

Isus je pred Poncijem Pilatom bio doveden kao otpadnik pod optužbom za težak grijeh protiv Boga i Cezara. Iako na Isusu nije nalazio krivice, on je odbio prihvatiti mogućnost da Isus može zastupati i svjedočiti istinu. Čak nije ni tražio odgovor od Isusa jer je postavio samo retoričko pitanje: “Što je istina“ (Iv 18:38). Za njega je istina vjerojatno bila relativna pa nije htio ozbiljno shvatiti ni Isusa ni njegovo svjedočanstvo. Ni Židovski vjerski vođe nisu htjeli Isusa ozbiljno shvatiti pa su ga optužili za bogohuljenje jer se je po njihovom mišljenju neovlašteno izjednačavao sa Bogom tvrdeći da je 'sin Božji'. To su iskoristili i da bi ga optužili za nelojalnost Cezaru.

Naime, za razliku od biblijske terminologije, izraz 'divi filius' odnosno 'sin Božji' je bila počasna titula rimskih careva, a onaj tko bi sebe u to vrijeme nazivao 'sinom Božjim' je mogao postati protivnik jer je prisvajao tu službenu titulu na koju nitko nije imao pravo. Tu božansku titulu su mogli imati samo rimski vladari koje se smatralo sinovima Julija Cezara kojega je rimski senat posmrtno proglasio 'Bogom'. Židovi su taj izraz trebali tumačiti u biblijskom kontekstu, ali su ga očito zloupotrijebili protiv njega kako bi ga optužili da je bogohulni lažov i protivnik Rima. Pilat je bio na mukama dok je razmišljao da donese svoju presudu. Ipak je zbog straha od Cara i pod pritiskom židovskih vjerskih poglavara osudio Isusa na smrt. Očito je trebalo zadovoljiti i zaštititi dvije strane - Rimsku vlast i židovsko vjersko uređenje i svjesno ići protiv čovjeka koji je imao jasno svjedočanstvo o sebi da nije bio ni lažov ni pobunjenik.

Kad sam od svoje Zajednice doživio izopćenje uvidio sam da su se protiv mene koristili neki slični izgovori i slična institucionalna načela. Kao što je rimska vlast kao politička institucija imala upravu nad židovskom vjerskom zajednicom, tako je od samog osnivanja trgovačko poduzeće ili korporacija Watchtower sa svojim Upravnim tijelom preuzelo upravu nad malim grupama vjernika koji su se od samih početaka skupljali i grupirali pod njihovim krovom. Starješine moje Zajednice su odigrali dvostruku ulogu – ulogu židovskih vjerskih poglavara i ulogu rimskog suda. Kao što su svećenički glavari i Pilat priznavali Cezara ('sina Božjeg') za svog vladara, tako su starješine i pravosudni odbor priznavali apsolutnu vlast Vodećeg tijela kojemu se moramo potpuno podložiti jer se njih kao 'vjernog i razboritog roba' smatra pomazanim i počasnim 'sinom Božjim' (Iv 19:12,15).

Starješine su me optužili da sam pokazao nelojalnost Vodećem tijelu jer im je izgledalo kao da sam nekim tvrdnjama i postupcima prisvojio njihov počasni položaj 'vjernog i razboritog upravitelja', a time i položaj 'sinova Božjih' u koje se po njihovom učenju nisam mogao uvrstiti. To je za njih bilo opasno i jednako izdaji jer u 'Stražarskoj kuli' stoji:

“... što se razumije pod izrazom ”otpad“? U povezanosti s time, ”otpad“ ne znači samo odvraćanje ili otpad koji je posljedica duhovne slabosti. Grčka riječ ovdje prevedena s ”otpad“ znači, između ostalog, ”izdaja“ ili ”pobuna“. Također se prevodi sa ”buna“. (Stražarska kula, od 1.7.1990. str. 23)

Kad Biblija govori o otpadu onda misli na osobe koje su bile u savezu s Bogom a koji su svojim postupcima izdali Boga i izvršili pobunu protiv njega i njegovih zakona. Neke moje izjave i odluke su mogle za starješine izgledati kao pritajena buna protiv autoriteta Zajednice, kao što su se i neke Isusove odluke i izjave mogle smatrati pobunom protiv tadašnjeg vjerskog uređenja i društvenog poretka. No u njegovom i mojem slučaju se nije moglo dokazati da je riječ o pobuni protiv Boga. Očito je nešto drugo bilo u pitanju. Naime, kad se tvrdi da iza svih tih vjerskih pravila i učenja stoji Bog, onda se svaki drugačije učenje i postupci smatraju pobunom protiv Boga ili izdajom.

Dok su jedni na Isusa gledali kao pobunjenika i izdajnika, drugi su ga prihvatili kao pravednika koji govori istinu. Čak je i Pilatova žena pokušala svom suprugu skrenuti pažnju na tu činjenicu.

“Dok je sjedio na sudačkoj stolici, njegova mu je žena poručila: “Nemoj imati ništa s tim pravednikom, jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega!” (Mt 27:19)

Ona je to mogla reći jer je iz onoga što je znala o Isusu i njegovim protivnicima, mogla zaključiti kako se njega kao pravednika lako može krivo optužiti od strane onih koji žele pod svaku cijenu zadržati svoju vlast. Tako je i sa mnogima koji su osuđeni za navodnu bunu ili otpadništvo jer njihove izjave, pogotovo ako ih javno iznose, mogu umanjiti snagu onoga što govori i zastupa vjerski autoritet. Možda se u svim tim situacijama nađe neka osoba koja poput Pilatove žene pokušava odvratiti suce da ne učine sličnu grešku, ali to vrlo rijetko uspijeva iz razloga koje su svima dobro poznate.

Kad sam se oslobodio prisilnog jednoumlja i počeo koristiti slobodu koju mi Bog daje, onda se to u ovom procesu protiv mene stalno koristilo kao dokaz da sam izašao izvan postavljenih okvira svoje Zajednice jer sam neovisno od nje čitao i istraživao Bibliju, te donosio zaključke koje su korigirale ili čak pobijale neke njene institucionalne istine i postavke. Iako nikad nisu dokazali da su moje riječi suprotne onome što kaže Biblija, oni su koristili moju novostečenu spoznaju protiv mene. Koristili su postojeće uređenje na čelu s Vodećim tijelom i njihova načela protiv kojih se nije smjelo ići. Starješine su na meni nalazili krivicu jer su zaključili da sam se po načinu pisanja i tumačenja pokušavao izjednačiti sa autoritetom koju ima vodeće tijelo kojeg se smatra 'vjernim i razboritim robom'.

Watctower koristi svoju terminologiju pa se prema izrazu 'vjerni i razboriti rob' odnosi kao prema počasnoj tituli koja pripada Vodećem tijelu jer se oni smatraju jedinima koje je Isus postavio nad cijelom kršćanskom skupštinom da brinu o duhovnoj hrani. Ja nisam osporavao ulogu koju bi unutar kršćanske zajednice trebao imati 'Gospodinov rob', ali se više nisam mogao složiti s takvom postavkom koja je tu ulogu 'roba' suzila samo na članove Vodećeg tijela, čime je ulogu ostalih duhovnih pastira i običnih članova zajednice svela samo na slijepe poslušnike. Dok god oni na svoju ulogu gledaju izvan biblijskog konteksta oni će osporavati uloge ostalih Božjih slugu i upravitelja od kojih se također traži da budu vjerni i razboriti svom gospodaru Isusu Kristu i da koristite svoj duhovni dar u korist drugih. Zato su moj duhovni dar željeli staviti u svoje institucionalne okvire i ograničiti ga nekim svojim pisanim i nepisanim pravilima. Kad su me po tim pravilima osudili i isključili kao otpadnika, oni su pokušali zadovoljiti i zaštititi dvije strane – Društvo Watchtower (protusliku Rimske vlasti) i vjersku zajednicu Jehovinih svjedoka (protusliku Židovske vjerske zajednice), ali su potpuno odbacili moje riječi i svjedočanstvo koje sam dao o sebi kao Božjem sluzi.

Židovski vjerski poglavari i Poncije Pilat sa svog kuta gledišta nisu mogli pojmiti i prihvatiti istinu koju je svjedočio Isus i učenja koja su trebala rasvijetliti tu istinu, jer su se dali voditi svojim načelima i razmišljanjima. Tako ni moji starješine nisu željeli ozbiljno razmotriti argumente kojima sam želio potkrijepiti učenja koja su trebala rasvijetliti tu istu biblijsku istinu. Vodeći se načelima svoje Zajednice pokazali su da im je važnija bila trenutna službena verzija nego prava istina o kojoj svjedoči Biblija preko malih i neznatnih ljudi. Više su me voljeli vidjeti u ulozi slijepog poslušnika nego kao vjernog i razboritog slugu koji koristi svoj razum i duhovni dar. Sve to dokazuje da sam bio zatočenik institucije Stražarske kule pod kojom sam uživao samo jednu određenu mjeru slobode.

Što je onda istina? Da li sam bio pravednik ili izdajnik; pravi vjernik ili krivovjerac? Na ova pitanja svatko može dati odgovor kad sagleda sve činjenice o meni i onima koji su me sudili po svojim institucionalnim načelima. Jedan od članova odbora je čak rekao da će oni odgovarati pred Bogom ukoliko su pogriješili prema meni. Da li treba čekati taj Božji sud da bi se to moglo znati? Crkva srednjovjekovne prošlosti nije čekala posljednji Božji sud da im se dokaže krivica u postupanju protiv navodnih heretika. Zato ne treba čekati taj zadnji Sud kako bi se moglo prosuditi da li ova Zajednica isto griješi protiv svojih članova. Biblija je ta koja sudi svakome. No, postoji i sud javnosti koji ima pravo saznati na kojim se osnovama temeljila njihova odluka o isključenju.

Budući da mi ne žele dati mogućnost da im osobno kažem i dokažem u čemu je njihov grijeh ja to činim ovim putem. Nije mi cilj opravdavati se, nego prikazati onu sakrivenu i pravu stranu ovakvih tajnih sudskih procesa. Tako će i svi koji to žele, moći sami doći do određenih zaključaka i to na temelju vlastite procijene ukoliko imaju uvid u sve činjenice s jedne i druge strane. Te činjenice svatko može usporediti i sa Biblijom i sa onome što piše u izdanjima Watctowera kako bi se vidjelo na koji se način upravlja našom vjerom i našim životima. Zato sam želio da svima prezentiram svoj slučaj koji je sam po sebi jako zanimljiv, posebno onima koji nikad nisu prisustvovali jednom ovakvom postupku suđenja protiv svoje braće u vjeri.

Onima koji su me gledali kao otpadnika ne želim opteretiti savjest jer prihvaćam njihovu podložnost i prihvaćanje odluke od strane starješina koju oni nisu mogli niti smjeli dovoditi u pitanje, pogotovo zato što nisu znali prave činjenice. Ipak im pružam mogućnost da na temelju svih ovdje iznijetih činjenica prosude i donesu svoj sud o meni i onima koji stoje iza ovakvih procesa.


Isprazna i bijedna načela

Po svom već poznatom institucionalnom načelu ova bi Zajednica isključila i samog Isusa pod pretpostavkom da on kao običan čovjek potajno dođe i bude njen član. Sjetimo se da su neki Božji sluge u prošlosti pokazali gostoljubivost strancima, neznajući da se radi o samim anđelima. No, pravi Božji sluge su ih rado prihvatili i poslušali jer nisu bili ograničeni ljudskim pravilima i organizacijskim načelima (Heb 13:2; 1.Mo 18:1-3,22). Možda Isus osobno ne mora doći, ali može poslati svog anđela u ljudskom obličju. Čak je i Pavle najavio mogućnost da anđeo dođe u skupštinu i donese neku objavu koju bi trebali prihvatiti ili odbaciti, ovisno o tome da li je ona u skladu sa dobrom vijesti o Isusu Kristu ili ne (Ga 1:8).

Jedan takav anđeo bi tako mogao odigrati ulogu običnog vjernika koji bi kao stranac živio u nekoj sredini. Kao član trebao bi biti podložan vodstvu svoje skupštine, a pogotovo vodstvu onih istaknutih muževa u vrhu Zajednice. No, kad bi po Božjoj riječi svojim starješinama objavio nešto novo i drugačije ili u dobroj namjeri iznosio ono što vidi i što bi cijela skupština trebala promijeniti i uskladiti sa Božjom voljom, onda bi taj nebeski glasnik bio kamen kušač onim starješinama koji bi došli u situaciji da prema njemu iskažu svoj stav, a time i stav svoje zajednice koju predvodi Vodeće tijelo. Taj glasnik ne bi šutio kad bi vidio da neke stvari nisu u duhu Božje riječi pa bi starješine preko njega trebale čuti “što duh govori skupštini“. Poput Isusa bi iznosio ono što Božja riječ govori i ne bi se ustručavao doći čak ni pred sam vrh Zajednice. Međutim, oni bi to protumačili kao nepoštivanje njihovog autoriteta i zadiranjem u njihovo jedinstveno pravo po kojem tvrde da samo oni mogu zastupati Božju Riječ. Zato bi o tom malom neznatnom Božjem sluzi govorili da je ponosan i samouvjereno tvrdoglav te da time samo želi uzdizati sebe, pa bi ga na kraju isključili kao nepokajničkog otpadnika, neznajući da se radi o Kristovom glasniku.

Anđeo čak ne mora dolaziti u ljudskom tijelu da bi nešto objavio ljudima. Već prvog dana osnivanja Kristove skupštine je apostol Petar najavio mogućnost nebeskih objava iz različitih izvora kad je rekao:

“U posljednje ću dane”, govori Bog, “izliti duha svojega na sve vrste ljudi, i sinovi će vaši i kćeri vaše proricati, mladići će vaši viđenja vidjeti, a starci vaši snove sanjati...“ (Dj 2:17,18)

Ove riječi ukazuju da nebeske objave neće dolaziti iz jednog izvora. Zato apostoli nisu sebe smatrali jedinim kanalom komunikacije nego su, svjesni ove činjenice, upozoravali kršćane da ispituju nadahnute izjave koje će dolaziti od raznih članova skupštine. Zajednica priznaje da su takve nebeske objave bile prisutne u prvom stoljeću, ali da sa smrću apostola toga više nema. Međutim, treba zapaziti da će ove objave biti prisutne u 'posljednjim danima'.

Posljednji dani židovskog sustava stvari su trajali do 70. godine n.e. kada je Rimska vojska razorila Jeruzalem i njegov sveti hram. No, treba zapaziti da su i nakon toga kršćani živjeli u očekivanju Kristovog dolaska, a time i u posljednjim danima. Apostol Ivan, zadnji od dvanaestorice apostola, je pred kraj stoljeća, oko 98. god. n.e. i dalje ukazivao kršćanima da će biti nadahnutih objava i da ih treba ispitivati. Nije ukazao da će sa njegovom smrću oni nestati (1.Iv 4:1,2). Prema tome, Biblija ne ukazuje na jednog čovjeka ili grupu ljudi koji će biti jedini kanal komunikacije Boga s ljudima, čime se samo nastavlja Božje pravilo po kojem on među običnim pukom i laicima može izabirati ljude preko kojih će davati svoje objave. To što ova Zajednica ne želi prihvatiti bilo koji izvor nadahnutih izjava osim onih koji dolaze od Vodećeg tijela može biti opasno za njene članove. Prije svega, već se pokazalo da neke njihove izjave nisu bile nadahnute niti točne. Sve ono što su izjavili i objavili preko svojih tiskanih izdanja je samo stvar dubokog istraživanja stotina njenih članova koji s njima surađuju u odborima za pisanje. Unatoč tome, opet su griješili jer se nisu u potpunosti oslanjali na sveti duh koji objašnjava biblijski tekst.

Ukoliko su ovo 'posljednji dani', onda je za očekivati da Bog nije prestao izlijevati svoj sveti duh na svoje vjerne sluge, a posebno na one preko kojih može proricati, davati nadnaravne vizije i snove i to “prije nego dođe veliki i slavni dan Jehovin“ (Dj 2:20). Međutim, za očekivati je da se takvi pojedinci ne mogu prepoznati u Zajednici koja je već unaprijed ukazala da bi takvi slučajevi mogli biti nadahnuti samo iz sotonskog izvora. Ukoliko bi se oni i pojavili, starješine bi ih automatski odbacili iz istog razloga kao i mene koji sam se usudio reći nešto što Vodeće tijelo nije objavilo. Takvom bi odlukom neizravno osudili i isključili samog Isusa. Naime, Isus je kao prorok nešto slično već doživio u zajednici Božjeg naroda Izrael, a to uvijek iznova doživljava kroz cijelu povijest od strane raznih kršćanskih institucija koje nepravedno osuđuju njegove prave sljedbenike. Njih su oni kroz cijelu kršćansku eru proganjali i zatvarali im usta kako bi zadržali svoje upravljačko pravo dok u Božjoj kući sjede na Mojsijevoj stolici. Kad bi im On u svom nadolazećem kraljevstvu rekao da su ga progonili, oni bi se vjerojatno pravdali da to nije točno i rekli: "Gospodine, kad smo te to mi progonili?“ Isus bi im mogao to dokazati kroz one pojedince koje su oni nepravedno i bezrazložno izopćivali. Zatim bi im s pravom rekao:

"Kad ste to učinili jednom od moje najmanje braće i meni ste učinili.“ (vidi Mt 25:42-44; Iv 15:25)

Isus bi im to vjerojatno mogao oprostiti “jer ne znaju što čine“ ili bi im to ipak uzeo za grijeh iako to čine u svojoj revnosti za Boga, a prvenstveno iz revnosti za svoju religioznu organizaciju preko koje se uzdižu do neba (Lk 23:34). Zbog takve revnosti je i vodstvo zajednice Jehovinih svjedoka, poput nekih drugih crkava, uspostavilo neku svoju pravednost po kojoj prosuđuju vjeru, ljubav, odanost i poslušnost svojih članova (Ga 1:14; Rim 10:2,3). Kroz tu svoju pravednost oni ljubomorno štite svoje istaknuto mjesto u ustrojstvu društva Watchtower koji je utemeljen na sistemu korporacije trgovačkog društva. Preko Upravnog tijela takve korporacije koju je osnovao C. T. Russell, se upravlja cijelom jednom zajednicom kršćana i to po načelima tog Društva koja su toliko visoko istaknuta da umanjuju vrijednost nekih biblijskih načela i principa po kojima su se vodili Božje sluge u biblijska vremena.

Ovakav korporacijski sistem je po svojem ustrojstvu i načinu distribucije svojih izdanja, donekle sličan mrežnom marketingu ili MLM (Multi-Level-Marketingu). Kada sam se prije nekoliko godina nakratko uključio u Amway tvrtku, primijetio sam da je sistem sličan onome kako su Jehovini svjedoci organizirali svoju religiju i distribuciju tiskanih izdanja svoga Društva. Čak sam se hvalio kako ljudi iz 'svijeta' kopiraju naš sistem koji je očito uspješan. Npr. način distribucije u kojem tvrtka prodaje svoje proizvode putem distributera sliči na kolportersku distribuciju po kućama kojem je ova Zajednica poznata od svog početka. Kao što kupci djeluju kao samostalni 'konzultanti' ili prodavači proizvoda tako i novi članovi Društva svoj put prema učlanjenju (krštenju) ostvaruju nakon što dokažu da su počeli sa distribucijom izdanja Watctowera. Glavna značajka mrežnog marketinga je strogo okomita hijerarhijska struktura sustava distribucije koja dovodi i do brojčano raširenog distribucijskog sustava s velikim brojem konzultanata ili prodavača. Tako je i sa hijerarhijskom ustrojstvom ovog Društva koji upravlja podružnicama i skupštinama kao distribucijskim centrima. Lokalne mrežne grupe koje se redovito sastaju i podučavaju imaju sličnosti sa skupštinama u kojima se kršteni i nekršteni objavitelji svaki tjedan podučavaju metodama prezentiranja i nuđenja publikacija Društva.

U mrežnom marketingu svaki novi distributer ima za cilj biti mentor koji će biti osposobljen da podučava i privlači druge u sustav zarade za koji vjeruju da nudi slobodu i velike mogućnosti. Tako i članovi Društva se podučavaju da budu učitelji (mentori) koji će na razne načine uvoditi biblijske tečajeve za poučavanje i osposobljavanje zainteresiranih osoba uvjereni da je riječ o jedinom pravom sistemu bogoslužja koji nudi istinsku slobodu. Na godišnjoj se razini sazivaju veliki i manji kongresi na koji se pozivaju svi članovi marketinga, dok se za pojedine hijerarhijske grupe uspješnih “supervizora“ sazivaju posebni sastanci. Tako se za sve Jehovine svjedoke organiziraju veliki i manji kongresi dok se za 'pionire' i 'starješine' organiziraju posebni sastanci.

Korporativni sistem upravljanja kojim se koristi Društvo Watchtower može biti za nekoga opravdan ali je pitanje da li je takav sistem omogućio pravu istinsku slobodu ili su time kršćanske skupštine izgubile svoju izvornu teokratsku autonomiju, a time i direktno Kristovo vodstvo preko svetog duha. Biblija je sačuvala mnoge činjenice iz prošlosti Božjeg naroda, pa čak i osudila stavove i postupke koje su bile na njegovu štetu. Međutim, vođe kršćanskih zajednica su se iz nekog straha i vlastite važnosti uvijek znali vračati upravo na ono što je trebalo odbaciti. I umjesto da odbace monarhijski i hijerarhijski sistem vlasti, oni su ga uvodili u praksu organiziranja kršćanskog života i bogoslužja. To je potvrdio i odvjetnik Watchtowera Calvin Rouse koji je pred jednim sucem u Kaliforniji 22.veljače 2012. rekao:

“Mi smo hijerarhijska religija baš kao i Katolička“.

Osim toga, apostol Pavle je prekorio one židovske kršćane koji su htjeli živjeti po pravilima Mojsijevog zakona koje je trebalo odbaciti pa je rekao:

“Za takvu slobodu Krist nas je oslobodio. Stoga budite nepokolebljivi i ne dajte se opet upregnuti u jaram ropstva.“ (Gal 5:1)

Apostol Petar je na prvom saboru prekorio neke starješine koji su te zahtjeve htjeli nametati nežidovskim kršćanima pa im je rekao:

“Ljudi, braćo... zašto sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni praoci naši ni mi nismo mogli nositi?“ (Dj 15:7,10)

Ove primjere spominjem zato što je za kršćansku skupštinu od samih početaka postojala opasnost da se vrate na zahtjeve i načela koja stvaraju ropstvo, a ne slobodu u Kristu. Jedno takvo upozorenje kaže:

“Dok još niste poznavali Boga, robovali ste bogovima koji po svojoj prirodi nisu bogovi. Ali sada kad ste upoznali Boga — zapravo sada kad je Bog upoznao vas — kako to da se ponovno vraćate ispraznim i bijednim načelima i opet im, ponovno, želite robovati?“ (Gal 4:8,9)

Ove riječi se mogu primijeniti i na ona načela i pravila upravljanja iza kojih stoji Vodeće tijelo. I za njih se može reći da su “bogovi“ kao što su to bili istaknuti kraljevi i svećenici u Izraelu za koje je rečeno:

“Bog je stao usred skupštine Božje, usred bogova on sudi: “Dokle ćete suditi nepravedno ...“ Zatim je tim istim starješinama psalmist Asaf rekao: “Bogovi ste i svi ste vi sinovi Svevišnjega.“ (Ps 82:1,2,6)

Isus je to potvrdio kad je rekao da je psalmist ‘bogovima’ nazvao one ljudske autoritete unutar Božjeg naroda protiv kojih je Bog govorio (Iv 10:35). Iako ti istaknuti ljudi po prirodi nisu 'bogovi' oni se mogu nametnuti kao takvi jer su po prirodi autoriteta pridobili veliku vlast i moć. To je ono što Sotona može iskoristiti protiv njih i njihovih članova. Toga se treba paziti, a ne se bojati istine koju može spoznati i objaviti neki laik neovisno od vjerskog autoriteta.

Izraelci su željeli imati ljudske 'bogove' u osobi kralja i njegovih upravitelja te su stoljećima živjeli u religioznom i društvenom sistemu koji je izgubio svoju izvornu teokratičnost. Može se reći da su prihvaćanjem takvog ustrojstva izabrali biti robovi ljudskih načela i pravila. To isto vrijedi za kršćanstvo pod vodstvom raznih vjerskih institucija među kojima je i organizacija Jehovinih svjedoka. Ovaj suvremeni korporativni sistem uniformiranog upravljanja vjerničkim životom, kojim se koristi ova Zajednica u sebi također sadrži neka ljudska načela kojima mnogi nesvjesno robuju, misleći da je to ona prava teokracija.

Onaj tko postane toga svjestan može lako uvidjeti da taj sistem nije utemeljen na Božjem izvornom načelu teokracije nego po mjerilima ovog 'svijeta', pa je zato donekle sličan drevnom kraljevstvu Izrael, koji je svoje monarhijsko ustrojstvo također preuzeo iz 'svijeta' i utemeljio na ondašnjem neznabožačkom i strogo hijerarhijskom načelu upravljanja. Takvi religiozni sistemi upravljanja u sebi kriju opasnosti po pojedince i cijeli narod koji svoju odanost Bogu mogu dovoditi u vezu sa odanošću organizaciji. Vjerske organizacije u svojoj revnosti za Boga mogu imati najbolje namjere i ciljeve koje žele ostvariti preko svojih članova. Mogu čak kroz svoj sistem upravljanja savršeno organizirati članstvo i preko njih postići zavidne rezultate na nekom moralnom ili drugom planu i sve to pripisivati Božjem vodstvu i blagoslovu, ali je činjenica da iza toga može biti mnoštvo pravila i proizvoljnih tumačenja uz prikriveno utjerivanja straha i krivice koje guše djelovanje Božjeg duha i onu istinsku slobodu.

Pojedinci koji se usude izaći iz okvira organizacijskih zidova i koji osjete slobodu djelovanja Božjeg duha, nailaze na osudu i prijekor starješina i cijele zajednice te završe na optuženičkoj klupi. No žalosna je činjenica da se takvi isključuju iz Zajednice, ali ne kao otpadnici od vjere, nego kao otpadnici od vjerske institucije kojoj se nisu potpuno podredili, niti su prihvatili kolektivni način razmišljanja. Takav kolektivni um ograničava slobodu onih pojedinaca koji bi rado željeli djelovati po duhu Božje Riječi, a ne po pravilima i učenjima koja im ograničavaju i onemogućuju tu slobodu vjere i savjesti. Kad osjete tu slobodu duha, oni se poput Isusa suočavaju sa jednim krutim načelom po kojem takva religiozna organizacija prije svega želi održati institucionalni poredak kako bi u svim segmentima zadržala potpunu vlast u svojim rukama.

Žalosna je činjenica da se zajednica Jehovinih svjedoka hvali svojim postignućima koja je stvorila upravo na tim odbačenim ljudskim načelima. To dovodi u sumnju mnoge stvari s kojima se ona hvali i uzdiže nad drugim kršćanskim zajednicama. Naime, u svojim tiskanim izdanjima osuđuju ta ljudska načela, pogotovo ona koja je kroz davnu povijest uvodila Katolička crkva, a sami su dozvolili da se ta ista načela ugrade u vlastiti (s)ustav s kojim upravljaju jednom međunarodnom kršćanskom zajednicom. Jedno od tih načela je izrekao jedan od starješina koji su mi sudili a bilo je istovjetno onome što je izrekao Ignacije Loyola, osnivač družbe Isusove kad je napisao:

"Vjerovati ću da je bijelo što vidim crno, ako hijerarhija Crkve to tako odredi".

To načelo je postavljeno kako bi se vjernike Katoličke crkve poticalo na poslušnost vjeri onako kako je razumijeva i tumači Crkva jer se jedino tako moglo zaustaviti širenje reformacije. Kad je reformacija ipak uspjela stvoriti neovisne crkve, onda su Isusovci promijenili stav prema apsolutnoj podložnosti crkvenom vrhu pa im se u novije vrijeme iz crkvenih redova zamjera što u teologiji traže smisao i put po vlastitoj savjesti. Oni koji bolje poznaju njihovu politiku smatraju da Isusovci (jezuiti) samo odaju dojam da njihova poslušnost papi nije bezuvjetna ukoliko se ona smatra preprekom pred većom slavom Božjom. No, iza tog gesla "za veću slavu Božju" nastala je inkvizicija koja još traje, ali u drugačijim okvirima. Isus je upozorio svoje sljedbenike da će uvijek biti onih koji će ih progoniti u svojoj revnosti za Boga (Ri 10:2,3; Iv 16:2).

Budući da zajednica Svjedoka daje prednost hijerarhiji i njenoj institucionalnoj istini onda se i na njih mogu primijeniti one riječi prijekora kojima su apostoli nastojali spriječiti kršćane i njihove starješine da se vrate na “isprazna i bijedna načela“ kojima će ponovno robovati čovjeku a ne Bogu. Da bi se stvorilo jedno snažno duhovno i religiozno vodstvo, predsjednici Društva, Upravni odbori i sadašnje Vodeće tijelo su od sebe stvorili istaknute 'sinove Svevišnjega' ili 'pomazanike' kao 'bogove' kojima se moramo potpuno podložiti i slušati ih u svemu. Oni ne vole čuti ni za kakvo uskraćivanje podložnosti njima kao vrhovnom autoritetu jer izgleda da samo tako mogu lakše upravljati cijelom međunarodnom zajednicom. Iako se ovo Vodeće tijelo želi prikazati kao Božji jedini kanal komunikacije, oni to ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Oni čak ne mogu sa sigurnošću izjaviti ono što je rekao apostol Pavle:

“I moj govor i propovijedanje nije se zasnivalo na uvjerljivim riječima ljudske mudrosti, nego na očitovanju duha i sile Božje.“ (1.Ko 2:4)

Umjesto očitovanja Božjeg duha može se zapaziti kako se oni u pojedinim tumačenjima i dalje koriste uvjerljivim riječima ljudske mudrosti koje kasnije moraju odbaciti nekim drugim pa čak i suprotnim argumentima. To može biti opravdano samo onda ako se oni ne bi smatrali jedinstvenim kanalom preko kojih Bog daje pouzdane informacije, nego samo ljudima koji žele istraživati Bibliju i svoje spoznaje objavljivati drugima. No, oni su sebe proglasili Božjim kanalom komunikacije pa su se tako uzdigli iznad onoga što u stvari jesu. U svojoj organizaciji imaju svoje istaknuto mjesto koje su sami sebi namijenili i koje nitko ne bi smio dovoditi u pitanje, ali je zato veliko pitanje - koje je njihovo mjesto u Kristovoj skupštini koja obuhvaća sve vjernike, a ne samo njih i njihove članove.

Božji duh se nikada nije očitovao na pogrešan način pa se Vodeće tijelo ne može dovoditi u vezu sa tim duhom u onim učenjima koja odudaraju od biblijske istine. Kad nas uvjeravaju da je nešto istina, a kasnije budu prisiljeni tu istu istinu odbace kao laž, onda čine sve da im ne padne kruna s glave, pa se pravdaju pogrešno usmjerenom revnošću i činjenicom da oni nisu nadahnuti ili odgovornost prebacuju na svoje članstvo. To samo pokazuje da su oni samo “bogovi“ ljudske mudrosti koja je podložna pogreškama. Kako te pogreške ne bi umanjile njihovo vodstvo, onda oni svoje članove, koji u međuvremenu ukazuju na te iste pogreške, prikazuju kao neprijatelje istine kojih se treba riješiti pod svaku cijenu. Zato se 'za veću slavu Božju' formiraju pravni odbori koji se vode u tajnim odajama, iza zatvorenih vrata Stražarske kule.

Vođen principom javnog iznošenja tajnih procesa, donio sam odluku da se jedno takvo tajno suđenje protiv mene objelodani pred svima, a posebno pred mojom kršćanskom braćom koja još uvijek ne znaju pravu istinu o meni i pravim razlozima zbog kojih sam došao pred sudbeno vijeće. Želim da svatko sam procijeni na kojim su se osnovama temeljile optužbe i sudske odluke protiv mene. Neka u tome svjedoče moje i njihove riječi izgovorene na ovom procesu kao što kaže u Bibliji:

“Jer po svojim ćeš riječima biti proglašen pravednim i po svojim ćeš riječima biti osuđen.” (Mt 12:37)

Ili kako je to rekao Isus:

“Iz tvojih te usta sudim.“ (Lk 19:22)

Ono što je izgovoreno, više se ne može vratiti nazad. Svaku riječ koju sam snimio i prenio na papir, dajem ovim putem na uvid sudu javnosti putem transkripata. Budući da sam u tajnosti suđen u ime Zajednice, ali sakriveno od svih članova skupštine, onda bi svaki član trebao biti upoznat sa tim suđenjem kako bi mogli osobno stajati iza svog stava prema meni, a ne ga donositi na osnovu nečije odluke, bez obzira što iza nje stoje nadglednici skupštine.

Biblija je puna kritike prema onima koji su predvodili skupštinu Božjeg naroda Izrael, pa na ovu moju kritiku ne bi trebali odmah gledati kao zlonamjeran napad na starješine i Vodeće tijelo. Ako je ona opravdana treba je kao takvu prihvatiti bez obzira što dira u nešto što neki vjernici smatraju svetim i nedodirljivim. Nastojao sam biti što više objektivan iako nisam mogao izbjeći svoje vlastito razmišljanje i osjećaje. Međutim, čak ako je nešto od ovoga što sam napisao moje subjektivno gledanje iz perspektive čovjeka koji se našao na optuženičkoj klupi, ono se može smatrati i objektivnim ukoliko je riječ o stvarnosti koja se može dokazivati i prihvatiti iz jedne više perspektive.

Stoga ova knjiga nije samo za čitanje nego i za dublje proučavanje jer uključuje mnogo biblijskog i povijesnog materijala koji zahtjeva da ga se iznova prouči i sagleda u njegovom pravom kontekstu. Ona sadrži mnogo informacija i činjenica do kojih velika većina vjernika ne može doći jer nisu doživjeli jedno ovakvo iskustvo. Osobno iskustvo je ponekad ključno u razumijevanju povijesti i biblijskog teksta koji dotičnome otvara oči i otkriva ono što mu je do tada bilo sakriveno. Neke ključne misli će se često ponavljati ali svaki puta iz jednog drugog kuta i u jednom novom svjetlu tako da će se moći dobiti potpuna i jasna slika cijelog ovog sudskog procesa.

Ovdje ću iznijeti i mnoge dopise koje sam uputio starješinama sa svim biblijskim argumentima koje su oni odbacili. Da li su to smjeli učiniti ili ne, prosudite sami nakon vlastitog uvida u sve što je rečeno i napisano. Ovo što ću ovdje iznijeti moglo bi teško pasti nekome tko je vidio samo jednu i to onu ljepšu stranu organizacije Jehovinih svjedoka. No i meni je bilo teško osobno doživjeti i spoznati onu drugu stranu koja je narušila tu lijepu sliku, pa mi je stoga teško i pisati o svemu tome. Onaj tko želi biti objektivan treba se znati suočiti sa onim što ga može zaboljeti. Ipak se nadam da će realnost, bez obzira što u sebi nosi i onu ružnu stranu, biti ono što je potrebno svakome tko želi osjetiti onu istinsku slobodu u Kristu.


Narušena slika

Kad se nekoga isključi iz zajednice Jehovinih svjedoka, onda se svim članovima skupštine želi dati do znanja da je u pitanju težak grijeh za koji se dotični nije pokajao i da se samim tim radi o nepokajničkom grešniku. A kad je riječ o otpadništvu, onda je to i te kako težak grijeh. Zato je razumljiva reakcija moje braće u vjeri koji su preko noći o meni dobili jednu sasvim drugačiju sliku. No, da li ta slika prikazuje pravo stanje stvari ili u sebi krije sasvim nešto drugo? U Izrekama stoji:

"Tko je prvi u parnici svojoj, pravedan je, a onda dolazi bližnji njegov i ispitivanjem opovrgne riječi njegove.“ (Izreke 18:17)

U skladu s tom izrekom želim reći da su starješine u ovoj parnici protiv mene bili 'prvi' jer je njihova riječ po autoritetu bila jača od moje pa su imali razloga da u ovoj stvari sebe i svoj sud proglase pravednima, što su druga braća trebali prihvatiti bez ikakvog prigovora. Naime, riječ starješina je bila jača i zbog toga što su unaprijed imali određeni stav organizacije kojeg ja nisam mogao pobijati čak ni uz korištenje biblijskih i drugih argumenata. Sve što sam rekao je unaprijed bilo osuđeno kao pogrešan stav i pogrešan način razmišljanja. Međutim, ja sada kao 'njihov bližnji' ovim putem dolazim pred sud javnosti kako bi pokazao da li je moguće ponovnim 'ispitivanjem [ovog slučaja] opovrgnuti njihove riječi', a samim tim i njihovu osudu. Zato želim da moja braća otvorena uma saslušaju i drugo mišljenje.

Namjera mi nije da obezvrijedim starješine i samu Zajednicu, već da na temelju svih činjenica govorim o stvarima koje su mi prije bile sakrivene. Sjetimo se primjera iz biblijske prošlosti. Židovi su u vrijeme Isusovoe službe, na svoju teokratsku zajednicu gledali s ponosom. Većina njih je svoje vjerske učitelje, rabine, pismoznance, farizeje i saduceje smatralo bogobojaznim i pravednim ljudima koji štite narod te visoko drže do Boga i Svetog Pisma. Zajedno su prisustvovali raznim obredima, proslavama i čitanju svetih Pisama u hramu i sinagogama bez obzira što su u nekom stvarima imali različita mišljenja i tumačenja. Na tim sastancima se poučavalo i ohrabrivalo članove na poslušnost Bogu i Božjim zakonima.

Znalo se da rabini i svećenici istražuju Pisma kako bi pomoću njih imali vječni život. Svoje su spoznaje o tome širili po kopnu i otocima propovijedajući Božju Riječ čineći ljude drugih naroda prozelitima ili obraćenicima na svoju vjeru. Zakon su protumačili do savršenstva time što su dali ljudima do znanja mnoge detalje oko toga što bi se sve moglo odnositi na određeni zakon. Samo za zakon o sabatu su stvorili mnoštvo svojih tumačenja i pravila kako narod ne bi prekršio taj zakon vlastitim tumačenjem o tome što se može, a što ne smije tog dana raditi.

Svoja pravila i tumačenja su opravdavali činjenicom da su time sprječavali da se u narodu čine greške koje bi razgnjevile Boga. Bojali su se da ih Bog ne bi ponovno izgnao iz njihove zemlje. Strah od Božjeg gnjeva je bio jači od ljubavi i milosrđa pa su svoju odanost Bogu temeljili na djelima i zahtjevima kojima su željeli isticati svoju pravednost. To je dovelo do toga da su živjeli u lažnom uvjerenju misleći da se takvo njihovo obožavanje dopada Bogu i da su u sigurnim rukama samim tim što pripadaju Božjem izabranom narodu. Na temelju tih pravila su obezvrijedili Božju riječ. Čak su ubili volju u narodu da živi po duhu zakona, pa je narod uglavnom živio po slovu zakona i tumačenju kojeg nisu smjeli dovoditi u pitanje. Time su ujedno uzeli za pravo da osporavaju bilo koje drugačije mišljenje i tumačenje Zakona, a takvim osporavanjem su odbacivali svoju braću u vjeri, a na kraju i samog Isusa Krista. U 'Stražarskoj kuli' od 1.2.2008. na str.20. stoji:

“Obratite pažnju na primjer farizeja i pismoznanaca iz Isusovog vremena. Kad bi netko — čak i neki drugi farizej — iznio gledište koje se razlikovalo od gledišta tih ponosnih osoba, oni bi ga vrijeđali i govorili mu ponižavajuće stvari (Ivan 7:45-52). Isus je bio drugačiji.

Zar nije ponižavajuće kad se za nekoga, bez preispitivanja njegovih riječi, govori da je otpadnik ili heretik jer ima neka svoja drugačija gledišta i uvjerenja koja zasniva na Bibliji. Za razliku od farizeja i pismoznanaca Isus je prihvaćao svoju braću s različitim gledištima i nije previše insistirao na nekim učenjima i tumačenjima nego je tražio od drugih da se sami uvjeravaju kroz Pisma. Čak je u svojoj usporedbi o Lazaru i bogatašu koristio slike i izraze koje su mogli razumjeti oni koji vjeruju u besmrtnost duše te o životu tih duša nakon smrti od kojih neki odlaze u raj a drugi u mjesto vječnih muka. Ne postoji nigdje izvještaj da je Isus ikad pokušavao dokazivati kako to vjerovanje nema smisla i kako su oni koji u to vjeruju u velikoj zabludi i krivovjerci koji ne bi smjeli biti u zajedništvu sa ostalim Židovima. On je imao svoje mišljenje, ali nije ponižavao ili odbacivao one koji su svoju vjeru u život nakon smrti zasnivali i na učenjima koja se nisu mogla iščitati iz Hebrejskih spisa, ali su ljudima davali neku nadu pa čak i razloge da ugode Bogu kako ne bi bili vječno odbačeni. Takva je njihova uvjerenja koristio za temelj svojih učenja kako bi istaknuo ono što je bilo puno važnije od neke nauke koja se zasniva na nepotpunoj ili djelomičnoj spoznaji.

Židovski vjerski poglavari su bili drugačiji. Umjesto da se uvjeravaju i prilagode novonastaloj situaciji i promjene svoje gledište, oni su svaku novu situaciju prilagođavali vlastitim gledištima, a one koji se tome nisu prilagodili su izopćivali. Povijesne nedaće su ih tjerale da mijenjaju neke propise Mojsijeva Petoknjižja i da ih prilagođavaju novim situacijama i uvjetima pri čemu su stvorili svoj Talmud. Iza strogog poštivanja Talmuda se krila odanost istaknutim ljudima koji su ga stvorili i odanost samoj vjerskoj zajednici. Talmud im je omogućavao da ostanu jedna zatvorena cjelina, da se snažno povezuju unutar lokalnih zajednica i da se te zajednice povezuju diljem svijeta. Jednoobraznost i snagu tim zajednicama davala je demokratska organizacija židovskih općina ustanovljenih na 'Nauku', tj. na učenjima Talmuda.

Nakon razorenja Hrama, mjesto svećenika preuzeo je rabin ('učen čovjek'). Svaki član općine mogao je postati rabin ukoliko je učen, 'uveden u Nauk'. Talmud je s vremenom postao središnji stup judaizma koji nosi cijelo duhovno i intelektualno znanje židovskog života koje je snažno utjecalo na židovski narod. Kasnije je nastala Mišna kao zasebno djelo. Odluke rabina navedeni u Mišni su stvorile nove zahtjeve, pravila i granice koje su utjecale na svakodnevni život Židova.

Takvo vjersko uređenje je s jedne strane nametnuo vjerske istine i način bogoslužja koji je trebao Židove držati unutar određenih okvira razmišljanja i vjerovanja, ali je istovremeno toliko zacementiran ljudskim mudrovanjem da još uvijek ne mogu kao zajednica prihvatiti Isusa za Mesiju. Jedan židovski izučavatelj i pisac je rekao:

"Mišna je stvorila ustav Izraela (...). Zahtijevala je odobravanje njegovih pravila i podložnost njima.“

Takvo odobravanje pravila i podložnost njima je ono na čemu se temelji i poslušnost autoritetu zajednice Jehovinih svjedoka, a čiji autoritet nitko ne bi smio osporavati. U 'Stražarskoj kuli' od 15.5.1998. na str.29. stoji:

"No što ako bi netko osporio da je autoritet mudraca citiranih u Mišni jednak otkrivenom Pismu? Rabini bi morali pokazati da su učenja tanaita (učitelja usmenog zakona ili nauka), koja se nalaze u Mišni, u savršenom skladu s Hebrejskim pismima. Pojavila se potreba za daljnjim tumačenjem. Osjetili su potrebu da objasne i opravdaju Mišnu te da dokažu kako ona potječe iz Zakona koji je bio dan Mojsiju na Sinaju. Rabini su se osjetili primoranima dokazati kako usmeni i pisani nauk imaju isti duh i smisao. Dakle, umjesto da je Mišna postala završna riječ na judaizam, ona je postala novi temelj za religijske rasprave i debate.“

Na istim principima je i zajednica Jehovinih svjedoka prilagodila neka učenja novim situacijama i uvjetima pri čemu je 'Stražarska kula' uz Bibliju, postala najutjecajnije štivo za razumijevanje Biblije i život njenih članova. Rezultat slijeđenja onoga što se iznosi kroz publikaciju je potpuna odanost istaknutim ljudima i organizaciji. Časopis 'Stražarska kula' i druge publikacije zahtijevaju jednoobraznost svih lokalnih zajednica (skupština) koji stvaraju jednu zatvorenu i međusobno povezanu cjelinu pod vodstvom starješina. Svaki muškarac može postati starješina (rabin – učitelj) ukoliko to želi, pod uvjetom da uči samo ono što je službeni nauk Watctowera. Oni ne bi smjeli dozvoljavati religijske rasprave i debate jer je riječ 'vjernog i mudrog roba' ('mudraca') jedina mjerodavna i završna riječ. Sve koji se usude iznositi svoje drugačije mišljenje i uvjerenje se odmah etiketira kao otpadnike koje se ponižava kao podle neznalice i zle prevarante.

Zajednica čak priznaje da širom svijeta u njenim redovima postoje pojedinci i grupe koji na temelju onoga što piše u njenim publikacijama ipak vode rasprave i debate. Ona ih ne odobrava nego i dalje pokušava pokazati da su sva njena učenja, načela i pravila sadržana u njenim publikacijama u savršenom skladu sa Biblijom iako se suočava sa suprotnim argumentima koja dolaze iz njenih vlastitih redova. Tako su neke njihove institucionalne istine toliko čvrsto zacementirane da odbacuju, ne samo onu biblijsku istinu o Isusu, njegovom učenju i njegovom drugom dolasku, nego i druge stvari povezane s tim. Ja sam neke od argumenata pokušao prezentirati u svjetlu Biblije preko pisama koja sam uputio u našu podružnicu Zagreb. No, od mene se tražilo da šutim. Tako u pismu Zajednice od 10.9.2007. stoji:



Dragi brate!

Primili smo tvoja pisma u vezi s tvojim istraživanjima određenih biblijskih stavaka. Raduje nas da si tako revan istraživač Biblije. (...) Trenutno ne smatramo potrebnim prevoditi tvoje pismo i komentare na biblijske retke jer bi smo time otežavali rad prevoditeljima i članovima odbora za pisanje. Molimo te da ne uključuješ drugu braću u svoja “pretraživanja“ Božje Riječi jer bi se moglo dogoditi ono čega si i sam svjestan, to jest da postaneš otpadnik i da druge navodiš na otpad. (...) Sigurno će ti od velike pomoći biti gradivo iz Naše službe za Kraljevstvo od rujna 2007, pod naslovom Pitanja...

 


Lijepim ali i prijetećim riječima su me željeli spriječiti da o svojim istraživanjima i zaključcima govorim s drugima. Čak su pokazali da ne žele s tim upoznati Vodeće tijelo iako su mogli zaključiti da postoje opravdani argumenti za ponovno preispitivanje određenih biblijskih stavaka. Iako moje drugačije tumačenje nisu ni pokušali osporiti i osuditi, oni su mi savjetovali da proučim što o svemu tome misle oni u vrhu Zajednice. U članku Pitanja izmeđuostalog stoji:

  • Da li “vjerni i razboriti rob” odobrava neovisne grupe Jehovinih svjedoka koji se sastaju kako bi zajedno istraživali Bibliju i debatirali o njoj?

Ne odobrava. Unatoč tome, u raznim dijelovima svijeta neka naša braća osnovala su grupe koje neovisno istražuju biblijske teme. Neke od tih grupa proučavaju biblijski hebrejski i grčki te provjeravaju točnost prijevoda Novi svijet. Drugi istražuju znanstvene teme povezane s Biblijom. Članovi takvih grupa izradili su web stranice i kreirali internetske pričaonice u kojima razmjenjuju svoja gledišta. Oni čak organiziraju veće skupove na kojima vode rasprave i izdaju literaturu u kojoj iznose svoje zaključke i nadopunjavaju gradivo koje se iznosi na kršćanskim sastancima i putem naše literature.“

Ako se ne moraju bojati da će netko, takvim neovisnim istraživanjem doći do boljih i točnijih zaključaka, onda bi trebali poput Krista dopustiti da se svakim neovisnim istraživanjem i ispitivanjem potvrde njihove izjave jer bi se takvim potvrđivanjem još više steklo povjerenje u njihovo duhovno vodstvo. Međutim, Watctower osuđuje neovisno istraživanje kako bi branio autoritet svojih 'Sionskih mudraca', tj. svog 'vjernog i mudrog upravitelja' smještenog na vlastitoj Sionskoj gori. Time vrh Zajednice slijedi postupke i stavove Katoličke crkve iz srednjovjekovne prošlosti kada je njeno vrhovništvo kanonskim zakonom zabranjivalo običnim vjernicima da čitaju Bibliju, da se grupiraju i raspravljaju o njenim učenjima. Naime, tada nitko od laika nije smio imati Bibliju, a kamoli javno govoriti, propovijedati i poučavati iz Biblije, jer je to bilo dopušteno samo kleru koji je bio pod strogim nadzorom Pape. Zbog toga je Valdes, nakon što je 1179. godine odbijen od strane klera, dao do znanja kakav je njegov stav prema toj zabrani citirajući Djela apostolska 5:29, gdje stoji:

"Moramo slušati Boga kao vladara, a ne ljude.“

Budući da nije poštovao zabranu, Valdes je bio 1184. izopćen iz Crkve. Povjesničari kažu da su “on i njegovi sljedbenici praktički bili natjerani postati hereticima jer se brojnim dekretima neprestano ograničavalo njihovo djelovanje“ (vidi 'Stražarsku kulu' od 15.3. 2002. str.21). Ovakav stav prema svojim članovima je tipičan za određene kultove, pa je u meni samo izazvao dodatnu sumnju. Isus i apostoli nisu imali ništa protiv toga da netko ispituje njihove nadahnute izraze i provjerava ih na temelju Biblije, ali Vodeće tijelo to ne odobrava čime se ovakvim stavom postavljaju iznad Isusa i apostola. Zar se imaju čega bojati?

Zajednica Jehovinih svjedoka također tjera neke svoje članove da postanu heretici jer ograničava njihovo pravo savjesti i uvjerenja. Za razliku od Katoličke crkve koja je zabranjivala laicima da javno govore i propovijedaju, ova Zajednica je išla u jednu drugu krajnost, pa je propovijedanje i poučavanje smatrala obavezom svakog kršćanina, bez koje se nitko ne može čak ni krstiti. Tako je svaki novi član pod izlikom propovijedanja na sebe preuzeo i obavezu redovitog preuzimanja, prezentiranja i distribucije tiskanih izdanja Društva. Kako bi riječ Društva bila mjerodavna, Vodeće tijelo je zabranilo svojim članovima da se sami uvjeravaju u ono što uči Biblija i da o tome javno govore, jer se očito boje da će se takvim ispitivanjem Biblije dovesti u pitanje neka njihova učenja i tumačenja, a samim tim i distribuciju Društva, što bi se negativno odrazilo na samu financijsku moć njihove korporacije.

S vremenom su razvili jedan negativan stav prema takvim pojedincima i grupama koji iznose svoja opažanja i istraživanja, a pogotovo ako o tome pišu članke. Zbog toga stalno provlače tezu kako se Bog više ne služi takvim pojedincima, pa snagom svog autoriteta zabranjuju i čak sude pojedincima koje pokreće taj isti duh ljubavi prema Božjoj Riječi. Taj duh ne može uništiti nijedna ljudska ili vjerska institucija. On još uvijek živi u pojedincima poput mene koji su i dalje od svoje zajednice proganjani kao otpadnici i heretici, a koji iskreno i čvrsto vjeruju u Boga i Krista. Tu vjeru ne može uništiti ni obezvrijediti nikakav ljudski sud niti sudbeno viječe starješina koji u tim sporovima samo brane svoje pravo koje imaju po ustavu Zajednice, ali ne i po Bibliji. Iako pojedinci poput mene ne žele obezvrijediti biblijsku istinu i vjeru u Krista, ipak su stavovima svoje zajednice natjerani postati hereticima jer više žele slušati Boga kao vladara nego ljude.

Apsurdno je da se ova Zajednica hvali kako upravo njeni članovi više slušaju Boga nego ljude kao vjerski autoritet, dok istovremeno sudi onima koji žele Bibliju držati iznad njihovog autoriteta. U tu svrhu često u svojim časopisima ističe primjere iz srednjovjekovne prošlosti kao što je primjer Jan Husa. Iako taj primjer žele iskoristiti protiv stavova Katoličke crkve koja se borila protiv takvih pojedinaca, takvi članci nažalost pokazuju da i Vodeće tijelo postupa slično. To se može i te kako primijetiti u članku “Više je slušao Boga nego ljude“ gdje izmeđuostalog stoji:

”Više se moramo pokoravati Bogu kao vladaru negoli ljudima“ U 15. stoljeću se Jan Hus (1371-1415) pozvao na te iste riječi (apostola) kad mu je bilo naređeno da ne propovijeda u svojoj rodnoj Bohemiji (jednom dijelu današnje Čehoslovačke). On je priznavao vrhovnu vlast Boga i njegove Riječi u vrijeme kad su skoro svi drugi smatrali papu i crkvu neprikosnovenima. Zašto je on zauzeo takvo stanovište? (...)

On je odbio pokoriti se nadbiskupovoj zabrani, rekavši da se ”više treba pokoravati Bogu negoli ljudima u stvarima koje su važne za spasenje“. Žalio se papi, našto ga je nadbiskup ekskomunicirao. Ali, Hus se nije pokolebao, utvrđujući da je njegovo povećano razumijevanje izoštrilo njegovu savjest i učinilo je osjetljivijom na biblijska učenja. On se jasno izrazio: ”Čovjek može lagati, ali Bog ne laže“, rekao je ponavljajući riječi apostola Pavla iz poslanice Rimljanima (Rimljanima 3:4). (...)

Kad je Koncil pozvao Husa da povuče svoje ideje i učenje, on je odgovorio da bi to rado učinio ukoliko se ona pokažu pogrešnima na temelju Biblije, u skladu sa 2. Timoteju 3:14-16. Hus je smatrao da bi ga savjest uvijek optuživala ukoliko bi se opozivanje njegovih ideja zasnivalo na nejasnim terminima. Izjavio je: ”Moja je želja uvijek bila da mi se dokaže bolja nauka iz Pisma, i tada ću biti spreman da se povučem“. Unatoč njegovom izazovu da mu najniži član koncila pokaže u čemu griješi na temelju Božje Riječi, bio je osuđen kao svojeglav heretik i poslat u zatvor bez ikakve rasprave na temelju Biblije.

6.7.1415. g. Hus je formalno osuđen u katedrali u Konstanzi. Nije mu dopušteno da odgovori na optužbe koje su se protiv njega čitale. Tada je s njega javno strgnuta svećenička oznaka, a njegove knjige spaljene u crkvenom dvorištu. Odveden je na jedno polje u predgrađu i tamo spaljen na lomači.

Što je Hus postigao? U to vrijeme je Hus bio jedan od prvih ljudi koji se usudio suprotstaviti autoritetu pape i koncila i umjesto toga prihvatiti vrhovni autoritet Biblije. Tako je pokrenuo razvoj događaja u pokretu za ostvarenje prava pojedinca, slobodu savjesti i govora. Više od stotinu godina kasnije, Martin Luther je u Njemačkoj optužen za ponavljanje grešaka Wycliffea i Husa. Luther je sigurno imao isto temeljno gledište kao i Hus kad je rekao: ”Sve dok me ne optužuje Pismo i čist razum – ne prihvaćam autoritet pape i koncila, jer su kontradiktorni jedni s drugima – moja savjest je zarobljenik Riječi Božje“. Vjerojatno je zato rekao: ”Mi smo svi Husovci a da to i ne znamo“.

Hus, Wycliffe i Luther su zaista oživjeli mnoga učenja prvih kršćana. Naravno, oni nisu išli potpuno tim putem, jer u to vrijeme nije bilo lako rastjerati stoljetnu tamu. Međutim, svi su se oni složili u jednoj važnoj stvari: Božja Riječ treba doći na prvo mjesto, bez obzira kakva su ljudska mišljenja. Prvi kršćani su se držali tog istog prosvjetljenog gledišta, jer ih je poučio sam Isus Krist (Ivan 17:17; 18:37).

Danas kršćani moraju imati isto stanovište. Mi smo u velikoj prednosti nad onima u ranijim stoljećima. Kao prvo, Biblija je dostupna na većini jezika. Drugo, u ovim posljednjim danima sveti duh vodi one koji su spremni reagirati ka većem razumijevanju Biblije. Jesi li prihvatio to razumijevanje? Ako jesi, tada nećeš oklijevati usvojiti načela koja je i Jan Hus tako dosljedno odražavao. Danas jedan velik broj ljudi, veći no ikad u povijesti, živi po onim riječima apostola: ”Više se moramo pokoravati Bogu kao vladaru negoli ljudima“ (Djela apostolska 5:29, NS). (Stražarska kula, 1.7.1988. str.28)

Zanimljivo je da Vodeće tijelo ovdje kaže kako “danas kršćani moraju imati isto stanovište“ kao što su ga imali Hus, Wycliffe i Luther. Ako se vratimo na gornji članak onda bi to značilo da svi kršćani, a među njima i članovi zajednice Jehovinih svjedoka:

  • imaju pravo na slobodu savjesti i govora
  • imaju pravo prihvatiti vrhovni autoritet Biblije, bez obzira kakva su ljudska mišljenja
  • imaju pravo suprotstaviti se autoritetu svojih vjerskih vođa i njihovog tumačenja Biblije

Međutim, kad neki članovi Jehovinih svjedoka žele iskoristiti ova svoja prava, njih se osuđuje jer se ne pokoravaju autoritetu Zajednice koja smatra da sada upravo ona (kao i Katolička crkva) ima jedinstveni autoritet nad Biblijom. U gornjem članku ona pita svoje čitatelje:

“Jesi li prihvatio to (naše) razumijevanje? Ako jesi, tada nećeš oklijevati usvojiti načela koja je i Jan Hus tako dosljedno održavao.“

Kada bi parafrazirao ovu rečenicu u duhu kojom je napisana, ona bi glasila ovako:

“Jesi li kao član svoje kršćanske zajednice (katoličke ili druge) uvidio da ona u nekim stvarima krivo tumači Bibliju i jesi li prihvatio naše razumijevanje? Ako jesi, onda nećeš oklijevati usvojiti Husova načela relativne podložnosti te ćeš se moći suprotstaviti autoritetu svoje Crkve kako bi se potpuno pokorio Bogu. No, kad postaneš član naše Zajednice, onda ne bi smio koristiti to načelo podložnosti protiv našeg autoriteta pa makar uvidio da neko naše tumačenje nije u skladu s Biblijom nego bi morao čekati novo svjetlo.“

Zar i članovi drugih kršćanskih zajednica ne bi imali pravo čekati novo svjetlo od strane svojih vjerskih vođa jer se i kod njih s vremena na vrijeme dešavaju reforme i promjene? Ako se od njih traži da se drže načela relativne podložnosti vjerskom autoritetu, zašto onda zajednica Jehovinih svjedoka zabranjuje svojim članovima živjeti i postupati po tom istom načelu?

Po pitanju načela podložnosti, ja sam u početku svog duhovnog odrastanja pokazivao apsolutnu podložnost svom vjerskom autoritetu pa sam u cijelosti prihvatio njihova učenja koja nisam dovodio u pitanje. Kasnije sam poput Husa počeo dublje istraživati Bibliju te je 'povećano razumijevanje izoštrilo [moju] savjest i učinilo je osjetljivijom na biblijska učenja'. Kad sam usvojio ta Husova, a ujedno i biblijska načela relativne podložnosti čovjeku, u nadi da ću moći otvoreno razgovarati sa starješinama svoje zajednice, suočio sam se sa ljudima koji nisu bili spremni ispitati moje zaključke i argumente nego su tražili da se držim samo onoga što uči Zajednica i da uništim sve što sam istražio i zapisao. S tim se suočio i Jan Hus koji je na traženja “da povuče svoje ideje i učenje, odgovorio da bi to rado učinio ukoliko se ona pokažu pogrešnima na temelju Biblije.“

Bilo bi apsurdno da je Jan Hus postupio po načelu savjesti u vezi prihvaćanja i odbacivanja onoga što uči Crkva, a da je kasnije tražio od drugih da moraju bez pogovora prihvatiti njegovo razumijevanje Biblije. On bi dozvolio da ga svatko, pa i sam Papa, ukoliko se ne slaže s njegovim razumijevanjem, pokuša osporiti na temelju Biblije i vjerojatno bi i sam prihvatio ono što drugi uče ukoliko bi vidio da se to slaže s Biblijom.

To je stav kojeg Vodeće tijelo hvali ali ne postupa po njemu niti dozvoljava svojim članovima da koriste takva načela. Stoga je veličanje Husa i isticanje njegovih načela samo propaganda kojom se ljude odvlači iz njihovih crkava i privlači ovoj Zajednici, a kad ih se privuče onda im se onemogući da se javno očituju u vezi onoga s čim se ne mogu više složiti. Svi koji postupe po tim Husovim načelima bivaju isključeni, a u Zajednici ostaju samo oni koji Vodeće tijelo (Papu) i organizaciju (Crkvu) smatraju neprikosnovenima, čime se ponavlja situacija koju je nametnula Crkva u srednjem vijeku.

Vjernici ne smiju ni pomisliti, a kamo li reći nešto što bi dovelo u pitanja neka učenja Watchtowera, pa je veliko pitanje da li su članovi Jehovini svjedoka danas u prednosti nad onima u ranijim stoljećima i da li je istina da oni predstavljaju “danas jedan velik broj ljudi, veći no ikad u povijesti, koji živi po onim riječima apostola:“Više se moramo pokoravati Bogu kao vladaru negoli ljudima.“ Ja sam bio u to uvjeren sve dok me nije na istraživanje Biblije ponukao isti duh koji je vodio Husa, Wycliffa, Lutera i druge istinske ljubitelje Božje riječi. Tada sam se suočio s ljudima u Zajednici koji su tražili da se pokorim njima, a ne onome što sam spoznao kroz istraživanje Božje Riječi. Jedan od mojih sudaca u pravnom odboru mi je rekao:

Starješina: “Kod tebe Danijele - podložnost Kristu nije upitna, ali podložnost “vjernom robu“ tu nekako praviš tu razliku. Znači, podložnost Kristu da, ali podložnost “vjernom i razboritom robu“ ne baš.“

Ovakvom su izjavom oni sami sebe izjednačili sa drugim autoritativnim crkvama i njihovim načelima vodstva. Iz ove i sličnih njihovih izjava, koje ću objaviti kroz ovu knjigu, je vidljivo da je u ovoj Zajednici nažalost jako malo onih koji zauzimaju stanovište apostola i drugih koji su Bibliju i Boga držali iznad bilo kojeg vjerskog autoriteta. U biti, suprotno onome čime se hvale, među njima je jedan veliki broj ljudi koji se pokoravaju čovjeku kao Bogu, a također i mnogo onih koji se više pokoravaju čovjeku nego Bogu. Samo pojedinci među njima imaju onu hrabrost i odvažnost poput Husa koji je “priznavao vrhovnu vlast Boga i njegove Riječi u vrijeme kad su skoro svi drugi smatrali papu i crkvu neprikosnovenima.“

Kad Watctower u negativnom svjetlu govori o grijehu i pogreškama Katoličke crkve, ono se oslanja na povijesne činjenice koje su danas toliko jasne, da ih i laici mogu javno kritizirati i javno govoriti kako bi se njihova Crkva mijenjala i reformirala. Međutim, srednjovjekovna Crkva o kojoj govorimo više nije ona ista koja zaslužuje samo osude, jer u njoj sada djeluju i neke pozitivne struje. Naime, crkvena institucija možda nije voljna mijenjati neke stvari, ali sve je više vjernika – svećenika, biskupa i laika – koji čine sve da crkvu mijenjaju iznutra. Što o tome govore upućeni komentatori? Pogledajmo:

“Drugi vatikanski koncil pred pedesetak je godina otvorio vrata Crkve laicima, uvevši dramatične promjene ne samo u liturgiji nego i u teologiji, posebice izjavom da Crkva uključuje sve vjernike, a ne samo instituciju i hijerarhiju, da crkvena služba uključuje i socijalno djelovanje te da je spasenje za sve, ne samo za katolike. On je, u dokumentu “Lumen gentium“, artikulirao pravo laika da se udružuju i jasno je dao do znanja da je njihova obaveza – sve učiniti da bi se čuo i njihov glas u stvarima koje su za dobro Crkve. Još za održavanja Koncila Henri de Lubac izjavio je: “Samo neprijatelji Crkve žele da ona ostane ovakvom kakva jest!“. Ali, odluke Koncila uglavnom su ostale tek na dobroj volji. Crkvene vođe sve više umanjuju njegovo značenje te umjesto reformi uvode restauraciju. Ipak, laici su u sve više zemalja spremni preuzimati svoj dio odgovornosti. Koncil je ponovno aktualan događaj i najbolja je obrana laika. Ono što je bilo tek smjernica, sada je nužnost... Laici imaju intelektualni, emocionalni i duhovni potencijal koji nije iskorišten. Oni žele da se njihov glas čuje, da budu ravnopravni partneri u crkvenom vodstvu što se tiče organizacije i odgovornosti.“ (www.kriz-zivota.com - Otvoren govor o Crkvi)

Ovakve inicijative i promjene unutar Katoličke crkve govore da za njene članove ima nade, ukoliko odluke vrhovnika ne ostaju tek na dobroj volji. Koliko god crkveni vođe ne žele temeljnu reformaciju nego samo restauraciju, laici su dokaz da obični vjernici nisu samo poslušnici nego i oni čiji se glas mora uzeti u obzir, pogotovo onda kad je opravdan. Zato Crkva nema ništa protiv da se među njenim redovima formiraju grupe vjernika koji djeluju pomalo neovisno ali ipak u kršćanskom duhu. Njihovi članovi u zajednici sa drugim kršćanima sačinjavaju onu univerzalnu Kristovu skupštinu ili Crkvu koja je uzvišenija od svih kršćanskih institucija. Stoga su vjernici dužni poduzimati inicijative ukoliko vide da se nešto treba mijenjati u njihovoj zajednici, a ne čekati na vjerske poglavare koji svjesno ili nesvjesno zastupaju interese svoje vjerske organizacije, a time i svoje interese. Ovakvo popuštanje Crkve neki smatraju samo privremenim kako bi ona stekla blagonaklonost unutar ekumenskog pokreta, dok istovremeno u tajnosti proklinje sve koji nastoje izmijeniti srž njihovog učenja.

 Da bi došlo do vidljivih promjena u zajednici Jehovinih svjedoka mora se na sličan način omogućiti “laicima“ da javno govore, da se udružuju kako bi se čuo i njihov glas o stvarima koje su za dobro Skupštine (Crkve), kao i učenje da spasenje nije samo za Jehovine svjedoke nego za sve vjernike. Međutim, umjesto da se prihvate dobronamjerne inicijative pa čak i kritike običnih vjernika, vodstvo Zajednice čini sve kako bi zaustavilo djelovanje takvih vjernika. Njihov glas prikazuju kao glas stranca i bezumnika tj. neprijatelja čiji je interes samo uništiti jedinstvo i napakostiti drugima. Takvim krivim prikazivanjem i osuđivanjem dobronamjernih članova zajednice pokušavaju zadržati sliku o svojoj uzvišenosti i svetosti. Ta vlast je nedodirljiva jer se temelji na hijerarhijskoj strukturi i podjeli na višu i nižu klasu kršćana - na one koji za sebe mogu govoriti da su “djeca Božja“ i ostale koji se mogu smatrati samo “tuđincima“. Ovakva podjela se temelji na krivim postavkama i tumačenjima. Na skupštinskim sastancima se često može čuti uputa vjernicima da ne smiju kritizirati one iz koji predvode Organizaciju kao što ne smiju kritizirati Boga i njegovu Riječ. Takvim izjednačavanjem Boga i njegove Riječi sa čovjekom i njegovim vodstvom ide u rang idolopoklonstva kojim se stvara kult ličnosti kakvog su u prvom stoljeću stvorili židovski religiozni vođe.

Učitelji i religiozni vođe prvog stoljeća su među židovskim narodom sebe prikazivali kao svete ljude koji visoko drže do Boga i njegovog Zakona. Time što su sjeli na Mojsijevu stolicu, pokušali su se nametnuti narodu onaj isti autoritet kao što ga je imao Mojsije, a kojemu se nitko ne bi smio suprotstaviti budući da je Jehova direktno govorio preko njega (Mt 32:2). Tako su svojim tumačenjem Zakona prikazali sebe kao Božji kanal kojim se Bog služi. Kod mnogih Židova su uspjeli stvoriti visoko mišljenje o sebi, pa su im se ljudi klanjali, pozdravljali i zvali “Rabi“, odnosno Učiteljima i time postali njihovim slijepim poslušnicima. Svoju bogobojaznost su isticali na javnim mjestima i u hramu gdje su se dugo molili kako bi im se ostali vjernici divili. U tu svoju svetost i pravednost su uvjerili i sebe i narod. Međutim, samo su pojedinci javno pokušali narodu skinuti tu sliku o njima i organizaciji koju oni vode. Među njima su posebno svoju ulogu odigrali Ivan Krstitelj i Isus Krist.

Iako je u očima Židova njihova teokratska organizacija sa hramskom službom u Jeruzalemu bila nešto najsvetije, Isus je ljudima pokušao otvoriti oči da vide i onu drugačiju sliku koja je bila sakrivena od njih. Međutim, samo mali broj ljudi je bio spreman promijeniti svoje mišljenje o njima i svojoj organizaciji koju su i dalje držali svetom i uzvišenom. Razlog tome je to što su bili indoktrinirani jer su vjerski vođe u njima ubili slobodu vlastitog razmišljanja. Mnogi se stoga nisu mogli osloniti na svoje razmišljanje čak i onda kad su bili u pravu, dok su drugi prihvatili činjenicu da istaknuti muževi u svemu misle za njih. Neki prozeliti su toj religiji pristupili po zahtjevima njenih propovjednika i učitelja pa su u svojoj odanosti judaizmu išli toliko daleko da ih je Isus nazvao fanaticima koji zaslužuju dva puta težu osudu od pismoznanaca i farizeja (Mt 23:15).

Ono što je narušilo sliku o toj i takvoj teokratskoj organizaciji i onima koji su je predvodili je bio stav istaknutih i vodećih ljudi koji su prvenstveno isticali svoj autoritet, svoju pravednost, svoju samodopadnost i bogobojaznost. Zbog tog stava su više štitili svoje ideale i svoj autoritet nego duhovne potrebe i prava običnog vjernika. Zato su bili spremni odbaciti i izbaciti iz sinagoge svakoga tko bi narušio tu njihovu samopravednost i tko bi prihvatio neku drugu istinu. Netko je mogao biti potpuno podložan Bogu, biti dobar i bogobojazan čovjek, ali ako bi se usudio narušiti tu stvorenu sliku o njima i njihov poredak stvari, bio bi izopćen.

O Isusu su tako kao članu židovske zajednice u narodu svi dobro govorili jer je živio po Zakonu. Međutim, kad je javno progovorio o Bogu i Svetom Pismu i ukazivao na pravo značenje onoga što je bilo zapisano, i kad je progovorio o pravoj slici onih koji su se predstavljali kao Božji zastupnici, onda je Isusov bogobojazni način života u njihovim očima izgubio vrijednost, pa su ga na kraju vjerski vođe i njihovi istomišljenici odbacili i ubili kao bogohulnika. Bojali su se da će narod odbaciti svoju odanost prema vjerskoj instituciji i time izgubiti volju da se suprotstave rimskoj okupaciji. Time bi židovski vjerski vođe izgubili novac, moć i utjecaj. Na sličan način se Društvo Stražarske kule boji da će izgubiti vlast nad skupštinama a time i novac za održavanje štamparija i podružnica ukoliko se odbace neka tradicionalna učenja i prihvate drugačije skupštinsko ustrojstvo i drugačije gledište o službi propovijedanja zbog koje ubiru novac i vrše distribuciju svojih izdanja.

Treba uzeti u obzir da Isus nije bio toliko proganjan zbog "novog učenja“ kojeg se moglo dovesti u vezu sa duhom Božje Riječi nego zato što su bili protiv toga da njegova riječ umanji snagu njihova autoriteta nad Svetim Pismom. Znali su da onaj tko ima autoritet Svetog pisma može lako dobiti utjecaj nad narodom, pa su tražili načina da ga uhvate za riječ i osude za hulu (Mk 1:27; Iv 8:58,59; Mt 26:64,65). Kad je Isus iznosio neka učenja, onda je dao jedno pravilo rekavši:

“Ono što naučavam nije moje, nego dolazi od onoga koji me poslao. Ako tko želi vršiti njegovu volju, on će znati je li to učenje od Boga ili ja govorim sam od sebe. Tko govori sam od sebe, traži svoju slavu, a tko traži slavu onoga koji ga je poslao, taj je istinit i u njemu nema nepravednosti.“ (Iv 7:16-18)

Tako su se samo oni Židovi koji su istinski vršili Božju volju sami uvjeravati da li je Isusovo učenje od Boga ili ne, dok su ga drugi odmah odbacili i lažno prikazivali. To su učinili jer su vršili ljudsku volju misleći da Bogu služe, a u biti su služili onima koji su tražili svoju slavu.

Načelo koje je Isus ovdje izrekao uključuje znanje koje može imati samo onaj tko želi vršiti volju Božju, a ne čovječju. Samo takvi mogu razabrati što je od Boga, bez obzira da li to čuju od svojih vjerskih učitelja ili od nekog običnog člana zajednice. Po tom načelu je svaki iskreni Židov mogao znati koje je učenje od Boga – da li učenje njihove zajednice ili učenje nekoga proroka ili učitelja kojega su njihovi vjerski vođe gledali kao otpadnika i heretika. Sve dok takvi ljudi u narodu nisu čuli Isusa kako javno govori i poučava, smatrali su da njihovi vjerski vođe imaju zadnju riječ, ali kad su čuli Isusa onda su bili...

“... zadivljeni njegovim učenjem, jer ih je učio kao onaj iza čijih riječi stoji Bog, a ne kao njihovi pismoznanci.“ (Mt 7:28,29)

To znači da se vjernici nisu trebali strogo držati načela i učenja svoje zajednice i po tome automatski odbacivati svako ‘novo učenje’ bez da se sami uvjere da li se ono temelji na Bibliji ili ne. Mogli su to sami zaključiti, pa makar morali odbaciti neko učenje svoje zajednice u korist novog učenja koje je dolazilo od neovisnog učitelja poput Isusa. No, vjerski poglavari nisu bili voljni mijenjati svoja učenja i postavke zbog takvih neovisnih učitelja.

Na isti način se vodeći članovi ove Zajednice i ostali starješine svim silama suprotstavljaju svakom drugačijem ili ‘novom učenju’ koje dolazi od najmanjih članova. Oni se čak nisu u mom slučaju ni željeli uvjeravati u to ‘novo učenje’ samo zato što je Vodeće tijelo to zabranilo i unaprijed osudilo svakoga tko drugačije misli i uči, pa makar to bila i istina. Čak su se bojali da ostali članovi skupštine čuju ili saznaju o kakvom je to učenju riječ pa su učinili sve kako bi im zabranili da razgovaraju sa mnom. Zato nitko nije mogao ni čuti, a kamoli znati je li to učenje od Boga ili sam ja govorio sam od sebe. Takvim stavom su dali do znanja da bi oni postupili drugačije i strožije od židovskih religioznih vođa. Naime, da su takvi ljudi vodili tadašnju zajednicu Božjeg naroda, oni bi Isusa ušutkali već u samom startu, kako se ne bi čulo što to on govori i kako se narod ne bi mogao uvjeravati da li on stvarno govori istinu.

Umjesto da vide kako u meni nema nepravednosti, oni su već unaprijed imali spremnu osudu. Kao što su svećenici optužili Isusa da je svojim učenjem i izjavama tražio slavu ‘sina Božjeg’ koja mu ne pripada, tako su i mene osudili govoreći da sam pod utjecajem ponosa sebe stavio u rang s Vodećim tijelom (pomazanim sinom Božjim - kako se predstavljaju). Prema tome, nije toliko bilo sporno ‘novo učenje’ protiv kojeg se nisu mogli boriti Biblijom. Sporno je bilo to što nisu dozvoljavali da bilo što poremeti sadašnji ustrojeni poredak Društva Stražarske kule i da bilo što umanji slavu i moć koju imaju članovi Vodećeg tijela.

Zamislimo sada kako bi to izgledalo kad bi Isus ovlastio neke svoje izabrane da unutar raznih kršćanskih zajednica progovore kao proroci u njegovo ime. Takvi bi mogli predočavati ona ‘dva svjedoka’ koji bi kršćanskom svijetu prorokovali i objavljivali Božju riječ (Ot 11:1-6). Pitanje je kako bi se prema njima odnosili vrhovnici raznih kršćanskih zajednica, a kako obični vjernici. Budući da će se ti ‘proroci’ jednog dana pojaviti na zemlji onda je jako važno vidjeti kako istaknuti starješine sada gledaju na svoj autoritet i kako postupaju prema svojim članovima koji progovore u Božje ime.

Za razliku od ove zajednice Jehovinih svjedoka, Isus je ipak unutar svoje židovske zajednice imao neku relativnu slobodu i dopuštenje javnosti da javno i kritički progovori o religioznim učiteljima, njihovim učenjima i organizaciji koju su smatrali Božjim uređenjem, te da govori o pravom značenju onoga što piše u Bibliji. Svi su se mogli uvjeravati u njegova učenja. No, strah koji je zavladao među vjerskim vođama učinio je svoje i stvorio princip ponašanja za kojeg su se kasnije uvijek držali vođe raznih kršćanskih zajednica.

Činjenica je da je velika većina Židova svoju teokratsku organizaciju vidjela na način koji im je prezentiran od vjerskih vođa pa su i oni u svojoj revnosti i samouvjerenosti bili spremni braniti je od ljudi poput Isusa i apostola. Nije im bila toliko važna riječ istine nekog koga se preziralo i odbacivalo kao otpadnika od organizacije, nego osjećaj ponosa što pripadaju Božjem izabranom narodu kojemu su "povjerene svete Božje objave“ (Rim 3:2). Čak i čuda koja su činili Isus i apostoli, nisu mogla promijeniti njihova ustaljena razmišljanja i institucionalni stav. Ni meni to ne bi pomoglo jer bi i oni za takvo nešto tvrdili da to činim pomoću Belzebuba – vladara demona (Mt 10:25; Mk 3:22).

Iz priloženog transkripta će se vidjeti da su upravo to oni i tvrdili za ona moja razmišljanja za koja su čak priznali da mogu biti ispravna i istinita. Prema tome, iako s jedne strane na organizaciju Jehovinih svjedoka možemo gledati u pozitivnom svjetlu, postoje neke stvari koje tu sliku narušavaju. Jedna od tih spornih stvari su njena pogrešna učenja, načela i pravila, a drugo sporno pitanje je njen stav prema onima koje ona proglašava otpadnicima čime zloupotrebljava svoju autoritetu i moć. U pokušaju da pod svaku cijenu zadrže onu pozitivnu sliku i visoko mišljenje o sebi i svojoj organizaciji, oni su pred drugima željeli narušili sliku o meni.


Rođen u 'istini'

Oduvijek sam bio uvjeren da je ‘istina’ temelj kršćanske zajednice Jehovinih svjedoka. Rođen sam i odrastao u kršćanskoj obitelji, te su me roditelji od malih nogu poučavali i odgajali po biblijskim mjerilima i zahtjevima naše vjerske zajednice. Zato se za mene govorili da sam ‘rođen u istini’. No, dok sam čitao Bibliju ona mi je govorila o jednom drugačijem rođenju tj. rođenju svetim duhom po Bogu kao našem nebeskom Ocu. Uvidio sam da moje rođenje unutar zajednice Jehovinih svjedoka nema tu duhovnu vrijednost koje ima ‘novo rođenje’.

Prije svog krštenja trebao sam prihvatiti učenje po kojem to krštenje u vodi nema nikakve veze sa krštenjem u Krista Isusa. Kao i većini moje braće uvjeravalo me se da Isus nije posrednik između mene i Boga jer svojim krštenjem nisam trebao uči u novi savez kojeg je Isus sklopio s prvim kršćanima. Uvjeravalo me se da sam po pitanju tog saveza stranac ili tuđinac; da nisam posvojen kao dijete Božje nego da u svom odnosu s Bogom mogu stvoriti samo prijateljstvo s njim i ništa više od toga. Zadovoljavao sam se takvom istinom koja mi je prividno davala neki smisao i sigurnost, ali ujedno sprječavala da osjetim istinu u svom životu. Svoj put u spasenje sam promatrao kroz ljudsku pisanu riječ, a ne kroz Krista koji je Božja Riječ. Sve to mi je odudaralo od onoga što Biblija govori i što mi je duh stalno svjedočio dok sam je čitao. Zato su mnogi odlazili iz Zajednice jer kroz takvu istinu nisu stvorili dublje zajedništvo s Isusom nego samo neko imaginarno zajedništvo s klasom pomazanika koji su jedini mogli biti u tom direktnom zajedništvu s Kristom. U zajednici su ostajali samo oni koji su se emocionalno vezali za organizaciju i njena učenja. I ja sam bio među njima jer sam stalno očekivao nešto više za čim sam nesvjesno čeznuo.

Kad sam se oslobodio institucionalne istine i počeo čitati Bibliju otvorena uma i srca, mogao sam svoje krštenje, vjeru i nadu promatrati i doživjeti na isti način kao prvi kršćani, što mi je prije bilo onemogućeno. Naime, Zajednica je svojim članovima dala do znanja da se mnoge misli upućene prvim kršćanima ne mogu odnositi na današnje kršćane jer su navodno svi prvi kršćani imali samo jednu (nebesku) nadu, dok mi danas uglavnom imamo drugorazrednu tj. zemaljsku nadu. Npr. u Bibliji čitam gdje Pavle svim tadašnjim kršćanima kaže:

“Jer svi koje vodi Božji duh sinovi su Božji. Jer niste primili duh ropstva da se opet bojite, nego ste primili duh posinjenja, koji nas potiče da vičemo: “Abba, Oče!” Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja. A ako smo djeca, onda smo i nasljednici — nasljednici Božji, a sunasljednici Kristovi, ako trpimo zajedno s njim da bismo zajedno s njim bili i proslavljeni“ (Ri 8:14-17).

Ove riječi, kao i mnoge druge nisam smio smatrati kao da su upućeni meni nego nekoj višoj klasi kršćana. No kad sam te riječi čitao u kontekstu cijele Biblije, onda sam osjećao da su one upućene svim kršćanima, pa i meni osobno. Apostol Pavle se svim prvim kršćanima obraćao kao ‘sinovima Božjim’ ili ‘Božjoj djeci’. Lako je zapaziti da oni nisu znali za nikakvu drugorazrednu grupu kršćana kojima će duh svjedočiti da nisu Božja djeca, niti su ovakve izjave u njima budili neki osjećaj pripadnosti višoj klasi koja će vladati nižom klasom kršćana. Taj osjećaj židovski kršćani nisu mogli gajiti čak ni prema vjernicima iz neznabožačkih naroda, koje su do tada smatrali strancima i tuđincima.

Prvi kršćani su znali da postoje samo dva duha – ‘duh ropstva’ koji im je jedno vrijeme svjedočio da su u ropstvu grijeha i smrti i ‘duh posinjenja’ koji im je svjedočio da su svojim krštenjem ušli u bliski odnos sa Bogom i Kristom. Pitanje koje mi se uvijek nametalo je - koji to duh svjedoči u meni i mojoj braći u vjeri? Ako to nije duh posinjenja kojim možemo biti toliko prisni sa svojim nebeskim Ocem da mu se obraćamo sa “Abba, Oče“, onda je to duh ropstva. Nema trećeg duha. Ako se mnogi od nas ne mogu smatrati djecom Božjom, onda ne možemo imati ni tu nadu da naslijedimo Božje kraljevstvo i budemo proslavljeni u tijelu koje će biti oslobođeno ropstva grijeha i smrti. Ako nismo u savezu s Bogom preko Krista, onda se na nas ne mogu odnositi uvjeti i blagoslovi tog saveza. Tako i dalje ostajemo u ropstvu zatvorenog uma dok robujemo čovjeku i njegovoj vlastitoj ideji spasenja.

Dugo vremena nisam mogao sebe gledati kroz vjeru i nadu koju su primili prvi kršćani, pa se nisam vidio kao Božje dijete koje je u novom savezu s Bogom. Smatrao sam se ‘strancem’ jer me u to stalno uvjeravao duh koji je izlazio iz publikacija Watchtowera. Dok mi je sveti duh govorio jedno, ja sam se kao i svi ostali Jehovini svjedoci tvrdokorno opirao svetom duhu. To me podsjeća na Židove kojima je Stjepan rekao:

“Ljudi tvrdokorni i neobrezanih srca i ušiju! Vi se uvijek opirete svetom duhu — kako su činili praoci vaši, tako činite i vi.“ (Dj 7:51)

To je samo jedan primjer gdje su mi članovi Vodećeg tijela uvjerljivom retorikom i cenzurom zatvarali oči i uši da ne vidim duhovnu stvarnost i ne čujem ono što duh Božji svjedoči u meni i mojoj braći. Umjesto Božjeg duha, nama se kroz ljudsku riječ stalno nametao duh članova Vodećeg tijela (koje se smatra istaknutim sinovima Božjim) koji nas još uvijek uvjeravaju da nismo ono što jesmo ili što bi trebali biti. U tu svrhu nam se daju neki dijelovi biblijskih tekstova izvađeni iz konteksta s kojima bi trebali hraniti svoj duh, svoje misli i srce.

Od toliko divnih misli koje su me trebale hraniti iz Božje riječi, ja sam cijelo to vrijeme sa Božjeg stola dobivao i uzimao samo ‘mrvice’, odnosno samo one misli kojim su se mogli nahraniti kršćani niže ili zemaljske klase. Nisam smio posegnuti za onom cjelovitom duhovnom hranom koja se nudila prvim kršćanima. Svoju duhovnu glad sam ipak zadovoljavao jednom drugom hranom koja mi je punila misaoni želudac, pa nisam osjećao glad jer sam, kao i svi drugi, bio stalno bombardiran obiljem informacija koje su dolazile ih Watchtover kuhinje putem polumjesečnih i mjesečnih časopisa i drugih izdanja. Međutim to nije moglo zadovoljiti moj duh koji je putem Božje Riječi dobivao jedno drugo svjedočanstvo. Čitajući Bibliju osjećao sam da mi Bog govori i nudi jedno, dok mi istaknuti mudraci govore i daju sasvim nešto drugo. Bog mi je davao svoju cjelovitu riječ kao hranu, a oni su mi iz te hrane izdvajali neke hranjive sastojke i nudili ostatke.

Takvo hranjenje započinje sa ‘mlijekom’ iz kojega je izdvojena sva masnoća, a nudi se obojena bijela voda sa malo hranjive vrijednosti i sa dosta vitaminskih dodataka. Kad apostol Pavle kaže da je svoju duhovnu djecu hranio ‘mlijekom’, a zrele kršćane s ‘čvrstom hranom’, onda je lako zaključiti kakvo su mlijeko i hranu dobivali oni, a kakvo mlijeko i hranu dobivamo mi putem publikacija. Naime, u ovim publikacijama se iz njegovih nadahnutih poslanica odvajaju misli za malobrojne članove više klase i nude uopćene misli koje bi trebale zadovoljiti i našu drugačiju drugorazrednu nadu i pozvanje. Godinama nisam mogao duhovno ojačati do te mjere da uzrastem do spasenja kojeg nudi Bog. Uvidio sam da su zbog takve duhovne hrane, Jehovini svjedoci samo prividna imitacija ili loša kopija prvih kršćana i da im za temelj vjere i nade nedostaje svjedočanstvo Božjeg duha. Da bi izašao iz tog okvira morao sam poslušati apostola Petra koji je rekao:

“... i kao novorođena djeca, razvijajte želju za čistim mlijekom riječi Božje, da biste hraneći se njime uzrasli do spasenja, ako ste doista okusili koliko je Gospodin dobrostiv.“ (1.Pe 2:2,3)

To ‘čisto mlijeko’ je u sebi sadržavalo nepatvorenu istinu o Božjoj djeci. Koju sam istinu trebao čuti i poslušati – onu izvornu i nadahnutu Božju riječ ili onu ljudsku za koju se zna da nije nadahnuta? Apostol Petar kaže:

“Sada kad ste poslušnošću (toj nadahnutoj) istini očistili duše svoje da biste mogli pokazivati nelicemjernu bratsku ljubav, ljubite jedni druge žarko i od srca! Jer niste nanovo rođeni iz raspadljivog, nego iz neraspadljivog sjemena, riječju živog i vječnog Boga... a riječ je ono što vam je objavljeno kao dobra vijest.“ (1.Pe 1:23,25)

Ove riječi su mi dali razloga da preispitam dobru vijest koju sam prihvatio od svojih učitelja. Nakon preispitivanja sam shvatio da sam od onih koji se smatraju ‘razboritim upraviteljem’ cijelo vrijeme slušao neku drugu i drugačiju dobru vijest za razliku od one koju su čuli i prihvatili prvi kršćani. Shvatio sam da svi vjernici trebaju biti kršteni u Isusa i preko njega kao prvorođenog ući u novi savez s Bogom kako bi se o njima govorilo da su kršteni svetim duhom i ‘rođeni odozgo’. Tim duhom su pomazani i to je ono što je ‘upravitelj’ ove Zajednice krivo razumio (kao i u slučaju drugih pojmova) jer je ustvrdio da se radi o pomazanju 144000 kršćana u službu Isusovih kraljeva koji će s njim vladati nad nižom klasom kršćana. Međutim, kršćanski spisi daju jasno spoznati da je riječ o pomazanju kojim se sve kršćane novim rođenjem prima u Kristovu skupštinu i Božju obitelj, a ne o imenovanju za kraljeve. To pomazanje ili posvećenje svetim duhom i ulazak u novi savez s Bogom je otvoreno svima koji prihvate Isusa za svog Gospodina. Zato je Isus obećao poslati svojim učenicima sveti duh koji je imao zadatak krštavati njegove sljedbenike i biti u njima. Uzimajući to u obzir Pavle je napisao kršćanima:

“Ali vi ne živite po tijelu, nego po duhu, ako Božji duh doista prebiva u vama. No ako tko nema duh Kristov, taj nije Kristov.“ (Ri 8:9)

U želji da zaista budem Kristov i da Božji duh prebiva u meni, ja sam se počeo voditi Kristovim duhom koji je prebivao u meni, a koji dugo vremena nije mogao djelovati zbog zatvorenog uma. Kad je počeo djelovati u meni osvjedočio sam se da sam postao dio jedne puno veće duhovne obitelji kršćana kojima nije važno članstvo bilo koje kršćanske organizacije nego Božje priznanje da su njegovo posvojeno i posvećeno dijete. To je ono pravo ‘rođenje u istini’, jer je Isus za sebe rekao:

“Ja sam istina.“ (Iv 14:6)

Sada kada kažem da sam ‘rođen u istini’ onda to više nema nikakve veze sa mojim fizičkim rođenjem unutar institucije koja za sebe tvrdi da je ‘istina’. Rođenje u institucionalnoj istini mi nije garantiralo pravo na vječni život po Kristu iako sam se krstio u uvjerenju da svoje spasenje mogu postići samo kao punopravni član zajednice Jehovinih svjedoka. Kad se netko rodi i krsti unutar jedne vjerske zajednice i usvoji njen način razmišljanja i vjerovanja, može za njega i druge izgledati kao najbolji način na koji se može udovoljiti Bogu i postići spasenje. Ali shvatio sam da nijedna vjerska zajednica ne može za sebe govoriti da je “put, istina i život“, niti može tvrditi da su neki njeni članovi napustili istinu, a time i Krista samo zato što su je napustili ili su iz nje bili isključeni.

Ja sam bio isključen iz organizacije i zajednice Jehovinih svjedoka, ali nisam napustio ni Boga niti Isusa, a samim tim niti istinu koja je u Kristu. Od svog fizičkog rođenja u institucionalnoj istini, pa sve do shvaćanja da mi je po Božjoj volji određeno ‘rođenje odozgo’, mogu reći da sam prošao put koji je Isus prošao unutar svoje vjerske zajednice. Za njega se također može reći da je po tijelu ‘rođen u istini’, jer je vjerska zajednica kojoj je pripadao po rođenju, bila u savezu sa Bogom. Nad sobom je imao vjerske službenike koji su imali zadatak da duhovno brinu o svakom članu zajednice, pa čak i o njemu dok je odrastao i živio među njima. Međutim, ti isti ljudi su odbacili istinu koju je preko njega svjedočio Božji sveti duh, a čvrsto se držali svoje institucionalne istine koju su branili pod prijetnjom izopćenja.

Nakon svog krštenja u vodi i krštenja svetim duhom odozgo, Isus je uzdignut iznad svih institucionalnih ograničenja i zidova. Svoju isključivu podložnost Bogu je isticao kao mjerilo koje treba slijediti čak i onda kada vjerski poglavari prijete izopćenjem. Kad je hrabro progovorio i svjedočio za istinu onda je ubrzo došao u sukob sa vjerskom institucijom koja je branila svoju istinu, a time i svoje pravo da upravlja Božjom riječi i Božjim narodom onako kako ona to najbolje zna. Iako je u skladu sa Božjom voljom govorio da je on Krist, koji je izabran za njihovog kralja, oni ga nisu željeli vidjeti kao takvoga, nego kao običnog čovjeka koji se mora podrediti njima i njihovoj istini.

Nakon njegove smrti i uskrsnuća, Židovi vjerni svojoj tradiciji i instituciji, su proganjali njegove sljedbenike misleći da su u pravu. Ti isti Židovi su za apostole i druge kršćane mogli govoriti da su napustili istinu i pravi put jer su napustili židovsku vjersku tradiciju i zajednicu koja je bila u savezu s Bogom. No, mi danas govorimo da nisu bili u pravu jer su upravo oni ostali zarobljeni u instituciji koja je odbacila novu stvarnost, a time i put istine. Ta religija sa vidljivim obilježjima Božjeg hrama je bila široki put kojim su oni željeli nesmetano i ponosno hoditi. Uski put koji je bio otvoren je odbacio religiju i sva njena obilježja pa su oni koji su ga izabrali trebali “štovati Oca duhom i istinom“ (Iv 4:23). Prema tome, iako se kršćanstvo kao cjelina nalazi u novom savezu s Bogom, samo malobrojni kršćani žive u spoznaji svog novog rođenja.

Kršćani rođeni duhom se nalaze u različitim kršćanskim zajednicama ali zato zajedno tvore Isusovu sveopću ‘Skupštinu’. Samo oni mogu svjedočiti za sebe da su rođeni u istini. S druge strane, oni koji tvrde da su ‘rođeni u istini’ ili da se ‘nalaze u istini’ samim tim što su članovi kršćanske vjerske zajednice Jehovinih svjedoka, koja naizgled ima neka obilježja prave religije, mogu biti u sukobu sa duhom i onom pravom ‘istinom’ o kojoj je Isus svjedočio. Istina o kojoj je Isus govorio bila je daleko iznad institucionalne istine kojoj su njegova židovska braća bili robovi, a slično je i danas. Zato nisam mogao prihvatiti tu klasnu razliku između onih navodnih pomazanika koji su po tumačenju Watchtowera ‘rođeni od Boga’ i svih nas ostalih koji su imali tu (ne)sretnu okolnost da se po svojim roditeljima samo fizički rode i krste unutar jedne vjerske institucije i budu stavljeni izvan novog saveza. Onaj tko je rođen od Boga je rođen u istini a ne onaj tko je rođen ili kršten u vjerskoj zajednici koja ima manje ili više dodirnih točaka sa biblijskom istinom i pravim kršćanstvom. Prije svoje smrti Isus je obećao svojim učenicima:

“Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 18:32)

S druge strane, oni koji su bilo kada i u bilo kojoj kršćanskoj zajednici upoznali Krista preko svojih vjerskih poglavara su bili u opasnosti da upoznaju jednu drugu istinu i tako budu robovi institucionalne istine. Istina o kojoj je Isus govorio nije obuhvaćala samo oslobođenje od vjerskih zabluda, nego prije svega o oslobođenju od ropstva grijeha i smrti. Budući da je Isus ujedno i Božja Riječ, onda je On ta ‘istina’ koja oslobađa, ne samo od ropstva grijeha i smrti, nego i od vjerskih zabluda. Zato je rekao Židovima:

“ako vas Sin oslobodi, doista ćete biti slobodni.“ (Iv 8:36)

Bio je svjestan da su njegova židovska braća robovali vjerskoj instituciji koja im je nametala svoju istinu i time zatvarala vrata Božjeg kraljevstva. U Stražarskoj kuli od 15.3.1991. piše:

“Isus je jednom rekao židovskim vjerskim vođama, upućenim u Mojsijev zakon: ”Jao vama, učitelji Zakona, jer ste odnijeli ključ spoznanja! Vi sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući zapriječiste“ (Luka 11:52, St). ’Zapriječili su onima koji su htjeli ući‘ kamo? Isus nam prema Mateju 23:13, govori: ”Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga: vi sami ne ulazite u njega, a ne dopuštate ni da uđu oni koji bi htjeli!“ (St). Židovsko svećenstvo je zatvorilo vrata mnogima, oduzimajući im priliku da budu [u Božjem kraljevstvu] s Isusom Kristom.“ (str. 5)

Biti s Kristom u njegovom kraljevstvu je bila priprema od Boga namijenjena svim ljudima, a najprije Izraelcima. Međutim, židovski religiozni vođe su ključ tog vrijednog znanja uzeli i sakrili, pa ni sami nisu mogli uči k Bogu, a onima koji su ga tražili su priječili da ga nađu. Uspostavili su svoja učenja, pravila i ceremonije i to prikazivali kao put do vrata kroz koja se dolazi k Bogu. Oni su sebe vidjeli u savezu i zajedništvu s Bogom. Smatrali su da su pravedni i na sigurnom u Božjem toru, dok su veliku većinu naroda smatrali nižom klasom ili ljudima zemlje koja je izvan tora (Iv 7:49). Suprotno od zemlje je nebo, pa možemo reći da su po toj njihovoj klasifikaciji postojali ljudi neba i ljudi zemlje, odnosno nebeska i zemaljska klasa. U svojoj ruci su držali ključ vlastitog znanja koji nije odgovarao Božjem naumu. To isto se kasnije dešavalo u kršćanstvu koje je na neke druge načine ljudima zatvaralo vrata nebeskog kraljevstva. Stoga Isusove riječi upućene farizejima i pismoznancima imaju svoju važnost i danas. Dobro je znati da li ona spoznaja koja nam se servira odgovara Božjem naumu ili su možda učitelji Svetog Pisma uveli svoja učenja koja također zatvaraju vrata ulaska u Božje kraljevstvo.

Činjenica je da je Isus ljudima vratio pravi ključ znanja i otvorio ta vrata kroz koja se jedino moglo uči u Božje kraljevstvo, a ulazak kroz njih je bio moguć jedino kroz ponovno rođenje. On je svojim sljedbenicima otvorio jedan novi put prema Bogu i vječnom životu – upravo onaj put koji je već bio zacrtan preko Zakona i Proroka. Svi koji su ga prihvatili za svog Gospodina i bili kršteni u njegovo ime, su mogli Božjom voljom biti ‘nanovo rođeni’. Zato su i oni Židovi koji su se ranije krstili samo u vodi, trebali podvrći krštenju duhom kako bi mogli ući u zajedništvo s Kristom. Oni koji to nisu učinili su ostali izvan novog saveza tako da im njihovo krštenje u vodi nije omogućavalo spasenje. Isto se tako dešava u zajednici Svjedoka koja svojim članovima nudi samo krštenje u vodi, a ne krštenje i rođenje Svetim duhom.

Nama se danas pokušavaju zatvoriti vrata koja je Krist otvorio za sve, pa nam se nudi neki zaobilazni put prema Božjem kraljevstvu i vječnom životu. Stvorena su dva tora i dvije klase kršćana, od kojih je ona nebeska u novom savezu s Bogom, a time i bliže Bogu, te ona druga niža tj. zemaljska klasa koja je izvan saveza s Bogom, i za koju se tvrdi da neće ući u nebesko kraljevstvo nego u zemaljsko. Budući da se pojmovi ‘nebesko’ i ‘Božje’ odnosi na jedno te isto kraljevstvo, onda je to njihovo tumačenje suprotno onome što je Krist rekao ljudima koje će on prihvatiti kao svoje ‘ovce’:

“Dođite, vi koje je Otac moj blagoslovio, naslijedite [nebesko tj. Božje] kraljevstvo koje je pripremljeno za vas od postanka svijeta!“ (Mt 25:34)

Isus nikad nije propagirao neko zemaljsko kraljevstvo (iza kojeg stoji kralj koji nije postavljen od Boga) tako da se pojam ‘kraljevstvo’ u njegovoj izjavi odnosi samo na Božje tj. nebesko kraljevstvo koje će obuhvatiti svu zemlju jer moramo znati da Svevišnji vlada kraljevstvom ljudskim i da ga daje kome hoće i nad njim postavlja (svojeg čovjeka) najnižega od ljudi” (Da 4:17). Da bi mogli vidjeti i uči u to kraljevstvo Isus je rekao Nikodemu a time i svima nama:

“Zaista, zaista, kažem ti, ako se tko ponovno ne rodi, ne može vidjeti kraljevstvo Božje ... Zaista, zaista, kažem ti, ako se tko ne rodi od vode (Božje Riječi) i duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.“ (Iv 3:3,5; 15:3; usporedi Ef 5:26)

Koliko god se ljudskim tumačenjima želi uvjeriti da Bog nije namijenio ‘novo rođenje’ za sve vjerne kršćane, ja znam da nijedna ljudska ideja i misao ne može spriječiti Boga da učini ono što je naumio sprovesti preko svog zemaljskog sina Isusa Krista. Novo rođenje je dar od Boga kojim postajemo njegova djeca sa zalogom vječnog života u sebi. To se dešava nakon što se mislima i srcem obratimo Bogu. To je trenutak kada sjeme Božje Riječi u nama prouzroči simbiozu između našeg duha i Svetog duha kojim se stvara i rađa novo stvorenje kao što je rekao apostol Petar:

“Jer niste nanovo rođeni iz raspadljivog, nego iz neraspadljivog sjemena, riječju živog i vječnog Boga.“ (1.Pe 1:23; Jk 1:18; 2.Ko 5:17)

Sveti duh od tada djeluje u nama prema rastu visine Kristove. Čovjek kroz svoju vjersku instituciju može sprovesti svoju ideju po kojoj odbacuje ‘novo rođenje’ za mnoge koji vjeruju u Krista, ali to ne sprečava Boga i Krista da Svetim duhom nevidljivo za ljudske oči krste i u svoju obitelj i Skupštinu prihvate sve one koji Isusa smatraju svojim Gospodinom i time ih obilježe kao svoju djecu koja su u novom savezu s njim. Taj ključ znanja mi je otvorio prava vrata spoznaje o Kristu te sam uvidio da svoje krštenje u Kristu mogu slobodno smatrati krštenjem Svetim duhom kojim sam poput Isusa i njegovih sljedbenika uzdignut iznad svih institucionalnih ograničenja. Zato sam bio hrabar da iz te nove pozicije gledanja progovorim o svojim novim uvjerenjima koje sam stekao kroz otvoreno i dublje čitanje Biblije. Želio sam otvoriti mogućnost da i moja braća u vjeri vide tu stvarnost i da se zajedno sa mnom raduju pravoj istini. No činjenica je da se i dalje ljudskom naukom hrani um a time i duh članova ove Zajednice kojim se sprečava njihov ulazak u novi savez s Bogom i zatvaraju vrata nebeskog kraljevstva. To ću usporediti s jednim primjerom.

Vodeće tijelo je dugo vremena govorilo da su oni zajedno s ostalim pomazanicima članovi klase ‘vjernog i razboritog roba’. Po novom tumačenju su nedavno te pomazanike degradirali tj. izbacili iz te klase, dok su sebe promovirali kao jedine članove te klase. Nešto slično se napravili po pitanju novog saveza. Od samog početka su svi kršćani svojim krštenjem i ponovnim rođenjem svetim duhom ulazili u savez s Bogom preko Krista. Međutim Upravno tijelo (kasnije Vodeće tijelo) je Jehovine svjedoke podijelilo na dvije klase – nebesku i zemaljsku pa je zemaljsku klasu kršćana degradiralo i izbacilo iz tog saveza dok je sebe zajedno s navodnim pomazanicima ostavilo u tom savezu. U Stražarskoj kuli od 15.10.2009. str.9. je u vezi toga napisano:

"Pavao je usporedio pomazane kršćane s udovima tijela. Oni ujedinjeno služe pod Kristom, koji je “glava tijela” (Kol. 1:18). Pavao je podsjetio kršćane da tijelo ima mnogo različitih udova. Zatim im je rekao: “Tako smo i mi, iako nas je mnogo, jedno tijelo u zajedništvu s Kristom.” Slične riječi uputio je pomazanim kršćanima u Efezu: “U svemu ljubavlju uzrastimo do zrelosti da budemo poput njega koji je glava, a to je Krist. Od njega cijelo tijelo — kojemu su svi dijelovi skladno sastavljeni i složno rade jer svaki zglob koji ih povezuje ispunjava svoju svrhu da bi svaki pojedini ud mogao primjereno djelovati — doprinosi svojem rastu na izgradnju samoga sebe u ljubavi” (Efež. 4:15, 16). Za razliku od pomazanika “druge ovce” nisu dio Kristovog tijela (Ivan 10:16).

Ovakva degradacija vjernih kršćana i njihovo izbacivanje iz članstva Kristova tijela spada u veliku zabludu u koju su bez preispitivanja povjerovali svi oni koji su svoje povjerenje dali vodstvu zajednice Jehovinih svjedoka i krstili se u to ime. S obzirom da sam svjestan te zablude teško mi je gledati svoju braću u vjeri iako na njihovim licima vidim radost i zadovoljstvo čak i onda kad ih se uvijek iznova uvjerava da nisu dio Kristovog tijela. Tu radost održavaju kroz kompenzaciju drugačije dobre vijesti, po kojoj kao drugorazredni kršćani ipak ostvaruju pravo na vječni život u Božjem kraljevstvu. Ako se tako može uči u Božje kraljevstvo onda za njih nije važno jesu li ili nisu u novom savezu, odnosno jesu li ili nisu dio Kristovog tijela. No, za mene je to pitanje postalo jako važno jer sam spoznao tu jako važnu biblijsku istinu.


Moj život i služba

Sadašnje razumijevanje o nekim 'istinama' se manje ili više razlikuje od onoga kojega sam prihvatio u periodu kada sam od malih nogu rastao u institucionalnoj istini. Bio sam sramežljiv i povučen, pa čak i pomalo nesiguran u sebe jer sam jako mlad na sebe preuzimao mnoge odgovornosti u skupštini. No, svi su dobro govorili o mojoj vjeri, službi i ljubavi koju sam pokazivao prema Bogu i ljudima. U meni su vidjeli brata u kojeg mogu imati povjerenja. Upoznali su me kao objavitelja, evanđelizatora, starješinu, pastira i učitelja; kao besprijekornog, moralnog i poštenog mladića i čovjeka koji je bio spreman podnijeti zatvor zbog svoje vjere; kao obiteljskog čovjeka koji se trudio biti dobar suprug i otac. Smatrali su me revnim objaviteljem jer sam služio kao punovremeni propovjednik, a kasnije od svoje dvadeset i pete godine i kao nadglednik. Pokrajinski nadglednik uz pristanak starješina iz moje skupštine me je poslalo da služim u gradu udaljenom 60 km i grupi udaljenoj 30 km koje sam ranijih godina stvarao u suradnji sa drugom braćom. Da nisam pristao, ta skupština se ne bi mogla u to vrijeme otvoriti jer nije bilo drugih starješina koji bi se stavili na raspolaganje. Tako su i ta braća u udaljenim mjestima dobro govorila o meni. To me podsjetilo na primjer mladog Timoteja koji je odrastao u ozbiljnog iskrenog kršćanskog slugu. Za njega čitamo:

“...Kad su apostoli Pavao i Sila tijekom drugog misionarskog putovanja došli u Listru, ondje su našli mladog Timoteja, koji je vjerojatno imao dvadesetak godina. “O njemu su dobro govorila braća u Listri i Ikoniju.” (...). Moguće je da je Pavao upoznao Timotejevu obitelj kad je nekoliko godina ranije prvi put posjetio to područje. No ovaj put pokazao je posebno zanimanje za Timoteja jer se on doimao kao iznimno dobar i revan mladić. Stoga je uz pristanak tamošnjih starješina Timotej pošao s Pavlom kako bi mu pomagao u misionarskoj službi. (Pročitaj Djela apostolska 16:1-3.). Timotej je trebao još mnogo toga naučiti od svog starijeg suradnika. A to je i učinio. Napredovao je do te mjere da ga je Pavao kasnije mogao s punim povjerenjem poslati da posjećuje skupštine kao njegov zastupnik. Tijekom petnaestak godina koje je proveo s Pavlom taj je neiskusan, a možda i sramežljiv mladić toliko napredovao da je postao vrstan nadglednik (Filip. 2:19-22; 1. Tim. 1:3). (Stražarska kula, 15.6.2010. na str. 11)

"Voljela su ga braća u njegovom gradu, a i u drugim je skupštinama bio na dobrom glasu. Iz izvještaja saznajemo da su o njemu dobro govorila ne samo braća u Listri nego i u 30 kilometara udaljenom Ikoniju (Djela 16:2). (...). Timotej nije stekao dobar glas među braćom zbog svojih talenata ili izgleda, nego zbog svoje unutarnje ljepote, zbog svojih dobrih osobina.“ (Temeljito svjedočimo, str.122).

Mladi Timotej je prihvatio Kristovu i apostolsku nauku. Stekao je uvid u Božju riječ pa je mogao imati temelja da uz pomoć svetog duha razumije mnoge duboke stvari. Mogao je raspoznavati nadahnute izjave te odvojiti one izjave koje su bile u skladu sa Božjom riječju od onih izjava koje su odstupale od prave istine. Koliko god je možda bio nesiguran u sebe, bio je siguran u ono što Biblija uči pa je mogao drugima ukazivati na neka pogrešna učenja. O tome čitamo:

"Timotej je kao nadglednik vjerojatno bio pomalo nesiguran u sebe, što se može zaključiti iz toga što mu je Pavao poručio: “Neka te nitko ne podcjenjuje zbog tvoje mladosti” (1.Tim.4:12). No Pavao je imao povjerenja u njega, te ga je poslao u skupštinu u kojoj je bilo određenih problema i rekao mu: “Zapovjedi nekima da ne naučavaju drugačije učenje” (1.Tim.1:3). (Temeljito svjedočimo, str. 122.)

Očito su u nekim skupštinama postojali učitelji koji su počeli naučavati drugačije učenje. Opasnost drugačijeg učenja je uglavnom bila prisutna od strane onih učitelja koji su naginjali razmišljati po onoj židovskoj institucionalnoj istini koju su kršćani trebali napustiti. Svaki starješina je na sebe preuzeo odgovornost da kao Gospodinov rob bude vjeran i razborit, da čita Bibliju s razumijevanjem i da je tumači na temelju osnovne nauke koju je trebalo nadograđivati dubljim uvidom u sve što je bilo za izgradnju vjere i točne spoznaje o Bogu i Kristu. Takvo kršćansko uređenje ukazuje da skupštine nisu imale centralizirano vodstvo koje bi bilo mjerodavno da za njih redovito iz mjeseca u mjesec priprema istu duhovnu hranu. Svi su starješine kao Gospodinovi robovi imali odgovornost da sami pripremaju i po potrebi daju duhovnu hranu vjernicima svojih skupština. Među njima su se neki pokazali kao vjerni i razboriti upravitelji, a drugi kao zli i nerazboriti.

Pavle je bio primjer Gospodinovog vjernog i razboritog upravitelja koji je imao pravo na osobno razumijevanje i tumačenje Pisama, a kojeg nije dobio od istaknutih apostola, nego vlastitim istraživanjem uz pomoć svetog duha. To nije promijenilo osnovnu i temeljnu nauku pa je s tim upoznao apostole u Jeruzalemu i neke skupštine kojima je pisao svoje poslanice. Za razliku od njega bilo je starješina (učitelja) koji su kod pripremanja duhovne hrane odstupali od osnovnog učenja pa im je trebalo zapovjediti da to ne čine. Među njima je bilo i onih starješina koji su podcjenjivali apostola Pavla jer je djelovao neovisno od Jeruzalemskih apostola i starješina, pa ga nisu smatrali mjerodavnim (vidi Gal 1:1,11).

Pavle je bio u jedinstvu s drugim apostolima po pitanju osnovne nauke, ali je do duboke i potpunije spoznaje sam dolazio i o tome je upoznavao pojedine skupštine, pa čak i Isusove apostole koji su jednom prilikom morali promijeniti svoje razumijevanje i postupiti po njegovoj spoznaji. O mnogim svojim spoznajama je upoznao i mladog Timoteja. Budući da o nekim stvarima apostoli nisu dali jasna i argumentirana objašnjenja, onda su neki učitelji i starješine o tome imali svoje mišljenje koje je moglo obezvrijediti istinu o Kristu.

Što bi bilo da su starješine neke skupštine podcijenile i odbacile Timoteja jer je govorio o stvarima koje oni još nisu čuli a koja pobijaju neka njihova razmišljanja? Da li bi ga odbacili jer takve naputke i argumentaciju nisu još dobili u pisanom obliku od apostola Jeruzalemske skupštine? Ne, Timotej je znao da je Biblija mjerilo kršćanskog učenja pa je poput Pavla bio slobodan iznositi biblijske argumente za i protiv nekog učenja. Uzimao je u obzir i usmenu predaju koja je potjecala od apostola kao i razumijevanje kojeg je stekao neovisno od njih i drugih starješina (1.Ko 11:2; 2.So 2:15). Ono što su naučavali i govorili apostoli se provlači kroz poslanice od kojih su najviše zastupljene poslanice apostola Pavla koji nije pripadao Jeruzalemskim starješinama. Budući da se neke njihove riječi i nauk danas tumači u svjetlu nepotpunog razumijevanja, onda bi svaki starješina poput Timoteja trebao biti ponukan da to ispravi. No, onaj tko bi to pokušao bi u našoj skupštini bio odbačen kao otpadnik jer je slika i princip postojećeg kršćanskog ustrojstva potpuno drugačija.

Današnje kršćanske crkve (skupštine) su uglavnom centralizirane tako da vrh crkve određuje sve što treba naučavati. To može imati nekih prednosti, ali i nedostataka. Činjenica je da se među tim učenjima nalaze i ona koja nisu ispravna ali su sastavni dio vjerovanja koja su zacementirana autoritetom Crkve (Skupštine). Svećenici, pastori, starješine i drugi učitelji kršćanstva moraju prihvaćati i naučavati samo ono što je unaprijed određeno, pa makar se neki od njih ne mogu složiti sa nekim naukama. Čak moraju zatvoriti usta onima koji uče drugačije od učenja crkvenog vrha. Ne priznaju nikoga tko bi Bibliju i sveti duh držao iznad ili neovisno od njihovog autoriteta. Zato sam se zalagao da se u našoj Zajednici omogući dvosmjerna komunikacija kako bi kršćani poput Pavla i Timoteja mogli imati slobodu da ukazuju svim starješinama, pa čak i onima na vrhu na ono što po njihovom mišljenju i dubokom uvjerenju odstupa ili još nije usklađeno s Biblijom.

U nekim kršćanskim zajednicama je dozvoljeno da pojedinci istupaju i progovaraju o stvarima koje bi trebalo mijenjati i uskladiti sa biblijskim učenjem, ali zbog centraliziranog i administrativnog ustrojstva do potrebnih promjena treba dugo čekati pa se unutar takvih zajednica formiraju interesne grupe vjernika koji svoju duhovnost zadovoljavaju u zajednici s onima koji imaju iste duhovne potrebe. No, ustrojstvo ove Zajednice nema sluha za takve pojedince i interesne grupe tako da se sve svodi na jednoobrazno sastančenje uz unaprijed pripremljena pitanja i odgovore, držanje uvijek te istih govora i poduka za unaprijed određene metode propovijedanja, što nije dovoljno da zadovolji različite duhovne potrebe. Kad bi netko kao Pavle i Timotej uvidio neke duhovne potrebe, manjkavosti pa čak i kriva učenja, on bi trebao po svojoj kršćanskoj savjesti djelovati u zaštitu osnovnih duhovnih vrijednosti i biblijskih učenja, najprije unutar lokalne skupštine, a preko hijerarhijskog ustrojstva i na najviše rukovodeće tijelo. No, takvi se pojedinci odbacuju jer današnje ustrojstvo Jehovinih svjedoka ne priznaje ništa što ne dolazi direktno od Vodećeg tijela u Bruklinu (New York).

Timoteja nije nitko od vodećih starješina u Jeruzalemu ovlastio da istražuje Bibliju i ukazuje na kriva učenja, pa smatram da ni meni nije potrebno to ovlaštenje od čovjeka jer ga imam izravno od samog Boga, a indirektno i od apostola Pavla. Imam pravo da bar svojim starješinama ukazujem na učenja i načela koja bi trebalo preispitati u svjetlu Biblije. Kad je Pavle rekao Timoteju: “Zapovjedi nekima da ne naučavaju drugačije učenje”, onda sam se i sam osjetio pozvanim od njega da ukažem starješinama na neka drugačija učenja koja bi trebalo odbaciti ili korigirati. Kad sam čitao Bibliju, onda sam osjetio da mi ona govori i daje određene zapovjedi što da učinim sa svojim duhovnim darom. Bio sam otvoren te sam progovorio o tome sa starješinama. Nisam se bojao starješina koji su stariji i po funkciji veći od mene. Zato sam nakon jedne rasprave pisao starješini moje skupštine o nekim stvarima koje u izvornom smislu i kontekstu daju jasniju sliku o onome što su Isus i apostoli govorili i zastupali po pitanju evanđelizacije. On je lukavo izbjegao priznati opravdanost svih tih argumenata, pa se ogradio. Umjesto da mi kao učitelj Božje riječi odgovori protuargumentima, on je u svom mailu (e-pošti) napisao:


 Dragi moj Danijele,

Glede mog mail-a da ne bi pogrešno razumio; ja zaista uživam sa tobom razgovarati i raspravljati (ne prepirati se), ali prepiska mail-om mi nije razgovor, imam osjećaj kao da igram dopisni šah. ... Ja isto ne želim ulaziti u rasprave i uvjeravanja ili razuvjeravanja jer to inače po meni nema smisla. Ti znaš sto piše i ja znam sto piše, ti možeš zaključiti i ja mogu zaključiti stvari, ali ako u svom razmišljanju imam unaprijed stvoren stav i sve što mogu saznati i istražiti usmjerim u podupiranju mog razmišljanja jer mi je često drago ili nije, tada neću dozvoliti da mi itko iznese neki argument, a ako ga i iznese ćuti ću ga sa ciljem da ga pobijem, a ne da o njemu razmislim. Takav ne bi želio biti i vjerujem niti ti. Zato ne želim polemizirati o tome. Kao sto sam i prije rekao, svatko od nas može dovoljno dobro istražiti stvari i prije toga se pomoliti za Jehovin duh. Mislim da mnoge zareze, velika i mala slova ili nedorečene misli moći ćemo u potpunosti saznati u Novom svijetu, a uvijek ćemo imati dovoljno informacija potrebnih za preživljavanje.

Pozdrav, (T.D)



Nažalost, on je u procesu protiv mene postupio drugačije od onoga što je ovdje napisao. Iako je mogao uživati u jednom dužem razgovoru i raspravi sa mnom on je morao stvoriti jednu granicu jer nije mogao proturječiti onome što sam iznosio. Umjesto da argumentirano pomoću Biblije pobije moje zaključke, on se ogradio jer za njega nije imalo smisla međusobno se uvjeravati ili razuvjeravati. Pokušao je moje uvjeravanje prikazati u negativnom svjetlu, jer se nije mogao argumentirano suprotstaviti mojim zaključcima. Kasnije su on i drugi starješine zastupali unaprijed stvoreni stav Zajednice tako da nisu dozvolili da ja iznosim svoje argumente. Kad sam iznosio biblijske citate i argumente po kojima sam obrazložio svoj stav i svoja razmišljanja, oni su imali cilj samo da ih odbace, a ne da o njima razmisle i da o njima zajedno raspravljamo. To je ono što od njih i ostalih traži vrh Zajednice koji je u 'Stražarskoj kuli' od 15.5.2012. str. 26. ponovno napisao: 

“Nećemo dobiti ništa time da pokušamo pobiti argumente otpadnika... Zapravo, bilo bi neispravno istraživati otpadničke ideje...“

Dovoljno je nekoga s drugačijim gledištem nazvati 'otpadnikom' kako bi se spriječilo druge da razmotre njihove argumente. U 'Stražarskoj kuli' od 15.7.2011 na str.16. se spominju oni koji:

“...potajno i lukavo unose otpadničke ideje u skupštinu“.

Što su to otpadničke ideje? Odnosno da li su sve ideje koje ne uči Watchtower otpadničkog karaktera? Budući da u otpad ne ulazi ništa što ne obezvrjeđuje vjeru u Krista i njegova osnovna učenja, onda u otpadničke ideje ne spadaju nečija mišljenja o nekim temama koja također ne obezvrjeđuju te duhovne vrijednosti. Zajednica tako može naučavati doktrinu o uskrsnuću s kojom prihvaća činjenicu da će Isus uskrsavati ljude na zemlji. Međutim, ako netko od njenih članova na temelju Biblije tvrdi da će Isus uskrsnuti ljude koji su poginuli u potopu i prilikom uništenja Sodome i Gomore, a što je protivno njenom trenutnom učenju, onda se tu ne može govoriti o otpadničkim idejama. Čak je i sama Zajednica više puta mijenjala svoje razmišljanje o tom pitanju a da članove Vodećeg tijela koji su mijenjali svoje razmišljanje ili se nisu slagali sa trenutnim učenjem, nije smatrala onima koji su imali ili unosili otpadničke ideje. No ako netko tvrdi da uopće neće biti uskrsnuća tijela onda je to otpadnička ideja s kojim se obezvrjeđuje Krista, njegovo uskrsnuće i njegovo učenje o uskrsnuću. Takva kriva učenja nisam imao niti promicao.

Međutim, iz svega onoga što sam iznio u pismenom obliku i što sam biblijski potpuno argumentirao je za članove Pravnog odbora očito bilo dokaz da ja na neki način ‘odbacujem učenja ili zahtjeve koji su izloženi u Božjoj Riječi’. No, ja nisam odbacio ono što piše u Bibliji, nego sam se kroz istraživanje uvjerio da neka učenja i zahtjevi naše Zajednice u nekim stvarima odudaraju od Biblije i izvornog kršćanstva i savjest mi je nalagala, ne da se bunim, nego da na to ukažem.

Zar Isus također nije ukazivao da neke odredbe i pravila njegove zajednice nemaju odlučujuću važnost u pokazivanju odanosti Bogu? On se činom obrezanja nije obavezao da će držati sve što njegova zajednica smatra mjerilom pravog obožavanja. Isus im je pomoću Pisma pokušao pomoći da to razumiju, ali su ga svećenici odbili jer su se čvrsto držali svojih institucioniziranih propisa. Tako je bilo i sa mnom. Želio sam objasniti da se svojim krštenjem nisam obavezao čovjeku nego Bogu. Zato nitko od njih nije želio ulaziti u dublje rasprave sa mnom jer su me prije samog procesa gledali kao otpadnika s kojim nema smisla raspravljati. Kako bi se opravdali što odbacuju takve rasprave onda su izmišljali kako nije važno sada imati neka nova saznanja jer će se ona bolje moći razumjeti tek u Božjem kraljevstvu, pa su time zatvorili mogućnost bilo kakvoj raspravi i odbacili sve argumente koji su jasno izraženi u Bibliji a koji objašnjavaju mnoga nelogična objašnjenja i tumačenja. Ja nisam bio takav pa sam na ovo njegovo pismo odgovorio:


 Dragi brate Tonći!

Možda sam nespretno odgovorio na tvoj komentar u vezi Mateja 28:19,20, jer ispada kao da ga nisam uvažio i kao da sam te želio razuvjeriti. Oprosti, to mi nije bila prvenstvena namjera, jer sam ti želio pokazati kako je za razumijevanje nekih rečenica, riječi i misli često potrebno zaviriti u kontekst. Htio sam ti dokazati kako se neka izjava u kontekstu onog vremena može puno bolje razumjeti ako poznajemo Hebrejske spise. Isus svojim učenicima nije uvijek morao objašnjavati što je mislio s nekom izjavom ili nekim pojmom, ili na koga je mislio, jer su ga oni mogli razumjeti poznavajući pozadinu i kontekst Hebrejskih spisa. Zato ja i tu njegovu izjavu iz Mateja 28:19,20 ne gledam samo kako je izrečena nego i kome je izrečena i na koga je Isus mislio kad je to rekao (2.Ti 3:16).

Poznavajući mnoge pojedinosti i činjenice iz Hebrejskih pisama ja nastojim kod čitanja Evanđelja i poslanica saznati što je mišljeno sa nekim pojmovima i izrazima koji se spominju, a za koje slušaoci tog vremena nisu postavljali pitanja o tome što bi to moglo značiti. Zbog toga mogu vidjeti nešto što osjećam da drugi ne vide, jer kod objašnjavanja nekih izraza i pojmova najprije istražim da li su braća uzela u obzir kontekst i njihovo izvorno značenje ili su to nesvjesno zanemarili tumačeći te izraze na temelju nekog uvjerenja koje se već toliko usadilo u naš misaoni stav, da bi svako preispitivanje bilo gubljenje vremena. No ja nisam gubio vrijeme, jer sam našao, ne samo argumente kojima se potkrepljuje neko pogrešno tumačenje, nego i razloge koje su doveli do toga da se prihvaćalo čak i ono što nije u kontekstu Biblije. Jednom drugom prilikom ću ti dati na uvid jedan drugi sličan primjer.

U zadnjem ugodnom razgovoru kojeg smo vodili si mi rekao kako je moguće da jedna strana uz sve postojeće argumente može uzeti u obzir i one koja druga strana nije uzela, pa zato želim da i ti – kao učitelj Božje riječi - vidiš da li sam ja uzeo manje argumenata u obzir ili više, da li moji argumenti izlaze van okvira Biblijskog konteksta ili su opravdani. Sve to ti može pomoći, ne samo da razumiješ moj stav, nego, ako je to moguće, da slobodno poput Apolona ‘pobiješ’ moje mišljenje koji nije na mjestu. Apolon je ‘u javnim raspravama pobijao Židove’, a da bi to mogao morao je uzeti u obzir uvjerljive argumente koje su ti Židovi zanemarivali (Dj 9:29; 17:2,17; 18:19,28). Apostol Pavle je često ‘raspravljao’ sa Židovima na temelju Pisma koristeći se snažnim, ‘uvjerljivim’ argumentima (Dj 19:8; 28:23, 24). Ja bi volio kad bi ti ili neki drugi ‘učitelj’ pobili moje mišljenje, jer bi time dobio one uvjerljive argumente koje možda nisam uzeo u obzir. Jer ukoliko to ne učinite ja mogu samo ustrajati u svom uvjerenju. Koliko braća ulože vremena i truda kako bi nekog iz ‘svijeta’ razuvjerila i pritom uvjerila u nešto. Zar je neki brat po tom pitanju manje važan, ako se vidi da svoja kriva uvjerenja temelji na pogrešnim pretpostavkama?

Naravno da se pismenim putem ne može ‘raspravljati’ na isti način kao kod razgovora, ali se mogu iznijeti mnogi uvjerljivi argumenti koje druga strana može uzeti u obzir. Nije mi cilj pobijati nešto i pri tom zadržati svoje uvjerenje. Nije mi stalo ni do mog ili tuđeg zaključka, nego do onih uvjerljivih argumenata s kojima se može raspravljati o nekoj temi. Mi se na sastancima učimo kako uvjerljivim argumentima razuvjeriti drugu stranu. To samo po sebi nije loše ako je cilj istaknuti biblijsku istinu, a ne vlastito mišljenje. Mi često sa pripadnicima drugih religija ulazimo u rasprave i uvjeravanja za koje smatramo da imaju smisla. Iako toga nismo svjesni, mnogi od nas pristupaju takvim raspravama upravo na taj način kako bi argumentirali naše unaprijed stvoreno uvjerenje i uvjerili druge u to što mi vjerujemo, a da usput prelaze preko tuđih argumenata, samo zato što mislimo da je nemoguće da netko tko nije s nama u vjeri ponudi neki opravdani argument, tako da se niti ne želimo baviti njihovim argumentima. Iako je to samo po sebi razumljivo, ipak nije uvijek opravdano tako se postaviti.

Kad sam se suočio s Biblijom i nekim njenim argumentima koji su mi bili razumniji od onoga u što sam do sada vjerovao, nisam mogao protiv njene istine tek tako prelaziti, samo kako bi zadržao neko unaprijed stvoreno uvjerenje i mišljenje, pa makar sam to uvjerenje stekao preko ‘vodećeg tijela’. Od tada više ne razgovaram sa unaprijed stvorenim stavom sve dok se potpuno ne uvjerim da je nešto što govorim istina. Sada se bavim, ne samo svojim nego i mnogim tuđim pitanjima i argumentima koje me upućuju da o njima razmislim i da ih ponovno preispitam iz jednog drugog ugla iz kojeg nisam nikad gledao.

Pitanje je da li više voliš razgovarati s nekim tko je svoje mišljenje stekao samo na osnovu tuđeg uvjeravanja ili s nekim tko je svoje uvjerenje stekao kroz istraživanje svih ponuđenih argumenata pa čak i onih dodatnih argumenata koji možda dovode u pitanje postojeće vjerovanje. Ja više volim da moje vjerovanje ispravi netko tko ima opravdane uvjerljive argumente koje ja nikad nisam uzimao u obzir, nego da mi netko samo potvrđuje moje vjerovanje samo kako bi s njim bio u dobrim odnosima, a na štetu istine. No zašto sam ti želio podastrijeti sve argumente na kojima se temelji moja novostečena spoznaja? S jedne strane, meni je poznata sva argumentacija koju sam stekao preko izdanja Zajednice, tako da ja donekle imam uvid u tvoje razumijevanje Biblije u vezi određenih tema. No, znam da ti nemaš jednaki uvid u moju spoznaju koja se u mnogim stvarima razlikuje od institucionalnog tumačenja. Samim tim ja ne želim držati skrivenog asa u rukavu, nego želim da dobiješ uvid u sve argumente do kojih sam ja došao kako bi – kad god je to moguće – razgovarali i raspravljali o tim stvarima.

Ja sam u svojim razgovorima sa ljudima iz svijeta često koristio Bibliju kako bi ih uvjerio u njenu istinitost pomoću njenih argumenata kojima sam pobijao kriva učenja. No, u razgovoru sa braćom sam se uvijek bojao reći neki argument koji bi možda doveo u pitanje postojeće razumijevanje koje je podložno promjenama. To nije bilo zato što sam imao unaprijed stvoreni stav, nego argumente koje sam dodatno uzimao u obzir, a koji su promijenili moj uvid u neko tumačenje. Kad sam se u početku suočio s nekim biblijskim argumentima koji su mijenjali moje razumijevanje, ja nisam tu stao, nego sam išao dublje u istraživanje neke teme, da vidim što je prava istina. Tek kada sam ispitao sve mogućnosti i argumente mogao sam, kako je to Pavle rekao, ‘steći veliko bogatstvo – razumijevanje istine, razumijevanje u čiju sam točnost posve siguran’ (Kol 2:2).

Na sličan način sam se posvetio istraživanju i razumijevanju složenijih učenja iz Božje Riječi, ali ne na način da podupirem bilo čije razmišljanje i tumačenja, nego da vidim je li to tako. Onaj tko želi ‘vidjeti je li to tako’ mora imati potpuni uvid u Pisma da bi mogao imati svoje osobno uvjerenje, a ne se samo oslanjati na tuđe uvjeravanje. To što je moje razumijevanje sada nešto drugačije, ja sam i dalje ‘skladno povezan u ljubavi’ sa svojom braćom. Da nisam, ja bi napustio Zajednicu i zanemario svoju dužnost prema potrebnima. To što sam promijenio svoj stav prema službi propovijedanja i nekim naukama, nije zato što sam želio podupirati svoje unaprijed stvoreno razmišljanje, nego što sam se kroz cijeli svoj kršćanski život suočavao s pitanjima koja su mi se stalno nametala dok sam čitao Bibliju sa željom da je potpuno razumijem. To što ne dijelim isto uvjerenje o tim stvarima sa tobom i drugom braćom, ne mogu okriviti one koji su mi stalno govorili ‘čitaj svaki dan’, ‘čitaj s razumijevanjem’, ‘istražuj’ itd. Sada kada sam zbog svoje revnosti i ljubavi prema Bibliji i njenoj istini ‘iskopao blaga mudrosti i znanja koja su bila sakrivena u Isusu’ suočavam se sa problemima jer sam otkrio i ono što je drugima još uvijek sakriveno.

Možda bi bilo bolje da sam se bavio samo s onim dokazima i argumentima do kojih su drugi došli, bez da sam se ‘uvjeravao da li je to tako’. Iako je cilj svake, pa tako i naše Zajednice da njeni članovi prihvaćaju institucionalna učenja zbog prepoznatljivosti same Zajednice po tim učenjima, to ponekad može negativno djelovati na one pojedince koji poput mene vide neke zablude, a ne mogu ih javno izreći samo zato što se misli kako će time potkopati instituciju kao takvu i one kojima pripada pravo da zastupaju Božju riječ pred svojom zajednicom. Da se je Jehova oslonio samo na ‘svećenike’ u Izraelu, a koji su trebali poučavali narod njegovom putu, onda ne bi morao između običnog naroda uzimati sebi proroke kako bi sve njih zajedno ispravljao. Ovako ispada da se ja, poput Galilea, moram odreći svojih uvjerljivih argumenata samo kako bi institucija i oni koji je vode zadržali svoju reputaciju kao ‘mudri i razboriti rob’. Naime, svaki put kada sam se obratio tom ‘robu’ on je jednostavno prešao preko opravdanih i uvjerljivih argumenata koje sam mu dao na uvid. Čak nije niti želio komentirati te argumente, nego ih je samo prečuo. Čak mi nije rekao ni dokazao da sam donio krive zaključke. Tako ispada da se ono što si rekao odnosi i na njih. Citirat ću što si rekao: ‘ako u svom razmišljanju imam unaprijed stvoren stav i sve što mogu saznati i istražiti usmjerim u podupiranju mog razmišljanja, tada neću dozvoliti da mi itko iznese neki argument, a ako ga i iznese čuti ću ga sa ciljem da ga pobijem, a ne da o njemu razmislim’.

Budući da su stvari postavljene tako kako jesu, ja sam svjestan da ćeš i ti i bilo tko drugi vjerojatno prvo posumnjati u mogućnost da netko poput mene može vidjeti nešto što bi trebali vidjeti oni u Organizaciji koji su postavljeni da istražuju Bibliju i koji imaju zadatak da nam prenose ono što misle da je u skladu s otkrivenom istinom. To također može biti jedno unaprijed stvoreno uvjerenje koje nekoga može navesti da prelazi olako preko uvjerljivih argumenata koje dolaze od druge neznatne braće koja nemaju neki istaknuti položaj u Organizaciji.

Da su stvari drugačije postavljene, ja se sada ne bi suočavao s jednim čudnim osjećajem, da uz sve hvalevrijedne stvari postoji i nešto što ne štima u Zajednici od samih početaka njenog osnivanja. Iako su u pitanju stvari koje neki smatraju manje važnima od poznavanja temeljnih nauka - da se Bog zove Jehova i da nije dio nekog Trojstva, te da je Isus Sin Božji, Spasitelj i Otkupitelj - ja smatram da su u pitanju i neke druge postavke na kojima se temelje učenja i način djelovanja naše Zajednice. Te stvari nisu one koje ćemo potpuno znati tek u novom svijetu, one su dio naše stvarnosti i vremenu kojem pripadamo. Koliko je to moje mišljenje opravdano ili ne, nije samo moja osobna stvar, nego i moj osjećaj za našu Zajednicu u kojoj sam stekao ljubav prema istini iz Božje riječi. To je za sada moje područje djelovanja u kojem vidim svoje mjesto. Meni treba dati samo malo vremena i prostora da nađem to mjesto u zajedništvu sa svima ostalima koji po svom uvjerenju i revnosti služe Jehovi na drugim mjestima koja su možda važnija od mog.

Bez obzira kako me braća gledala, ja znam kako na mene gleda Jehova. Za razliku od onih koji nemaju nikakvo svjedočanstvo ili neki uvjerljivi dokaz da su pomazanici, osim svoje riječi, ja imam dosta uvjerljivih argumenata koje mogu svima dati na uvid kako bi vidjeli i razumjeli da sam onaj ‘od mnogih koji će istraživati u posljednje vrijeme’. Ako je Isus sebe smatrao pomazanikom, on je ipak rekao ‘da ako on samo govori da je pomazanik da njegovo svjedočanstvo nije istinito’. No on je drugima dao dokaze iz najmanje dva izvora svjedočanstava koji su ga podupirali tako da je slobodno mogao sebe predstaviti s ulogom koju mu je Bog dao. Tako ispada da braća u skupštini, starješine, pa čak i šira zajednica prihvaća nekoga za pomazanika, a da nemaju nikakve dokaze osim njegove riječi, dok s druge strane nekoga tko ima iza sebe godine vjerne službe, koji je prošao zatvaranje zbog svoje vjere, koji je služio na drugim područjima kao punovremeni objavitelj, koji je poslan da otvara skupštine i grupe kako bi služio u njima kao starješina itd, a da ne žele primiti njegovo svjedočanstvo, samo zato što su neke stvari u Organizaciji postavljene tako kako jesu.

Bratski pozdrav tebi i tvojoj obitelji

Danijel

 


Unatoč ovom pismu, on i drugi starješine su zaključili da su moji poticaji kod istraživanja Biblije bili pogrešni i da sam svojim razmišljanjima, zaključcima i odlukama pokazao pomanjkanje povjerenja i poštovanja prema članovima Vodećeg tijela. Cijeli moj život i služba koju sam vršio za braću i zajednicu su izgubili vrijednost u njihovim očima pa su me osudili jer sam se usudio progovoriti o onome što sam otkrio u Bibliji. Shvatio sam da onaj tko želi slijediti primjer svog učitelja Isusa Krista, može poput njega od vlastite zajednice biti proglašen otpadnikom.

Takvi otpadnici mogu biti pravi Isusovi sljedbenici, odnosno oni koji u tome slijede primjer svog vođe i učitelja – navodnog otpadnika koji se nije potpuno podložio religioznom ustrojstvu svoje zajednice. Tako onaj tko slijedi Isusa kao navodnog otpadnika može postati isto takav navodni otpadnik. Ako su visoki predstavnici vjerske zajednice Isusa proglasili otpadnikom, zar je čudno da to isto danas čine s Isusovim učenicima jer misle da je to u interesu njihove vjerske zajednice. Svako takvo optuživanje i isključivanje onih pojedinaca koji iskreno ljube Božju Riječ može biti dvosjekli mač, jer i sam Bog kaže da se “gadi na one koji pravednoga proglašavaju zlim“ (Izr 17:15).


'Stražarska kula' – kula od papira

Moja slika koju sam ranije imao o organizaciji Jehovinih svjedoka je zbog ovoga bila narušena, pogotovo nakon isključenja kada sam istraživao i otkrio neke druge činjenice. Nisam razvio nikakve predrasude prema ljudima koji vode ovu Zajednicu, ali je u mojim očima pala institucija “Stražarske kule“ kao kula od papira. Sve ono što je na papiru napisano s njihove strane je napisano tako da se mišljenje 'stražara' te Kule uzdigne iznad svake druge izjave. Međutim, upravo neke njihove misli i izjave ruše tu njihovu Kulu. Ovdje ću često citirati takve izjave koje su dostupne preko publikacija Društva, a koje svi mi imamo pravo prihvatiti ili odbiti kad vidimo da li su one od Boga ili ne. Te izjave ću koristiti u kontekstu tematike koja će se provlačiti kroz ovu glavnu temu kako bi se vidjelo i ono što prosječni Jehovin svjedok ne može vidjeti jer su bile unaprijed dobro promišljene, cenzurirane i pisane iz točno određenog kuta. Riječ je o temama koje su napisane tako da su nam dane samo one informacije koje su oni željeli da ih dobijemo i razmotrimo, dok su iz konteksta iste teme svjesno zanemarene one informacije pa čak i biblijski stavci koji bi mogli potaknuti čitatelje da razmotre i ono što bi moglo dovesti u pitanje trenutni nauk Zajednice.

Nije mi namjera da s ovim mojim iskustvom i razmišljanjima povrijedim svoju braću, nego samo želim da se oni unaprijed pripreme na nešto što bi ih sutra moglo spotaknuti i razočarati. Želja mi je da bilo kakvo razočarenje od čovjeka i organizacije ne dožive kao gubitak povjerenja i vjere u Boga i Krista jer je i moja vjera s ovim još više ojačala zbog kušnje s kojom sam se suočio. Koliko god je bolno o ovome pisati, tolika mi je radost što bi kroz svoje iskustvo mogao pomoći nekome da vidi ono što mu može sutra pomoći u kršćanskom životu i pronalaženju pravog puta do Isusa Krista koji je "istina, put i život“. Smatram da u svakoj skupštini postoje osobe poput mene koji su svjesni određenih problema i nedostataka, ali moraju šutjeti. Oni su u manjini, ali kad bi toga mnogi postali svjesni, možda bi imali veću hrabrost da o tome međusobno i javno progovore. Možda bi tada njihova riječ mogla prisiliti vodstvo da čuje što “duh govori skupštinama“.

Do svog isključenja sam živio u uvjerenju kako je organizacija Jehovinih svjedoka zaista jedinstvena pa čak i jedina prava religija koja se razlikuje od svega što je kršćanska povijest poznavala. Međutim, tek sada vidim ono što je bilo sakriveno od mene i od drugih. Ako je od Židova bilo sakrivena prava istina o njihovoj organizaciji i religiji do te mjere da su mnogi od njih odbacili vidljiva očitovanja svetog duha i konkretna obilježja Mesijinog dolaska, onda nije ništa čudno da je mnogim Jehovinim svjedocima to isto sakriveno, pogotovo zato što oni danas nemaju nikakvih vidljivih očitovanja Božjeg duha, pa su još više primorani na sve stvari gledati kroz nametnute naočale istaknutih i čelnih ljudi koji se prikazuju kao Božji kanal komunikacije.

Da mi je netko prije želio otvoriti oči, ja bi se vjerojatno poput onih Židova u Isusovo vrijeme tome odupirao jer mi je organizacija sa sjedištem u New Yorku uvijek bila svetinja o kojoj se ne bi smjelo govoriti ništa loše. Čak i kad bi od nekoga čuo nešto loše, ja bih nalazio neka opravdanja s kojima sam čak i sebe zavaravao kako ne bi izgubio sigurno tlo pod nogama. Bio sam programiran da tako razmišljam kao i svaki prosječni katolik koji uglavnom ignorira sve nepravilnosti Crkve, koji sve nelogičnosti, nedosljednosti i laži stavlja pod tepih i nastavlja dalje uvjeren da je u pravu i da ga nitko ne može uvjeriti u suprotno.

S takvim uvjerenjem i stavom sam mogao u budućnosti odbiti Isusove proroke i samog Isusa prilikom njegovog drugog dolaska jer sam čak i na njega gledao kroz njihovu riječ, a odanost prema njemu kroz odanost organizaciji. Takvo zahtijevanje odanosti prema njima se često može pročitati u njihovim publikacijama. Jedna od tih izjava glasi:

“Stoga kad smo odani i podložni vjernom robu i njegovom Vodećem tijelu, mi smo u biti podložni Kristu, Gospodaru tog roba.“ (Stražarska kula, od 1.4.2007. str. 23.)

O takvoj odanosti i potpunoj podložnosti ću ovdje najviše govoriti jer je to okosnica života svih članova Zajednice koja ih u određenim situacijama može uvući u ropstvo čovjeku i njegovim zahtjevima te tako oduzeti onu slobodu koju bi trebali imati u Kristu. Kad opisujemo organizaciju Jehovinih svjedoka, onda ćemo za nju koristiti samo lijepe riječi pune hvale jer se ona trudi kod svojih članova razviti dobre vrline. Za nju možemo govoriti da je zajednica ljudi koji pokazuju svoju iskrenu vjeru u Boga i Krista; o zajednici koja revno propovijeda Božju riječ; o zajednici koja drži do visokih moralnih načela i koja u svojim redovima ima one koji su spremni žrtvovati svoj život za Boga i bližnje. To nije ništa novo jer su zbog takvih i drugih lijepih vrlina judaizma, mnogi ljudi iz drugih naroda postajali prozeliti koji su prihvatili i prešli na židovsku religiju. Privuklo ih je puno toga što je dobro, hvalevrijedno i povezano s obožavanjem jedinog i pravog Boga. To su činili čak i onda kad je u Božjim očima ta religija izabranog Božjeg naroda izgubila svoju izvornu duhovnu ljepotu i vjerodostojnost.

Tako isto i danas mnoge lijepe stvari povezane s Bogom i načinom života po biblijskim mjerilima privlače ljude u organizaciju Jehovinih svjedoka. Bez obzira s koliko lijepih riječi možemo opisati ovu Zajednicu i njene članove, postoje stvari koji mnogi ne mogu ili ne žele vidjeti jer se o njima ne smije govoriti čak i u duhu dobronamjerne kritike. Svaka riječ koja bi narušila tu lijepu sliku bi se smatrala zlobnom kritikom, pobunom protiv Boga, nepoštivanjem i otpadništvom, a takvi više nisu podobni članovi nego loše društvo koje treba izbjegavati, pa čak i isključiti iz Zajednice.

Pitanje je kako Krist gleda na onu skupinu kršćana koju može pohvaliti zbog mnogih dobrih djela, ali protiv koje ima određeni prigovor. Kad je Isus prvi put stupio na scenu imao je što reći protiv Židovske sinagoge. Nakon svog privremenog odlaska na nebo je ponovno imao što reći protiv nekih kršćanskih skupština u Aziji. Isto tako i danas ima što reći protiv mnogih kršćanskih skupština koje stoje iza različitih vjerskih organizacija. Da li skupština Jehovinih svjedoka ima uho da čuje Kristove riječi:

"Ipak, ovo imam protiv tebe...“ (Ot 2:4a,14a)

Što bi to Isus imao protiv te Skupštine, bilo da je riječ o nekoj lokalnoj skupštini koju predvode lokalni starješine ili cjelokupne Zajednice koju predvode vodeći ljudi Društva Watch Tower? To se može prosuditi čak iz ovog sudskog procesa.

Zajednica nikome od nas ne daje alternativu da biramo između nje i Isusa. Ako netko izabere Isusa a odbaci pokazati potpunu podložiti njoj, ona ga odbacuje kao što su Židovski vjerski vođe odbacivali one koji su izabrali služiti Bogu kroz Kristovo vodstvo, a bez njihove posredničke uloge i odobrenja. Dok se s jedne strane čini puno toga da se pomoću biblijskih moralnih načela utječe na živote članova zajednice Jehovinih svjedoka, postoje učenja koja u sebi kriju strah i osjećaj krivnje ukoliko se ne živi i postupa po svim zahtjevima ove Zajednice.

Zajednicu uglavnom tvore ljudi koji su spremni živjeti moralno i pošteno, dok s druge strane nesvjesno udovoljavaju i onim ljudskim zahtjevima koji od njih čine slijepe poslušnike. Na to su bili primorani jer su prihvatili podjele po hijerarhijskom ustrojstvu na čelu s Vodećim tijelom. Ti vodeći starješine bez ijednog pravovaljanog dokaza tvrde da već sada sjede na prvim mjestima do Krista i da preko njih Bog upravlja i govori svim ljudima. Naravno, mi u to moramo vjerovati, pa se vjera u Boga i Krista često isprepleće sa vjerom u Vodeće tijelo. Svoje mjesto upravljanja u Kristovoj skupštini su podigli iznad dopuštenih ovlasti, a svojim tumačenjima su sebi dali ime i titulu pomazanih sinova Božjih kojom su izašli iz biblijskih okvira.

S druge strane mene se optužuje da sam ja izašao iz dopuštenih okvira jer me nitko nije ovlastio da tumačim Bibliju. Umjesto da vodstvo Zajednice traži da ja mijenjam svoja razmišljanja i svoj stav, oni bi prije svega trebali mijenjati neka svoja kriva učenja i svoj stav koji je iz biblijske perspektive potpuno pogrešan. Ovdje su u pitanju dva različita stava. Jedan je stav Organizacije prema nekim pojedincima poput mene, a drugi je stav tih pojedinaca prema onima koji predvode Organizaciju. U tom sukobu uvijek ispaštaju oni čija je riječ obezvrijeđena i čiji je status u skupštini doveden do toga da takvi moraju samo šutjeti i poput ‘pčela’ marljivo raditi ono što i svi drugi poslušnici i samo čekati na njihovo duhovno svjetlo.


Zašto sam optužen

Ja sam se razlikovao od većine svojih suvjernika. Nisam bio od onih koji se zadovoljavaju samo time da svoja vjerovanja nameću ljudima izvan zajednice, niti sam bio od onih koji ne osjećaju nikakvu potrebu da preispituje svoja vjerovanja. Budući da sam sve do sada zazirao od onih koje je ova Zajednica isključila kao otpadnike, ja nikad nisam s nikim od takvih isključenih nastojao stupiti u kontakt jer sam ih zaista smatrao Božjim neprijateljima. O otpadnicima sam imao samo onu sliku koja mi je nametnuta preko publikacija Watchtowera. Osobno sam poznavao neke koji su bili isključeni zbog otpadništva ali sam na njih uvijek gledao sa gnušanjem, pa nikad nisam ni tražio načina da s njima stupim u kontakt. Oni su za mene bili zle i licemjerne osobe koje kleveću Boga i njegove sluge; koji na prepreden i lukav način svjesno zavode lakovjerne i putem propagande iznose i šire laži u borbi protiv Boga, Krista i pravih kršćana. Međutim, nikad nisam razmišljao da među njima možda postoje i oni koji su isključeni samo zbog svoje ljubavi prema biblijskoj istini i želje da se sami uvjeravaju u istinitost onoga što čitaju u publikacijama Watchtowera. Za takve je Martin Luther rekao:

”Mi smo svi Husovci a da to i ne znamo“.

Ja sam također postao jedan od njih, a da to nisam znao. Zato sam bio iskren i otvoren prema svojim starješinama kada sam osobno došao do novih spoznaja i drugačijih zaključaka. To nisam smatrao otpadništvom jer sam postupio po savjetima same Biblije.

Imao sam pitanja na koja mi nitko od moje braće nije mogao dati zadovoljavajući odgovor jer su i sami bili ograničeni samo s onim informacijama koje su smatrali mjerodavnim i neupitnim. Stoga sam samostalno proveo dugogodišnje neovisno istraživanje Biblije koju sam uspoređivao sa onim što uči Zajednica kako bi vidio da li je sve onako kako piše u njenim tiskanim izdanjima. To sam u zadnjih nekoliko godina (od 2000-te) činio skoro svakodnevno, ponekad i po nekoliko sati dnevno, od najranijeg jutra pa sve do kasno uvečer. Čak sam o tome razmišljao u trenucima bez sna i dizao se iz postelje kako bi zapisivao ona razmišljanja koja su mi navirala iz podsvijesti ili sam do njih dolazio nekom intuicijom. Tako je nastala knjiga “Tajne nebeskog kraljevstva“ u kojoj sam na preko šest stotina stranica (formata A4) iznio svoja istraživanja na mnoge teme koje sam smatrao spornim. Vjerojatno sam došao do istih ili sličnih zaključaka kao i drugi koji su se tome posvetili, jer svatko tko otvorena uma i bez unaprijed stvorenog zaključka pristupi istraživanju Biblije, može doći do onih zaključaka koji argumentirano poništavaju neka učenja i postavke Zajednice. U izdanju ‘Probudite se’ stoji:

"No što ako je ono što saznate u proturječju s nečim u što čvrsto vjerujete? Trebate li to naprosto zanemariti? Nipošto! Katkada je sasvim na mjestu, pa čak i poželjno, razmotriti snažne dokaze koji se kose s vašim vjerovanjima. Bog u Bibliji obećava da će nagraditi one koji iskreno tragaju za istinom tako što će im dati znanje, razboritost i sposobnost prosuđivanja (Izreke 2:1-12). (...). Biblija nas potiče da "ispitamo izjave koje je navodno nadahnuo Bog kako bismo vidjeli potječu li one od Boga“ (1.Iv 4:1). Ako to učinite bit će te spremni na obranu pred svakim tko od vas traži obrazloženje nade koja je u vama, čak i ako netko dovede u pitanje vaša vjerovanja.“ (Probudite se, januar 2011.)

Očito je svima jasno kakav pristup svaki vjernik treba imati prema Bibliji i prema onome u što sada vjeruje ili bi trebao vjerovati u nešto novo što mu se prezentira kao novootkrivena istina. No, umjesto da reagiramo na neka proturječja koja sami uočimo, vodstvo od nas traži da ih svjesno zanemarimo, što je u suprotnosti sa gore navedenim savjetom kojeg su sami dali.

Da bi zaštitili svoju istinu oni su u gornjem tekstu smišljeno napisali: “Katkada je sasvim na mjestu...“, što znači da u slučaju kad član njihove zajednice želi “razmotriti snažne dokaze koji se kose s njegovim uvjerenjima“, da “tada“ očito takvo preispitivanje nikako nije na mjestu niti je poželjno. Prema tome, kad bi u vezi toga postavio pitanje starješinama: “Da li je uvijek na mjestu razmotriti snažne dokaze koji se kose s našim vjerovanjima?“ što bi oni odgovorili? Rekli bi da to nije uvijek na mjestu, odnosno to je poželjno učiniti kad su u pitanju članovi drugih kršćanskih zajednica, ali Jehovinim svjedocima se to ne preporuča. Ja sam ipak to učinio. Kad sam se uvjerio da sam došao do ispravnih zaključaka a time i do nove spoznaje bio sam spreman to objelodaniti pred svojim starješinama. Nešto slično je učinio i Martin Luter. O njemu piše:

“Luther je smatrao da nije dostojan Božje milosti, zbog čega ga je povremeno mučila savjest i bio je potišten. No istraživanje Biblije, razmišljanje o njoj i molitva pomogli su mu da bolje razumije kako Bog gleda na grešnike. Zaključio je da se Božju milost ne može zaslužiti. Naprotiv, ona je dar koji Bog u svojoj nezasluženoj dobroti daje onima koji pokazuju vjeru (Rimljanima 1:16; 3:23, 24, 28).

Na temelju čega je Luther bio uvjeren da je došao do ispravnog zaključka? Kurt Aland, profesor povijesti rane Crkve i egzegeze Novog zavjeta, napisao je: ”Luther je u mislima analizirao cijelu Bibliju kako bi ispitao je li njegova novootkrivena spoznaja u skladu s ostalim biblijskim navodima i ustanovio je da svi ti navodi potvrđuju njegovo razmišljanje.“ (Stražarska kula, 15.9.2003. na str. 27)

Kad sam postupio na sličan način kao Luter i kad sam bio potpuno uvjeren da sam došao do ispravnih zaključaka bio sam spreman na obranu svojih gledišta i novih uvjerenja. Iako se nitko nije usudio opovrgnuti moje zaključke, ja sam i dalje po savjetu starješina trebao zanemariti istinu u koju sam se osobno uvjerio. To je bilo gušenje i ograničavanje slobode koju nam je dao Isus. Pokušao sam naći ravnotežu između jedinstva skupštine i svoje individualnosti kako bi osjećao slobodu u razmišljanju i obožavanju. Umjesto te slobode od mene se tražilo da iskazujem potpunu podložnosti ljudskoj riječi radi doktrinarnog jedinstva. No u pitanju je nešto više od doktrinarnog jedinstva, a to je jednoumlje.

Naime, doktrinarno jedinstvo u vezi osnovnih temeljnih biblijskih učenja može biti prisutno među kršćanima različitih zajednica, dok je jednoumlje prvenstveno vezano za jednu zajednicu koja čak i svako svoje tumačenje nekih pojmova smatra toliko važnim da i na njima temelji vjeru a time i pripadnost kršćanskoj zajednici. Dok u časopisu 'Probudite se' (od januara 2011) stoji da “Bog u Bibliji obećava da će nagraditi one koji iskreno tragaju za istinom tako što će im dati znanje, razboritost i sposobnost rasuđivanja“, ova Zajednica takve ne nagrađuje nego isključuje jer ne daje mogućnost da nečija razboritost i sposobnost rasuđivanja uzme u obzir druge snažne dokaze koji dovede u pitanje neko pogrešno učenje Vodećeg tijela.

Oni su odbacili moju razboritost i pripisali mi krive motive, a posebno ponos kakvog pokazuje Sotona. No Bog ima druga mjerila pa je rekao preko proroka Jeremije: 

“Neka se mudrac ne hvali mudrošću svojom! (...). “Tko se hvali, neka se hvali time što je razborit i što pozna mene, što zna da sam ja Jehova, onaj koji iskazuje milost, pravdu i pravednost na zemlji, jer tome se radujem”, kaže Jehova." (Jeremija 9:23,24)

Ovaj stavak se povezuje sa Izrekama 1:3 gdje se u fusnoti za “razboritost“ kaže:

“Izvorna riječ ima različita značenja i može se, ovisno o kontekstu, prevesti pojmovima: “sposobnost opažanja, razumijevanja; uvid, razum, razboritost, mudrost, oštroumnost, znanje, spoznaja, pronicljivost”.

Kad Pavle kaže: “Nemojte sami sebe smatrati razboritima!“, onda to znači da se ne namećemo svojom mudrošću i znanjem (Ri 12:16). Ne bi smjeli samouvjereno nametati svoje mišljenje, a odbacivati tuđe. To se odnosi na sve pa čak i na članove Vodećeg tijela. Mi moramo težiti za razboritošću ali je veliko pitanje da li smo razboriti ako moramo šutjeti i podržavati nešto u što ne vjerujemo. Umjesto razboritosti od nas se traži slijepa poslušnost, kako se ne bi dogodilo da netko od nas javno obznanjuje neko svoje drugačije uvjerenje kojemu se kasnije treba prikloniti cijela zajednica. Time se želi spriječiti situacija koja bi nekog običnog vjernika javno učinila razboritijim od istaknutih starješina, a koji su nerazborito i bespogovorno zastupali vlastita kriva tumačenja. Kao da žele spriječiti da se među braćom govori kako je Bog neke istine “sakrio od mudrih i umnih, a otkrio maloj djeci“. Isus čak kaže da je u to vrijeme njegov Otac “htio da tako bude“, ali oni koji su sjedili na Mojsijevu stolicu to nisu željeli čuti i priznati kako im ne bi pala kruna s glave (Lk 10:21). Slično je i danas.

Ja ne želim reći da oni nisu razboriti jer se to može jasno raspoznati kroz razne članke koje su napisali oni ili članovi odbora za pisanje, ali kad oni preko svojih publikacija javno zastupaju i nameću neka svoja pogrešna gledišta i tumačenja i još traže da ih se naziva ‘razboritima’, onda je to protivno Pavlovom savjetu: “Nemojte sami sebe smatrati razboritima!“, odnosno, neka vas drugi smatraju razboritima.

Svako od nas treba biti razborit. Svoju sam ‘razboritost’ smatrao Božjim darom jer je bila povezana sa poznavanjem Boga i onoga što je on dao zapisati kroz svoju Riječ. Jedno vrijeme sam je zadržavao za sebe, ali sam osjetio potrebu da svoj uvid, razumijevanje, opažanje i spoznaju Božje Riječi kao ‘malo dijete’ iznesem pred svojim starješinama, svojim duhovnim očevima. Bio sam samozatajan dok je u meni gorila želja da otvoreno progovorim o svemu što sam otkrio. Nisam želio poremetiti ničiji mir i duhovnu dobrobit nego pomoći zajednici i svojoj braći da što prije spoznaju ono što im je iz nekog razloga bilo sakriveno. Nažalost, starješine to nisu smatrale toliko važnim iako su u mojim tekstovima osjetili tu moju iskrenost, otvorenost i radost što im iznosim svoje zaključke. Jedan mi je starješina tokom sudskog procesa čak priznao da je u mojim tekstovima osjetio to moje radosno uvjerenje i želju da o tome otvoreno govorim, pa je rekao:

“...Mi smo onda razmišljali kad si ti to pisao - što je bilo produkt tvog dubokog razmišljanja, uspoređivanja, pa čak radosnog uvjerenja koju si ti nama prenio u onim majlovima, svoja radosna uvjerenja ... bar sam ja to tako osjetio...“. (G.N.)

Dok su razmišljali i pitali se što je bio produkt tog mog razmišljanja i radosnog uvjerenja, oni su odgovor tražili samo u publikacijama Watchtowera preko kojih je Vodeće tijelo unaprijed osudilo onu braću koja kroz neovisno čitanje Biblije dolaze do drugačijih uvjerenja. Umjesto da uđu pod moju kožu i osjete tu radost, oni su mi olako pripisali krive poticaje. Stoga sada sasvim drugačije gledam na onu braću koju je Zajednica stigmatizirala kao otpadnike zbog njihovog drugačijeg razmišljanja i vjerovanja pa iskreno suosjećam sa svima koji su prošli i koji prolaze kroz ovakvo odbacivanje izbacivanjem iz Zajednice. O njima sam prije imao sasvim pogrešno mišljenje jer sam se dao voditi razmišljanjima koje je Vodeće tijelo nametnulo svima nama. No, sada na svom iskustvu vidim da i prema meni neka moja braća imaju pogrešno mišljenje. Iako sam svakodnevno razmišljao o Božjim uredbama i nastojao svoj život podrediti Božjim a ne ljudskim zapovijedima, ja sam doveden pred Pravni odbor kao onaj koji zaslužuje prijekor i isključenje. Tako su se i na meni ispunile riječi iz Psalma 119:23:

“Knezovi (starješine) su sjeli, protiv mene među sobom govore. A sluga tvoj razmišlja o uredbama tvojim.“  

Ovakav sudski tretman me nije pokolebalo jer sam prošao ono što i Krist i drugi Božji sluge od svoje vlastite religiozne zajednice, u skladu s Isusovim riječima:

“To sam vam govorio da se ne pokolebate u vjeri. Izopćivat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svatko tko vas ubije (isključi) misliti da služi Bogu.“ (Ivan 16:1,2)

Isus je izraz “sinagoga“ koristio za mjesta okupljanja vjernika radi zajedničkog bogoslužja. Taj izraz se kasnije koristio i za kršćanska okupljanja (Jk 2:2). Židovski kršćani su imali slobodu da ulaze u sinagoge kao i saduceji, farizeji i drugi ali su zbog svoje nove spoznaje i vjere u Krista mogli biti izopćeni od Židovske zajednice koja je ostala vjerna tradicionalnim učenjima. Isus je znao da će se u tom pravcu razvijati i kršćanstvo, pa je mogao upozoriti njegove sljedbenike da će na isti način biti izbacivani iz svojih skupština koje će biti pod nametnutim autoritetom čovjeka.

Prvi kršćani su dobro znali da je svrha zajedničkog okupljanja izgrađivati se u Kristovo tijelo i razvijati međusobno zajedništvo s njim. Znali su da su nepokajnički grešnici mogli biti izbačeni iz tog zajedništva. No mogli su se osvjedočili kako su neki starješine poput Diotrefa krivo prikazivali i iz skupštine izbacivali pojedince bez pravih razloga, čime je postupao kao i neki židovski vjerski vođe. Diotref je čak izbacivao i one koji su se usudili primati u svoj dom one koje je on smatrao nedostojnim za kršćansko zajedništvo. On ih iz nekog svog razloga nije poštivao kao braću, vjerojatno zato što su dovodili u pitanje njegove riječi i postupke, a time i njegov autoritet. Da bi zaštitio svoj autoritet u skupštini on je o takvima govorio zlobnim riječima, pa je taj svoj stav i odluku želio nametnuti cijeloj skupštini (3.Iv 9,10).

Diotref je prvi takav zabilježeni slučaj neutemeljenog krivog stava nekog starješine prema onima koje je on smatrao nedostojnima kršćanskog zajedništva samo da bi obranio i nametnuo svoj autoritet u skupštini kojom je upravljao. Kasnije je takav autoritaran stav ušao u okvire kršćanskih institucija kojim su one preko jednog čovjeka kao što je Papa ili vodeći čovjek Zajednice, branile svoj autoritet i upravljanje cijelom zajednicom kršćana u borbi protiv onih koji su taj autoritet zbog nekih stvari dovodili u pitanje. Zato je važno dobro razmisliti prije nego svaki pojedinac prihvati odluku starješina koja može s jedne strane biti opravdana, ali ipak upitna kako se ne bi dogodilo da na neku svoju braću odbacimo i gledamo kroz oči Diotrefa.


Bezrazložno su me odbacili 

Kad se članovima Zajednice govori o otpadnicima samo iz jednog kuta, tj. iz kuta Zajednice, onda će to uvijek imati negativan prizvuk bez obzira što ti navodni otpadnici mogu u Božjim očima biti pravedni i bogobojazni kao Isus i apostoli. O otpadnicima treba uvijek govoriti i iz onog drugog kuta, tj. iz samog kuta tih otpadnika, jer su samo iz tog kuta članovi židovske zajednice mogli Isusa i apostole prosuđivali po onome što su od njih vidjeli i čuli. Međutim, Watchtower je u svojim publikacijama otpadnike svrstao među one koje treba mrziti i od kojih treba bježati i okretati glavu. Vodeće tijelo zabranjuje da se s njima kontaktira i raspravlja pa nitko ne bi smio čak ni iz znatiželje čuti što oni govore. To je službeni stav kojeg trebaju svi poštivati jer bi u suprotnom i sami mogli biti isključeni. Po tom službenom stavu ja sam trebao biti svrstan među one koje ostali kršćani trebaju mrziti jer o tome piše slijedeće:

"S obzirom na njih, psalmist je rekao: ”Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje? Zar da mi se ne gade protivnici tvoji? Mržnjom dubokom ja ih mrzim, i držim ih svojim neprijateljima“ (Psalam 139:21, 22, St). Zato što su intenzivno mrzili Jehovu, David je na njih gledao s gnušanjem. Otpadnici spadaju među one koji pokazuju mržnju prema Jehovi, buneći se protiv njega. Otpadništvo je, u stvari, pobuna protiv Jehove. Neki otpadnici tvrde da poznaju Boga i da mu služe, ali odbacuju učenja ili zahtjeve koji su izloženi u njegovoj Riječi. Drugi tvrde da vjeruju Bibliji, ali odbacuju Jehovinu organizaciju i aktivno pokušavaju spriječiti njeno djelovanje. Kad oni namjerno odaberu takvu zloću nakon što su spoznali što je ispravno, kad zlo postane toliko ukorijenjeno da je nerazdvojni dio njihove naravi, tada kršćani moraju mrziti (u biblijskom smislu te riječi) one koji su nerazdruživo prionuli uz zloću. Pravi kršćani dijele Jehovine osjećaje prema takvim otpadnicima; oni nisu znatiželjni što se tiče otpadničkih zamisli. Upravo suprotno, ’gade im se‘ oni koji su se učinili Božjim neprijateljima, ali prepuštaju Jehovi da izvrši presudu (Job 13:16; Rimljanima 12:19; 2. Ivanova 9, 10)." (Stražarska kula, 1.10.1993. str.19.)

U gornjoj izjavi se ne kaže da samo “neki“ od otpadnika pokazuju mržnju prema Jehovi nego da svi oni koji su isključeni kao “otpadnici spadaju među one koji pokazuju mržnju prema Jehovi ...“ i da se ta mržnja ogleda na razne načine. Znači samim tim što sam isključen kao otpadnik i ja spadam među takve koji na jedan poseban i svojstven način pokazuju mržnju prema Bogu. Kad se iskrene ljubitelje istine koji samo žele na temelju Biblije preispitivati učenja svoje religije, označi kao otpadnike, onda ih se pred skupštinom prikazuje kao one koji se bune protiv Boga jer navodno odbacuju učenja ili zahtjeve njegove zemaljske Organizacije.

Mržnja je usko povezana s isključenjem jer se isključuju samo oni za koje se smatra da su “izabrali zloću nakon što su spoznali što je ispravno“, a zloću i one koji su prionuli uz nju treba mrziti. Međutim, kad se na temelju Biblije stave na vagu takve optužbe, onda se može vidjeti da su one neutemeljene, tako da je i sama mržnja prema njima bezrazložna. To me opet podsjeća na ono što se desilo Isusu kojeg su njihova židovska braća po nagovoru vrhovnog svećenika mrzila i odbacila samo zato što je javno i otvoreno tumačio Pisma te odbacivao učenja i zahtjeve tadašnjeg religioznog vodstva Božje skupštine. Svećenički vrh se bojao da narod izgubi svoje povjerenje u njih pa je upravo u Isusovim riječima pokušao naći razloge kojim on sam sebe dovodi u vezu sa otpadništvom. Kad nisu mogli dokazati laž, onda su istinu o kojoj je govorio smatrati razlozima za osudu. Od naroda su tražiti da ga i oni osude jer se Isus očito nije potpuno podložio učenjima i ustrojstvu svoje zajednice. Stoga je Isus mogao s pravom na sebe primijeniti riječi zapisane u Pismu gdje stoji napisano:

“Mrzili su me bez razloga.“ (Iv 15:25)

On je tako bez razloga bio izopćen iz svoje zajednice na okrutan način, a znao je da to očekuje i njegove sljedbenike od strane njihove braće koja će ih zbog sličnih institucionalnih razloga izopćivati iz svog zajedništva i mjesta zajedničkog okupljanja. Ja isto smatram da su na sličan način starješine mene bez razloga isključili kao otpadnika i da su me bez razloga ‘zamrzili’ jer sam po njihovom mišljenju svojim drugačijim razmišljanjem i novim spoznajama mogao naštetiti drugima, pa čak i cijeloj organizaciji. Stavili su me na stup srama među one ‘razbojnike’ koji s pravom zaslužuju Božju kaznu. Mnogi starješine, poput onih koji revnuju za svoju Zajednicu i otačke običaje, postupaju kao Savle i misle da protjerivanjem određenih pojedinca služe Bogu i njegovim interesima. Savle je Isusa smatrao otpadnikom i lažnim Mesijom pa je zamrzio i progonio onu svoju braću koja su se priklonili Isusu i njegovom učenju. Zato je priznao:

"I često sam ih kažnjavao po svim sinagogama (gdje su pred svojom braćom Židovima iznosili svoja vjerovanja), pokušavajući ih time prisiliti da se odreknu vjere (u Krista).“ (Dj 26:5,11;23:6)

On nije tražio od ovih židovskih vjernika da se ‘odreknu vjere’ u Boga i njegovu pisanu Riječ, nego da se odreknu samo one nove spoznaje koja je nadopunjavala tu vjeru. Naime, ta vjera koju su pokazivali je bila nadopunjena novim saznanjem da je Isus poslan od Boga kao Mesija i Spasitelj čime su dovodili u pitanje službeni stav židovskih religioznih vođa koji su javno dali do znanja da ne priznaju otpadničkog Isusa za Mesiju. To samo pokazuje da su pojedinci mogli svojim razumom vidjeti i prihvatiti neke činjenice koje im pokazuju u što trebaju vjerovati, a ne čekati službeni stav svoje zajednice koja to još uvijek ne prihvaća iz nekih svojih upitno sumnjivih ili neopravdanih razloga.

Na isti način je moja vjera bila nadopunjena nekim novim saznanjima i jasno razumljivim činjenicama koji su s jedne strane još više učvrstili moju odanost Bogu, a s druge strane automatski umanjile moju odanost organizaciji koju vodi čovjek. Međutim, od mene se tražilo da se ‘odreknem’ onog uvjerenja kojeg sam samostalno spoznao kroz Božju Riječ, odnosno da se pokajem što sam svojim stavom prema tim novim saznanjima doveo u pitanje postojeći poredak stvari u organizaciji i autoritet vodećih ljudi u Zajednici kao i neka njihova službena učenja, načela, stavove i pravila.

Židovi još uvijek ne priznaju Isusa za Mesiju jer je to službeni stav njihove religije zasnovan na njihovom vlastitom gledištu, tumačenju i očekivanju. Slično tome, i Jehovini svjedoci još uvijek odbijaju priznati neka saznanja o Isusu i njegovom drugom dolasku samo zato što postoji službeni stav Zajednice koji se zasniva na pogrešnim gledištima i tumačenjima Svetog Pisma, te pogrešnim očekivanjima. Savla iz Tarza je sam Isus s neba fizički oslijepio kako bi jasno progledao protiv koga se bori i tako mu pomogao da promjeni svoj stav prema vjerskoj organizaciji koju je branio. Takva čuda Isus danas ne čini, ali se ipak nadam da će bar neki starješine na simboličnom putu za Damask, kako bi progonili ljude poput mene, oslijepiti od direktnog svjetla Božje Riječi kako bi progledali i vidjeti protiv koga se zapravo bore.

Pavle je nakon obraćenja shvatio da je bezrazložno progonio svoju braću jer su svoju vjeru nadopunili prihvaćanjem Isusa za Krista. Kasnije je i sam doživio progonstvo od svoje židovske braće iako je samo sa novim činjenicama nadopunio i utvrdio svoju vjeru na Svetim Pismima. I njega su Židovi smatrali otpadnikom iako im je on često pokušavao dokazati da to nije točno. On je u njihovim očima bio otpadnik samo zato što se ta vjerska zajednica Božjeg naroda nije na vrijeme prilagodila novonastaloj situaciji i reformi svojih učenja. Židovi su u to vrijeme odbacili Isusa pa su i dalje čekali na Jehovu da im pošalje Mesiju koji bi bio po njihovim mjerilima. Zato su i od drugih članova svoje zajednice tražili da čekaju na Jehovu, a to je značilo da mnogi neće prihvatiti Isusa za Mesiju sve dok on ponovno ne dođe. Međutim, obični mali ljudi nisu čekali njihovu službenu riječ koja je navodno trebala preko njih doći od Boga, nego su neovisno od vodstva svoje zajednice prihvatili Isusa za Mesiju i tako išli korak ispred židovske zajednice. Da su i religiozni vođe to učinili, onda Pavla i druge Židove ne bi smatrali otpadnicima.

Nešto slično se dešava i sa zajednicom Jehovinih svjedoka. Ona traži od svih nas da čekamo na Jehovu i da ne idemo korak ispred organizacije kojom upravlja Vodeće tijelo. Ako nas Jehova preko Biblije i svetog duha uvjerava u nešto što možemo shvatiti svojim vlastitim razumom i to prihvatimo kao istinu, onda nas se optužuje da ne čekamo na Jehovu koji tu objavu još nije uputio preko Vodećeg tijela. Kad svojim razumom prihvatimo ono u što nas uvjerava Biblija onda nam se prigovara što idemo korak ispred Zajednice i to proglašavaju otpadničkim učenjem.

Umjesto da se Zajednica reformira i prilagodi onome što uči Biblija, ona se čvrsto drži svojih vlastitih tradicionalnih uvjerenja. Umjesto da se uvjerava u ono u što su se već uvjerili neki njeni članovi, ona takve izopćiva. Tako sam i ja postao izopćenik samo zato što se ova Zajednica nije prilagodila i na vrijeme reformirala svoja institucionalna učenja i postavke. U ta učenja, u koju se nisam mogao uvjeriti, je učenje o postojanje dvije različite klase kršćana, nebeskoj i zemaljskoj. U povezanosti s tim tu su i pogrešna tumačenja o ‘velikom mnoštvu’, ‘malom stadu’ i ‘drugim ovcama’, o ‘duhovnom Izraelu’, ‘novom savezu’, te o identitetu ‘144000 pomazanika’ i ‘vjernog upravitelja’, a samim tim i pogrešnom obilježavanju ‘Gospodinove večere’. Zatim postoje pogrešna učenja o ‘spasenju’ putem organizacije, ‘uskrsnuću’, ‘besmrtnosti’, te neka učenja o Isusu, tj. o njegovom predpostojanju kao ‘arhanđela Mihaela’,  njegovom bestjelesnom uskrsnuću i o njegovoj nevidljivoj ‘prisutnosti’ od 1914-te. Tu je i učenje o nebeskom uskrsnuću svetih koji je navodno započeto 1918-te godine, kao i tumačenje da ovlaštenje za ‘evanđelizatora’ nastupa sa činom krštenja, a na kojem su stvorena mnoga pravila i podjele među članstvom. Neka od ovih učenja su s vremena na vrijeme bila korigirana ali ne i odbačena. Ona su toliko vezana za temelje organizacije da ih članovi Vodećeg tijela ne žele odbaciti unatoč jasnim biblijskim argumentima, tako da danas imamo skup vjerovanja do kojih drže samo Jehovini svjedoci, a koja nisu poznavali i učili prvi kršćani.

Moje sadašnje novostečeno uvjerenje do kojeg sam došao, po gledištu starješina nije bilo u skladu sa trenutno otkrivenom istinom Vodećeg tijela niti sa nekim tradicionalnim običajima i učenjima koji potječu još od prvih osnivača Zajednice. Zbog toga su me kaznili i istjerali iz Zajednice, tražeći od mene da se odreknem svojih drugačijih uvjerenja kojeg sam stekao i da uništim sva svoja istraživanja. To isključenje nisam mogao tek tako prihvatiti jer mi mnogo toga nije bilo jasno s obzirom da je Pravni odbor iznosio neke razloge protiv mene koje uopće nisu mogli potkrijepiti Biblijom ali su zato imale sličnosti sa progonom Isusovih učenika od strane židovskih vjerskih vođa i progonom heretika od strane Katoličke crkve. Naime, da bi pod svaku cijenu odbacili moje argumente koje sam koristio u svoju obranu oni su išli toliko daleko da su neke njihove izjave bile kontradiktorne sa onim što piše u Bibliji pa čak i sa nekim izjavama Watctowera. U to će te se uvjeriti kad vam iznesem što su oni sve izgovorili. To je dokaz da su i oni upali u istu zamku po kojoj prvenstveno zloupotrebljavaju svoj autoritet kako bi branili interese Organizacije.


Zloupotreba autoritete

U obrani interesa Zajednice mnogi starješine odbacuju i krivo optužuju članove koji svojim stavom i načinom razmišljanja ne žele svoju odanost Bogu zamijeniti ili poistovjetiti sa odanošću čovjeku ili organizaciji. Žalosno je što su starješine u ovom procesu protiv mene bili toliko uvjereni u ispravnost svojih stavova koji iz njihovog kuta gledanja mogu izgledati opravdani. Ali, kad su vidjeli kako često koristim Bibliju u svoju obranu, onda su mi u kasnijim razgovorima pred pravnim odborom zabranili da je koristim. Oni su uglavnom koristili citate iz publikacija kako bi u meni proizveli promjenu uma i uvjerili me da sam zaista otpadnik. Željeli su vidjeti dokaz mojeg novog stava koji je trebao biti usklađen sa njihovim.

Ja sam im dozvolio da u svojoj namjeri idu do kraja, pa čak i da me prime nazad, kako bi sebi i drugima dokazao da ih u ovom procesu nije vodio sveti duh nego duh Vodećeg tijela. Kad za ovu organizaciju kažu da je Jehovina organizacija, onda to znači da je to sveta organizacija jer je Jehova svet. Samim tim je sveti duh ujedno i duh organizacije. No pitanje je da li je duh organizacije zaista u svim stvarima u suglasnosti sa Božjim duhom ili je u nekim stvarima taj duh organizacije u stvari ljudski duh koji odudara od Božjeg duha? To se najbolje može vidjeti u ovakvim procesima u kojima se duh organizacije promiče kroz autoritet starješina do te mjere da se ide protiv Božjeg duha kojeg promiče Biblija.

Kroz cijeli ovaj pravni postupak protiv mene sam uvidio da postoje potpuno krivi stavovi, objašnjenja i razlozi koje Zajednica i njeni starješine koriste u svom proganjanju onih koji su kroz vlastito istraživanje Biblije došli do drugačije i potpunije istine od one koju nam prezentira Watchtower. Zato sam sada ponovno imao potrebu za istraživanjem. Ovaj put nisam istraživao razna učenja jer sam to skoro doveo do kraja, nego sam želio istražiti i vidjeti da li su stavovi ove Zajednice prema ljudima poput mene biblijski opravdani ili ne. U tome mi je poslužila Biblioteka Društva koju imam na CD-ROM-u kao i starije publikacije koje mnogi nemaju u kućnoj ili skupštinskoj biblioteci ali se mogu naći na nekim web stranicama.

Vodeće tijelo u ssvojim publikacijama često citira razne autore, među kojima bibličare i teologe raznih kršćanskih crkava čime dokazuju da se slažu s nekim njihovim istraživanjima, tumačenjima i objašnjenjima. Tako ću i ja ovom prilikom koristiti i citirati jednog kršćanskog autora koji je u svojoj knjizi jasno objasnio što je to autoritet i kako ga treba provoditi u kršćanskim zajednicama. U 11. poglavlju u temi “Autoritet – ogrtač vođe“ je napisao:

“Vođe su nerazmrsivo vezani uz autoritet. Ljudi su kod Isusa odmah uvidjeli da ima autoritet. Govorio je s autoritetom, djelovao s autoritetom, poučavao s autoritetom, a kad je zapovjedio čak su demoni, vjetar i voda slušali. Svojom je smrću i uskrsenjem zadobio sav autoritet na nebu i na zemlji, duhovni i svjetovni (Mt 28:18). Iako je autoritet bitno svojstvo vodstva i bez njega vođe ne mogu djelovati učinkovito, ipak je istovremena zloupotreba autoriteta jedan od glavnih promašaja vodstva i izvor najučestalijih pritužbi protiv vodstva.“

Budući da je Isus delegirao određenu mjeru autoritetu svojim apostolima i drugima koji će ga zastupati na zemlji, onda je važno uvidjeti da li ga religiozni vođe raznih kršćanskih crkava oponašaju ili možda zloupotrebljavaju dani im autoritet. Ja sam sada nakon isključenja još više postao svjestan zloupotrebe autoriteta od strane starješina koji moraju braniti pogrešne stavove koje je uvelo Vodeće tijelo kao najviši autoritet zajednice Jehovinih svjedoka. Uz autoritet idu odgovornost i moć. Ima više vrsta moći. Jedna od njih je prisilna moć koja se odnosi na...

“...sposobnost kojom (vodstvo) prijeti ili kažnjava one koji se ne ponašaju na željeni način. Oni mogu biti degradirani, otpušteni, isključeni ili proći kroz neugodne sankcije koje mogu biti poduzete protiv njih. Moć vođa da ukoravaju ili prigovaraju, također je primjer prisilne moći samo u blažem obliku.“  

To je njihovo pravo koje zasnivaju na odgovornosti koje su imali apostoli i starješine u prvom stoljeću, samo je veliko pitanje da li u primjeni te moći prelaze granicu dopuštenog i time zloupotrebljavaju dani im autoritet. Autor također spominje legitimnu moć za koju kaže:

“Ljudi prepoznaju da je moć legitimna samo kada se njezine norme slažu s njihovim vlastitim nizom nutarnjih vrijednosti. Stoga ako je koncepcija vodstva koju imaju članovi crkve surađivačka i usmjerena prema ljudima, oni će smatrati nelegitimnim i autoritativnim svaki oblik vodstva koji je centraliziran... S druge strane, ako ljudi gledaju na crkvu kao na hijerarhijsku instituciju u kojoj je uloga vođa da kažu što treba biti učinjeno, oni će priznati pravo vođe da donosi jednostrane odluke kao savršeno legitimne i odbaciti načine vodstva koji su usredotočeni prema ljudima kao slabe i nedjelotvorne.“

Ovo se najbolje može razumjeti kroz primjer Izraelaca koji su tražili da imaju kralja kao što je bilo uobičajeno kod svih drugih naroda. Oni su tako prihvatili koncepciju vodstva koje je bilo centralizirano, a odbacili ono vodstvo koje je Bog do tada koristio. Slično se desilo kad je i kršćanstvo prihvatilo centralizirano vodstvo kojemu se danas mnogi opiru jer vide da hijerarhijske institucije daju preveliku vlast pojedinim ljudima. U takvim religioznim uređenjima je uglavnom prisutno jednosmjerno upravljanje. Nakon što sam malo dublje razmišljao o ovoj Organizaciji postao sam svjestan zašto su se moje unutarnje duhovne vrijednosti čak i nesvjesno suprotstavljale centraliziranom hijerarhijskom ustrojstvu Zajednice. S druge strane sam postao svjestan zašto sam jedno vrijeme prije toga bio potpuno podložan vodstvu tako što sam bez pogovora prihvaćao svaku njihovu riječ kao da je od Boga. Svjestan sam da sam čovjeka stavio na mjesto Krista. Krist je rekao:

“Svatko tko je na strani istine sluša moj glas.“ (Iv 18:37)

a Vodeće tijelo kaže:

“Svatko tko je na strani istine sluša naš glas.“ 

Kad sam počeo slušati Kristov glas koji je u meni govorio kako da mislim i kako da postupam, onda sam došao u situaciju da sam morao u nekim stvarima pokazati neposluh glasu i vodstvu svoje Zajednice. Isus u svakom pogledu ima tu legitimnu moć koju delegira svojim zemaljskim zastupnicima. Međutim, mnogi zastupnici raznih kršćanskih crkava, pa i ove, su zloupotrijebili tu moć i stvorili centralizirano vodstvo koje se treba slušati bez pogovora jer ono ima prvu i zadnju riječ u svemu. Za mnoge je to prihvatljivo jer se sami ne moraju baviti dubljim razmišljanjem i istraživanjem Biblije, ali ima dosta i onih koji se žele uvjeravati u sve što čuju.

Da bi neko vodstvo imalo puni autoritet nad članovima kršćanske skupštine ono mora dokazati da ima delegiranu moć od Isusa kojega može koristiti na legitiman način. Sve izvan toga je samo ljudski pokušaj da upravljaju zajednicom kršćana na svoj način kojim pokušavaju dokazati svoju vjernost i razboritost. No, u pokušaju da sprovedu svoju vlast, oni mogu upotrijebiti sva sredstva koja im stoje na raspolaganju da obrane svoj autoritet i drže u podložnosti svoje članove. U tome mogu imati toliko uspjeha da oni i njihovi članovi dobiju dojam kako iza njih stoji sam Isus kao jedini vođa. Tako oni na tim uspjesima zasnivaju i održavaju svoj autoritet i moć, bez da su članovi svjesni kako iza toga ne stoji Sveti duh nego mnoštvo ljudskih pravila i zloupotreba autoriteta. Autoritet sam po sebi povlači potrebu da ga se sluša, no kako znati da li netko zloupotrebljava taj autoritet. Autor u vezi toga piše:

Istinski je autoritet u svom začetku duhovan, odnosno potječe od duha onoga koji ga posjeduje i ima utjecaj na osobu nad kojom se provodi, a i na njezin duh. U sebi nosi “pritisak da se čini“ ono što je zabilježeno u savjesti osobe, ali joj, ovo je važno, ostavlja slobodnu volju da odluči poslušati ili ne poslušati...

...Kad odlučim pokoravati se većem autoritetu, ni u kom slučaju se ne osjećam inferiornim ili poniženim zato jer je pravi autoritet duhovan i poštuje moju moralnu slobodu. Poslušnost je moj slobodan izbor. No kada takozvani autoritet želi mojoj volji nametnuti volju druge osobe, ili pak emocionalni ili intelektualni pritisak za nošenje istog, ne poštuje moju moralnu slobodu. Mogu se prilagoditi ili pobuniti, no nijedno od toga neće donijeti nikakvo pravo zadovoljstvo.“

Jedno vrijeme sam se kao i svi ostali vjernici prilagođavao takvom nametanju tuđe volje sve dok nisam počeo osjećati nezadovoljstvo u svom kršćanskom životu. Kad sam po svojoj savjesti i slobodi razmišljanja postao toga svjestan nisam se želio pobuniti protiv takvog autoriteta. Zato sam uzeo slobodu da svoje zadovoljstvo osjetim u korištenju svoga duhovnog dara s kojim sam pokušao surađivati sa vodstvom na unapređivanju biblijskih istina u korist cjelokupne zajednice. To je bio izazov ne samo za mene, nego i za vodstvo. Međutim, vodstvo je tu pokazalo do koje mjere zloupotrebljava svoj autoritet jer je za svaku situaciju zahtijevalo od mene potpunu poslušnost jednom te istom vidu autoriteta. Oni uopće nisu razlučili u kojoj situaciji mogu zahtijevati potpunu podložnost i poslušnost, a u kojoj trebaju ograničiti svoj autoritet bez da nameću svoju volju. Do sukoba mišljenja je došlo zato što sam u Bibliji spoznao u kojoj situaciji ja mogu i trebam biti poslušan a u kojoj situaciji mogu postupiti samo po svojoj savjesti pa makar to značilo ne poslušati njihove upute i zahtjeve. Autor u vezi toga piše:

“Kod razmatranja cjelokupnog pitanja autoriteta, narav situacije u kojoj se autoritet primjenjuje je aspekt koji se skoro uvijek zanemaruje. Ipak, ti situacijski aspekti imaju vrlo važan utjecaj na vid autoriteta koji bi se trebao upotrebljavati i svakako na vid poslušnosti koja je odgovarajući odaziv. Vid autoriteta koji savršeno odgovara u jednoj vrsti situacije može biti neadekvatan u drugoj situaciji i neprikladan, čak poguban u trećoj. Ovaj dio je posebice važan za crkvene vođe zato jer po naravi stvari oni rade s istim ljudima no često u vrlo različitim situacijama ili okolnostima i stoga jednostavno ne mogu upotrebljavati jedan te isti vid autoriteta.

Mogu se prepoznati tri tipične kategorije situacija i u skladu s tim tri vida autoriteta. Ako pogledamo Novi zavjet otkrit ćemo da se različite riječi upotrijebljene za poslušnost i neposlušnost vrlo lako mogu uklopiti u tu analizu kao što slijedi.                                                 

TIP SITUACIJE

VID AUTORITETA

CILJ

ZAHTIJEV ZA SLUŠATELJE

PRIRODA POSLUŠNOSTI

NEPOSLUŠNOST

SITUACIJA ZADATKA

autoritet zadatka

učiniti

razumijevanje uputa

'peithearcheo'

podložiti se

'anapotaktos'

neposlušnost

SITUACIJA POUČAVANJA

autoritet   poučavanja

naučiti kako činiti

razumijevanje razloga za upute

'peitheo'

biti uvjeren

'apeitheia'

ne da se uvjeriti

DUHOVNE SITUACIJE

duhovni autoritet

učiti biti,      mijenjanje karaktera

osvjedočenje savjesti

'hupakuou'

slušati

'parakoe'

odbija slušati

Kako bi razumjeli zašto se u cijelom svijetu čuju pritužbe protiv vodstva cijele strukture starješinstva, od lokalnih starješina do Vodećeg tijela, onda treba razmotriti gdje to njihov autoritet krivo postavlja stvari s obzirom na svoju poziciju i poziciju svojih slušatelja. Potvrdu za ono što sam cijelo vrijeme pretpostavljao da je krivo postavljeno, sam dobio u slijedećem tekstu koji se bavi prirodom autoriteta zadatka:

"Autoritet zadatka je najjednostavniji i izravan oblik autoriteta. Podređene tretira jednostavno kao dodatne ruke  ili druge kapacitete koji su u službi osobe  koja je odgovorna. Vođa daje smjernice i naputke i sve što se traži od podređenih je da shvate naredbe i provode ih što je točnije moguće...Prema tome, u situacijama zadatka vođe ne očekuju da moraju davati razloge kako bi opravdali svoje odluke niti ih pak zanima rasprava ili koncenzus o onome što treba učiniti. Njihov je autoritet jednostavan, upravni i kategorički."

Istaknuo sam riječ "upravni“ zato što je ovu Zajednicu predvodio Upravni odbor čija je svrha postavljati zadatke korporacijskog društva Watchtower i provoditi ih kroz odredbe i pravila. Taj odbor se s vremenom transformirao u “Vodeće tijelo“, ali i dalje svoje podređene članove tretira kao dodatne ili produžene ruke kako bi ostvarili ciljeve svoje korporacije za štampanje i distribuciju Biblija i vjerske publikacije. U tim zadacima oni mogu iskazivati autoritet zadatka kao upravno tijelo koje je odgovorno za organiziranje, upravljanje i provođenje tih zadataka u djelo. U tom smislu bi ih trebalo slušati u prihvatljivim okvirima pazeći da ne budemo iskorištavani za ciljeve koje nisu u potpunoj suglasnosti sa Božjom voljom.

U ovom procesu protiv mene su moji starješine sebe usporedile s ‘konobarima’ koji nemaju zadatak pripremati duhovnu hranu niti dovoditi u pitanje onu hranu koju priprema Vodeće tijelo, nego je samo podijeliti nama vjernicima što s jedne strane obezvrjeđuje njihovu ulogu, a s druge strane pokazuje da su oni samo sredstvo u rukama nekolicine istaknutih starješina koje se treba podržavati u svemu. Sve se svodi oko bespogovorno prihvaćanja zadatka propovijedanja u kojem moraju učestvovati svi članovi s ciljem da redovito raspačavaju publikacije Društva pomoću kojih se dolazi do novih članova. Kako bi Društvo kao poduzeće ispunilo svoju svrhu štampanja i distribucije biblijske literature, oni su Kristov zahtjev za propovijedanjem generalizirali tako što od svih svojih članova zahtijevaju da ga prihvate kao svoju obavezu bez koje se ne mogu smatrati kršćanima. Čak su i čin krštenja povezali sa činom ovlaštenja s kojim krštenici na sebe preuzimaju zavjet da će taj zadatak redovito izvršavati cijelog svog života. Tako su kolportere s kojima su u početku izvršavali zadatak Društva preimenovali u ovlaštene propovjednike. U Stražarskoj kuli od 15.5.2012. na str. 31. stoji:

“Godine 1886. stotinu primjeraka prvog sveska Svanuća Tisućugodišnje vladavine poslano je iz Biblijske kuće u Alleghenyu (Pensilvanija, SAD) u Chicago (Illinois, SAD). Charles Taze Russell nadao se da će ta nova knjiga naći svoje mjesto na policama knjižara. Jedna od najvećih američkih tvrtki koja se bavi distribucijom vjerskih knjiga pristala je uvrstiti Svanuća Tisućugodišnje vladavine u svoju ponudu. No dva tjedna kasnije (nakon protesta nekih protestantskih propovjednika) cijela se pošiljka vratila u Biblijsku kuću. (...) Kako je onda ta nova knjiga došla do ljudi koji su tražili istinu? Ključnu ulogu u tome odigrali su kolporteri. Godine 1881. u Sionskoj stražarskoj kuli pisalo je da se traži 1000 propovjednika koji su spremni posvetiti se dijeljenju biblijske literature. (...) Stalni kolporteri nudili su biblijsku literaturu po cijele dane, a pomoćni kolporteri sat ili dva dnevno...“

Kolporteri su bili ovlašteni od strane Društva da svakodnevno dijele biblijsku literaturu. Smatralo ih se propovjednicima jer su putem tiskanog materijala prenosili biblijske poruke i učenja iza kojih su stajali predsjednici Društva. U samom početku Društvo nije obavezivalo svoje članove da taj zadatak smatraju preduvjetom za kršćanski život. Kako se broj tiskanih izdanja povećavao onda se išlo za tim da se sve članove uključi u kolportersku djelatnost. Tako su stalni i pomoćni kolporteri preimenovani u stalne i pomoćne pionire dok su ostali morali prihvatiti obavezu da i oni povremeno ali redovito svaki tjedan i svaki mjesec sudjeluju u toj službi, pogotovo od kuće do kuće.

Zanimljivo je da je mladi J.F. Rutherford kao tinejđer išao od kuće do kuće i prodavao knjige i enciklopedije kako bi zaradio za svoje školovanje. Zato nije ni čudno što je tu uspješnu metodu zahtijevao i od svih članova Društva iako sam nije nikad sudjelovao u toj kolporterskoj službi od kuće do kuće. On navodno nije imao vremena jer je pisao članke i knjige, ali je zato sve ostale poticao na tu aktivnost s kojom su mogli brže i lakše prezentirati i prodati sva izdanja koja je Društvo proizvelo, što je daleko bolje nego držati te knjige u knjižarama i čekati da ih ljudi kupe. S obzirom na svoj autoritet po tom pitanju Upravni odbor je svoju odluku o tome opravdavao na način što su pojedine biblijske stavke krivo protumačili i iskoristili za promoviranje službe od kuće do kuće i ujarmljivanje svih članova u kolporterski zadatak promoviranja izdanja Društva Watchtower. Iako se to ne slaže sa izvornom biblijskom praksom, njih još uvijek ne zanima rasprava ili koncenzus o tom pitanju.

Kad sam donio svoje odluke koje sam temeljio na Bibliji, a koje se nisu slagale s njihovim kategoričkim uputama, oni su iskoristili svoj autoritet zadatka te su me jednostavno isključili. Nisu mi dali mogućnost izbora i korištenja svoje moralne slobode da živim i služim Bogu onako kako sam se osvjedočio kroz Bibliju. Takav autoritet ima svoje mjesto ali samo u određenim situacijama, kao npr. kad vojskovođa predvodi svoju vojsku. Vojnici moraju biti usklađeni i potpuno podređeni naredbama svog vođe bez obzira na njihovo uvjerenje. Svako odstupanje bi bilo kobno i možda dovelo u pitanje vojnu operaciju. Upravo na takav način Vodeće tijelo pokušava zadržati svoje vodstvo nad članstvom jer nas tretira kao Kristove vojnike koje oni predvode u zadatku propovijedanja. S te pozicije upravljaju i nad svakim drugim aspektom našeg kršćanskog života, odnosno čak i u onim situacijama u kojima takav autoritet nije adekvatan. Međutim, nigdje u Bibliji ne stoji kako se starješine moraju ponašati kao vođe ili vojskovođe.

Biblija od svih kršćana traži da budu postojani i da se bore za svoju osobnu vjeru, dok od onih koji su se posvetili nekom zadatku traži da pokažu karakteristike vojnika koji je spreman trpjeti zlo kako bi taj zadatak izvršio u korist drugih (1.Ti 6:12; 2.Ti 2:3). S obzirom da su vojnici služili narodu i bili plaćeni, onda se tražilo i od kršćana da materijalno podupiru svoje vojnike koji su se posvetili tim zadacima u vrijeme mira i u vrijeme rata (1.Ko 9:7). U vrijeme rata su se ostali građani aktivno uključivali u razne zadatke kako bi dala pomoć svojoj vojsci. Stoga se ne može sve kršćane tretirati kao vojnike koji se moraju boriti i bespogovorno slušati starješine kao vojskovođe. No upravo se to događa. Zbog naravi takve potpune pokornosti vjerskom autoritetu, a pogotovo...

"...ako se takav autoritet zadatka provodi predugo nad (duhovnom) djecom ili ako se upotrebljava na neodgovarajući način, može držati ljude u psihološkoj nezrelosti, ponekad do te mjere da nisu u stanju sami donositi odluke ili pak preuzeti odgovornost za svoje vlastite živote.“

Tako kaže ovaj autor što mogu posvjedočiti svojim iskustvom dok sam odrastao u Zajednici koja me je kočila u mom duhovnom razvoju, a upoznao sam i druge koji još uvijek zbog toga ne mogu odrasti u zrele kršćane. Za Zajednicu je zreo kršćanin samo onaj tko im je potpuno podložan, koji ne sumnja u svoje nadređene starješine i koji ne preispituje ono što u obliku nauka, smjernica, uputa i odluka dolazi od njih i Vodećeg tijela. Takav autoritet su htjeli primijeniti i židovski starješine prema apostolima i drugim članovima židovske zajednice. Oni su sebe smatrali odgovornima za vjerske aktivnosti u svojoj zajednici pa su po pitanju službene nauke o Mesiji i govorenja o njemu davali svoje naputke i zapovjedi. Kad su apostoli propovijedali nešto novo u vezi Mesije, oni ...

"... su ih pozvali i zapovjedili im da nipošto ne govore niti naučavaju u Isusovo ime. Nato su im Petar i Ivan rekli: “Prosudite sami je li pravo pred Bogom da slušamo vas, a ne Boga!“ (Dj 4:18,19)

Apostoli su imali tu slobodu da nastave po svome, ali oni su ih ponovno pokušali podrediti svojoj volji pa su rekli:

"Strogo smo vam naredili da ne učite u to ime ...“. Tada su im "Petar i drugi apostoli rekli: “Moramo se pokoravati (grč. peithearcheo) Bogu, a ne ljudima!“ (Dj 5:28,29)

S jedne strane, apostoli su pokazali poslušnost u smislu potpune pokornosti Bogu, dok su s druge strane pokazali nepokornost (grč. anopotaktos) odnosno neposlušnost prema zahtjevu religioznih vođa svoje zajednice. Vjerski vođe mogu nešto zahtijevati od članova svoje zajednice, ali odluka o tome da li će ih netko poslušati ili ne je u domeni moralne slobode koju treba imati svaki pojedinac, pogotovo ako tu svoju odluku temelji na razlozima koji su u skladu s Božjim gledištem. To je ona relativna podložnost koju su apostoli kasnije zahtijevali od svih kršćana prema religioznim i svjetovnim vlastima. Pavle je u vezi toga rekao:

"Podsjećaj ih da budu podložni i pokorni (grč. peithearcheo) vlastima i vladarima, da budu spremni na svako dobro djelo...“ (Tit 3:1)

Takva podložnost je relativna jer se čovjeka nikad nije trebalo gledati kao Boga. Samo onda kada svjetovni ili vjerski autoritet od nas traži da učinimo neko dobro djelo kršćanin može pokazati podložnost. To se odnosi i na savjest koja u nama svjedoči. Kad je savjest izgrađena na biblijskim spoznajama onda se može desiti da se ona suprotstavlja nekim zahtjevima autoriteta koji svoje dobro djelo želi prikazati kao Božje djelo i time nametnuti nepotreban teret. Zato su pod velikim upitnikom takve situacije u kojima starješine zahtijevaju potpunu podložnost. Da bi mogli iskazati svoj autoritet po tom pitanju oni su mene smatrali nepokornim (grč. anopotaktos) Bogu i isključili me zato što sam odudarao od ostalih koji su se potpuno pokoravali tom zahtjevu propovijedanja i svim onim pravilima koje su oni uveli uz taj zahtjev.

To nije jedini razlog isključenja. Problem su vidjeli u mom novom učenju koje se nije slagalo s učenjem Zajednice. Tu su svoj autoritet zloupotrijebili, odnosno krivo su ga upotrijebili jer su i svoj autoritet poučavanja iskazivali po prirodi zadatka. Na koji način? Neka o tome kaže čovjek koji je tu temu nabolje istražio. On kaže:

"Autoritet za poučavanje se temeljito razlikuje od autoriteta zadatka zato jer se njihovi ciljevi razlikuju. Cilj autoriteta zadatka je da se nešto uradi, dok je cilj autoriteta za poučavanje naučiti nekoga kako da to uradi. Riječ "autoritet“ dolazi od latinske riječi "augere“ – povećati ili učiniti da poraste. Stoga na području znanja autoritet je osoba koja čini da drugi rastu po onome što ona zna i doprinosi.... Autoritet za poučavanje se ne može osloniti samo na jasne i razgovijetne naputke ili smjernice. Mora otići dalje u otkrivanju razloga i načela iza naputaka. Slijedi, dakle, da pitanja, rasprave, prigovori, argumentacija i objašnjenja, ne samo da su dopuštena, već da su dio procesa učenja. Autoritet za poučavanje nije odgovarajuće izvršio svoj posao ukoliko razlozi nisu, ne samo dobro preneseni učenicima već i potpuno shvaćeni s njihove strane.“

Starješine su po ovome pogriješili protiv mene jer su svoj autoritet poučavanja primijenili na krivi način, što će se jasno vidjeti u razgovorima koje su vodili sa mnom. Prije nego to i sami zapazite u transkriptima, ja ću samo napomenuti da su me oni osudili jer sam se usudio ulaziti u rasprave o biblijskim učenjima u kojima sam iznosio prigovore, argumentaciju i objašnjenja za koje sam smatrao da su opravdana. Iako je moj postupak dopušten čak i od strane onoga kako Biblija gleda na takav proces učenja, oni su ga strogo ograničili na potpunu poslušnost onome što se uči. Nisam smio preispitivati svoju vjeru na temelju vlastitog uvjeravanja Biblije i onoga što ona uči nego sam se morao strogo držati onoga što uči Vodeće tijelo. Budući da se nisam mogao uvjeriti u neke stvari na način kako su mi moji učitelji objašnjavali ja sam došao do puno jasnijih i logičnijih objašnjenja koji se mogu objasniti samom Biblijom. To znači da autoritet za poučavanje, u ovom slučaju Vodeće tijelo preko svojih starješina, nije odgovarajuće izvršilo svoj posao jer nisam mogao potpuno shvatiti i prihvatiti neka njihova tumačenja i razloge za takva tumačenja.

Jedno vrijeme sam poput svih drugih samo mehanički prihvaćao i besmisleno ponavljao takva objašnjenja jer ih nisam želio dovoditi u pitanje zbog autoriteta kojeg sam smatrao neupitnim. Taj vjerski autoritet su u prošlosti zloupotrijebili i Izraelski proroci i svećenici. Preko proroka Jeremije Jehova je rekao:

“proroci lažno proriču, a svećenici tlače narod koristeći vlast svoju. A narod moj to voli.“ (Jr 5:31)

Na isti način je i ova Zajednica, koja se smatrala Jehovinim prorokom i glasnogovornikom, više puta lažno proricala i ulijevala lažnu nadu u svoje članstvo, a također i koristilo svoju vlast s kojom je nametnula neke terete koji mnogi nisu mogli nositi. No, kao i uvijek dešava se da narod zavoli takvo centralizirano hijerarhijsko vodstvo jer vide samo ono što im je nametnuto kroz njihovo upravljanje zajednicom i njihovim životima. Budući da se ne trude samostalno razumjeti duh Božje riječi njima je lakše misliti da služe Bogu ako u svemu slušaju Božje zastupnike. To se smatralo duhovnom zrelošću s kojim sam bio zadovoljan jedno vrijeme sve dok nisam progledao svojim očima srca i razuma. Kao i mnogi drugi, ja svoj razum nisam smio slobodno upotrebljavati kroz direktan pristup Bibliji nego na način da sve prihvatim bez pogovora pa makar ne mogu potpuno shvatiti neke stvari. S tim se sada više ne slažem, a pogotovo se ne slažem da trebam biti zadovoljan samo sa onim znanjem koje mi se nudi kroz publikaciju mojih učitelja. Kad je u pitanju autoritet mojih učitelja ja se slažem s onim što u vezi toga piše ovaj kršćanski autor:

"Povrh svega, autoritet za poučavanje je svjesno samoograničavanje; njegov je cilj uvijek biti suvišan, što se događa kada učenici dobiju svoj izravan pristup znanju u cjelini i ne trebaju više učitelje. Želja svakog istinskog učitelja je da ga njegovi učenici nadiđu, inače bi znanje učitelja postalo razina iznad koje učenici ne mogu ići. Osnovni autoritet vođa u crkvama je autoritet za poučavanje, stoga su oni obavezni davati razloge i objašnjenja za ono što oni propovijedaju i naučavaju, i moraju biti spremni za slobodno ispitivanje od strane onih koje oni vode. Novozavjetna riječ za poslušnost u ovom kontekstu je "peitho“, što znači biti "uvjeren“, a biti uvjeren znači nadjačati ili dovesti do promjene uma zbog utjecaja razuma ili moralnog promišljanja. Ta je riječ upotrijebljena u Hebrejima 13:17: “Slušajte svoje starješine i budite im podložni, jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji imaju o tome dati račun...“Neposlušnost je "apeitheia“ – stanje kada se nekoga ne može uvjeriti ili prkosno odbijanje ili odbacivanje istine (Tit 3:3)“

Ovo načelo poučavanja funkcionira samo na nižem nivou kada kršteni članovi na sebe preuzimaju zadatak poučavanja novih zainteresiranih osoba kroz biblijski tečaj. Zajednica i takve obične vjernike smatra ‘učiteljima’ (slično “mentorima“ u MLM) kako bi preko njih promovirala svoja učenja i dovodila nove članove. Ponekad se dešava da te zainteresirane osobe nakon svog krštenja napreduju u znanju i razumijevanju tako da u svom duhovnom razvoju nadilaze svoje učitelje. Unatoč tome takvi učitelji nisu dorasli tom zadatku jer ga krivo provode u praksu stvarajući nove članove koji se poput njih zadovolje samo tuđim mišljenjem kojeg prenose dalje bez preispitivanja.

Vodeće tijelo kao vrhovni ‘učitelj’ taj autoritet poučavanja provode na drugi način. Umjesto da po tom pitanju ograniče svoje ovlasti, starješine Vodećeg tijela su se nametnuli kao apsolutni i jedini izvor znanja kojega ne bi trebalo nadilaziti bilo kojom drugačijom spoznajom koja bi dovela u pitanje njihovu riječ. Preko starješina su svoje učenike ograničili na ono znanje koje je dostupno samo preko njihovih izvora informiranja čime su uzeli ključ znanja i zatvorili tj. zabranili svojim učenicima izravan pristup Bibliji kao zajedničkom izvoru znanja. Tako je samo od njih moglo doći ‘novo svjetlo’ dok su spoznaje do kojih su došli njihovi učenici smatrani nebitnima pa čak i otpadničkima.

Vodeće tijelo sva svoja institucionalna učenja smatra ‘istinom’, a ukoliko se netko ne može uvjeriti u nju, oni ga smatraju osobom koja prkosno odbacuje tu njihovu ‘istinu’ i njihov autoritet poučavanja. Međutim, ja sam samo koristio svoju moralnu slobodu po kojoj sam pokazao poslušnost prema ‘istini’ u koju su me mogli uvjeriti, ali sam u svom uvjeravanju imao pravo odbaciti onu ‘institucionalnu istinu’ u koju se nisam mogao uvjeriti, pogotovo kad sam naišao na opravdane argumente za to.

Izvor znanja za učitelja i učenika je Biblija, kao što je izvor znanja za povjesničara i njegove učenike povijest iza koje stoje mnogi istraživači kao i mjesta koja sakrivaju tu povijest ispod površine zemlje i tajnim mjestima. Kad učenici dobiju svu potrebnu poduku iz povijesti koja im je bila dostupna preko njihovih učitelja, oni je mogu prihvatiti kao takvu, no neki će čak ići korak dalje od toga jer im je dozvoljen izravan pristup mjestima i lokalitetima koja mogu i sami istraživati. Zato se dešava da ti nekadašnji učenici svojim izoštrenim umom i okom otkriju nešto što je bilo sakriveno od očiju njihovih učitelja i povjesničara, a što može doprinijeti većem znanju pa čak djelomično ili u cijelosti promijeniti neka ustaljena mišljenja. Poznato je da se u interesu vodećih struktura društva novim naraštajima nudi ona povijest koja trenutno odgovara političkoj vlasti. Slično sam primijetio i kroz istraživanje povijesti Jehovinih svjedoka u kojoj su s određenom namjerom izbačene neke činjenice, dok su druge korigirane kako bi se sakrila prava istina. Zato slobodan pristup i samostalno ispitivanje, provjeravanje i istraživanje povijesti omogućuje pojedincima da izađu iz okvira kolektivne svijesti i nametnutih uvjerenja.

Nakon što sam dobio osnovno znanje o Bibliji i upoznao se sa njenim sadržajem, uzeo sam vremena da istražujem njenu povijest i tematiku. Došao sam do novih saznanja i otkrića koja sam zabilježio u svojoj knjizi. Neka od njih sam prezentirao svojim ‘učiteljima’, ali su oni ta saznanja i način na koji sam do njih došao automatski odbacili samo zato što bi to moglo poremetiti reputaciju Vodećeg tijela kao jedinog koji ima izravan pristup Svetom duhu kao instrumentu i alatu za umnožavanje biblijskog znanja. Zato me nisu prihvatili kao brata koji je u svom školovanju došao do razine kada može samostalno istraživati dubine Božje i u tom svojstvu biti suradnik s onima koji se predstavljaju kao učitelji. Nisu htjeli priznati činjenicu da je autoritet poučavanja ograničen, pa je zbog njihovog stava stvorena situacija po kojoj su mene gledali kao onoga koji se stavlja iznad njih i pripisali mi negativnu crtu ponosa koji okarakterizira duh Sotone.

Budući da su oni ujedno i duhovni autoritet kojeg provode na duhovnim ili moralnim područjima onda su u mojem slučaju i tu pokazali da su takav vid autoriteta krivo primijenili. Njihov cilj je bio mijenjati moju osobnost i karakter prema svojoj volji i pravilima koja guše slobodu. To sam potpuno shvatio kada sam pročitao slijedeće:

"Budući da se brine za karakter, duhovni autoritet mora biti duboko predan:

  1. Integritetu moralnih izbora, a prema tome i potrebi da ljudi odlučuju i izabiru na osnovi savjesti ...
  2. Poštivanju individualnosti i različitosti tako da se od ljudi ne očekuje da uđu u standardni model gdje svatko misli, reagira i govori na isti način. Božji način nije uniformiranost već jedinstvo u različitostima.
  3. Poštivanje osobne privatnosti. Bog poštuje integritet osobnog izbora i osobne privatnosti čak i onda kada ga to isključuje iz ljudskih života (Ot 3:20). Mi to moramo poštivati na isti način.

U kojoj mjeri se ovo poštuje u ovoj Zajednici može se osvjedočiti svaki njen član. Velika većina njih nije ni svjesna da se i u ovoj domeni zloupotrebljava autoritet starješina, odnosno da ga se koristi na krivi način. Toga postanu svjesni samo pojedinci koji se kad - tad suoče sa onim stavovima, pravilima i učenjima Zajednice koja se ne temelje na dragovoljnoj podložnosti i poslušnosti. Potpuna podložnost koja se od nas zahtijeva neminovno isključuje savjest i vlastiti razum. O tome piše slijedeće:

"Crkveni vođe koji imaju duhovni autoritet moraju uporno izbjegavati prisilu i manipulaciju svake vrste, bilo snagom volje ili osobnosti, karizmom ili reputacijom, grupnim pritiskom ili pritiskom onih koji su mu ravni po časti. Još se više trebaju izbjegavati tvrdnje o božanskom otkrivenju ili božanske kazne kako bi se podržale naredbe ili ojačala stajališta i mišljenja.(...).

Kao što smo rekli, autoritet zadatka je neadekvatan u situaciji kada je potrebno poučavanje, a poguban je u moralnim i duhovnim situacijama. On dovodi do legalizma – slova koje ubija. (2.Ko 3:6). Kada vođe kategorički izjavljuju ono što misle da je istina u moralnim ili duhovnim pitanjima i ne dopuštaju preispitivanje, propitivanje i raspravu, upotrebljavaju autoritet zadatka u duhovnoj situaciji. I kada svako suprotno stajalište ili drukčije tumačenje svrstaju u pobunu pomazanog autoriteta oni zlorabe autoritet zadatka. Autoritet za izvršavanje zadatka u duhovnim stvarima i etičkim pitanjima koje idu s njim neminovno dovodi do legalizma.“

Kad promišljam o ovome vidim zašto sam se često u strahu od božanske kazne pokušavao prilagođavati učenjima i mjerilima svoje Zajednice koja je od svih svojih članova tražila da joj budu potpuno podložni jer iza njihove riječi stoji imenovani tj. ‘pomazani autoritet’. Jedno vrijeme sam živio pod tim pritiskom i izvršavao sve što se od mene zahtijevalo jer sam u njegovom vodstvu vidio ono što su oni htjeli da vidim, odnosno da ih gledam jednako kao i Krista. Sve dok sam Krista smatrao svojim vođom, nisam ni vidio da sam zajedno s drugim članovima bio izmanipuliran njihovom reputacijom i karizmom ‘pomazanika’ (krista), kao i raznim tvrdnjama o božanskim otkrivenjima po kojima su oni sebe smatrali jedinim komunikacijskim kanalom ili glasnikom kojim se služi Bog za otkrivanje svojih objava.

Osnovna zapovijed koju sam trebao slijediti je bila ta da sve prihvatim, čak i ono što ne mogu razumjeti. Stoga se po njihovoj zapovjedi nisam ni trebao baviti propitivanjem onoga što su govorili nego sam sve to slijepo prihvaćao. Kad sam osjetio da me je to samo držalo u okvirima propisanih normi koje su u meni gušile slobodu savjesti i snagu razuma i to po slovu koje ubija moj duh, onda sam se trgnuo i počeo tražiti 'Duh koji oživljuje' (2.Ko 3:6). Bio sam iznenađen kako Božji duh, kad mu se dade prednost u odnosu na ljudski duh, može otvoriti oči koje su pod utjecajem ljudskog autoriteta bile prisiljene gledati u Božju riječ njihovim očima, a koje ipak nisu mogle tim očima vidjeti pravo značenje nekih biblijskih istina.

Nakon otkrivanja biblijske istine, moja radost je bila ogromna, ali sam je potiskivao jer sam se bojao reakcije autoriteta starješina koji me je i dalje prisiljavao gledati stvari onako kako oni gledaju. Zato sam pokušao pronalaziti način da me saslušaju. Jedno vrijeme su me slušali, tj. čitali neka moja objašnjenja, ali bez ikakve reakcije, osim što su me upozorili da pazim kako me to ne bi dovelo do otpadništva. Budući da sam i dalje nastojao dokazivati kako je Božja riječ i njeno pravo značenje za mene puno važnije od onoga što govore i pišu članovi Vodećeg tijela, došlo je do reakcije s njihove strane jer mi nisu željeli dopustiti preispitivanje i raspravu u tim duhovnim stvarima. Zato su moje razmišljanje, stavove i  odluke svrstali u pobunu protiv njihovog autoriteta. Oni su htjeli da budem poput Savla koji je bio besprijekorno poslušan Zakonu, a time i zahtjevima koja su uvedene od strane vjerskih vođa (Fil 3:6). Međutim, takvom slijepom poslušnošću je Savle bio u skladu sa učenjima svojih vjerskih učitelja, pa je čak revno branio Judaizam te zastupao i promicao njihova gledišta i tumačenja, ali je odbacivao novu stvarnost sve dok mu se Isus nije osobno ukazao. I ja sam jedno vrijeme bio besprijekorno poslušan svim zakonima, učenjima i odredbama ove Organizacije, revnujući za ono što sam smatrao ispravnim sve dok nisam vidio novu stvarnost.

Zbog nove stvarnosti sam počeo pokazivati relativnu podložnost autoritetu svoje Zajednice što mi je dalo hrabrosti da progovorim u Božje ime i kažem starješinama u što sada vjerujem. Nisam im uspio sve reći, ali o ono što sam im objavio za njih je bilo otpadništvo iako ja nisam otpao od Boga i Krista. Tu vrstu otpadništva od vjerske institucije je još odavno uvela Katolička crkva. Ona je temelje svoje organizacije stvorila na razlici između klase svećenika koji su sačinjavali Crkvu ili Kristovo tijelo i klase laika koja nije imala pravo razmišljanja niti pravo glasa. Želio sam znati kako je do toga došlo i zašto je ova Zajednica stvorila sličnu podjelu i upala u istu institucionalnu zamku?


Otpadništvo od autoriteta Crkve

Do četvrtog stoljeća n.e. svi oni koji su se izjašnjavali kao kršćani morali su braniti svoju vjeru pred Židovima, Rimljanima i drugim poganima koji su ih progonili. No to je bilo razdoblje u kojem je bilo jako puno novih teoloških gledišta i rasprava u vezi s ‘božanskom prirodom’ Isusa te prirodom i djelovanjem svetog duha. Takve rasprave su prouzročile intelektualna razmimoilaženja među skupštinama i biskupima. Unatoč razlikama u mišljenjima i učenjima oni su tada još uvijek na globalnoj razini bili braća po Kristu i članovi Kristove univerzalne skupštine. Čak su branili svoju vjeru u Krista i zbog nje bili proganjani i ubijani bez obzira na neke razlike u učenjima.

Budući da su se neke struje unutar kršćanstva od samog početka sukobljavale oko pojedinih pitanja i tumačenja, onda su doveli do razvoja jedne službene crkvene teologije koja se štitila institucijom Crkve. S vremenom su se sve kršćanske skupštine morale podrediti crkvenom vrhu koji je predsjedao u Rimu pa su neka vjerovanja prihvaćena, a neka odbačena. Onog trenutka, kad je crkveni vrh na svojim koncilima zaključio što je doktrinarna istina koju nitko od vjernika ne smije dovoditi u pitanje, je nametnuta i zabrana po kojoj laici ne smiju neovisno čitati Bibliju i dovoditi u pitanje autoritet Crkve. Pokušalo se svim silama nametnuti doktrinarno jedinstvo. Ono je bilo važnije od jedinstva u ljubavi, vjeri i nadi, čime se odstupilo od izvorne jednostavnosti kršćanske vjere temeljene na ljubavi i toleranciji. No to nije spriječilo iskrene vjernike da progovore u ime Biblije, čime su na sebe navlačili progonstvo crkvenih vlasti. Da bi se što više uzdigli iznad običnih vjernika, crkvene vlasti su svoj autoritet izjednačili sa Božjim na način da su samo oni mogli čitati i tumačiti Božju Riječ. O tome čitamo:

"Nastojeći ugušiti otpadništvo od autoriteta crkve, rimokatolički je koncil u Toulouseu (Francuska) 1229. donio odluku da nijedan laik ne smije posjedovati knjige Biblije na narodnom jeziku.“ (Stražarska kula od 1.10.1997. str.11)

Autoritet crkve je mogao biti narušen ako bi laici čitali Bibliju na svom jeziku i time provjeravali da li su učenja i postavke njihovih crkvenih otaca u skladu s biblijskim učenjem. Latinski jezik je bio jedinstveni jezik za one koji su pripadali svećeničkoj klasi i taj jezik im je služio da se uzdignu iznad običnog naroda koji se služio narodnim jezikom. Za crkvu bi bilo loše kad bi netko od laika pokazivao neovisno kritičko promišljanje i ukazivao na argumente kojima bi se pobijalo neko crkveno učenje i kanonske postavke. Zato je Katolička crkva u srednjem vijeku zabranjivala laicima da imaju vlastitu Bibliju i da je čitaju na svom jeziku. Tu privilegiju su ograničili samo na vrhovnike crkve. Time je ujedno željela istaknuti i zadržati svoj božanski autoritet na zemlji dok je istovremeno gušila otpadništvo od autoriteta crkve.

Crkva je vjerojatno željela zabraniti laicima pa čak i svećenicima da se ne upliću u rasprave o stvarima koje pripadaju crkvenom vrhu jer bi time samo pokazali sumnju u Crkvu. Obične vjernike je smatrala nižom klasom koja nije sačinjavala Kristovo tijelo niti su imali pravo biti sudionici iste slave u nadolazećem kraljevstvu. No, tome su se suprotstavljali iskreni ljubitelji Biblije koji su imali pravo da ispituju nadahnute izjave a ne da ih bespogovorno prihvate. Oni su željeli da Bog svim ljudima direktno govori kroz svoju Riječ i da oni pokazuju odanost Bogu kroz slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Unatoč progonstvu i smrtnim opasnostima uspjeli su je prevesti na mnoge narodne jezike i tako je dati u ruke svih laika čime su utjecali na mnoge pozitivne promjene u životu iskrenih i pravih vjernika. Najvažnija od njih je bila doživjeti kršćansku vjeru kao slobodu u Kristu i sebe vidjeti u zajedništvu s Kristom. Ta istina je ljude oslobađala i vadila iz institucionalnog ropstva. Međutim, tu su slobodu opet ograničavale neke druge postavke samih vjerskih institucija koje su stajale iza različitih kršćanskih zajednica.

Kako bi se i dalje zadržao autoritet vodećih ljudi crkve, neke vjerske institucije su svojim članovima dali do znanja da oni ne mogu razumjeti Bibliju niti je tumačiti izvan onoga što kažu istaknuti vodeći ljudi i da samim tim moraju pokazati puno povjerenje svojim učiteljima. Takva odluka je samo drugačija interpretacija one u kojoj se zabranjivalo laicima čitati Bibliju. Ona posebno dolazi do izražaja u zajednici Jehovinih svjedoka zbog stvorene razlike među članovima koji su podijeljeni na dvije klase – nebesku i zemaljsku. Tumači se da je Isus sklopio savez samo sa malim brojem ljudi koja će ići na nebo tj. nebeskom klasom koja je ujedno Kristovo tijelo, dok ova druga – zemaljska klasa – nije u zajedništvu s Kristom niti u tom savezu. Tako su kršćani kao članovi zemaljske klase izbačeni iz tog saveza, pa je nemoguće zamisliti kako netko od njih može dobiti bolji uvid u Božju riječ od onih koji pripadaju nebeskoj klasi.

Da bi zadržali autoritet Vodećeg tijela, onda je objašnjeno kako čak ni svi tzv. ‘pomazanici’ koji pripadaju toj nebeskoj klasi nisu u istom rangu jer Isus komunicira samo sa onima koji predstavljaju tu klasu, a koji služe u Vodećem tijelu. Takvim ustrojstvom se uglavnom štiti autoritet vodećih ljudi koje bi članovi Zajednice trebali slijediti bez pogovora. Katolička crkva je u prošlosti takvom politikom uspjela Bibliju zadržati zatvorenom knjigom koja u domovima ljudi samo sakuplja prašinu. S druge strane, zajednica Jehovinih svjedoka je poput nekih protestantskih i reformatorskih zajednica, poticala da je njeni članovi čitaju, ali im je ujedno dala do znanja da se ne smiju samostalno uvjeravati u istinitost onoga što je već unaprijed objašnjeno u njenim publikacijama kako se ne bi dovodilo u pitanje njena službena učenja. Čak i kad bi pojedinci razumjeli biblijske stavke ispravnije od onoga kako je to objašnjeno u izdanjima Watchtowera, oni se ipak moraju pokoriti trenutnom krivom učenju i živjeti u laži sve dok Vodeće tijelo službenim putem ne uvede promjenu, ako je uopće i uvede. Time se pokušava spriječiti vjernike da se ne upliću u rasprave o stvarima koje pripadaju Vodećem tijelu. Iako je dana mogućnost da imamo Bibliju kao otvorenu knjigu, nama su umovi morali biti zatvoreni jer nam se nije dopuštalo da “služimo Bogu koristeći svoj razum“ (Ri 12:1).

Kako bi zadržali svoj autoritet u tumačenju Biblije, uveden je sustav pravila koji služe tome da se svaki dio hijerarhijske strukture drži u određenim zatvorenim okvirima kako se ne bi narušila moć Organizacije. Svi oni koji iz niže klase uzmu tu slobodu da sami i neovisno čitaju Bibliju, a pogotovo ako u svom uvjeravanju dođu do drugačijeg saznanja od službenog tumačenja se smatraju otpadnicima od autoriteta zajednice (crkve) čime se samo ponavlja situacija iz srednjeg vijeka. Kako bi se borila protiv takvog otpadništva, Katolička crkva je takve proglasila hereticima i izopčavala na okrutan način. Smatram da je okrutno to što i zajednica Jehovinih svjedoka izopčava takve pojedince kako bi ih spriječila da komuniciraju s drugom braćom. Budući da ih ne može trajno eliminirati iz društva, onda ih javno kleveće kao zlobne osobe koje imaju sotonski duh, koji mrze Jehovu i svoju braću. Tako se negativna strana kršćanske povijesti ponavlja ali na jedan perfidniji način.

Da bi se izbjegla bilo kakva veza sa takvom prošlošću, Vodeće tijelo čini sve kako bi u svojim publikacijama opravdao svoj položaj i svoj stav prema takvim pojedincima. Oni se preko starješina na svim razinama bore protiv njih svim silama, iako je njihov grijeh samo to što se žele uvjeravati u sve što čuju i što Bibliju drže iznad njih i bilo kojeg ljudskog autoriteta. Tako sam i ja samo želio dati puno povjerenje onome što piše u Bibliji, a ne nekom čovjeku ili grupi istaknutih ljudi koji u najboljoj namjeri mogu iznositi svoju verziju istine, a koja se na kraju može pokazati pogrešnom. Dovoljno je u vezi toga ispitati povijest ove Zajednice i one ljude koji su je samouvjereno predvodili te vidjeti o kojim pogrešnim učenjima je bilo riječi. No, tih pogrešnih učenja ima još i saznanje o njima bi vjerojatno utjecalo na one koji bi ih spoznali.

Za razliku od Krista koji je prihvaćao ljude koji su neovisno od njega djelovali uz pomoć svetog duha, njegovi su apostoli u početku pokazali stav isključivosti. Naime, oni su sebe smatrali posebnom izabranom grupom koja će imati prednost sjediti s Kristom na povlaštenim mjestima u njegovom kraljevstvu. Tako su jednom prilikom htjeli zabraniti čovjeku da u Isusovo ime istjeruje zle duhove jer nije bio jedan od izabranih. Isusu se nije svidio njihov stav isključivosti pa im je objasnio da i takve treba prihvatiti i biti svjesni da sveti duh u istoj mjeri i na isti način može djelovati i na one koji nisu službeno izabrani da to čine. Drugom prilikom su pokušali ušutkati jednog slijepca koji je tražio Isusa da mu se smiluje. No, Isus se zaustavio i pozvao ga sebi (Marko 9:38-40; 10:46-52).

Na sličan način grupa izabranih starješina koji su sebe postavili kao Vodeće tijelo, pokazuje stav isključivosti prema mnogim Isusovim sljedbenicima samo zato što nisu dio organizacije koju oni vode. Takav stav imaju i prema svim svojim članovima koje žele ušutkati zbog njihove aktivnosti u neovisnom istraživanju Biblije. Time su napravili visoki zid razgraničenja između svojih vjernika i ostalog dijela kršćanstva, a također i veliko razgraničenje između nebeske klase koju zastupaju oni kao Vodeće tijelo i ostalih svojih članova koji ne pripadaju toj ‘svećeničkoj’ klasi. Biblija ne podupire takvu podjelu, ali Vodeće tijelo uvijek iznova koristi jedne te iste stavke koje u svom kontekstu imaju sasvim drugo značenje. Teško je nagađati kakvi su njihovi motivi i ciljevi ali po načinu na koji brane svoj autoritet vidim da su išli u jednu krajnost koji odudara od Isusovog stava i učenja.

Isus je sasvim drugačije gledao na svoje sljedbenike i one koji će ih predvoditi na putu života. Također je drugačije gledao na djelovanje svetog duha jer nije odbacio mogućnost da sveti duh vodi svakog tko iskreno traži Boga i njegovo vodstvo. No ovi starješine kao njegovi zastupnici, umjesto da slijede Isusov stav, pokazuju istu početnu pogrešku Isusovih apostola. Oni svojim stavom i učenjima ne žele prihvatiti da sveti duh može izravno djelovati na umove onih vjernika koji po savjetu Biblije traže istinu i imaju pravo preispitivati sve pa i njihove nadahnute izjave.

Isusovi apostoli su kasnije ispravili svoju grešku, ali Vodeće tijelo još uvijek na razne načine pogrešno ističe svoj autoritet. Pod takvim autoritetom mnogi pojedinci poput mene, kad počnu tražiti sveti duh i Krista izvan okvira koje je postavilo Vodeće tijelo, nailaze na osjećaj da im starješine koji su sjeli na Mojsijevu stolicu ograničavaju kršćansku slobodu u razmišljanju, vjerovanju i djelovanju. To je samo nastavak povijesnih grešaka koje je uvela kršćanska institucija Katoličke crkve na čelu sa svojim vrhovništvom. Nažalost, kršćanstvo se već u ranim počecima podijelilo na nekim doktrinarnim učenjima koja su potisnula jedinstvo vjere u Krista. Time je svaka nova institucija kršćanstva imala neka svoja specifična učenja kojima je branila svoje unutarnje jedinstvo. Ova je Zajednica sa takvim učenjima, jedinstvenim samo za Jehovine svjedoke, čak nastojala braniti svoj status jedine prave religije. Zato je po tko zna koji put u izdanjima Watchtowera napisano slijedeće:

"Jedinstvo (Jehovinih svjedoka) u prvom redu proizlazi iz toga što im Isus Krist, Poglavar skupštine, daje jasne i konkretne upute preko “vjernog i razboritog roba”, kojeg predstavlja Vodeće tijelo (Mat. 24:45-47). Jehovini svjedoci diljem svijeta ujedinjeni su i zbog toga što spremno slušaju upute Vodećeg tijela“ (Temeljito svjedočimo, str 113.)

"Kao prvo, budući da moramo graditi ’jedinstvo‘, zreo kršćanin mora biti u suglasnosti i potpunom skladu sa suvjernicima što se tiče vjere i spoznaje. On ne zagovara vlastita mišljenja i insistira na njima niti Bibliju tumači na svoj način. Umjesto toga, potpuno se uzda u istinu koju je Jehova Bog otkrio preko svog Sina, Isusa Krista, i ’vjernog i razboritog roba‘. Ako redovito uzimamo duhovnu hranu koju dobivamo ”u pravo vrijeme“ — putem kršćanskih publikacija i sastanaka, sastanaka pokrajine te kongresa — možemo biti sigurni da sa sukršćanima gradimo ’jedinstvo‘ u vjeri i spoznaji". (Stražarska kula, 1.8.2001 str.14.)

Od vjernika se zahtijeva da budu ‘zreli kršćani’, odnosno da se potpuno uzdaju u ‘istinu’ koju je Bog otkrio preko svog ‘Sina’ i ‘vjernog i razboritog roba’. Međutim, činjenice pokazuju da je u nekim stvarima ‘istina’ tog roba bila različita od ‘istine’ koju je Bog otkrio preko svog Sina. Da je Bog njima davao jasna učenja i konkretne upute kao što ih je davao svom Sinu, onda oni ne bi svoje članove niti jednom dovodili u zabludu i kriva očekivanja. Naime, kad se istražuje povijest ove Zajednice onda je lako zapaziti da su upravo članovi koji sebe dovode u vezu sa ‘vjernim i razboritim robom’ često ‘zagovarali svoja mišljenja’, ‘tumačili Bibliju na svoj način’ i ‘insistirali na njima’ kako bi njihova vizija ‘istine’ bila temelj za jedinstvo u vjeri i spoznaji. Prihvaćanje čak i njihovih pogrešnih tumačenja je trebalo biti dokaz da je netko ‘zreo kršćanin’.

Ako se zrelost kršćanina zasniva na stavu da se članovi kršćanske zajednice trebaju potpuno uzdati u ‘istinu’ koja je otkrivena preko ‘Gospodinovog roba’, onda takvih zrelih kršćana ima u svakoj kršćanskoj zajednici, a najviše u katoličkoj. Naime, velika većina katolika su potpuno poslušni svom vjerskom autoritetu, tako da ne dovode u pitanje učenja svoje Crkve i svog Pape kojeg smatraju Gospodinovim vjernim i razboritim robom i jedinim pravim zastupnikom na zemlji. Stoga je apsurdno kucati na vrata takvih katolika i uvjeravati ih da takav stav potpune podložnosti nije biblijski jer mogu biti zavedeni krivim učenjem. No, da bi branili i promicali svoj nepobitni autoritet, Vodeće tijelo koristi neke biblijske stavke kojima daje drugačije značenje od onoga što govori cjelokupni biblijski kontekst. Npr. oni su napisali:

“Što nam Isus, Vrsni Pastir, kaže da činimo? Kaže nam (...) da vjerujemo ’vjernom i razboritom robu‘ (Matej 24:45; 28:18-20). Dobivanje vječnog života ovisi o tome da li slušamo njegov glas (Djela apostolska 3:23).“ (Stražarska kula, 1.9.2004. str.17)

Ove svoje izjave su pokušali potkrijepiti biblijskim stavcima, ali kad te stavke stavimo u svoj pravi kontekst onda se može vidjeti da oni uopće ne govore o tome da bespogovorno ‘vjerujemo Gospodinovom robu’, nego samo da slušamo što oni govore i uče. Da li ćemo im vjerovati ili ne, ovisi o tome koliko je to u skladu sa Božjom voljom. Njihove izjave su duhovna hrana koju daju vjernicima, a koja ne mora uvijek biti spravljena na biblijskoj istini. Ja poštujem njihovo vodstvo zbog njihovih dobrih namjera, ali ih ne mogu smatrati kanalom preko kojih Bog komunicira i daje svoje objave. Sjetimo se onih židovskih svećenika i vjerskih učitelja koji su “istraživali Pisma jer su mislili da će pomoću njih imati vječni život“ (Iv 5:39). Da li je dobivanje vječnog života ovisilo o potpunom povjerenju u njih kao vjerskih učitelja, pogotovo ako znamo da su oni od Boga dobili zadatak da budu vjerni i razboriti i da daju Božjem narodu duhovnu hranu? (Iz 40:10,11; Jer 3:15). Zbog takve uloge “pastira“ koja im je dana, oni su vjerojatno “mislili“ da svi članovi Božjeg naroda mogu dobiti vječni život ako im oni potpuno vjeruju i slušaju njihov glas. Međutim, Isus je židovskim vjernicima rekao da slušaju ono što im oni govore i da “čine i drže sve što kažu“, ali je napomenuo da “ne čine“ ono što im oni nerazborito nameću izvan onoga što piše u Zakonu (vidi Mt 23:1-4; Jer 10:21; 23:2).

To je isto vrijedilo kasnije i za Gospodinove robove jer je među njima također po Isusovim riječima bilo za očekivati da će govoriti i postupati nerazborito, pogotovo ukoliko su bili u neznanju po pitanju “svete tajne“ (Lk 12:42-48; Ri 11:25). Prema tome, njima se kao vjerskom autoritetu moglo vjerovati samo pod uvjetom da zaista uče ono što je Bog zapovjedio kroz svoju Riječ. Bez obzira tko pred vjernicima zastupa Boga i njegovu Riječ, nemoguće je tvrditi da dobivanje vječnog života ovisi o tome da li vjerujemo onima koji govore u Božje ime. U njih se čak možemo razočarati ali “nitko tko vjeruje u Isusa neće se razočarati“ (Ri 10:11).

Ukoliko vjerski autoritet ‘misli’ da vječni život njihovih vjernika ovisi o potpunoj podložnosti i poslušnosti njima, onda dolazimo do zaključka da oni članovi koji razmišljaju svojom glavom ‘nisu zreli kršćani’, nego heretici koji mogu narušiti jedinstvo organizacije, dok su ‘zreli kršćani’ samo oni koji potpuno vjeruju u samoproglašenog ‘vjernog i razboritog roba’ koji im osim biblijske nameću i svoju institucionalnu istinu. Zašto onda Vodeće tijelo zahtijeva od drugih ljudi da preispitaju učenja svoje kršćanske zajednice, a ne dozvoljavaju svojim članovima da preispitaju njihova učenja? Zašto od vjernika drugih kršćanskih zajednica traži da ne budu potpuno podložni svojim vjerskim poglavarima, a od svojih vjernika to traže? Zar to nije upitno?

Unutar svih kršćanskih zajednica su se uvijek pojavljivali pojedinci koji se uvjeravaju i opravdano progovaraju protiv krivih učenja, dogmi i postavki svoje zajednice iako oni time ne žele narušavati jedinstvo vjere u Krista. Zato trebamo razlučiti jedinstvo u vjeri i jedinstvo u uvjerenju. Dok se jedinstvo u vjeri temelji na jedinstvenoj i nepobitnoj istini kojoj je temelj Isus Krist, neka uvjerenja mogu imati dodirne točke sa biblijskom tematikom, ali ne moraju biti temelj vjere jer je o njoj Pavle govorio kao o djelomičnom znanju. Svako djelomično znanje podrazumijeva i djelomičnu zabludu (1.Ko 13:9). Zato je pogrešno stvarati jedinstvena učenja i uvjerenja koja se zasnivaju na djelomičnom znanju ili na nekim pretpostavkama i nagađanjima. Kad bi i takva spoznaja bila temelj vjere, onda bi se promjenama tih raznih učenja poljuljala vjera u Boga i Krista. Zato je jako upitno što na tim nepotpunim i možda netočnim tumačenjima neka zajednica gradi i brani svoje institucionalno jedinstvo, a samim tim automatski odbacuje svoje članove s drugačijim uvjerenjem. Tako mnoge vjerske organizacije - od one koju je poznavao Božji narod Izrael pa sve do današnjih dana - postaju progonitelji onih pojedinaca koji svoje potpuno pouzdanje ne daju vjerskoj instituciji i njenim učenjima nego Bogu i njegovoj Riječi.

To je greška koju čini i zajednica Jehovinih svjedoka jer olako i brzopleto sudi pojedincima poput mene, a za svoje postupke i pogreške uvijek nalazi opravdanje. Pri tome pod istu osudu stavlja prave otpadnike koji odbacuju Krista i one svoje članove koji prihvaćaju Krista ali odbacuju neka učenja s kojima se ne mogu složiti. Među takvim iskrenim vjernicima ima onih koji iz opravdanih razloga u dobroj namjeri iznose biblijske argumente kako bi ‘istina’ izašla na vidjelo. Neki ljudi mogu po svojoj savjesti uzeti sebi tu slobodu da zastupaju istinu pred istaknutim ljudima svoje zajednice, ali je veliko pitanje da li će ih ti istaknuti muževi saslušati ili će ih javno ‘išibati’ i osramotiti kako bi im utjerali strah da više ne govore o tome (Dj 5:40).

Moji suci su u ovoj stvari pokazali da nisu htjeli poslušati Božju Riječ, jer nisu htjeli ispitivati jednostavne i jasne argumente kako bi vidjeli da li se oni temelje na Bibliji. No, Isus je imao stav da vjerski vođe ne bi trebali sebe smatrati jedinim mjerodavnim zastupnicima Božje riječi koji će svojim autoritetom odbaciti nekoga tko drugačije misli i govori, pogotovo ako taj nije dio njihove svećeničke klase. Suprotno tome, Isus je zastupao stav da se čak i vjerski vođe, ako su pravi obožavatelji, trebaju uvjeriti na Bibliji da li neki običan vjernik iznosi svoje učenje ili učenje koje je od Boga. Zato je rekao:

“Ono što naučavam nije moje, nego dolazi od onoga koji me poslao. Ako tko želi vršiti njegovu volju, on će znati je li to učenje od Boga ili ja govorim sam od sebe.“ (Iv 7:16,17)

Znamo da su na Isusa mnogi gledali kao na običnog tesarevog sina i da zbog toga nisu vjerovali njegovim riječima i djelima (Mt 13:54-58). Međutim, on je imao pravo iznositi učenja za koja je tvrdio da su ispravna. Od drugih članova zajednice, pa čak i od vjerskih poglavara je očekivao da se u to uvjeravaju, a ne da ga automatski sude.

Tako se desilo i sa mnom. Završio sam srednju školu drvnog tehnologa ali sam imao Isusov stav da slobodno kažem ono što smatram važnim jer sam bio uvjeren da će prije svega starješine, ako žele vršiti volju Božju, znati procijeniti da li je ono što govorim od Boga ili ne. Međutim, njihova namjera nije bila uvjeriti se ili opovrgnuti moje izjave nego ih u startu prikazati u negativnom svjetlu kao dokaz nepoštivanja postojećeg ustrojstva Vodećeg tijela starješina čija je riječ zakon, alfa i omega. Nisu htjeli doći u situaciju da se osobno uvjere u opravdanost mojih argumenata jer bi tim činom doveli u pitanje svoje povjerenje i odanost prema Vodećem tijelu. Bojali su se kompromitirati svoju ulogu jer su u tim stvarima već dali apsolutnu prednost i vjerodostojnost onome što piše u publikacijama Watctowera. Zbog toga je veliko pitanje - čiju volju vrše takvi starješine – ljudsku ili Božju volju.

Starješina koji je sudjelovao u odboru mi je rekao: "Mi te nećemo prisiljavati da se odrekneš svojih uvjerenja“. Drugi je rekao mojoj supruzi: ‘Mi ne možemo izbrisati iz njegove glave ono što je istražio’. Čak nisu htjeli prihvatiti moj prijedlog da, u vrijeme dok sam bio isključen ili nakon što me prime, sa mnom provedu neki biblijski tečaj i isprave moja navodno kriva razmišljanja. Bilo bi loše da su me prisiljavali na nešto protiv moje volje, ali je još gore što su sami bili prisiljeni odreći se svoje uloge da ispravljaju nekog koga muče sumnje. Kako onda oni mogu nekog vjernika koji je obožavao Boga na drugačiji način i vjerovao u drugačija učenja svoje crkve, strpljivo mjesecima pa čak i godinama posjećivati na domu i uvjeravati što uče Jehovini svjedoci, a ne žele odvojiti bar malo vremena da bi mene pomoću Biblije razuvjerili i dokazali kako su moja nova uvjerenja potpuno pogrešna. Zar sam ja manje vrijedan? Zar je lakše mene diskreditirati kao otpadnika koji zaslužuje isključenje, nego mi posvetiti dovoljno vremena da mi se na logičan i argumentiran način na temelju Biblije opovrgnu moje misli i uvjerenja do kojih sam došao? Ako me se samo isključi, a ne dokaže suprotno, onda i dalje u meni ostaje opravdana sumnja u ono što Zajednica uči. Takav njihov stav nema veze sa ispravljanjem nego sa utjerivanjem straha u sklopu potpune podložnosti vodstvu organizacije.

Ako me ne mogu i ne žele razuvjeriti, onda očito ne mogu ići protiv argumenata koje sam iznio čime samo indirektno potvrđuju da sam u pravu. Zašto se nisu potrudili analizirati razloge za i protiv mojih tvrdnji i ispraviti me u svemu što sam možda krivo zaključio. Zar zadatak jednog učitelja i zastupnika Božje riječi nije da najprije poučava i ispravlja, a ne da prvo sudi?

"Tko odgovara prije nego što sasluša, to mu je ludost i sramota.“ (Izr 18:13)

Njima je bilo jednostavnije samo reći: “Danijele, to što ti kažeš, tako ne ući Zajednica“. Najlakše je utvrditi da se dvije izjave ne slažu u nekim stvarima ili čak u cijelosti. To zna i malo dijete razlučiti. No puno zahtjevniji zadatak je utvrditi što je istina i s dokazima i argumentima pobiti sve ono što nije u skladu s istinom. Problem je u tome što nitko od starješina nema dopuštenje da to čini jer su oni samo produžena ruka Vodećeg tijela. Ako lokalni starješine nemaju te ovlasti, onda bi trebali tu stvar proslijediti onima koji smatraju da imaju pravo da u ime Zajednice razlučuju nadahnute izraze. No takvih službi nema. Zato sam se zalagao da Zajednica osnuje odbore koji mogu na višem nivou ispitivati nadahnute izraze, odnosno izjave koje su utemeljene na nadahnutoj Bibliji. Oni su to odbili, što samo pokazuje da u ovoj Zajednici ne djeluje sveti duh na način koji je bio u prvom stoljeću kada su neki kršćani imali poseban dar "sposobnosti razlučivanja nadahnutih objava“. Naime, iako bi svaki kršćanin trebao biti dovoljno duhovno zreo da razlučuje nadahnute izjave, svaka je skupština trebala imati bar neke pojedince koji bi služili s tim posebnim darom (1.Ko 12:10). No, tih duhovnih darova ne može biti u ovoj Zajednici jer se čak i to stavilo u okvire prava i odgovornosti koju bi trebali imati samo nekolicina ljudi u vrhu Zajednice.

U svakoj kršćanskoj zajednici će svećenik znati reći da ono što čuje nije u skladu sa učenjima svoje crkve, ali je veliko pitanje da li će biti spreman zastupati istinu ukoliko utvrdi da učenja njegove crkve nisu u skladu sa Biblijom. Velika većina to neće učiniti jer mogu izgubiti svoju reputaciju, službu, pa čak i članstvo u zajednici što kod Jehovinih svjedoka povlači za sobom čak i gubitak svakog druženja sa ostalim članovima zajednice. Zato u ovoj Zajednici starješine ne smiju pokazati da sumnjaju u zvanično učenje jer bi automatski izgubili imenovanje, pa iz te pozicije olako sude neke pojedince kao otpadnike. To mi sliči na situaciju u kojoj su se našli neki Židovski starješine. Ivan je za njih rekao:

“... jer su više voljeli slavu koja dolazi od ljudi nego slavu koju daje Bog.“ (Iv 12:43)

Takav negativan stav je rezultat kojeg proizvodi odanost organizaciji i čovjeku. Zbog takve odanosti i ponosa se židovski svećenici nisu htjeli odreći svoje pozicije pa su radije pristali progoniti svoju braću koja su se kao pravi i iskreni vjernici priklonili Isusu jer je dokazao da je imenovani Krist, Božji sin. Običan narod je slijedio svoje duhovne vođe. Bili su prisiljeni razmišljati kako odanost takvoj teokratskoj organizaciji znači potpuno se podložiti onome što uče i prosuđuju njihovi religiozni vođe. Slično je i danas u mnogim vjerskim zajednicama pa tako i u zajednici Jehovinih svjedoka. Potpuna odanost ovoj vjerskoj organizaciji podrazumijeva da se njeni članovi daju ukalupiti u sustav kolektivnog razmišljanja iza kojeg stoje najistaknutiji ljudi. Dok većina članova Zajednice prihvaća osude svojih starješina nad tim navodnim otpadnicima, među njima ima i onih koji znaju da isključeni pojedinci nisu otpadnici, ali se boje to javno priznati pred drugima kako i sami ne bi bili isključeni. No, ni to nije ništa novo jer su u ono vrijeme za Isusa “jedni govorili:

“On je dobar čovjek”, a drugi: “Nije, nego zavodi narod.” No nitko nije o njemu govorio javno jer su se bojali Židova.“ (Iv 7:12,13)

Naime bojali su se “jer su se Židovi već bili dogovorili da izopće iz sinagoge svakoga tko Isusa prizna za Krista“ (Iv 9:22). Činjenica je da su se vodeći ljudi dogovorili da izopće iz sinagoge svakoga tko izravno ili neizravno promiče svoju novostečenu vjeru u Isusa za svog Spasitelja i odbaci život po odredbama i pravilima Mojsijevog zakona. Takvim izopćenjem bi dotični izgubio puno toga. Npr. više ne bi mogao kupovati i prodavati među svojim narodom što bi otežalo život njemu i njegovoj obitelji. Bio bi sretan ukoliko bi bilo onih pojedinaca koji ga nisu odbacili, nego su pomagali njemu i njegovoj obitelji da se ne osjeća odbačenim. Ovakvu atmosferu straha je uvelo i Vodeće tijelo pa se može govoriti da i Jehovini svjedoci žive u okvirima farizejske politike straha i odbacivanja.

Dok su se većina prema meni odnosili kao najvećem grešniku od kojega okreću glavu i ne pozdravljaju ga, bilo je pojedinaca koji su sa mnom kontaktirali i dalje me smatrali svojim bratom u vjeri. Oni su to mudro i potajno činili jer su se bojali starješina i druge braće, ali su zato tim činom ipak odbili pokazati svoju potpunu odanost organizaciji koja je prisiljena na svoj način postavljati neka pravila kako ne bi izgubila stečenu reputaciju. Prije nego iznesem kako je sve to izgledalo i kako je protekao proces saslušanja pred Pravnim odborom, želim objasniti još neke razloge zbog kojih sam bio primoran da se posvetim istraživanju Biblije i uvjeravanju u ispravnost nekih tumačenja na kojima sam gradio svoju kršćansku vjeru i nadu.


U potrazi za istinom

Tokom suđenja me je jedan od članova pravnog odbora pitao:

"Da li si kroz publikaciju Zajednice mogao biti potaknut da se ti trebaš sam uvjeravati u to što je istina?“

Rekao sam da me je prije svega sama Biblija poticala na to, a da u publikacijama Zajednice postoje općeniti savjeti što kršćanin treba činiti kako bi svoju vjeru temeljio na točnoj spoznaji. Apsurdno je što se u raznim publikacijama Zajednice nalaze mnogi savjeti kojima se uvijek iznova apelira da kršćani bilo koje vjerske zajednice trebaju čitati Bibliju s razumijevanjem i da se neovisno od svoje zajednice sami uvjeravaju u njena učenja, ali kad te savjete želi primijeniti netko od Jehovinih svjedoka, onda oni više ne vrijede. No ja sam takve savjete smatrao jednako važnim za sve kršćanske vjernike. Shvatio sam da moje razumijevanje nije ovisilo samo o onome što se uči unutar zajednice, nego i o onome što sam osobno mogao razumjeti, a da ne potkopavam vjeru u Krista. Kad nešto nisam mogao razumjeti ili prihvatiti kao biblijsku istinu, što sam trebao učiniti? Da li sam trebao šutjeti i čekati ili sam se mogao moliti za sveti duh koji daje razumijevanje svakome bez razlike? U Stražarskoj kuli od 15.9.2010. str.11. st.16. stoji:

"Možemo li očekivati da će nam Bog dati svoj sveti duh ako mi ne poduzmemo ništa kako bi ga dobili? Ne možemo. Osim što se molimo za njega, moramo se redovito hraniti iz Božje nadahnute Riječi (Izr 2:1-6).“

U Stražarskoj kuli od 15.2.2005. na str. 19. piše:

"Kad nešto ne možemo razumjeti, trebamo se moliti za Božju pomoć (…). Jehovu raduje kad si s ispravnim motivom postavljamo otvorena pitanja."

Prema tome, umjesto da se zadovoljim nekim ljudskim objašnjenjima koja nisam mogao potpuno razumjeti i prihvatiti, ja sam samostalno tražio po Bibliji kako bi našao odgovore na pitanja koja su mi se nametala. Zar nam Bog neće otvoriti oči i dati mudrosti ako uporno kucamo i tražimo? Zar njegov sveti duh ne smije zaobilazi hijerarhiju ljudi koji su sjeli na apostolsku stolicu? Zar je Jehova ikad zabranio da sveti duh djeluje na one koji su ga iskreno i s ispravnim motivima tražili kroz cijelu povijest sve dok nije počela era Društva Stražarske kule?

Kad je Isus rekao svojim učenicima: "Molite i dat će vam se. Tražite i naći će te“ onda ih nije uputio na postojeću organizaciju nego direktno na Boga preko svetog duha (Mt 7:7; Jk 1:5: 1.Iv 5:14,15). Osim toga, neke biblijske istine i tumačenja koje danas imamo nisu nastala od Vodećeg tijela jer su ih članovi odbora za pisanje samo prepisali od kršćanskih istraživača, bibličara i teologa drugih kršćanskih zajednica, dok su mnoga tumačenja koja je zastupao osnivač C. T. Russell odbacili kao lažna učenja. Da li onda može itko od nas reći da te iskrene kršćane drugih zajednica nije vodio sveti duh u njihovom razumijevanju Biblije? Vodeće tijelo ove Zajednice je očito potvrdilo i prihvatilo njihovo razumijevanje, a time i činjenicu da Krist na zemlji ima ljude koje vodi svojim duhom bez obzira što nikad nisu bili istaknuti članovi zajednice Istraživača Biblije niti Jehovinih svjedoka ili se još uvijek nalaze u drugim kršćanskim zajednicama.

Ljubitelji Božje Riječi, bez obzira kojoj zajednici kršćana pripadali, ne žele ta svoja saznanja skrivati čak ni od kršćana koji pripadaju drugim kršćanskim zajednicama jer smatraju da smo po Kristu svi braća koja su, zbog stava isključivosti svojih religioznih vođa, postali članovi različitih kršćanskih zajednica. Takvi pojedinci uvijek mogu služiti svima koji također teže za pravom spoznajom tako da se na kraju sve crkvene zajednice koriste njihovim pisanim djelima. Oni kršćani koji teže za dubljom istinom, kako ne bi bili zavedeni nekim pogrešnim učenjima i opterećeni ljudskim zahtjevima, mogu imati prednost da im Božji sveti duh otkrije mnoge istine neovisno o tome što uči njihova zajednica. O takvim pojedincima koji istražuju Bibliju i u njoj traže istinu sam mogao često čitati. U Stražarskoj kuli od 15.7.2002. je istaknuto što je u vezi toga rekao Klement Aleksandrijski, koji je živio u drugom i trećem stoljeću:

"Oni koji teže za savršenošću neće stati u svojoj  potrazi za istinom tako dugo dok u Svetom pismu ne pronađu dokaze za ono što vjeruju.“ (str. 18)

Dok Vodeće tijelo promovira i hvali one koji u Bibliji traže dokaze za ono što vjeruju, ono ipak nekim nepisanim pravilom brani svojim članovima da se sami uvjeravaju u ono u što nas oni uče. Umjesto da nam to izravno zabrani nekom jasnom negacijom, oni tu zabranu upakiraju u izjavu koja ima pozitivan prizvuk. Tako u Stražarskoj kuli od 15.2.2005. kaže:

"Svaki kršćanin – bio mlad ili star – treba sebi dokazati da je ono u što vjeruje doista istina o kojoj govori Biblija.“ (str. 19)

Na prvi je pogled ova izjava na svom mjestu i rado bi je prihvatio svaki kršćanin, ali kad se o njoj želi raspravljati i kad se istakne njen pravi smisao, onda se vidi da je ona unaprijed dobro smišljena.  Prema kontekstu se ovdje očito misli samo na Jehovine svjedoke (kršćane) koji bi trebali sami sebi nešto dokazati? Ali što to? Kao što se vidi, nama se ovdje sugerira da sebi dokažemo “da je istina“ ono u što nas Zajednica želi uvjeriti, a ne “da li je to istina“ o kojoj govori Biblija. Naravno, ako je sve to istina onda se ona može dokazati pomoću Biblije, ali ako nešto od onoga u što vjerujemo ne možemo dokazati da je istina, onda imamo pravo istražiti i uvjeriti se u onu istinu o kojoj govori Biblija. To je ono što Vodeće tijelo traži od svih kršćana koji se nalaze u drugim kršćanskim zajednicama, a što se treba odnositi i na Jehovine svjedoke. Umjesto da se smatraju ‘razboritima’ oni su trebali to i pokazati jednom drugačijom, odnosno razboritom izjavom koja bi glasila:

"Svaki kršćanin – bio mlad ili star – treba sebi dokazati da [li] je ono u što vjeruje doista istina o kojoj govori Biblija.“

Žalosno je što ova Zajednica olako i na bezobziran način odbacuje svoje članove koji se ne mogu uvjeriti u njenu ‘institucionalnu istinu’, a posebno one koji se nakon dokazivanja uvjere u nešto drugo. Nažalost, velika većina kršćana se zadovoljavaju sa tuđim gledištima i tumačenjima, pogotovo ako im ona škakljaju uši i tu stanu u svojoj potrazi za istinom. Oni koji teže za ‘savršenstvom’ ne staju na tim granicama. Ja sam jedan od takvih. Kad sam osjetio tu potrebu počeo sam tražiti u Svetom Pismu dokaze koji bi potvrđivali ono u što sam trebao vjerovati. Nisam bio zadovoljan sa nekim tumačenjima jer ih nisam mogao sam sebi potvrditi pomoću Biblije. Iznenadio sam se kad sam otkrio pravu istinu koju se može biblijski dokazati, a koja sa tim istim argumentima pobija onu institucionalnu istinu. No, problem nastaje kad to što otkrijemo moramo sakrivati od drugih kao da je riječ o otrovu koje može narušiti njihovo duhovno zdravlje. To će biti tretirano kao otrov (hereza) sve dok ta ista istina ne dođe od Vodećeg tijela, ako uopće i dođe. Spoznao sam da ima nekih institucionalnih učenja koje se samo djelomično temelje na Bibliji, a koje Vodeće tijelo, unatoč svim pravovaljanim dokazima i argumentima ne želi mijenjati. Promjenom tih tumačenja bi potkopali svoju istaknutu poziciju i temelje cjelokupnog Društva Watchtower.

Zajednica je od mene tražila da ljudima drugih kršćanskih zajednica na temelju te publikacije ukažem da preispitaju svoju religiju. No ja sam nakon nekog vremena službe u svojoj Zajednici imao želju da preispitam svoju religiju i njene nauke koje mi nisu bile razumljive. Religija je samo organizirani i točno utvrđeni sistem vjerovanja i bogoslužja koja stavljaju Boga u središte, no vjera je više od toga. Ona je više od uvjerenja. Ona je osobna stvar svakog pojedinca i treba se temeljiti na Isusu koji je “put, istina i život“ i na biblijskoj spoznaji u koju nas Biblija uvjerava. Iako religija može u mnogim stvarima zastupati istinu iz Božje Riječi, dešavalo se da je svaka nova zajednica kršćana, koja se u prošlosti formirala, svoje postojanje utvrdila na svojim spoznajama i tumačenjima koja su se u nekim stvarima razlikovala od postojećih kršćanskih zajednica, tako da su upravo na tim razlikama nastale mnoge nove zajednice. Tako su često čak one nebitne razlike postale temelj za isticanje vlastite ‘istine’ kao jedinog prihvatljivog načina razmišljanja, učenja i bogoslužja. Danas se te razlike potiskuju putem ekumenizma kako bi se istaklo zajedništvo u Kristu svih kršćanskih vjernika bez obzira kojoj zajednici pripadali.

Prema mojem dubokom uvjerenju kršćanstvo je za razliku od drugih konfesija jedina prava religija. Svaka se kršćanska zajednica koja udovoljava osnovnim i temeljnim vrijednostima kršćanstva može smatrati pravom religijom. To se može temeljiti na principu po kojem je Isus prosuđivao sedam azijskih skupština i još uvijek ih držao u svojoj ruci neke od njih koje su odstupale od osnovnih kršćanskih vrijednosti. Neke od njih su tolerirali blud, kriva učenja, formalistički pristup vjeri i sl. No sve su svoju vjeru temeljile na Isusu. Iako same nisu odražavale izvorni duh kršćanstva dano im je da uvide svoj grijeh i da se pokaju. Čak i unutar takvih skupština ili kršćanskih zajednica koje odražavaju duh tih sedam skupština, postoje pojedinci koji svoju podložnost prije svega pokazuju prema Kristu pa odudaraju od većine koji slijepo podržavaju svoje starješine i vjerske vođe. Stoga se ne može govoriti o jednoj i jedinoj pravoj kršćanskoj zajednici jer je svima dano da slijede Krista i da čuju što duh govori skupštinama. Krist je taj koji će iz svih tih zajednica sakupiti sebi one koji su ga dostojno slijedili na putu kojeg je on utemeljio.

Da bi se što više razlikovala od ostalih kršćanskih zajednica, zajednica Jehovinih svjedoka je išla u krajnosti u nekim tumačenjima i postavkama kojima je željela dokazivati postojanje samo jedne jedine prave kršćanske zajednice. Zbog toga je zabranjeno da itko od njenih članova dovodi u pitanje čak i ta, za našu vjeru, nebitna učenja, tumačenja i uvjerenja. Međutim, mene su upravo takva učenja i uvjerenja dovela u situaciju da budem isključen kao heretik i otpadnik. Naime, ja sam bio naveden prihvatiti živjeti po pravilima i učenjima svoje Zajednice. Budući da sam dao puno povjerenje istaknutim starješinama, nisam uzeo dovoljno vremena da pažljivo proučim Bibliju, osim što sam dragovoljno prihvaćao ono što sam učio na sastancima i kroz publikaciju. Sve sam promatrao njihovim očima kroz njihove naočale. Čak sam se krstio u uvjerenju da pripadam jedinoj pravoj kršćanskoj zajednici koju nisam trebao preispitivati jer sam poučen da ona zastupa samo istinu. No razum mi je prilikom čitanja i istraživanja Biblije često dolazio u sukob s onim što sam učio pa sam iz ljubavi prema Bogu i istini počeo dublje ispitivati sve ono što sam čitao i slušao i to uspoređivao s Biblijom. To sam činio iz istih razloga koje je Vodeće tijelo tražilo od pripadnika drugih kršćanskih crkvi. Savjete koji su navedeni u njenim publikacijama sam smatrao razumnim pa sam postupio po njima kao svaki pravi kršćanin. Evo nekih od njenih savjeta:

"Moramo ispitati, ne samo što osobno vjerujemo, već i ono što naučava religiozna zajednica kojoj pripadamo. Da li su njene nauke potpuno u sukladnosti s Riječju Božjom, ili se zasnivaju na ljudskim predanjima? Ako ljubimo istinu tada se ne trebamo plašiti takvog ispitivanja, jer svaki od nas treba iskreno željeti da upozna volju Božju obzirom na nas, i da ju tada i vrši - Ivan 8:32.“ (Istina koji vodi do vječnog života, str.13, pogl. "Zašto trebamo ispitati svoju religiju")

"Želimo li Božje odobravanje, moramo biti sigurni da je ono što vjerujemo suglasno s naukama Biblije... Kako bi reagirao ako ti se dokaže da je ono što vjeruješ krivo? Pretpostavimo da se prvi put voziš automobilom u neko mjesto. Imaš auto kartu, ali nisi uzeo vremena da je pažljivo proučiš. Netko ti je rekao da kreneš određenim putem. Ti iskreno vjeruješ da ti je pokazao pravi put. Ali, što ako to nije točno i netko te upozori na zabludu? Što ako na temelju tvoje vlastite karte pokaže da si na krivom putu? Zar radi ponosa ili svojeglavosti ne bi priznao da se nalaziš na krivom putu? Budi stoga spreman promijeniti se ako istraživanjem vlastite Biblije saznaš, da se u religioznom pogledu nalaziš na krivom putu." (Vječno živjeti, pogl. 3. st.12,20. "Stvarni značaj tvoje religije")

Mogu reći da su mnoge teme u raznim časopisima i publikacijama bile dobro i detaljno objašnjene što mi je davalo razloga da cijenim sve ono što sam naučio od Zajednice. To cijenjenje nisam izgubio čak ni onda kada sam nailazio na dokaze koji su jasno ukazivali da me u nekim stvarima drže u zabludi. Vidio sam da me Biblija usmjerava do određenog mjesta i cilja sasvim drugim putem od onoga koji je bio zacrtan u publikacijama Zajednice. Taj put je već bio otvoren pa mi je bilo upitno i nejasno to što Zajednica ide nekim svojim putem koji ima nekih krivih smjerokaza. Smatrao sam da Vodeće tijelo postupa poput samouvjerenog vodiča koji se nije dobro razumio u karte i znakove pa je pokušavao utrti neki svoj sporedni put kojeg su označili kao jedini ispravni put. No, kad je u pitanju jedini pravi put, onda je to Isus, a ne neka religija sa svojim načinom bogoslužja i organiziranim ustrojstvom. Isus je Put (način života i razmišljanja) kojim hode kršćani svih kršćanskih zajednica bez obzira što se one razlikuju u nekim učenjima i postavkama, a koje su podijeljene na institucionalnoj i doktrinarnoj razini.

Teološka učenja i tumačenja mogu olakšavati ili čak otežavati duhovnu snagu, vjeru i nadu dok se nalazimo na tom kršćanskom putu spasenja, ovisno o tome tko nas i s kojim ciljem predvodi u duhovnim aktivnostima i bogoslužju. Da li sam trebao ispitati svoju religiju i ono što ona uči? Očito jesam i to sam učinio na način da sam se oslobodio bilo kakvog unaprijed stvorenog učenja i tumačenja. Prije svega sam želio imati Božje odobravanje, a ne isključivo ljudsko. Nisam se želio više emotivno vezati za neko učenje samo zato što mi se ono po nekom objašnjenju učinilo prihvatljivim, nego sam želio biti nepristran prema učenjima svoje Zajednice. Kao takav sam bio pozvan da učinim ono što je Vodeće tijelo zahtijevalo od svih koji se žele uvjeravati u biblijsku istinu. U brošuri “Jehovini svjedoci – tko su oni?“ stoji napisano:

“Jehovini svjedoci smatraju da sva religiozna učenja treba ispitati jesu li u skladu s nadahnutim Svetim pismom, bez obzira na to je li riječ o učenju koje zastupaju oni (JS) ili netko drugi.“ (str. 4)

Zajednica ovdje traži od drugih ljudi da slobodno ispituju sva njena učenja i uspoređuju sa Biblijom, ali prešutno odbija svaku mogućnost da bilo tko od njenih krštenih članova u tom ispitivanju dovede u pitanju njena tumačenja. Tako neke osobe na temelju publikacija za proučavanje s oduševljenjem prihvate njena učenja i postaju Jehovini svjedoci. Međutim, kad netko nakon krštenja sve više čita Bibliju i uoči da mu neka učenja koja je prihvatio i nisu baš prihvatljiva, onda se suoči s činjenicom da se članovima zajednice zabranjuje ispitivati takva učenja kako se ne bi dovodilo u pitanje institucionalnu istinu i autoritet onih koji stoje iza te istine. Unatoč tome ja sam bio motiviran da ispitam svoja uvjerenja kako bi bio siguran da su ona u skladu sa biblijskim izvornim učenjem. To je bilo važno za moju vjeru u Boga i povjerenje u ljude koji predvode Zajednicu. Što sam trebao učiniti? Da li sam se trebao bojati da ću možda otkriti nešto što će poljuljati moju vjeru? U Stražarskoj kuli od 1.10.2011. stoji:

“U crkvama se zna čuti da vjerska uvjerenja nije dobro uspoređivati s onim što stoji u Bibliji, da je Biblija prekomplicirana i da je ne može svatko razumjeti. Međutim Isusovi su učenici uglavnom bili obični ljudi koji nisu završili rabinske škole, a ipak su razumjeli njegove pouke. Neki se pak ustručavaju preispitati svoja vjerovanja jer misle kako bi time pokazali da im nedostaje vjere. No, mislite li da bismo izazvali Božje negodovanje ako bismo, u želji da razumijemo što ona traži od nas, istraživali Bibliju? Nije li Bog svoju nadahnutu riječ upravo zato i dao ljudima? Biblija potiče svakog od nas: „Utvrdite što je Božja volja – što je dobro, ugodno i savršeno“ (Ri 12:2).“

Ja sam se tek nakon svog isključenja uvjerio da i Zajednica kojoj sam pripadao ne odobrava svojim članovima da ispituju svoja vjerska uvjerenja - kako ona vjerovanja koja su prihvatili do krštenja, tako i ona nova učenja koja nazivaju ‘novo svjetlo’. Oni ne žele da ih sami uspoređujemo s onim što stoji u Bibliji, jer bi vlastitim istraživanjem mogli doći do drugačijih uvjerenja koja se ne slažu s njenim učenjima što bi dovelo do odstupanja od doktrinarnog jedinstva.

Koncept zajedničkog proučavanja publikacija je takav da se neprimjetno vrši pritisak na naše umove tako da pod svaku cijenu moramo potvrditi samo ono što nam se daje kao objašnjenje. Ukoliko ne možemo odmah razumjeti njihovu interpretaciju istine, nama se opet nudi samo jedan način razmišljanja kako bi na kraju samo njihovo tumačenje prihvatili kao istinu, jer navodno bi svako drugačije objašnjenje bilo krivo. Zato se mnogi ustručavaju preispitati svoja vjerovanja jer misle kako bi time izazvati Božje negodovanje. Ja sam se toga straha oslobodio, ali sam se zato suočio sa negodovanjem starješina koji su moje novostečeno razmišljanje i novo uvjerenje okarakterizirali kao otpadništvo.

Starješine uopće nisu uzeli u obzir da ničim nisam proturječio vjeri u Jehovu i Krista, da se uopće nisam pobunio protiv Boga niti da sam svojim drugačijim razmišljanjem umanjio temeljnu vrijednost istine. Time su otišli preko mog dostojanstva jer nisu uzeli u obzir da i ja imam pravo ispitati svoja vjerovanja kao i svaki drugi vjernik koji je svoju vjeru stekao u nekim drugim kršćanskim zajednicama. U izdanju Stražarske kule od 1.9.2010. "Kako se možete sačuvati prevare?“ piše:

"Iskoristite ono što vam je Jehova Bog dao. Kao prvo dao vam je razum kako biste mogli razlikovati istinu od laži (1.Iv 5:20). ... I što je najvažnije, Bog vam je dao nešto što vam može pružiti sigurnu zaštitu. Radi se o svetim spisima... Nemojte dozvoliti da vas netko prevari "nazoviznanjem“, nego pomoću Božje Riječi utvrdite što je istina (1.Ti 6:20,21). Budite poput plemenitih muškaraca i žena kojima je apostol Pavao propovijedao u Bereji. Ne samo da su s oduševljenjem prihvatili ono čemu ih je apostol Pavao poučavao nego su i "svaki dan istraživali Pisma da vide je li to tako“ (Dj 17:11). Nemate se razloga bojati na taj način ispitivati svoja vjerovanja. Ustvari, Biblija vas potiče da "sve ispitujete“, odnosno da ispitate neko učenje prije nego što ga prihvatite kao istinu (1.So 5:21). Krajem 1.stoljeća apostol Ivan upozorio je suvjernike: "Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga" (1.Iv 4:1). Iako se ponekad čini da je neko vjersko učenje „nadahnuto“, odnosno da potječe od Boga, ipak je mudro da prije nego što ga prihvatimo kao istinu istražimo što o tome kaže Biblija (Iv 8:31,32).“ (str. 10,11)

Ovo je još jedan dokaz kako Vodeće tijelo jedno piše, a sasvim drugačije misli kad su u pitanju vjernici njihove zajednice. Ovdje su dva važna savjeta koja sam oduvijek trebao koristiti u svom traženju istine. Trebao sam koristiti ‘razum’ i ‘Bibliju’, a ne povjerenje u ljude koji s određenim autoritetom stoje iza svojih tvrdnji. Meni je bio važan kontekst, a ne samo izabrani biblijski tekst kojim se može podupirati svaka ljudska izjava, pa čak i ona koja nije točna. Ovdje jasno stoji: "pomoću Božje Riječi utvrdite što je istina“.

Vjernici u gradu Bereji nisu izjave koje su čuli utvrđivali pomoću poslanica koja su napisali apostoli (kao što bi to bile publikacije Watctowera), nego pomoću Biblije koja je bila dovoljno jasna i razumljiva da je svaki iskreni vjernik mogao koristiti kako bi razlikovao njenu istinu od one ljudske. Berejci su tako imali pravo da i tekstove samih apostola provjeravaju pomoću Biblije, a danas svaki čovjek na tom ustanovljenom principu ima pravo pomoću Biblije provjeravati ono što piše u publikacijama neke kršćanske zajednice, bez obzira tko stajao iza tih tekstova. Sasvim je normalno da će duhovno gladni ljudi s oduševljenjem prihvatiti nešto što im škalja um i srce, ali se s tim ne treba zadovoljiti i misliti da je sve to što čujemo zaista ispravna hrana. Da bi je prihvatili kao temelj naše vjere treba je istražiti pomoću Biblije i vidjeti da li je to što smo čuli ili pročitali zaista tako. To je biblijski način uvjeravanja kojeg je i apostol Ivan tražio od svojih ‘suvjernika’, dok članovi Vodećeg tijela to ne zahtijevaju od svojih ‘suvjernika’, nego samo od vjernika drugih kršćanskih zajednica. Tako se u jednom traktatu kojeg je izdao Watchtower pozivaju ljudi drugih kršćanskih zajednica da pristupe Jehovinim svjedocima. U njemu izmeđuostalog stoji:

“... Zar niste nikada pomislili – da pošto postoje tolika različita tumačenja sadržaja jedne iste knjige – da NE MOGU SVA TA TUMAČENJA BITI ISPRAVNA, TOČNA I ISTINITA? A zašto ne bi Vi – kao inteligentna misaona jedinka – SAMI mogli odlučiti i uvjeriti se - koja su tumačenja ispravna? Zar zaista vjerujete da Vaš razum i Vaše logično prosuđivanje stvari nije sposobno da odlučujete u tim životovažnim pitanjima – kako Vas to uvjeravaju ljudi – koji za sebe tvrde da jedino oni mogu objašnjavati tu knjigu?...“

Apsurdno je da upravo vodeći ljudi, tj. članovi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka za sebe tvrde da jedino oni mogu objašnjavati Bibliju. Takvo isticanje sebe su u gornjem tekstu prikazali kao nešto negativno, a ipak se upravo oni tako postavljaju. S druge strane ono što je gore opisano kao pozitivno, oni u svojoj zajednici doživljavaju kao negativno. Naime, kad od svojih članova traže da se uvjeravaju u biblijsku istinu, onda to traže upravo na način da ignoriraju nas kao inteligentne misaone jedinke tražeći od nas da ne vjerujemo svom razumu i logičnom prosuđivanju nego samo u ono u što nas oni uvjeravaju. Takvim stavom žele ostaviti dojam da iza onoga što oni kažu ne stoje samozvani navjestitelji koji mogu u svojoj samouvjerenosti i revnosti donijeti neku drugačiju dobru vijest, nego pomazanici koje očito ne mogu pogriješiti jer kroz njih direktno govori Bog (Gal 1:7,8).

Velika većina onih koji vođeni nekom logikom prihvate neka njihova istinita tumačenja, prihvate usput i ostala tumačenja koja su samo djelomično usklađena s Biblijom. Kasnije prihvaćaju i nova ili promijenjena tumačenja jer imaju neko povjerenje da iza toga stoje ljudi koji znaju što govore. Zato mnogi kršteni članovi više ne čitaju publikaciju Watctowera kroz vlastito preispitivanje, niti idu na sastanke da misle svojom glavom nego samo da usvoje nečije unaprijed stvoreno mišljenje. Za takve veću snagu ima stavak koji kaže “ne oslanjaj se na vlastiti razum“ nego stavak koji kaže “služimo Bogu koristeći svoj razum“. (Izr 3:5; Rim 12:1).

Kad se uzme kontekst ovih gornjih izjava onda je vidljivo da naš razum ne možemo mjeriti s Božjim, ali da ga ipak trebamo koristiti kako bi bili sigurni da služimo Bogu na prihvatljiv način. Stoga je Bog ljudima dao svoju Riječ koja je mjerilo da li ćemo prihvatiti nečije tumačenje ili ne. Kao što u spomenutom traktatu piše, točno je da se ljudi mogu “SAMI“ uvjeriti koje je tumačenje ispravno ukoliko to žele učiniti. Tako se nešto zahtijeva i od mladih ljudi koji su od svojih roditelja odgajani u duhu onoga što uči zajednica Jehovinih svjedoka kao što piše:

"... moraš sam sebi dokazati da su tvoja vjerovanja i moralna načela ispravna (2.Ko 13:5). ...  čak i onome tko je odvažan može biti prilično teško braniti nešto u što nije posve uvjeren. Zašto se onda ne bi sam uvjerio da je ono što si naučio iz Biblije (putem publikacija Zajednice) doista istina? Mogao bi početi s osnovnim biblijskim učenjima. ...bilo bi dobro da što prije ustanoviš imaš li bilo kakve sumnje u pogledu biblijskih učenja (iza kojih stoji Zajednica) kako bi u vezi s tim mogao nešto poduzeti (Dj 17:11). ... Ako si tinejdžer, to je dob u kojoj više nego ikad prije učiš "koristiti svoj razum“ (Rim 12:1,2). Iskoristi to vrijeme kako bi ozbiljno razmišljao o tome što tebi osobno znači biti Jehovin svjedok. ... jedan od osnovnih ciljeva na kojem možeš raditi jest dokazivati sebi da je ono što stoji u Bibliji istinito“. (Stražarska kula,15.11.2010. str. 8,9,12)

Iako Vodeće tijelo nije pobornik nečijeg neovisnog istraživanja i uvjeravanja, ono je ovdje ipak zahtijevalo da se svatko od nas treba "sam uvjeriti“ da je istina ono što smo naučili iz Biblije.

U gornjem tekstu se koristi jedno sasvim pogrešno pravilo dokazivanja istine, jer se traži da se uvjerimo u ono što ova Zajednica tumači i da to dokažemo sebi pomoću njenih argumenata. Ali, kako ćemo dokazati što je istina ako smo usmjereni samo u ona objašnjenja koja su navedena u publikacijama Zajednice. Činjenica je da ta objašnjenja mogu odstupati od biblijskog konteksta? Da bi bili sigurni kako su ta objašnjenja u potpunoj suglasnosti s Biblijom, moramo najprije sami sebi to dokazati. Ali kako? Mudar savjet kojeg Vodeće tijelo traži od drugih je isto tako važan i za nas, a on glasi:

"Iako se ponekad čini da je neko vjersko učenje “nadahnuto“, odnosno da potječe od Boga, ipak je mudro da prije nego što ga prihvatimo kao istinu istražimo što o tome kaže Biblija.“

Taj savjet je važan i za nas jer je više puta Vodee tijelo uvjeravalo svoje članove u neke istine koje su mijenjali i korigirali, pa čak i odbacili kao krive. Čak su napisai:

"Nemate se razloga bojati na taj način ispitivati svoja vjerovanja.“

Izraz "svoja vjerovanja“ ukazuje da svatko od nas može imati vjerovanja i učenja koja je stekao u svojoj zajednici i koja se ne bi trebao bojati sam ispitati ukoliko mu se nametnu drugi dokazi ili možda sam dolazi do nekih činjenica koja traže takvo ispitivanje. To je bio i moj način na koji sam ispitivao svoja vjerovanja jer sam postupio po primjeru plemenitih Berejaca i po savjetu kojeg je apostol Ivan dao svojim suvjernicima. Na takve savjete sam i ovdje naišao:

"Dok čitaš Bibliju ili biblijske publikacije, razmišljaj o onome što čitaš. Ako pažljivo pratiš tijek misli, mogla bi ti se nametnuti neka pitanja. Možda ih možeš zapisati i kasnije potražiti odgovor na njih. Obično najdublje istražujemo ono što nas posebno zanima. Ono što na taj način naučimo postaje dio naše osobne duhovne riznice u koju možemo posegnuti kada zatreba (Mt 13:52).“ (Stražarska kula, 15.7.2010. str. 24)

Ovo je bio moj pristup Bibliji. Ono što su govorili i pisali apostoli u prvom stoljeću je bilo predmet ispitivanja kako onih koji su trebali postati kršćani, tako i onih koji su to već bili. Svi oni su te misli, izjave i pisma mogli provjeravati na temelju Pisma kako bi se uvjerili da li se slažu s Biblijom. Ako su ljudi u Bereji koristili samo Bibliju kako bi se uvjeravali u ono što govore apostoli, onda je Biblija očito dovoljno jasna svakom običnom vjerniku da njena učenja usporedi sa izjavama i poslanicama onih koji je zastupaju. Zato sam i ja koristio Bibliju da ispitam svaku izjavu i tumačenje koje mi se nametalo preko biblijskih publikacija. Nisam bio poput većine koji koriste samo ponuđene biblijske stavke da potvrde ono što piše u publikacijama, nego sam pomoću Biblije istraživao i druge biblijske stavke koji su mi davali jasniji odgovor na sva pitanja koja su mi se javljala i na sve nelogičnosti koje sam uočavao. Sve sam to zapisivao u svoju riznicu u koju sam često znao posegnuti kako bi je nadopunio s još jasnijim logičnim argumentima. Sada bi tu svoju duhovnu riznicu, po savjetu svojih starješina, trebao potpuno uništiti kako ne bi mogao u nju posegnuti jer je ona, po njihovom mišljenju, puna otrova. Međutim, ta riznica je za mene dokaz da sam već u nekim stvarima bio u pravu i da se u njoj nalaze potpuno opravdani argumenti kojima nitko razuman ne bi mogao proturječiti. Svatko tko bi ispitao moje tvrdnje bi shvatio da nas čak i vlastita zajednica može držati u zabludi. Tako u članku “Pazite da ne budete prevareni“ stoji:

"... svi se nalazimo u takvoj opasnosti. Čak bi smo mogli biti (namjerno ili nenamjerno) prevareni i u vezi s vjerskim učenjima koja su nam prirasla srcu... Naravno, osoba koja nije svjesna toga da joj netko namjerno (ili nenamjerno) netočno prikazuje činjenice  - i na taj način drži u neznanju, dovodi u nedoumicu i čini bespomoćnom“ – nalazi u velikoj opasnosti. Najtužnije je to što se osoba (čak i cijela Zajednica) koja je prevarena ili obmanuta vrlo često uporno drži svojih vjerovanja usprkos snažnim dokazima koji osporavaju njihovu vjerodostojnost. Možda se toliko emocionalno vezala za njih da jednostavno zatvara oči pred svim dokazima koji bi mogli dovesti u pitanje ta vjerovanja. .. Vjerska učenja koja su vam prirasla srcu možda postoje već stoljećima  i možda se prenose s generacije na generaciju. No to ne znači da su bezuvjetno istina“.(Stražarska kula, 1.9.2010. str. 10,11)

Zajednica je ove misli namijenila članovima drugih kršćanskih zajednica, ali one se i te kako trebaju odnositi na sve koji žele biti razboriti i zreli kršćani, a koji ne bi smjeli slijepo vjerovati u sve što iznosi njihova zajednica, bez obzira što mnoga njena učenja mogu biti u skladu s biblijskom istinom. Čak i neke laži i zablude mogu u sebi sadržavati veliki postotak istine, pa ih je teže odbaciti ukoliko nam prirastu srcu. Nama se preko publikacija i sastanaka daju mnogi dokazi naše vjere koje vjernici ne bi smjeli dovoditi u pitanje. S druge strane nam se prezentiraju argumenti koji idu protiv vjerovanja drugih kršćanskih zajednica. Zato Svjedoci znaju raspravljati samo s argumentima koji im se stavljaju u usta, a s kojima lako mogu ulaziti u razgovor sa ljudima drugih religioznih zajednica i to samo sa onima koji su nedovoljno upućeni u Bibliju i svoja vjerovanja. No, kad naiđu na osobe koje imaju čvrste argumente za svoja vjerovanja ili pak na nekim stavcima dokazuju njihovu zabludu, onda vrlo brzo odustaju od daljnje rasprave jer su poučeni da su u svakom slučaju Svjedoci u pravu i da nemaju razloga ulaziti u raspravu oko osporavanja svojih učenja.

Npr. prije mnogo godina (od 1929 – 1962.god.) je svaki katolik mogao osporavati Svjedoke u tumačenju stavka iz poslanice Rimljanima 13:1, jer je za razliku od njih katolička crkva, kao i sve ostale zajednice ispravno tumačila taj stavak. Međutim jedan Svjedok, koji bi pokucao na njihova vrata, i suočio se s njihovim gledištem bi tada, najprije odbacio suprotno mišljenje ili bi brzo završio razgovor o toj temi. Bez obzira što se ti suprotni argumenti potpuno temelje na Bibliji, Svjedoci bi ustrajali na svojem tumačenju, čak i onda kad bi im i vlastiti razum govorio drugačije. Oni bi članove drugih kršćanskih zajednica pokušavali uvjeravati u nešto što nije točno i to na temelju onoga što piše u publikacijama Watctowera preko kojih – po tvrdnji Vodećeg tijela - Bog stavlja svoje riječi u njihova usta i objašnjava svoju nadahnutu i napisanu Riječ. Time Svjedoci samo pokazuju da će se radije opirati onome što sveti duh govori kroz Bibliju i braniti ljudsko mišljenje koje se može pokazati kao netočno nego jasno biblijsko učenje koje je razumljivo čak i drugim kršćanskim zajednicama. No, kad je Vodeće tijelo promijenilo svoje tumačenje po tom pitanju, onda je to trebao biti 'novo svjetlo'.

Međutim, kako to da su katolici i drugi imali to svjetlo razumijevanja dok su Svjedoci imali krivo tumačenje i pogrešno razumijevanje? Zašto su Svjedoci trebali automatski odbaciti istinu po tom pitanju samo zato što su na nju ukazivali kršćani iz druge kršćanske zajednice? To samo govori o njihovom pogrešnom stavu prema onome što stoji u Bibliji koju će radije obezvrijedili zbog odanosti čovjeku i organizaciji. To također pokazuje da velika većina njih olako odbacuje čak i ono što nam preko našeg zdravog razuma svjedoči Božji sveti duh jer smo poučeni da se u tom slučaju, kad se suočimo s drugačijim uvjerenjem, radije pokorimo onome što govori Vodeće tijelo, a ne onome što u nama svjedoči vlastiti razum ili Božji duh. Zar to nije opasno stanje tvrdokornog srca kakvog su pokazivali i velika većina Židova kojima je Stjepan rekao:

“Ljudi tvrdokorni i neobrezanih srca i ušiju! Vi se uvijek opirete svetom duhu — kako su činili praoci vaši, tako činite i vi.“ (Dj 7:51)

Istina koja se može oboriti biblijskim argumentima u biti nije prava istina. U skladu s tim Vodeće tijelo nikad nije napisalo kako razgovarati i raspravljati sa onom braćom koja su došla do nekih novih saznanja i činjenica koja proturječe našem vjerovanju i zato se nitko ne upušta u raspravu s njima jer bi vjerojatno i sami bili navedeni da prihvatimo ta nova saznanja. No, što ako iza njihovih tvrdnji stoji sveti duh i Božja Riječ, a mi ih smatramo otpadnicima i hereticima smo zato što ih je Vodeće tijelo unaprijed osudilo kao takve? Iako smo citirali misao u kojoj oni kažu kako se “ne bi trebali bojati ispitivati svoja vjerovanja“, očito je da su oni nametnula strah da u svoja ispitivanja ne uključujemo informacije koje dolaze od drugih. Čega se treba bojati – da li od laži ili od istine? Zato starješine zabranjuju da bilo tko ulazi u rasprave sa mnom i sa meni sličnima. Mi moramo šutjeti ili će nas označiti kao otpadnike s kim nitko od braće neće smjeti razgovarati.

U čemu je onda problem? Problem leži u samoj postavci na kojoj se temelji cijela hijerarhijska struktura ove vjerske organizacije, a koju predvode ljudi koji su sami sebe proglasili Božjim glasnogovornicima. Ti ljudi sebe dovode u vezu sa Isusom i apostolima i često citiraju Bibliju iznoseći mnoge biblijske istine, pa ih vjernici automatski prihvaćaju za svoje duhovne vođe. Zato nije ništa neobično da vjernici, koji su puno povjerenje dali takvim ljudima, dolaze u situaciju da teško prihvaćaju istinu iako je ona Riječ Božja. S druge strane, neke krive izjave i tumačenja koja se prikazuju kao istina prihvaćaju s oduševljenjem i bez pogovora. No, upravo u ovakvim postavkama duhovnog vodstva treba biti oprezan jer Biblija kaže da nas čovjek u svojoj revnosti može voditi svojim putem koji može biti puno teži od onog puta kojeg nam je Isus ostavio. Najgore prolaze oni vjernici koji se žele više pokoriti Bogu nego čovjeku. Njih se optužuje da svojim drugačijim razmišljanjima, a koji mogu biti istinita, ruše jedinstvo Kristove skupštine. Zbog toga su kroz cijelu povijest takvi trpjeli od ruku onih koji su sami sebe postavljali kao najviše Kristove predstavnike. Međutim, onaj tko dobro poznaje Krista zna da on ne stoji iza onih sljedbenika koji se svojim znanjem i autoritetom prikazuju nadmoćniji od drugih. Takvi ga istinski ne poznaju iako tvrde da ga zastupaju.

Članovi Zajednice se u najmanju ruku nesvjesno drže nekih učenja i postavki koja su svima prirasla srcu. To znam po sebi jer sam također bio emotivno vezan za mnoga učenja koja su me činila bespomoćnim sve dok nisam počeo koristiti vlastiti razbor. Tek kada sam shvatio da Božji duh može svjedočiti mojem duhu, ja sam se oslobodio najveće zablude ove Zajednice koja je napravila podjelu među svojim članstvom na duhovne ‘Izraelce’ i ‘strance’. Da mi je netko ranije predočio te dokaze do kojih sam kasnije sam došao, vjerojatno ih ne bi ozbiljno prihvatio niti bi im obraćao pažnju jer sam članovima Vodećeg tijela i njihovim tumačenjima pridavao apsolutan autoritet.

No, tek sada bez organizacijskih naočala vidim da sam u tim i nekim drugim stvarima bio u velikoj zabludi. Stoga kao pojedinac vidim ono što moja braća u vjeri ne vide ili još ne žele vidjeti, a to je da je cijela Zajednica u nekim stvarima u zabludi samo zato što se emotivno vezala za neka tradicionalna učenja koja je odavno trebalo korigirati i napustiti. Ja ne tvrdim da Zajednica svjesno i namjerno sve nas drži u zabludi u nekim stvarima, ali sam i te kako uvjeren da je ona, zbog uzdizanja svoje organizacije, mnoga učenja i tumačenja toliko duboko ukorijenila u našu svijest, da bi njihovim pobijanjem mnogima poljuljala povjerenje u one koje nose ime ili titulu ‘vjerni i razboriti rob’. S druge strane ipak opravdano sumnjam da postoje točno određeni razlozi zbog kojih rukovodeće tijelo ne želi mijenjati neka pogrešna učenja. Zbog tih svojih razloga zabranjuje svojim članovima da samostalno pomoću Biblije preispituju njihove ‘nadahnute izjave’. Međutim, osnovno načelo po kojem se treba voditi u svemu što nam drugi govore, a pogotovo ako nas pokušavaju uvjeriti u neko svoje tumačenje i svoj način razmišljanja je da sami ispitamo njihove i druge dokaze. Pitanje koje nam se nameće glasi:

“Dopuštate li da vam drugi govore kako trebate razmišljati i u što trebate vjerovati? Jeste li spremni istražiti dokaze i sami doći do zaključka?“ (Probudite se, 1.9.2006. str. 3)

Nažalost, upravo Jehovini svjedoci dopuštaju da im drugi u Zajednici govore kako trebaju razmišljati i u što trebaju vjerovati. No ja sam bio spreman pomoću Biblije ‘sam’ istražiti sve dokaze koje su mi pomogli da dođem do nekih zaključaka. To što su moji zaključci odudarali od nekih učenja i postavki Zajednice je samo dokaz da nisam dopustio da mi netko nameće u što trebam vjerovati, pogotovo kad znam da su me upravo oni znali uvjeravati u nešto što se pokazalo pogrešnim. Zato postoji slobodna volja koju je Jehova ugradio u čovjeka. O tome je govorio i pastor C. T. Russell:

"Sloboda ili privilegija odabira, ostvarivanje naše volje, jedan je od sjajnih blagoslova koje je dano čovječanstvu, a to je važan element u čovjekovom obličju njegova tvorca ... ljudska volja ... uključuje, posebice, poštivanje odluke u vezi viših principa, uzimajući u obzir pitanja pravde i ljubavi koji utječu i mogu utjecati na sva životna pitanja. " (propovijedi pastora Russell str. 755)

Po pitanju vjere i spoznaje mi imamo pravo izabrati ono u što se možemo uvjeriti. Tada dolazi do izražaja naša ljudska volja s kojom nas je Jehova obdario. U suprotnom, ako svoju volju podredimo volji drugog čovjeka, onda gubimo Božje obličje a time i onu ljubav koja se na kraju svodi samo na poštivanje nekih načela i moralnih normi, pa mislimo kako je to ona ljubav koja nas čini kršćanima. Kad sam istraživao povijest Zajednice onda sam uvidio da su se po tom pitanju stvari promijenile. Naime, sve dok nije formirana organizacija, naša braća su uživala jednu moralnu slobodu izbora što se vidi iz jednog članka kojeg je napisao Russell i u kojem stoji:

"Neka svaki sluga i svaki član kućanstva vjere iskoristiti svoju posvećenu prosudbu u prihvaćanju ili odbijanja ovog izlaganja, ili bilo kojeg drugog izlaganje kojeg smo ikada ponuditi u skladu sa svojom sposobnosti ili nesposobnost da prepoznamo u njemu glas velikog pastira." (Stražarska kula, 1896.  str. 47)

Kad se na ovakav način nudi duhovna hrana onda je svaki član može slobodno preispitati a zatim prihvatiti samo ono što je za dobrobit njegove vjere, nade i ljubavi. Također ima slobodu odbaciti ono u što se ne može uvjeriti na temelju vlastitog uvida u Bibliju. U suprotnom se dešava ono što se desilo drevnim Izraelcima koji su radije robovali slovu Zakona iza kojeg je stajala ljudska interpretacija, nego duhu onoga što je Zakon sadržavao. Uspostavom organizacijskog sustava su kršćani ponovno potpali u ropstvo čovjeku koji se nametnuo kao apsolutni gospodar Božje pisane riječi. No, Biblija nas savjetuje:

“Za takvu slobodu Krist nas je oslobodio. Stoga budite nepokolebljivi i ne dajte se opet upregnuti u jaram ropstva!“ (Gal 5:1)

To je rečeno u kontekstu: “Nismo djeca sluškinje, nego djeca slobodne žene“ (Gal 4:31). Ako želimo biti djeca naše duhovne ‘majke’ (koju sačinjavaju Isusovi apostoli) onda bi na našu Zajednicu ili organizaciju trebali gledati u svojstvu njene sluškinje, a ne obrnuto kao da je organizacija koju vodi čovjek zauzela mjesto naše duhovne majke.

Iako i ova ‘sluškinja’ može prema nama pokazivati ljubav i brigu, ali zbog nedostatka one majčinske ljubavi ona će djecu nad kojom je dobila brigu, zbog svoje reputacije vjerojatno uspjeti dobro ustrojiti i odgojiti čak i onda kad nametne potpunu poslušnosti i u djeci suzbije onu slobodu koju bi trebala imati. Čak može svojim vlastitim učenjima nametnuti kazne i uliti strah od neposlušnosti njenoj ulozi kako bi kontrolirala ovu djecu. No onda to nije u duhu one prave kršćanske ljubavi nego one sebične ili posesivne ljubavi. Ta sluškinja ili naša dadilja može tvrditi da nas voli, ali kad nas prisiljava da je prihvaćamo kao gospodaricu Božje kuće u kojoj moramo bez preispitivanja raditi ono što nam ona naredi i prihvaćati nešto u što se ne možemo uvjeriti, onda time pokazuje koliko joj je više stalo do svoje reputacije nego za našim stvarnim osjećajima i potrebama koje imamo dok čitamo Bibliju. To nije dobro jer “zemlja (…) ne može izdržati (…) pod sluškinjom koja zauzme mjesto gospodarice svoje“ (Izr 30:21,23). Na tom mjestu ona više uzdiže i propovijeda sebe kao organizaciju nego Krista jer svoju osobu (organizaciju) smatra dragocjenim nebeskim poklonom kojemu se ne smijemo usprotiviti.  Ona nam kaže:

“Da bi postao član skupštine nisi trebao ispuniti pristupnicu... Naprotiv, došao si u skupštinu zato što te Jehova privukao (Ivan 6:44).“ (...) Nikad nemoj zaboraviti da je Bog uistinu milostiv i da te on privukao u skupštinu zato što je vidio tvoje dobre strane.“ (Stražarska kula, 15.7.2012. str. 10,16)

Ovdje se citira Ivana 6:44. gdje Isus kaže:

“Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac, koji me poslao.“

Vodeće tijelo ove riječi “doći k meni“ dovodi u vezu sa sobom i svojom organizacijom. Stoga ne kažu da nas je Jehova privukao Isusu nego njima i skupštini koju oni predvode. Iako u tome na prvi pogled nema ništa sporno ipak je presmiono svoju skupštinu smatrati jedinom koju Isus drži u svojoj ruci i time isticati sebe kao jedine koje je Isus pohvalio i prihvatio između onih simboličnih sedam skupština iz Otkrivenja.

Isus želi da ljudi dolaze k njemu, a ne k ljudima koji u svojoj revnosti mogu nametati svoje zahtjeve pa čak i terete jer se time ponovno vraćamo u situaciju koja je prijetila prvim kršćanima kad im je Pavle rekao:

“Skupo ste kupljeni — ne budite više robovi ljudima!“ (1.Ko 7:23)

Ja sam to nekako osjećao i pokušao sam utjecati na neke promjene u našoj kršćanskoj obitelji u svjetlu onoga kako sam doživljavao našu pravu ‘majku’. Zato sam prema ovoj ‘sluškinji’ tj. organizaciji želio pokazati koje je njeno pravo mjesto u mom životu i Kristovoj obitelji i ukazati joj na određene promjene u učenju i postavkama koje bi trebale doprinijeti jednom boljem duhovnom ozračju. Tako sam u jednom pismu od 28.05.2005., upućenom Betelu (podružnici Jehovinih svjedoka u Zagrebu), nakon argumenata koje sam dao u vezi jednog tumačenja, na kraju napisao:


 

( ... ) Ovo gore navedeno objašnjenje sam prije nekoliko godina želio uputiti Vodećem tijelu smatrajući da je od 1985. godine prošlo dovoljno vremena da se zastarjelo tumačenje promijeni i uskladi sa Biblijskim kontekstom. To nisam učinio jer ne znam govoriti niti pisati na engleskom jeziku. No, sada kada je u najnovijem izdanju potvrđeno prijašnje tumačenje na način da se je vjerojatno samo prepisao tekst iz starijeg izdanja Kule stražare, osjetio sam potrebu da preko vas ovo objašnjenje ipak dođe do onih koji bi trebali ponovno razmotriti ovo pitanje. Ovo pismo upućujem vama u Službenom odboru jer smatram da ja osobno ne mogu sam potvrditi gore navedeno tumačenje. No "gdje su dvojica ili trojica skupljeni u moje ime" – kaže Isus - "ondje sam i ja među njima". Zato prihvaćam Isusovu izjavu upućenu njegovim učenicima koja kaže: "ako se dvojica od vas na zemlji slože oko bilo čega važnoga što bi trebalo zatražiti, ispunit će im moj Otac na nebu …" (Mt.18:19,20). Ja kao Božji sluga i vaš suradnik na djelu Kraljevstva imam potrebu zatražiti ono što smatram važnim, a što se može dobiti od Jehove samo ako se još jedan ili dvojica skupljenih u Isusovo ime slože oko tog pitanja.

Na vama kao odboru je da istražite točnost ovih argumenata jer vjerujem da će Vodeće tijelo nakon vašeg razmatranja moći prihvatiti svako tumačenje koje je rezultat dubokog istraživanja Božje Riječi (1.Ko.14:26-33). No, ako ovo nije točno volio bi znati koji od ovih ponuđenih argumenata nema Biblijsku osnovu.

Ovo što je gore navedeno je samo dio riznice onoga što sam istražio, a što može radovati, ne samo mene nego i Božji narod u cjelini. Za Zajednicu imam pripremljena još neka objašnjenja koja sam dugo vremena uglavnom držao za sebe. Pronašao sam ‘ključ’ za bolje razumijevanje nekih tema, pojmova i proročanstava. Zato bi ovom prilikom želio saznati da li ja kao neznatni član Zajednice mogu vama i Vodećem tijelu pismenim putem ukazivati na jasnije razumijevanje nekih Biblijskih stavaka? Da li mi Biblija i Zajednica dopuštaju da na ovakav način koristim dar duha za koji smatram da ga posjedujem u mjeri koju nikad prije nisam imao i u mjeri koja u mnogome nadilazi moje druge duhovne darove (Ri.12:4-8; 1.Ko.2:10-13; 14:1,12)? U kojoj mjeri i na koji način smijem u javnosti govoriti o temama i pitanjima koja uključuju vlastito istraživanje Biblije?

Neka nezaslužena dobrohotnost bude sa svima vama!

 


Umjesto da su ove moje dobre namjere prihvaćene one su kasnije odbačene zajedno sa mnom. Čak mi nikad nisu odgovorili na gore postavljena pitanja. Nakon što sam donio neke odluke, ja sam bio taj koji je zahtijevao razgovor kojeg sam jednom prilikom obavio sa jednim starješinom (Drnasin Ante) u njegovom stanu. On i drugi starješina (Gugić Nikša) su mi zadnjih par mjeseci prije isključenja dopustili da se s njima dopisujem i da im iznesem svoja razmišljanja o stvarima vezanim za službu propovijedanja. Tu sam im temu, sa dovoljno argumenata i protuargumenta, namjerno želio nametnuti kako bi izazvao njihovu reakciju kao što je Isus farizejima sa određenom svrhom nametnuo temu o dokazu svog mesijanstva. U prvom pismu u vezi te teme sam svojim starješinama postavio jedan novi temelj za raspravu pa sam svakom od njih napisao:


 

Dragi brate,     

Ne zamjeram ti što mi još nisi odgovorio na neka moja postavljena pitanja. Vjerojatno ni nenamjeravaš jer bi možda rekao nešto što ipak želiš zadržati za sebe. Znam kako stvari stoje kad je u pitanju odgovornost da zastupamo samo ono što nam je ponuđeno kao istina koju ne smijemo pobijati iako imamo opravdanih razloga za drugačije mišljenje. Iako si mi dobronamjerno prigovorio kako ja pokušavam svojim tumačenjem opravdati svoje razmišljanje, ja bi te lijepo zamolio da proučiš članak iz Stražarske kule od 15.11.2000 str. 15-19, u kojem Zajednica iznosi tumačenje po kojem se činom krštenja postaje ovlašteni propovjednik. Do sada sam ti dao dosta argumenata koji navedene biblijske stavke iz tog članka postavljaju u izvorni kontekst tako da možeš lako primijetiti kako upravo Zajednica iz nekih svojih razloga te stavke tumači izvan biblijskog konteksta. (dao sam im na uvid naslov "Tko je ovlašten za propovijedanje" iz knjige "Evangelizacija po Watchtoweru")

 


Iz ovog pisma kojeg sam uputio jednom starješini, a s istim objašnjenjem upoznao i ostale starješine, sam želio istaknuti činjenicu kako Zajednica nema biblijskog temelja da sve nas stavlja u rang ovlaštenih evanđelizatora koji su taj zadatak dobili direktno od Isusa. Želio sam dokazati da iza ovakvog zahtijeva stoji Vodeće tijelo a ne Isus. Zajednica je samo trebala slijediti povijesnu praksu po kojoj je u službu evanđelizatora mogla postavljati samo one dovoljno duhovno zrele osobe koji su se mogle posvetiti tom zadatku.

Nakon ovog pisma su vjerojatno bili zatečeni. Šutjeli su jer nisu mogli iznijeti nijedan opravdan i dovoljno čvrst protuargument mojim izjavama koje sam temeljio na Bibliji. Nisu mi se htjeli otvoreno suprotstaviti jer bi se morali suprotstaviti i onome što kaže Biblija. Čak mi nisu rekli da sam otišao predaleko niti su imali potrebu da me zbog ovoga osobno ili javno ukore. Samo su me savjetovali kao brata kako bi svoja saznanja zanemario u korist kolektivnog razmišljanja. Pokušavali su nekim izjavama opravdati sve što je Vodeće tijelo uvelo kako bi upravljali ovom Zajednicom. Nitko me od njih nije javno povezivao sa otpadnicima iako su kod sebe imali i neke moje ranije tekstove o drugim temama u kojima sam također iznosio mnoge biblijske argumente i logične zaključke. Zbog te logike koju sam iznosio, nitko od njih ih nije pokušao osporiti ni pobiti. Radije su šutjeli i izbjegavali o tome raspravljati sa mnom sve dok nije došla uputa odozgo da me se zaustavi.

Isus je pokazao svima pa i starješinama kako se treba postaviti prema ljudima manjim od sebe, a koji iznose logične argumente. Bez obzira što je Isus bio poslanik “izgubljenim ovcama doma Izraelova“ i što je po tome imao pravo zanemariti potrebe ljudi iz drugih naroda, on nije stvorio neko nepisano pravilo niti je insistirao da ono bude jači argument od nečije logike. Tako je u jednoj situaciji ušao u razgovor s jednom ženom Feničankom koja je tražila da on ozdravi njenu kćer. On je odbacio njenu molbu jer ona nije bila Židovka, no ona je uzvratila njegovim vlastitim oružjem – opravdanim i logičkim argumentom govoreći da Izraelova djeca neće ni u čemu biti prikraćena ako on ozdravi pogansku djevojčicu jer po njenim riječima, “sa stola djece pada dovoljno mrvica i za psiće“. Isus se toj logici ne može i ne želi oprijeti pa je udovoljio njenom zahtjevu. (Mt 7:24-30; Mt 15:21-28). Međutim moji starješine su se do krajnjih granica opirali logici onoga što sam iznosio jer su ustrajali na pisanim i nepisanim pravilima samo kako bi zaštitili svoje poslanje unutar Zajednice.


Exkomunikacija umjesto komunikacije

Koji je bio moj cilj? Ja nisam želio izvrtati Pisma niti stvoriti neku novu grupu ili sljedbu nego sam želio stvoriti liniju komunikacije između iskrenih istraživača Biblije poput mene i onih koji su sjeli na apostolsku stolicu. Smatrao sam da se reformacija i potrebna kritika treba dešavati iznutra, a ne izlaskom iz Zajednice i kritizerstvom. Moji su mi suci dali do znanja da sam imao pogrešan cilj jer sam morao imati u vidu da biblijska spoznaja ne ide od dna hijerarhije prema vrhu nego samo od vrha, tj. od Vodećeg tijela prema dolje gdje se nalaze oni koji moraju bez pogovora i prigovora prihvatiti sva njihova učenja i tumačenja. Umjesto komunikacije za koju sam se ja zalagao naišao sam na exkomunikaciju koju su oni strogo zastupali kako bi pod svaku cijenu očuvali doktrinarno jedinstvo temeljeno na prisilnom jednoumlju, a time i sliku o Vodećem tijelu koja je stvorena kako bi nas se držalo u apsolutnoj pokornosti čovjeku.

Kako moje istraživanje Biblije ne bi dovelo do otpadništva, starješine iz podružnice u Zagrebu su mi dali savjet da se obratim svojim starješinama u vezi svojih istraživanja i tumačenja – što sam i učinio. Te savjete sam prihvatio jer nisam želio ići toliko daleko da postanem kritički nastrojeni buntovnik, niti mi je to ikad bila namjera. Međutim, razgovor i raspravljanje s nekima koji imaju iste duhovne potrebe i slična razmišljanja kao i ja, se ne može smatrati ni otpadom, a kamoli bezobzirnim otpadom. Otpad je povezan sa nijekanjem vjere i zlonamjernim širenjem lažnih nauka koje obezvrjeđuju biblijsku istinu o Bogu i Kristu. Toga u mom kršćanskom životu nije bilo. Cilj mog istraživanja je bio potpuno odvojen od bilo kakvog kritizerstva i otpadništva od Boga i Krista, a temeljio se na mojoj duhovnoj potrebi na koju me upućivala sama Biblija. Ono što sam pisao vodstvu podružnice, pokrajinskom nadgledniku i svojim starješinama nije upućivalo da sam otpadnik, nego kršćanin koji koristi svoju slobodu i svoj razum u istraživanju Biblije i preispitivanju nekih biblijskih učenja koja nisam mogao prihvatiti kao gotovu činjenicu. Naime, nitko od starješina mi sve do sazivanja pravnog odbora nije dao do znanja da su moji tekstovi povezani sa otpadničkim razmišljanjem ili sa grijehom koji zaslužuje osudu, nego sa činjenicom da sam temeljit u svom istraživanju. Zato me nitko od te braće nikad nije prekorio po tom pitanju.

Starješine su moju revnost željeli preusmjeriti na službu propovijedanja i odgovoriti me od moje duhovne potrebe da se sam uvjeravam. Iako je u njihovim savjetima bilo neke mudrosti, ipak se moglo jasno raspoznati da oni ne uvažavaju sve biblijske savjete i primjere koji mi daju slobodu u mom razmišljanju. Oni su radije postupali kao neki ‘jeruzalemski proroci’ koji su ugađali vrhovništvu svoje zajednice i protivili se onim neznatnim prorocima koji su iskreno zastupali ono što su saznali od Boga (Jer 26:11). Zato se nije moglo očekivati od mene da zanemarim svoju kršćansku savjest samo kako bi se podredio jednoobraznom razmišljanju Zajednice u kojoj svi bez ikakvog preispitivanja moraju samo potvrđivati ono što čuju od prvih starješina. Meni je Bog kroz Bibliju govorio da se krećem u granicama dopuštenog i da ne griješim. Zato sam bio slobodan da se povjerim starješinama o stvarima koje su me dovele do nekih zaključaka i odluka. Nadao sam se da će me oni razumjeti, a ne mi pripisati krive motive. Da sam znao da će mi pripisati krive poticaje, onda im se nikad ne bi povjerio.

Istraživati Bibliju i uvjeravati se u to što je istina, te ispitivati izjave drugih kako bi vidjeli da li su u skladu sa Biblijom je nešto na što nas Biblija potiče i to prema Bibliji nije grijeh. No, sasvim je drugo ići i širiti svoja nova uvjerenja drugima, i to samo onda ako su ona lažna i usmjerena protiv Boga, Krista i apostolskog učenja. Iako nisam nikad imao namjeru širiti svoja nova uvjerenja, ipak sam se doveo u situaciju da o nekim stvarima razgovaram sa onima kojima je um bio slobodan od unaprijed stvorenih zaključaka. No i tada sam pazio da nikome ne namećem svoje uvjerenje nego da potaknem druge da se po savjetu apostola sami uvjeravaju pomoću Biblije.

Moj navodni grijeh je bio u tome što sam raspravljao s nekom braćom o nekim svojim razmišljanjima i zaključcima do kojih sam došao kad sam uključio uži i širi kontekst svake riječi i izjave zapisane u Bibliji. Iako u tome nije bilo nikakve zle namjere, to je za starješine bio razlog zbog kojih su imali potrebu da me opomene jer su smatrali da to trebam zadržati za sebe i postupati po pravilima Zajednice. Poslije te opomene ja se nisam više želio do daljnjega dovesti u tu situaciju, osim što sam o tome i dalje pisao starješinama. Nije postojalo razloga da mi se uputi javni ukor, a kamoli da se sazove pravni odbor koji bi me trebao sankcionirati.

Nakon nekog vremena dvojica starješina kojima sam uz njihovo dopuštenje pismeno ukazivao na logične argumente mnogih biblijskih stavaka, željeli sa mnom razgovarati, jer su vjerojatno od pokrajinskog nadglednika dobili uputu da me se opomene. No umjesto jednog starješine (G.N.) koji je odustao jer (kako je sam rekao) nije htio od toga stvarati halabuku, u razgovor je bio uveden starješina (Š.V.) koji nikad nije ranije razgovarao sa mnom o tim stvarima, a trebao je ukoliko je smatrao da ja imam ozbiljan problem. On je u onome što sam u tom razgovoru spomenuo, a što sam temeljio na svom istraživanju, burno reagirao na način da je dao do znanja da on zbog svoje odanosti organizaciji ne želi slušati ono što sam govorio. Imao sam osjećaj da me je odmah osudio kao otpadnika bez da je i tada bio spreman pružiti duhovnu pomoć.

Budući da iz opravdanih razloga taj razgovor nije doveden do kraja, ostalo je na tome da ćemo taj razgovor nastaviti drugi put. Cilj tog razgovora je bio da mi dvojica starješina ukažu na grijeh koji može dovesti do isključenja ukoliko budem ustrajao na svom razmišljanju, no nije bilo dovoljno vremena da se dotaknemo te teme, pa smo to ostavili za drugi razgovor. Već na slijedećem skupštinskom sastanku sam pitao brata Drnasina kada namjeravaju sa mnom nastaviti taj razgovor, na što je on rekao da će to biti uskoro. Međutim, do tog razgovora uopće nije došlo nego je netko iz vrha očito tražio od starješina da se odmah ide na formiranje pravnog odbora. Tražio sam da se ne žuri sa pravnim odborom nego da dvojica starješina nastave tamo gdje su stali, a što su bili dužni učiniti prije nego idu dalje. Smatrao sam da je taj nedovršeni razgovor trebao mene upozoriti na problem kojeg sam mogao uz njihovu pomoć sagledati u svjetlu Biblije i zato sam im već na sljedećem sastanku predao pismo u kojem stoji:


 

Draga braćo,

Ne znam da li ima pravne osnove za moj slučaj. Od problema koji se javio prije dva mjeseca nije bilo razloga za takvo nešto, osim razgovora na kojem ste mi skrenuli pažnju. Od tada nije bilo ponavljanja iste ‘pogreške’ jer nisam ponovno raspravljao s tom istom osobom niti s bilo kojom drugom o bilo čemu što bi se moglo smatrati ‘ponovljenim grijehom’.

Pravni odbor se saziva samo ako je u pitanju težak grijeh protiv Boga koji se rješava odmah, a ne nakon dva mjeseca, pa samim tim smatram da se nešto, što tada nije imalo tu težinu, sada nakon nekog vremena zakašnjenja, pokušava prikazati u tom drugom svjetlu i staviti u isti koš sa teškim grijesima. Stoga mi nije jasan vaš postupak. Ako sam ja pogriješio jer sam poveden svojim srcem i razmišljanjima uveden u jednu nepotrebnu raspravu, ne bi želio da i vi pogriješite u načinu na koji želite riješiti ovaj problem.

Ako je u pitanju težak grijeh, želim prije pokretanja bilo kakvog postupka znati o kakvom se grijehu radi i da li se moje razmišljanje i stav temeljen na Bibliji može smatrati grijehom protiv Boga. Budući da ste željeli o tome razgovarati sa mnom, a u zadnjem razgovoru se nismo uspjeli dotaći te teme koja je bila povod sazivanja jednog takvog razgovora s dvojicom starješina, mislim da smo trebali završiti taj razgovor na kojem ste mogli najprije dati potrebne savjete i tražiti od mene da dam svoje viđenje stvari, a ako je bilo potrebno dati i opomenu. Odnosno, ako je bilo riječi da ćemo o tome nastaviti razgovor, zašto to nije učinjeno nego se preskaču određene dogovorene radnje samo kako bi se zadovoljila nečija potreba za pravdom. Zato imam slobodu da vam skrenem pažnju na ono što piše u Stražarskoj kuli od 1.5.2000 na str 11, st. 19,20:

Također je važno da starješine budu razboriti kad se od njih traži da pomažu osobama koje govore nemudre stvari (2.Timoteju 2:7). Ponekad se članovi skupštine mogu uplesti u prepirke o sitnicama i argumentima koji se zasnivaju na nagađanjima. Da bi zaštitili jedinstvo skupštine, starješine trebaju hitro rješavati takve probleme. Pa ipak, oni pritom neće pripisivati krive poticaje svojoj braći i prenagljeno zaključiti da ih treba smatrati otpadnicima.

Pavao je opisao kakav duh treba vladati kad se pruža pomoć. Rekao je: ”Braćo, ako čovjek i napravi neki krivi korak prije nego je svjestan toga, vi koji ste duhovno osposobljeni nastojte ispraviti takvoga u duhu blagosti“ (Galaćanima 6:1). Juda je, govoreći baš o kršćanima koji su se borili sa sumnjama, napisao: ”Pokazujte milosrđe nekima koji imaju sumnje; spašavajte ih grabeći ih iz vatre“ (Juda 22, 23). Dakako, ako osoba, nakon što je se više puta opomenulo, uporno nastavlja promicati lažna učenja, starješine moraju poduzeti odlučne korake da bi zaštitili skupštinu (1.Timoteju 1:20; Titu 3:10, 11).

Vjerujem da netko među vama insistira na tome samo kako bi zadovoljio svoju ulogu ili dao drugima do znanja da radi svoj posao i postupa u skladu sa danim autoritetom. Zato bi vas molio da mi prije otvaranja pravnog postupka odgovorite na slijedeća pitanja:

  • Da li moje razmišljanje ima ikakve veze sa zavodljivim nadahnutim objavama i učenjima demona? (1.Ti 4:1)
  • Da li sam se podigao protiv Jehove tako što iznosim iskrivljena učenja kako bi odvukao učenike za sobom? (Dj 20:30)
  • Da li me se može smatrati lažnim učiteljem koji uvodi razorne sljedbe, a koji se odrekao Isusa Krista? (2.Pe 2:1)
  • Da li bilo koga iskorištavam lažljivim riječima? (2.Pe 2:3)
  • Da li obezvrjeđujem ono što je sveto time što tonem u bezbožnost? (2.Ti 2:16)
  • Da li se moje riječi šire poput gangrene? (2.Ti 2:17)
  • Da li se može za mene reći da ne živim po Kristovu učenju? (2.Iv 9,10)
  • Da li s određenom zlom namjerom slatkim i laskavim riječima stvaram podjele među braćom i navodim druge da se spotiču u vjeri, protivno apostolskom učenju? (Ri 16:17,18)
  • Da li se moje opravdane primjedbe mogu smatrati pogrešno usmjerenom revnošću ako je poznato da je Biblija prorekla pojavu onih koji će je revno istraživati kako bi se znanje umnožilo? (Da 12:4).

Možda je pravno gledano sasvim ispravno učiniti nešto protiv moje navodno pogrešno usmjerene revnosti za istinu, a da je s druge strane takav postupak s moralne strane potpuno pogrešan. Razuman čovjek to treba znati razlučiti. Smatram da je istina daleko uzvišenija od pravnih sankcija. Istina je uvijek istina makar je zastupao netko koga se smatra heretikom ili otpadnikom, jer upravo tako okarakterizirane pojedince iz davne prošlosti mi smatramo Bogu odanim osobama. Međutim neke kršćanske zajednice često zanemaruju istinu jer stavljaju neke druge institucionalne vrijednosti ispred nje.

Pitanje je što Božja riječ stavlja jedno ispred drugoga - istinu ili pravdu. Ako istinu treba ušutkati kažnjavanjem samo kako bi se zadržao osjećaj jedinstva, onda se s time samo ponavljaju povijesne pogreške. Ako sudimo takvoj povijesti, da li će Jehova po istim kriterijima suditi nas i kao pojedince i kao Zajednicu. Dok ja možda revnujem za istinu koju ne smijem zastupati, vi možda revnujete za pravdu koju morate provoditi kako bi zadržali ono što je postignuto kroz instituciju Zajednice. Na žalost ja se moram više pokoravati čovjeku iako sam svjestan da on griješi u nekim stvarima, dok mi taj isti čovjek ili grupa njih ne daju pravo da zastupam istinu u koju sam potpuno uvjeren.

Svjestan sam toga da nas Biblija upozorava: “Molim vas, braćo, budite na oprezu zbog onih koji stvaraju podjele i navode druge da se spotiču u vjeri, protivno učenju kojem ste poučeni, i klonite ih se! Jer takvi (...) slatkim i laskavim riječima zavode srca bezazlenih.” (Ri 16:17,18). Kad je na početku postojala jedna i jedina prava skupština onda su ove riječi imale svoje mjesto po kojem su starješine bez ikakvog preispitivanja mogle postupati protiv ovakvih ljudi koji su izvrtali Božju riječ. No, s razvojem kršćanstva su se stvari potpuno promijenile jer je već u drugom stoljeću među kršćanima nastalo desetke varijanti kršćanstva među koje su bile uključene neke od spomenutih sedam skupština iz Male Azije. U toj situaciji su pojedinci bili ti koji su iznosili ispravnu nauku, dok su skupštine često bile vođene ‘po ljudskim mjerilima’ i krivim naukama. Dešavalo da se neka kršćanska skupština ili zajednica koristeći gornji Pavlov savjet, protivila onim pojedincima koji su govorili istinu tražeći od svojih članova da se klonu takvih navodnih ‘krivovjeraca’. No, još uvijek u svim kršćanskim zajednicama, pa tako i u našoj postoji ta mogućnost da Zajednica griješi dok pojedinci u njoj zastupaju istinu. U takvim situacijama se oni koji nose autoritet po kojem sude drugim članovima svoje zajednice moraju i te kako preispitivati kako bi zastupali istinu iz Božje riječi, a ne nešto što će se kad tad ponovno pokazati pogrešnim. Žao mi je kad vidim u kojem smjeru idu neke stvari, a pogotovo kad vidim ono što drugi ne vide ili uporno ne žele to vidjeti.

Ja sam znao da će do ovoga kad tad doći i da će moja razmišljanja naići na vaš otpor. Zato sam ih stavio vama na uvid kako bi prije bilo kakvog suda upoznali sve činjenice koje bi se trebale preispitivati na biblijskoj osnovi. Želio sam da ih vi kao zastupnici Božje riječi argumentirano pobijete i osporite jer je Isus rekao: "jer ja ću vam dati riječi i mudrost kojima se svi vaši protivnici zajedno neće moći suprotstaviti niti će ih moći osporiti" (Lk 21:15). Ako sam ja protivnik istine, zašto sam onda argumentirano uspio pomoću Biblije osporiti ono što naša Zajednica zastupa i objasniti biblijsku istinu koju do sada nitko od vas nije nastojao osporiti. Umjesto toga se desilo ono što se često dešava kad se nešto ne može pobiti ili osporiti. Naime, kad netko ne može, ne zna ili ne želi iz određenih razloga argumentima pobiti tvrdnju s kojom se ne slaže, često stvara situaciju da se dotičnu osobu bez ikakvih valjanih argumenata diskreditira kao onoga tko iznosi lažna učenja. Jedan način takve diskreditacije je javni ukor ili isključenje kako bi se drugima dalo do znanja da dotična osoba zastupa pogrešna i zabludna učenja. Zato se bojim da i vi ne učinite istu grešku koju će Isus staviti na vaš račun, bez obzira na ispravne motive koje imate. Imajte na umu da je Sud koji je sudio apostolima uzeo u obzir savjet Gamalijela koji je rekao: "Ne dirajte te ljude, nego ih pustite — jer ako je ova zamisao ili ovo djelo od ljudi, propast će, ali ako je od Boga, nećete ih moći spriječiti — da se ne bi pokazalo da se borite protiv Boga!” (Dj 5:38-39). Da li među vama postoji netko poput Gamalijela koji Boga stavlja ispred organizacije bez obzira koliko je mi smatramo Božjim uređenjem?

Iz svega ovoga navedenog smatram da još uvijek ima prostora za razgovor koji se može voditi nakon jedne i jedine opomene koju sam dobio od vas. To što ja imam svoja drugačija razmišljanja i stavove koje sam vam prezentirao se ne može smatrati upornim promicanjem lažnih učenja nego detaljnom analizom koju sam vam iznio u nekoliko nastavaka koji su nastali ‘ispitivanjem’ biblijskih stavaka kako bi se po savjetu Biblije ‘uvjeravao u sve’ što mi se nudi kao neosporna istina i kako bi ‘stekao razumijevanje istine, razumijevanje u čiju točnost želim biti posve siguran’ (1.So 5:19; Kol 2:2). Bilo bi zaista nemudro da Zajednica ili vi tražite od braće da istražuju, ispituju, i duboko analiziraju Bibliju, a da im se onda nameće strah da govore o nekim zaključcima do kojih su došli tim osobnim pristupom. Nemojte misliti da se ja opirem vašem autoritetu jer nisam nikad bio takav. Jednostavno želim da bude sve učinjeno na biblijski način. Zato predlažem da za sada još ne pokrećete pravni postupak nego da o svemu ovome dvojica vas razgovaraju sa mnom u skladu sa savjetom Zajednice.

Srdačan pozdrav

Vaš brat Danijel

24. prosinac, 2009.

 


Unatoč ovom pismu, oni su ustrajali u tome pa me je jedan od njih (Gugić N.) na slijedećem skupštinskom sastanku umirio riječima: “Nemoj se bojati da ćemo te staviti na kotač kako bi se odrekao svojih uvjerenja“. Pravni odbor je ipak sazvan, jer sam prema njihovom mišljenju u ovo moje istraživanje uključio cijelu Zajednicu – svoje starješine, pokrajinskog nadglednika i podružnicu u Zagrebu. Dobili su dojam da ja želim nešto postići preko njih.

Da bi me zaustavili trebali su mi nekako dati do znanja da je grijeh to što sam došao do uvjerenja, zaključaka i odluka koja odstupaju od učenja, zahtjeva i pravila Zajednice. Smatrali su da ja ne mogu biti Jehovin svjedok ukoliko ne prihvaćam sve ono što Zajednica naučava i traži od svojih članova. No, za njih, koji se nisu mogli suprotstaviti svim iznesenim argumentima, pravi grijeh nije bio u tome što sam iznosio svoje, a ujedno i biblijske argumente, nego što sam u svojoj namjeri da o tome raspravljam išao toliko daleko da sam u to želio uključiti samo Vodeće tijelo i njima ukazati gdje griješe u svojim izjavama i učenjima. Umjesto da postupe kao Isus koji je dozvolio da izgubi spor sa ženom Feničankom, a da mu ne padne kapa s glave, oni su branili autoritet Vodećeg tijela i starješina do te mjere da im nitko iz niže klase ne smije proturječiti, a kamo li tražiti od njih da postupe po nekom našem zahtjevu koji bi značio promjenu njihovog stava i pravila. Za njih je bilo ispod časti da jedan običan čovjek kaže nešto što bi Vodeće tijelo dovelo u situaciju da izgube spor oko neke riječi bojeći se da bi to umanjilo njihov autoritet Božjeg zastupnika.

Mislio sam da imam dovoljno razloga da budem otvoren i iskren, ali me je to koštalo isključenja. Kako je proteklo to saslušanje i po kojoj osnovi su me isključili, pročitajte u nastavku tj. u 2. dijelu knjige i transkriptima u kojima iznosim doslovan zapis svega što je bilo rečeno s moje i njihove strane. Taj dio uključuje ovaj pravni proces a također još dva procesa koji su uslijedili nakon pisanja ove knjige.

 


 

Istražni sud Watchtowera 1