Article Index

U sjeni institucije

Kršćanstvo je trebalo biti izvor istinske slobode, ali je pod utjecajem raznih vođa i institucionalne vlasti izgubilo svoje izvorno obilježje tako da je danas ono još uvijek opterećeno naslijeđem srednjovjekovne prošlosti. Kršćani kao vjernici s jedne strane, te kršćanske institucije s druge strane su često znali biti u sukobu mišljenja i uvjerenja koje se moglo rješavati u obostranom interesu, ali su uglavnom ti sukobi išli na štetu pojedinaca i njihove slobode, pa čak i njihovog života. Duhovni vođe se uglavnom slijedili primjer farizeja jer se nisu željeli poniziti i spustiti na razinu svojih članova, bojeći se da će izgubiti božansku ulogu koju su sami sebi namijenili pa su slobodu mišljenja i savjesti, koju su pokazivali pojedini vjernici, koristili kao dokaz njihove nevjere, krivovjerstva i otpadništva čak i za one vjernike protiv kojih Isus nikad ne bi digao svoj glas osude.

Zato ću ovdje kroz svoje osobno iskustvo i na primjeru svoje vjerske zajednice govoriti o razlikama između institucionalne i biblijske istine. Takve razlike su u prošlosti dovodile do proganjanja ljudi koji su zbog svog uvjerenja bivali izopćivani i ubijani od strane vlastite vjerske zajednice. Njihov jedini grijeh su bili mišljenja, učenja i djela koja su se zasnivala na Bibliji ali su se ujedno razlikovala od službenog nauka Crkve. Budući da su takve razlike same po sebi razumljive, jer obje strane imaju slobodan pristup izučavanju Biblije, one još uvijek stvaraju nepremostivu prepreku između vjerske institucije i onih vjernika koji Bibliju stavljaju iznad autoriteta Crkve. Neke kršćanske zajednice su se u novije vrijeme uspjele osloboditi tog naslijeđa prošlosti time što su vjeru uzdigli iznad religije, a Bibliju iznad ljudskog autoriteta. Međutim, povijest se još uvijek ponavlja, prije svega u okvirima društva koje proganja i stigmatizira manjinske vjerske zajednice, a također i u okvirima vjerskih zajednica u kojima se nepravedno proganjaju i izopćivaju pojedini članovi. U knjizi Freedom of Religion and Belief  je pisalo:

”Hereza i heretici nisu samo pojmovi koji pripadaju prošlosti. (...) Izopćivanje, proganjanje te diskriminiranje onih koji su krenuli drugačijim putem i dalje su jedan od glavnih uzroka netolerancije." (Probudite se! 8.1.1999. str.4)

Ovo je napisano u kontekstu jednog članka u kojem zajednica Jehovinih svjedoka želi sebe prikazati kao žrtvu jer neki njeni članovi žive u zemljama gdje prevladavaju zakoni i stavovi kojima se krši vjerska sloboda, a zbog kojih su oni kao manjinska vjerska zajednica smatrani hereticima i progonjeni zbog drugačijeg uvjerenja. Da bi tome stali na kraj, Jehovini svjedoci pokušavaju preko političkih institucija UN utjecati na vjersku toleranciju, ali sami na svojstven način izopćavaju i diskriminiraju svoje članove kao navodne heretike jer u svojim redovima ne žele tolerirati njihova drugačija mišljenja i uvjerenja. S jedne strane traže toleranciju za sebe uvjeravajući vlasti da oni nisu prijetnja javnom poretku, dok s druge strane u svojim redovima koriste srednjovjekovnu politiku netolerancije jer se boje da će njihov institucionalni vjerski poredak poremetiti oni članovi koji gaje drugačija uvjerenja i mišljenja. U spomenutom članku na str. 6 piše:

“Kako je rimsko ”kršćanstvo“ sada postalo državna religija, crkva i država pokrenule su kampanju progona koji su trajali stoljećima i dostigli svoj vrhunac u krvavim križarskim ratovima, vođenim od 11. do 13. stoljeća, i u okrutnoj inkviziciji, koja je počela djelovati u 12. stoljeću. Kako je to bilo vrijeme lova na vještice, oni koji su se usudili dovesti u pitanje uvriježene ortodoksne stavove i nametnutu dogmu bili su ožigosani kao heretici i progonjeni. Što je bilo u pozadini takvih postupaka?

Vjerska netolerancija pravdala se stavom da vjersko jedinstvo pruža državi najčvršći temelj, dok su vjerske razlike prijetnja javnom poretku. U Engleskoj je 1602. jedan od ministara kraljice Elizabete izjavio sljedeće: ”Država nikad nije sigurna ako tolerira dvije religije.“ U stvarnosti, bilo je puno lakše zabraniti vjerske disidente nego ispitati predstavljaju li zaista opasnost za državu ili etabliranu religiju. U djelu The Catholic Encyclopedia stoji sljedeće zapažanje: ”Niti svjetovne niti crkvene vlasti nisu napravile ni najmanju razliku između opasnih i bezopasnih heretika.“ (Probudite se, 8.1.1999. str.6)

Svoje postupke izopćavanja navodnih heretika Watchtower također pravda stavom da vjersko jedinstvo, odnosno jedinstveno mišljenje i uvjerenje pruža njima kao vjerskoj organizaciji najčvršći temelj, dok su razlike u mišljenju i uvjerenju prijetnja jedinstvu. To donekle može biti opravdano u pojedinim situacijama, ali se u ovoj Zajednici svako drugačije uvjerenje i razmišljanje smatra krivovjerjem. Uopće nije napravljena razliku između opasnih i bezopasnih gledišta, pa se čak i one bezopasne neistomišljenike izopćava i diskriminira kao otpadnike. Jehovini svjedoci kao manjinska religija žele suživot sa ostalim građanima smatrajući da njihovo uzorno ponašanje daje razloga da ih se ne progoni zbog drugačijeg uvjerenja. Međutim, oni svoje članove progone i izbacuju iz zajedništva zbog drugačijeg uvjerenja bez obzira na njihovu uzornu prošlost i dobro vladanje. 

Dok neke crkve razlikuju otpad od hereze, zajednica Jehovinih svjedoka heretike sudi kao otpadnike. U katekizmu katoličke crkve (KKC 2089; usp. tak. ZKP 751.) su objašnjeni pojedini pojmovi koji se objašnjavaju na slijedeći način:

  • Nevjerovanje je zanemarivanje objavljenje istine ili hotimično odbijanje pristati uz nju.
  • Krivovjerje je 'uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom (tj. općom) vjerom ili uporno sumnjanje u nju'.
  • Otpad je 'potpuno odbacivanje kršćanske vjere'.

Nevjerovanje se može najbolje razumjeti u primjeru Židova koji su bili simbolično “odlomljeni jer nisu imali vjere“ u Krista (Ri 11:20). Iako nisu postali kršćani, mnogi Židovi nisu bili otpadnici sve dok su se čvrsto držali svoje vjere u Boga držeći njegove Zakone i načela. Krivovjerje (hereza) je termin koji se često krivo tumači i koristi. Nije jednak nevjeri, apostaziji (otpadu), ili drugim prekršajima protiv vjere. Prema Bibliji, hereza je nijekanje i odbacivanje biblijske istine, a ne one institucionalne istine koja egzistira sa biblijskom. Otpad (od pravog puta) je potpuno odbacivanje vjere u Boga i Krista dotle da se osobu više ne smatra vjernikom i kršćaninom. O tome govori apostol Pavle kad kaže da će “neki otpasti od vjere, slušajući zavodljive nadahnute objave i učenja demona“ (1.Ti 1:19; 4:1). Ako neki vjernik više ne vjeruje u osnovna i temeljna kršćanska učenja kojima javno proturječi izvrtanjem istine o Bogu i Kristu, onda se može govoriti o otpadnicima koji nameću svoje krivo učenje čime “ponovno pribijaju Sina Božjega i izvrgavaju ga ruglu“ (Heb 6:4-6). Skupština prvog stoljeća je takve smatrala antikristima; nije ih primala u duhovno zajedništvo niti im je iskazivala svoju naklonost (1.Iv 2:18-22; 2.Iv 7-11).

Prema Mojsijevom zakonu svaki je čovjek koji je “poticao na pobunu protiv Jehove“ i “odvraćao od Božjeg puta“,“čineći otpad i govoreći laži o Jehovi“, trebao biti odstranjen iz zajednice (5.Mo 13:5; Iz 32:6). Da ne bi otpali od Krista, kršćani su trebali “sami sebe ispitivati i provjeravati da li su u vjeri i zajedništvu s Kristom ili su možda odbačeni“ od Krista (2.Ko 13:5). Ja se kao i apostol Pavle nadam da će moja braća “spoznati da ja nisam bio odbačen“ od Krista iako sam svojim ispitivanjem i istraživanjem Biblije stekao neka uvjerenja koja se razlikuju od službenog učenja (2.Ko 13:6). Smatram da nisam trebao biti optužen za otpadništvo. Za herezu sam mogao biti optužen samo sa stajališta Zajednice koja traži da vjernik treba prihvatiti sve nauke i dogme koje je ona objavila. No, pitanje je da li je to stajalište ispravno.

Prema tome, da bi netko s pravom mogao biti osuđen kao heretik mora se dokazati njegova sumnja, odbacivanje ili nijekanje istine objavljene od Boga, a ne nijekanje istine objavljene od ljudi i onda još igrati na kartu vjerskog jedinstva i poretka koje bi moglo biti narušeno nekim drugačijim izjavama i uvjerenjima. S obzirom da te izjave mogu biti istinite, one kao takve mogu predstavljati problem jer mogu uznemiriti crkveno vodstvo. Tako je Dirck Volckertszoon Coornhert (1522-90) rekao:

”Čitamo da su u prošlosti (...) čak i Krist u Jeruzalemu, a potom i mnogi mučenici u Evropi (...) uznemirili [društvo] istinom koju su izrekli. (...) Značenje riječi ’uznemiriti‘ potrebno je točno i jasno definirati.“ (Probudite se, 8.1.1999. str.8).

Coornhert je tvrdio da vjerske razlike ne bi trebalo izjednačivati s uznemiravanjem javnog reda. Postavio je sljedeće pitanje: “Da li oni koji se savjesno pridržavaju zakona i poštuju ga, zaista ugrožavaju javni red?“ Isto je tako i sa onima koji mogu svojim drugačijim izjavama uznemiriti svoje društvo. Kad bi uzeli u obzir Isusova načela onda bi on stao u obranu pojedinih vjernika koje ne krše biblijska načela, a koje neke kršćanske zajednice izopćuju zbog navodne hereze. Čuveni francuski prevoditelj Biblije i energični branitelj tolerancije, Sébastien Chateillon (1515-63), kojeg se spominje u ovom Probudite se,! dotaknuo se jednog od ključnih elemenata u debati o vjerskoj slobodi time što je postavio pitanje: “Tko je taj koji određuje tko je heretik?“ On kaže:

”Tko je heretik? Ono što jedino mogu zaključiti jest da hereticima smatramo sve one koji se ne slažu s našim mišljenjem. (...) Ako vas u ovom gradu ili u ovoj pokrajini smatraju pravim vjernikom, u drugom će vas gradu ili pokrajini smatrati heretikom.“ (Probudite se, 8.1.1999. str.8)

U zajednici 'Jehovinih svjedoka' će takve neistomišljenike smatrati otpadnicima. Umjesto da razmatraju nečije argumente za drugačija mišljenja i uvjerenja, starješine ih odmah osuđuju. Kad pojedinac promjeni svoje uvjerenje i počne drugačije razmišljati, na njega se vrši veliki pritisak sve dok ga se ne izopći iz Zajednice, čak i onda kada se njegovo mišljenje ne može osporavati Biblijom. U skladu s tim u Wikipediji stoji još jedna definicija za herezu:

Hereza (grčki , αιρεσις, hairesis, od αιρεομαι, haireomai, "izabrati") je riječ koja znači slobodni izbor vjere. Osoba koja prakticira mišljenje ili učenje koje se direktno razlikuje ili sukobljava s općim učenjima svoje kršćanske zajednice ili se protivi njenoj dogmi je heretik. Hereza ili krivovjerje u prenesenom značenju označava svojstvo osobe ili mišljenja koje je suprotno od ustaljenog i većinskog mišljenja sredine. Ipak, heretičko ne znači pogrešno.“

Službeno učenje i mjerilo većine ne moraju biti mjerilo ispravnosti, a to je ključna stvar koju zanemaruju duhovni vođe koji pod izlikom jedinstva i prijetnjom isključenja nameću svoju institucionalnu istinu. To je naslijeđe mračne prošlosti koja je iza sebe ostavila mnogo nepravde i patnje. Još uvijek se mogu vidjeti mjesta na kojima je zasjedao katolički inkvizicijski sud. Jedan očevidac je to ovako opisao:

“Na jednom kraju zloguke sudnice nalazi se povišena, impozantna sudačka klupa. Sjedalo predsjedavajućeg u sredini natkriveno je tamnim platnenim baldahinom nad kojim se uzdiže ogroman drveni križ koji dominira čitavom prostorijom. Ispred tog sjedala nalazi se optuženička klupa. Tako se obično opisuje sudove sablasne katoličke inkvizicije. Strašna optužba na račun nesretnog optuženika glasila je: ”hereza“, riječ koja asocira na mučenje i smaknuće spaljivanjem na lomači.

Inkvizicija (od latinskog glagola inquiro, ”istraživati“) bila je poseban crkveni sud uveden da bi se stalo na kraj herezi, to jest, mišljenjima ili doktrinama koje su bile u nesuglasju s ortodoksnim rimokatoličkim naukom.“ (Probudite se, 8.5.1997. str.18)

Ja sam samo jedan od onih koji su sjedili na jednoj takvoj optuženičkoj klupi. Sudnica nije izgledala tako zloguko kao ova srednjovjekovna jer se suđenje održavalo u dvorani za javnost, koja je ovom prilikom postala mjesto tajnog zasjedanja “istraživačkog“ pravnog odbora. No, sve ono što se dešavalo u toj sudnici u načelu odgovara inkvizicijskom procesu sa već poznatim unaprijed pripremljenom optužbom na račun optuženika. Kako je to izgledalo i što se tu sve moglo čuti, bit će riječi u dokumentiranom dijelu ove knjige gdje će se jasno vidjeti koliko su stavovi i pojedina učenja Zajednice izašla izvan svojih temeljnih okvira. Prije toga želim u ovom dijelu govoriti o tom naslijeđu prošlosti i razlozima zbog kojih su se povijesne greške uvijek iznova ponavljale, pa tako i unutar Zajednice koju sam smatrao mjestom istinske slobode.

Pravni postupci protiv navodnih heretika su uglavnom unaprijed inscenirani. Neki su išli svjesno protiv čovjeka a time i protiv Boga, dok su drugi posljedica slijepe revnosti prema svojoj vjeri i religiji. Takav pravni postupak je vođen i protiv Isusa, a bio je insceniran i djelomično sakriven od javnosti. Mnogi su Židovi na Isusa gledali očima svojih vjerskih vođa pa su prihvatili odluku židovskog sudbenog vijeća koje je Isusa proglasilo bogohulnikom i heretikom, a samim tim i otpadnikom. Židovski vjerski vođe su se svim silama trudili da takva osuda ne padne na njihov račun pa su u narodu uvijek isticali svoje božansko pravo da prosuđuju i sude svakome koji otpadne s pravog puta i koji svojim riječima i stavovima ugrožava jedinstvo nacije. Ujedno su tražili da se njihova osuda prihvati bez pogovora pa su sve do danas uspjeli među svojim članovima opravdati svoje mišljenje i svoj čin. Međutim, kad su došle u javnost neke činjenice i izjave samih sudaca, onda se vidjelo da je u pozadini tog suđenja bilo krivih postavki sprovedenih u interesu vjerske zajednice i njenih vođa koji su sjeli na Mojsijevu stolicu. Tako je i sama izjava vrhovnog svećenika Kaife: "bolje za vas da jedan čovjek umre za narod, nego da cijeli narod strada“ bila dovoljna da iskreni Židovi uvide da Isus nije bio bogohulnik, a samim time ni otpadnik, nego žrtva procesa jedne vjerske institucije koja je pod svaku cijenu branila svoju vlast (Iv 11:50).

Pod izlikom dobrobiti i jedinstva židovskog naroda išlo se protiv istine i dostojanstva čovjeka, a samim tim i protiv Božjih pravednih mjerila i protiv istine. Način na koji su se moji suci postavili prema meni u nekim detaljima odgovara onome što se desilo Isusu i mnogim njegovim sljedbenicima koji su od svoje zajednice proglašeni hereticima i otpadnicima.

Kroz povijest je uvijek bilo situacija gdje su religiozne vlasti postupale poput židovskih vjerskih vođa koje su osudile i ubile Isusa pod izlikom da on predstavlja opasnost za Božji narod. No, kad se stvar sagledaju iz druge perspektive, onda se iza takve vjerske politike krila jedna druga opasnost za narod. Opasnost nije dolazila od Isusa i njegovih istomišljenika nego upravo od onih ljudi koji su predvodili narod. Iako vjerski autoriteti imaju pravo da iz svoje duhovne sredine izdvoje one koji svojim zlobnim riječima i postupcima odbacuju Boga i njegov zakon, dešava se da u interesu svoje vjerske institucije sude čak i onim pojedincima koji ne zaslužuju takvu osudu. Iz vlastitog iskustva sam shvatio da to čini i zajednica Jehovinih svjedoka, što prije nisam mogao ni zamisliti. U 'Probudite se' od 8.1.1999. na str. 5. je pisalo:

”Vjerska sloboda jedan je od temeljnih uvjeta da bi se bilo koje društvo moglo smatrati slobodnim. (...) Bez slobode vjeroispovijesti i prava širenja vlastite vjere ne može postojati ni pravo savjesti, a ni istinska demokracija“, zapazio je sociolog Bryan Wilson u svojoj knjizi Human Values in a Changing World. I kao što je jedan sud u Francuskoj nedavno priznao, ”sloboda uvjerenja jedan je od temeljnih elemenata javnih sloboda“.(...)

Stav neke zemlje prema vjerskoj slobodi izrazito utječe i na njenu reputaciju i međunarodni kredibilitet. U jednom izvještaju koji je 1997. iznesen na sastanku Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju, koju tvore 54 zemlje članice, stajalo je sljedeće:

”Vjerska sloboda jedna je od najvećih vrijednosti u konstelaciji ljudskih prava i zadire u samu srž ljudskog dostojanstva. Nijedan sistem koji krši ta prava ili dozvoljava njihovo sustavno kršenje ne može opravdano tvrditi da pripada zajednici pravednih i demokratskih država koje poštuju temeljna ljudska prava.“

Kao što stav neke zemlje prema vjerskoj slobodi utječe na njenu reputaciju, tako i stav neke kršćanske zajednice prema slobodi njenih članova utječe na njenu reputaciju. Iako su Jehovini svjedoci stekli dobru reputaciju u nekim važnim stvarima, ipak se može reći da ova Zajednica, zbog kršenje određenih prava i sloboda svojih članova, ne može opravdano tvrditi da su oni ljubitelji istinske slobode, a samim time ni da pripadaju jedinoj kršćanskoj zajednici koja se striktno drži svih biblijskih načela i učenja. Mnogi misle da ta sloboda postoji jer su zadovoljni načinom kako im se ona prezentira pa ne vide da su nesvjesno postali robovi nekih ljudskih ideja, razmišljanja, krivih učenja i nepotrebnih pravila.