Article Index

Zloupotreba autoritete

U obrani interesa Zajednice mnogi starješine odbacuju i krivo optužuju članove koji svojim stavom i načinom razmišljanja ne žele svoju odanost Bogu zamijeniti ili poistovjetiti sa odanošću čovjeku ili organizaciji. Žalosno je što su starješine u ovom procesu protiv mene bili toliko uvjereni u ispravnost svojih stavova koji iz njihovog kuta gledanja mogu izgledati opravdani. Ali, kad su vidjeli kako često koristim Bibliju u svoju obranu, onda su mi u kasnijim razgovorima pred pravnim odborom zabranili da je koristim. Oni su uglavnom koristili citate iz publikacija kako bi u meni proizveli promjenu uma i uvjerili me da sam zaista otpadnik. Željeli su vidjeti dokaz mojeg novog stava koji je trebao biti usklađen sa njihovim.

Ja sam im dozvolio da u svojoj namjeri idu do kraja, pa čak i da me prime nazad, kako bi sebi i drugima dokazao da ih u ovom procesu nije vodio sveti duh nego duh Vodećeg tijela. Kad za ovu organizaciju kažu da je Jehovina organizacija, onda to znači da je to sveta organizacija jer je Jehova svet. Samim tim je sveti duh ujedno i duh organizacije. No pitanje je da li je duh organizacije zaista u svim stvarima u suglasnosti sa Božjim duhom ili je u nekim stvarima taj duh organizacije u stvari ljudski duh koji odudara od Božjeg duha? To se najbolje može vidjeti u ovakvim procesima u kojima se duh organizacije promiče kroz autoritet starješina do te mjere da se ide protiv Božjeg duha kojeg promiče Biblija.

Kroz cijeli ovaj pravni postupak protiv mene sam uvidio da postoje potpuno krivi stavovi, objašnjenja i razlozi koje Zajednica i njeni starješine koriste u svom proganjanju onih koji su kroz vlastito istraživanje Biblije došli do drugačije i potpunije istine od one koju nam prezentira Watchtower. Zato sam sada ponovno imao potrebu za istraživanjem. Ovaj put nisam istraživao razna učenja jer sam to skoro doveo do kraja, nego sam želio istražiti i vidjeti da li su stavovi ove Zajednice prema ljudima poput mene biblijski opravdani ili ne. U tome mi je poslužila Biblioteka Društva koju imam na CD-ROM-u kao i starije publikacije koje mnogi nemaju u kućnoj ili skupštinskoj biblioteci ali se mogu naći na nekim web stranicama.

Vodeće tijelo u ssvojim publikacijama često citira razne autore, među kojima bibličare i teologe raznih kršćanskih crkava čime dokazuju da se slažu s nekim njihovim istraživanjima, tumačenjima i objašnjenjima. Tako ću i ja ovom prilikom koristiti i citirati jednog kršćanskog autora koji je u svojoj knjizi jasno objasnio što je to autoritet i kako ga treba provoditi u kršćanskim zajednicama. U 11. poglavlju u temi “Autoritet – ogrtač vođe“ je napisao:

“Vođe su nerazmrsivo vezani uz autoritet. Ljudi su kod Isusa odmah uvidjeli da ima autoritet. Govorio je s autoritetom, djelovao s autoritetom, poučavao s autoritetom, a kad je zapovjedio čak su demoni, vjetar i voda slušali. Svojom je smrću i uskrsenjem zadobio sav autoritet na nebu i na zemlji, duhovni i svjetovni (Mt 28:18). Iako je autoritet bitno svojstvo vodstva i bez njega vođe ne mogu djelovati učinkovito, ipak je istovremena zloupotreba autoriteta jedan od glavnih promašaja vodstva i izvor najučestalijih pritužbi protiv vodstva.“

Budući da je Isus delegirao određenu mjeru autoritetu svojim apostolima i drugima koji će ga zastupati na zemlji, onda je važno uvidjeti da li ga religiozni vođe raznih kršćanskih crkava oponašaju ili možda zloupotrebljavaju dani im autoritet. Ja sam sada nakon isključenja još više postao svjestan zloupotrebe autoriteta od strane starješina koji moraju braniti pogrešne stavove koje je uvelo Vodeće tijelo kao najviši autoritet zajednice Jehovinih svjedoka. Uz autoritet idu odgovornost i moć. Ima više vrsta moći. Jedna od njih je prisilna moć koja se odnosi na...

“...sposobnost kojom (vodstvo) prijeti ili kažnjava one koji se ne ponašaju na željeni način. Oni mogu biti degradirani, otpušteni, isključeni ili proći kroz neugodne sankcije koje mogu biti poduzete protiv njih. Moć vođa da ukoravaju ili prigovaraju, također je primjer prisilne moći samo u blažem obliku.“  

To je njihovo pravo koje zasnivaju na odgovornosti koje su imali apostoli i starješine u prvom stoljeću, samo je veliko pitanje da li u primjeni te moći prelaze granicu dopuštenog i time zloupotrebljavaju dani im autoritet. Autor također spominje legitimnu moć za koju kaže:

“Ljudi prepoznaju da je moć legitimna samo kada se njezine norme slažu s njihovim vlastitim nizom nutarnjih vrijednosti. Stoga ako je koncepcija vodstva koju imaju članovi crkve surađivačka i usmjerena prema ljudima, oni će smatrati nelegitimnim i autoritativnim svaki oblik vodstva koji je centraliziran... S druge strane, ako ljudi gledaju na crkvu kao na hijerarhijsku instituciju u kojoj je uloga vođa da kažu što treba biti učinjeno, oni će priznati pravo vođe da donosi jednostrane odluke kao savršeno legitimne i odbaciti načine vodstva koji su usredotočeni prema ljudima kao slabe i nedjelotvorne.“

Ovo se najbolje može razumjeti kroz primjer Izraelaca koji su tražili da imaju kralja kao što je bilo uobičajeno kod svih drugih naroda. Oni su tako prihvatili koncepciju vodstva koje je bilo centralizirano, a odbacili ono vodstvo koje je Bog do tada koristio. Slično se desilo kad je i kršćanstvo prihvatilo centralizirano vodstvo kojemu se danas mnogi opiru jer vide da hijerarhijske institucije daju preveliku vlast pojedinim ljudima. U takvim religioznim uređenjima je uglavnom prisutno jednosmjerno upravljanje. Nakon što sam malo dublje razmišljao o ovoj Organizaciji postao sam svjestan zašto su se moje unutarnje duhovne vrijednosti čak i nesvjesno suprotstavljale centraliziranom hijerarhijskom ustrojstvu Zajednice. S druge strane sam postao svjestan zašto sam jedno vrijeme prije toga bio potpuno podložan vodstvu tako što sam bez pogovora prihvaćao svaku njihovu riječ kao da je od Boga. Svjestan sam da sam čovjeka stavio na mjesto Krista. Krist je rekao:

“Svatko tko je na strani istine sluša moj glas.“ (Iv 18:37)

a Vodeće tijelo kaže:

“Svatko tko je na strani istine sluša naš glas.“ 

Kad sam počeo slušati Kristov glas koji je u meni govorio kako da mislim i kako da postupam, onda sam došao u situaciju da sam morao u nekim stvarima pokazati neposluh glasu i vodstvu svoje Zajednice. Isus u svakom pogledu ima tu legitimnu moć koju delegira svojim zemaljskim zastupnicima. Međutim, mnogi zastupnici raznih kršćanskih crkava, pa i ove, su zloupotrijebili tu moć i stvorili centralizirano vodstvo koje se treba slušati bez pogovora jer ono ima prvu i zadnju riječ u svemu. Za mnoge je to prihvatljivo jer se sami ne moraju baviti dubljim razmišljanjem i istraživanjem Biblije, ali ima dosta i onih koji se žele uvjeravati u sve što čuju.

Da bi neko vodstvo imalo puni autoritet nad članovima kršćanske skupštine ono mora dokazati da ima delegiranu moć od Isusa kojega može koristiti na legitiman način. Sve izvan toga je samo ljudski pokušaj da upravljaju zajednicom kršćana na svoj način kojim pokušavaju dokazati svoju vjernost i razboritost. No, u pokušaju da sprovedu svoju vlast, oni mogu upotrijebiti sva sredstva koja im stoje na raspolaganju da obrane svoj autoritet i drže u podložnosti svoje članove. U tome mogu imati toliko uspjeha da oni i njihovi članovi dobiju dojam kako iza njih stoji sam Isus kao jedini vođa. Tako oni na tim uspjesima zasnivaju i održavaju svoj autoritet i moć, bez da su članovi svjesni kako iza toga ne stoji Sveti duh nego mnoštvo ljudskih pravila i zloupotreba autoriteta. Autoritet sam po sebi povlači potrebu da ga se sluša, no kako znati da li netko zloupotrebljava taj autoritet. Autor u vezi toga piše:

Istinski je autoritet u svom začetku duhovan, odnosno potječe od duha onoga koji ga posjeduje i ima utjecaj na osobu nad kojom se provodi, a i na njezin duh. U sebi nosi “pritisak da se čini“ ono što je zabilježeno u savjesti osobe, ali joj, ovo je važno, ostavlja slobodnu volju da odluči poslušati ili ne poslušati...

...Kad odlučim pokoravati se većem autoritetu, ni u kom slučaju se ne osjećam inferiornim ili poniženim zato jer je pravi autoritet duhovan i poštuje moju moralnu slobodu. Poslušnost je moj slobodan izbor. No kada takozvani autoritet želi mojoj volji nametnuti volju druge osobe, ili pak emocionalni ili intelektualni pritisak za nošenje istog, ne poštuje moju moralnu slobodu. Mogu se prilagoditi ili pobuniti, no nijedno od toga neće donijeti nikakvo pravo zadovoljstvo.“

Jedno vrijeme sam se kao i svi ostali vjernici prilagođavao takvom nametanju tuđe volje sve dok nisam počeo osjećati nezadovoljstvo u svom kršćanskom životu. Kad sam po svojoj savjesti i slobodi razmišljanja postao toga svjestan nisam se želio pobuniti protiv takvog autoriteta. Zato sam uzeo slobodu da svoje zadovoljstvo osjetim u korištenju svoga duhovnog dara s kojim sam pokušao surađivati sa vodstvom na unapređivanju biblijskih istina u korist cjelokupne zajednice. To je bio izazov ne samo za mene, nego i za vodstvo. Međutim, vodstvo je tu pokazalo do koje mjere zloupotrebljava svoj autoritet jer je za svaku situaciju zahtijevalo od mene potpunu poslušnost jednom te istom vidu autoriteta. Oni uopće nisu razlučili u kojoj situaciji mogu zahtijevati potpunu podložnost i poslušnost, a u kojoj trebaju ograničiti svoj autoritet bez da nameću svoju volju. Do sukoba mišljenja je došlo zato što sam u Bibliji spoznao u kojoj situaciji ja mogu i trebam biti poslušan a u kojoj situaciji mogu postupiti samo po svojoj savjesti pa makar to značilo ne poslušati njihove upute i zahtjeve. Autor u vezi toga piše:

“Kod razmatranja cjelokupnog pitanja autoriteta, narav situacije u kojoj se autoritet primjenjuje je aspekt koji se skoro uvijek zanemaruje. Ipak, ti situacijski aspekti imaju vrlo važan utjecaj na vid autoriteta koji bi se trebao upotrebljavati i svakako na vid poslušnosti koja je odgovarajući odaziv. Vid autoriteta koji savršeno odgovara u jednoj vrsti situacije može biti neadekvatan u drugoj situaciji i neprikladan, čak poguban u trećoj. Ovaj dio je posebice važan za crkvene vođe zato jer po naravi stvari oni rade s istim ljudima no često u vrlo različitim situacijama ili okolnostima i stoga jednostavno ne mogu upotrebljavati jedan te isti vid autoriteta.

Mogu se prepoznati tri tipične kategorije situacija i u skladu s tim tri vida autoriteta. Ako pogledamo Novi zavjet otkrit ćemo da se različite riječi upotrijebljene za poslušnost i neposlušnost vrlo lako mogu uklopiti u tu analizu kao što slijedi.                                                 

TIP SITUACIJE

VID AUTORITETA

CILJ

ZAHTIJEV ZA SLUŠATELJE

PRIRODA POSLUŠNOSTI

NEPOSLUŠNOST

SITUACIJA ZADATKA

autoritet zadatka

učiniti

razumijevanje uputa

'peithearcheo'

podložiti se

'anapotaktos'

neposlušnost

SITUACIJA POUČAVANJA

autoritet   poučavanja

naučiti kako činiti

razumijevanje razloga za upute

'peitheo'

biti uvjeren

'apeitheia'

ne da se uvjeriti

DUHOVNE SITUACIJE

duhovni autoritet

učiti biti,      mijenjanje karaktera

osvjedočenje savjesti

'hupakuou'

slušati

'parakoe'

odbija slušati

Kako bi razumjeli zašto se u cijelom svijetu čuju pritužbe protiv vodstva cijele strukture starješinstva, od lokalnih starješina do Vodećeg tijela, onda treba razmotriti gdje to njihov autoritet krivo postavlja stvari s obzirom na svoju poziciju i poziciju svojih slušatelja. Potvrdu za ono što sam cijelo vrijeme pretpostavljao da je krivo postavljeno, sam dobio u slijedećem tekstu koji se bavi prirodom autoriteta zadatka:

"Autoritet zadatka je najjednostavniji i izravan oblik autoriteta. Podređene tretira jednostavno kao dodatne ruke  ili druge kapacitete koji su u službi osobe  koja je odgovorna. Vođa daje smjernice i naputke i sve što se traži od podređenih je da shvate naredbe i provode ih što je točnije moguće...Prema tome, u situacijama zadatka vođe ne očekuju da moraju davati razloge kako bi opravdali svoje odluke niti ih pak zanima rasprava ili koncenzus o onome što treba učiniti. Njihov je autoritet jednostavan, upravni i kategorički."

Istaknuo sam riječ "upravni“ zato što je ovu Zajednicu predvodio Upravni odbor čija je svrha postavljati zadatke korporacijskog društva Watchtower i provoditi ih kroz odredbe i pravila. Taj odbor se s vremenom transformirao u “Vodeće tijelo“, ali i dalje svoje podređene članove tretira kao dodatne ili produžene ruke kako bi ostvarili ciljeve svoje korporacije za štampanje i distribuciju Biblija i vjerske publikacije. U tim zadacima oni mogu iskazivati autoritet zadatka kao upravno tijelo koje je odgovorno za organiziranje, upravljanje i provođenje tih zadataka u djelo. U tom smislu bi ih trebalo slušati u prihvatljivim okvirima pazeći da ne budemo iskorištavani za ciljeve koje nisu u potpunoj suglasnosti sa Božjom voljom.

U ovom procesu protiv mene su moji starješine sebe usporedile s ‘konobarima’ koji nemaju zadatak pripremati duhovnu hranu niti dovoditi u pitanje onu hranu koju priprema Vodeće tijelo, nego je samo podijeliti nama vjernicima što s jedne strane obezvrjeđuje njihovu ulogu, a s druge strane pokazuje da su oni samo sredstvo u rukama nekolicine istaknutih starješina koje se treba podržavati u svemu. Sve se svodi oko bespogovorno prihvaćanja zadatka propovijedanja u kojem moraju učestvovati svi članovi s ciljem da redovito raspačavaju publikacije Društva pomoću kojih se dolazi do novih članova. Kako bi Društvo kao poduzeće ispunilo svoju svrhu štampanja i distribucije biblijske literature, oni su Kristov zahtjev za propovijedanjem generalizirali tako što od svih svojih članova zahtijevaju da ga prihvate kao svoju obavezu bez koje se ne mogu smatrati kršćanima. Čak su i čin krštenja povezali sa činom ovlaštenja s kojim krštenici na sebe preuzimaju zavjet da će taj zadatak redovito izvršavati cijelog svog života. Tako su kolportere s kojima su u početku izvršavali zadatak Društva preimenovali u ovlaštene propovjednike. U Stražarskoj kuli od 15.5.2012. na str. 31. stoji:

“Godine 1886. stotinu primjeraka prvog sveska Svanuća Tisućugodišnje vladavine poslano je iz Biblijske kuće u Alleghenyu (Pensilvanija, SAD) u Chicago (Illinois, SAD). Charles Taze Russell nadao se da će ta nova knjiga naći svoje mjesto na policama knjižara. Jedna od najvećih američkih tvrtki koja se bavi distribucijom vjerskih knjiga pristala je uvrstiti Svanuća Tisućugodišnje vladavine u svoju ponudu. No dva tjedna kasnije (nakon protesta nekih protestantskih propovjednika) cijela se pošiljka vratila u Biblijsku kuću. (...) Kako je onda ta nova knjiga došla do ljudi koji su tražili istinu? Ključnu ulogu u tome odigrali su kolporteri. Godine 1881. u Sionskoj stražarskoj kuli pisalo je da se traži 1000 propovjednika koji su spremni posvetiti se dijeljenju biblijske literature. (...) Stalni kolporteri nudili su biblijsku literaturu po cijele dane, a pomoćni kolporteri sat ili dva dnevno...“

Kolporteri su bili ovlašteni od strane Društva da svakodnevno dijele biblijsku literaturu. Smatralo ih se propovjednicima jer su putem tiskanog materijala prenosili biblijske poruke i učenja iza kojih su stajali predsjednici Društva. U samom početku Društvo nije obavezivalo svoje članove da taj zadatak smatraju preduvjetom za kršćanski život. Kako se broj tiskanih izdanja povećavao onda se išlo za tim da se sve članove uključi u kolportersku djelatnost. Tako su stalni i pomoćni kolporteri preimenovani u stalne i pomoćne pionire dok su ostali morali prihvatiti obavezu da i oni povremeno ali redovito svaki tjedan i svaki mjesec sudjeluju u toj službi, pogotovo od kuće do kuće.

Zanimljivo je da je mladi J.F. Rutherford kao tinejđer išao od kuće do kuće i prodavao knjige i enciklopedije kako bi zaradio za svoje školovanje. Zato nije ni čudno što je tu uspješnu metodu zahtijevao i od svih članova Društva iako sam nije nikad sudjelovao u toj kolporterskoj službi od kuće do kuće. On navodno nije imao vremena jer je pisao članke i knjige, ali je zato sve ostale poticao na tu aktivnost s kojom su mogli brže i lakše prezentirati i prodati sva izdanja koja je Društvo proizvelo, što je daleko bolje nego držati te knjige u knjižarama i čekati da ih ljudi kupe. S obzirom na svoj autoritet po tom pitanju Upravni odbor je svoju odluku o tome opravdavao na način što su pojedine biblijske stavke krivo protumačili i iskoristili za promoviranje službe od kuće do kuće i ujarmljivanje svih članova u kolporterski zadatak promoviranja izdanja Društva Watchtower. Iako se to ne slaže sa izvornom biblijskom praksom, njih još uvijek ne zanima rasprava ili koncenzus o tom pitanju.

Kad sam donio svoje odluke koje sam temeljio na Bibliji, a koje se nisu slagale s njihovim kategoričkim uputama, oni su iskoristili svoj autoritet zadatka te su me jednostavno isključili. Nisu mi dali mogućnost izbora i korištenja svoje moralne slobode da živim i služim Bogu onako kako sam se osvjedočio kroz Bibliju. Takav autoritet ima svoje mjesto ali samo u određenim situacijama, kao npr. kad vojskovođa predvodi svoju vojsku. Vojnici moraju biti usklađeni i potpuno podređeni naredbama svog vođe bez obzira na njihovo uvjerenje. Svako odstupanje bi bilo kobno i možda dovelo u pitanje vojnu operaciju. Upravo na takav način Vodeće tijelo pokušava zadržati svoje vodstvo nad članstvom jer nas tretira kao Kristove vojnike koje oni predvode u zadatku propovijedanja. S te pozicije upravljaju i nad svakim drugim aspektom našeg kršćanskog života, odnosno čak i u onim situacijama u kojima takav autoritet nije adekvatan. Međutim, nigdje u Bibliji ne stoji kako se starješine moraju ponašati kao vođe ili vojskovođe.

Biblija od svih kršćana traži da budu postojani i da se bore za svoju osobnu vjeru, dok od onih koji su se posvetili nekom zadatku traži da pokažu karakteristike vojnika koji je spreman trpjeti zlo kako bi taj zadatak izvršio u korist drugih (1.Ti 6:12; 2.Ti 2:3). S obzirom da su vojnici služili narodu i bili plaćeni, onda se tražilo i od kršćana da materijalno podupiru svoje vojnike koji su se posvetili tim zadacima u vrijeme mira i u vrijeme rata (1.Ko 9:7). U vrijeme rata su se ostali građani aktivno uključivali u razne zadatke kako bi dala pomoć svojoj vojsci. Stoga se ne može sve kršćane tretirati kao vojnike koji se moraju boriti i bespogovorno slušati starješine kao vojskovođe. No upravo se to događa. Zbog naravi takve potpune pokornosti vjerskom autoritetu, a pogotovo...

"...ako se takav autoritet zadatka provodi predugo nad (duhovnom) djecom ili ako se upotrebljava na neodgovarajući način, može držati ljude u psihološkoj nezrelosti, ponekad do te mjere da nisu u stanju sami donositi odluke ili pak preuzeti odgovornost za svoje vlastite živote.“

Tako kaže ovaj autor što mogu posvjedočiti svojim iskustvom dok sam odrastao u Zajednici koja me je kočila u mom duhovnom razvoju, a upoznao sam i druge koji još uvijek zbog toga ne mogu odrasti u zrele kršćane. Za Zajednicu je zreo kršćanin samo onaj tko im je potpuno podložan, koji ne sumnja u svoje nadređene starješine i koji ne preispituje ono što u obliku nauka, smjernica, uputa i odluka dolazi od njih i Vodećeg tijela. Takav autoritet su htjeli primijeniti i židovski starješine prema apostolima i drugim članovima židovske zajednice. Oni su sebe smatrali odgovornima za vjerske aktivnosti u svojoj zajednici pa su po pitanju službene nauke o Mesiji i govorenja o njemu davali svoje naputke i zapovjedi. Kad su apostoli propovijedali nešto novo u vezi Mesije, oni ...

"... su ih pozvali i zapovjedili im da nipošto ne govore niti naučavaju u Isusovo ime. Nato su im Petar i Ivan rekli: “Prosudite sami je li pravo pred Bogom da slušamo vas, a ne Boga!“ (Dj 4:18,19)

Apostoli su imali tu slobodu da nastave po svome, ali oni su ih ponovno pokušali podrediti svojoj volji pa su rekli:

"Strogo smo vam naredili da ne učite u to ime ...“. Tada su im "Petar i drugi apostoli rekli: “Moramo se pokoravati (grč. peithearcheo) Bogu, a ne ljudima!“ (Dj 5:28,29)

S jedne strane, apostoli su pokazali poslušnost u smislu potpune pokornosti Bogu, dok su s druge strane pokazali nepokornost (grč. anopotaktos) odnosno neposlušnost prema zahtjevu religioznih vođa svoje zajednice. Vjerski vođe mogu nešto zahtijevati od članova svoje zajednice, ali odluka o tome da li će ih netko poslušati ili ne je u domeni moralne slobode koju treba imati svaki pojedinac, pogotovo ako tu svoju odluku temelji na razlozima koji su u skladu s Božjim gledištem. To je ona relativna podložnost koju su apostoli kasnije zahtijevali od svih kršćana prema religioznim i svjetovnim vlastima. Pavle je u vezi toga rekao:

"Podsjećaj ih da budu podložni i pokorni (grč. peithearcheo) vlastima i vladarima, da budu spremni na svako dobro djelo...“ (Tit 3:1)

Takva podložnost je relativna jer se čovjeka nikad nije trebalo gledati kao Boga. Samo onda kada svjetovni ili vjerski autoritet od nas traži da učinimo neko dobro djelo kršćanin može pokazati podložnost. To se odnosi i na savjest koja u nama svjedoči. Kad je savjest izgrađena na biblijskim spoznajama onda se može desiti da se ona suprotstavlja nekim zahtjevima autoriteta koji svoje dobro djelo želi prikazati kao Božje djelo i time nametnuti nepotreban teret. Zato su pod velikim upitnikom takve situacije u kojima starješine zahtijevaju potpunu podložnost. Da bi mogli iskazati svoj autoritet po tom pitanju oni su mene smatrali nepokornim (grč. anopotaktos) Bogu i isključili me zato što sam odudarao od ostalih koji su se potpuno pokoravali tom zahtjevu propovijedanja i svim onim pravilima koje su oni uveli uz taj zahtjev.

To nije jedini razlog isključenja. Problem su vidjeli u mom novom učenju koje se nije slagalo s učenjem Zajednice. Tu su svoj autoritet zloupotrijebili, odnosno krivo su ga upotrijebili jer su i svoj autoritet poučavanja iskazivali po prirodi zadatka. Na koji način? Neka o tome kaže čovjek koji je tu temu nabolje istražio. On kaže:

"Autoritet za poučavanje se temeljito razlikuje od autoriteta zadatka zato jer se njihovi ciljevi razlikuju. Cilj autoriteta zadatka je da se nešto uradi, dok je cilj autoriteta za poučavanje naučiti nekoga kako da to uradi. Riječ "autoritet“ dolazi od latinske riječi "augere“ – povećati ili učiniti da poraste. Stoga na području znanja autoritet je osoba koja čini da drugi rastu po onome što ona zna i doprinosi.... Autoritet za poučavanje se ne može osloniti samo na jasne i razgovijetne naputke ili smjernice. Mora otići dalje u otkrivanju razloga i načela iza naputaka. Slijedi, dakle, da pitanja, rasprave, prigovori, argumentacija i objašnjenja, ne samo da su dopuštena, već da su dio procesa učenja. Autoritet za poučavanje nije odgovarajuće izvršio svoj posao ukoliko razlozi nisu, ne samo dobro preneseni učenicima već i potpuno shvaćeni s njihove strane.“

Starješine su po ovome pogriješili protiv mene jer su svoj autoritet poučavanja primijenili na krivi način, što će se jasno vidjeti u razgovorima koje su vodili sa mnom. Prije nego to i sami zapazite u transkriptima, ja ću samo napomenuti da su me oni osudili jer sam se usudio ulaziti u rasprave o biblijskim učenjima u kojima sam iznosio prigovore, argumentaciju i objašnjenja za koje sam smatrao da su opravdana. Iako je moj postupak dopušten čak i od strane onoga kako Biblija gleda na takav proces učenja, oni su ga strogo ograničili na potpunu poslušnost onome što se uči. Nisam smio preispitivati svoju vjeru na temelju vlastitog uvjeravanja Biblije i onoga što ona uči nego sam se morao strogo držati onoga što uči Vodeće tijelo. Budući da se nisam mogao uvjeriti u neke stvari na način kako su mi moji učitelji objašnjavali ja sam došao do puno jasnijih i logičnijih objašnjenja koji se mogu objasniti samom Biblijom. To znači da autoritet za poučavanje, u ovom slučaju Vodeće tijelo preko svojih starješina, nije odgovarajuće izvršilo svoj posao jer nisam mogao potpuno shvatiti i prihvatiti neka njihova tumačenja i razloge za takva tumačenja.

Jedno vrijeme sam poput svih drugih samo mehanički prihvaćao i besmisleno ponavljao takva objašnjenja jer ih nisam želio dovoditi u pitanje zbog autoriteta kojeg sam smatrao neupitnim. Taj vjerski autoritet su u prošlosti zloupotrijebili i Izraelski proroci i svećenici. Preko proroka Jeremije Jehova je rekao:

“proroci lažno proriču, a svećenici tlače narod koristeći vlast svoju. A narod moj to voli.“ (Jr 5:31)

Na isti način je i ova Zajednica, koja se smatrala Jehovinim prorokom i glasnogovornikom, više puta lažno proricala i ulijevala lažnu nadu u svoje članstvo, a također i koristilo svoju vlast s kojom je nametnula neke terete koji mnogi nisu mogli nositi. No, kao i uvijek dešava se da narod zavoli takvo centralizirano hijerarhijsko vodstvo jer vide samo ono što im je nametnuto kroz njihovo upravljanje zajednicom i njihovim životima. Budući da se ne trude samostalno razumjeti duh Božje riječi njima je lakše misliti da služe Bogu ako u svemu slušaju Božje zastupnike. To se smatralo duhovnom zrelošću s kojim sam bio zadovoljan jedno vrijeme sve dok nisam progledao svojim očima srca i razuma. Kao i mnogi drugi, ja svoj razum nisam smio slobodno upotrebljavati kroz direktan pristup Bibliji nego na način da sve prihvatim bez pogovora pa makar ne mogu potpuno shvatiti neke stvari. S tim se sada više ne slažem, a pogotovo se ne slažem da trebam biti zadovoljan samo sa onim znanjem koje mi se nudi kroz publikaciju mojih učitelja. Kad je u pitanju autoritet mojih učitelja ja se slažem s onim što u vezi toga piše ovaj kršćanski autor:

"Povrh svega, autoritet za poučavanje je svjesno samoograničavanje; njegov je cilj uvijek biti suvišan, što se događa kada učenici dobiju svoj izravan pristup znanju u cjelini i ne trebaju više učitelje. Želja svakog istinskog učitelja je da ga njegovi učenici nadiđu, inače bi znanje učitelja postalo razina iznad koje učenici ne mogu ići. Osnovni autoritet vođa u crkvama je autoritet za poučavanje, stoga su oni obavezni davati razloge i objašnjenja za ono što oni propovijedaju i naučavaju, i moraju biti spremni za slobodno ispitivanje od strane onih koje oni vode. Novozavjetna riječ za poslušnost u ovom kontekstu je "peitho“, što znači biti "uvjeren“, a biti uvjeren znači nadjačati ili dovesti do promjene uma zbog utjecaja razuma ili moralnog promišljanja. Ta je riječ upotrijebljena u Hebrejima 13:17: “Slušajte svoje starješine i budite im podložni, jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji imaju o tome dati račun...“Neposlušnost je "apeitheia“ – stanje kada se nekoga ne može uvjeriti ili prkosno odbijanje ili odbacivanje istine (Tit 3:3)“

Ovo načelo poučavanja funkcionira samo na nižem nivou kada kršteni članovi na sebe preuzimaju zadatak poučavanja novih zainteresiranih osoba kroz biblijski tečaj. Zajednica i takve obične vjernike smatra ‘učiteljima’ (slično “mentorima“ u MLM) kako bi preko njih promovirala svoja učenja i dovodila nove članove. Ponekad se dešava da te zainteresirane osobe nakon svog krštenja napreduju u znanju i razumijevanju tako da u svom duhovnom razvoju nadilaze svoje učitelje. Unatoč tome takvi učitelji nisu dorasli tom zadatku jer ga krivo provode u praksu stvarajući nove članove koji se poput njih zadovolje samo tuđim mišljenjem kojeg prenose dalje bez preispitivanja.

Vodeće tijelo kao vrhovni ‘učitelj’ taj autoritet poučavanja provode na drugi način. Umjesto da po tom pitanju ograniče svoje ovlasti, starješine Vodećeg tijela su se nametnuli kao apsolutni i jedini izvor znanja kojega ne bi trebalo nadilaziti bilo kojom drugačijom spoznajom koja bi dovela u pitanje njihovu riječ. Preko starješina su svoje učenike ograničili na ono znanje koje je dostupno samo preko njihovih izvora informiranja čime su uzeli ključ znanja i zatvorili tj. zabranili svojim učenicima izravan pristup Bibliji kao zajedničkom izvoru znanja. Tako je samo od njih moglo doći ‘novo svjetlo’ dok su spoznaje do kojih su došli njihovi učenici smatrani nebitnima pa čak i otpadničkima.

Vodeće tijelo sva svoja institucionalna učenja smatra ‘istinom’, a ukoliko se netko ne može uvjeriti u nju, oni ga smatraju osobom koja prkosno odbacuje tu njihovu ‘istinu’ i njihov autoritet poučavanja. Međutim, ja sam samo koristio svoju moralnu slobodu po kojoj sam pokazao poslušnost prema ‘istini’ u koju su me mogli uvjeriti, ali sam u svom uvjeravanju imao pravo odbaciti onu ‘institucionalnu istinu’ u koju se nisam mogao uvjeriti, pogotovo kad sam naišao na opravdane argumente za to.

Izvor znanja za učitelja i učenika je Biblija, kao što je izvor znanja za povjesničara i njegove učenike povijest iza koje stoje mnogi istraživači kao i mjesta koja sakrivaju tu povijest ispod površine zemlje i tajnim mjestima. Kad učenici dobiju svu potrebnu poduku iz povijesti koja im je bila dostupna preko njihovih učitelja, oni je mogu prihvatiti kao takvu, no neki će čak ići korak dalje od toga jer im je dozvoljen izravan pristup mjestima i lokalitetima koja mogu i sami istraživati. Zato se dešava da ti nekadašnji učenici svojim izoštrenim umom i okom otkriju nešto što je bilo sakriveno od očiju njihovih učitelja i povjesničara, a što može doprinijeti većem znanju pa čak djelomično ili u cijelosti promijeniti neka ustaljena mišljenja. Poznato je da se u interesu vodećih struktura društva novim naraštajima nudi ona povijest koja trenutno odgovara političkoj vlasti. Slično sam primijetio i kroz istraživanje povijesti Jehovinih svjedoka u kojoj su s određenom namjerom izbačene neke činjenice, dok su druge korigirane kako bi se sakrila prava istina. Zato slobodan pristup i samostalno ispitivanje, provjeravanje i istraživanje povijesti omogućuje pojedincima da izađu iz okvira kolektivne svijesti i nametnutih uvjerenja.

Nakon što sam dobio osnovno znanje o Bibliji i upoznao se sa njenim sadržajem, uzeo sam vremena da istražujem njenu povijest i tematiku. Došao sam do novih saznanja i otkrića koja sam zabilježio u svojoj knjizi. Neka od njih sam prezentirao svojim ‘učiteljima’, ali su oni ta saznanja i način na koji sam do njih došao automatski odbacili samo zato što bi to moglo poremetiti reputaciju Vodećeg tijela kao jedinog koji ima izravan pristup Svetom duhu kao instrumentu i alatu za umnožavanje biblijskog znanja. Zato me nisu prihvatili kao brata koji je u svom školovanju došao do razine kada može samostalno istraživati dubine Božje i u tom svojstvu biti suradnik s onima koji se predstavljaju kao učitelji. Nisu htjeli priznati činjenicu da je autoritet poučavanja ograničen, pa je zbog njihovog stava stvorena situacija po kojoj su mene gledali kao onoga koji se stavlja iznad njih i pripisali mi negativnu crtu ponosa koji okarakterizira duh Sotone.

Budući da su oni ujedno i duhovni autoritet kojeg provode na duhovnim ili moralnim područjima onda su u mojem slučaju i tu pokazali da su takav vid autoriteta krivo primijenili. Njihov cilj je bio mijenjati moju osobnost i karakter prema svojoj volji i pravilima koja guše slobodu. To sam potpuno shvatio kada sam pročitao slijedeće:

"Budući da se brine za karakter, duhovni autoritet mora biti duboko predan:

  1. Integritetu moralnih izbora, a prema tome i potrebi da ljudi odlučuju i izabiru na osnovi savjesti ...
  2. Poštivanju individualnosti i različitosti tako da se od ljudi ne očekuje da uđu u standardni model gdje svatko misli, reagira i govori na isti način. Božji način nije uniformiranost već jedinstvo u različitostima.
  3. Poštivanje osobne privatnosti. Bog poštuje integritet osobnog izbora i osobne privatnosti čak i onda kada ga to isključuje iz ljudskih života (Ot 3:20). Mi to moramo poštivati na isti način.

U kojoj mjeri se ovo poštuje u ovoj Zajednici može se osvjedočiti svaki njen član. Velika većina njih nije ni svjesna da se i u ovoj domeni zloupotrebljava autoritet starješina, odnosno da ga se koristi na krivi način. Toga postanu svjesni samo pojedinci koji se kad - tad suoče sa onim stavovima, pravilima i učenjima Zajednice koja se ne temelje na dragovoljnoj podložnosti i poslušnosti. Potpuna podložnost koja se od nas zahtijeva neminovno isključuje savjest i vlastiti razum. O tome piše slijedeće:

"Crkveni vođe koji imaju duhovni autoritet moraju uporno izbjegavati prisilu i manipulaciju svake vrste, bilo snagom volje ili osobnosti, karizmom ili reputacijom, grupnim pritiskom ili pritiskom onih koji su mu ravni po časti. Još se više trebaju izbjegavati tvrdnje o božanskom otkrivenju ili božanske kazne kako bi se podržale naredbe ili ojačala stajališta i mišljenja.(...).

Kao što smo rekli, autoritet zadatka je neadekvatan u situaciji kada je potrebno poučavanje, a poguban je u moralnim i duhovnim situacijama. On dovodi do legalizma – slova koje ubija. (2.Ko 3:6). Kada vođe kategorički izjavljuju ono što misle da je istina u moralnim ili duhovnim pitanjima i ne dopuštaju preispitivanje, propitivanje i raspravu, upotrebljavaju autoritet zadatka u duhovnoj situaciji. I kada svako suprotno stajalište ili drukčije tumačenje svrstaju u pobunu pomazanog autoriteta oni zlorabe autoritet zadatka. Autoritet za izvršavanje zadatka u duhovnim stvarima i etičkim pitanjima koje idu s njim neminovno dovodi do legalizma.“

Kad promišljam o ovome vidim zašto sam se često u strahu od božanske kazne pokušavao prilagođavati učenjima i mjerilima svoje Zajednice koja je od svih svojih članova tražila da joj budu potpuno podložni jer iza njihove riječi stoji imenovani tj. ‘pomazani autoritet’. Jedno vrijeme sam živio pod tim pritiskom i izvršavao sve što se od mene zahtijevalo jer sam u njegovom vodstvu vidio ono što su oni htjeli da vidim, odnosno da ih gledam jednako kao i Krista. Sve dok sam Krista smatrao svojim vođom, nisam ni vidio da sam zajedno s drugim članovima bio izmanipuliran njihovom reputacijom i karizmom ‘pomazanika’ (krista), kao i raznim tvrdnjama o božanskim otkrivenjima po kojima su oni sebe smatrali jedinim komunikacijskim kanalom ili glasnikom kojim se služi Bog za otkrivanje svojih objava.

Osnovna zapovijed koju sam trebao slijediti je bila ta da sve prihvatim, čak i ono što ne mogu razumjeti. Stoga se po njihovoj zapovjedi nisam ni trebao baviti propitivanjem onoga što su govorili nego sam sve to slijepo prihvaćao. Kad sam osjetio da me je to samo držalo u okvirima propisanih normi koje su u meni gušile slobodu savjesti i snagu razuma i to po slovu koje ubija moj duh, onda sam se trgnuo i počeo tražiti 'Duh koji oživljuje' (2.Ko 3:6). Bio sam iznenađen kako Božji duh, kad mu se dade prednost u odnosu na ljudski duh, može otvoriti oči koje su pod utjecajem ljudskog autoriteta bile prisiljene gledati u Božju riječ njihovim očima, a koje ipak nisu mogle tim očima vidjeti pravo značenje nekih biblijskih istina.

Nakon otkrivanja biblijske istine, moja radost je bila ogromna, ali sam je potiskivao jer sam se bojao reakcije autoriteta starješina koji me je i dalje prisiljavao gledati stvari onako kako oni gledaju. Zato sam pokušao pronalaziti način da me saslušaju. Jedno vrijeme su me slušali, tj. čitali neka moja objašnjenja, ali bez ikakve reakcije, osim što su me upozorili da pazim kako me to ne bi dovelo do otpadništva. Budući da sam i dalje nastojao dokazivati kako je Božja riječ i njeno pravo značenje za mene puno važnije od onoga što govore i pišu članovi Vodećeg tijela, došlo je do reakcije s njihove strane jer mi nisu željeli dopustiti preispitivanje i raspravu u tim duhovnim stvarima. Zato su moje razmišljanje, stavove i  odluke svrstali u pobunu protiv njihovog autoriteta. Oni su htjeli da budem poput Savla koji je bio besprijekorno poslušan Zakonu, a time i zahtjevima koja su uvedene od strane vjerskih vođa (Fil 3:6). Međutim, takvom slijepom poslušnošću je Savle bio u skladu sa učenjima svojih vjerskih učitelja, pa je čak revno branio Judaizam te zastupao i promicao njihova gledišta i tumačenja, ali je odbacivao novu stvarnost sve dok mu se Isus nije osobno ukazao. I ja sam jedno vrijeme bio besprijekorno poslušan svim zakonima, učenjima i odredbama ove Organizacije, revnujući za ono što sam smatrao ispravnim sve dok nisam vidio novu stvarnost.

Zbog nove stvarnosti sam počeo pokazivati relativnu podložnost autoritetu svoje Zajednice što mi je dalo hrabrosti da progovorim u Božje ime i kažem starješinama u što sada vjerujem. Nisam im uspio sve reći, ali o ono što sam im objavio za njih je bilo otpadništvo iako ja nisam otpao od Boga i Krista. Tu vrstu otpadništva od vjerske institucije je još odavno uvela Katolička crkva. Ona je temelje svoje organizacije stvorila na razlici između klase svećenika koji su sačinjavali Crkvu ili Kristovo tijelo i klase laika koja nije imala pravo razmišljanja niti pravo glasa. Želio sam znati kako je do toga došlo i zašto je ova Zajednica stvorila sličnu podjelu i upala u istu institucionalnu zamku?