Article Index

Otpadništvo od autoriteta Crkve

Do četvrtog stoljeća n.e. svi oni koji su se izjašnjavali kao kršćani morali su braniti svoju vjeru pred Židovima, Rimljanima i drugim poganima koji su ih progonili. No to je bilo razdoblje u kojem je bilo jako puno novih teoloških gledišta i rasprava u vezi s ‘božanskom prirodom’ Isusa te prirodom i djelovanjem svetog duha. Takve rasprave su prouzročile intelektualna razmimoilaženja među skupštinama i biskupima. Unatoč razlikama u mišljenjima i učenjima oni su tada još uvijek na globalnoj razini bili braća po Kristu i članovi Kristove univerzalne skupštine. Čak su branili svoju vjeru u Krista i zbog nje bili proganjani i ubijani bez obzira na neke razlike u učenjima.

Budući da su se neke struje unutar kršćanstva od samog početka sukobljavale oko pojedinih pitanja i tumačenja, onda su doveli do razvoja jedne službene crkvene teologije koja se štitila institucijom Crkve. S vremenom su se sve kršćanske skupštine morale podrediti crkvenom vrhu koji je predsjedao u Rimu pa su neka vjerovanja prihvaćena, a neka odbačena. Onog trenutka, kad je crkveni vrh na svojim koncilima zaključio što je doktrinarna istina koju nitko od vjernika ne smije dovoditi u pitanje, je nametnuta i zabrana po kojoj laici ne smiju neovisno čitati Bibliju i dovoditi u pitanje autoritet Crkve. Pokušalo se svim silama nametnuti doktrinarno jedinstvo. Ono je bilo važnije od jedinstva u ljubavi, vjeri i nadi, čime se odstupilo od izvorne jednostavnosti kršćanske vjere temeljene na ljubavi i toleranciji. No to nije spriječilo iskrene vjernike da progovore u ime Biblije, čime su na sebe navlačili progonstvo crkvenih vlasti. Da bi se što više uzdigli iznad običnih vjernika, crkvene vlasti su svoj autoritet izjednačili sa Božjim na način da su samo oni mogli čitati i tumačiti Božju Riječ. O tome čitamo:

"Nastojeći ugušiti otpadništvo od autoriteta crkve, rimokatolički je koncil u Toulouseu (Francuska) 1229. donio odluku da nijedan laik ne smije posjedovati knjige Biblije na narodnom jeziku.“ (Stražarska kula od 1.10.1997. str.11)

Autoritet crkve je mogao biti narušen ako bi laici čitali Bibliju na svom jeziku i time provjeravali da li su učenja i postavke njihovih crkvenih otaca u skladu s biblijskim učenjem. Latinski jezik je bio jedinstveni jezik za one koji su pripadali svećeničkoj klasi i taj jezik im je služio da se uzdignu iznad običnog naroda koji se služio narodnim jezikom. Za crkvu bi bilo loše kad bi netko od laika pokazivao neovisno kritičko promišljanje i ukazivao na argumente kojima bi se pobijalo neko crkveno učenje i kanonske postavke. Zato je Katolička crkva u srednjem vijeku zabranjivala laicima da imaju vlastitu Bibliju i da je čitaju na svom jeziku. Tu privilegiju su ograničili samo na vrhovnike crkve. Time je ujedno željela istaknuti i zadržati svoj božanski autoritet na zemlji dok je istovremeno gušila otpadništvo od autoriteta crkve.

Crkva je vjerojatno željela zabraniti laicima pa čak i svećenicima da se ne upliću u rasprave o stvarima koje pripadaju crkvenom vrhu jer bi time samo pokazali sumnju u Crkvu. Obične vjernike je smatrala nižom klasom koja nije sačinjavala Kristovo tijelo niti su imali pravo biti sudionici iste slave u nadolazećem kraljevstvu. No, tome su se suprotstavljali iskreni ljubitelji Biblije koji su imali pravo da ispituju nadahnute izjave a ne da ih bespogovorno prihvate. Oni su željeli da Bog svim ljudima direktno govori kroz svoju Riječ i da oni pokazuju odanost Bogu kroz slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Unatoč progonstvu i smrtnim opasnostima uspjeli su je prevesti na mnoge narodne jezike i tako je dati u ruke svih laika čime su utjecali na mnoge pozitivne promjene u životu iskrenih i pravih vjernika. Najvažnija od njih je bila doživjeti kršćansku vjeru kao slobodu u Kristu i sebe vidjeti u zajedništvu s Kristom. Ta istina je ljude oslobađala i vadila iz institucionalnog ropstva. Međutim, tu su slobodu opet ograničavale neke druge postavke samih vjerskih institucija koje su stajale iza različitih kršćanskih zajednica.

Kako bi se i dalje zadržao autoritet vodećih ljudi crkve, neke vjerske institucije su svojim članovima dali do znanja da oni ne mogu razumjeti Bibliju niti je tumačiti izvan onoga što kažu istaknuti vodeći ljudi i da samim tim moraju pokazati puno povjerenje svojim učiteljima. Takva odluka je samo drugačija interpretacija one u kojoj se zabranjivalo laicima čitati Bibliju. Ona posebno dolazi do izražaja u zajednici Jehovinih svjedoka zbog stvorene razlike među članovima koji su podijeljeni na dvije klase – nebesku i zemaljsku. Tumači se da je Isus sklopio savez samo sa malim brojem ljudi koja će ići na nebo tj. nebeskom klasom koja je ujedno Kristovo tijelo, dok ova druga – zemaljska klasa – nije u zajedništvu s Kristom niti u tom savezu. Tako su kršćani kao članovi zemaljske klase izbačeni iz tog saveza, pa je nemoguće zamisliti kako netko od njih može dobiti bolji uvid u Božju riječ od onih koji pripadaju nebeskoj klasi.

Da bi zadržali autoritet Vodećeg tijela, onda je objašnjeno kako čak ni svi tzv. ‘pomazanici’ koji pripadaju toj nebeskoj klasi nisu u istom rangu jer Isus komunicira samo sa onima koji predstavljaju tu klasu, a koji služe u Vodećem tijelu. Takvim ustrojstvom se uglavnom štiti autoritet vodećih ljudi koje bi članovi Zajednice trebali slijediti bez pogovora. Katolička crkva je u prošlosti takvom politikom uspjela Bibliju zadržati zatvorenom knjigom koja u domovima ljudi samo sakuplja prašinu. S druge strane, zajednica Jehovinih svjedoka je poput nekih protestantskih i reformatorskih zajednica, poticala da je njeni članovi čitaju, ali im je ujedno dala do znanja da se ne smiju samostalno uvjeravati u istinitost onoga što je već unaprijed objašnjeno u njenim publikacijama kako se ne bi dovodilo u pitanje njena službena učenja. Čak i kad bi pojedinci razumjeli biblijske stavke ispravnije od onoga kako je to objašnjeno u izdanjima Watchtowera, oni se ipak moraju pokoriti trenutnom krivom učenju i živjeti u laži sve dok Vodeće tijelo službenim putem ne uvede promjenu, ako je uopće i uvede. Time se pokušava spriječiti vjernike da se ne upliću u rasprave o stvarima koje pripadaju Vodećem tijelu. Iako je dana mogućnost da imamo Bibliju kao otvorenu knjigu, nama su umovi morali biti zatvoreni jer nam se nije dopuštalo da “služimo Bogu koristeći svoj razum“ (Ri 12:1).

Kako bi zadržali svoj autoritet u tumačenju Biblije, uveden je sustav pravila koji služe tome da se svaki dio hijerarhijske strukture drži u određenim zatvorenim okvirima kako se ne bi narušila moć Organizacije. Svi oni koji iz niže klase uzmu tu slobodu da sami i neovisno čitaju Bibliju, a pogotovo ako u svom uvjeravanju dođu do drugačijeg saznanja od službenog tumačenja se smatraju otpadnicima od autoriteta zajednice (crkve) čime se samo ponavlja situacija iz srednjeg vijeka. Kako bi se borila protiv takvog otpadništva, Katolička crkva je takve proglasila hereticima i izopčavala na okrutan način. Smatram da je okrutno to što i zajednica Jehovinih svjedoka izopčava takve pojedince kako bi ih spriječila da komuniciraju s drugom braćom. Budući da ih ne može trajno eliminirati iz društva, onda ih javno kleveće kao zlobne osobe koje imaju sotonski duh, koji mrze Jehovu i svoju braću. Tako se negativna strana kršćanske povijesti ponavlja ali na jedan perfidniji način.

Da bi se izbjegla bilo kakva veza sa takvom prošlošću, Vodeće tijelo čini sve kako bi u svojim publikacijama opravdao svoj položaj i svoj stav prema takvim pojedincima. Oni se preko starješina na svim razinama bore protiv njih svim silama, iako je njihov grijeh samo to što se žele uvjeravati u sve što čuju i što Bibliju drže iznad njih i bilo kojeg ljudskog autoriteta. Tako sam i ja samo želio dati puno povjerenje onome što piše u Bibliji, a ne nekom čovjeku ili grupi istaknutih ljudi koji u najboljoj namjeri mogu iznositi svoju verziju istine, a koja se na kraju može pokazati pogrešnom. Dovoljno je u vezi toga ispitati povijest ove Zajednice i one ljude koji su je samouvjereno predvodili te vidjeti o kojim pogrešnim učenjima je bilo riječi. No, tih pogrešnih učenja ima još i saznanje o njima bi vjerojatno utjecalo na one koji bi ih spoznali.

Za razliku od Krista koji je prihvaćao ljude koji su neovisno od njega djelovali uz pomoć svetog duha, njegovi su apostoli u početku pokazali stav isključivosti. Naime, oni su sebe smatrali posebnom izabranom grupom koja će imati prednost sjediti s Kristom na povlaštenim mjestima u njegovom kraljevstvu. Tako su jednom prilikom htjeli zabraniti čovjeku da u Isusovo ime istjeruje zle duhove jer nije bio jedan od izabranih. Isusu se nije svidio njihov stav isključivosti pa im je objasnio da i takve treba prihvatiti i biti svjesni da sveti duh u istoj mjeri i na isti način može djelovati i na one koji nisu službeno izabrani da to čine. Drugom prilikom su pokušali ušutkati jednog slijepca koji je tražio Isusa da mu se smiluje. No, Isus se zaustavio i pozvao ga sebi (Marko 9:38-40; 10:46-52).

Na sličan način grupa izabranih starješina koji su sebe postavili kao Vodeće tijelo, pokazuje stav isključivosti prema mnogim Isusovim sljedbenicima samo zato što nisu dio organizacije koju oni vode. Takav stav imaju i prema svim svojim članovima koje žele ušutkati zbog njihove aktivnosti u neovisnom istraživanju Biblije. Time su napravili visoki zid razgraničenja između svojih vjernika i ostalog dijela kršćanstva, a također i veliko razgraničenje između nebeske klase koju zastupaju oni kao Vodeće tijelo i ostalih svojih članova koji ne pripadaju toj ‘svećeničkoj’ klasi. Biblija ne podupire takvu podjelu, ali Vodeće tijelo uvijek iznova koristi jedne te iste stavke koje u svom kontekstu imaju sasvim drugo značenje. Teško je nagađati kakvi su njihovi motivi i ciljevi ali po načinu na koji brane svoj autoritet vidim da su išli u jednu krajnost koji odudara od Isusovog stava i učenja.

Isus je sasvim drugačije gledao na svoje sljedbenike i one koji će ih predvoditi na putu života. Također je drugačije gledao na djelovanje svetog duha jer nije odbacio mogućnost da sveti duh vodi svakog tko iskreno traži Boga i njegovo vodstvo. No ovi starješine kao njegovi zastupnici, umjesto da slijede Isusov stav, pokazuju istu početnu pogrešku Isusovih apostola. Oni svojim stavom i učenjima ne žele prihvatiti da sveti duh može izravno djelovati na umove onih vjernika koji po savjetu Biblije traže istinu i imaju pravo preispitivati sve pa i njihove nadahnute izjave.

Isusovi apostoli su kasnije ispravili svoju grešku, ali Vodeće tijelo još uvijek na razne načine pogrešno ističe svoj autoritet. Pod takvim autoritetom mnogi pojedinci poput mene, kad počnu tražiti sveti duh i Krista izvan okvira koje je postavilo Vodeće tijelo, nailaze na osjećaj da im starješine koji su sjeli na Mojsijevu stolicu ograničavaju kršćansku slobodu u razmišljanju, vjerovanju i djelovanju. To je samo nastavak povijesnih grešaka koje je uvela kršćanska institucija Katoličke crkve na čelu sa svojim vrhovništvom. Nažalost, kršćanstvo se već u ranim počecima podijelilo na nekim doktrinarnim učenjima koja su potisnula jedinstvo vjere u Krista. Time je svaka nova institucija kršćanstva imala neka svoja specifična učenja kojima je branila svoje unutarnje jedinstvo. Ova je Zajednica sa takvim učenjima, jedinstvenim samo za Jehovine svjedoke, čak nastojala braniti svoj status jedine prave religije. Zato je po tko zna koji put u izdanjima Watchtowera napisano slijedeće:

"Jedinstvo (Jehovinih svjedoka) u prvom redu proizlazi iz toga što im Isus Krist, Poglavar skupštine, daje jasne i konkretne upute preko “vjernog i razboritog roba”, kojeg predstavlja Vodeće tijelo (Mat. 24:45-47). Jehovini svjedoci diljem svijeta ujedinjeni su i zbog toga što spremno slušaju upute Vodećeg tijela“ (Temeljito svjedočimo, str 113.)

"Kao prvo, budući da moramo graditi ’jedinstvo‘, zreo kršćanin mora biti u suglasnosti i potpunom skladu sa suvjernicima što se tiče vjere i spoznaje. On ne zagovara vlastita mišljenja i insistira na njima niti Bibliju tumači na svoj način. Umjesto toga, potpuno se uzda u istinu koju je Jehova Bog otkrio preko svog Sina, Isusa Krista, i ’vjernog i razboritog roba‘. Ako redovito uzimamo duhovnu hranu koju dobivamo ”u pravo vrijeme“ — putem kršćanskih publikacija i sastanaka, sastanaka pokrajine te kongresa — možemo biti sigurni da sa sukršćanima gradimo ’jedinstvo‘ u vjeri i spoznaji". (Stražarska kula, 1.8.2001 str.14.)

Od vjernika se zahtijeva da budu ‘zreli kršćani’, odnosno da se potpuno uzdaju u ‘istinu’ koju je Bog otkrio preko svog ‘Sina’ i ‘vjernog i razboritog roba’. Međutim, činjenice pokazuju da je u nekim stvarima ‘istina’ tog roba bila različita od ‘istine’ koju je Bog otkrio preko svog Sina. Da je Bog njima davao jasna učenja i konkretne upute kao što ih je davao svom Sinu, onda oni ne bi svoje članove niti jednom dovodili u zabludu i kriva očekivanja. Naime, kad se istražuje povijest ove Zajednice onda je lako zapaziti da su upravo članovi koji sebe dovode u vezu sa ‘vjernim i razboritim robom’ često ‘zagovarali svoja mišljenja’, ‘tumačili Bibliju na svoj način’ i ‘insistirali na njima’ kako bi njihova vizija ‘istine’ bila temelj za jedinstvo u vjeri i spoznaji. Prihvaćanje čak i njihovih pogrešnih tumačenja je trebalo biti dokaz da je netko ‘zreo kršćanin’.

Ako se zrelost kršćanina zasniva na stavu da se članovi kršćanske zajednice trebaju potpuno uzdati u ‘istinu’ koja je otkrivena preko ‘Gospodinovog roba’, onda takvih zrelih kršćana ima u svakoj kršćanskoj zajednici, a najviše u katoličkoj. Naime, velika većina katolika su potpuno poslušni svom vjerskom autoritetu, tako da ne dovode u pitanje učenja svoje Crkve i svog Pape kojeg smatraju Gospodinovim vjernim i razboritim robom i jedinim pravim zastupnikom na zemlji. Stoga je apsurdno kucati na vrata takvih katolika i uvjeravati ih da takav stav potpune podložnosti nije biblijski jer mogu biti zavedeni krivim učenjem. No, da bi branili i promicali svoj nepobitni autoritet, Vodeće tijelo koristi neke biblijske stavke kojima daje drugačije značenje od onoga što govori cjelokupni biblijski kontekst. Npr. oni su napisali:

“Što nam Isus, Vrsni Pastir, kaže da činimo? Kaže nam (...) da vjerujemo ’vjernom i razboritom robu‘ (Matej 24:45; 28:18-20). Dobivanje vječnog života ovisi o tome da li slušamo njegov glas (Djela apostolska 3:23).“ (Stražarska kula, 1.9.2004. str.17)

Ove svoje izjave su pokušali potkrijepiti biblijskim stavcima, ali kad te stavke stavimo u svoj pravi kontekst onda se može vidjeti da oni uopće ne govore o tome da bespogovorno ‘vjerujemo Gospodinovom robu’, nego samo da slušamo što oni govore i uče. Da li ćemo im vjerovati ili ne, ovisi o tome koliko je to u skladu sa Božjom voljom. Njihove izjave su duhovna hrana koju daju vjernicima, a koja ne mora uvijek biti spravljena na biblijskoj istini. Ja poštujem njihovo vodstvo zbog njihovih dobrih namjera, ali ih ne mogu smatrati kanalom preko kojih Bog komunicira i daje svoje objave. Sjetimo se onih židovskih svećenika i vjerskih učitelja koji su “istraživali Pisma jer su mislili da će pomoću njih imati vječni život“ (Iv 5:39). Da li je dobivanje vječnog života ovisilo o potpunom povjerenju u njih kao vjerskih učitelja, pogotovo ako znamo da su oni od Boga dobili zadatak da budu vjerni i razboriti i da daju Božjem narodu duhovnu hranu? (Iz 40:10,11; Jer 3:15). Zbog takve uloge “pastira“ koja im je dana, oni su vjerojatno “mislili“ da svi članovi Božjeg naroda mogu dobiti vječni život ako im oni potpuno vjeruju i slušaju njihov glas. Međutim, Isus je židovskim vjernicima rekao da slušaju ono što im oni govore i da “čine i drže sve što kažu“, ali je napomenuo da “ne čine“ ono što im oni nerazborito nameću izvan onoga što piše u Zakonu (vidi Mt 23:1-4; Jer 10:21; 23:2).

To je isto vrijedilo kasnije i za Gospodinove robove jer je među njima također po Isusovim riječima bilo za očekivati da će govoriti i postupati nerazborito, pogotovo ukoliko su bili u neznanju po pitanju “svete tajne“ (Lk 12:42-48; Ri 11:25). Prema tome, njima se kao vjerskom autoritetu moglo vjerovati samo pod uvjetom da zaista uče ono što je Bog zapovjedio kroz svoju Riječ. Bez obzira tko pred vjernicima zastupa Boga i njegovu Riječ, nemoguće je tvrditi da dobivanje vječnog života ovisi o tome da li vjerujemo onima koji govore u Božje ime. U njih se čak možemo razočarati ali “nitko tko vjeruje u Isusa neće se razočarati“ (Ri 10:11).

Ukoliko vjerski autoritet ‘misli’ da vječni život njihovih vjernika ovisi o potpunoj podložnosti i poslušnosti njima, onda dolazimo do zaključka da oni članovi koji razmišljaju svojom glavom ‘nisu zreli kršćani’, nego heretici koji mogu narušiti jedinstvo organizacije, dok su ‘zreli kršćani’ samo oni koji potpuno vjeruju u samoproglašenog ‘vjernog i razboritog roba’ koji im osim biblijske nameću i svoju institucionalnu istinu. Zašto onda Vodeće tijelo zahtijeva od drugih ljudi da preispitaju učenja svoje kršćanske zajednice, a ne dozvoljavaju svojim članovima da preispitaju njihova učenja? Zašto od vjernika drugih kršćanskih zajednica traži da ne budu potpuno podložni svojim vjerskim poglavarima, a od svojih vjernika to traže? Zar to nije upitno?

Unutar svih kršćanskih zajednica su se uvijek pojavljivali pojedinci koji se uvjeravaju i opravdano progovaraju protiv krivih učenja, dogmi i postavki svoje zajednice iako oni time ne žele narušavati jedinstvo vjere u Krista. Zato trebamo razlučiti jedinstvo u vjeri i jedinstvo u uvjerenju. Dok se jedinstvo u vjeri temelji na jedinstvenoj i nepobitnoj istini kojoj je temelj Isus Krist, neka uvjerenja mogu imati dodirne točke sa biblijskom tematikom, ali ne moraju biti temelj vjere jer je o njoj Pavle govorio kao o djelomičnom znanju. Svako djelomično znanje podrazumijeva i djelomičnu zabludu (1.Ko 13:9). Zato je pogrešno stvarati jedinstvena učenja i uvjerenja koja se zasnivaju na djelomičnom znanju ili na nekim pretpostavkama i nagađanjima. Kad bi i takva spoznaja bila temelj vjere, onda bi se promjenama tih raznih učenja poljuljala vjera u Boga i Krista. Zato je jako upitno što na tim nepotpunim i možda netočnim tumačenjima neka zajednica gradi i brani svoje institucionalno jedinstvo, a samim tim automatski odbacuje svoje članove s drugačijim uvjerenjem. Tako mnoge vjerske organizacije - od one koju je poznavao Božji narod Izrael pa sve do današnjih dana - postaju progonitelji onih pojedinaca koji svoje potpuno pouzdanje ne daju vjerskoj instituciji i njenim učenjima nego Bogu i njegovoj Riječi.

To je greška koju čini i zajednica Jehovinih svjedoka jer olako i brzopleto sudi pojedincima poput mene, a za svoje postupke i pogreške uvijek nalazi opravdanje. Pri tome pod istu osudu stavlja prave otpadnike koji odbacuju Krista i one svoje članove koji prihvaćaju Krista ali odbacuju neka učenja s kojima se ne mogu složiti. Među takvim iskrenim vjernicima ima onih koji iz opravdanih razloga u dobroj namjeri iznose biblijske argumente kako bi ‘istina’ izašla na vidjelo. Neki ljudi mogu po svojoj savjesti uzeti sebi tu slobodu da zastupaju istinu pred istaknutim ljudima svoje zajednice, ali je veliko pitanje da li će ih ti istaknuti muževi saslušati ili će ih javno ‘išibati’ i osramotiti kako bi im utjerali strah da više ne govore o tome (Dj 5:40).

Moji suci su u ovoj stvari pokazali da nisu htjeli poslušati Božju Riječ, jer nisu htjeli ispitivati jednostavne i jasne argumente kako bi vidjeli da li se oni temelje na Bibliji. No, Isus je imao stav da vjerski vođe ne bi trebali sebe smatrati jedinim mjerodavnim zastupnicima Božje riječi koji će svojim autoritetom odbaciti nekoga tko drugačije misli i govori, pogotovo ako taj nije dio njihove svećeničke klase. Suprotno tome, Isus je zastupao stav da se čak i vjerski vođe, ako su pravi obožavatelji, trebaju uvjeriti na Bibliji da li neki običan vjernik iznosi svoje učenje ili učenje koje je od Boga. Zato je rekao:

“Ono što naučavam nije moje, nego dolazi od onoga koji me poslao. Ako tko želi vršiti njegovu volju, on će znati je li to učenje od Boga ili ja govorim sam od sebe.“ (Iv 7:16,17)

Znamo da su na Isusa mnogi gledali kao na običnog tesarevog sina i da zbog toga nisu vjerovali njegovim riječima i djelima (Mt 13:54-58). Međutim, on je imao pravo iznositi učenja za koja je tvrdio da su ispravna. Od drugih članova zajednice, pa čak i od vjerskih poglavara je očekivao da se u to uvjeravaju, a ne da ga automatski sude.

Tako se desilo i sa mnom. Završio sam srednju školu drvnog tehnologa ali sam imao Isusov stav da slobodno kažem ono što smatram važnim jer sam bio uvjeren da će prije svega starješine, ako žele vršiti volju Božju, znati procijeniti da li je ono što govorim od Boga ili ne. Međutim, njihova namjera nije bila uvjeriti se ili opovrgnuti moje izjave nego ih u startu prikazati u negativnom svjetlu kao dokaz nepoštivanja postojećeg ustrojstva Vodećeg tijela starješina čija je riječ zakon, alfa i omega. Nisu htjeli doći u situaciju da se osobno uvjere u opravdanost mojih argumenata jer bi tim činom doveli u pitanje svoje povjerenje i odanost prema Vodećem tijelu. Bojali su se kompromitirati svoju ulogu jer su u tim stvarima već dali apsolutnu prednost i vjerodostojnost onome što piše u publikacijama Watctowera. Zbog toga je veliko pitanje - čiju volju vrše takvi starješine – ljudsku ili Božju volju.

Starješina koji je sudjelovao u odboru mi je rekao: "Mi te nećemo prisiljavati da se odrekneš svojih uvjerenja“. Drugi je rekao mojoj supruzi: ‘Mi ne možemo izbrisati iz njegove glave ono što je istražio’. Čak nisu htjeli prihvatiti moj prijedlog da, u vrijeme dok sam bio isključen ili nakon što me prime, sa mnom provedu neki biblijski tečaj i isprave moja navodno kriva razmišljanja. Bilo bi loše da su me prisiljavali na nešto protiv moje volje, ali je još gore što su sami bili prisiljeni odreći se svoje uloge da ispravljaju nekog koga muče sumnje. Kako onda oni mogu nekog vjernika koji je obožavao Boga na drugačiji način i vjerovao u drugačija učenja svoje crkve, strpljivo mjesecima pa čak i godinama posjećivati na domu i uvjeravati što uče Jehovini svjedoci, a ne žele odvojiti bar malo vremena da bi mene pomoću Biblije razuvjerili i dokazali kako su moja nova uvjerenja potpuno pogrešna. Zar sam ja manje vrijedan? Zar je lakše mene diskreditirati kao otpadnika koji zaslužuje isključenje, nego mi posvetiti dovoljno vremena da mi se na logičan i argumentiran način na temelju Biblije opovrgnu moje misli i uvjerenja do kojih sam došao? Ako me se samo isključi, a ne dokaže suprotno, onda i dalje u meni ostaje opravdana sumnja u ono što Zajednica uči. Takav njihov stav nema veze sa ispravljanjem nego sa utjerivanjem straha u sklopu potpune podložnosti vodstvu organizacije.

Ako me ne mogu i ne žele razuvjeriti, onda očito ne mogu ići protiv argumenata koje sam iznio čime samo indirektno potvrđuju da sam u pravu. Zašto se nisu potrudili analizirati razloge za i protiv mojih tvrdnji i ispraviti me u svemu što sam možda krivo zaključio. Zar zadatak jednog učitelja i zastupnika Božje riječi nije da najprije poučava i ispravlja, a ne da prvo sudi?

"Tko odgovara prije nego što sasluša, to mu je ludost i sramota.“ (Izr 18:13)

Njima je bilo jednostavnije samo reći: “Danijele, to što ti kažeš, tako ne ući Zajednica“. Najlakše je utvrditi da se dvije izjave ne slažu u nekim stvarima ili čak u cijelosti. To zna i malo dijete razlučiti. No puno zahtjevniji zadatak je utvrditi što je istina i s dokazima i argumentima pobiti sve ono što nije u skladu s istinom. Problem je u tome što nitko od starješina nema dopuštenje da to čini jer su oni samo produžena ruka Vodećeg tijela. Ako lokalni starješine nemaju te ovlasti, onda bi trebali tu stvar proslijediti onima koji smatraju da imaju pravo da u ime Zajednice razlučuju nadahnute izraze. No takvih službi nema. Zato sam se zalagao da Zajednica osnuje odbore koji mogu na višem nivou ispitivati nadahnute izraze, odnosno izjave koje su utemeljene na nadahnutoj Bibliji. Oni su to odbili, što samo pokazuje da u ovoj Zajednici ne djeluje sveti duh na način koji je bio u prvom stoljeću kada su neki kršćani imali poseban dar "sposobnosti razlučivanja nadahnutih objava“. Naime, iako bi svaki kršćanin trebao biti dovoljno duhovno zreo da razlučuje nadahnute izjave, svaka je skupština trebala imati bar neke pojedince koji bi služili s tim posebnim darom (1.Ko 12:10). No, tih duhovnih darova ne može biti u ovoj Zajednici jer se čak i to stavilo u okvire prava i odgovornosti koju bi trebali imati samo nekolicina ljudi u vrhu Zajednice.

U svakoj kršćanskoj zajednici će svećenik znati reći da ono što čuje nije u skladu sa učenjima svoje crkve, ali je veliko pitanje da li će biti spreman zastupati istinu ukoliko utvrdi da učenja njegove crkve nisu u skladu sa Biblijom. Velika većina to neće učiniti jer mogu izgubiti svoju reputaciju, službu, pa čak i članstvo u zajednici što kod Jehovinih svjedoka povlači za sobom čak i gubitak svakog druženja sa ostalim članovima zajednice. Zato u ovoj Zajednici starješine ne smiju pokazati da sumnjaju u zvanično učenje jer bi automatski izgubili imenovanje, pa iz te pozicije olako sude neke pojedince kao otpadnike. To mi sliči na situaciju u kojoj su se našli neki Židovski starješine. Ivan je za njih rekao:

“... jer su više voljeli slavu koja dolazi od ljudi nego slavu koju daje Bog.“ (Iv 12:43)

Takav negativan stav je rezultat kojeg proizvodi odanost organizaciji i čovjeku. Zbog takve odanosti i ponosa se židovski svećenici nisu htjeli odreći svoje pozicije pa su radije pristali progoniti svoju braću koja su se kao pravi i iskreni vjernici priklonili Isusu jer je dokazao da je imenovani Krist, Božji sin. Običan narod je slijedio svoje duhovne vođe. Bili su prisiljeni razmišljati kako odanost takvoj teokratskoj organizaciji znači potpuno se podložiti onome što uče i prosuđuju njihovi religiozni vođe. Slično je i danas u mnogim vjerskim zajednicama pa tako i u zajednici Jehovinih svjedoka. Potpuna odanost ovoj vjerskoj organizaciji podrazumijeva da se njeni članovi daju ukalupiti u sustav kolektivnog razmišljanja iza kojeg stoje najistaknutiji ljudi. Dok većina članova Zajednice prihvaća osude svojih starješina nad tim navodnim otpadnicima, među njima ima i onih koji znaju da isključeni pojedinci nisu otpadnici, ali se boje to javno priznati pred drugima kako i sami ne bi bili isključeni. No, ni to nije ništa novo jer su u ono vrijeme za Isusa “jedni govorili:

“On je dobar čovjek”, a drugi: “Nije, nego zavodi narod.” No nitko nije o njemu govorio javno jer su se bojali Židova.“ (Iv 7:12,13)

Naime bojali su se “jer su se Židovi već bili dogovorili da izopće iz sinagoge svakoga tko Isusa prizna za Krista“ (Iv 9:22). Činjenica je da su se vodeći ljudi dogovorili da izopće iz sinagoge svakoga tko izravno ili neizravno promiče svoju novostečenu vjeru u Isusa za svog Spasitelja i odbaci život po odredbama i pravilima Mojsijevog zakona. Takvim izopćenjem bi dotični izgubio puno toga. Npr. više ne bi mogao kupovati i prodavati među svojim narodom što bi otežalo život njemu i njegovoj obitelji. Bio bi sretan ukoliko bi bilo onih pojedinaca koji ga nisu odbacili, nego su pomagali njemu i njegovoj obitelji da se ne osjeća odbačenim. Ovakvu atmosferu straha je uvelo i Vodeće tijelo pa se može govoriti da i Jehovini svjedoci žive u okvirima farizejske politike straha i odbacivanja.

Dok su se većina prema meni odnosili kao najvećem grešniku od kojega okreću glavu i ne pozdravljaju ga, bilo je pojedinaca koji su sa mnom kontaktirali i dalje me smatrali svojim bratom u vjeri. Oni su to mudro i potajno činili jer su se bojali starješina i druge braće, ali su zato tim činom ipak odbili pokazati svoju potpunu odanost organizaciji koja je prisiljena na svoj način postavljati neka pravila kako ne bi izgubila stečenu reputaciju. Prije nego iznesem kako je sve to izgledalo i kako je protekao proces saslušanja pred Pravnim odborom, želim objasniti još neke razloge zbog kojih sam bio primoran da se posvetim istraživanju Biblije i uvjeravanju u ispravnost nekih tumačenja na kojima sam gradio svoju kršćansku vjeru i nadu.