Article Index

U potrazi za istinom

Tokom suđenja me je jedan od članova pravnog odbora pitao:

"Da li si kroz publikaciju Zajednice mogao biti potaknut da se ti trebaš sam uvjeravati u to što je istina?“

Rekao sam da me je prije svega sama Biblija poticala na to, a da u publikacijama Zajednice postoje općeniti savjeti što kršćanin treba činiti kako bi svoju vjeru temeljio na točnoj spoznaji. Apsurdno je što se u raznim publikacijama Zajednice nalaze mnogi savjeti kojima se uvijek iznova apelira da kršćani bilo koje vjerske zajednice trebaju čitati Bibliju s razumijevanjem i da se neovisno od svoje zajednice sami uvjeravaju u njena učenja, ali kad te savjete želi primijeniti netko od Jehovinih svjedoka, onda oni više ne vrijede. No ja sam takve savjete smatrao jednako važnim za sve kršćanske vjernike. Shvatio sam da moje razumijevanje nije ovisilo samo o onome što se uči unutar zajednice, nego i o onome što sam osobno mogao razumjeti, a da ne potkopavam vjeru u Krista. Kad nešto nisam mogao razumjeti ili prihvatiti kao biblijsku istinu, što sam trebao učiniti? Da li sam trebao šutjeti i čekati ili sam se mogao moliti za sveti duh koji daje razumijevanje svakome bez razlike? U Stražarskoj kuli od 15.9.2010. str.11. st.16. stoji:

"Možemo li očekivati da će nam Bog dati svoj sveti duh ako mi ne poduzmemo ništa kako bi ga dobili? Ne možemo. Osim što se molimo za njega, moramo se redovito hraniti iz Božje nadahnute Riječi (Izr 2:1-6).“

U Stražarskoj kuli od 15.2.2005. na str. 19. piše:

"Kad nešto ne možemo razumjeti, trebamo se moliti za Božju pomoć (…). Jehovu raduje kad si s ispravnim motivom postavljamo otvorena pitanja."

Prema tome, umjesto da se zadovoljim nekim ljudskim objašnjenjima koja nisam mogao potpuno razumjeti i prihvatiti, ja sam samostalno tražio po Bibliji kako bi našao odgovore na pitanja koja su mi se nametala. Zar nam Bog neće otvoriti oči i dati mudrosti ako uporno kucamo i tražimo? Zar njegov sveti duh ne smije zaobilazi hijerarhiju ljudi koji su sjeli na apostolsku stolicu? Zar je Jehova ikad zabranio da sveti duh djeluje na one koji su ga iskreno i s ispravnim motivima tražili kroz cijelu povijest sve dok nije počela era Društva Stražarske kule?

Kad je Isus rekao svojim učenicima: "Molite i dat će vam se. Tražite i naći će te“ onda ih nije uputio na postojeću organizaciju nego direktno na Boga preko svetog duha (Mt 7:7; Jk 1:5: 1.Iv 5:14,15). Osim toga, neke biblijske istine i tumačenja koje danas imamo nisu nastala od Vodećeg tijela jer su ih članovi odbora za pisanje samo prepisali od kršćanskih istraživača, bibličara i teologa drugih kršćanskih zajednica, dok su mnoga tumačenja koja je zastupao osnivač C. T. Russell odbacili kao lažna učenja. Da li onda može itko od nas reći da te iskrene kršćane drugih zajednica nije vodio sveti duh u njihovom razumijevanju Biblije? Vodeće tijelo ove Zajednice je očito potvrdilo i prihvatilo njihovo razumijevanje, a time i činjenicu da Krist na zemlji ima ljude koje vodi svojim duhom bez obzira što nikad nisu bili istaknuti članovi zajednice Istraživača Biblije niti Jehovinih svjedoka ili se još uvijek nalaze u drugim kršćanskim zajednicama.

Ljubitelji Božje Riječi, bez obzira kojoj zajednici kršćana pripadali, ne žele ta svoja saznanja skrivati čak ni od kršćana koji pripadaju drugim kršćanskim zajednicama jer smatraju da smo po Kristu svi braća koja su, zbog stava isključivosti svojih religioznih vođa, postali članovi različitih kršćanskih zajednica. Takvi pojedinci uvijek mogu služiti svima koji također teže za pravom spoznajom tako da se na kraju sve crkvene zajednice koriste njihovim pisanim djelima. Oni kršćani koji teže za dubljom istinom, kako ne bi bili zavedeni nekim pogrešnim učenjima i opterećeni ljudskim zahtjevima, mogu imati prednost da im Božji sveti duh otkrije mnoge istine neovisno o tome što uči njihova zajednica. O takvim pojedincima koji istražuju Bibliju i u njoj traže istinu sam mogao često čitati. U Stražarskoj kuli od 15.7.2002. je istaknuto što je u vezi toga rekao Klement Aleksandrijski, koji je živio u drugom i trećem stoljeću:

"Oni koji teže za savršenošću neće stati u svojoj  potrazi za istinom tako dugo dok u Svetom pismu ne pronađu dokaze za ono što vjeruju.“ (str. 18)

Dok Vodeće tijelo promovira i hvali one koji u Bibliji traže dokaze za ono što vjeruju, ono ipak nekim nepisanim pravilom brani svojim članovima da se sami uvjeravaju u ono u što nas oni uče. Umjesto da nam to izravno zabrani nekom jasnom negacijom, oni tu zabranu upakiraju u izjavu koja ima pozitivan prizvuk. Tako u Stražarskoj kuli od 15.2.2005. kaže:

"Svaki kršćanin – bio mlad ili star – treba sebi dokazati da je ono u što vjeruje doista istina o kojoj govori Biblija.“ (str. 19)

Na prvi je pogled ova izjava na svom mjestu i rado bi je prihvatio svaki kršćanin, ali kad se o njoj želi raspravljati i kad se istakne njen pravi smisao, onda se vidi da je ona unaprijed dobro smišljena.  Prema kontekstu se ovdje očito misli samo na Jehovine svjedoke (kršćane) koji bi trebali sami sebi nešto dokazati? Ali što to? Kao što se vidi, nama se ovdje sugerira da sebi dokažemo “da je istina“ ono u što nas Zajednica želi uvjeriti, a ne “da li je to istina“ o kojoj govori Biblija. Naravno, ako je sve to istina onda se ona može dokazati pomoću Biblije, ali ako nešto od onoga u što vjerujemo ne možemo dokazati da je istina, onda imamo pravo istražiti i uvjeriti se u onu istinu o kojoj govori Biblija. To je ono što Vodeće tijelo traži od svih kršćana koji se nalaze u drugim kršćanskim zajednicama, a što se treba odnositi i na Jehovine svjedoke. Umjesto da se smatraju ‘razboritima’ oni su trebali to i pokazati jednom drugačijom, odnosno razboritom izjavom koja bi glasila:

"Svaki kršćanin – bio mlad ili star – treba sebi dokazati da [li] je ono u što vjeruje doista istina o kojoj govori Biblija.“

Žalosno je što ova Zajednica olako i na bezobziran način odbacuje svoje članove koji se ne mogu uvjeriti u njenu ‘institucionalnu istinu’, a posebno one koji se nakon dokazivanja uvjere u nešto drugo. Nažalost, velika većina kršćana se zadovoljavaju sa tuđim gledištima i tumačenjima, pogotovo ako im ona škakljaju uši i tu stanu u svojoj potrazi za istinom. Oni koji teže za ‘savršenstvom’ ne staju na tim granicama. Ja sam jedan od takvih. Kad sam osjetio tu potrebu počeo sam tražiti u Svetom Pismu dokaze koji bi potvrđivali ono u što sam trebao vjerovati. Nisam bio zadovoljan sa nekim tumačenjima jer ih nisam mogao sam sebi potvrditi pomoću Biblije. Iznenadio sam se kad sam otkrio pravu istinu koju se može biblijski dokazati, a koja sa tim istim argumentima pobija onu institucionalnu istinu. No, problem nastaje kad to što otkrijemo moramo sakrivati od drugih kao da je riječ o otrovu koje može narušiti njihovo duhovno zdravlje. To će biti tretirano kao otrov (hereza) sve dok ta ista istina ne dođe od Vodećeg tijela, ako uopće i dođe. Spoznao sam da ima nekih institucionalnih učenja koje se samo djelomično temelje na Bibliji, a koje Vodeće tijelo, unatoč svim pravovaljanim dokazima i argumentima ne želi mijenjati. Promjenom tih tumačenja bi potkopali svoju istaknutu poziciju i temelje cjelokupnog Društva Watchtower.

Zajednica je od mene tražila da ljudima drugih kršćanskih zajednica na temelju te publikacije ukažem da preispitaju svoju religiju. No ja sam nakon nekog vremena službe u svojoj Zajednici imao želju da preispitam svoju religiju i njene nauke koje mi nisu bile razumljive. Religija je samo organizirani i točno utvrđeni sistem vjerovanja i bogoslužja koja stavljaju Boga u središte, no vjera je više od toga. Ona je više od uvjerenja. Ona je osobna stvar svakog pojedinca i treba se temeljiti na Isusu koji je “put, istina i život“ i na biblijskoj spoznaji u koju nas Biblija uvjerava. Iako religija može u mnogim stvarima zastupati istinu iz Božje Riječi, dešavalo se da je svaka nova zajednica kršćana, koja se u prošlosti formirala, svoje postojanje utvrdila na svojim spoznajama i tumačenjima koja su se u nekim stvarima razlikovala od postojećih kršćanskih zajednica, tako da su upravo na tim razlikama nastale mnoge nove zajednice. Tako su često čak one nebitne razlike postale temelj za isticanje vlastite ‘istine’ kao jedinog prihvatljivog načina razmišljanja, učenja i bogoslužja. Danas se te razlike potiskuju putem ekumenizma kako bi se istaklo zajedništvo u Kristu svih kršćanskih vjernika bez obzira kojoj zajednici pripadali.

Prema mojem dubokom uvjerenju kršćanstvo je za razliku od drugih konfesija jedina prava religija. Svaka se kršćanska zajednica koja udovoljava osnovnim i temeljnim vrijednostima kršćanstva može smatrati pravom religijom. To se može temeljiti na principu po kojem je Isus prosuđivao sedam azijskih skupština i još uvijek ih držao u svojoj ruci neke od njih koje su odstupale od osnovnih kršćanskih vrijednosti. Neke od njih su tolerirali blud, kriva učenja, formalistički pristup vjeri i sl. No sve su svoju vjeru temeljile na Isusu. Iako same nisu odražavale izvorni duh kršćanstva dano im je da uvide svoj grijeh i da se pokaju. Čak i unutar takvih skupština ili kršćanskih zajednica koje odražavaju duh tih sedam skupština, postoje pojedinci koji svoju podložnost prije svega pokazuju prema Kristu pa odudaraju od većine koji slijepo podržavaju svoje starješine i vjerske vođe. Stoga se ne može govoriti o jednoj i jedinoj pravoj kršćanskoj zajednici jer je svima dano da slijede Krista i da čuju što duh govori skupštinama. Krist je taj koji će iz svih tih zajednica sakupiti sebi one koji su ga dostojno slijedili na putu kojeg je on utemeljio.

Da bi se što više razlikovala od ostalih kršćanskih zajednica, zajednica Jehovinih svjedoka je išla u krajnosti u nekim tumačenjima i postavkama kojima je željela dokazivati postojanje samo jedne jedine prave kršćanske zajednice. Zbog toga je zabranjeno da itko od njenih članova dovodi u pitanje čak i ta, za našu vjeru, nebitna učenja, tumačenja i uvjerenja. Međutim, mene su upravo takva učenja i uvjerenja dovela u situaciju da budem isključen kao heretik i otpadnik. Naime, ja sam bio naveden prihvatiti živjeti po pravilima i učenjima svoje Zajednice. Budući da sam dao puno povjerenje istaknutim starješinama, nisam uzeo dovoljno vremena da pažljivo proučim Bibliju, osim što sam dragovoljno prihvaćao ono što sam učio na sastancima i kroz publikaciju. Sve sam promatrao njihovim očima kroz njihove naočale. Čak sam se krstio u uvjerenju da pripadam jedinoj pravoj kršćanskoj zajednici koju nisam trebao preispitivati jer sam poučen da ona zastupa samo istinu. No razum mi je prilikom čitanja i istraživanja Biblije često dolazio u sukob s onim što sam učio pa sam iz ljubavi prema Bogu i istini počeo dublje ispitivati sve ono što sam čitao i slušao i to uspoređivao s Biblijom. To sam činio iz istih razloga koje je Vodeće tijelo tražilo od pripadnika drugih kršćanskih crkvi. Savjete koji su navedeni u njenim publikacijama sam smatrao razumnim pa sam postupio po njima kao svaki pravi kršćanin. Evo nekih od njenih savjeta:

"Moramo ispitati, ne samo što osobno vjerujemo, već i ono što naučava religiozna zajednica kojoj pripadamo. Da li su njene nauke potpuno u sukladnosti s Riječju Božjom, ili se zasnivaju na ljudskim predanjima? Ako ljubimo istinu tada se ne trebamo plašiti takvog ispitivanja, jer svaki od nas treba iskreno željeti da upozna volju Božju obzirom na nas, i da ju tada i vrši - Ivan 8:32.“ (Istina koji vodi do vječnog života, str.13, pogl. "Zašto trebamo ispitati svoju religiju")

"Želimo li Božje odobravanje, moramo biti sigurni da je ono što vjerujemo suglasno s naukama Biblije... Kako bi reagirao ako ti se dokaže da je ono što vjeruješ krivo? Pretpostavimo da se prvi put voziš automobilom u neko mjesto. Imaš auto kartu, ali nisi uzeo vremena da je pažljivo proučiš. Netko ti je rekao da kreneš određenim putem. Ti iskreno vjeruješ da ti je pokazao pravi put. Ali, što ako to nije točno i netko te upozori na zabludu? Što ako na temelju tvoje vlastite karte pokaže da si na krivom putu? Zar radi ponosa ili svojeglavosti ne bi priznao da se nalaziš na krivom putu? Budi stoga spreman promijeniti se ako istraživanjem vlastite Biblije saznaš, da se u religioznom pogledu nalaziš na krivom putu." (Vječno živjeti, pogl. 3. st.12,20. "Stvarni značaj tvoje religije")

Mogu reći da su mnoge teme u raznim časopisima i publikacijama bile dobro i detaljno objašnjene što mi je davalo razloga da cijenim sve ono što sam naučio od Zajednice. To cijenjenje nisam izgubio čak ni onda kada sam nailazio na dokaze koji su jasno ukazivali da me u nekim stvarima drže u zabludi. Vidio sam da me Biblija usmjerava do određenog mjesta i cilja sasvim drugim putem od onoga koji je bio zacrtan u publikacijama Zajednice. Taj put je već bio otvoren pa mi je bilo upitno i nejasno to što Zajednica ide nekim svojim putem koji ima nekih krivih smjerokaza. Smatrao sam da Vodeće tijelo postupa poput samouvjerenog vodiča koji se nije dobro razumio u karte i znakove pa je pokušavao utrti neki svoj sporedni put kojeg su označili kao jedini ispravni put. No, kad je u pitanju jedini pravi put, onda je to Isus, a ne neka religija sa svojim načinom bogoslužja i organiziranim ustrojstvom. Isus je Put (način života i razmišljanja) kojim hode kršćani svih kršćanskih zajednica bez obzira što se one razlikuju u nekim učenjima i postavkama, a koje su podijeljene na institucionalnoj i doktrinarnoj razini.

Teološka učenja i tumačenja mogu olakšavati ili čak otežavati duhovnu snagu, vjeru i nadu dok se nalazimo na tom kršćanskom putu spasenja, ovisno o tome tko nas i s kojim ciljem predvodi u duhovnim aktivnostima i bogoslužju. Da li sam trebao ispitati svoju religiju i ono što ona uči? Očito jesam i to sam učinio na način da sam se oslobodio bilo kakvog unaprijed stvorenog učenja i tumačenja. Prije svega sam želio imati Božje odobravanje, a ne isključivo ljudsko. Nisam se želio više emotivno vezati za neko učenje samo zato što mi se ono po nekom objašnjenju učinilo prihvatljivim, nego sam želio biti nepristran prema učenjima svoje Zajednice. Kao takav sam bio pozvan da učinim ono što je Vodeće tijelo zahtijevalo od svih koji se žele uvjeravati u biblijsku istinu. U brošuri “Jehovini svjedoci – tko su oni?“ stoji napisano:

“Jehovini svjedoci smatraju da sva religiozna učenja treba ispitati jesu li u skladu s nadahnutim Svetim pismom, bez obzira na to je li riječ o učenju koje zastupaju oni (JS) ili netko drugi.“ (str. 4)

Zajednica ovdje traži od drugih ljudi da slobodno ispituju sva njena učenja i uspoređuju sa Biblijom, ali prešutno odbija svaku mogućnost da bilo tko od njenih krštenih članova u tom ispitivanju dovede u pitanju njena tumačenja. Tako neke osobe na temelju publikacija za proučavanje s oduševljenjem prihvate njena učenja i postaju Jehovini svjedoci. Međutim, kad netko nakon krštenja sve više čita Bibliju i uoči da mu neka učenja koja je prihvatio i nisu baš prihvatljiva, onda se suoči s činjenicom da se članovima zajednice zabranjuje ispitivati takva učenja kako se ne bi dovodilo u pitanje institucionalnu istinu i autoritet onih koji stoje iza te istine. Unatoč tome ja sam bio motiviran da ispitam svoja uvjerenja kako bi bio siguran da su ona u skladu sa biblijskim izvornim učenjem. To je bilo važno za moju vjeru u Boga i povjerenje u ljude koji predvode Zajednicu. Što sam trebao učiniti? Da li sam se trebao bojati da ću možda otkriti nešto što će poljuljati moju vjeru? U Stražarskoj kuli od 1.10.2011. stoji:

“U crkvama se zna čuti da vjerska uvjerenja nije dobro uspoređivati s onim što stoji u Bibliji, da je Biblija prekomplicirana i da je ne može svatko razumjeti. Međutim Isusovi su učenici uglavnom bili obični ljudi koji nisu završili rabinske škole, a ipak su razumjeli njegove pouke. Neki se pak ustručavaju preispitati svoja vjerovanja jer misle kako bi time pokazali da im nedostaje vjere. No, mislite li da bismo izazvali Božje negodovanje ako bismo, u želji da razumijemo što ona traži od nas, istraživali Bibliju? Nije li Bog svoju nadahnutu riječ upravo zato i dao ljudima? Biblija potiče svakog od nas: „Utvrdite što je Božja volja – što je dobro, ugodno i savršeno“ (Ri 12:2).“

Ja sam se tek nakon svog isključenja uvjerio da i Zajednica kojoj sam pripadao ne odobrava svojim članovima da ispituju svoja vjerska uvjerenja - kako ona vjerovanja koja su prihvatili do krštenja, tako i ona nova učenja koja nazivaju ‘novo svjetlo’. Oni ne žele da ih sami uspoređujemo s onim što stoji u Bibliji, jer bi vlastitim istraživanjem mogli doći do drugačijih uvjerenja koja se ne slažu s njenim učenjima što bi dovelo do odstupanja od doktrinarnog jedinstva.

Koncept zajedničkog proučavanja publikacija je takav da se neprimjetno vrši pritisak na naše umove tako da pod svaku cijenu moramo potvrditi samo ono što nam se daje kao objašnjenje. Ukoliko ne možemo odmah razumjeti njihovu interpretaciju istine, nama se opet nudi samo jedan način razmišljanja kako bi na kraju samo njihovo tumačenje prihvatili kao istinu, jer navodno bi svako drugačije objašnjenje bilo krivo. Zato se mnogi ustručavaju preispitati svoja vjerovanja jer misle kako bi time izazvati Božje negodovanje. Ja sam se toga straha oslobodio, ali sam se zato suočio sa negodovanjem starješina koji su moje novostečeno razmišljanje i novo uvjerenje okarakterizirali kao otpadništvo.

Starješine uopće nisu uzeli u obzir da ničim nisam proturječio vjeri u Jehovu i Krista, da se uopće nisam pobunio protiv Boga niti da sam svojim drugačijim razmišljanjem umanjio temeljnu vrijednost istine. Time su otišli preko mog dostojanstva jer nisu uzeli u obzir da i ja imam pravo ispitati svoja vjerovanja kao i svaki drugi vjernik koji je svoju vjeru stekao u nekim drugim kršćanskim zajednicama. U izdanju Stražarske kule od 1.9.2010. "Kako se možete sačuvati prevare?“ piše:

"Iskoristite ono što vam je Jehova Bog dao. Kao prvo dao vam je razum kako biste mogli razlikovati istinu od laži (1.Iv 5:20). ... I što je najvažnije, Bog vam je dao nešto što vam može pružiti sigurnu zaštitu. Radi se o svetim spisima... Nemojte dozvoliti da vas netko prevari "nazoviznanjem“, nego pomoću Božje Riječi utvrdite što je istina (1.Ti 6:20,21). Budite poput plemenitih muškaraca i žena kojima je apostol Pavao propovijedao u Bereji. Ne samo da su s oduševljenjem prihvatili ono čemu ih je apostol Pavao poučavao nego su i "svaki dan istraživali Pisma da vide je li to tako“ (Dj 17:11). Nemate se razloga bojati na taj način ispitivati svoja vjerovanja. Ustvari, Biblija vas potiče da "sve ispitujete“, odnosno da ispitate neko učenje prije nego što ga prihvatite kao istinu (1.So 5:21). Krajem 1.stoljeća apostol Ivan upozorio je suvjernike: "Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga" (1.Iv 4:1). Iako se ponekad čini da je neko vjersko učenje „nadahnuto“, odnosno da potječe od Boga, ipak je mudro da prije nego što ga prihvatimo kao istinu istražimo što o tome kaže Biblija (Iv 8:31,32).“ (str. 10,11)

Ovo je još jedan dokaz kako Vodeće tijelo jedno piše, a sasvim drugačije misli kad su u pitanju vjernici njihove zajednice. Ovdje su dva važna savjeta koja sam oduvijek trebao koristiti u svom traženju istine. Trebao sam koristiti ‘razum’ i ‘Bibliju’, a ne povjerenje u ljude koji s određenim autoritetom stoje iza svojih tvrdnji. Meni je bio važan kontekst, a ne samo izabrani biblijski tekst kojim se može podupirati svaka ljudska izjava, pa čak i ona koja nije točna. Ovdje jasno stoji: "pomoću Božje Riječi utvrdite što je istina“.

Vjernici u gradu Bereji nisu izjave koje su čuli utvrđivali pomoću poslanica koja su napisali apostoli (kao što bi to bile publikacije Watctowera), nego pomoću Biblije koja je bila dovoljno jasna i razumljiva da je svaki iskreni vjernik mogao koristiti kako bi razlikovao njenu istinu od one ljudske. Berejci su tako imali pravo da i tekstove samih apostola provjeravaju pomoću Biblije, a danas svaki čovjek na tom ustanovljenom principu ima pravo pomoću Biblije provjeravati ono što piše u publikacijama neke kršćanske zajednice, bez obzira tko stajao iza tih tekstova. Sasvim je normalno da će duhovno gladni ljudi s oduševljenjem prihvatiti nešto što im škalja um i srce, ali se s tim ne treba zadovoljiti i misliti da je sve to što čujemo zaista ispravna hrana. Da bi je prihvatili kao temelj naše vjere treba je istražiti pomoću Biblije i vidjeti da li je to što smo čuli ili pročitali zaista tako. To je biblijski način uvjeravanja kojeg je i apostol Ivan tražio od svojih ‘suvjernika’, dok članovi Vodećeg tijela to ne zahtijevaju od svojih ‘suvjernika’, nego samo od vjernika drugih kršćanskih zajednica. Tako se u jednom traktatu kojeg je izdao Watchtower pozivaju ljudi drugih kršćanskih zajednica da pristupe Jehovinim svjedocima. U njemu izmeđuostalog stoji:

“... Zar niste nikada pomislili – da pošto postoje tolika različita tumačenja sadržaja jedne iste knjige – da NE MOGU SVA TA TUMAČENJA BITI ISPRAVNA, TOČNA I ISTINITA? A zašto ne bi Vi – kao inteligentna misaona jedinka – SAMI mogli odlučiti i uvjeriti se - koja su tumačenja ispravna? Zar zaista vjerujete da Vaš razum i Vaše logično prosuđivanje stvari nije sposobno da odlučujete u tim životovažnim pitanjima – kako Vas to uvjeravaju ljudi – koji za sebe tvrde da jedino oni mogu objašnjavati tu knjigu?...“

Apsurdno je da upravo vodeći ljudi, tj. članovi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka za sebe tvrde da jedino oni mogu objašnjavati Bibliju. Takvo isticanje sebe su u gornjem tekstu prikazali kao nešto negativno, a ipak se upravo oni tako postavljaju. S druge strane ono što je gore opisano kao pozitivno, oni u svojoj zajednici doživljavaju kao negativno. Naime, kad od svojih članova traže da se uvjeravaju u biblijsku istinu, onda to traže upravo na način da ignoriraju nas kao inteligentne misaone jedinke tražeći od nas da ne vjerujemo svom razumu i logičnom prosuđivanju nego samo u ono u što nas oni uvjeravaju. Takvim stavom žele ostaviti dojam da iza onoga što oni kažu ne stoje samozvani navjestitelji koji mogu u svojoj samouvjerenosti i revnosti donijeti neku drugačiju dobru vijest, nego pomazanici koje očito ne mogu pogriješiti jer kroz njih direktno govori Bog (Gal 1:7,8).

Velika većina onih koji vođeni nekom logikom prihvate neka njihova istinita tumačenja, prihvate usput i ostala tumačenja koja su samo djelomično usklađena s Biblijom. Kasnije prihvaćaju i nova ili promijenjena tumačenja jer imaju neko povjerenje da iza toga stoje ljudi koji znaju što govore. Zato mnogi kršteni članovi više ne čitaju publikaciju Watctowera kroz vlastito preispitivanje, niti idu na sastanke da misle svojom glavom nego samo da usvoje nečije unaprijed stvoreno mišljenje. Za takve veću snagu ima stavak koji kaže “ne oslanjaj se na vlastiti razum“ nego stavak koji kaže “služimo Bogu koristeći svoj razum“. (Izr 3:5; Rim 12:1).

Kad se uzme kontekst ovih gornjih izjava onda je vidljivo da naš razum ne možemo mjeriti s Božjim, ali da ga ipak trebamo koristiti kako bi bili sigurni da služimo Bogu na prihvatljiv način. Stoga je Bog ljudima dao svoju Riječ koja je mjerilo da li ćemo prihvatiti nečije tumačenje ili ne. Kao što u spomenutom traktatu piše, točno je da se ljudi mogu “SAMI“ uvjeriti koje je tumačenje ispravno ukoliko to žele učiniti. Tako se nešto zahtijeva i od mladih ljudi koji su od svojih roditelja odgajani u duhu onoga što uči zajednica Jehovinih svjedoka kao što piše:

"... moraš sam sebi dokazati da su tvoja vjerovanja i moralna načela ispravna (2.Ko 13:5). ...  čak i onome tko je odvažan može biti prilično teško braniti nešto u što nije posve uvjeren. Zašto se onda ne bi sam uvjerio da je ono što si naučio iz Biblije (putem publikacija Zajednice) doista istina? Mogao bi početi s osnovnim biblijskim učenjima. ...bilo bi dobro da što prije ustanoviš imaš li bilo kakve sumnje u pogledu biblijskih učenja (iza kojih stoji Zajednica) kako bi u vezi s tim mogao nešto poduzeti (Dj 17:11). ... Ako si tinejdžer, to je dob u kojoj više nego ikad prije učiš "koristiti svoj razum“ (Rim 12:1,2). Iskoristi to vrijeme kako bi ozbiljno razmišljao o tome što tebi osobno znači biti Jehovin svjedok. ... jedan od osnovnih ciljeva na kojem možeš raditi jest dokazivati sebi da je ono što stoji u Bibliji istinito“. (Stražarska kula,15.11.2010. str. 8,9,12)

Iako Vodeće tijelo nije pobornik nečijeg neovisnog istraživanja i uvjeravanja, ono je ovdje ipak zahtijevalo da se svatko od nas treba "sam uvjeriti“ da je istina ono što smo naučili iz Biblije.

U gornjem tekstu se koristi jedno sasvim pogrešno pravilo dokazivanja istine, jer se traži da se uvjerimo u ono što ova Zajednica tumači i da to dokažemo sebi pomoću njenih argumenata. Ali, kako ćemo dokazati što je istina ako smo usmjereni samo u ona objašnjenja koja su navedena u publikacijama Zajednice. Činjenica je da ta objašnjenja mogu odstupati od biblijskog konteksta? Da bi bili sigurni kako su ta objašnjenja u potpunoj suglasnosti s Biblijom, moramo najprije sami sebi to dokazati. Ali kako? Mudar savjet kojeg Vodeće tijelo traži od drugih je isto tako važan i za nas, a on glasi:

"Iako se ponekad čini da je neko vjersko učenje “nadahnuto“, odnosno da potječe od Boga, ipak je mudro da prije nego što ga prihvatimo kao istinu istražimo što o tome kaže Biblija.“

Taj savjet je važan i za nas jer je više puta Vodee tijelo uvjeravalo svoje članove u neke istine koje su mijenjali i korigirali, pa čak i odbacili kao krive. Čak su napisai:

"Nemate se razloga bojati na taj način ispitivati svoja vjerovanja.“

Izraz "svoja vjerovanja“ ukazuje da svatko od nas može imati vjerovanja i učenja koja je stekao u svojoj zajednici i koja se ne bi trebao bojati sam ispitati ukoliko mu se nametnu drugi dokazi ili možda sam dolazi do nekih činjenica koja traže takvo ispitivanje. To je bio i moj način na koji sam ispitivao svoja vjerovanja jer sam postupio po primjeru plemenitih Berejaca i po savjetu kojeg je apostol Ivan dao svojim suvjernicima. Na takve savjete sam i ovdje naišao:

"Dok čitaš Bibliju ili biblijske publikacije, razmišljaj o onome što čitaš. Ako pažljivo pratiš tijek misli, mogla bi ti se nametnuti neka pitanja. Možda ih možeš zapisati i kasnije potražiti odgovor na njih. Obično najdublje istražujemo ono što nas posebno zanima. Ono što na taj način naučimo postaje dio naše osobne duhovne riznice u koju možemo posegnuti kada zatreba (Mt 13:52).“ (Stražarska kula, 15.7.2010. str. 24)

Ovo je bio moj pristup Bibliji. Ono što su govorili i pisali apostoli u prvom stoljeću je bilo predmet ispitivanja kako onih koji su trebali postati kršćani, tako i onih koji su to već bili. Svi oni su te misli, izjave i pisma mogli provjeravati na temelju Pisma kako bi se uvjerili da li se slažu s Biblijom. Ako su ljudi u Bereji koristili samo Bibliju kako bi se uvjeravali u ono što govore apostoli, onda je Biblija očito dovoljno jasna svakom običnom vjerniku da njena učenja usporedi sa izjavama i poslanicama onih koji je zastupaju. Zato sam i ja koristio Bibliju da ispitam svaku izjavu i tumačenje koje mi se nametalo preko biblijskih publikacija. Nisam bio poput većine koji koriste samo ponuđene biblijske stavke da potvrde ono što piše u publikacijama, nego sam pomoću Biblije istraživao i druge biblijske stavke koji su mi davali jasniji odgovor na sva pitanja koja su mi se javljala i na sve nelogičnosti koje sam uočavao. Sve sam to zapisivao u svoju riznicu u koju sam često znao posegnuti kako bi je nadopunio s još jasnijim logičnim argumentima. Sada bi tu svoju duhovnu riznicu, po savjetu svojih starješina, trebao potpuno uništiti kako ne bi mogao u nju posegnuti jer je ona, po njihovom mišljenju, puna otrova. Međutim, ta riznica je za mene dokaz da sam već u nekim stvarima bio u pravu i da se u njoj nalaze potpuno opravdani argumenti kojima nitko razuman ne bi mogao proturječiti. Svatko tko bi ispitao moje tvrdnje bi shvatio da nas čak i vlastita zajednica može držati u zabludi. Tako u članku “Pazite da ne budete prevareni“ stoji:

"... svi se nalazimo u takvoj opasnosti. Čak bi smo mogli biti (namjerno ili nenamjerno) prevareni i u vezi s vjerskim učenjima koja su nam prirasla srcu... Naravno, osoba koja nije svjesna toga da joj netko namjerno (ili nenamjerno) netočno prikazuje činjenice  - i na taj način drži u neznanju, dovodi u nedoumicu i čini bespomoćnom“ – nalazi u velikoj opasnosti. Najtužnije je to što se osoba (čak i cijela Zajednica) koja je prevarena ili obmanuta vrlo često uporno drži svojih vjerovanja usprkos snažnim dokazima koji osporavaju njihovu vjerodostojnost. Možda se toliko emocionalno vezala za njih da jednostavno zatvara oči pred svim dokazima koji bi mogli dovesti u pitanje ta vjerovanja. .. Vjerska učenja koja su vam prirasla srcu možda postoje već stoljećima  i možda se prenose s generacije na generaciju. No to ne znači da su bezuvjetno istina“.(Stražarska kula, 1.9.2010. str. 10,11)

Zajednica je ove misli namijenila članovima drugih kršćanskih zajednica, ali one se i te kako trebaju odnositi na sve koji žele biti razboriti i zreli kršćani, a koji ne bi smjeli slijepo vjerovati u sve što iznosi njihova zajednica, bez obzira što mnoga njena učenja mogu biti u skladu s biblijskom istinom. Čak i neke laži i zablude mogu u sebi sadržavati veliki postotak istine, pa ih je teže odbaciti ukoliko nam prirastu srcu. Nama se preko publikacija i sastanaka daju mnogi dokazi naše vjere koje vjernici ne bi smjeli dovoditi u pitanje. S druge strane nam se prezentiraju argumenti koji idu protiv vjerovanja drugih kršćanskih zajednica. Zato Svjedoci znaju raspravljati samo s argumentima koji im se stavljaju u usta, a s kojima lako mogu ulaziti u razgovor sa ljudima drugih religioznih zajednica i to samo sa onima koji su nedovoljno upućeni u Bibliju i svoja vjerovanja. No, kad naiđu na osobe koje imaju čvrste argumente za svoja vjerovanja ili pak na nekim stavcima dokazuju njihovu zabludu, onda vrlo brzo odustaju od daljnje rasprave jer su poučeni da su u svakom slučaju Svjedoci u pravu i da nemaju razloga ulaziti u raspravu oko osporavanja svojih učenja.

Npr. prije mnogo godina (od 1929 – 1962.god.) je svaki katolik mogao osporavati Svjedoke u tumačenju stavka iz poslanice Rimljanima 13:1, jer je za razliku od njih katolička crkva, kao i sve ostale zajednice ispravno tumačila taj stavak. Međutim jedan Svjedok, koji bi pokucao na njihova vrata, i suočio se s njihovim gledištem bi tada, najprije odbacio suprotno mišljenje ili bi brzo završio razgovor o toj temi. Bez obzira što se ti suprotni argumenti potpuno temelje na Bibliji, Svjedoci bi ustrajali na svojem tumačenju, čak i onda kad bi im i vlastiti razum govorio drugačije. Oni bi članove drugih kršćanskih zajednica pokušavali uvjeravati u nešto što nije točno i to na temelju onoga što piše u publikacijama Watctowera preko kojih – po tvrdnji Vodećeg tijela - Bog stavlja svoje riječi u njihova usta i objašnjava svoju nadahnutu i napisanu Riječ. Time Svjedoci samo pokazuju da će se radije opirati onome što sveti duh govori kroz Bibliju i braniti ljudsko mišljenje koje se može pokazati kao netočno nego jasno biblijsko učenje koje je razumljivo čak i drugim kršćanskim zajednicama. No, kad je Vodeće tijelo promijenilo svoje tumačenje po tom pitanju, onda je to trebao biti 'novo svjetlo'.

Međutim, kako to da su katolici i drugi imali to svjetlo razumijevanja dok su Svjedoci imali krivo tumačenje i pogrešno razumijevanje? Zašto su Svjedoci trebali automatski odbaciti istinu po tom pitanju samo zato što su na nju ukazivali kršćani iz druge kršćanske zajednice? To samo govori o njihovom pogrešnom stavu prema onome što stoji u Bibliji koju će radije obezvrijedili zbog odanosti čovjeku i organizaciji. To također pokazuje da velika većina njih olako odbacuje čak i ono što nam preko našeg zdravog razuma svjedoči Božji sveti duh jer smo poučeni da se u tom slučaju, kad se suočimo s drugačijim uvjerenjem, radije pokorimo onome što govori Vodeće tijelo, a ne onome što u nama svjedoči vlastiti razum ili Božji duh. Zar to nije opasno stanje tvrdokornog srca kakvog su pokazivali i velika većina Židova kojima je Stjepan rekao:

“Ljudi tvrdokorni i neobrezanih srca i ušiju! Vi se uvijek opirete svetom duhu — kako su činili praoci vaši, tako činite i vi.“ (Dj 7:51)

Istina koja se može oboriti biblijskim argumentima u biti nije prava istina. U skladu s tim Vodeće tijelo nikad nije napisalo kako razgovarati i raspravljati sa onom braćom koja su došla do nekih novih saznanja i činjenica koja proturječe našem vjerovanju i zato se nitko ne upušta u raspravu s njima jer bi vjerojatno i sami bili navedeni da prihvatimo ta nova saznanja. No, što ako iza njihovih tvrdnji stoji sveti duh i Božja Riječ, a mi ih smatramo otpadnicima i hereticima smo zato što ih je Vodeće tijelo unaprijed osudilo kao takve? Iako smo citirali misao u kojoj oni kažu kako se “ne bi trebali bojati ispitivati svoja vjerovanja“, očito je da su oni nametnula strah da u svoja ispitivanja ne uključujemo informacije koje dolaze od drugih. Čega se treba bojati – da li od laži ili od istine? Zato starješine zabranjuju da bilo tko ulazi u rasprave sa mnom i sa meni sličnima. Mi moramo šutjeti ili će nas označiti kao otpadnike s kim nitko od braće neće smjeti razgovarati.

U čemu je onda problem? Problem leži u samoj postavci na kojoj se temelji cijela hijerarhijska struktura ove vjerske organizacije, a koju predvode ljudi koji su sami sebe proglasili Božjim glasnogovornicima. Ti ljudi sebe dovode u vezu sa Isusom i apostolima i često citiraju Bibliju iznoseći mnoge biblijske istine, pa ih vjernici automatski prihvaćaju za svoje duhovne vođe. Zato nije ništa neobično da vjernici, koji su puno povjerenje dali takvim ljudima, dolaze u situaciju da teško prihvaćaju istinu iako je ona Riječ Božja. S druge strane, neke krive izjave i tumačenja koja se prikazuju kao istina prihvaćaju s oduševljenjem i bez pogovora. No, upravo u ovakvim postavkama duhovnog vodstva treba biti oprezan jer Biblija kaže da nas čovjek u svojoj revnosti može voditi svojim putem koji može biti puno teži od onog puta kojeg nam je Isus ostavio. Najgore prolaze oni vjernici koji se žele više pokoriti Bogu nego čovjeku. Njih se optužuje da svojim drugačijim razmišljanjima, a koji mogu biti istinita, ruše jedinstvo Kristove skupštine. Zbog toga su kroz cijelu povijest takvi trpjeli od ruku onih koji su sami sebe postavljali kao najviše Kristove predstavnike. Međutim, onaj tko dobro poznaje Krista zna da on ne stoji iza onih sljedbenika koji se svojim znanjem i autoritetom prikazuju nadmoćniji od drugih. Takvi ga istinski ne poznaju iako tvrde da ga zastupaju.

Članovi Zajednice se u najmanju ruku nesvjesno drže nekih učenja i postavki koja su svima prirasla srcu. To znam po sebi jer sam također bio emotivno vezan za mnoga učenja koja su me činila bespomoćnim sve dok nisam počeo koristiti vlastiti razbor. Tek kada sam shvatio da Božji duh može svjedočiti mojem duhu, ja sam se oslobodio najveće zablude ove Zajednice koja je napravila podjelu među svojim članstvom na duhovne ‘Izraelce’ i ‘strance’. Da mi je netko ranije predočio te dokaze do kojih sam kasnije sam došao, vjerojatno ih ne bi ozbiljno prihvatio niti bi im obraćao pažnju jer sam članovima Vodećeg tijela i njihovim tumačenjima pridavao apsolutan autoritet.

No, tek sada bez organizacijskih naočala vidim da sam u tim i nekim drugim stvarima bio u velikoj zabludi. Stoga kao pojedinac vidim ono što moja braća u vjeri ne vide ili još ne žele vidjeti, a to je da je cijela Zajednica u nekim stvarima u zabludi samo zato što se emotivno vezala za neka tradicionalna učenja koja je odavno trebalo korigirati i napustiti. Ja ne tvrdim da Zajednica svjesno i namjerno sve nas drži u zabludi u nekim stvarima, ali sam i te kako uvjeren da je ona, zbog uzdizanja svoje organizacije, mnoga učenja i tumačenja toliko duboko ukorijenila u našu svijest, da bi njihovim pobijanjem mnogima poljuljala povjerenje u one koje nose ime ili titulu ‘vjerni i razboriti rob’. S druge strane ipak opravdano sumnjam da postoje točno određeni razlozi zbog kojih rukovodeće tijelo ne želi mijenjati neka pogrešna učenja. Zbog tih svojih razloga zabranjuje svojim članovima da samostalno pomoću Biblije preispituju njihove ‘nadahnute izjave’. Međutim, osnovno načelo po kojem se treba voditi u svemu što nam drugi govore, a pogotovo ako nas pokušavaju uvjeriti u neko svoje tumačenje i svoj način razmišljanja je da sami ispitamo njihove i druge dokaze. Pitanje koje nam se nameće glasi:

“Dopuštate li da vam drugi govore kako trebate razmišljati i u što trebate vjerovati? Jeste li spremni istražiti dokaze i sami doći do zaključka?“ (Probudite se, 1.9.2006. str. 3)

Nažalost, upravo Jehovini svjedoci dopuštaju da im drugi u Zajednici govore kako trebaju razmišljati i u što trebaju vjerovati. No ja sam bio spreman pomoću Biblije ‘sam’ istražiti sve dokaze koje su mi pomogli da dođem do nekih zaključaka. To što su moji zaključci odudarali od nekih učenja i postavki Zajednice je samo dokaz da nisam dopustio da mi netko nameće u što trebam vjerovati, pogotovo kad znam da su me upravo oni znali uvjeravati u nešto što se pokazalo pogrešnim. Zato postoji slobodna volja koju je Jehova ugradio u čovjeka. O tome je govorio i pastor C. T. Russell:

"Sloboda ili privilegija odabira, ostvarivanje naše volje, jedan je od sjajnih blagoslova koje je dano čovječanstvu, a to je važan element u čovjekovom obličju njegova tvorca ... ljudska volja ... uključuje, posebice, poštivanje odluke u vezi viših principa, uzimajući u obzir pitanja pravde i ljubavi koji utječu i mogu utjecati na sva životna pitanja. " (propovijedi pastora Russell str. 755)

Po pitanju vjere i spoznaje mi imamo pravo izabrati ono u što se možemo uvjeriti. Tada dolazi do izražaja naša ljudska volja s kojom nas je Jehova obdario. U suprotnom, ako svoju volju podredimo volji drugog čovjeka, onda gubimo Božje obličje a time i onu ljubav koja se na kraju svodi samo na poštivanje nekih načela i moralnih normi, pa mislimo kako je to ona ljubav koja nas čini kršćanima. Kad sam istraživao povijest Zajednice onda sam uvidio da su se po tom pitanju stvari promijenile. Naime, sve dok nije formirana organizacija, naša braća su uživala jednu moralnu slobodu izbora što se vidi iz jednog članka kojeg je napisao Russell i u kojem stoji:

"Neka svaki sluga i svaki član kućanstva vjere iskoristiti svoju posvećenu prosudbu u prihvaćanju ili odbijanja ovog izlaganja, ili bilo kojeg drugog izlaganje kojeg smo ikada ponuditi u skladu sa svojom sposobnosti ili nesposobnost da prepoznamo u njemu glas velikog pastira." (Stražarska kula, 1896.  str. 47)

Kad se na ovakav način nudi duhovna hrana onda je svaki član može slobodno preispitati a zatim prihvatiti samo ono što je za dobrobit njegove vjere, nade i ljubavi. Također ima slobodu odbaciti ono u što se ne može uvjeriti na temelju vlastitog uvida u Bibliju. U suprotnom se dešava ono što se desilo drevnim Izraelcima koji su radije robovali slovu Zakona iza kojeg je stajala ljudska interpretacija, nego duhu onoga što je Zakon sadržavao. Uspostavom organizacijskog sustava su kršćani ponovno potpali u ropstvo čovjeku koji se nametnuo kao apsolutni gospodar Božje pisane riječi. No, Biblija nas savjetuje:

“Za takvu slobodu Krist nas je oslobodio. Stoga budite nepokolebljivi i ne dajte se opet upregnuti u jaram ropstva!“ (Gal 5:1)

To je rečeno u kontekstu: “Nismo djeca sluškinje, nego djeca slobodne žene“ (Gal 4:31). Ako želimo biti djeca naše duhovne ‘majke’ (koju sačinjavaju Isusovi apostoli) onda bi na našu Zajednicu ili organizaciju trebali gledati u svojstvu njene sluškinje, a ne obrnuto kao da je organizacija koju vodi čovjek zauzela mjesto naše duhovne majke.

Iako i ova ‘sluškinja’ može prema nama pokazivati ljubav i brigu, ali zbog nedostatka one majčinske ljubavi ona će djecu nad kojom je dobila brigu, zbog svoje reputacije vjerojatno uspjeti dobro ustrojiti i odgojiti čak i onda kad nametne potpunu poslušnosti i u djeci suzbije onu slobodu koju bi trebala imati. Čak može svojim vlastitim učenjima nametnuti kazne i uliti strah od neposlušnosti njenoj ulozi kako bi kontrolirala ovu djecu. No onda to nije u duhu one prave kršćanske ljubavi nego one sebične ili posesivne ljubavi. Ta sluškinja ili naša dadilja može tvrditi da nas voli, ali kad nas prisiljava da je prihvaćamo kao gospodaricu Božje kuće u kojoj moramo bez preispitivanja raditi ono što nam ona naredi i prihvaćati nešto u što se ne možemo uvjeriti, onda time pokazuje koliko joj je više stalo do svoje reputacije nego za našim stvarnim osjećajima i potrebama koje imamo dok čitamo Bibliju. To nije dobro jer “zemlja (…) ne može izdržati (…) pod sluškinjom koja zauzme mjesto gospodarice svoje“ (Izr 30:21,23). Na tom mjestu ona više uzdiže i propovijeda sebe kao organizaciju nego Krista jer svoju osobu (organizaciju) smatra dragocjenim nebeskim poklonom kojemu se ne smijemo usprotiviti.  Ona nam kaže:

“Da bi postao član skupštine nisi trebao ispuniti pristupnicu... Naprotiv, došao si u skupštinu zato što te Jehova privukao (Ivan 6:44).“ (...) Nikad nemoj zaboraviti da je Bog uistinu milostiv i da te on privukao u skupštinu zato što je vidio tvoje dobre strane.“ (Stražarska kula, 15.7.2012. str. 10,16)

Ovdje se citira Ivana 6:44. gdje Isus kaže:

“Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac, koji me poslao.“

Vodeće tijelo ove riječi “doći k meni“ dovodi u vezu sa sobom i svojom organizacijom. Stoga ne kažu da nas je Jehova privukao Isusu nego njima i skupštini koju oni predvode. Iako u tome na prvi pogled nema ništa sporno ipak je presmiono svoju skupštinu smatrati jedinom koju Isus drži u svojoj ruci i time isticati sebe kao jedine koje je Isus pohvalio i prihvatio između onih simboličnih sedam skupština iz Otkrivenja.

Isus želi da ljudi dolaze k njemu, a ne k ljudima koji u svojoj revnosti mogu nametati svoje zahtjeve pa čak i terete jer se time ponovno vraćamo u situaciju koja je prijetila prvim kršćanima kad im je Pavle rekao:

“Skupo ste kupljeni — ne budite više robovi ljudima!“ (1.Ko 7:23)

Ja sam to nekako osjećao i pokušao sam utjecati na neke promjene u našoj kršćanskoj obitelji u svjetlu onoga kako sam doživljavao našu pravu ‘majku’. Zato sam prema ovoj ‘sluškinji’ tj. organizaciji želio pokazati koje je njeno pravo mjesto u mom životu i Kristovoj obitelji i ukazati joj na određene promjene u učenju i postavkama koje bi trebale doprinijeti jednom boljem duhovnom ozračju. Tako sam u jednom pismu od 28.05.2005., upućenom Betelu (podružnici Jehovinih svjedoka u Zagrebu), nakon argumenata koje sam dao u vezi jednog tumačenja, na kraju napisao:


 

( ... ) Ovo gore navedeno objašnjenje sam prije nekoliko godina želio uputiti Vodećem tijelu smatrajući da je od 1985. godine prošlo dovoljno vremena da se zastarjelo tumačenje promijeni i uskladi sa Biblijskim kontekstom. To nisam učinio jer ne znam govoriti niti pisati na engleskom jeziku. No, sada kada je u najnovijem izdanju potvrđeno prijašnje tumačenje na način da se je vjerojatno samo prepisao tekst iz starijeg izdanja Kule stražare, osjetio sam potrebu da preko vas ovo objašnjenje ipak dođe do onih koji bi trebali ponovno razmotriti ovo pitanje. Ovo pismo upućujem vama u Službenom odboru jer smatram da ja osobno ne mogu sam potvrditi gore navedeno tumačenje. No "gdje su dvojica ili trojica skupljeni u moje ime" – kaže Isus - "ondje sam i ja među njima". Zato prihvaćam Isusovu izjavu upućenu njegovim učenicima koja kaže: "ako se dvojica od vas na zemlji slože oko bilo čega važnoga što bi trebalo zatražiti, ispunit će im moj Otac na nebu …" (Mt.18:19,20). Ja kao Božji sluga i vaš suradnik na djelu Kraljevstva imam potrebu zatražiti ono što smatram važnim, a što se može dobiti od Jehove samo ako se još jedan ili dvojica skupljenih u Isusovo ime slože oko tog pitanja.

Na vama kao odboru je da istražite točnost ovih argumenata jer vjerujem da će Vodeće tijelo nakon vašeg razmatranja moći prihvatiti svako tumačenje koje je rezultat dubokog istraživanja Božje Riječi (1.Ko.14:26-33). No, ako ovo nije točno volio bi znati koji od ovih ponuđenih argumenata nema Biblijsku osnovu.

Ovo što je gore navedeno je samo dio riznice onoga što sam istražio, a što može radovati, ne samo mene nego i Božji narod u cjelini. Za Zajednicu imam pripremljena još neka objašnjenja koja sam dugo vremena uglavnom držao za sebe. Pronašao sam ‘ključ’ za bolje razumijevanje nekih tema, pojmova i proročanstava. Zato bi ovom prilikom želio saznati da li ja kao neznatni član Zajednice mogu vama i Vodećem tijelu pismenim putem ukazivati na jasnije razumijevanje nekih Biblijskih stavaka? Da li mi Biblija i Zajednica dopuštaju da na ovakav način koristim dar duha za koji smatram da ga posjedujem u mjeri koju nikad prije nisam imao i u mjeri koja u mnogome nadilazi moje druge duhovne darove (Ri.12:4-8; 1.Ko.2:10-13; 14:1,12)? U kojoj mjeri i na koji način smijem u javnosti govoriti o temama i pitanjima koja uključuju vlastito istraživanje Biblije?

Neka nezaslužena dobrohotnost bude sa svima vama!

 


Umjesto da su ove moje dobre namjere prihvaćene one su kasnije odbačene zajedno sa mnom. Čak mi nikad nisu odgovorili na gore postavljena pitanja. Nakon što sam donio neke odluke, ja sam bio taj koji je zahtijevao razgovor kojeg sam jednom prilikom obavio sa jednim starješinom (Drnasin Ante) u njegovom stanu. On i drugi starješina (Gugić Nikša) su mi zadnjih par mjeseci prije isključenja dopustili da se s njima dopisujem i da im iznesem svoja razmišljanja o stvarima vezanim za službu propovijedanja. Tu sam im temu, sa dovoljno argumenata i protuargumenta, namjerno želio nametnuti kako bi izazvao njihovu reakciju kao što je Isus farizejima sa određenom svrhom nametnuo temu o dokazu svog mesijanstva. U prvom pismu u vezi te teme sam svojim starješinama postavio jedan novi temelj za raspravu pa sam svakom od njih napisao:


 

Dragi brate,     

Ne zamjeram ti što mi još nisi odgovorio na neka moja postavljena pitanja. Vjerojatno ni nenamjeravaš jer bi možda rekao nešto što ipak želiš zadržati za sebe. Znam kako stvari stoje kad je u pitanju odgovornost da zastupamo samo ono što nam je ponuđeno kao istina koju ne smijemo pobijati iako imamo opravdanih razloga za drugačije mišljenje. Iako si mi dobronamjerno prigovorio kako ja pokušavam svojim tumačenjem opravdati svoje razmišljanje, ja bi te lijepo zamolio da proučiš članak iz Stražarske kule od 15.11.2000 str. 15-19, u kojem Zajednica iznosi tumačenje po kojem se činom krštenja postaje ovlašteni propovjednik. Do sada sam ti dao dosta argumenata koji navedene biblijske stavke iz tog članka postavljaju u izvorni kontekst tako da možeš lako primijetiti kako upravo Zajednica iz nekih svojih razloga te stavke tumači izvan biblijskog konteksta. (dao sam im na uvid naslov "Tko je ovlašten za propovijedanje" iz knjige "Evangelizacija po Watchtoweru")

 


Iz ovog pisma kojeg sam uputio jednom starješini, a s istim objašnjenjem upoznao i ostale starješine, sam želio istaknuti činjenicu kako Zajednica nema biblijskog temelja da sve nas stavlja u rang ovlaštenih evanđelizatora koji su taj zadatak dobili direktno od Isusa. Želio sam dokazati da iza ovakvog zahtijeva stoji Vodeće tijelo a ne Isus. Zajednica je samo trebala slijediti povijesnu praksu po kojoj je u službu evanđelizatora mogla postavljati samo one dovoljno duhovno zrele osobe koji su se mogle posvetiti tom zadatku.

Nakon ovog pisma su vjerojatno bili zatečeni. Šutjeli su jer nisu mogli iznijeti nijedan opravdan i dovoljno čvrst protuargument mojim izjavama koje sam temeljio na Bibliji. Nisu mi se htjeli otvoreno suprotstaviti jer bi se morali suprotstaviti i onome što kaže Biblija. Čak mi nisu rekli da sam otišao predaleko niti su imali potrebu da me zbog ovoga osobno ili javno ukore. Samo su me savjetovali kao brata kako bi svoja saznanja zanemario u korist kolektivnog razmišljanja. Pokušavali su nekim izjavama opravdati sve što je Vodeće tijelo uvelo kako bi upravljali ovom Zajednicom. Nitko me od njih nije javno povezivao sa otpadnicima iako su kod sebe imali i neke moje ranije tekstove o drugim temama u kojima sam također iznosio mnoge biblijske argumente i logične zaključke. Zbog te logike koju sam iznosio, nitko od njih ih nije pokušao osporiti ni pobiti. Radije su šutjeli i izbjegavali o tome raspravljati sa mnom sve dok nije došla uputa odozgo da me se zaustavi.

Isus je pokazao svima pa i starješinama kako se treba postaviti prema ljudima manjim od sebe, a koji iznose logične argumente. Bez obzira što je Isus bio poslanik “izgubljenim ovcama doma Izraelova“ i što je po tome imao pravo zanemariti potrebe ljudi iz drugih naroda, on nije stvorio neko nepisano pravilo niti je insistirao da ono bude jači argument od nečije logike. Tako je u jednoj situaciji ušao u razgovor s jednom ženom Feničankom koja je tražila da on ozdravi njenu kćer. On je odbacio njenu molbu jer ona nije bila Židovka, no ona je uzvratila njegovim vlastitim oružjem – opravdanim i logičkim argumentom govoreći da Izraelova djeca neće ni u čemu biti prikraćena ako on ozdravi pogansku djevojčicu jer po njenim riječima, “sa stola djece pada dovoljno mrvica i za psiće“. Isus se toj logici ne može i ne želi oprijeti pa je udovoljio njenom zahtjevu. (Mt 7:24-30; Mt 15:21-28). Međutim moji starješine su se do krajnjih granica opirali logici onoga što sam iznosio jer su ustrajali na pisanim i nepisanim pravilima samo kako bi zaštitili svoje poslanje unutar Zajednice.