Article Index

Exkomunikacija umjesto komunikacije

Koji je bio moj cilj? Ja nisam želio izvrtati Pisma niti stvoriti neku novu grupu ili sljedbu nego sam želio stvoriti liniju komunikacije između iskrenih istraživača Biblije poput mene i onih koji su sjeli na apostolsku stolicu. Smatrao sam da se reformacija i potrebna kritika treba dešavati iznutra, a ne izlaskom iz Zajednice i kritizerstvom. Moji su mi suci dali do znanja da sam imao pogrešan cilj jer sam morao imati u vidu da biblijska spoznaja ne ide od dna hijerarhije prema vrhu nego samo od vrha, tj. od Vodećeg tijela prema dolje gdje se nalaze oni koji moraju bez pogovora i prigovora prihvatiti sva njihova učenja i tumačenja. Umjesto komunikacije za koju sam se ja zalagao naišao sam na exkomunikaciju koju su oni strogo zastupali kako bi pod svaku cijenu očuvali doktrinarno jedinstvo temeljeno na prisilnom jednoumlju, a time i sliku o Vodećem tijelu koja je stvorena kako bi nas se držalo u apsolutnoj pokornosti čovjeku.

Kako moje istraživanje Biblije ne bi dovelo do otpadništva, starješine iz podružnice u Zagrebu su mi dali savjet da se obratim svojim starješinama u vezi svojih istraživanja i tumačenja – što sam i učinio. Te savjete sam prihvatio jer nisam želio ići toliko daleko da postanem kritički nastrojeni buntovnik, niti mi je to ikad bila namjera. Međutim, razgovor i raspravljanje s nekima koji imaju iste duhovne potrebe i slična razmišljanja kao i ja, se ne može smatrati ni otpadom, a kamoli bezobzirnim otpadom. Otpad je povezan sa nijekanjem vjere i zlonamjernim širenjem lažnih nauka koje obezvrjeđuju biblijsku istinu o Bogu i Kristu. Toga u mom kršćanskom životu nije bilo. Cilj mog istraživanja je bio potpuno odvojen od bilo kakvog kritizerstva i otpadništva od Boga i Krista, a temeljio se na mojoj duhovnoj potrebi na koju me upućivala sama Biblija. Ono što sam pisao vodstvu podružnice, pokrajinskom nadgledniku i svojim starješinama nije upućivalo da sam otpadnik, nego kršćanin koji koristi svoju slobodu i svoj razum u istraživanju Biblije i preispitivanju nekih biblijskih učenja koja nisam mogao prihvatiti kao gotovu činjenicu. Naime, nitko od starješina mi sve do sazivanja pravnog odbora nije dao do znanja da su moji tekstovi povezani sa otpadničkim razmišljanjem ili sa grijehom koji zaslužuje osudu, nego sa činjenicom da sam temeljit u svom istraživanju. Zato me nitko od te braće nikad nije prekorio po tom pitanju.

Starješine su moju revnost željeli preusmjeriti na službu propovijedanja i odgovoriti me od moje duhovne potrebe da se sam uvjeravam. Iako je u njihovim savjetima bilo neke mudrosti, ipak se moglo jasno raspoznati da oni ne uvažavaju sve biblijske savjete i primjere koji mi daju slobodu u mom razmišljanju. Oni su radije postupali kao neki ‘jeruzalemski proroci’ koji su ugađali vrhovništvu svoje zajednice i protivili se onim neznatnim prorocima koji su iskreno zastupali ono što su saznali od Boga (Jer 26:11). Zato se nije moglo očekivati od mene da zanemarim svoju kršćansku savjest samo kako bi se podredio jednoobraznom razmišljanju Zajednice u kojoj svi bez ikakvog preispitivanja moraju samo potvrđivati ono što čuju od prvih starješina. Meni je Bog kroz Bibliju govorio da se krećem u granicama dopuštenog i da ne griješim. Zato sam bio slobodan da se povjerim starješinama o stvarima koje su me dovele do nekih zaključaka i odluka. Nadao sam se da će me oni razumjeti, a ne mi pripisati krive motive. Da sam znao da će mi pripisati krive poticaje, onda im se nikad ne bi povjerio.

Istraživati Bibliju i uvjeravati se u to što je istina, te ispitivati izjave drugih kako bi vidjeli da li su u skladu sa Biblijom je nešto na što nas Biblija potiče i to prema Bibliji nije grijeh. No, sasvim je drugo ići i širiti svoja nova uvjerenja drugima, i to samo onda ako su ona lažna i usmjerena protiv Boga, Krista i apostolskog učenja. Iako nisam nikad imao namjeru širiti svoja nova uvjerenja, ipak sam se doveo u situaciju da o nekim stvarima razgovaram sa onima kojima je um bio slobodan od unaprijed stvorenih zaključaka. No i tada sam pazio da nikome ne namećem svoje uvjerenje nego da potaknem druge da se po savjetu apostola sami uvjeravaju pomoću Biblije.

Moj navodni grijeh je bio u tome što sam raspravljao s nekom braćom o nekim svojim razmišljanjima i zaključcima do kojih sam došao kad sam uključio uži i širi kontekst svake riječi i izjave zapisane u Bibliji. Iako u tome nije bilo nikakve zle namjere, to je za starješine bio razlog zbog kojih su imali potrebu da me opomene jer su smatrali da to trebam zadržati za sebe i postupati po pravilima Zajednice. Poslije te opomene ja se nisam više želio do daljnjega dovesti u tu situaciju, osim što sam o tome i dalje pisao starješinama. Nije postojalo razloga da mi se uputi javni ukor, a kamoli da se sazove pravni odbor koji bi me trebao sankcionirati.

Nakon nekog vremena dvojica starješina kojima sam uz njihovo dopuštenje pismeno ukazivao na logične argumente mnogih biblijskih stavaka, željeli sa mnom razgovarati, jer su vjerojatno od pokrajinskog nadglednika dobili uputu da me se opomene. No umjesto jednog starješine (G.N.) koji je odustao jer (kako je sam rekao) nije htio od toga stvarati halabuku, u razgovor je bio uveden starješina (Š.V.) koji nikad nije ranije razgovarao sa mnom o tim stvarima, a trebao je ukoliko je smatrao da ja imam ozbiljan problem. On je u onome što sam u tom razgovoru spomenuo, a što sam temeljio na svom istraživanju, burno reagirao na način da je dao do znanja da on zbog svoje odanosti organizaciji ne želi slušati ono što sam govorio. Imao sam osjećaj da me je odmah osudio kao otpadnika bez da je i tada bio spreman pružiti duhovnu pomoć.

Budući da iz opravdanih razloga taj razgovor nije doveden do kraja, ostalo je na tome da ćemo taj razgovor nastaviti drugi put. Cilj tog razgovora je bio da mi dvojica starješina ukažu na grijeh koji može dovesti do isključenja ukoliko budem ustrajao na svom razmišljanju, no nije bilo dovoljno vremena da se dotaknemo te teme, pa smo to ostavili za drugi razgovor. Već na slijedećem skupštinskom sastanku sam pitao brata Drnasina kada namjeravaju sa mnom nastaviti taj razgovor, na što je on rekao da će to biti uskoro. Međutim, do tog razgovora uopće nije došlo nego je netko iz vrha očito tražio od starješina da se odmah ide na formiranje pravnog odbora. Tražio sam da se ne žuri sa pravnim odborom nego da dvojica starješina nastave tamo gdje su stali, a što su bili dužni učiniti prije nego idu dalje. Smatrao sam da je taj nedovršeni razgovor trebao mene upozoriti na problem kojeg sam mogao uz njihovu pomoć sagledati u svjetlu Biblije i zato sam im već na sljedećem sastanku predao pismo u kojem stoji:


 

Draga braćo,

Ne znam da li ima pravne osnove za moj slučaj. Od problema koji se javio prije dva mjeseca nije bilo razloga za takvo nešto, osim razgovora na kojem ste mi skrenuli pažnju. Od tada nije bilo ponavljanja iste ‘pogreške’ jer nisam ponovno raspravljao s tom istom osobom niti s bilo kojom drugom o bilo čemu što bi se moglo smatrati ‘ponovljenim grijehom’.

Pravni odbor se saziva samo ako je u pitanju težak grijeh protiv Boga koji se rješava odmah, a ne nakon dva mjeseca, pa samim tim smatram da se nešto, što tada nije imalo tu težinu, sada nakon nekog vremena zakašnjenja, pokušava prikazati u tom drugom svjetlu i staviti u isti koš sa teškim grijesima. Stoga mi nije jasan vaš postupak. Ako sam ja pogriješio jer sam poveden svojim srcem i razmišljanjima uveden u jednu nepotrebnu raspravu, ne bi želio da i vi pogriješite u načinu na koji želite riješiti ovaj problem.

Ako je u pitanju težak grijeh, želim prije pokretanja bilo kakvog postupka znati o kakvom se grijehu radi i da li se moje razmišljanje i stav temeljen na Bibliji može smatrati grijehom protiv Boga. Budući da ste željeli o tome razgovarati sa mnom, a u zadnjem razgovoru se nismo uspjeli dotaći te teme koja je bila povod sazivanja jednog takvog razgovora s dvojicom starješina, mislim da smo trebali završiti taj razgovor na kojem ste mogli najprije dati potrebne savjete i tražiti od mene da dam svoje viđenje stvari, a ako je bilo potrebno dati i opomenu. Odnosno, ako je bilo riječi da ćemo o tome nastaviti razgovor, zašto to nije učinjeno nego se preskaču određene dogovorene radnje samo kako bi se zadovoljila nečija potreba za pravdom. Zato imam slobodu da vam skrenem pažnju na ono što piše u Stražarskoj kuli od 1.5.2000 na str 11, st. 19,20:

Također je važno da starješine budu razboriti kad se od njih traži da pomažu osobama koje govore nemudre stvari (2.Timoteju 2:7). Ponekad se članovi skupštine mogu uplesti u prepirke o sitnicama i argumentima koji se zasnivaju na nagađanjima. Da bi zaštitili jedinstvo skupštine, starješine trebaju hitro rješavati takve probleme. Pa ipak, oni pritom neće pripisivati krive poticaje svojoj braći i prenagljeno zaključiti da ih treba smatrati otpadnicima.

Pavao je opisao kakav duh treba vladati kad se pruža pomoć. Rekao je: ”Braćo, ako čovjek i napravi neki krivi korak prije nego je svjestan toga, vi koji ste duhovno osposobljeni nastojte ispraviti takvoga u duhu blagosti“ (Galaćanima 6:1). Juda je, govoreći baš o kršćanima koji su se borili sa sumnjama, napisao: ”Pokazujte milosrđe nekima koji imaju sumnje; spašavajte ih grabeći ih iz vatre“ (Juda 22, 23). Dakako, ako osoba, nakon što je se više puta opomenulo, uporno nastavlja promicati lažna učenja, starješine moraju poduzeti odlučne korake da bi zaštitili skupštinu (1.Timoteju 1:20; Titu 3:10, 11).

Vjerujem da netko među vama insistira na tome samo kako bi zadovoljio svoju ulogu ili dao drugima do znanja da radi svoj posao i postupa u skladu sa danim autoritetom. Zato bi vas molio da mi prije otvaranja pravnog postupka odgovorite na slijedeća pitanja:

  • Da li moje razmišljanje ima ikakve veze sa zavodljivim nadahnutim objavama i učenjima demona? (1.Ti 4:1)
  • Da li sam se podigao protiv Jehove tako što iznosim iskrivljena učenja kako bi odvukao učenike za sobom? (Dj 20:30)
  • Da li me se može smatrati lažnim učiteljem koji uvodi razorne sljedbe, a koji se odrekao Isusa Krista? (2.Pe 2:1)
  • Da li bilo koga iskorištavam lažljivim riječima? (2.Pe 2:3)
  • Da li obezvrjeđujem ono što je sveto time što tonem u bezbožnost? (2.Ti 2:16)
  • Da li se moje riječi šire poput gangrene? (2.Ti 2:17)
  • Da li se može za mene reći da ne živim po Kristovu učenju? (2.Iv 9,10)
  • Da li s određenom zlom namjerom slatkim i laskavim riječima stvaram podjele među braćom i navodim druge da se spotiču u vjeri, protivno apostolskom učenju? (Ri 16:17,18)
  • Da li se moje opravdane primjedbe mogu smatrati pogrešno usmjerenom revnošću ako je poznato da je Biblija prorekla pojavu onih koji će je revno istraživati kako bi se znanje umnožilo? (Da 12:4).

Možda je pravno gledano sasvim ispravno učiniti nešto protiv moje navodno pogrešno usmjerene revnosti za istinu, a da je s druge strane takav postupak s moralne strane potpuno pogrešan. Razuman čovjek to treba znati razlučiti. Smatram da je istina daleko uzvišenija od pravnih sankcija. Istina je uvijek istina makar je zastupao netko koga se smatra heretikom ili otpadnikom, jer upravo tako okarakterizirane pojedince iz davne prošlosti mi smatramo Bogu odanim osobama. Međutim neke kršćanske zajednice često zanemaruju istinu jer stavljaju neke druge institucionalne vrijednosti ispred nje.

Pitanje je što Božja riječ stavlja jedno ispred drugoga - istinu ili pravdu. Ako istinu treba ušutkati kažnjavanjem samo kako bi se zadržao osjećaj jedinstva, onda se s time samo ponavljaju povijesne pogreške. Ako sudimo takvoj povijesti, da li će Jehova po istim kriterijima suditi nas i kao pojedince i kao Zajednicu. Dok ja možda revnujem za istinu koju ne smijem zastupati, vi možda revnujete za pravdu koju morate provoditi kako bi zadržali ono što je postignuto kroz instituciju Zajednice. Na žalost ja se moram više pokoravati čovjeku iako sam svjestan da on griješi u nekim stvarima, dok mi taj isti čovjek ili grupa njih ne daju pravo da zastupam istinu u koju sam potpuno uvjeren.

Svjestan sam toga da nas Biblija upozorava: “Molim vas, braćo, budite na oprezu zbog onih koji stvaraju podjele i navode druge da se spotiču u vjeri, protivno učenju kojem ste poučeni, i klonite ih se! Jer takvi (...) slatkim i laskavim riječima zavode srca bezazlenih.” (Ri 16:17,18). Kad je na početku postojala jedna i jedina prava skupština onda su ove riječi imale svoje mjesto po kojem su starješine bez ikakvog preispitivanja mogle postupati protiv ovakvih ljudi koji su izvrtali Božju riječ. No, s razvojem kršćanstva su se stvari potpuno promijenile jer je već u drugom stoljeću među kršćanima nastalo desetke varijanti kršćanstva među koje su bile uključene neke od spomenutih sedam skupština iz Male Azije. U toj situaciji su pojedinci bili ti koji su iznosili ispravnu nauku, dok su skupštine često bile vođene ‘po ljudskim mjerilima’ i krivim naukama. Dešavalo da se neka kršćanska skupština ili zajednica koristeći gornji Pavlov savjet, protivila onim pojedincima koji su govorili istinu tražeći od svojih članova da se klonu takvih navodnih ‘krivovjeraca’. No, još uvijek u svim kršćanskim zajednicama, pa tako i u našoj postoji ta mogućnost da Zajednica griješi dok pojedinci u njoj zastupaju istinu. U takvim situacijama se oni koji nose autoritet po kojem sude drugim članovima svoje zajednice moraju i te kako preispitivati kako bi zastupali istinu iz Božje riječi, a ne nešto što će se kad tad ponovno pokazati pogrešnim. Žao mi je kad vidim u kojem smjeru idu neke stvari, a pogotovo kad vidim ono što drugi ne vide ili uporno ne žele to vidjeti.

Ja sam znao da će do ovoga kad tad doći i da će moja razmišljanja naići na vaš otpor. Zato sam ih stavio vama na uvid kako bi prije bilo kakvog suda upoznali sve činjenice koje bi se trebale preispitivati na biblijskoj osnovi. Želio sam da ih vi kao zastupnici Božje riječi argumentirano pobijete i osporite jer je Isus rekao: "jer ja ću vam dati riječi i mudrost kojima se svi vaši protivnici zajedno neće moći suprotstaviti niti će ih moći osporiti" (Lk 21:15). Ako sam ja protivnik istine, zašto sam onda argumentirano uspio pomoću Biblije osporiti ono što naša Zajednica zastupa i objasniti biblijsku istinu koju do sada nitko od vas nije nastojao osporiti. Umjesto toga se desilo ono što se često dešava kad se nešto ne može pobiti ili osporiti. Naime, kad netko ne može, ne zna ili ne želi iz određenih razloga argumentima pobiti tvrdnju s kojom se ne slaže, često stvara situaciju da se dotičnu osobu bez ikakvih valjanih argumenata diskreditira kao onoga tko iznosi lažna učenja. Jedan način takve diskreditacije je javni ukor ili isključenje kako bi se drugima dalo do znanja da dotična osoba zastupa pogrešna i zabludna učenja. Zato se bojim da i vi ne učinite istu grešku koju će Isus staviti na vaš račun, bez obzira na ispravne motive koje imate. Imajte na umu da je Sud koji je sudio apostolima uzeo u obzir savjet Gamalijela koji je rekao: "Ne dirajte te ljude, nego ih pustite — jer ako je ova zamisao ili ovo djelo od ljudi, propast će, ali ako je od Boga, nećete ih moći spriječiti — da se ne bi pokazalo da se borite protiv Boga!” (Dj 5:38-39). Da li među vama postoji netko poput Gamalijela koji Boga stavlja ispred organizacije bez obzira koliko je mi smatramo Božjim uređenjem?

Iz svega ovoga navedenog smatram da još uvijek ima prostora za razgovor koji se može voditi nakon jedne i jedine opomene koju sam dobio od vas. To što ja imam svoja drugačija razmišljanja i stavove koje sam vam prezentirao se ne može smatrati upornim promicanjem lažnih učenja nego detaljnom analizom koju sam vam iznio u nekoliko nastavaka koji su nastali ‘ispitivanjem’ biblijskih stavaka kako bi se po savjetu Biblije ‘uvjeravao u sve’ što mi se nudi kao neosporna istina i kako bi ‘stekao razumijevanje istine, razumijevanje u čiju točnost želim biti posve siguran’ (1.So 5:19; Kol 2:2). Bilo bi zaista nemudro da Zajednica ili vi tražite od braće da istražuju, ispituju, i duboko analiziraju Bibliju, a da im se onda nameće strah da govore o nekim zaključcima do kojih su došli tim osobnim pristupom. Nemojte misliti da se ja opirem vašem autoritetu jer nisam nikad bio takav. Jednostavno želim da bude sve učinjeno na biblijski način. Zato predlažem da za sada još ne pokrećete pravni postupak nego da o svemu ovome dvojica vas razgovaraju sa mnom u skladu sa savjetom Zajednice.

Srdačan pozdrav

Vaš brat Danijel

24. prosinac, 2009.

 


Unatoč ovom pismu, oni su ustrajali u tome pa me je jedan od njih (Gugić N.) na slijedećem skupštinskom sastanku umirio riječima: “Nemoj se bojati da ćemo te staviti na kotač kako bi se odrekao svojih uvjerenja“. Pravni odbor je ipak sazvan, jer sam prema njihovom mišljenju u ovo moje istraživanje uključio cijelu Zajednicu – svoje starješine, pokrajinskog nadglednika i podružnicu u Zagrebu. Dobili su dojam da ja želim nešto postići preko njih.

Da bi me zaustavili trebali su mi nekako dati do znanja da je grijeh to što sam došao do uvjerenja, zaključaka i odluka koja odstupaju od učenja, zahtjeva i pravila Zajednice. Smatrali su da ja ne mogu biti Jehovin svjedok ukoliko ne prihvaćam sve ono što Zajednica naučava i traži od svojih članova. No, za njih, koji se nisu mogli suprotstaviti svim iznesenim argumentima, pravi grijeh nije bio u tome što sam iznosio svoje, a ujedno i biblijske argumente, nego što sam u svojoj namjeri da o tome raspravljam išao toliko daleko da sam u to želio uključiti samo Vodeće tijelo i njima ukazati gdje griješe u svojim izjavama i učenjima. Umjesto da postupe kao Isus koji je dozvolio da izgubi spor sa ženom Feničankom, a da mu ne padne kapa s glave, oni su branili autoritet Vodećeg tijela i starješina do te mjere da im nitko iz niže klase ne smije proturječiti, a kamo li tražiti od njih da postupe po nekom našem zahtjevu koji bi značio promjenu njihovog stava i pravila. Za njih je bilo ispod časti da jedan običan čovjek kaže nešto što bi Vodeće tijelo dovelo u situaciju da izgube spor oko neke riječi bojeći se da bi to umanjilo njihov autoritet Božjeg zastupnika.

Mislio sam da imam dovoljno razloga da budem otvoren i iskren, ali me je to koštalo isključenja. Kako je proteklo to saslušanje i po kojoj osnovi su me isključili, pročitajte u nastavku tj. u 2. dijelu knjige i transkriptima u kojima iznosim doslovan zapis svega što je bilo rečeno s moje i njihove strane. Taj dio uključuje ovaj pravni proces a također još dva procesa koji su uslijedili nakon pisanja ove knjige.

 


 

Istražni sud Watchtowera 1