Article Index

Narušena slika

Kad se nekoga isključi iz zajednice Jehovinih svjedoka, onda se svim članovima skupštine želi dati do znanja da je u pitanju težak grijeh za koji se dotični nije pokajao i da se samim tim radi o nepokajničkom grešniku. A kad je riječ o otpadništvu, onda je to i te kako težak grijeh. Zato je razumljiva reakcija moje braće u vjeri koji su preko noći o meni dobili jednu sasvim drugačiju sliku. No, da li ta slika prikazuje pravo stanje stvari ili u sebi krije sasvim nešto drugo? U Izrekama stoji:

"Tko je prvi u parnici svojoj, pravedan je, a onda dolazi bližnji njegov i ispitivanjem opovrgne riječi njegove.“ (Izreke 18:17)

U skladu s tom izrekom želim reći da su starješine u ovoj parnici protiv mene bili 'prvi' jer je njihova riječ po autoritetu bila jača od moje pa su imali razloga da u ovoj stvari sebe i svoj sud proglase pravednima, što su druga braća trebali prihvatiti bez ikakvog prigovora. Naime, riječ starješina je bila jača i zbog toga što su unaprijed imali određeni stav organizacije kojeg ja nisam mogao pobijati čak ni uz korištenje biblijskih i drugih argumenata. Sve što sam rekao je unaprijed bilo osuđeno kao pogrešan stav i pogrešan način razmišljanja. Međutim, ja sada kao 'njihov bližnji' ovim putem dolazim pred sud javnosti kako bi pokazao da li je moguće ponovnim 'ispitivanjem [ovog slučaja] opovrgnuti njihove riječi', a samim tim i njihovu osudu. Zato želim da moja braća otvorena uma saslušaju i drugo mišljenje.

Namjera mi nije da obezvrijedim starješine i samu Zajednicu, već da na temelju svih činjenica govorim o stvarima koje su mi prije bile sakrivene. Sjetimo se primjera iz biblijske prošlosti. Židovi su u vrijeme Isusovoe službe, na svoju teokratsku zajednicu gledali s ponosom. Većina njih je svoje vjerske učitelje, rabine, pismoznance, farizeje i saduceje smatralo bogobojaznim i pravednim ljudima koji štite narod te visoko drže do Boga i Svetog Pisma. Zajedno su prisustvovali raznim obredima, proslavama i čitanju svetih Pisama u hramu i sinagogama bez obzira što su u nekom stvarima imali različita mišljenja i tumačenja. Na tim sastancima se poučavalo i ohrabrivalo članove na poslušnost Bogu i Božjim zakonima.

Znalo se da rabini i svećenici istražuju Pisma kako bi pomoću njih imali vječni život. Svoje su spoznaje o tome širili po kopnu i otocima propovijedajući Božju Riječ čineći ljude drugih naroda prozelitima ili obraćenicima na svoju vjeru. Zakon su protumačili do savršenstva time što su dali ljudima do znanja mnoge detalje oko toga što bi se sve moglo odnositi na određeni zakon. Samo za zakon o sabatu su stvorili mnoštvo svojih tumačenja i pravila kako narod ne bi prekršio taj zakon vlastitim tumačenjem o tome što se može, a što ne smije tog dana raditi.

Svoja pravila i tumačenja su opravdavali činjenicom da su time sprječavali da se u narodu čine greške koje bi razgnjevile Boga. Bojali su se da ih Bog ne bi ponovno izgnao iz njihove zemlje. Strah od Božjeg gnjeva je bio jači od ljubavi i milosrđa pa su svoju odanost Bogu temeljili na djelima i zahtjevima kojima su željeli isticati svoju pravednost. To je dovelo do toga da su živjeli u lažnom uvjerenju misleći da se takvo njihovo obožavanje dopada Bogu i da su u sigurnim rukama samim tim što pripadaju Božjem izabranom narodu. Na temelju tih pravila su obezvrijedili Božju riječ. Čak su ubili volju u narodu da živi po duhu zakona, pa je narod uglavnom živio po slovu zakona i tumačenju kojeg nisu smjeli dovoditi u pitanje. Time su ujedno uzeli za pravo da osporavaju bilo koje drugačije mišljenje i tumačenje Zakona, a takvim osporavanjem su odbacivali svoju braću u vjeri, a na kraju i samog Isusa Krista. U 'Stražarskoj kuli' od 1.2.2008. na str.20. stoji:

“Obratite pažnju na primjer farizeja i pismoznanaca iz Isusovog vremena. Kad bi netko — čak i neki drugi farizej — iznio gledište koje se razlikovalo od gledišta tih ponosnih osoba, oni bi ga vrijeđali i govorili mu ponižavajuće stvari (Ivan 7:45-52). Isus je bio drugačiji.

Zar nije ponižavajuće kad se za nekoga, bez preispitivanja njegovih riječi, govori da je otpadnik ili heretik jer ima neka svoja drugačija gledišta i uvjerenja koja zasniva na Bibliji. Za razliku od farizeja i pismoznanaca Isus je prihvaćao svoju braću s različitim gledištima i nije previše insistirao na nekim učenjima i tumačenjima nego je tražio od drugih da se sami uvjeravaju kroz Pisma. Čak je u svojoj usporedbi o Lazaru i bogatašu koristio slike i izraze koje su mogli razumjeti oni koji vjeruju u besmrtnost duše te o životu tih duša nakon smrti od kojih neki odlaze u raj a drugi u mjesto vječnih muka. Ne postoji nigdje izvještaj da je Isus ikad pokušavao dokazivati kako to vjerovanje nema smisla i kako su oni koji u to vjeruju u velikoj zabludi i krivovjerci koji ne bi smjeli biti u zajedništvu sa ostalim Židovima. On je imao svoje mišljenje, ali nije ponižavao ili odbacivao one koji su svoju vjeru u život nakon smrti zasnivali i na učenjima koja se nisu mogla iščitati iz Hebrejskih spisa, ali su ljudima davali neku nadu pa čak i razloge da ugode Bogu kako ne bi bili vječno odbačeni. Takva je njihova uvjerenja koristio za temelj svojih učenja kako bi istaknuo ono što je bilo puno važnije od neke nauke koja se zasniva na nepotpunoj ili djelomičnoj spoznaji.

Židovski vjerski poglavari su bili drugačiji. Umjesto da se uvjeravaju i prilagode novonastaloj situaciji i promjene svoje gledište, oni su svaku novu situaciju prilagođavali vlastitim gledištima, a one koji se tome nisu prilagodili su izopćivali. Povijesne nedaće su ih tjerale da mijenjaju neke propise Mojsijeva Petoknjižja i da ih prilagođavaju novim situacijama i uvjetima pri čemu su stvorili svoj Talmud. Iza strogog poštivanja Talmuda se krila odanost istaknutim ljudima koji su ga stvorili i odanost samoj vjerskoj zajednici. Talmud im je omogućavao da ostanu jedna zatvorena cjelina, da se snažno povezuju unutar lokalnih zajednica i da se te zajednice povezuju diljem svijeta. Jednoobraznost i snagu tim zajednicama davala je demokratska organizacija židovskih općina ustanovljenih na 'Nauku', tj. na učenjima Talmuda.

Nakon razorenja Hrama, mjesto svećenika preuzeo je rabin ('učen čovjek'). Svaki član općine mogao je postati rabin ukoliko je učen, 'uveden u Nauk'. Talmud je s vremenom postao središnji stup judaizma koji nosi cijelo duhovno i intelektualno znanje židovskog života koje je snažno utjecalo na židovski narod. Kasnije je nastala Mišna kao zasebno djelo. Odluke rabina navedeni u Mišni su stvorile nove zahtjeve, pravila i granice koje su utjecale na svakodnevni život Židova.

Takvo vjersko uređenje je s jedne strane nametnuo vjerske istine i način bogoslužja koji je trebao Židove držati unutar određenih okvira razmišljanja i vjerovanja, ali je istovremeno toliko zacementiran ljudskim mudrovanjem da još uvijek ne mogu kao zajednica prihvatiti Isusa za Mesiju. Jedan židovski izučavatelj i pisac je rekao:

"Mišna je stvorila ustav Izraela (...). Zahtijevala je odobravanje njegovih pravila i podložnost njima.“

Takvo odobravanje pravila i podložnost njima je ono na čemu se temelji i poslušnost autoritetu zajednice Jehovinih svjedoka, a čiji autoritet nitko ne bi smio osporavati. U 'Stražarskoj kuli' od 15.5.1998. na str.29. stoji:

"No što ako bi netko osporio da je autoritet mudraca citiranih u Mišni jednak otkrivenom Pismu? Rabini bi morali pokazati da su učenja tanaita (učitelja usmenog zakona ili nauka), koja se nalaze u Mišni, u savršenom skladu s Hebrejskim pismima. Pojavila se potreba za daljnjim tumačenjem. Osjetili su potrebu da objasne i opravdaju Mišnu te da dokažu kako ona potječe iz Zakona koji je bio dan Mojsiju na Sinaju. Rabini su se osjetili primoranima dokazati kako usmeni i pisani nauk imaju isti duh i smisao. Dakle, umjesto da je Mišna postala završna riječ na judaizam, ona je postala novi temelj za religijske rasprave i debate.“

Na istim principima je i zajednica Jehovinih svjedoka prilagodila neka učenja novim situacijama i uvjetima pri čemu je 'Stražarska kula' uz Bibliju, postala najutjecajnije štivo za razumijevanje Biblije i život njenih članova. Rezultat slijeđenja onoga što se iznosi kroz publikaciju je potpuna odanost istaknutim ljudima i organizaciji. Časopis 'Stražarska kula' i druge publikacije zahtijevaju jednoobraznost svih lokalnih zajednica (skupština) koji stvaraju jednu zatvorenu i međusobno povezanu cjelinu pod vodstvom starješina. Svaki muškarac može postati starješina (rabin – učitelj) ukoliko to želi, pod uvjetom da uči samo ono što je službeni nauk Watctowera. Oni ne bi smjeli dozvoljavati religijske rasprave i debate jer je riječ 'vjernog i mudrog roba' ('mudraca') jedina mjerodavna i završna riječ. Sve koji se usude iznositi svoje drugačije mišljenje i uvjerenje se odmah etiketira kao otpadnike koje se ponižava kao podle neznalice i zle prevarante.

Zajednica čak priznaje da širom svijeta u njenim redovima postoje pojedinci i grupe koji na temelju onoga što piše u njenim publikacijama ipak vode rasprave i debate. Ona ih ne odobrava nego i dalje pokušava pokazati da su sva njena učenja, načela i pravila sadržana u njenim publikacijama u savršenom skladu sa Biblijom iako se suočava sa suprotnim argumentima koja dolaze iz njenih vlastitih redova. Tako su neke njihove institucionalne istine toliko čvrsto zacementirane da odbacuju, ne samo onu biblijsku istinu o Isusu, njegovom učenju i njegovom drugom dolasku, nego i druge stvari povezane s tim. Ja sam neke od argumenata pokušao prezentirati u svjetlu Biblije preko pisama koja sam uputio u našu podružnicu Zagreb. No, od mene se tražilo da šutim. Tako u pismu Zajednice od 10.9.2007. stoji:



Dragi brate!

Primili smo tvoja pisma u vezi s tvojim istraživanjima određenih biblijskih stavaka. Raduje nas da si tako revan istraživač Biblije. (...) Trenutno ne smatramo potrebnim prevoditi tvoje pismo i komentare na biblijske retke jer bi smo time otežavali rad prevoditeljima i članovima odbora za pisanje. Molimo te da ne uključuješ drugu braću u svoja “pretraživanja“ Božje Riječi jer bi se moglo dogoditi ono čega si i sam svjestan, to jest da postaneš otpadnik i da druge navodiš na otpad. (...) Sigurno će ti od velike pomoći biti gradivo iz Naše službe za Kraljevstvo od rujna 2007, pod naslovom Pitanja...

 


Lijepim ali i prijetećim riječima su me željeli spriječiti da o svojim istraživanjima i zaključcima govorim s drugima. Čak su pokazali da ne žele s tim upoznati Vodeće tijelo iako su mogli zaključiti da postoje opravdani argumenti za ponovno preispitivanje određenih biblijskih stavaka. Iako moje drugačije tumačenje nisu ni pokušali osporiti i osuditi, oni su mi savjetovali da proučim što o svemu tome misle oni u vrhu Zajednice. U članku Pitanja izmeđuostalog stoji:

  • Da li “vjerni i razboriti rob” odobrava neovisne grupe Jehovinih svjedoka koji se sastaju kako bi zajedno istraživali Bibliju i debatirali o njoj?

Ne odobrava. Unatoč tome, u raznim dijelovima svijeta neka naša braća osnovala su grupe koje neovisno istražuju biblijske teme. Neke od tih grupa proučavaju biblijski hebrejski i grčki te provjeravaju točnost prijevoda Novi svijet. Drugi istražuju znanstvene teme povezane s Biblijom. Članovi takvih grupa izradili su web stranice i kreirali internetske pričaonice u kojima razmjenjuju svoja gledišta. Oni čak organiziraju veće skupove na kojima vode rasprave i izdaju literaturu u kojoj iznose svoje zaključke i nadopunjavaju gradivo koje se iznosi na kršćanskim sastancima i putem naše literature.“

Ako se ne moraju bojati da će netko, takvim neovisnim istraživanjem doći do boljih i točnijih zaključaka, onda bi trebali poput Krista dopustiti da se svakim neovisnim istraživanjem i ispitivanjem potvrde njihove izjave jer bi se takvim potvrđivanjem još više steklo povjerenje u njihovo duhovno vodstvo. Međutim, Watctower osuđuje neovisno istraživanje kako bi branio autoritet svojih 'Sionskih mudraca', tj. svog 'vjernog i mudrog upravitelja' smještenog na vlastitoj Sionskoj gori. Time vrh Zajednice slijedi postupke i stavove Katoličke crkve iz srednjovjekovne prošlosti kada je njeno vrhovništvo kanonskim zakonom zabranjivalo običnim vjernicima da čitaju Bibliju, da se grupiraju i raspravljaju o njenim učenjima. Naime, tada nitko od laika nije smio imati Bibliju, a kamoli javno govoriti, propovijedati i poučavati iz Biblije, jer je to bilo dopušteno samo kleru koji je bio pod strogim nadzorom Pape. Zbog toga je Valdes, nakon što je 1179. godine odbijen od strane klera, dao do znanja kakav je njegov stav prema toj zabrani citirajući Djela apostolska 5:29, gdje stoji:

"Moramo slušati Boga kao vladara, a ne ljude.“

Budući da nije poštovao zabranu, Valdes je bio 1184. izopćen iz Crkve. Povjesničari kažu da su “on i njegovi sljedbenici praktički bili natjerani postati hereticima jer se brojnim dekretima neprestano ograničavalo njihovo djelovanje“ (vidi 'Stražarsku kulu' od 15.3. 2002. str.21). Ovakav stav prema svojim članovima je tipičan za određene kultove, pa je u meni samo izazvao dodatnu sumnju. Isus i apostoli nisu imali ništa protiv toga da netko ispituje njihove nadahnute izraze i provjerava ih na temelju Biblije, ali Vodeće tijelo to ne odobrava čime se ovakvim stavom postavljaju iznad Isusa i apostola. Zar se imaju čega bojati?

Zajednica Jehovinih svjedoka također tjera neke svoje članove da postanu heretici jer ograničava njihovo pravo savjesti i uvjerenja. Za razliku od Katoličke crkve koja je zabranjivala laicima da javno govore i propovijedaju, ova Zajednica je išla u jednu drugu krajnost, pa je propovijedanje i poučavanje smatrala obavezom svakog kršćanina, bez koje se nitko ne može čak ni krstiti. Tako je svaki novi član pod izlikom propovijedanja na sebe preuzeo i obavezu redovitog preuzimanja, prezentiranja i distribucije tiskanih izdanja Društva. Kako bi riječ Društva bila mjerodavna, Vodeće tijelo je zabranilo svojim članovima da se sami uvjeravaju u ono što uči Biblija i da o tome javno govore, jer se očito boje da će se takvim ispitivanjem Biblije dovesti u pitanje neka njihova učenja i tumačenja, a samim tim i distribuciju Društva, što bi se negativno odrazilo na samu financijsku moć njihove korporacije.

S vremenom su razvili jedan negativan stav prema takvim pojedincima i grupama koji iznose svoja opažanja i istraživanja, a pogotovo ako o tome pišu članke. Zbog toga stalno provlače tezu kako se Bog više ne služi takvim pojedincima, pa snagom svog autoriteta zabranjuju i čak sude pojedincima koje pokreće taj isti duh ljubavi prema Božjoj Riječi. Taj duh ne može uništiti nijedna ljudska ili vjerska institucija. On još uvijek živi u pojedincima poput mene koji su i dalje od svoje zajednice proganjani kao otpadnici i heretici, a koji iskreno i čvrsto vjeruju u Boga i Krista. Tu vjeru ne može uništiti ni obezvrijediti nikakav ljudski sud niti sudbeno viječe starješina koji u tim sporovima samo brane svoje pravo koje imaju po ustavu Zajednice, ali ne i po Bibliji. Iako pojedinci poput mene ne žele obezvrijediti biblijsku istinu i vjeru u Krista, ipak su stavovima svoje zajednice natjerani postati hereticima jer više žele slušati Boga kao vladara nego ljude.

Apsurdno je da se ova Zajednica hvali kako upravo njeni članovi više slušaju Boga nego ljude kao vjerski autoritet, dok istovremeno sudi onima koji žele Bibliju držati iznad njihovog autoriteta. U tu svrhu često u svojim časopisima ističe primjere iz srednjovjekovne prošlosti kao što je primjer Jan Husa. Iako taj primjer žele iskoristiti protiv stavova Katoličke crkve koja se borila protiv takvih pojedinaca, takvi članci nažalost pokazuju da i Vodeće tijelo postupa slično. To se može i te kako primijetiti u članku “Više je slušao Boga nego ljude“ gdje izmeđuostalog stoji:

”Više se moramo pokoravati Bogu kao vladaru negoli ljudima“ U 15. stoljeću se Jan Hus (1371-1415) pozvao na te iste riječi (apostola) kad mu je bilo naređeno da ne propovijeda u svojoj rodnoj Bohemiji (jednom dijelu današnje Čehoslovačke). On je priznavao vrhovnu vlast Boga i njegove Riječi u vrijeme kad su skoro svi drugi smatrali papu i crkvu neprikosnovenima. Zašto je on zauzeo takvo stanovište? (...)

On je odbio pokoriti se nadbiskupovoj zabrani, rekavši da se ”više treba pokoravati Bogu negoli ljudima u stvarima koje su važne za spasenje“. Žalio se papi, našto ga je nadbiskup ekskomunicirao. Ali, Hus se nije pokolebao, utvrđujući da je njegovo povećano razumijevanje izoštrilo njegovu savjest i učinilo je osjetljivijom na biblijska učenja. On se jasno izrazio: ”Čovjek može lagati, ali Bog ne laže“, rekao je ponavljajući riječi apostola Pavla iz poslanice Rimljanima (Rimljanima 3:4). (...)

Kad je Koncil pozvao Husa da povuče svoje ideje i učenje, on je odgovorio da bi to rado učinio ukoliko se ona pokažu pogrešnima na temelju Biblije, u skladu sa 2. Timoteju 3:14-16. Hus je smatrao da bi ga savjest uvijek optuživala ukoliko bi se opozivanje njegovih ideja zasnivalo na nejasnim terminima. Izjavio je: ”Moja je želja uvijek bila da mi se dokaže bolja nauka iz Pisma, i tada ću biti spreman da se povučem“. Unatoč njegovom izazovu da mu najniži član koncila pokaže u čemu griješi na temelju Božje Riječi, bio je osuđen kao svojeglav heretik i poslat u zatvor bez ikakve rasprave na temelju Biblije.

6.7.1415. g. Hus je formalno osuđen u katedrali u Konstanzi. Nije mu dopušteno da odgovori na optužbe koje su se protiv njega čitale. Tada je s njega javno strgnuta svećenička oznaka, a njegove knjige spaljene u crkvenom dvorištu. Odveden je na jedno polje u predgrađu i tamo spaljen na lomači.

Što je Hus postigao? U to vrijeme je Hus bio jedan od prvih ljudi koji se usudio suprotstaviti autoritetu pape i koncila i umjesto toga prihvatiti vrhovni autoritet Biblije. Tako je pokrenuo razvoj događaja u pokretu za ostvarenje prava pojedinca, slobodu savjesti i govora. Više od stotinu godina kasnije, Martin Luther je u Njemačkoj optužen za ponavljanje grešaka Wycliffea i Husa. Luther je sigurno imao isto temeljno gledište kao i Hus kad je rekao: ”Sve dok me ne optužuje Pismo i čist razum – ne prihvaćam autoritet pape i koncila, jer su kontradiktorni jedni s drugima – moja savjest je zarobljenik Riječi Božje“. Vjerojatno je zato rekao: ”Mi smo svi Husovci a da to i ne znamo“.

Hus, Wycliffe i Luther su zaista oživjeli mnoga učenja prvih kršćana. Naravno, oni nisu išli potpuno tim putem, jer u to vrijeme nije bilo lako rastjerati stoljetnu tamu. Međutim, svi su se oni složili u jednoj važnoj stvari: Božja Riječ treba doći na prvo mjesto, bez obzira kakva su ljudska mišljenja. Prvi kršćani su se držali tog istog prosvjetljenog gledišta, jer ih je poučio sam Isus Krist (Ivan 17:17; 18:37).

Danas kršćani moraju imati isto stanovište. Mi smo u velikoj prednosti nad onima u ranijim stoljećima. Kao prvo, Biblija je dostupna na većini jezika. Drugo, u ovim posljednjim danima sveti duh vodi one koji su spremni reagirati ka većem razumijevanju Biblije. Jesi li prihvatio to razumijevanje? Ako jesi, tada nećeš oklijevati usvojiti načela koja je i Jan Hus tako dosljedno odražavao. Danas jedan velik broj ljudi, veći no ikad u povijesti, živi po onim riječima apostola: ”Više se moramo pokoravati Bogu kao vladaru negoli ljudima“ (Djela apostolska 5:29, NS). (Stražarska kula, 1.7.1988. str.28)

Zanimljivo je da Vodeće tijelo ovdje kaže kako “danas kršćani moraju imati isto stanovište“ kao što su ga imali Hus, Wycliffe i Luther. Ako se vratimo na gornji članak onda bi to značilo da svi kršćani, a među njima i članovi zajednice Jehovinih svjedoka:

  • imaju pravo na slobodu savjesti i govora
  • imaju pravo prihvatiti vrhovni autoritet Biblije, bez obzira kakva su ljudska mišljenja
  • imaju pravo suprotstaviti se autoritetu svojih vjerskih vođa i njihovog tumačenja Biblije

Međutim, kad neki članovi Jehovinih svjedoka žele iskoristiti ova svoja prava, njih se osuđuje jer se ne pokoravaju autoritetu Zajednice koja smatra da sada upravo ona (kao i Katolička crkva) ima jedinstveni autoritet nad Biblijom. U gornjem članku ona pita svoje čitatelje:

“Jesi li prihvatio to (naše) razumijevanje? Ako jesi, tada nećeš oklijevati usvojiti načela koja je i Jan Hus tako dosljedno održavao.“

Kada bi parafrazirao ovu rečenicu u duhu kojom je napisana, ona bi glasila ovako:

“Jesi li kao član svoje kršćanske zajednice (katoličke ili druge) uvidio da ona u nekim stvarima krivo tumači Bibliju i jesi li prihvatio naše razumijevanje? Ako jesi, onda nećeš oklijevati usvojiti Husova načela relativne podložnosti te ćeš se moći suprotstaviti autoritetu svoje Crkve kako bi se potpuno pokorio Bogu. No, kad postaneš član naše Zajednice, onda ne bi smio koristiti to načelo podložnosti protiv našeg autoriteta pa makar uvidio da neko naše tumačenje nije u skladu s Biblijom nego bi morao čekati novo svjetlo.“

Zar i članovi drugih kršćanskih zajednica ne bi imali pravo čekati novo svjetlo od strane svojih vjerskih vođa jer se i kod njih s vremena na vrijeme dešavaju reforme i promjene? Ako se od njih traži da se drže načela relativne podložnosti vjerskom autoritetu, zašto onda zajednica Jehovinih svjedoka zabranjuje svojim članovima živjeti i postupati po tom istom načelu?

Po pitanju načela podložnosti, ja sam u početku svog duhovnog odrastanja pokazivao apsolutnu podložnost svom vjerskom autoritetu pa sam u cijelosti prihvatio njihova učenja koja nisam dovodio u pitanje. Kasnije sam poput Husa počeo dublje istraživati Bibliju te je 'povećano razumijevanje izoštrilo [moju] savjest i učinilo je osjetljivijom na biblijska učenja'. Kad sam usvojio ta Husova, a ujedno i biblijska načela relativne podložnosti čovjeku, u nadi da ću moći otvoreno razgovarati sa starješinama svoje zajednice, suočio sam se sa ljudima koji nisu bili spremni ispitati moje zaključke i argumente nego su tražili da se držim samo onoga što uči Zajednica i da uništim sve što sam istražio i zapisao. S tim se suočio i Jan Hus koji je na traženja “da povuče svoje ideje i učenje, odgovorio da bi to rado učinio ukoliko se ona pokažu pogrešnima na temelju Biblije.“

Bilo bi apsurdno da je Jan Hus postupio po načelu savjesti u vezi prihvaćanja i odbacivanja onoga što uči Crkva, a da je kasnije tražio od drugih da moraju bez pogovora prihvatiti njegovo razumijevanje Biblije. On bi dozvolio da ga svatko, pa i sam Papa, ukoliko se ne slaže s njegovim razumijevanjem, pokuša osporiti na temelju Biblije i vjerojatno bi i sam prihvatio ono što drugi uče ukoliko bi vidio da se to slaže s Biblijom.

To je stav kojeg Vodeće tijelo hvali ali ne postupa po njemu niti dozvoljava svojim članovima da koriste takva načela. Stoga je veličanje Husa i isticanje njegovih načela samo propaganda kojom se ljude odvlači iz njihovih crkava i privlači ovoj Zajednici, a kad ih se privuče onda im se onemogući da se javno očituju u vezi onoga s čim se ne mogu više složiti. Svi koji postupe po tim Husovim načelima bivaju isključeni, a u Zajednici ostaju samo oni koji Vodeće tijelo (Papu) i organizaciju (Crkvu) smatraju neprikosnovenima, čime se ponavlja situacija koju je nametnula Crkva u srednjem vijeku.

Vjernici ne smiju ni pomisliti, a kamo li reći nešto što bi dovelo u pitanja neka učenja Watchtowera, pa je veliko pitanje da li su članovi Jehovini svjedoka danas u prednosti nad onima u ranijim stoljećima i da li je istina da oni predstavljaju “danas jedan velik broj ljudi, veći no ikad u povijesti, koji živi po onim riječima apostola:“Više se moramo pokoravati Bogu kao vladaru negoli ljudima.“ Ja sam bio u to uvjeren sve dok me nije na istraživanje Biblije ponukao isti duh koji je vodio Husa, Wycliffa, Lutera i druge istinske ljubitelje Božje riječi. Tada sam se suočio s ljudima u Zajednici koji su tražili da se pokorim njima, a ne onome što sam spoznao kroz istraživanje Božje Riječi. Jedan od mojih sudaca u pravnom odboru mi je rekao:

Starješina: “Kod tebe Danijele - podložnost Kristu nije upitna, ali podložnost “vjernom robu“ tu nekako praviš tu razliku. Znači, podložnost Kristu da, ali podložnost “vjernom i razboritom robu“ ne baš.“

Ovakvom su izjavom oni sami sebe izjednačili sa drugim autoritativnim crkvama i njihovim načelima vodstva. Iz ove i sličnih njihovih izjava, koje ću objaviti kroz ovu knjigu, je vidljivo da je u ovoj Zajednici nažalost jako malo onih koji zauzimaju stanovište apostola i drugih koji su Bibliju i Boga držali iznad bilo kojeg vjerskog autoriteta. U biti, suprotno onome čime se hvale, među njima je jedan veliki broj ljudi koji se pokoravaju čovjeku kao Bogu, a također i mnogo onih koji se više pokoravaju čovjeku nego Bogu. Samo pojedinci među njima imaju onu hrabrost i odvažnost poput Husa koji je “priznavao vrhovnu vlast Boga i njegove Riječi u vrijeme kad su skoro svi drugi smatrali papu i crkvu neprikosnovenima.“

Kad Watctower u negativnom svjetlu govori o grijehu i pogreškama Katoličke crkve, ono se oslanja na povijesne činjenice koje su danas toliko jasne, da ih i laici mogu javno kritizirati i javno govoriti kako bi se njihova Crkva mijenjala i reformirala. Međutim, srednjovjekovna Crkva o kojoj govorimo više nije ona ista koja zaslužuje samo osude, jer u njoj sada djeluju i neke pozitivne struje. Naime, crkvena institucija možda nije voljna mijenjati neke stvari, ali sve je više vjernika – svećenika, biskupa i laika – koji čine sve da crkvu mijenjaju iznutra. Što o tome govore upućeni komentatori? Pogledajmo:

“Drugi vatikanski koncil pred pedesetak je godina otvorio vrata Crkve laicima, uvevši dramatične promjene ne samo u liturgiji nego i u teologiji, posebice izjavom da Crkva uključuje sve vjernike, a ne samo instituciju i hijerarhiju, da crkvena služba uključuje i socijalno djelovanje te da je spasenje za sve, ne samo za katolike. On je, u dokumentu “Lumen gentium“, artikulirao pravo laika da se udružuju i jasno je dao do znanja da je njihova obaveza – sve učiniti da bi se čuo i njihov glas u stvarima koje su za dobro Crkve. Još za održavanja Koncila Henri de Lubac izjavio je: “Samo neprijatelji Crkve žele da ona ostane ovakvom kakva jest!“. Ali, odluke Koncila uglavnom su ostale tek na dobroj volji. Crkvene vođe sve više umanjuju njegovo značenje te umjesto reformi uvode restauraciju. Ipak, laici su u sve više zemalja spremni preuzimati svoj dio odgovornosti. Koncil je ponovno aktualan događaj i najbolja je obrana laika. Ono što je bilo tek smjernica, sada je nužnost... Laici imaju intelektualni, emocionalni i duhovni potencijal koji nije iskorišten. Oni žele da se njihov glas čuje, da budu ravnopravni partneri u crkvenom vodstvu što se tiče organizacije i odgovornosti.“ (www.kriz-zivota.com - Otvoren govor o Crkvi)

Ovakve inicijative i promjene unutar Katoličke crkve govore da za njene članove ima nade, ukoliko odluke vrhovnika ne ostaju tek na dobroj volji. Koliko god crkveni vođe ne žele temeljnu reformaciju nego samo restauraciju, laici su dokaz da obični vjernici nisu samo poslušnici nego i oni čiji se glas mora uzeti u obzir, pogotovo onda kad je opravdan. Zato Crkva nema ništa protiv da se među njenim redovima formiraju grupe vjernika koji djeluju pomalo neovisno ali ipak u kršćanskom duhu. Njihovi članovi u zajednici sa drugim kršćanima sačinjavaju onu univerzalnu Kristovu skupštinu ili Crkvu koja je uzvišenija od svih kršćanskih institucija. Stoga su vjernici dužni poduzimati inicijative ukoliko vide da se nešto treba mijenjati u njihovoj zajednici, a ne čekati na vjerske poglavare koji svjesno ili nesvjesno zastupaju interese svoje vjerske organizacije, a time i svoje interese. Ovakvo popuštanje Crkve neki smatraju samo privremenim kako bi ona stekla blagonaklonost unutar ekumenskog pokreta, dok istovremeno u tajnosti proklinje sve koji nastoje izmijeniti srž njihovog učenja.

 Da bi došlo do vidljivih promjena u zajednici Jehovinih svjedoka mora se na sličan način omogućiti “laicima“ da javno govore, da se udružuju kako bi se čuo i njihov glas o stvarima koje su za dobro Skupštine (Crkve), kao i učenje da spasenje nije samo za Jehovine svjedoke nego za sve vjernike. Međutim, umjesto da se prihvate dobronamjerne inicijative pa čak i kritike običnih vjernika, vodstvo Zajednice čini sve kako bi zaustavilo djelovanje takvih vjernika. Njihov glas prikazuju kao glas stranca i bezumnika tj. neprijatelja čiji je interes samo uništiti jedinstvo i napakostiti drugima. Takvim krivim prikazivanjem i osuđivanjem dobronamjernih članova zajednice pokušavaju zadržati sliku o svojoj uzvišenosti i svetosti. Ta vlast je nedodirljiva jer se temelji na hijerarhijskoj strukturi i podjeli na višu i nižu klasu kršćana - na one koji za sebe mogu govoriti da su “djeca Božja“ i ostale koji se mogu smatrati samo “tuđincima“. Ovakva podjela se temelji na krivim postavkama i tumačenjima. Na skupštinskim sastancima se često može čuti uputa vjernicima da ne smiju kritizirati one iz koji predvode Organizaciju kao što ne smiju kritizirati Boga i njegovu Riječ. Takvim izjednačavanjem Boga i njegove Riječi sa čovjekom i njegovim vodstvom ide u rang idolopoklonstva kojim se stvara kult ličnosti kakvog su u prvom stoljeću stvorili židovski religiozni vođe.

Učitelji i religiozni vođe prvog stoljeća su među židovskim narodom sebe prikazivali kao svete ljude koji visoko drže do Boga i njegovog Zakona. Time što su sjeli na Mojsijevu stolicu, pokušali su se nametnuti narodu onaj isti autoritet kao što ga je imao Mojsije, a kojemu se nitko ne bi smio suprotstaviti budući da je Jehova direktno govorio preko njega (Mt 32:2). Tako su svojim tumačenjem Zakona prikazali sebe kao Božji kanal kojim se Bog služi. Kod mnogih Židova su uspjeli stvoriti visoko mišljenje o sebi, pa su im se ljudi klanjali, pozdravljali i zvali “Rabi“, odnosno Učiteljima i time postali njihovim slijepim poslušnicima. Svoju bogobojaznost su isticali na javnim mjestima i u hramu gdje su se dugo molili kako bi im se ostali vjernici divili. U tu svoju svetost i pravednost su uvjerili i sebe i narod. Međutim, samo su pojedinci javno pokušali narodu skinuti tu sliku o njima i organizaciji koju oni vode. Među njima su posebno svoju ulogu odigrali Ivan Krstitelj i Isus Krist.

Iako je u očima Židova njihova teokratska organizacija sa hramskom službom u Jeruzalemu bila nešto najsvetije, Isus je ljudima pokušao otvoriti oči da vide i onu drugačiju sliku koja je bila sakrivena od njih. Međutim, samo mali broj ljudi je bio spreman promijeniti svoje mišljenje o njima i svojoj organizaciji koju su i dalje držali svetom i uzvišenom. Razlog tome je to što su bili indoktrinirani jer su vjerski vođe u njima ubili slobodu vlastitog razmišljanja. Mnogi se stoga nisu mogli osloniti na svoje razmišljanje čak i onda kad su bili u pravu, dok su drugi prihvatili činjenicu da istaknuti muževi u svemu misle za njih. Neki prozeliti su toj religiji pristupili po zahtjevima njenih propovjednika i učitelja pa su u svojoj odanosti judaizmu išli toliko daleko da ih je Isus nazvao fanaticima koji zaslužuju dva puta težu osudu od pismoznanaca i farizeja (Mt 23:15).

Ono što je narušilo sliku o toj i takvoj teokratskoj organizaciji i onima koji su je predvodili je bio stav istaknutih i vodećih ljudi koji su prvenstveno isticali svoj autoritet, svoju pravednost, svoju samodopadnost i bogobojaznost. Zbog tog stava su više štitili svoje ideale i svoj autoritet nego duhovne potrebe i prava običnog vjernika. Zato su bili spremni odbaciti i izbaciti iz sinagoge svakoga tko bi narušio tu njihovu samopravednost i tko bi prihvatio neku drugu istinu. Netko je mogao biti potpuno podložan Bogu, biti dobar i bogobojazan čovjek, ali ako bi se usudio narušiti tu stvorenu sliku o njima i njihov poredak stvari, bio bi izopćen.

O Isusu su tako kao članu židovske zajednice u narodu svi dobro govorili jer je živio po Zakonu. Međutim, kad je javno progovorio o Bogu i Svetom Pismu i ukazivao na pravo značenje onoga što je bilo zapisano, i kad je progovorio o pravoj slici onih koji su se predstavljali kao Božji zastupnici, onda je Isusov bogobojazni način života u njihovim očima izgubio vrijednost, pa su ga na kraju vjerski vođe i njihovi istomišljenici odbacili i ubili kao bogohulnika. Bojali su se da će narod odbaciti svoju odanost prema vjerskoj instituciji i time izgubiti volju da se suprotstave rimskoj okupaciji. Time bi židovski vjerski vođe izgubili novac, moć i utjecaj. Na sličan način se Društvo Stražarske kule boji da će izgubiti vlast nad skupštinama a time i novac za održavanje štamparija i podružnica ukoliko se odbace neka tradicionalna učenja i prihvate drugačije skupštinsko ustrojstvo i drugačije gledište o službi propovijedanja zbog koje ubiru novac i vrše distribuciju svojih izdanja.

Treba uzeti u obzir da Isus nije bio toliko proganjan zbog "novog učenja“ kojeg se moglo dovesti u vezu sa duhom Božje Riječi nego zato što su bili protiv toga da njegova riječ umanji snagu njihova autoriteta nad Svetim Pismom. Znali su da onaj tko ima autoritet Svetog pisma može lako dobiti utjecaj nad narodom, pa su tražili načina da ga uhvate za riječ i osude za hulu (Mk 1:27; Iv 8:58,59; Mt 26:64,65). Kad je Isus iznosio neka učenja, onda je dao jedno pravilo rekavši:

“Ono što naučavam nije moje, nego dolazi od onoga koji me poslao. Ako tko želi vršiti njegovu volju, on će znati je li to učenje od Boga ili ja govorim sam od sebe. Tko govori sam od sebe, traži svoju slavu, a tko traži slavu onoga koji ga je poslao, taj je istinit i u njemu nema nepravednosti.“ (Iv 7:16-18)

Tako su se samo oni Židovi koji su istinski vršili Božju volju sami uvjeravati da li je Isusovo učenje od Boga ili ne, dok su ga drugi odmah odbacili i lažno prikazivali. To su učinili jer su vršili ljudsku volju misleći da Bogu služe, a u biti su služili onima koji su tražili svoju slavu.

Načelo koje je Isus ovdje izrekao uključuje znanje koje može imati samo onaj tko želi vršiti volju Božju, a ne čovječju. Samo takvi mogu razabrati što je od Boga, bez obzira da li to čuju od svojih vjerskih učitelja ili od nekog običnog člana zajednice. Po tom načelu je svaki iskreni Židov mogao znati koje je učenje od Boga – da li učenje njihove zajednice ili učenje nekoga proroka ili učitelja kojega su njihovi vjerski vođe gledali kao otpadnika i heretika. Sve dok takvi ljudi u narodu nisu čuli Isusa kako javno govori i poučava, smatrali su da njihovi vjerski vođe imaju zadnju riječ, ali kad su čuli Isusa onda su bili...

“... zadivljeni njegovim učenjem, jer ih je učio kao onaj iza čijih riječi stoji Bog, a ne kao njihovi pismoznanci.“ (Mt 7:28,29)

To znači da se vjernici nisu trebali strogo držati načela i učenja svoje zajednice i po tome automatski odbacivati svako ‘novo učenje’ bez da se sami uvjere da li se ono temelji na Bibliji ili ne. Mogli su to sami zaključiti, pa makar morali odbaciti neko učenje svoje zajednice u korist novog učenja koje je dolazilo od neovisnog učitelja poput Isusa. No, vjerski poglavari nisu bili voljni mijenjati svoja učenja i postavke zbog takvih neovisnih učitelja.

Na isti način se vodeći članovi ove Zajednice i ostali starješine svim silama suprotstavljaju svakom drugačijem ili ‘novom učenju’ koje dolazi od najmanjih članova. Oni se čak nisu u mom slučaju ni željeli uvjeravati u to ‘novo učenje’ samo zato što je Vodeće tijelo to zabranilo i unaprijed osudilo svakoga tko drugačije misli i uči, pa makar to bila i istina. Čak su se bojali da ostali članovi skupštine čuju ili saznaju o kakvom je to učenju riječ pa su učinili sve kako bi im zabranili da razgovaraju sa mnom. Zato nitko nije mogao ni čuti, a kamoli znati je li to učenje od Boga ili sam ja govorio sam od sebe. Takvim stavom su dali do znanja da bi oni postupili drugačije i strožije od židovskih religioznih vođa. Naime, da su takvi ljudi vodili tadašnju zajednicu Božjeg naroda, oni bi Isusa ušutkali već u samom startu, kako se ne bi čulo što to on govori i kako se narod ne bi mogao uvjeravati da li on stvarno govori istinu.

Umjesto da vide kako u meni nema nepravednosti, oni su već unaprijed imali spremnu osudu. Kao što su svećenici optužili Isusa da je svojim učenjem i izjavama tražio slavu ‘sina Božjeg’ koja mu ne pripada, tako su i mene osudili govoreći da sam pod utjecajem ponosa sebe stavio u rang s Vodećim tijelom (pomazanim sinom Božjim - kako se predstavljaju). Prema tome, nije toliko bilo sporno ‘novo učenje’ protiv kojeg se nisu mogli boriti Biblijom. Sporno je bilo to što nisu dozvoljavali da bilo što poremeti sadašnji ustrojeni poredak Društva Stražarske kule i da bilo što umanji slavu i moć koju imaju članovi Vodećeg tijela.

Zamislimo sada kako bi to izgledalo kad bi Isus ovlastio neke svoje izabrane da unutar raznih kršćanskih zajednica progovore kao proroci u njegovo ime. Takvi bi mogli predočavati ona ‘dva svjedoka’ koji bi kršćanskom svijetu prorokovali i objavljivali Božju riječ (Ot 11:1-6). Pitanje je kako bi se prema njima odnosili vrhovnici raznih kršćanskih zajednica, a kako obični vjernici. Budući da će se ti ‘proroci’ jednog dana pojaviti na zemlji onda je jako važno vidjeti kako istaknuti starješine sada gledaju na svoj autoritet i kako postupaju prema svojim članovima koji progovore u Božje ime.

Za razliku od ove zajednice Jehovinih svjedoka, Isus je ipak unutar svoje židovske zajednice imao neku relativnu slobodu i dopuštenje javnosti da javno i kritički progovori o religioznim učiteljima, njihovim učenjima i organizaciji koju su smatrali Božjim uređenjem, te da govori o pravom značenju onoga što piše u Bibliji. Svi su se mogli uvjeravati u njegova učenja. No, strah koji je zavladao među vjerskim vođama učinio je svoje i stvorio princip ponašanja za kojeg su se kasnije uvijek držali vođe raznih kršćanskih zajednica.

Činjenica je da je velika većina Židova svoju teokratsku organizaciju vidjela na način koji im je prezentiran od vjerskih vođa pa su i oni u svojoj revnosti i samouvjerenosti bili spremni braniti je od ljudi poput Isusa i apostola. Nije im bila toliko važna riječ istine nekog koga se preziralo i odbacivalo kao otpadnika od organizacije, nego osjećaj ponosa što pripadaju Božjem izabranom narodu kojemu su "povjerene svete Božje objave“ (Rim 3:2). Čak i čuda koja su činili Isus i apostoli, nisu mogla promijeniti njihova ustaljena razmišljanja i institucionalni stav. Ni meni to ne bi pomoglo jer bi i oni za takvo nešto tvrdili da to činim pomoću Belzebuba – vladara demona (Mt 10:25; Mk 3:22).

Iz priloženog transkripta će se vidjeti da su upravo to oni i tvrdili za ona moja razmišljanja za koja su čak priznali da mogu biti ispravna i istinita. Prema tome, iako s jedne strane na organizaciju Jehovinih svjedoka možemo gledati u pozitivnom svjetlu, postoje neke stvari koje tu sliku narušavaju. Jedna od tih spornih stvari su njena pogrešna učenja, načela i pravila, a drugo sporno pitanje je njen stav prema onima koje ona proglašava otpadnicima čime zloupotrebljava svoju autoritetu i moć. U pokušaju da pod svaku cijenu zadrže onu pozitivnu sliku i visoko mišljenje o sebi i svojoj organizaciji, oni su pred drugima željeli narušili sliku o meni.