Article Index

Rođen u 'istini'

Oduvijek sam bio uvjeren da je ‘istina’ temelj kršćanske zajednice Jehovinih svjedoka. Rođen sam i odrastao u kršćanskoj obitelji, te su me roditelji od malih nogu poučavali i odgajali po biblijskim mjerilima i zahtjevima naše vjerske zajednice. Zato se za mene govorili da sam ‘rođen u istini’. No, dok sam čitao Bibliju ona mi je govorila o jednom drugačijem rođenju tj. rođenju svetim duhom po Bogu kao našem nebeskom Ocu. Uvidio sam da moje rođenje unutar zajednice Jehovinih svjedoka nema tu duhovnu vrijednost koje ima ‘novo rođenje’.

Prije svog krštenja trebao sam prihvatiti učenje po kojem to krštenje u vodi nema nikakve veze sa krštenjem u Krista Isusa. Kao i većini moje braće uvjeravalo me se da Isus nije posrednik između mene i Boga jer svojim krštenjem nisam trebao uči u novi savez kojeg je Isus sklopio s prvim kršćanima. Uvjeravalo me se da sam po pitanju tog saveza stranac ili tuđinac; da nisam posvojen kao dijete Božje nego da u svom odnosu s Bogom mogu stvoriti samo prijateljstvo s njim i ništa više od toga. Zadovoljavao sam se takvom istinom koja mi je prividno davala neki smisao i sigurnost, ali ujedno sprječavala da osjetim istinu u svom životu. Svoj put u spasenje sam promatrao kroz ljudsku pisanu riječ, a ne kroz Krista koji je Božja Riječ. Sve to mi je odudaralo od onoga što Biblija govori i što mi je duh stalno svjedočio dok sam je čitao. Zato su mnogi odlazili iz Zajednice jer kroz takvu istinu nisu stvorili dublje zajedništvo s Isusom nego samo neko imaginarno zajedništvo s klasom pomazanika koji su jedini mogli biti u tom direktnom zajedništvu s Kristom. U zajednici su ostajali samo oni koji su se emocionalno vezali za organizaciju i njena učenja. I ja sam bio među njima jer sam stalno očekivao nešto više za čim sam nesvjesno čeznuo.

Kad sam se oslobodio institucionalne istine i počeo čitati Bibliju otvorena uma i srca, mogao sam svoje krštenje, vjeru i nadu promatrati i doživjeti na isti način kao prvi kršćani, što mi je prije bilo onemogućeno. Naime, Zajednica je svojim članovima dala do znanja da se mnoge misli upućene prvim kršćanima ne mogu odnositi na današnje kršćane jer su navodno svi prvi kršćani imali samo jednu (nebesku) nadu, dok mi danas uglavnom imamo drugorazrednu tj. zemaljsku nadu. Npr. u Bibliji čitam gdje Pavle svim tadašnjim kršćanima kaže:

“Jer svi koje vodi Božji duh sinovi su Božji. Jer niste primili duh ropstva da se opet bojite, nego ste primili duh posinjenja, koji nas potiče da vičemo: “Abba, Oče!” Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja. A ako smo djeca, onda smo i nasljednici — nasljednici Božji, a sunasljednici Kristovi, ako trpimo zajedno s njim da bismo zajedno s njim bili i proslavljeni“ (Ri 8:14-17).

Ove riječi, kao i mnoge druge nisam smio smatrati kao da su upućeni meni nego nekoj višoj klasi kršćana. No kad sam te riječi čitao u kontekstu cijele Biblije, onda sam osjećao da su one upućene svim kršćanima, pa i meni osobno. Apostol Pavle se svim prvim kršćanima obraćao kao ‘sinovima Božjim’ ili ‘Božjoj djeci’. Lako je zapaziti da oni nisu znali za nikakvu drugorazrednu grupu kršćana kojima će duh svjedočiti da nisu Božja djeca, niti su ovakve izjave u njima budili neki osjećaj pripadnosti višoj klasi koja će vladati nižom klasom kršćana. Taj osjećaj židovski kršćani nisu mogli gajiti čak ni prema vjernicima iz neznabožačkih naroda, koje su do tada smatrali strancima i tuđincima.

Prvi kršćani su znali da postoje samo dva duha – ‘duh ropstva’ koji im je jedno vrijeme svjedočio da su u ropstvu grijeha i smrti i ‘duh posinjenja’ koji im je svjedočio da su svojim krštenjem ušli u bliski odnos sa Bogom i Kristom. Pitanje koje mi se uvijek nametalo je - koji to duh svjedoči u meni i mojoj braći u vjeri? Ako to nije duh posinjenja kojim možemo biti toliko prisni sa svojim nebeskim Ocem da mu se obraćamo sa “Abba, Oče“, onda je to duh ropstva. Nema trećeg duha. Ako se mnogi od nas ne mogu smatrati djecom Božjom, onda ne možemo imati ni tu nadu da naslijedimo Božje kraljevstvo i budemo proslavljeni u tijelu koje će biti oslobođeno ropstva grijeha i smrti. Ako nismo u savezu s Bogom preko Krista, onda se na nas ne mogu odnositi uvjeti i blagoslovi tog saveza. Tako i dalje ostajemo u ropstvu zatvorenog uma dok robujemo čovjeku i njegovoj vlastitoj ideji spasenja.

Dugo vremena nisam mogao sebe gledati kroz vjeru i nadu koju su primili prvi kršćani, pa se nisam vidio kao Božje dijete koje je u novom savezu s Bogom. Smatrao sam se ‘strancem’ jer me u to stalno uvjeravao duh koji je izlazio iz publikacija Watchtowera. Dok mi je sveti duh govorio jedno, ja sam se kao i svi ostali Jehovini svjedoci tvrdokorno opirao svetom duhu. To me podsjeća na Židove kojima je Stjepan rekao:

“Ljudi tvrdokorni i neobrezanih srca i ušiju! Vi se uvijek opirete svetom duhu — kako su činili praoci vaši, tako činite i vi.“ (Dj 7:51)

To je samo jedan primjer gdje su mi članovi Vodećeg tijela uvjerljivom retorikom i cenzurom zatvarali oči i uši da ne vidim duhovnu stvarnost i ne čujem ono što duh Božji svjedoči u meni i mojoj braći. Umjesto Božjeg duha, nama se kroz ljudsku riječ stalno nametao duh članova Vodećeg tijela (koje se smatra istaknutim sinovima Božjim) koji nas još uvijek uvjeravaju da nismo ono što jesmo ili što bi trebali biti. U tu svrhu nam se daju neki dijelovi biblijskih tekstova izvađeni iz konteksta s kojima bi trebali hraniti svoj duh, svoje misli i srce.

Od toliko divnih misli koje su me trebale hraniti iz Božje riječi, ja sam cijelo to vrijeme sa Božjeg stola dobivao i uzimao samo ‘mrvice’, odnosno samo one misli kojim su se mogli nahraniti kršćani niže ili zemaljske klase. Nisam smio posegnuti za onom cjelovitom duhovnom hranom koja se nudila prvim kršćanima. Svoju duhovnu glad sam ipak zadovoljavao jednom drugom hranom koja mi je punila misaoni želudac, pa nisam osjećao glad jer sam, kao i svi drugi, bio stalno bombardiran obiljem informacija koje su dolazile ih Watchtover kuhinje putem polumjesečnih i mjesečnih časopisa i drugih izdanja. Međutim to nije moglo zadovoljiti moj duh koji je putem Božje Riječi dobivao jedno drugo svjedočanstvo. Čitajući Bibliju osjećao sam da mi Bog govori i nudi jedno, dok mi istaknuti mudraci govore i daju sasvim nešto drugo. Bog mi je davao svoju cjelovitu riječ kao hranu, a oni su mi iz te hrane izdvajali neke hranjive sastojke i nudili ostatke.

Takvo hranjenje započinje sa ‘mlijekom’ iz kojega je izdvojena sva masnoća, a nudi se obojena bijela voda sa malo hranjive vrijednosti i sa dosta vitaminskih dodataka. Kad apostol Pavle kaže da je svoju duhovnu djecu hranio ‘mlijekom’, a zrele kršćane s ‘čvrstom hranom’, onda je lako zaključiti kakvo su mlijeko i hranu dobivali oni, a kakvo mlijeko i hranu dobivamo mi putem publikacija. Naime, u ovim publikacijama se iz njegovih nadahnutih poslanica odvajaju misli za malobrojne članove više klase i nude uopćene misli koje bi trebale zadovoljiti i našu drugačiju drugorazrednu nadu i pozvanje. Godinama nisam mogao duhovno ojačati do te mjere da uzrastem do spasenja kojeg nudi Bog. Uvidio sam da su zbog takve duhovne hrane, Jehovini svjedoci samo prividna imitacija ili loša kopija prvih kršćana i da im za temelj vjere i nade nedostaje svjedočanstvo Božjeg duha. Da bi izašao iz tog okvira morao sam poslušati apostola Petra koji je rekao:

“... i kao novorođena djeca, razvijajte želju za čistim mlijekom riječi Božje, da biste hraneći se njime uzrasli do spasenja, ako ste doista okusili koliko je Gospodin dobrostiv.“ (1.Pe 2:2,3)

To ‘čisto mlijeko’ je u sebi sadržavalo nepatvorenu istinu o Božjoj djeci. Koju sam istinu trebao čuti i poslušati – onu izvornu i nadahnutu Božju riječ ili onu ljudsku za koju se zna da nije nadahnuta? Apostol Petar kaže:

“Sada kad ste poslušnošću (toj nadahnutoj) istini očistili duše svoje da biste mogli pokazivati nelicemjernu bratsku ljubav, ljubite jedni druge žarko i od srca! Jer niste nanovo rođeni iz raspadljivog, nego iz neraspadljivog sjemena, riječju živog i vječnog Boga... a riječ je ono što vam je objavljeno kao dobra vijest.“ (1.Pe 1:23,25)

Ove riječi su mi dali razloga da preispitam dobru vijest koju sam prihvatio od svojih učitelja. Nakon preispitivanja sam shvatio da sam od onih koji se smatraju ‘razboritim upraviteljem’ cijelo vrijeme slušao neku drugu i drugačiju dobru vijest za razliku od one koju su čuli i prihvatili prvi kršćani. Shvatio sam da svi vjernici trebaju biti kršteni u Isusa i preko njega kao prvorođenog ući u novi savez s Bogom kako bi se o njima govorilo da su kršteni svetim duhom i ‘rođeni odozgo’. Tim duhom su pomazani i to je ono što je ‘upravitelj’ ove Zajednice krivo razumio (kao i u slučaju drugih pojmova) jer je ustvrdio da se radi o pomazanju 144000 kršćana u službu Isusovih kraljeva koji će s njim vladati nad nižom klasom kršćana. Međutim, kršćanski spisi daju jasno spoznati da je riječ o pomazanju kojim se sve kršćane novim rođenjem prima u Kristovu skupštinu i Božju obitelj, a ne o imenovanju za kraljeve. To pomazanje ili posvećenje svetim duhom i ulazak u novi savez s Bogom je otvoreno svima koji prihvate Isusa za svog Gospodina. Zato je Isus obećao poslati svojim učenicima sveti duh koji je imao zadatak krštavati njegove sljedbenike i biti u njima. Uzimajući to u obzir Pavle je napisao kršćanima:

“Ali vi ne živite po tijelu, nego po duhu, ako Božji duh doista prebiva u vama. No ako tko nema duh Kristov, taj nije Kristov.“ (Ri 8:9)

U želji da zaista budem Kristov i da Božji duh prebiva u meni, ja sam se počeo voditi Kristovim duhom koji je prebivao u meni, a koji dugo vremena nije mogao djelovati zbog zatvorenog uma. Kad je počeo djelovati u meni osvjedočio sam se da sam postao dio jedne puno veće duhovne obitelji kršćana kojima nije važno članstvo bilo koje kršćanske organizacije nego Božje priznanje da su njegovo posvojeno i posvećeno dijete. To je ono pravo ‘rođenje u istini’, jer je Isus za sebe rekao:

“Ja sam istina.“ (Iv 14:6)

Sada kada kažem da sam ‘rođen u istini’ onda to više nema nikakve veze sa mojim fizičkim rođenjem unutar institucije koja za sebe tvrdi da je ‘istina’. Rođenje u institucionalnoj istini mi nije garantiralo pravo na vječni život po Kristu iako sam se krstio u uvjerenju da svoje spasenje mogu postići samo kao punopravni član zajednice Jehovinih svjedoka. Kad se netko rodi i krsti unutar jedne vjerske zajednice i usvoji njen način razmišljanja i vjerovanja, može za njega i druge izgledati kao najbolji način na koji se može udovoljiti Bogu i postići spasenje. Ali shvatio sam da nijedna vjerska zajednica ne može za sebe govoriti da je “put, istina i život“, niti može tvrditi da su neki njeni članovi napustili istinu, a time i Krista samo zato što su je napustili ili su iz nje bili isključeni.

Ja sam bio isključen iz organizacije i zajednice Jehovinih svjedoka, ali nisam napustio ni Boga niti Isusa, a samim tim niti istinu koja je u Kristu. Od svog fizičkog rođenja u institucionalnoj istini, pa sve do shvaćanja da mi je po Božjoj volji određeno ‘rođenje odozgo’, mogu reći da sam prošao put koji je Isus prošao unutar svoje vjerske zajednice. Za njega se također može reći da je po tijelu ‘rođen u istini’, jer je vjerska zajednica kojoj je pripadao po rođenju, bila u savezu sa Bogom. Nad sobom je imao vjerske službenike koji su imali zadatak da duhovno brinu o svakom članu zajednice, pa čak i o njemu dok je odrastao i živio među njima. Međutim, ti isti ljudi su odbacili istinu koju je preko njega svjedočio Božji sveti duh, a čvrsto se držali svoje institucionalne istine koju su branili pod prijetnjom izopćenja.

Nakon svog krštenja u vodi i krštenja svetim duhom odozgo, Isus je uzdignut iznad svih institucionalnih ograničenja i zidova. Svoju isključivu podložnost Bogu je isticao kao mjerilo koje treba slijediti čak i onda kada vjerski poglavari prijete izopćenjem. Kad je hrabro progovorio i svjedočio za istinu onda je ubrzo došao u sukob sa vjerskom institucijom koja je branila svoju istinu, a time i svoje pravo da upravlja Božjom riječi i Božjim narodom onako kako ona to najbolje zna. Iako je u skladu sa Božjom voljom govorio da je on Krist, koji je izabran za njihovog kralja, oni ga nisu željeli vidjeti kao takvoga, nego kao običnog čovjeka koji se mora podrediti njima i njihovoj istini.

Nakon njegove smrti i uskrsnuća, Židovi vjerni svojoj tradiciji i instituciji, su proganjali njegove sljedbenike misleći da su u pravu. Ti isti Židovi su za apostole i druge kršćane mogli govoriti da su napustili istinu i pravi put jer su napustili židovsku vjersku tradiciju i zajednicu koja je bila u savezu s Bogom. No, mi danas govorimo da nisu bili u pravu jer su upravo oni ostali zarobljeni u instituciji koja je odbacila novu stvarnost, a time i put istine. Ta religija sa vidljivim obilježjima Božjeg hrama je bila široki put kojim su oni željeli nesmetano i ponosno hoditi. Uski put koji je bio otvoren je odbacio religiju i sva njena obilježja pa su oni koji su ga izabrali trebali “štovati Oca duhom i istinom“ (Iv 4:23). Prema tome, iako se kršćanstvo kao cjelina nalazi u novom savezu s Bogom, samo malobrojni kršćani žive u spoznaji svog novog rođenja.

Kršćani rođeni duhom se nalaze u različitim kršćanskim zajednicama ali zato zajedno tvore Isusovu sveopću ‘Skupštinu’. Samo oni mogu svjedočiti za sebe da su rođeni u istini. S druge strane, oni koji tvrde da su ‘rođeni u istini’ ili da se ‘nalaze u istini’ samim tim što su članovi kršćanske vjerske zajednice Jehovinih svjedoka, koja naizgled ima neka obilježja prave religije, mogu biti u sukobu sa duhom i onom pravom ‘istinom’ o kojoj je Isus svjedočio. Istina o kojoj je Isus govorio bila je daleko iznad institucionalne istine kojoj su njegova židovska braća bili robovi, a slično je i danas. Zato nisam mogao prihvatiti tu klasnu razliku između onih navodnih pomazanika koji su po tumačenju Watchtowera ‘rođeni od Boga’ i svih nas ostalih koji su imali tu (ne)sretnu okolnost da se po svojim roditeljima samo fizički rode i krste unutar jedne vjerske institucije i budu stavljeni izvan novog saveza. Onaj tko je rođen od Boga je rođen u istini a ne onaj tko je rođen ili kršten u vjerskoj zajednici koja ima manje ili više dodirnih točaka sa biblijskom istinom i pravim kršćanstvom. Prije svoje smrti Isus je obećao svojim učenicima:

“Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 18:32)

S druge strane, oni koji su bilo kada i u bilo kojoj kršćanskoj zajednici upoznali Krista preko svojih vjerskih poglavara su bili u opasnosti da upoznaju jednu drugu istinu i tako budu robovi institucionalne istine. Istina o kojoj je Isus govorio nije obuhvaćala samo oslobođenje od vjerskih zabluda, nego prije svega o oslobođenju od ropstva grijeha i smrti. Budući da je Isus ujedno i Božja Riječ, onda je On ta ‘istina’ koja oslobađa, ne samo od ropstva grijeha i smrti, nego i od vjerskih zabluda. Zato je rekao Židovima:

“ako vas Sin oslobodi, doista ćete biti slobodni.“ (Iv 8:36)

Bio je svjestan da su njegova židovska braća robovali vjerskoj instituciji koja im je nametala svoju istinu i time zatvarala vrata Božjeg kraljevstva. U Stražarskoj kuli od 15.3.1991. piše:

“Isus je jednom rekao židovskim vjerskim vođama, upućenim u Mojsijev zakon: ”Jao vama, učitelji Zakona, jer ste odnijeli ključ spoznanja! Vi sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući zapriječiste“ (Luka 11:52, St). ’Zapriječili su onima koji su htjeli ući‘ kamo? Isus nam prema Mateju 23:13, govori: ”Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga: vi sami ne ulazite u njega, a ne dopuštate ni da uđu oni koji bi htjeli!“ (St). Židovsko svećenstvo je zatvorilo vrata mnogima, oduzimajući im priliku da budu [u Božjem kraljevstvu] s Isusom Kristom.“ (str. 5)

Biti s Kristom u njegovom kraljevstvu je bila priprema od Boga namijenjena svim ljudima, a najprije Izraelcima. Međutim, židovski religiozni vođe su ključ tog vrijednog znanja uzeli i sakrili, pa ni sami nisu mogli uči k Bogu, a onima koji su ga tražili su priječili da ga nađu. Uspostavili su svoja učenja, pravila i ceremonije i to prikazivali kao put do vrata kroz koja se dolazi k Bogu. Oni su sebe vidjeli u savezu i zajedništvu s Bogom. Smatrali su da su pravedni i na sigurnom u Božjem toru, dok su veliku većinu naroda smatrali nižom klasom ili ljudima zemlje koja je izvan tora (Iv 7:49). Suprotno od zemlje je nebo, pa možemo reći da su po toj njihovoj klasifikaciji postojali ljudi neba i ljudi zemlje, odnosno nebeska i zemaljska klasa. U svojoj ruci su držali ključ vlastitog znanja koji nije odgovarao Božjem naumu. To isto se kasnije dešavalo u kršćanstvu koje je na neke druge načine ljudima zatvaralo vrata nebeskog kraljevstva. Stoga Isusove riječi upućene farizejima i pismoznancima imaju svoju važnost i danas. Dobro je znati da li ona spoznaja koja nam se servira odgovara Božjem naumu ili su možda učitelji Svetog Pisma uveli svoja učenja koja također zatvaraju vrata ulaska u Božje kraljevstvo.

Činjenica je da je Isus ljudima vratio pravi ključ znanja i otvorio ta vrata kroz koja se jedino moglo uči u Božje kraljevstvo, a ulazak kroz njih je bio moguć jedino kroz ponovno rođenje. On je svojim sljedbenicima otvorio jedan novi put prema Bogu i vječnom životu – upravo onaj put koji je već bio zacrtan preko Zakona i Proroka. Svi koji su ga prihvatili za svog Gospodina i bili kršteni u njegovo ime, su mogli Božjom voljom biti ‘nanovo rođeni’. Zato su i oni Židovi koji su se ranije krstili samo u vodi, trebali podvrći krštenju duhom kako bi mogli ući u zajedništvo s Kristom. Oni koji to nisu učinili su ostali izvan novog saveza tako da im njihovo krštenje u vodi nije omogućavalo spasenje. Isto se tako dešava u zajednici Svjedoka koja svojim članovima nudi samo krštenje u vodi, a ne krštenje i rođenje Svetim duhom.

Nama se danas pokušavaju zatvoriti vrata koja je Krist otvorio za sve, pa nam se nudi neki zaobilazni put prema Božjem kraljevstvu i vječnom životu. Stvorena su dva tora i dvije klase kršćana, od kojih je ona nebeska u novom savezu s Bogom, a time i bliže Bogu, te ona druga niža tj. zemaljska klasa koja je izvan saveza s Bogom, i za koju se tvrdi da neće ući u nebesko kraljevstvo nego u zemaljsko. Budući da se pojmovi ‘nebesko’ i ‘Božje’ odnosi na jedno te isto kraljevstvo, onda je to njihovo tumačenje suprotno onome što je Krist rekao ljudima koje će on prihvatiti kao svoje ‘ovce’:

“Dođite, vi koje je Otac moj blagoslovio, naslijedite [nebesko tj. Božje] kraljevstvo koje je pripremljeno za vas od postanka svijeta!“ (Mt 25:34)

Isus nikad nije propagirao neko zemaljsko kraljevstvo (iza kojeg stoji kralj koji nije postavljen od Boga) tako da se pojam ‘kraljevstvo’ u njegovoj izjavi odnosi samo na Božje tj. nebesko kraljevstvo koje će obuhvatiti svu zemlju jer moramo znati da Svevišnji vlada kraljevstvom ljudskim i da ga daje kome hoće i nad njim postavlja (svojeg čovjeka) najnižega od ljudi” (Da 4:17). Da bi mogli vidjeti i uči u to kraljevstvo Isus je rekao Nikodemu a time i svima nama:

“Zaista, zaista, kažem ti, ako se tko ponovno ne rodi, ne može vidjeti kraljevstvo Božje ... Zaista, zaista, kažem ti, ako se tko ne rodi od vode (Božje Riječi) i duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.“ (Iv 3:3,5; 15:3; usporedi Ef 5:26)

Koliko god se ljudskim tumačenjima želi uvjeriti da Bog nije namijenio ‘novo rođenje’ za sve vjerne kršćane, ja znam da nijedna ljudska ideja i misao ne može spriječiti Boga da učini ono što je naumio sprovesti preko svog zemaljskog sina Isusa Krista. Novo rođenje je dar od Boga kojim postajemo njegova djeca sa zalogom vječnog života u sebi. To se dešava nakon što se mislima i srcem obratimo Bogu. To je trenutak kada sjeme Božje Riječi u nama prouzroči simbiozu između našeg duha i Svetog duha kojim se stvara i rađa novo stvorenje kao što je rekao apostol Petar:

“Jer niste nanovo rođeni iz raspadljivog, nego iz neraspadljivog sjemena, riječju živog i vječnog Boga.“ (1.Pe 1:23; Jk 1:18; 2.Ko 5:17)

Sveti duh od tada djeluje u nama prema rastu visine Kristove. Čovjek kroz svoju vjersku instituciju može sprovesti svoju ideju po kojoj odbacuje ‘novo rođenje’ za mnoge koji vjeruju u Krista, ali to ne sprečava Boga i Krista da Svetim duhom nevidljivo za ljudske oči krste i u svoju obitelj i Skupštinu prihvate sve one koji Isusa smatraju svojim Gospodinom i time ih obilježe kao svoju djecu koja su u novom savezu s njim. Taj ključ znanja mi je otvorio prava vrata spoznaje o Kristu te sam uvidio da svoje krštenje u Kristu mogu slobodno smatrati krštenjem Svetim duhom kojim sam poput Isusa i njegovih sljedbenika uzdignut iznad svih institucionalnih ograničenja. Zato sam bio hrabar da iz te nove pozicije gledanja progovorim o svojim novim uvjerenjima koje sam stekao kroz otvoreno i dublje čitanje Biblije. Želio sam otvoriti mogućnost da i moja braća u vjeri vide tu stvarnost i da se zajedno sa mnom raduju pravoj istini. No činjenica je da se i dalje ljudskom naukom hrani um a time i duh članova ove Zajednice kojim se sprečava njihov ulazak u novi savez s Bogom i zatvaraju vrata nebeskog kraljevstva. To ću usporediti s jednim primjerom.

Vodeće tijelo je dugo vremena govorilo da su oni zajedno s ostalim pomazanicima članovi klase ‘vjernog i razboritog roba’. Po novom tumačenju su nedavno te pomazanike degradirali tj. izbacili iz te klase, dok su sebe promovirali kao jedine članove te klase. Nešto slično se napravili po pitanju novog saveza. Od samog početka su svi kršćani svojim krštenjem i ponovnim rođenjem svetim duhom ulazili u savez s Bogom preko Krista. Međutim Upravno tijelo (kasnije Vodeće tijelo) je Jehovine svjedoke podijelilo na dvije klase – nebesku i zemaljsku pa je zemaljsku klasu kršćana degradiralo i izbacilo iz tog saveza dok je sebe zajedno s navodnim pomazanicima ostavilo u tom savezu. U Stražarskoj kuli od 15.10.2009. str.9. je u vezi toga napisano:

"Pavao je usporedio pomazane kršćane s udovima tijela. Oni ujedinjeno služe pod Kristom, koji je “glava tijela” (Kol. 1:18). Pavao je podsjetio kršćane da tijelo ima mnogo različitih udova. Zatim im je rekao: “Tako smo i mi, iako nas je mnogo, jedno tijelo u zajedništvu s Kristom.” Slične riječi uputio je pomazanim kršćanima u Efezu: “U svemu ljubavlju uzrastimo do zrelosti da budemo poput njega koji je glava, a to je Krist. Od njega cijelo tijelo — kojemu su svi dijelovi skladno sastavljeni i složno rade jer svaki zglob koji ih povezuje ispunjava svoju svrhu da bi svaki pojedini ud mogao primjereno djelovati — doprinosi svojem rastu na izgradnju samoga sebe u ljubavi” (Efež. 4:15, 16). Za razliku od pomazanika “druge ovce” nisu dio Kristovog tijela (Ivan 10:16).

Ovakva degradacija vjernih kršćana i njihovo izbacivanje iz članstva Kristova tijela spada u veliku zabludu u koju su bez preispitivanja povjerovali svi oni koji su svoje povjerenje dali vodstvu zajednice Jehovinih svjedoka i krstili se u to ime. S obzirom da sam svjestan te zablude teško mi je gledati svoju braću u vjeri iako na njihovim licima vidim radost i zadovoljstvo čak i onda kad ih se uvijek iznova uvjerava da nisu dio Kristovog tijela. Tu radost održavaju kroz kompenzaciju drugačije dobre vijesti, po kojoj kao drugorazredni kršćani ipak ostvaruju pravo na vječni život u Božjem kraljevstvu. Ako se tako može uči u Božje kraljevstvo onda za njih nije važno jesu li ili nisu u novom savezu, odnosno jesu li ili nisu dio Kristovog tijela. No, za mene je to pitanje postalo jako važno jer sam spoznao tu jako važnu biblijsku istinu.