Article Index

Zašto sam optužen

Ja sam se razlikovao od većine svojih suvjernika. Nisam bio od onih koji se zadovoljavaju samo time da svoja vjerovanja nameću ljudima izvan zajednice, niti sam bio od onih koji ne osjećaju nikakvu potrebu da preispituje svoja vjerovanja. Budući da sam sve do sada zazirao od onih koje je ova Zajednica isključila kao otpadnike, ja nikad nisam s nikim od takvih isključenih nastojao stupiti u kontakt jer sam ih zaista smatrao Božjim neprijateljima. O otpadnicima sam imao samo onu sliku koja mi je nametnuta preko publikacija Watchtowera. Osobno sam poznavao neke koji su bili isključeni zbog otpadništva ali sam na njih uvijek gledao sa gnušanjem, pa nikad nisam ni tražio načina da s njima stupim u kontakt. Oni su za mene bili zle i licemjerne osobe koje kleveću Boga i njegove sluge; koji na prepreden i lukav način svjesno zavode lakovjerne i putem propagande iznose i šire laži u borbi protiv Boga, Krista i pravih kršćana. Međutim, nikad nisam razmišljao da među njima možda postoje i oni koji su isključeni samo zbog svoje ljubavi prema biblijskoj istini i želje da se sami uvjeravaju u istinitost onoga što čitaju u publikacijama Watchtowera. Za takve je Martin Luther rekao:

”Mi smo svi Husovci a da to i ne znamo“.

Ja sam također postao jedan od njih, a da to nisam znao. Zato sam bio iskren i otvoren prema svojim starješinama kada sam osobno došao do novih spoznaja i drugačijih zaključaka. To nisam smatrao otpadništvom jer sam postupio po savjetima same Biblije.

Imao sam pitanja na koja mi nitko od moje braće nije mogao dati zadovoljavajući odgovor jer su i sami bili ograničeni samo s onim informacijama koje su smatrali mjerodavnim i neupitnim. Stoga sam samostalno proveo dugogodišnje neovisno istraživanje Biblije koju sam uspoređivao sa onim što uči Zajednica kako bi vidio da li je sve onako kako piše u njenim tiskanim izdanjima. To sam u zadnjih nekoliko godina (od 2000-te) činio skoro svakodnevno, ponekad i po nekoliko sati dnevno, od najranijeg jutra pa sve do kasno uvečer. Čak sam o tome razmišljao u trenucima bez sna i dizao se iz postelje kako bi zapisivao ona razmišljanja koja su mi navirala iz podsvijesti ili sam do njih dolazio nekom intuicijom. Tako je nastala knjiga “Tajne nebeskog kraljevstva“ u kojoj sam na preko šest stotina stranica (formata A4) iznio svoja istraživanja na mnoge teme koje sam smatrao spornim. Vjerojatno sam došao do istih ili sličnih zaključaka kao i drugi koji su se tome posvetili, jer svatko tko otvorena uma i bez unaprijed stvorenog zaključka pristupi istraživanju Biblije, može doći do onih zaključaka koji argumentirano poništavaju neka učenja i postavke Zajednice. U izdanju ‘Probudite se’ stoji:

"No što ako je ono što saznate u proturječju s nečim u što čvrsto vjerujete? Trebate li to naprosto zanemariti? Nipošto! Katkada je sasvim na mjestu, pa čak i poželjno, razmotriti snažne dokaze koji se kose s vašim vjerovanjima. Bog u Bibliji obećava da će nagraditi one koji iskreno tragaju za istinom tako što će im dati znanje, razboritost i sposobnost prosuđivanja (Izreke 2:1-12). (...). Biblija nas potiče da "ispitamo izjave koje je navodno nadahnuo Bog kako bismo vidjeli potječu li one od Boga“ (1.Iv 4:1). Ako to učinite bit će te spremni na obranu pred svakim tko od vas traži obrazloženje nade koja je u vama, čak i ako netko dovede u pitanje vaša vjerovanja.“ (Probudite se, januar 2011.)

Očito je svima jasno kakav pristup svaki vjernik treba imati prema Bibliji i prema onome u što sada vjeruje ili bi trebao vjerovati u nešto novo što mu se prezentira kao novootkrivena istina. No, umjesto da reagiramo na neka proturječja koja sami uočimo, vodstvo od nas traži da ih svjesno zanemarimo, što je u suprotnosti sa gore navedenim savjetom kojeg su sami dali.

Da bi zaštitili svoju istinu oni su u gornjem tekstu smišljeno napisali: “Katkada je sasvim na mjestu...“, što znači da u slučaju kad član njihove zajednice želi “razmotriti snažne dokaze koji se kose s njegovim uvjerenjima“, da “tada“ očito takvo preispitivanje nikako nije na mjestu niti je poželjno. Prema tome, kad bi u vezi toga postavio pitanje starješinama: “Da li je uvijek na mjestu razmotriti snažne dokaze koji se kose s našim vjerovanjima?“ što bi oni odgovorili? Rekli bi da to nije uvijek na mjestu, odnosno to je poželjno učiniti kad su u pitanju članovi drugih kršćanskih zajednica, ali Jehovinim svjedocima se to ne preporuča. Ja sam ipak to učinio. Kad sam se uvjerio da sam došao do ispravnih zaključaka a time i do nove spoznaje bio sam spreman to objelodaniti pred svojim starješinama. Nešto slično je učinio i Martin Luter. O njemu piše:

“Luther je smatrao da nije dostojan Božje milosti, zbog čega ga je povremeno mučila savjest i bio je potišten. No istraživanje Biblije, razmišljanje o njoj i molitva pomogli su mu da bolje razumije kako Bog gleda na grešnike. Zaključio je da se Božju milost ne može zaslužiti. Naprotiv, ona je dar koji Bog u svojoj nezasluženoj dobroti daje onima koji pokazuju vjeru (Rimljanima 1:16; 3:23, 24, 28).

Na temelju čega je Luther bio uvjeren da je došao do ispravnog zaključka? Kurt Aland, profesor povijesti rane Crkve i egzegeze Novog zavjeta, napisao je: ”Luther je u mislima analizirao cijelu Bibliju kako bi ispitao je li njegova novootkrivena spoznaja u skladu s ostalim biblijskim navodima i ustanovio je da svi ti navodi potvrđuju njegovo razmišljanje.“ (Stražarska kula, 15.9.2003. na str. 27)

Kad sam postupio na sličan način kao Luter i kad sam bio potpuno uvjeren da sam došao do ispravnih zaključaka bio sam spreman na obranu svojih gledišta i novih uvjerenja. Iako se nitko nije usudio opovrgnuti moje zaključke, ja sam i dalje po savjetu starješina trebao zanemariti istinu u koju sam se osobno uvjerio. To je bilo gušenje i ograničavanje slobode koju nam je dao Isus. Pokušao sam naći ravnotežu između jedinstva skupštine i svoje individualnosti kako bi osjećao slobodu u razmišljanju i obožavanju. Umjesto te slobode od mene se tražilo da iskazujem potpunu podložnosti ljudskoj riječi radi doktrinarnog jedinstva. No u pitanju je nešto više od doktrinarnog jedinstva, a to je jednoumlje.

Naime, doktrinarno jedinstvo u vezi osnovnih temeljnih biblijskih učenja može biti prisutno među kršćanima različitih zajednica, dok je jednoumlje prvenstveno vezano za jednu zajednicu koja čak i svako svoje tumačenje nekih pojmova smatra toliko važnim da i na njima temelji vjeru a time i pripadnost kršćanskoj zajednici. Dok u časopisu 'Probudite se' (od januara 2011) stoji da “Bog u Bibliji obećava da će nagraditi one koji iskreno tragaju za istinom tako što će im dati znanje, razboritost i sposobnost rasuđivanja“, ova Zajednica takve ne nagrađuje nego isključuje jer ne daje mogućnost da nečija razboritost i sposobnost rasuđivanja uzme u obzir druge snažne dokaze koji dovede u pitanje neko pogrešno učenje Vodećeg tijela.

Oni su odbacili moju razboritost i pripisali mi krive motive, a posebno ponos kakvog pokazuje Sotona. No Bog ima druga mjerila pa je rekao preko proroka Jeremije: 

“Neka se mudrac ne hvali mudrošću svojom! (...). “Tko se hvali, neka se hvali time što je razborit i što pozna mene, što zna da sam ja Jehova, onaj koji iskazuje milost, pravdu i pravednost na zemlji, jer tome se radujem”, kaže Jehova." (Jeremija 9:23,24)

Ovaj stavak se povezuje sa Izrekama 1:3 gdje se u fusnoti za “razboritost“ kaže:

“Izvorna riječ ima različita značenja i može se, ovisno o kontekstu, prevesti pojmovima: “sposobnost opažanja, razumijevanja; uvid, razum, razboritost, mudrost, oštroumnost, znanje, spoznaja, pronicljivost”.

Kad Pavle kaže: “Nemojte sami sebe smatrati razboritima!“, onda to znači da se ne namećemo svojom mudrošću i znanjem (Ri 12:16). Ne bi smjeli samouvjereno nametati svoje mišljenje, a odbacivati tuđe. To se odnosi na sve pa čak i na članove Vodećeg tijela. Mi moramo težiti za razboritošću ali je veliko pitanje da li smo razboriti ako moramo šutjeti i podržavati nešto u što ne vjerujemo. Umjesto razboritosti od nas se traži slijepa poslušnost, kako se ne bi dogodilo da netko od nas javno obznanjuje neko svoje drugačije uvjerenje kojemu se kasnije treba prikloniti cijela zajednica. Time se želi spriječiti situacija koja bi nekog običnog vjernika javno učinila razboritijim od istaknutih starješina, a koji su nerazborito i bespogovorno zastupali vlastita kriva tumačenja. Kao da žele spriječiti da se među braćom govori kako je Bog neke istine “sakrio od mudrih i umnih, a otkrio maloj djeci“. Isus čak kaže da je u to vrijeme njegov Otac “htio da tako bude“, ali oni koji su sjedili na Mojsijevu stolicu to nisu željeli čuti i priznati kako im ne bi pala kruna s glave (Lk 10:21). Slično je i danas.

Ja ne želim reći da oni nisu razboriti jer se to može jasno raspoznati kroz razne članke koje su napisali oni ili članovi odbora za pisanje, ali kad oni preko svojih publikacija javno zastupaju i nameću neka svoja pogrešna gledišta i tumačenja i još traže da ih se naziva ‘razboritima’, onda je to protivno Pavlovom savjetu: “Nemojte sami sebe smatrati razboritima!“, odnosno, neka vas drugi smatraju razboritima.

Svako od nas treba biti razborit. Svoju sam ‘razboritost’ smatrao Božjim darom jer je bila povezana sa poznavanjem Boga i onoga što je on dao zapisati kroz svoju Riječ. Jedno vrijeme sam je zadržavao za sebe, ali sam osjetio potrebu da svoj uvid, razumijevanje, opažanje i spoznaju Božje Riječi kao ‘malo dijete’ iznesem pred svojim starješinama, svojim duhovnim očevima. Bio sam samozatajan dok je u meni gorila želja da otvoreno progovorim o svemu što sam otkrio. Nisam želio poremetiti ničiji mir i duhovnu dobrobit nego pomoći zajednici i svojoj braći da što prije spoznaju ono što im je iz nekog razloga bilo sakriveno. Nažalost, starješine to nisu smatrale toliko važnim iako su u mojim tekstovima osjetili tu moju iskrenost, otvorenost i radost što im iznosim svoje zaključke. Jedan mi je starješina tokom sudskog procesa čak priznao da je u mojim tekstovima osjetio to moje radosno uvjerenje i želju da o tome otvoreno govorim, pa je rekao:

“...Mi smo onda razmišljali kad si ti to pisao - što je bilo produkt tvog dubokog razmišljanja, uspoređivanja, pa čak radosnog uvjerenja koju si ti nama prenio u onim majlovima, svoja radosna uvjerenja ... bar sam ja to tako osjetio...“. (G.N.)

Dok su razmišljali i pitali se što je bio produkt tog mog razmišljanja i radosnog uvjerenja, oni su odgovor tražili samo u publikacijama Watchtowera preko kojih je Vodeće tijelo unaprijed osudilo onu braću koja kroz neovisno čitanje Biblije dolaze do drugačijih uvjerenja. Umjesto da uđu pod moju kožu i osjete tu radost, oni su mi olako pripisali krive poticaje. Stoga sada sasvim drugačije gledam na onu braću koju je Zajednica stigmatizirala kao otpadnike zbog njihovog drugačijeg razmišljanja i vjerovanja pa iskreno suosjećam sa svima koji su prošli i koji prolaze kroz ovakvo odbacivanje izbacivanjem iz Zajednice. O njima sam prije imao sasvim pogrešno mišljenje jer sam se dao voditi razmišljanjima koje je Vodeće tijelo nametnulo svima nama. No, sada na svom iskustvu vidim da i prema meni neka moja braća imaju pogrešno mišljenje. Iako sam svakodnevno razmišljao o Božjim uredbama i nastojao svoj život podrediti Božjim a ne ljudskim zapovijedima, ja sam doveden pred Pravni odbor kao onaj koji zaslužuje prijekor i isključenje. Tako su se i na meni ispunile riječi iz Psalma 119:23:

“Knezovi (starješine) su sjeli, protiv mene među sobom govore. A sluga tvoj razmišlja o uredbama tvojim.“  

Ovakav sudski tretman me nije pokolebalo jer sam prošao ono što i Krist i drugi Božji sluge od svoje vlastite religiozne zajednice, u skladu s Isusovim riječima:

“To sam vam govorio da se ne pokolebate u vjeri. Izopćivat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svatko tko vas ubije (isključi) misliti da služi Bogu.“ (Ivan 16:1,2)

Isus je izraz “sinagoga“ koristio za mjesta okupljanja vjernika radi zajedničkog bogoslužja. Taj izraz se kasnije koristio i za kršćanska okupljanja (Jk 2:2). Židovski kršćani su imali slobodu da ulaze u sinagoge kao i saduceji, farizeji i drugi ali su zbog svoje nove spoznaje i vjere u Krista mogli biti izopćeni od Židovske zajednice koja je ostala vjerna tradicionalnim učenjima. Isus je znao da će se u tom pravcu razvijati i kršćanstvo, pa je mogao upozoriti njegove sljedbenike da će na isti način biti izbacivani iz svojih skupština koje će biti pod nametnutim autoritetom čovjeka.

Prvi kršćani su dobro znali da je svrha zajedničkog okupljanja izgrađivati se u Kristovo tijelo i razvijati međusobno zajedništvo s njim. Znali su da su nepokajnički grešnici mogli biti izbačeni iz tog zajedništva. No mogli su se osvjedočili kako su neki starješine poput Diotrefa krivo prikazivali i iz skupštine izbacivali pojedince bez pravih razloga, čime je postupao kao i neki židovski vjerski vođe. Diotref je čak izbacivao i one koji su se usudili primati u svoj dom one koje je on smatrao nedostojnim za kršćansko zajedništvo. On ih iz nekog svog razloga nije poštivao kao braću, vjerojatno zato što su dovodili u pitanje njegove riječi i postupke, a time i njegov autoritet. Da bi zaštitio svoj autoritet u skupštini on je o takvima govorio zlobnim riječima, pa je taj svoj stav i odluku želio nametnuti cijeloj skupštini (3.Iv 9,10).

Diotref je prvi takav zabilježeni slučaj neutemeljenog krivog stava nekog starješine prema onima koje je on smatrao nedostojnima kršćanskog zajedništva samo da bi obranio i nametnuo svoj autoritet u skupštini kojom je upravljao. Kasnije je takav autoritaran stav ušao u okvire kršćanskih institucija kojim su one preko jednog čovjeka kao što je Papa ili vodeći čovjek Zajednice, branile svoj autoritet i upravljanje cijelom zajednicom kršćana u borbi protiv onih koji su taj autoritet zbog nekih stvari dovodili u pitanje. Zato je važno dobro razmisliti prije nego svaki pojedinac prihvati odluku starješina koja može s jedne strane biti opravdana, ali ipak upitna kako se ne bi dogodilo da na neku svoju braću odbacimo i gledamo kroz oči Diotrefa.