Article Index

Bezrazložno su me odbacili 

Kad se članovima Zajednice govori o otpadnicima samo iz jednog kuta, tj. iz kuta Zajednice, onda će to uvijek imati negativan prizvuk bez obzira što ti navodni otpadnici mogu u Božjim očima biti pravedni i bogobojazni kao Isus i apostoli. O otpadnicima treba uvijek govoriti i iz onog drugog kuta, tj. iz samog kuta tih otpadnika, jer su samo iz tog kuta članovi židovske zajednice mogli Isusa i apostole prosuđivali po onome što su od njih vidjeli i čuli. Međutim, Watchtower je u svojim publikacijama otpadnike svrstao među one koje treba mrziti i od kojih treba bježati i okretati glavu. Vodeće tijelo zabranjuje da se s njima kontaktira i raspravlja pa nitko ne bi smio čak ni iz znatiželje čuti što oni govore. To je službeni stav kojeg trebaju svi poštivati jer bi u suprotnom i sami mogli biti isključeni. Po tom službenom stavu ja sam trebao biti svrstan među one koje ostali kršćani trebaju mrziti jer o tome piše slijedeće:

"S obzirom na njih, psalmist je rekao: ”Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje? Zar da mi se ne gade protivnici tvoji? Mržnjom dubokom ja ih mrzim, i držim ih svojim neprijateljima“ (Psalam 139:21, 22, St). Zato što su intenzivno mrzili Jehovu, David je na njih gledao s gnušanjem. Otpadnici spadaju među one koji pokazuju mržnju prema Jehovi, buneći se protiv njega. Otpadništvo je, u stvari, pobuna protiv Jehove. Neki otpadnici tvrde da poznaju Boga i da mu služe, ali odbacuju učenja ili zahtjeve koji su izloženi u njegovoj Riječi. Drugi tvrde da vjeruju Bibliji, ali odbacuju Jehovinu organizaciju i aktivno pokušavaju spriječiti njeno djelovanje. Kad oni namjerno odaberu takvu zloću nakon što su spoznali što je ispravno, kad zlo postane toliko ukorijenjeno da je nerazdvojni dio njihove naravi, tada kršćani moraju mrziti (u biblijskom smislu te riječi) one koji su nerazdruživo prionuli uz zloću. Pravi kršćani dijele Jehovine osjećaje prema takvim otpadnicima; oni nisu znatiželjni što se tiče otpadničkih zamisli. Upravo suprotno, ’gade im se‘ oni koji su se učinili Božjim neprijateljima, ali prepuštaju Jehovi da izvrši presudu (Job 13:16; Rimljanima 12:19; 2. Ivanova 9, 10)." (Stražarska kula, 1.10.1993. str.19.)

U gornjoj izjavi se ne kaže da samo “neki“ od otpadnika pokazuju mržnju prema Jehovi nego da svi oni koji su isključeni kao “otpadnici spadaju među one koji pokazuju mržnju prema Jehovi ...“ i da se ta mržnja ogleda na razne načine. Znači samim tim što sam isključen kao otpadnik i ja spadam među takve koji na jedan poseban i svojstven način pokazuju mržnju prema Bogu. Kad se iskrene ljubitelje istine koji samo žele na temelju Biblije preispitivati učenja svoje religije, označi kao otpadnike, onda ih se pred skupštinom prikazuje kao one koji se bune protiv Boga jer navodno odbacuju učenja ili zahtjeve njegove zemaljske Organizacije.

Mržnja je usko povezana s isključenjem jer se isključuju samo oni za koje se smatra da su “izabrali zloću nakon što su spoznali što je ispravno“, a zloću i one koji su prionuli uz nju treba mrziti. Međutim, kad se na temelju Biblije stave na vagu takve optužbe, onda se može vidjeti da su one neutemeljene, tako da je i sama mržnja prema njima bezrazložna. To me opet podsjeća na ono što se desilo Isusu kojeg su njihova židovska braća po nagovoru vrhovnog svećenika mrzila i odbacila samo zato što je javno i otvoreno tumačio Pisma te odbacivao učenja i zahtjeve tadašnjeg religioznog vodstva Božje skupštine. Svećenički vrh se bojao da narod izgubi svoje povjerenje u njih pa je upravo u Isusovim riječima pokušao naći razloge kojim on sam sebe dovodi u vezu sa otpadništvom. Kad nisu mogli dokazati laž, onda su istinu o kojoj je govorio smatrati razlozima za osudu. Od naroda su tražiti da ga i oni osude jer se Isus očito nije potpuno podložio učenjima i ustrojstvu svoje zajednice. Stoga je Isus mogao s pravom na sebe primijeniti riječi zapisane u Pismu gdje stoji napisano:

“Mrzili su me bez razloga.“ (Iv 15:25)

On je tako bez razloga bio izopćen iz svoje zajednice na okrutan način, a znao je da to očekuje i njegove sljedbenike od strane njihove braće koja će ih zbog sličnih institucionalnih razloga izopćivati iz svog zajedništva i mjesta zajedničkog okupljanja. Ja isto smatram da su na sličan način starješine mene bez razloga isključili kao otpadnika i da su me bez razloga ‘zamrzili’ jer sam po njihovom mišljenju svojim drugačijim razmišljanjem i novim spoznajama mogao naštetiti drugima, pa čak i cijeloj organizaciji. Stavili su me na stup srama među one ‘razbojnike’ koji s pravom zaslužuju Božju kaznu. Mnogi starješine, poput onih koji revnuju za svoju Zajednicu i otačke običaje, postupaju kao Savle i misle da protjerivanjem određenih pojedinca služe Bogu i njegovim interesima. Savle je Isusa smatrao otpadnikom i lažnim Mesijom pa je zamrzio i progonio onu svoju braću koja su se priklonili Isusu i njegovom učenju. Zato je priznao:

"I često sam ih kažnjavao po svim sinagogama (gdje su pred svojom braćom Židovima iznosili svoja vjerovanja), pokušavajući ih time prisiliti da se odreknu vjere (u Krista).“ (Dj 26:5,11;23:6)

On nije tražio od ovih židovskih vjernika da se ‘odreknu vjere’ u Boga i njegovu pisanu Riječ, nego da se odreknu samo one nove spoznaje koja je nadopunjavala tu vjeru. Naime, ta vjera koju su pokazivali je bila nadopunjena novim saznanjem da je Isus poslan od Boga kao Mesija i Spasitelj čime su dovodili u pitanje službeni stav židovskih religioznih vođa koji su javno dali do znanja da ne priznaju otpadničkog Isusa za Mesiju. To samo pokazuje da su pojedinci mogli svojim razumom vidjeti i prihvatiti neke činjenice koje im pokazuju u što trebaju vjerovati, a ne čekati službeni stav svoje zajednice koja to još uvijek ne prihvaća iz nekih svojih upitno sumnjivih ili neopravdanih razloga.

Na isti način je moja vjera bila nadopunjena nekim novim saznanjima i jasno razumljivim činjenicama koji su s jedne strane još više učvrstili moju odanost Bogu, a s druge strane automatski umanjile moju odanost organizaciji koju vodi čovjek. Međutim, od mene se tražilo da se ‘odreknem’ onog uvjerenja kojeg sam samostalno spoznao kroz Božju Riječ, odnosno da se pokajem što sam svojim stavom prema tim novim saznanjima doveo u pitanje postojeći poredak stvari u organizaciji i autoritet vodećih ljudi u Zajednici kao i neka njihova službena učenja, načela, stavove i pravila.

Židovi još uvijek ne priznaju Isusa za Mesiju jer je to službeni stav njihove religije zasnovan na njihovom vlastitom gledištu, tumačenju i očekivanju. Slično tome, i Jehovini svjedoci još uvijek odbijaju priznati neka saznanja o Isusu i njegovom drugom dolasku samo zato što postoji službeni stav Zajednice koji se zasniva na pogrešnim gledištima i tumačenjima Svetog Pisma, te pogrešnim očekivanjima. Savla iz Tarza je sam Isus s neba fizički oslijepio kako bi jasno progledao protiv koga se bori i tako mu pomogao da promjeni svoj stav prema vjerskoj organizaciji koju je branio. Takva čuda Isus danas ne čini, ali se ipak nadam da će bar neki starješine na simboličnom putu za Damask, kako bi progonili ljude poput mene, oslijepiti od direktnog svjetla Božje Riječi kako bi progledali i vidjeti protiv koga se zapravo bore.

Pavle je nakon obraćenja shvatio da je bezrazložno progonio svoju braću jer su svoju vjeru nadopunili prihvaćanjem Isusa za Krista. Kasnije je i sam doživio progonstvo od svoje židovske braće iako je samo sa novim činjenicama nadopunio i utvrdio svoju vjeru na Svetim Pismima. I njega su Židovi smatrali otpadnikom iako im je on često pokušavao dokazati da to nije točno. On je u njihovim očima bio otpadnik samo zato što se ta vjerska zajednica Božjeg naroda nije na vrijeme prilagodila novonastaloj situaciji i reformi svojih učenja. Židovi su u to vrijeme odbacili Isusa pa su i dalje čekali na Jehovu da im pošalje Mesiju koji bi bio po njihovim mjerilima. Zato su i od drugih članova svoje zajednice tražili da čekaju na Jehovu, a to je značilo da mnogi neće prihvatiti Isusa za Mesiju sve dok on ponovno ne dođe. Međutim, obični mali ljudi nisu čekali njihovu službenu riječ koja je navodno trebala preko njih doći od Boga, nego su neovisno od vodstva svoje zajednice prihvatili Isusa za Mesiju i tako išli korak ispred židovske zajednice. Da su i religiozni vođe to učinili, onda Pavla i druge Židove ne bi smatrali otpadnicima.

Nešto slično se dešava i sa zajednicom Jehovinih svjedoka. Ona traži od svih nas da čekamo na Jehovu i da ne idemo korak ispred organizacije kojom upravlja Vodeće tijelo. Ako nas Jehova preko Biblije i svetog duha uvjerava u nešto što možemo shvatiti svojim vlastitim razumom i to prihvatimo kao istinu, onda nas se optužuje da ne čekamo na Jehovu koji tu objavu još nije uputio preko Vodećeg tijela. Kad svojim razumom prihvatimo ono u što nas uvjerava Biblija onda nam se prigovara što idemo korak ispred Zajednice i to proglašavaju otpadničkim učenjem.

Umjesto da se Zajednica reformira i prilagodi onome što uči Biblija, ona se čvrsto drži svojih vlastitih tradicionalnih uvjerenja. Umjesto da se uvjerava u ono u što su se već uvjerili neki njeni članovi, ona takve izopćiva. Tako sam i ja postao izopćenik samo zato što se ova Zajednica nije prilagodila i na vrijeme reformirala svoja institucionalna učenja i postavke. U ta učenja, u koju se nisam mogao uvjeriti, je učenje o postojanje dvije različite klase kršćana, nebeskoj i zemaljskoj. U povezanosti s tim tu su i pogrešna tumačenja o ‘velikom mnoštvu’, ‘malom stadu’ i ‘drugim ovcama’, o ‘duhovnom Izraelu’, ‘novom savezu’, te o identitetu ‘144000 pomazanika’ i ‘vjernog upravitelja’, a samim tim i pogrešnom obilježavanju ‘Gospodinove večere’. Zatim postoje pogrešna učenja o ‘spasenju’ putem organizacije, ‘uskrsnuću’, ‘besmrtnosti’, te neka učenja o Isusu, tj. o njegovom predpostojanju kao ‘arhanđela Mihaela’,  njegovom bestjelesnom uskrsnuću i o njegovoj nevidljivoj ‘prisutnosti’ od 1914-te. Tu je i učenje o nebeskom uskrsnuću svetih koji je navodno započeto 1918-te godine, kao i tumačenje da ovlaštenje za ‘evanđelizatora’ nastupa sa činom krštenja, a na kojem su stvorena mnoga pravila i podjele među članstvom. Neka od ovih učenja su s vremena na vrijeme bila korigirana ali ne i odbačena. Ona su toliko vezana za temelje organizacije da ih članovi Vodećeg tijela ne žele odbaciti unatoč jasnim biblijskim argumentima, tako da danas imamo skup vjerovanja do kojih drže samo Jehovini svjedoci, a koja nisu poznavali i učili prvi kršćani.

Moje sadašnje novostečeno uvjerenje do kojeg sam došao, po gledištu starješina nije bilo u skladu sa trenutno otkrivenom istinom Vodećeg tijela niti sa nekim tradicionalnim običajima i učenjima koji potječu još od prvih osnivača Zajednice. Zbog toga su me kaznili i istjerali iz Zajednice, tražeći od mene da se odreknem svojih drugačijih uvjerenja kojeg sam stekao i da uništim sva svoja istraživanja. To isključenje nisam mogao tek tako prihvatiti jer mi mnogo toga nije bilo jasno s obzirom da je Pravni odbor iznosio neke razloge protiv mene koje uopće nisu mogli potkrijepiti Biblijom ali su zato imale sličnosti sa progonom Isusovih učenika od strane židovskih vjerskih vođa i progonom heretika od strane Katoličke crkve. Naime, da bi pod svaku cijenu odbacili moje argumente koje sam koristio u svoju obranu oni su išli toliko daleko da su neke njihove izjave bile kontradiktorne sa onim što piše u Bibliji pa čak i sa nekim izjavama Watctowera. U to će te se uvjeriti kad vam iznesem što su oni sve izgovorili. To je dokaz da su i oni upali u istu zamku po kojoj prvenstveno zloupotrebljavaju svoj autoritet kako bi branili interese Organizacije.