Article Index

JERUZALEM – 'nebeski grad' 2.dio


Što predstavlja gora Sion? S koje gore upravlja sotona? Kada će biti zbačen s te gore? Kad će propovijedanje dobre vijesti biti znak kraja ovog svijeta? Kakvi događaji će bit vezani za današnji grad Jeruzalem? Kad započinju i koliko traju vremena neznabožačkih naroda koji će gaziti Jeruzalem? Kako će Jeruzalem sići na Zemlju?


Gora Sion


U periodu ljudske povijesti kada je Bog vodio svoj izabrani narod, pravo se obožavanje vršilo samo na malom području države Izrael, dok je ostali dio čovječanstva bio prepušten vlastitom izboru. Izraelci su svoje središnje obožavanje vršili na gori Sion u Judeji gdje je bio smješten hram unutar grada Jeruzalema čija je teokratska uprava bila samo kopija nebeskih stvarnosti. Na nebu se nalazi gornji grad nebeski Jeruzalem preko kojeg Bog vlada cijelim svojim stvarstvom, pa je taj grad povezan sa najvišom ‘gorom’ koju automatski nazivamo gornji ili nebeski ‘Sion’ iako je ona samo simbol neba, a ne prava gora. Zemaljski ‘Sion’ je bila mjesto Božjeg podnožja na kojem je Bog postavio svoje zemaljsko prijestolje, ali samo na lokalnoj razini (Iz 59:20; Iz 51:3,16; 52:1; 60:11-14; 66:1; 66:8). Ostatak svijeta je imalo svoje uzvišice i gore.

Da je čovječanstvo po Adamu bilo primljeno u Božju obitelj, onda bi cijela Zemlja u prenesenom smislu imala svoju najvišu goru s koje bi čovjek upravljao svojom civilizacijom i vršio pravo obožavanje. No sada s te najviše gore upravlja Sotona ali samo privremeno. Bog je stoga na Zemlji izabrao goru Sion koja je trebala simbol njegove vlasti i najuzvišenije mjesto na kojem su se ljudi mogli susresti s Bogom preko hramskog uređenja. Umjesto jedne gore imamo dvije visoke gore s koje se upravlja ljudima. Jedna je upravljala na lokalnom području Božjim izabranim narodom, a druga nad cijelim svijetom. Budući da će i ova druga gora padom Sotone biti pod upravom Božjeg kraljevstva, onda je možemo smatrati Sionom na toj višoj razini koja je samo privremeno dana Sotoni.

  • Sion 1 – gora s koje Bog upravlja univerzumom 
  • Sion 2 – gora s kojeg upravlja Sotona cijelim svijetom
  • Sion 3 – gora s koje je Bog upravljao Izraelom

U ovakvoj situaciji Božja vlast ipak funkcionira jer Božji Sin (jedan o 24 starješine) - poglavar tog područja - koji sjedi na Božjem prijestolju sa svojim kerubima, održava vezu između Neba i Zemlje, što smo i saznali u opisu vizije koju je vidio prorok Ezekijel (Ez 1.pogl). Dok se na Zemlji ne uspostavi njegova potpuna vlast, Bog mu je dodijelio arhanđela Mihaela koji je izabran da sa svojim anđelima drži obruč oko te druge visoke gore s koje nadgledava i štiti Božje sluge na Zemlji. Zato je uz njegovu pomoć bilo moguće na prvoj i drugoj razini parirati Sotoni i njegovim zemaljskim kraljevima. To je dovelo do toga da je Bog ispunio svoj naum u vezi kojeg je unaprijed odredio čovjeka i pomazao ga za budućeg vladara svijeta (Ps 2:6; 110:1,2). Mihael će na toj drugoj razini biti prisutan, ne samo do Isusovog preuzimanja vlasti nego i nakon toga sve dok Isus ne postigne ono što je Bog naumio.

U slikovitom proročanstvu to je preuzimanje vlasti nad Zemljom prikazano na način da Bog sa svoje nebeske ‘gore’ (Sion 1) odvaja jedan ‘kamen’ kao dio svoje suverenosti. Nakon što pomoću te kamene gromade uništi ljudske vlast od te stijene nastaje ‘velika gora’ (Sion 2) koja će ispunjavati svu zemlju (Da 2:34,35). Ta ‘stijena’ koja se odvaja od nebeske ‘gore’ Božje univerzalne vlasti će postati samo kopija Božjeg nebeskog kraljevstva koje će zauzimati onaj vladajući položaj nad ljudskim društvom koje je još uvijek u rukama Sotone. Dok se ne desi promjena vlasti na toj 2. razini vlasti, na zemlji ili 1. razini još uvijek postoji duhovna dimenzija gore ‘Sion’ koja je ostala postojati i nakon što je svoje mjesto izgubila doslovna gora na kojoj se nalazio zemaljski Jeruzalem sa svojim hramom.

Ova ‘gora’ (Sion 3) nije neko doslovno mjesto na Zemlji. Ona je nastala na Isusu kao temelju ili ‘stijeni’ na kojoj je izgrađena kršćanska skupština. Ta ‘stijena’ je postala ‘gora Sion’ na kojoj je izgrađena uprava kršćanskog Jeruzalema i to ‘na temelju apostola i proroka’ (Mt 16:18; Ef 2:20). Njeno postojanje je povezano sa Isusovim kraljevanjem nad kršćanskom Skupštinom preko koje svi ljudi na zemlji mogu pristupiti Bogu. Ta je “gora doma Jehovina“ u “posljednjim danima“ židovskog sistema trebala “čvrsto stajati nad vrhovima gorskim“. Trebala se “uzdizat nad bregovima“ jer su se od tada “svi narodi stjecali k njoj“ (Iz 2:3; Mi 4:1). Budući da je Božja uzvišena ‘gora’ obožavanja postojala od izgradnje i posvećenja tabernakula, onda su sa njom od tada postojala i ‘nebeska mjesta’ na kojima su sjedili pomazani muževi (vjerni robovi). Oni na tim mjestima sjede i unutar kršćanske skupštine. Prilikom formiranja Isusovog kraljevstva na zemlji ta će gora imati i svoje doslovno mjesto s koje će se provoditi Isusova vlast. Nakon ovog  razmatranja smo dobili uvid da gora ‘Sion’ ima tri duhovne razine vlasti koju Bog provodi nad svim što je stvorio.

Rezimirajmo ukratko sve tri razine: 

Prva razina je mjesto s kojeg Jehova Bog vlada cijelim univerzumom. Njegova suverenost nad Zemljom koju je trebao zastupati njegov zemaljski Sin je bila dovedena u pitanje kada je Sotona s druge razine podmuklo obezvrijedio čovjeka u Božjim očima. 

Druga razina ima vrhovnu vlast nad područjem koje pokriva cijelu Zemlju kao planetu. Ta ‘visoka gora’ se sada odnosi na Sotonino prijestolje i ‘kraljevstvo svijeta’ koje je privremeno u njegovim rukama. Sa te ‘gore’ Sotona vlada i upravlja svijetom preko svojih anđela (Ef 3:10; 6:12). Uskoro očekujemo napad na prijestolje Sotone čime će on biti zbačen sa svog visokog položaja vlasti i moči. Njihovo mjesto će zauzeti Mihael sa svojim anđelima kako bi otvorio put Isusovom dolasku. S arhanđelom Mihaelom i Isusom Kristom će poglavar Gabrijel ponovno imati svu vlast nad Zemljom.

Treća razina ima vlast na malom području Zemlje koje je okruženo neznabožačkim narodima. Sa tog su nebeskog položaja židovski kraljevi i svećenici upravljali Božjim narodom. Oni su 33. godine bili zamijenjeni Isusovim apostolima i starješinama koji svoju upravu nisu više trebali imati na doslovnom Sionu jer su predstavnici Siona bili raspršeni po svoj Zemlji. Njihov zadatak je bio da vijest o Mesijanskom kraljevstvu uzdignu i prošire po cijelom svijetu. Kao predstavnici Siona oni su poučavali narod da se podlože Kristu. Preko njih Bog i Isus vladaju nad Skupštinom koja je i dalje okružena neznabožačkim narodima. Ta gora doma Božjega čvrsto stoji iznad svih drugih gora i dostupna je svim ljudima.

No, uskoro će sve ljudske ‘gore’ ustupiti mjesto gori ‘Sion’. Bog će sa svojim anđelima (koje će predvoditi arhanđeo Mihael) napasti ‘kraljevstvo svijeta’ a zatim izazvati veliku nevolju kojom će poraziti sve kraljeve koji će se pod vodstvom Sotone skupiti u rat protiv Mesijanskog kraljevstva. Kad sa nebeskih položaja skine sotonske zastupnike, Isus će na njihovo mjesto postaviti svoje kraljeve i svećenike kojima će dati u ruke ‘kraljevstvo svijeta’. Ono će biti utvrđeno na gorama pravog obožavanja koje će zajedno zastupati goru ‘Sion’ u Jeruzalemu na kojoj će biti postavljena vlada ‘Novog Jeruzalema’.


‘Novo nebo’ na nebeskoj gori


Sotona je kroz povijest uspio s ‘neba na zemlju’ zbaciti mnoge Kristove nebeske ‘zvijezde’. No, i on treba biti zbačen sa svog još uzvišenijeg položaja na ‘nebu’ kako bi Bog na tom mjestu postavio svoje anđele (Ot 12:9; Tu 2:1). Isusovi izabrani muževi će dobiti ‘jutarnju zvijezdu’ s kojom će najaviti svanuće novog dana (Ot 2:26-28). Oni će dobiti vlast nad cijelom zemljom tako da će sa Isusom zaposjesti svoja ‘nebeska mjesta’ na obnovljenoj ‘gori Sion’. Prije nego zauzmu svoja nebeska mjesta, Mihael će doći sa svojim anđelima i zaposjesti ‘vrlo visoku goru’ koja je kroz cijelu povijest bila u vlasti Sotone, dok će Isus zauzeti zemaljsku goru Sion koja je bila u vlasti neznabožaca a na kraju vremena i u rukama antikrista – vladara novog svjetskog poretka. Tada započinje Isusova slavna prisutnost, a sa njom i događaji koji su najavljeni u knjizi Otkrivenje.

Isus će na početku svoje prisutnosti dobiti ovlaštenje da privede kraju ovaj zao svjetski poredak. No, tada još ne započinje njegova vladavina nad Zemljom. Tek kada Mihael znaci Sotonu s ‘vrlo visoke gore’ onda će se čuti...

"...jak glas na nebu kako govori: ‘Sada je nastalo spasenje i moć i kraljevstvo Boga našega i vlast Krista njegova, jer je zbačen optužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim! A oni su ga pobijedili krvlju Janjetovom i riječju svjedočenja svojega i nisu ljubili život svoj ni onda kad su se suočili sa smrću.’" (Ot 12:10,11)

Ove riječi ne dolaze od vjernih slugu za koje se misli da su navodno uskrsli i uzašli na nebo. Prije ove vizije Ivan vidi te mrtve duše gdje na sav glas viču Jehovi:

"Koliko još, Svevišnji Gospodine, sveti i istiniti, nećeš suditi i osvetiti krv našu na onima koji žive na zemlji?" Zatim im je bilo rečeno da "čekaju još malo" jer i "surobovi njihovi i braća njihova (…) trebaju biti ubijeni kao i oni." (Ot 6:9-11)

Njihova krv je ta koja ‘govori’ čime se želi reći da su u Božjim očima oni živi. Moguće je da ‘anđeli njihovi’ izgovaraju te riječi jer ne spominju sebe nego druge koji su bili izloženi progonstvu iz kojeg su izašli kao pobjednici. Zato je najvjerojatnije riječ o situaciji koju je opisao Pavle kada će se nakon uskrsnuća svi pravednici susresti s Kristom. Među njima će posebno mjesto imati ta njihova braća koja su se suočila sa smrću zbog Krista u vrijeme velike nevolje tako da će svi zajedno biti svjesni potpunog pada Sotone i počecima Kristove vlasti. Prije nego se objavi konačno spasenje i početak Kristove vlasti, svi umrli u Kristu i ubijeni za Krista moraju čekati 'još malo' u smrtnom snu kako bi se dalo završno svjedočanstvo o danu Božje osvete (Iz 34:8; 61:2; 63:4; Ot 11:3).

Neke zajednice zasnivaju svoju aktivnost na propovijedanju u zadnjih stotinu godina. Zajednica Jehovinih svjedoka čak smatraj da oni zbog toga predstavljaju znak posljednjih dana. Međutim, Isus je prorekao propovijedanje koje se odnosi na sami kraj svijeta. Uzmimo u obzir da je on optužio farizeje što su idu i obilaze druge narode kako bi nekoga od njih pridobili na svoju vjeru, a to njihovo propovijedanje nije bilo znak nekog posebnog vremena sve dok dobru vijest o kraljevstvu nije počeo pripovijedati Isus koji je rekao da je pomazan za to djelo. Tako je moguće da Isus govori o jednom posebnom kratkom vremenu u kojem će se pripovijedati dobra vijest od strane onih koji budu izabrani i pomazani za to djelo. To bi bilo razdoblje zadnjeg godišnjeg tjedna. Prve tri i pol godine će se još uvijek propovijedali dobra vijest od strane dvojice svjedoka, koji vjerojatno neće biti sami.

Kao što Isus nije mogao sam obići sva mjesta u Izraelu nego je za to ovlastio svoje poslanike (apostole) tako bi i oni mogli imati svoje poslanike po cijelom svijetu na koje će svijet zamrziti (Mt 10:22). Oni će zajedno sa svim pravednicima koji ih budu poslušali predstavljati narod svetaca kojemu će se dati kraljevstvo (Da 7:27). Nakon njihove 'smrti' će se objavljivati dan suda sve do samog kraja. Tada možemo očekivati da započnu ‘vremena neznabožaca’ kada će se gaziti sveto mjesto ‘Sion’ i Jeruzalem. Gaženje Jeruzalema će kršćani osobno doživjeti jer će se time pokušati i kršćane podložiti novoj svjetskoj vlasti. U toj drugoj polovici godišnjeg tjedna će biti na neki način pobijeni njihovi drugovi (poslanici) i njihova duhovna braća (vidi Ot 6:9-11). 


Vremena naroda


Biblija u Lukinom evanđelju spominje Isusove proročanske riječi prema kojima je ‘Jeruzalem’ trebao biti gažen dok se ne završe ‘vremena neznabožaca’ (Lk 21:24). Drugi pisci evanđelja poput Mateja i Marka ne spominju ‘vremena neznabožaca’. Izgleda da su oni ove Isusove riječi o gaženju Jeruzalema uklopili u Isusov opis Danijelovog proročanstva o ‘sedamdeset godišnjih tjedana’ gdje proročanstvo vremenski završava s opisom razorenja Jeruzalema. Naime, Danijel spominje ‘pustošenje koje je određeno’ od strane neznabožačkih nacija, pa je očito da je njegove proročanske riječi Isus pretočio u izraz

“... i Jeruzalem će gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca.“

U proročanstvu o uništenju Jeruzalema Isus spominje da će ‘gadost koja pustoši stajati na svetom mjestu’ što označava ‘gaženje’ s namjerom pustošenja i uništenja ‘sve do istrebljenja’. Taj izraz ‘gaziti’, Isus spominje ponovno i to samo u viziji koju je dao Ivanu u Otkrivenju u kojem je apostolu Ivanu rečeno da će

“... neznabošci (…) gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca.“ (Ot 11:2)

Četrdeset i dva (42) mjeseca su točno određeno vrijeme u kojem će ‘neznabošci gaziti sveti grad’. Budući da je Isus rekao da su ‘to dani u kojem će se pravda izvršiti’ onda je ‘vrijeme neznabožaca’ točno određeno vrijeme u kojem Jehova svoju ‘pravdu’ u vezi s Jeruzalemom izvršava onako kako je prorekao (Mt 24:22). Da li je onda Isus mislio upravo na taj događaj kojeg je kasnije objavio Ivanu preko jedne vizije? (Mt 24:15; Ot 11:2,7-10; Da 9:24-27). Pogledajmo.

Ono što je Isus prorekao kao znak posljednjih dana kasnije je ponovno objavio Ivanu u apokalipsi tako da možemo Lukino 21.  poglavlje u vizijama promatrati u knjizi Otkrivenje. Naime:

  • ako se riječi iz Luke 21:10,11, podudaraju sa Otkrivenjem 6:1-8;                  
    • (rat, glad, potresi, pošasti - četiri jahaća apokalipse)
  • ako se riječi iz Luke 21:27,  podudaraju sa Otkrivenjem 1:7,
    • (Isus dolazi u svojoj nebeskoj slavi sa svojim svetim anđelima)
  • onda se i riječi iz Luke 21:24 mogu podudarati sa Otkrivenjem 11:2
    • (Jeruzalem gaze neznabošci; vrijeme neznabošca)

Očito su ta dva Isusova proročanstva povezana jer opisuju dva slična događaja u različitim vremenskim terminima: jedan neposredno prije kraja židovskog poretka a drugi neposredno prije kraja cjelokupnog svjetskog poretka. Zanimljivo je da je odmah nakon spominjanja ‘vremena neznabožaca’, Luka prešao na opisivanje nebeskih znakova koji će biti sastavni dio velike nevolje. Naime, nakon opisivanja opsade Jeruzalema i srdžbe koja će se u obliku rata, gladi, smrti i ropstva izliti na židovski narod, odmah u nastavku Isus kaže:

“… i Jeruzalem će gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca.“

Zatim odmah slijedi opis znakova kraja:

“I bit će znakovi na suncu, mjesecu i zvijezdama, a narode na zemlji obuzet će tjeskoba i osjećaj nemoći (…) i ljudi će tada gubiti svijest od straha i očekivanja onoga što će zadesiti svijet (…) I tada će vidjeti Sina čovječjega kako dolazi u oblaku sa silom i velikom slavom.“ (Lk 21:24-27)

Masno istaknuti tekst stoji odmah nakon opisa kraja židovskog poretka i odmah se nadovezuje na istaknute znakove kraja ovog svjetskog poretka. Jedan od tih znakova opisanih u evanđelju je ‘znak Sina čovječjeg’ koji je također objavljen u Otkrivenju 1:7 gdje se kaže:

“Evo, dolazi s oblacima, i vidjet će ga svako oko, čak i oni koji su ga proboli. I sva će plemena zemaljska proplakati zbog njega.“

Sve nam ovo pokazuje da je Isus svoj opis znakova kraja kasnije objavio u obliku vizija koje su povezane sa Jeruzalemom i neznabošcima. Jeruzalem je oduvijek predstavljao vladavinu Jehove Boga unutar okruženja neznabožačkih nacija tako da je taj grad sam po sebi svet jer ga je Bog posvetio kako bi preko njega uzvisio svoje ime i jer će u njemu ponovo obnoviti svoju vladavinu.

Neki smatraju da je Ivan u Otkrivenju pisao o simboličnom svetom gradu kršćanstva kojeg će gaziti narodi. Međutim, apostol Pavle je rekao: “jer ovdje nemamo grad koji će ostati, nego željno čekamo onaj koji će doći“ (Heb 13:14). Taj grad kojeg čekaju je Jeruzalem – centar Božjeg kraljevstva na zemlji koji će biti obučen u nebesku slavu. Do tada on ne postoji kao mjesto nego samo kao duhovno obilježje Božjeg kraljevstva. Kad Pavle govori o gradu koji pripada nebu i koji će doći onda ne govori o doslovnom silaženju grada na zemlju nego govori o slavi koja će s Isusom doći s neba, a koja će ponovo uzdići Jeruzalem kao grad živog Boga iz kojeg će On preko Isusa vladati svom zemljom (Heb 11:10,16; Ot 21:2). Taj grad je on “izgradio“ u prošlosti i opet će ga sagraditi kako bi u njemu postavio svoje prijestolje (Ps 147:2; 102:16; Iz 62:1-12). Narodi stoga moraju gaziti doslovni grad kako bi prkosili Jehovi i Kristu na način da taj grad prisvoje sebi i svojem uzdizanju do neba. Prisvajanjem Jeruzalema kao centra svoje vladavine, oni će simbolično zauzeti mjesto Boga.

Kad Isus proriče da će Jeruzalem ‘gaziti neznabošci’, onda je očito mislio na gaženje svetog grada koje je bilo aktualno još za vrijeme života njegovih prvih učenika. Taj grad je bio i tada pod nogama neznabožačkih naroda ali se gaženje odnosilo na vrijeme kada su neprijatelji 70. g.n.e. trebali opkoliti grad s ciljem da ga potpuno preuzmu pod svoju vlast i unište njegovu nebesku slavu koju mu je davao Božji hram. Tit vjerojatno nije planirao uništiti Hram. Moguće je samo želio da ga pretvori u poganski; tj. da hram bude posvećen rimskim carevima i rimskim bogovima. Budući da su naišli na otpor oni su grad zajedno s hramom zapalili i razrušili i od njega napravili pustoš.

Kad se nakon tog događaja u Otkrivenju nalazi opis ponovnog gaženja onda je moralo doći do njegove obnove i povratka Izraelaca u svoju domovinu. Godine 1948. je Izrael dobio svoju državu a 1950. godine je proglasio Jeruzalem glavnim gradom čemu se i dalje protivi Viječe sigurnosti UN i Palestinski narod. Takva situacija će vjerojatno prethoditi preuzimanju Jeruzalema pod svjetsku međunarodnu upravu kada će opet doći u situaciju da ga gaze neznabožačke nacije što će se odigrati neposredno prije znaka Sina čovječjeg.

Bog je dva puta dozvolio da se Jeruzalem gazi do uništenja, najprije od strane Babilonaca a zatim Rimljana. Nakon prvog opustošenja je vratio slavu Jeruzalemu  i to nakon sedamdeset godina, ali nakon drugog uništenja Jeruzalema je Izrael stotinama godina bio rasijan među narodima sve dok 1948. godine nije dobio svoju državu. Njegov hram je duhovne prirode i čine ga Isusovi sljedbenici.

Pitanje je da li će Jehova, koji se drži svojih obećanja, dozvoliti ovaj put da Jeruzalem potpuno padne u ruke neznabožaca ili će samo dozvoliti jedno kratko vrijeme gaženja nakon čega će svoju pravdu izvršiti, ne samo nad Izraelom nego i nad svim narodima s ciljem da se svi podlože novoj svjetskoj vladavini u rukama Isusa Krista. Pitanje svjetske vlasti uključuje Jeruzalem koji predstavlja Božju suverenost, tako da je Sotoni u interesu svoju svjetsku vladavinu postaviti upravo u tom gradu čime bi se uzdigao kao bog ovog svijeta. Možda će to uspjeti na kratko za vrijeme gaženja svetog grada čime će se taj grad “gdje je Gospodin bio pribijen na stup“ “u prenesenom smislu zvati Sodoma i Egipat“. To će biti vrijeme kada će dvojica Isusovih svjedoka  javno pred svjetom prorokovati o Kristu koji će doći i obnoviti kraljevstvo u Izraelu (Ot 11:1-8).


  1. a) Prvo ispunjenje

Prvo ispunjenje se odnosilo na zemaljski Jeruzalem koji je u periodu od 609. g. pr.n.e. do 70. g.n.e. bio često pod vlašću nekoliko neznabožačkih nacija. Isus je svoju izjavu o ‘vremenu neznabožaca’ rekao nakon što je opisao opustošenje Jeruzalema od strane "gadosti koja pustoši o kojem je govorio prorok Danijel" (Mt 24:15). Time tu izjavu povezuje s Danijelovim proročanstvom koje kaže:

“… a grad i sveto mjesto uništit će narod jednog vođe koji dolazi. I kraj će tome biti s potopom. I do kraja će biti rat. Pustošenja su ono što je određeno.(…) I na krilu gadosti doći će onaj koji pustoši. I sve do istrebljenja, ono što je određeno izlijevat će se i na onoga koji leži opustošen.“ (Da 9:26,27)

Danijel je spomenuo da su "pustošenja ono što je određeno". Ta pustošenja su započela u prvoj fazi napada na Jeruzalem u jesen 66. g.n.e. Tada je rimska vojska stajala na svetom mjestu čime je započelo gaženje Jeruzalema. Da bi izbjegli ‘kraj rata’ kršćani su po Isusovoj zapovjedi pobjegli iz ugroženog područja nakon što se rimska vojska povukla. Da se vojska nije povukla to bi bio kraj za Jeruzalem i za sve njegove stanovnike. To što se rimska vojska povukla je bio dokaz da se Bog umiješao u situaciju kako bi omogućio kršćanima da pobjegnu. Budući da je iz dana u dan prijetila opasnost od uništenja Jeruzalema onda je to izvanredno stanje koje je trajalo tri i po godine bilo ‘vrijeme neznabožaca’. Njima je dano da započnu i završe svoj vojni pohod na Jeruzalem. Taj period nije isto što i ‘pustošenje’ koje je nastupilo u drugoj fazi napada na Jeruzalem. Pustošenje je u obliku ‘velike nevolje’ trajalo nekoliko mjeseci kada je označen ‘kraj rata’.

Uzmimo u obzir da su Židovi znali da njihov grad stoljećima ugrožavaju neznabožački narodi. Do tada su Babilonci, Medo-Perzijanci, Grci i Rimljani povremeno ugrožavali svetinju i pravo obožavanje s namjerom da gaze Jeruzalem. Gaženje se očito odnosilo na oskvrnuće svetinje i prijetnje uništenjem Božjeg naroda. Zato na ‘gaženje’ trebamo gledati na periodično ugnjetavanje kakvih je bilo, ne samo u periodu izgnanstva nego i poslije izlaska i to od strane neznabožačkih naroda koji su prijetili obnovi Jeruzalema. Ti narodi (127 članica) su pod vladavinom Perzijskog kralja Kserksa I (Ahasver) mogli u jedan dan 475. g. pr.n.e. potpuno uništiti i istrijebiti Židove (Es 3:6,8-15;8:9-13; 9:1). Nakon toga su Grci 167. g. pr.n.e. pod kraljem Antiohom IV pokušali iskorijeniti obožavanje Jehove time što su na velikom oltaru u hramskom svetištu podigli poganski oltar, a hram posvetili svom bogu Zeusu. To je dovelo do rata, a tri godine kasnije je Juda Makabejac ponovno posvetio hram Jehovi Bogu nakon čega je utemeljen ‘praznik posvećenja’ (Iv 10:22). Rim je 63. g. pr.n.e. osvojio Jeruzalem, a 39. g. pr.n.e nad Judejom je postavio neznabožačkog vladara Heroda – Edomca koji je dvije godine kasnije osvojio Jeruzalem.

Iako je Jeruzalem bio pod Rimskom upravom, oni u početku nisu ‘stajali’ ili ‘gazili’ taj grad s namjerom da ga unište. Gaženje od strane Rima je trebalo uslijediti u jesen 66. g.n.e. Židovi su očekivali Mesiju koji će ih osloboditi ugnjetavanja od strane neznabožačkih naroda. No to nisu mogli doživjeti jer je Danijel u svom proročanstvu naveo da će oni doživjeti napad i rat, dok će sa svršetkom rata njihov grad Jeruzalem doživjeti svoj neslavni kraj. Prorok Danijel nije naveo godinu opustošenja Jeruzalema, ali zato navodi da će ono biti nakon što se ispuni prorečenih ‘sedamdeset godišnjih tjedana’. Tih ‘sedamdeset tjedana’ je bilo "određeno [vrijeme Jeruzalemu] svetom gradu" (Da 9:24). Ako je ‘sedamdeset godišnjih tjedana’ bilo ‘određeno vrijeme Jeruzalema’ onda se ono ne uklapa u  određena ‘vremena neznabožaca’. Znamo da je za Boga hram na Sionu bilo mjesto njegovih nogu. On je prorekao da će Izraelci nakon izlaska iz Babilonskog ropstva moći "govoriti Sionu: Bog je tvoj počeo kraljevati" (Iz 52:7-10; 60:13). U tom periodu od ‘sedamdeset godišnjih tjedana’ narodi nisu mogli ugroziti Jeruzalem iako su pokušavali. To su mogli učiniti tek nakon što je Bog prestao kraljevati na Sionu. Tako su određena ‘vremena neznabožaca’ trebala nastupiti tek nakon određenih ‘vremena Jeruzalema’, odnosno tek nakon 36. g.n.e.

U periodu koje je Bog odredio Jeruzalemu (od 455. g.pr.n.e. do 36. g.n.e.), grad se trebao obnoviti a zajedno s njim i sistem teokratske vlasti i pravog obožavanja. U zadnjem je godišnjem tjednu trebao doći Mesija koji je još više uzdigao pravo obožavanje. Isus se 29. g.n.e. krstio i predstavio Bogu da izvši njegovu volju. U polovici 70-tog tjedna (proljeće 33. g.n.e.) svojom je smrću ukinuo žrtvu čime je zemaljski hram izgubio dotadašnju ulogu. Tako je u sklopu Isusove službe vrijeme ‘ispitivanja’ trajalo 3½ godine (Lk 19:44b; Mt 10:6; 15:24). No, Jeruzalem je kao grad trebao biti u posebnoj milosti još 3½ godine čime bi završio određeno vrijeme za taj grad koje je ukupno trajalo 490 godina. Naime, u drugoj polovici ’70-tog tjedna’ - u proljeće 33. g.n.e. - Isus je sklopio Novi savez sa ‘malim ostatkom’ Židova. Tu prednost su Židovi imali sve do jeseni 36. g.n.e. do kada je bilo određeno vrijeme milosti samo za njih. No, nakon toga je Novi savez proširen i na ‘druge ovce’ koje su pripadale neznabožačkim nacijama. Kršćanstvo koje je obožavalo Boga ‘duhom i istinom’ imalo je tako svoj duhovni grad Jeruzalem (kraljevstvo - skupštinu) kojim je kraljevao Isus. Taj grad je također trebao doživjeti svoj duhovni uspon i pad, te obnovu, ali i gaženje od strane neznabožačkih nacija.

Kad su 36. g.n.e. završila određena ‘vremena Jeruzalema’ onda su tada započeli ‘posljednji dani’ židovskog poretka koji su trebali imati katastrofalan kraj za Židove. Taj kraj je najavljen u Danijelovim riječima koje smo čitali:

“…a grad i sveto mjesto uništit će narod jednog vođe koji dolazi.“

Opkoljavanje grada i dolaskom rimske vojske na sveto mjesto započela su teći određena ‘vremena neznabožaca’. Vrijeme neznabožaca označava vrijeme kojeg je Bog dao nacijama da oni izvrše njegovu volju. Božja volja je bila u da se Jeruzalem gazi i opustoši. Rimske su vojske pod generalom Cestijem Galom došle u jesen 66. g.n.e. s namjerom da zauzmu Jeruzalem. Isus je u vezi toga rekao da će Židovi

‘ugledati gadost koja pustoši, o kojoj je govorio prorok Danijel, kako stoji na svetom mjestu’  (Mt 24:15)

Iz te prorečene situacije se Židovi nisu mogli izvući niti su mogli promijeniti Božansku volju s obzirom na njihov grad. Kad su prema Isusovim riječima rimske legije ‘stajali’ na svetom mjestu oni su došli s namjerom da gaze Jeruzalem i oskrvne sveto mjesto. Znajući za to što je Bog odredio tom gradu i njegovim podanicima, Isus je zaplakao nad njim govoreći:

“O da si barem u ovaj dan spoznao što ti je potrebno da bi mir imao! Ali sada je to sakriveno od očiju tvojih. Jer doći će ti dani kada će neprijatelji tvoji podignuti oko tebe ogradu od zašiljenih kolaca i okružiti te i pritisnuti sa svih strana. I sravnit će sa zemljom tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi prepoznao da je Bog došao ispitati kakva su tvoja djela.“ (Lk 19:41-44)

Isus je ovdje jasno najavio da će ‘doći dani’, odnosno određeno vrijeme, u kojima će neprijatelji ‘sravnit sa zemljom’ grad i njegove stanovnike. Na taj su način grad i njegovi stanovnici bili kao pepeo pod neprijateljskim nogama (usporedi Ml 4:3). To nam govori da su Jeruzalem trebali ‘gaziti’ neznabošci kako bi ga stavili pod svoje noge. Budući da je Rim zastupao sve druge nacije kojim je vladao to bi značilo da su sve te nacije pod zastavom Rima jedno određeno vrijeme gazili Jeruzalem prouzročivši kraj židovskog poretka.

Stoga je Isus najvjerojatnije imao u mislima Danijelovo proročanstvo koje govori o točno određenom ‘vremenu neznabožaca’, s kojim će započeti i završiti napad na Jeruzalem. Tako su od jeseni 66. g.n.e. nacije počele ‘gazili’ Jeruzalem što je trajalo sve do početka druge opsade i završnog napada s kojim je u proljeće 70. g.n.e. došao kraj. Određena ‘vremena neznabožaca’ su tako završila nakon tri i po godine. Nakon toga je započela završna faza ‘velike nevolje’ u kojoj je Bog ostavio taj grad na nemilost njegovim neprijateljima. Tako je gaženje Jeruzalema trajalo 3½ godine, nakon čega je uslijedilo završno pustošenje u velikoj nevolji. Bog je, znači, unaprijed odredio koliko će trajati vremena neznabožaca u kojima će Jeruzalem biti gažen. To je vrijeme gaženja identično vremenu od ‘četrdeset i dva mjeseca’ (1260 dana) u kojem će pred sam kraj ovog svjetskog poretka nacije ‘gaziti sveti grad’ (Ot 11:2,3).


  1. b) Drugo ispunjenje

Isus je napomenuo da će ‘Jeruzalem’ "gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca" (Lk 21:24b). Budući da je Isus reformirao upravu grada Jeruzalema izgradivši je na temelju svojih apostola, onda je s ovim proročanskim riječima govorio i o jednom budućem događaju. Zato je zanimljivo zapaziti da je odmah nakon spominjanja određenih ‘vremena neznabožaca’, Luka spomenuo nebeske znakove koji će biti sastavni dio velike nevolje. Očito je Isus napravio vremenski jaz između dva razdoblja. Naime, nakon što je prorekao kraj židovskog poretka, on je naglo prešao na opis kraja cjelokupnog svjetskog poretka. Tako ova gornja izjava odvaja njegovo proročanstvo na dva vremenska razdoblja:

  • prvo razdoblje se odnosi na vrijeme kraja židovskog poretka …  (st. 10-24)
  • drugo razdoblje opisuje znakove koji će označiti kraj ovog svjetskog poretka (st. 24b-31)

Početak kraja ovog našeg razdoblja započeo je proročanstvom u kojem opisuje situaciju u kojoj nacije trebaju ‘gaziti Jeruzalem’ jedno određeno vrijeme. Koje je to vrijeme? Da li se ono odnosi na "7 vremena" o kojima govori prorok Danijel ili na "3½ vremena" o kojima govori apostol Ivan kad opisuje viziju u kojoj se kaže:

“A dvorište koje je izvan hramskog svetišta ostavi i nemoj ga mjeriti, jer je dano neznabošcima. Oni će gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca.“ (Ot 11:2)

Nemojmo zanemariti da je Isus očito povezao ono što je rekao apostolima prije svoje smrti i onoga što je rečeno Ivanu u viziji. Apostolima je spomenuo da Jeruzalem trebaju ‘gaziti’ nacije dok se ne ispune ‘vremena neznabožaca’, dok je apostolu Ivanu u viziji spomenuo da će to gaženje svetog grada trajati četrdeset i dva mjeseca ili 1260 dana (3½ vremena).

‘Gadost’ koja uzrokuje pustošenje postoji u obliku vojno-političkih kraljeva koji će u bliskoj budućnosti uništiti staro političko-religiozno carstvo Babilona Velikog i zauzeti sveti grad, sveto mjesto Božjeg naroda Izrael, a ujedno i sveto mjesto kršćanstva. To će biti trenutak kada će zvijer i deset kraljeva pokazati svoju mržnju prema Babilonu Velikom i zauzeti sveto mjesto. Bog će to dozvoliti jer se grad "u prenesenom smislu zove Sodoma i Egipat gdje je i Gospodin (naš) bio pribijen na stup" (Ot 11:8). ‘Sodoma’ je sinonim za duhovni blud, a ‘Egipat’ za ropstvo u kojem su se našli pripadnici Božjeg naroda. Time se ukazuje na stanje u kojem se danas nalazi Izrael i kršćanstvo. Božji narod (i tjelesni i duhovni Izrael) je zbog svog otpada od pravog puta postalo sastavni dio ovog svijeta nad kojim u duhovnom pogledu vlada Sotona. Kao sastavni dio svijeta ono će biti sredstvo pomoću kojeg će svjetski vladari pokušati nametnuti svijetu svoju ideju o novom svjetskom poretku u kojem će Božji narod tražiti svoje novo mjesto. Iako će s padom Babilona Velikog sveti grad izgubiti svoje sveto obilježje, ono će u slijedećem periodu biti gaženo s namjerom da se Židovi i kršćani podlože novoj svjetskoj politici u kojoj će trebati primili žig zvjeri.

Pravi kršćani moraju znati da će uskoro Bog izvršiti sud nad kršćanskim poretkom kao što je izvršio sud nad židovskim poretkom. Otpadničko kršćanstvo je izraslo na religiozno-političkoj dominaciji kojeg je Katolička crkva stvorila u Evropi i većem dijelu svijeta. Ona je preuzela vlast nad običnim narodom koji je svoju kršćansku vjeru i nauku pomiješao sa vjerovanjem i obožavanjem poganskih naroda. Vodeći crkveni oci i dostojanstvenici su s vremenom izgubili status ‘sinova kraljevstva’ jer su postali klasa ‘čovjeka bezakonja’ koja od svog nastanka "sjedi u hramu Božjem, prikazujući se bogom" (2.So 2:3,4). Ovaj ‘čovjek’ je nazvan i "sin propasti". To je ime Isus dao apostolu Judi koji ga je izdao. Juda je svoje pouzdanje polagao na nepravedno stečeni novac i na židovski poredak za koji je očito mislio da mora stvoriti svoje političko kraljevstvo. Tako je klasa svećenstva tzv. kršćanstva izvršila djelo izdaje u korist ovozemaljskog kraljevstva i moći koja je proizlazila iz nepravedno stečenog novca (Iv 17:12). Svoje ovozemaljsko kraljevstvo je crkva kroz povijest uzdigla iznad ljudskog kraljevstva. Samim tim je zanemarila Božje kraljevstvo kojeg su kršćani trebali očekivati.

Znamo da je svetinja u gradu Jeruzalemu bila oskvrnjena 66. g.n.e. kada su Rimske legije opkolile grad i počele potkopavati hramske zidove. Iako su židovski kršćani koristili hram za sveto mjesto obožavanja, ono je bilo sveto mjesto i za Židove i njihovu religiju koja se otuđila od pravog Boga. Kad je rimska vojska oskvrnula svetinju tada je istovremeno bila ukinuta žrtva svagdašnja u hramu, ali i slična žrtva koju su prinosili kršćani svojom svetom službom. Njihova žrtva je ukinuta tako što su morali prestati djelovati u Jeruzalemu i Judeji. Tako su jednim događajem bili pogođeni nevjerni Židovi i židovski kršćani. Rimska vojska je u ulozi ‘gadosti’ 66. g.n.e. stajala na ‘svetom mjestu’ kako bi oskvrnula ‘svetinju’. Ta svetinja je nešto ranije izgubila svoj prvobitni status. Bog ju je odbacio. Zato je i dozvolio da Rimljani unište grad i njegov hram zajedno sa njegovim stanovnicima dok je s druge strane sačuvao židovske kršćane koji su svoju službu vršili u dvorištima duhovnog hrama.

Svetinja u gradu, koju će ‘onaj koji pustoši’ gaziti i opustošiti, ne predstavlja neku izdvojenu kršćansku zajednicu nego instituciju iza koje bi trebao stajati Bog, a to su tjelesni Izrael kao nacija (Židovi i prozeliti) i kršćanstvo kao duhovni Izrael (Židovi i prozeliti). Time će politička zvijer i kraljevi svijeta pokušati stati na mjesto Mesije. Gaženjem svetog grada biti će gaženo židovstvo i kršćanstvo, što će pogoditi Božji narod u cjelini. To će biti potrebno kako bi se izvršio sud nad kućom Božjom. Nakon toga slijedi opustošenje institucije kršćanstva zajedno sa svim religioznim sustavima ovog svijeta. Međutim, da bi izbjegli zajednički udes, vjerni članovi Božjeg naroda će simbolično izaći iz ‘grada’ na način kojim će dati do znanja da ne podupiru političke interese novog svjetskog poretka. U tom periodu od 1260 dana će neki predstavnici Božjeg naroda prorokovat "obučeni u kostrijet" (Ot 11:3,4).

Da li je Isus bio simbolično obučen u kostrijet u periodu od 3½ godine svoje javne službe? Upravo tako. Kostrijet je u biblijska vremena obično predočavao žaljenje za nekim. Ona je mogla značiti poniznost i kajanje. Isus je više puta pokazao da žali nad ljudima i nad Jeruzalemom. U svom djelovanju je osudio klasu svećenstva i njegovu instituciju kad je rekao:

“Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi! Koliko sam puta htio sakupiti djecu tvoju (…)! A vi niste htjeli.“ (Mt 9:36; 23:37)

Jednom je prilikom čak zaplakao nad Jeruzalemom proričući njegovo potpuno uništenje čime je trebao završiti tadašnji židovski poredak (Mt 24:2; Lk 19:41-44). Budući da kostrijet može značiti poniznost i kajanje zbog grijeha, onda je u Isusovom slučaju vidljivo da je Isus na sebe preuzeo grijehe svijeta što znači da je zaista u prenesenom smislu bio obučen u kostrijet. Nakon njegove smrti i uskrsnuća ostalo je još tri i po godine milosti za Židove. U tom periodu su apostoli također prorokovali ‘obučeni u kostrijet’ tražeći od Židova da se pokaju i spasu od ovog pokvarenog naraštaja (Dj 2:38-40). To se ponovilo i u periodu od prve do druge opsade Jeruzalema kada su kršćani izvan Judeje objavljivali uništenje Jeruzalema u  skladu s Isusovim proročanskim riječima.

Na isti način će u to određeno vrijeme Božji sluge pod vodstvom imenovanih zastupnika propovijedati u kostrijeti čime će pokazati svoje žaljenje nad ovim svijetom, a posebno nad židovskim i kršćanskim narodom. Noseći simboličan kostrijet oni će Židove i kršćane pozivati na kajanje prije konačnog kraja ovog svijeta. Time će poput Isusa izraziti svoje žaljenje nad duhovnim Jeruzalemom i njegovim stanovnicima (Ot 11:3; Mt 23:37,38; vidi Da 9:4-19). Isus je nakon toga bio ubijen, a zatim i uskrsnut. Nedugo nakon toga je svetim duhom rođena kršćanska skupština, ili Kristovo kraljevstvo. Takav razvoj događaja će uslijediti nakon 1260 dana proročke aktivnosti povezane s kostrijeti. Naime, nakon 1260 dana, "kad završe svoje svjedočenje, zvijer koja izlazi iz bezdana zaratit će se s njima, pobijedit ih i ubiti" kao što je ubila i Isusa Krista (Ot 11:7; 13:7). Na koji će ih način ubiti? Naravno, ovdje je riječ o simboličnoj smrti. Politička zvijer će jednim zakonskim aktom prouzročiti smrt ili neaktivnost tih Kristovih zastupnika.

To ćemo lakše razumjeti ako uzmimo u obzir jednu misao u kojoj Pavle kaže ‘da je bio živ dok nije bilo zakona, a kad je došla zapovijed, grijeh je oživio, a on je umro’ (Ri 7:8,9). Slično tome, Božji sluge (predstavnici Kristove univerzalne skupštine) će za ovaj svijet biti živi i aktivni dok ne bude ‘odredbe’ ili ‘zakona’ na svjetskoj razini kojim će se njihovo djelo smatrati nezakonitim. Onog trenutka kada svijet donese jedan takav zakon, oni će će umrijeti smrću pobijenih. Zvjer će na takav način ‘ubiti’ ova dva proroka a time i Kristovu skupštinu. Za Božje sluge će ta ‘smrt’ trajati samo "tri i pol dana" jer će Bog prouzročiti promjenu stanja i oživjeti svoje sluge (Ot 11:11a). Nakon oživljavanja oni će ‘stati na noge’ nasuprot svojim neprijateljima jer ih "vrata groba neće moći nadjačati" (Mt 16:18). Budući da će njihovo uskrsnuće označavati podizanje u jedno uzvišeno stanje to bi značilo da će oni oživjeti s novim duhom u sebi a time i s novom ulogom koja će ih predstaviti svijetu kao Kristove zastupnike koji imaju pravo da predstavljaju Kristovu vlast nad zemljom (1.Ko 12:13; Kol 1:18).

Oni će ‘uzaći u oblaku na nebo’ u tom smislu što će zauzeti ‘nebeska mjesta’ koja će im pripasti kao novim vladarima svijeta. Vjerojatno će u to vrijeme biti izvršeno pečaćenje živih predstavnika Kristove zemaljske vlade (Ot 7:2,3). Svoje dodijeljenu ulogu će vjerojatno objaviti svijetu što će zaprepastiti mnoge jer će se javno prikazati svijetu kao oni koji će ‘upravljati svim narodima željeznom palicom’ (Ot 12:5).  Ako će se mnogi ljudi svijeta zbog tog događaja zadobiti strah, onda je očito riječ o jasnom i vidljivom natprirodnom djelovanju Božjih anđela koji će stati u njihovu zaštitu, kao i u zaštitu svih izabranih članova Božjeg naroda. Taj će događaj vjerojatno biti povezan s ‘znakom Sina čovječjeg’ jer će se samo na taj način moći svijetu obznaniti tko stoji iza ovih Božjih slugu. Moguće je da će to biti trenutak kada će se desiti uskrsnuće svih koji su Kristovi i koji će zajedno s živima biti uzdignuti u oblaku na jedan nadnaravan način koji će izazvati strah kod ljudi (Ot 11:11b).

Takvom razvoju događaja će prethoditi rat u kojem će Mihael i njegovi anđeli zbaciti Sotonu s ‘neba’ ili s ‘nebeske gore’ sa koje je vladao svijetom. Nakon toga će se čuti ‘sedma truba’ kojom će se objaviti: "Kraljevska vlast nad svijetom sada pripada Gospodinu našemu i Kristu njegovu…" (Ot 11:11-15). No, kako ćemo mi čuti tu objavu? Da bi je čuli ona mora biti povezana sa jednim dramatičnim događajem koji će nam dati uvid u tu objavu s neba, a koju će Božji zastupnici s sigurnošću moći objaviti svijetu. Budući da Sotona svijetom vlada preko Babilona Velikog, onda će pad Babilona biti ujedno i njegov pad s neba, jer će iza toga stajati Bog koji će preko zemaljskih vladara srušiti i uništiti njegov veliki grad gdje se nalazilo njegovo prijestolje (Da 4:30).

Da bi lakše objasnili kako će to Bog u srca kraljeva dati da izvrše njegovu zamisao, onda će iza takve akcije vjerojatno stajati vojske nebeskih anđela koji će pod vodstvom Mihaela ratovati protiv Sotone time što će ga pobijediti i zauzeti mjesta sa kojih će moći djelovati na političke odluke usmjerujući zemaljske vladare da izvrše napad na religiozno carstvo Babilona Velikog. Kroz cijelu povijest su se dešavale promijene svjetske vlasti iza kojih su stajali nebeski knezovi i njihove vojske. Jedan takav opis možemo naći u Danijelovoj knjizi u kojoj je anđeo rekao Danijelu da je došao da se bori protiv kneza Perzije kako bi njegovo zemaljsko carstvo bilo uništeno i predano Grčkoj kao novoj političkoj svjetskoj sili koju će preuzeti ‘knez Grčke’. No, sada će ovaj rat protiv kneza Babilona biti ujedno i zadnji rat protiv Sotone prije uspostave Kristove vladavine.


Jao zemlji i moru


Nakon što Sotona bude zbačen na zemlju i prije nego dođe kraj bit će ostavljeno malo vremena, ne samo da se da konačno svjedočanstvo, nego da i ovaj zao svijet doživi veliku nevolju. To će biti nevolja za ovaj svijet dok će Božji sluge time dobiti dodatni razlog za radost i veselje jer će znati da se približava njihovo izbavljenje. Zato Ivan čuje:

"...jak glas na nebu kako govori: ‘Sada je nastalo spasenje i moć i kraljevstvo Boga našega i vlast Krista njegova, jer je zbačen [na zemlju] optužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim! A oni su ga pobijedili krvlju Janjetovom i riječju svjedočenja svojega i nisu ljubili život svoj ni onda kad su se suočili sa smrću. Zato veselite se, nebesa i vi koji prebivate u njima! Teško vama, zemljo i more, jer je Đavo sišao k vama, silno gnjevan, znajući da ima malo vremena’" (Ot 12:10-12)

Ova objava će se čuti nakon što padne Babilon Veliki – stari svjetski poredak, koji će ujedno označiti i pad Sotone sa svog nebeskog položaja sa kojeg je vladao nad kraljevima zemaljskim (Ot 17:18).

Budući da se ova objava čuje s neba, mogli bi pomisliti da je izgovaraju ljudi koji su uskrsnuli na nebo prije pada Babilona. Međutim, vidjeli smo da nitko još nije uskrsnuo, a kamoli da se nalazi na nebu. Da li onda znači da se samo anđeli koji su na nebu mogu radovati ovom događaju, dok se Božji sluge koji su na Zemlji ne mogu tome radovati radi mnogih nevolja koji dolaze od strane Sotone? Ne. Ovdje je vjerojatno riječ o simboličnim ‘nebesima’. Kao što u ovoj viziji ‘zemlja’ i ‘more’ imaju svoje simbolično značenje jer se odnose na zemaljsko društvo i bezbožan svijet, tako i pojam ‘nebesa’ ima svoje simbolično značenje (vidi Ot 7:2; 21:1). No, ipak postoji objašnjenje.

Ako se osoba čiji se glas čuo nalazi na doslovnom nebu, onda je to bio glas anđela koji zastupa Božje sluge pred Bogom. ‘Njihovi anđeli’ se mogu poistovjetiti sa njima i govoriti umjesto njih (Mt 18:10). U Bibliji često možemo naići gdje anđeli zastupaju Boga pred ljudima na način da iz onoga što kažu možemo dobiti dojam kao da sam Bog govori (vidi 2.Mo 3:1-6). Zato nije neobično da anđeli koji zastupaju Božje sluge mogu u njihovo ime izgovoriti nešto što bi izgledalo kao da to govore sami ljudi. Ti anđeli ne govore u svoje ime nego njihovo. Oni se ne izlažu progonstvima nego ljudi koju smatraju svojom ‘braćom’ jer im je jedan otac - Jehova.

Moguće je da glas koji se čuje na nebu dolazi od dvojice proroka koji su ‘uzišli u oblaku na nebo’ nakon što su bili simbolično ubijeni i podignuti u život (Ot 11:11,12). Tu se ne radi o doslovnom nebu nego o uzvišenom duhovnom položaju ili čak duhovnom stanju koje je toliko visoko da pruža zaštitu od neprijatelja. Takav strateški položaj su nekad imali neki narodi i njihova kraljevstva (Iz 34:4,5; Am 9:2,3; Jr 51:53; Ob 2-4). Bog je u povijesti svog naroda Izrael podigao svoje prijestolje u Izraelu i tako svoj narod smjestio na simbolična ‘nebesa’. Kad je Izrael odbacio Boga, ostao je bez njegove zaštite tako da je njegova ‘slava bila bačena s neba na zemlju’ (Tu 2:1). To se desilo tako što je Izrael došao pod vlast neprijateljskih naroda kojima je vladao Sotona. Samim tim se Sotona podigao na Izrael i preuzeo ‘nebesa’ koja pripadaju Bogu i njegovom narodu (Hg 2:6,7). To se desilo i kršćanskoj skupštini koja ima svoja ‘nebesa’ povezana s Kristovim kraljevstvom (Ef 1:3; 2:5,6; Kol 1:13). U ranoj povijesti kršćanstva skupština je došla u ropstvo Babilona Velikog. No, padom Babilona Velikog (starog svjetskog poretka) Sotona će izgubiti svoje mjesto na tim ‘nebesima’ koje pripadaju Kristovom kraljevstvu tako da neće više moći imati vlast nad Božjim narodom.

Kad dođe vrijeme da Isus preuzme ‘nebesa’, onda će Bog na ta ‘nebesa’ uzdići i zaštititi svoj narod od skorog uništenja. Anđeli će sakupiti izabrane od kraja do kraja nebesa i staviti pod svoju zaštitu tako da će se u tom smislu nalaziti na očišćenim i zaštićenim ‘nebesima’ do kojih neprijatelj više neće moći doći. U tom će se smislu ‘nebesa’ i oni koji žive na njima radovati kad bude zbačen Sotona koji je do tada imao pristup tim ‘nebesima’ koja pripadaju Kristu. Njihova radost će biti povezana sa spoznajom da "Kraljevska vlast nad svijetom [koje je do tada bilo u rukama Sotone] sada pripada Gospodinu našemu i Kristu njegovu…" (Ot 11:15; vidi Mt 4:8). Ako ‘glas na nebu’ izmeđuostalog objavljuje da je s ovim događajem ‘nastalo spasenje’ onda je razumljivo da se tom spasenju posebno ‘vesele’ oni kršćani koji će biti spašeni. Oni se ne nalaze na doslovnom nebu, već se nalaze na zemlji. Zato im neće biti teško proživjeti to ‘malo vremena’ u kojem će svijet osjetiti veliku nevolju. Osim toga, Božji sluge su se kroz cijelu povijest radovali što ih se progoni zbog Isusa jer im je On rekao: "Radujte se i kličite, jer je velika nagrada vaša na nebesima! Jer tako su progonili i proroke prije vas" (Mt 5:11,12).

Sotona ne može nametnuti svoj ‘jao’ onima koji svim srcem služe Bogu, jer njima ‘neće pasti ni vlas s glave’. ‘Jao’ mogu osjetiti samo oni koji će osjetiti tjeskobu, jer će ‘narode na zemlji obuzeti tjeskoba i osjećaj nemoći zbog huke mora i valova i ljudi će tada gubiti svijest od straha i očekivanja onoga što će zadesiti svijet’ (Lk 21:18,25,26; vidi Jr 10:2). To znači da ‘zemlja’ i ‘more’ od tada doživljavaju nevolje jer je Sotona ‘sišao k njima s velikim gnjevom’. Sotona će pokušavati sve više uzburkati svijet kako bi unutar novog svjetskog poretka zauzeo svoje mjesto i zaustavio kršćansko djelo a time i onemogućio da ljudi koje je pridobio svojom prijevarom idu u zemlju Božjeg naroda i na Božju nebesku goru gdje će obnoviti pravo obožavanje.

Dok će se ‘nebesa’ radovati, ‘zemlja’ i ‘more’ će se naći u još većem duhovnom mraku i nevoljama za koje ne znaju izlaz. Radost onih na nebesima će biti posebno očita u vrijeme kraja kada će Isus "poslati anđele svoje uz glasan zvuk trube i oni će skupiti izabrane njegove s četiri strane svijeta, s jednog kraja nebesa do drugoga" (Mt 24:31). Isus je tako unaprijed rekao da će se njegovi učenici nalaziti od jednog do drugog kraja ‘nebesa’ ili od jednog do drugog kraja njegovog ‘kraljevstva’ odakle će biti sakupljeni. Budući da pravo obožavanje obuhvaća i prekriva cijelu nastanjenu zemlju, onda je razumljivo da i gora Sion u tom smislu ispunjava cijelu zemlju (usporedi Da 2:35). Što to znači? To znači da je gora Sion jedan sastavni dio Božjeg nebeskog kraljevstva. Ona je ‘uprava neba’ sastavljena od izabranih muževa na zemlji. Neki od tih muževa će ući u sastav nove vlade Božjeg kraljevstva na zemlji koja će biti zastupana po ‘Novom Jeruzalemu’.


Novi Jeruzalem


Abraham je "očekivao grad s pravim temeljima, kojemu je graditelj i tvorac Bog" (He 11:10). On je očekivao Božje kraljevstvo ovdje na zemlji čija bi uprava bila u gradu čiji je tvorac Bog. Onima koji su težili za tim mjestom, Bog je pripremio takav grad ili kraljevsku upravu. To nije trebao biti grad ili kraljevstvo ovog svijeta, nego "domovina (…) koja pripada nebu" (He 11:14-16). Riječ je o Božjoj upravi koju će sačinjavati izabrani muževi na zemlji. Oni će se obući u slavu zemaljskog Raja kojom je Jehova obukao prvo zemaljsko uređenje (Ez 28:13; Ot 21:11,19,20). Naime, Kristovo ‘kraljevstvo’ je najprije obuhvaćalo njegovo vladanje nad ‘Izraelom Božjim’ preko teokratske uprave kršćanskog Jeruzalema, a zatim će proširiti svoju vlast nad cijelim svijetom. Time će se sadašnja teokratska uprava obući u slavu ‘novog Jeruzalema’. Dok još služimo Bogu pod ovom privremenom upravom Jeruzalema, mi se radujemo dolasku Božjeg kraljevstva kojeg će zastupati ‘novi Jeruzalem’.

Budući da je drevni zemaljski grad bio uspostavljen među neprijateljskim narodima on je uz Božje dopuštenje mogao biti uzdrman od strane svojih neprijatelja. Slično je doživio i kršćanski Jeruzalem. Budući da je mogao biti uzdrman iznutra i izvana on je bio samo poput prijelazne vlade. Ona će biti zamijenjena novom teokratskom upravom i zato se o njoj govori kao o ‘novom Jeruzalemu’. Pavle u nastavku objašnjava da se tada trebalo ispuniti proročanstvo iz Hagaja 2:6,7, gdje je Bog rekao: "Još jednom – i to uskoro -  potrest ću nebesa i zemlju…".

Kad je Bog nakon Izraelskog oslobađanja iz Babilonskog zarobljeništva uskomešao narode, omogućio je pojedincima iz okolnih naroda da se kao prozeliti priklone pravom obožavanju čije je središte bio hram u Jeruzalemu.  Nakon toga Hagaj proriče da će se to ‘još jednom’ ponoviti. Pavle ukazuje na veće ispunjenje pa kaže da "riječi ‘još jednom’ znače da će biti uklonjeno ono što se može uzdrmati, to jest ono što nije načinio Bog kako bi ostalo ono što se ne može uzdrmati". Zatim ukazuje da "trebamo primiti kraljevstvo koje se ne može uzdrmati" (He 12:26-28). U prvom stoljeću je uzdrmano teokratsko uređenje Jeruzalema do te mjere da je ono bilo uklonjeno, a zamijenilo ga je ‘kraljevstvo Isusa Krista’ preko teokratskog uređenja njegove skupštine. Iako je Isus rekao da njegovu ‘skupštinu ništa neće nadjačati’ ono je poput drevnog Jeruzalema trebalo doživjeti svoj pad ali i obnovu kojom će ‘sveto mjesto biti dovedeno u ispravno stanje’ (Mt 16:18; Kol 1:13; Da 8:13,14). U međuvremenu su zli i nevjerni robovi sami načinili ‘kraljevstvo’ otpalog kršćanstva koje je palo u ropstvo Babilona Velikog. U završnom razdoblju će Bog ukloniti otpalo kršćanstvo, a ostaviti Kristovu skupštinu koja se ‘ne može uzdrmati’ jer će od nje i izabranih nastati ‘novo nebo i nova zemlja’. To je ono vječno kraljevstvo kojeg su vjerni sluge i kršćani očekivali pod upravom grada ‘Novog Jeruzalema’.

Bog je prorekao da će u svoje određeno vrijeme ‘zbaciti’ Sotonu s gore Božje na zemlju time što će preko svog Sina preuzeti vlast nad kraljevima zemlje kojima će u srce staviti svoju zamisao da unište Sotonino političko-religiozno carstvo - Babilon Veliki. Ta Sotonina "žena (…) predstavlja veliki grad [Babilon Veliki] koji kraljuje nad kraljevima zemaljskim" (Ot 12:7-9; 17:17,18; Ez 28:16,17). Sotonino carstvo se zove Babilon jer ono opisuje carstvo koje u svojim granicama drži sve narode preko žene. Žena predstavlja religiozne i političke vođe kao što su i kraljevi i svećenici predstavljali Božju ženu. Tu ženu će nakon Harmagedona zamijeniti Isusova nevjesta tj. kraljevi i svećenici koji će imati kraljevstvo nad svom zemljom. Zato Babilon Veliki mora biti uništen. Kad se to desi Bog će ostaviti još malo vremena da svoju srdžbu posebno iskali na lažno kršćanstvo koje je ljude odvratilo od njega kao pravog Boga.

‘Sveti grad’ i dvorište hrama će biti uzdrmano i gaženo od strane političke zvijeri 1260 dana u kojima će Kristovi zastupnici iznositi osude nad ovim svijetom i tražiti pokajanje od strane onih koji se smatraju članovima Božjeg naroda. Uskoro nakon toga će cijeli politički svijet doživjeti osudu na način da će u ratu koji se zove Har-Magedon izgubiti svoju vlast nad zemaljskim društvom. Tada će "Jehova kraljevati nad [narodima] na gori Sionu odsad i dovijeka" i to preko svog Sina i ‘novog neba’.

Nakon uskrsnuća pravednih i nepravednih, Bog će "suditi među mnogim narodima i sklad će stvoriti među moćnim narodima" što će dovesti do pravog mira jer će u novom uređenju svi narodi morati "prekovati mačeve svoje u raonike i koplja svoja na srpove". Time će svi biti uključeni u obnovu zemlje jer će Jehova ‘kraljevati nad njima na gori Sionu’ (Mi 4:3-7). Svi koji će ulazili na vrata Novog Jeruzalema da obožavaju Boga, penjati će se na goru Sion ili na simbolična ‘nebesa’ gdje će biti postavljeni Isus i njegovi svećenici i kraljevi (Ot 14:1). Tko će biti postavljen na tim ‘nebesima’ u službu kraljeva i svećenika? To će biti vjerni članovi klase roba koji su služili Bogu i Kristu u skladu s Božjom voljom. Kada mnogi od njih uskrsnu ovdje na zemlji i ujedine se s živim izabranicima ‘novog neba’ onda će se zajedno naći s Kristom. Oni će zastupati nebesku vladu koja će po svojoj teokratskoj organizaciji biti još jedna kopija ‘nebeskog (gornjeg) Jeruzalema’.

Izabrani će kraljevi biti postavljeni na simboličnoj gori Sionu koja predočava vlast Božjeg kraljevstva u rukama Isusa Krista i njegovih suvladara. Zanimljivo je zapaziti da simbolična ‘gora’ nastaje nakon što se jedan ‘kamen kojeg nisu dodirnule ljudske ruke’ u određenom trenutku odvaja od Božje nebeske gore. Bog će tako odvojiti jedan dio svoje univerzalne vlasti i predati ga Isusu. Isus će tada usmjeriti svoju silu i moć prema zemlji pa će tada ‘sva plemena zemaljska vidjeti Sina čovječjeg kako dolazi na oblacima nebeskim sa silom i velikom slavom’ (Mt 24:30). Sila iza koje će stajati Isus će poput odvojene gromade kamena uništiti sadašnje ljudske vladavine, čime će nestati oblik vlasti koji je do tada ispunjavao zemlju. Simbolični ‘kamen’ Kristovog kraljevstva će tako tek nakon Harmagedona poput ‘visoke gore’ ispuniti zemlju s novom teokratskom vladavinom koja će u potpunosti zamijeniti Sotonski zli poredak (Da 2:34,35). Na takav način će biti opustošena ‘vrlo visoka gora’ s koje je vladao Sotona i demoni nakon čega će biti obnovljena za novu vlast u rukama Isusa i njegovih anđela, dok će Isusovi zemaljski suvladari dobiti vlast ‘nad zemljom’ preko gore Sion kojom će zamijeniti sadašnji politički i religiozni poredak (Ot 5:10).  

U povezanost s tim proročanskim opisom Ivan je u jednoj drugoj viziji vidio gdje na Sionu stoji Isus zajedno s 144000 izabranih. Oni zajedno stoje "pred [Božjim] prijestoljem" (Ot 14:1-3). No, to ne znači da se ova visoka gora Sion nalazi na nepristupačnoj razini neba gdje ispunjava područje sa kojeg Bog direktno vlada. Vidjeli smo da je ova ‘gora’ treba biti odvojena od Božje univerzalne vlasti kako bi ‘ispunjavala’ zemlju, a ne cijeli svemir. Kad bi se ova vizija odnosila na nepristupačno nebo, to bi značilo da će se Isusovi suvladari sastajati s Kristom u samoj Božjoj prisutnosti – izvan materijalnog svemira. Međutim, kad bolje razmotrimo kontekst vidimo da oni ne stoje na onom ‘nebu’ s kojeg Bog vlada nad svojim cjelokupnim stvarstvom već na ‘gori’ koja je samo mala kopija Božjeg uzvišenog mjesta vladanja. S obzirom da će njihova vlast biti ograničena na jedno lokalno mjesto u svemiru, onda je logično da će i simbolična ‘gora’ s koje će vladati predstavljati ‘nebo’ koje obuhvaća područje naše planete Zemlje. Ponovimo činjenicu da je ovo nebo pod kojim će oni u budućnosti vladati, po svojem značenju slično ‘visokoj gori’ s koje još uvijek vlada Sotona preko svojih zemaljskih vladara. Znamo da se njegovo prijestolje ne nalazi na nebu gdje je Jehovino prijestolje već na toj simboličnoj ‘gori’ ili ‘nebu’ koje ispunjava samo planetu zemlju. Tako će i ta ‘visoka gora’ Sion biti nad zemljom, a ne na nepristupačnom nebu dok će vidljiva gora sa svetim mjestom biti na zemlji.

Razmotrimo to iz još jedne perspektive. U viziji koja se odnosi na zemaljsko područje, vidimo da i "veliko mnoštvo" ljudi stoji "pred Božjim prijestoljem" (Ot 7:1,15). Ovdje trebamo uzeti u obzir da su i Izraelci stajali ‘pred Bogom’ čije je prijestolje bilo postavljeno u svetinji hrama (2.Mo 29:42,43). Božje prijestolje je na zemlji bilo zastupljeno preko svećenika i izabranih starješina u Jeruzalemu. Bog je rekao da će se: "Jeruzalem zvati prijestolje Jehovino" (Jr 3:17). ‘Novi duhovni Jeruzalem’ će se također zvati prijestolje Jehovino jer ono zastupa Božje kraljevstvo. Zato je moguće zamisliti da će ‘Božje prijestolje’ biti postavljeno ovdje na Zemlji i da će biti zastupljeno preko prijestolja na kojima će sjediti Isusovi suvladari. Stojeći direktno pred njima "veliko mnoštvo ljudi [indirektno]

(…) stoji pred [Božjim] prijestoljem i pred Janjetom (…) i  služe [Bogu] dan i noć u [njegovom] hramu." (Ot 7:9,15)

Sotona je danas prisutan na zemlji dok stoji na ‘visokoj gori’ sa koje nadgledava i upravlja ovim zlim poretkom. Da bi upravljao svijetom, Sotona nije trebao ljudske vladare dovesti na doslovno nebo kako bi odatle vladali. Vidjeli smo da je Sotona poveo Isusa na tu "goru vrlo visoku" odakle mu je "pokazao sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu" (Mt 4:8). Sa tog visokog položaja se može pomoću nebeskih anđela upravljati organiziranim ljudskim društvom preko zemaljskih kraljeva. Kraljevstva svijeta koja mu je pokazao su predstavljala Sotonin veliki grad Babilon Veliki ili njegovo kraljevstvo koje mu je predano od postanka svijeta. Nakon što Sotona bude ‘zbačen’ s te ‘visoke gore’, onda će taj visoki položaj pripasti Mihaelu i njegovim anđelima preko kojih će Isus i njegovi zemaljski vladari upravljati svijetom. To je ključna razlika jer je Sotona drugačije postavio stvari te je on vladao svijetom preko čovjeka umjesto da je Adamu dozvolio da vlada zemljom preko njega i njegovih anđela.

U proročanskoj viziji vidimo gdje je jedan anđeo odnio apostola Ivana na tu istu ‘visoku goru’ s koje je zbačen Sotona, a za koju Ivan kaže: "I odnio me u duhu na goru veliku i visoku, i pokazao mi je sveti grad Jeruzalem kako silazi s neba od Boga" (Ot 21:10). Kao što je Sotona s ‘visoke gore’ pokazao Isusu svoje veliko kraljevstvo na zemlji tako je ovdje Ivanu iz te perspektive pokazano Isusovo kraljevstvo na zemlji. Umjesto ‘kraljevstva svijeta’ koja su bila pod vlašću Sotone Ivan sada vidi ‘kraljevstvo svijeta’ koje zastupa novi Jeruzalem. Za razliku od nevjernog Jeruzalema koji je ‘zbačen s neba’ , novi Jeruzalem ‘silazi s neba’ u tom smislu što će s neba dobiti sve ovlasti da zastupa Božju suverenost nad zemljom (Tu 2:1; Ot 21:2). Naime, Isus i njegovi anđeli će kao predstavnici Boga ‘sići s neba’ i uspostaviti Božje nebesko kraljevstvo u kojem će anđeli surađivati sa Isusom i zemaljskom upravom novog grada. Ovaj grad nije doslovan grad nego predstavlja jedno organizacijsko uređenje u kojem sudjeluju izabrani ljudi koji će biti postavljeni po svoj zemlji. To govori da će ‘novi Jeruzalem’ biti na zemlji a ne na nebu i vjerojatno će imati svoje središnje mjesto u gradu Jeruzalemu. Njega će na zemlji predstavljati sva mjesta sa kojih će Isusovi suvladari upravljati narodima.


Novi Jeruzalem silazi na zemlju


Grad ‘novi Jeruzalem’ u svom nazivu ima riječ ‘novi’ što ukazuje na novi oblik teokratske uprave. Psalmista kaže da je

"Jeruzalem sagrađen kao grad sav u jedno sastavljen." (Ps 122:3)

Stoga se Jeruzalem, promatran izvana, mogao vidjeti kao jedno geometrijsko tijelo kojeg su okruživali visoki zidovi unutar kojih se nalazilo Božje prijestolje. Na sličan način je Ivan opisao ‘novi Jeruzalem’ kojeg je vidio u obliku ‘četverokuta’ ili savršeno oblikovane kocke (Ot 21:16). U tom gradu se ne nalazi hram jer je on preko Isusa i Boga direktno povezan sa nebeskim hramom i njegovim dvorištem na zemlji gdje će narodi dolaziti pred Boga. U tu svrhu će na zemlji biti izgrađena mjesta obožavanja tako da će po svoj zemlji postojati mjesta  gdje će služiti izabrani muževi kao kraljevi i svećenici(Ez 40:2; 48:9-15; Ot 21:10,22). Ovo ‘sveto mjesto’ i ‘grad’ imaju svoje simbolične temelje, zidove i vrata, što ukazuje da ima sve što ga čini duhovnim mjestom u koji će biti smještena uprava Božjeg kraljevstva.

Zidovi grada imaju nebesku slavu anđela. U kom smislu? Znamo da "anđeo Jehovin utaboren stoji oko onih" koji služe Bogu (Ps 34:7). Tako će anđeli koji će ‘sići s neba’ stvarati zaštitni zid oko ove uprave tvoreći nevidljivi bedem, a ujedno će ga povezivati s nebeskim prijestoljem na kojem sjedi Bog (1.Mo 28:12). Anđeli će tako sačinjavati zidove koji će ovom mjestu davati slavni nebeski izgled (vidi Ez 28:13). Oni su u prošlosti i u hramu na zemlji bili prikazani gdje tvore unutrašnje zidove jer su bili naslikani svuda unaokolo po zidovima hrama. Njihove se likove vidjelo samo ukoliko bi se ušlo u odaje svetišta što je za narod bilo nevidljivo. U prenesenom smislu Božji narod neće moći vidjeti simbolične zidove grada jer će ga tvoriti anđeli. Oni će imati svoju zaštitničku ulogu. Vrata ovog grada također čuvaju anđeli, što govori da će oni i dalje biti u službi ljudi i da će čuvati da grad ostane čist i neokaljan od nepravednih ljudi koji će uskrsnuti i živjeti pod njegovom vlašću. Ta zaštita će biti i te kako potrebna kada grad bude napadnut od Božjih neprijatelja na kraju vladavine kraljevstva.

Novi Jeruzalem u sebi nema hrama, ali će se nalaziti na zemlji uz dvorište već postojećeg nebeskog hrama, kao što se i sveti grad kršćanstva nalazi uz dvorište Božjeg hrama ovdje na zemlji. Hram će biti zastupljen sa svećeničkim službama kojima će se davati čast Bogu i Isusu (vidi Ot 11:1,2; 21:22; 7:15; Ez 11:16). Dvorište hrama obuhvaća područje koje ga odjeljuje od grada u kojem će biti uspostavljena vlada Božjeg kraljevstva. Budući da će Isusovi suvladari u svojim svetim službama zastupati ‘novo nebo’ onda će se i ‘grad’ i ‘hram’ prema jednoj drugoj viziji nalaziti unutar dijela ‘zemlje’ koje će se zvati ‘sveti prinos’. Zanimljivo je da je u toj viziji i grad i hram viđen na zemlji i da će na zemlji vjerojatno postojati unaprijed predviđena sveta mjesta koje će biti poput Edena. Eden je bio sveto mjesto u koje nitko od nesavršenih ljudi nije mogao uči. Zato na vratima grada ‘Novog Jeruzalema’ vidimo anđele (Ez 28:13; 40:2; 45:1-7; usporedi Ot 20:9; 21:12). Ostali dio zemlje će biti predviđan za život savršenih ljudi (simboličnih Izraelaca) i nesavršenih ljudi (simboličnih stranaca).

Grad možemo gledati na dva načina: kao mjesto ili kao ljude koji zastupaju to mjesto. Znači da uprava kraljevstva nije isto što i grad u kojem su smješteni. Grad je mjesto, a upravu čine osobe. To je razlika koju moramo uzeti u obzir kad govorimo i o novom Jeruzalemu. Zato novi Jeruzalem u viziji vidimo i kao sveti ‘grad’ i kao ‘nevjestu, ženu Janjetovu" (Ot 21:2,9-11). Kad se prikazuje kao ‘grad’ onda se u opisu tog grada vide anđeli. Poput neba koji okružuje zemlju grad je nevidljiv. Kao što nebo poprima razne boje tokom dana i noći tako i ovaj grad, koji poput neba ispunjava i okružuje novu zemlju, ima slavni nebeski izgled. Kao što kamen koji pada s neba kasnije ispunjava cijelu zemlju, tako i ovaj grad koji silazi s neba ispunjava cijelu zemlju (Da 2:35). On se vidi poput savršene kocke čija su dužina i širina i visina jednaki (Ot 21:16). Unutar tog savršenog ‘novog neba’ se nalazi ‘nova zemlja’ – ne zemlja kao planeta nego zemlja u vidu savršenog ljudskog društva.

Novi Jeruzalem će svoju vlast provoditi preko svih gradskih uprava koje će se nalaziti po cijeloj zemlji. Ta mjesta bi mogla zamijeniti sva današnja mjesta s kojih se upravlja svijetom i jednim centralnim mjestom. Zato novi Jeruzalem neće biti na nebu nego na Zemlji na kojoj će biti smještena uprava ‘novog neba’. Iako će zemljom vladati izabrani ljudi ipak je riječ o nebeskoj upravi koja je stvorena kako bi se ispunio Božji naum sa zemljom. Umjesto da je ukrašava nevidljivo nebesko prostranstvo svemira, njih će ukrašavati sve ono što je stvoreno na zemlji. Novi Jeruzalem opisan s vanjskim obilježjima koji poput odjeće i nakita ukrašavaju samu nevjestu. U tom smislu ‘nevjestu’ vidimo obučenu u Božju slavu što nam govori da će je vladari zemlje obući u slavni izgled kojeg će mu dati bogatstvo i ljepota zemaljskog Raja. Nju vidimo u ulozi ‘kraljeva zemlje’ koji donose svoju slavu i slavu naroda u grad, što govori da oni ne tvore vanjski izgled grada nego samo njegovu upravu koja se nalazi u gradu (Ot 21:24).

Isusovu nevjestu ne čini ono u što je ona obučena, već njeno organizacijsko tijelo. Isusova žena se stoga nalazi u gradu koji je od Boga pripremljen i ukrašen tako da ima Božju slavu u koju je nevjesta obučena. U tu kraljevsku odjeću će se odjenuti kad budu postavljeni na svoja prijestolja. Zemaljski Jeruzalem je također u Bibliji bio opisan na način da je svojim fizičkim obilježjima davao slavu i veličinu onih koji su u njemu na svojim nebeskim mjestima služili Bogu. Kasnije je slavna veličina i ukras grada bila srušena tako da je ta zemaljska simbolična žena ležala razodjevena u svojoj sramoti. U simboličnom smislu, ostala je bez kraljevske odjeće (Iz 52:1; Ho 2:3; Lk 21:5; Mt 24:1,2). Na sličan je način i ‘žena’ zvana Babilon Veliki odjevena u skerlet i purpur i ukrašena s zlatom, dragim kamenjem i biserima. Ovu zlu ženu predstavljaju istaknuti politički i duhovni vođe koji imaju vlast nad kraljevima zemlje, a njenu odjeću i nakit čine zemaljska slava, bogatstvo i moć, te Sotona i demoni koji sačinjavaju zidove grada kojim su okruženi (Ot 17:3,4; 18:16).

Sotona je na početku bio postavljen da pazi i čuva čovjeka kojeg je Bog postavio u Edenu, vrtu Božjemu. Taj vrt je bio poznat po dragim kamenjem i zlatom. Time su se taj anđeo i prvi čovjek obukli u slavu koju su im doprinosile zemaljske dragocjenosti (Ez 28:13; 1.Mo 2:10-15). Nakon što je Sotona izgubio tadašnju slavu tražio je načina da se ponovno obuče u zemaljsku slavu. Kad ju je stekao onda se tom slavom hvalio pred Isusom kojemu je pokazao sva kraljevstva svijeta i njihovu slavu (Mt 4:8). Ovi nam primjeri pokazuju da će i novi Jeruzalem biti uprava sastavljena od ljudi koji će svoju vlast provoditi sa zemlje. Zato će postojati doslovna mjesta na zemlji koja će biti izgrađena sa svrhom da odražavaju Božju slavu na način da će ih krasiti dragocjenosti zemaljskog raja koje će isticati njegovu svetost i čistoću. Sva mjesta zajedno će predstavljati jedan grad ili jednu središnju upravu novog Jeruzalema.

Otkrivenje spominje ‘ženu’ – grad ‘Babilon Veliki’ koji je očito suprotnost Isusovoj nevjesti tj. ‘ženi’ – novom gradu Jeruzalemu. I jedan i drugi ‘grad’ su sastavni dio zemaljske organizacije. Ne nalaze se na doslovnom nebu nego na zemlji gdje njihovi zastupnici sjede na svojim uzvišenim položajima (vidi Iz 14:13; Jr 51:53; Da 4:30). ‘Babilon Veliki’ će biti odstranjen sa zemlje a na njegovo će mjesto doći novi grad – Jeruzalem. Isusova nevjesta će postati sastavni dio grada u kojem će služiti 144000 prvorođenca, a nebesku slavu će mu davati Isus i njegovi izabrani anđeli. Svi zajedno će sačinjavati nebesku upravu koja ima prvenstveno pravo da zastupa Božju suverenost nad zemljom (He 12:23; Ot 14:4). Samim tim će se ‘sve urediti kad se navrši vrijeme, naime, sve će se ponovno sastaviti u Kristu - ono što je na nebesima i ono što je na zemlji’ (Ef 1:10).

Kad se kaže da će se ‘ponovno’ sastaviti nebeske i zemaljske stvari, onda se prije svega misli na ‘ponovno’ sastavljanje nebeske i zemaljske organizacije u jednu ujedinjenu Božju obitelj. Do raskida između neba i zemlje je došlo upravo kad je Sotona odvojio čovjeka od Boga. U tom kontekstu ‘ono što je na nebesima’ ne predstavlja ‘novo nebo’ (kao što je to objašnjeno u izdanjima Zajednice), nego Jehovinu nebesku organizaciju. Budući da su se ljudi odvojili od nje, trebalo ih je ‘ponovno’ sastaviti s svim ‘onim što je na nebu’. Zato ‘ono što je na zemlji’ predočava novu zemaljsku organizaciju koju će sa zemlje predvoditi 144000 Isusovih suvladara. Riječ je o organizaciji ‘novog neba i nove zemlje’ koja će se sa nebeskom organizacijom ‘ponovno’ sastaviti i to u Kristu, Božjem glavnom posredniku između neba i zemlje. (vidi ‘Stražarsku kulu’ od 15.02.2006. str 21-25.)


Božje kraljevstvo dolazi na zemlju


Da li će Božje kraljevstvo doći na Zemlju? U Stražarskoj kuli od 1.19.1996. se u "Pitanjima čitalaca" može pročitati tvrdnja da Božje kraljevstvo neće doći na zemlju u doslovnom smislu jer će ono prebivati u samom nebu. Time se tvrdi da će vlada ‘novog neba’ sa Isusom na čelu biti smještena na doslovnim nevidljivim i nepristupačnim nebesima gdje prebiva sam Bog. No, kao što smo već objasnili, treba uzeti u obzir da ‘Božje kraljevstvo’ kao Božje teokratsko uređenje predstavlja Božju vlast nad cijelim svojim stvarstvom, dok je Zemlja samo jedan mali dio tog entiteta koje trenutno nije u vlasti Kraljevstva. Bog se sa svojom nebeskom organizacijom ne može doslovno premjestiti na zemlju, jer bi to značilo da bi Bog osobno vladao sa Zemlje. Božje kraljevstvo će i dalje biti u rukama Boga koji će vladati sa svog nebeskog prijestolja, ali će svoju vlast uskoro proširiti i na Zemlju nad kojom će u njegovo ime vladati Isus sa svojim zemaljskim zastupnicima.

To je isto kao što ne možemo zamisliti da se sjedište organizacije ‘Ujedinjenih nacija’ presele iz  New York u neku malu državu koja još nije njena članica. Cilj OUN je da sve države svijeta budu pod njenom upravom. No, to ne može postići sve dok jedna takva mala država ima na vlasti korumpiranu vladu koja ne želi živjeti pod upravom OUN.  Možda ta država proizvodi biološko i nuklearno oružje kojim može ugroziti druge zemlje dok svoj narod izrabljuje i tlači. Što će poduzeti OUN? Ta organizacija ima svoju vojsku koja čeka da se donese rezolucija o napadu na tu zemlju. Nakon izvršenog napada na tu zemlju korumpirana vlada biva srušena. Organizacija UN sada može imati tu zemlju pod svojom upravom na način da uspostavi i podržava u njoj vlast koja će zastupati njene univerzalne zakone. No, i dalje će centralna vlast UN biti u Američkom gradu New Yorku dok će u toj maloj zemlji biti izabran njen novi vladar i nova vlada.

Pretpostavimo da je novi vladar čovjek koji je najbolje upoznat sa ljudima te male zemlje jer je jedno vrijeme živio među njima i čak proganjan zbog svojih političkih uvjerenja. Također je jedan dio svog života proveo van zemlje gdje je studirao zvanja potrebna za jednog visokokvalificiranog vođu. Njega OUN postavlja na mjesto predsjednika te zemlje i daje mu za pravo da oformi novu vladu u koju će ući izabrane osobe iz te male države. To su osobe koje su svojim životom dokazale da su zastupali interese svog naroda u borbi protiv postojećeg zlog i korumpiranog sistema. Ta nova izabrana vlada će u toj zemlji uspostaviti isto vladajuće uređenje koje postoji u ostalom dijelu svijeta koji je pod vlašću OUN jer je sada i ta država njena članica. Tako se može reći da je Organizacija UN ‘zbacila s neba na zemlju’ postojeću vladu i da je došla u tu zemlju i uspostavila ‘novu vladu i novo društveno uređenje’ kako bi se vršila njena volja. Predstavnici nove vlade neće otići u Ameriku da bi iz New Yorka vladali nad tom malom zemljom. Ne, oni će i dalje živjeti među ljudima te zemlje, a svoju vlast će provoditi iz glavnog grada te zemlje koja će biti pod upravom OUN.

Slično tome, Jehova Bog jedan dio svoje vlasti predaje u ruke Isusu Kristu koji će svoju vlast provodit preko izabranih suvladara na Zemlji. Na takav način Božje nebesko kraljevstvo dolazi u posjed Zemlje koja je od pobune prvog čovjeka postala autonomija ljudske neovisne vlasti. Drugim riječima, Božje kraljevstvo će uskoro doći i uništiti zao politički sistem vlasti koji vlada Zemljom, nakon čega će na njoj uspostaviti svoj vladajući teokratski sistem. Samim tim će i Božje kraljevstvo ‘sići s neba’ na zemlju gdje će postaviti svoje predstavnike. Ono je predočeno s ‘kamenom’ koji je odvaljen od gore Božje univerzalne organizacije i pada na zemlju s određenim ciljem da uništi postojeći društveni poredak i ostane na zemlji po kojoj će uspostaviti svoju vlast i na takav način ispuni svu zemlju (Da 2:34,35).

U viziji se vidi da se ‘kamen’ odvojio od postojećeg nebeskog uređenja i da je postao temelj novog društvenog uređenja zemlje. To znači da je ‘kamen’ fizički odvojen od doslovnog Neba na kojem prebiva Bog i da je u tom smislu postao sastavni dio Zemlje. Taj ‘kamen’ predočava Isusa i njegove izabrane anđele koji se odvajaju od Božje nebeske organizacije i dolaze na zemlju kao zastupnici Božjeg kraljevstva. Zato je Isus morao biti uzet na nebo s kojega će sići sa tom veličanstvenom ulogom. On će svoju vlast predati izabranim ljudima po cijeloj zemlji, čime će zamijeniti ljude koje je Sotona koristio za svoje zemaljske vladare. Iako je ‘kamen’ odvojen od Božje univerzalne ‘gore’ ono će se zvati Božjim nebeskim kraljevstvom jer je proizašao od Božje nebeske organizacije. Samim tim će i taj ‘kamen’ biti Božje kraljevstvo u svom manjem obliku, jer će ‘doći na zemlju’ gdje će uspostaviti Božju vlast preko izabranih zastupnika (Mt 6:10).

U prošlosti je Božje prijestolje bilo postavljeno u gradu Jeruzalemu preko kojeg je Bog vladao samo nad malim područjem Zemlje. Tako će uskoro Božje prijestolje ili njegova vlast biti uspostavljena preko novog Jeruzalema kako bi vladao nad cijelom Zemljom. Taj simbolični ‘grad’ je samo kopija Božjeg univerzalnog kraljevstva koji će biti postavljena izvan granica doslovnih nebesa. To znači da ono ne može prebivati na nebu kao što ni doslovni Jeruzalem iz istih razloga nije bio na nebu nego na zemlji. Budući da je novi Jeruzalem povezan s Božjim kraljevstvom na zemlji, njega u viziji vidimo na gori Sion koji predstavlja podnožje Božjih nogu (Iz 59:20; 60:10-13; Ez 43:7). Tako će Isusovi vidljivi zastupnici na Zemlji tvoriti novi duhovni Jeruzalem koji će imati svoje središnje mjesto vlasti u Izraelu jer proročanstvo Miheja kaže:

“A ti, Betleheme Efrato, koji si premalen da budeš među tisućama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će biti vladar u Izraelu“ (Mihej 5:2).

Da bi bio vladar u Izraelu, trebat će biti smješten u njegovom glavnom gradu iz kojega će upravljati i ostalim narodima.


Kopija nebeskih stvarnosti


Isus je svoje obožavanje na zemlji vršio u zemaljskom hramu koje je bila kopija nebeskog hrama. Zemaljski hram je zajedno sa gradom bio odbačen nakon što je ispunio svoju svrhu. No to nije značilo da na zemlji više nikad neće postojati kopija neba. Umjesto duhovne uprave židovskog Jeruzalema uspostavljena je nova duhovna uprava kršćanskog Jeruzalema koji je predstavljao Isusovo ‘kraljevstvo’ kojim su upravljali apostoli i starješine (He 12:18,22; Kol 1:13). Nakon što taj kršćanski Jeruzalem ispuni svoju svrhu onda će Kristovo kraljevstvo sa novim Jeruzalemom biti savršena kopija nebeskih stvarnosti u trajanju od tisuću godina.

 

Kad analiziramo cjelokupnu povijest i budućnost koju nam otkriva Biblija onda dolazimo do zaključka da Bog svoj naum postepeno ostvaruje u tri vremenska razdoblja:

  1. preko zemaljskog ‘Jeruzalema’ vodi svoj narod do Mesije i to od 1513. g.pr.n.e. do 33. g.n.e.
  2. preko kršćanskog ‘Jeruzalema’ od 33. g.n.e. vodi svoj narod do Harmagedona.
  3. preko novog ‘Jeruzalema’ u periodu od tisuću godina vodi svoj narod do konačnog ostvarenja svog nauma.

Nakon ovog razmatranja smo vidjeli da je nebeskiili gornji Jeruzalem kao nebeska uprava s nebeskim hramom imao svoju kopiju na zemlji, odnosnu u gradu Jeruzalemuu kojem se nalazilo sjedište vlade i hramsko uređenje. Ta vlada je predstavljala duhovni dio Jeruzalema ili simbolično ‘nebo’ preko kojeg je Bog vladao nad nacijom Izrael. Nakon njega je zemaljsko obilježje Jeruzalema palo, a izgrađen je kršćanski Jeruzalem koji je od 33. g.n.e. preko novoizabranih ljudi predstavljao Isusovo kraljevanje nad kršćanskom skupštinom. Bog će uskoro na zemlji stvoriti svoju konačnu kopiju nebeske uprave. Riječ je o gradu novom Jeruzalemu u kojem će biti sjedište Isusove nove vlade ili ‘novog neba’. Sve tri kopije sa hramom ‘silaze s neba’ preko nebeskih zastupnika koji na zemlju prenose Božji nacrt, uredbe, upute i zakone (2.Mo 25:9; 31:18; He 8:5,6).

Vlada će biti zastupljena sa dvanaest prvih prijestolja na kojima će sjediti apostoli. Njima će biti podređene sva druga prijestolja na kojima će sjediti ostali kraljevi i svećenici, a koji će svoju službu vršiti po cijeloj zemlji na ‘gorama Izraelovim’. Svi će oni zajedno biti podređeni Kralju Božjeg kraljevstva Isusu Kristu čije će prijestolje biti iznad njihovih. Budući da se njegovo prijestolje u Bibliji dovodi u vezu s ‘Davidovim prijestoljem’ na zemlji onda je lako zaključiti da će ono biti samo kopija univerzalnog kraljevstva, jer je u dalekoj prošlosti Davidovo kraljevstvo samo predočavalo Jehovino pravo da vlada preko čovjeka kojega on izabere.

Isus je kao ‘čovjek’ ispunio uvjete koje mu daju za pravo da na zemlji bude Božji glavni predstavnik ljudi koji će sjediti na ‘Davidovom prijestolju’. To je još jedan zaključak sa kojim možemo tvrditi da će Isusovo prijestolje biti uspostavljeno na zemlji a ne na nepristupačnom nebu gdje je Božje prijestolje. Kad Isusu ‘Jehova Bog dade prijestolje Davida, njegovog oca’ onda će se ‘nadaleko prostirati kneževska vlast njegova i miru neće biti kraja’ (Iz 9:7; Lk 1:32). Takva spoznaja nam omogućava da jasnije vidimo događaje koji će se odvijati tokom vladavine Božjeg kraljevstva na Zemlji.