Article Index

Stanovi u Božjoj kući


Isus je prije svoje smrti svojim apostolima rekao da ide onamo gdje oni ne mogu doći (Iv 13:33).  No, njima je rekao da oni mogu doći k Bogu, ali na jedan drugi način:

"U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Da nije tako, rekao bih vam. A sada idem pripremiti vam mjesto. I kad odem i pripremim vam mjesto, ponovno ću doći i primiti vas u svoj dom, da i vi budete tamo gdje sam ja." (Iv 14:2,3)

Umjesto da su apostoli u ovim riječima vidjeli mogućnost da će ići na nebo kako bi došli k nebeskom Ocu, oni su samo trebali čekati da dobiju svoja nova zaduženja kako bi s Isusom nastavili surađivati u okvirima njegovih ovlasti (Dj 1:6). To znači da treba vidjeti što je Isus ‘mislio’ kad je ovo rekao, a ne se slijepo držati ‘riječi’ koje je izgovorio. Kao što su njegove riječi u vezi njegova ‘tijela i krvi‘ neke slušaoce sablaznile, tako su i gore izgovorene riječi mnoge kršćane dovele u zabludu misleći da će Isus doći i odvesti ih na nebo (vidi Iv 6:48-60).

Isus je morao otići na nebo jer je trebao učiniti mnoge pripreme za Božju kuću i ljude na zemlji i čekati svoj dan. Isus je svoje zastupnike ostavio na zemlji i nije ih odveo na nebo. Oni nisu trebali otići na nebo da bi s neba organizirali i vodili ‘Božju kuću’. To im je Isus jasno dao do znanja. Božjom kućom su mogli upravljati sa zemlje pod vodstvom anđela i Božjeg svetog duha kojeg je Bog poslao da bude s njima zauvijek (Iv 14:16,26). Zato ‘Božja kuća’ nije pojam koji govori o teokratskom uređenju Božje nevidljive nebeske organizacije, već ‘kuća’ koja predočava zemaljsko organizacijsko uređenje Kristova ‘kraljevstva’ koje na zemlji postoji nasuprot sotoninog kraljevstva. Zato je Pavle u skladu s tim rekao da ih je Bog “prenio u kraljevstvo (ili dom) svog ljubljenog Sina“ (He 3:6; vidi Mk 3:24,25; Kol 1:13). Bog ih je prenio a Isus ih je primio u svoj dom tj. u svoje kraljevstvo. U tom ‘domu’ i mi možemo naći zajedništvo s Isusom i biti tamo gdje je on jer je on taj dom ili kuću zajedništva pripremio za svoje vjerne učenike.

‘Kuća’ se u Bibliji često koristi kao pojam za obitelj, zajednicu ili skupštinu, koja se sastoji od pravih obožavatelja koji unutar te ‘kuće’ mogu ‘prebivati s Jehovom i Isusom Kristom’ i tako ostvariti ‘zajedništvo s njima’ (Iv 14:23; Ps 91:9; Izr 14:1). Kad Božja Riječ kaže da ‘započinje sud od doma Božjega’ onda se zna da se misli na imenovane muževe i njihove sugrađane - članove Božjeg kućanstva (1.Pe 2:5; 4:15-17; Ef.2:19). Budući da je Isus govorio o ‘kući’ Božjeg teokratskog uređenja na zemlji, onda je sasvim jasno zašto su apostoli i nakon ovih riječi očekivali da Isus na zemlji obnovi Božje kraljevstvo u kojem bi oni bili njegovi suradnici. Oni u njegovim riječima i u kontekstu u kojem ih je izgovorio nisu došli do saznanja da ih Isus namjerava ugostiti na nebu kamo je on trebao privremeno ići jer bi to bilo suprotno od onoga što im je u više navrata već rekao.

Što je onda Isus mislio kad je rekao: "U kući Oca mojega ima mnogo stanova (…) A sada idem pripremiti vam mjesto" (Iv 14:2). Što su ‘stanovi’ u Božjoj kući? Oni se na nalaze u okviru Božjeg hrama koji je stan Božji, nego izvan svetišta tj. u dvorište nebeskog hrama, a u proširenom smislu i mnoga mjesta za sastajanje u svrhu zajedničkog obožavanja. Zato je jednom prilikom Isus rekao:

"dolazi čas, kad se Ocu nećete klanjati niti na ovoj gori [u Samariji] niti u Jeruzalemu (…) Ali dolazi čas, i već je tu, kad će pravi štovatelji [obožavati] Oca duhom i istinom." (Iv 4:21,23)

Budući da je zemaljski hram kao Božja kuća trebao izgubiti svoju privremenu zamjensku ulogu, Isus je rekao Židovima:

"Evo, vaš se dom napušta i ostavlja vama." (Mt 23:38)

To je bio i njegov dom do njegove smrti kojeg je on napustio zajedno sa svojim učenicima. No, znao je da i dalje postoji duhovni dom, neovisno o fizičkoj lokaciji hrama u čijim okvirima će on sa svojim učenicima i dalje surađivati na ispunjenju Božjih obećanja. Da bi dobio novu funkciju Isus je trebao umrijeti i svojom krvlju posvetiti dom kako bi ga pripremio za novu ulogu. Ta duhovna građevina ispunjena ‘duhom i istinom’ je trebala napustiti tadašnji hram tj. ‘kuću’ i njeno dvorište (1.Ko 3:9; Ef 2:21,22). Kako?

Židovska ‘kuća’ sa svojim hramom je omogućavala jedno određeno vrijeme da ‘Jehova prebiva u Jeruzalemu’ sa svojim narodom iako je stan njegovog osobnog prebivališta zapravo bio na nevidljivim i nedostupnim nebesima (Ps 135:21; 78:60; 2.Lje 30:27). On se tu na zemlji ‘sastajao’ sa sinovima Izraelovim (2.Mo 29:42,43). Bog je rekao za taj ‘hram’ da je to njegov ‘dom’ koji je trebao služiti kao ‘dom molitve’ svim narodima (Iz 56:7). To je ujedno bio i dom Božjeg naroda kojeg je Isus visoko cijenio i pokušao štititi od zlih i licemjernih svećenika. Kao što znamo, Isus je rekao Židovima da zemaljski hram do daljnjega više neće služiti Bogu. To je značilo da pravo obožavanje neće više uključivati taj postojeći hram. Budući da je zemaljski hram bio samo kopija nebeskih stvarnosti, Isus je znao da Bog namjerava odbaciti vanjska obilježja hrama kako bi ga njegov narod mogao obožavati duhom i istinom. Zato je morao pripremiti novi način obožavanja izvan židovskog religioznog sistema.

Židovski religiozni sistem obožavanja je izbačen iz Božje kuće, a na njegovo mjesto je trebao biti postavljen drugi sistem obožavanja. Božja ‘kuća’ je već imala mnoge ‘stanove’ koje je trebalo samo ‘očistiti’ i ‘pripremiti’ kako bi se u tom mjestu obožavanja mogli skupljati obožavatelji pravog Boga iz svih naroda. Naime, Ivan Krstitelj je rekao za njega da će “očistiti gumno svoje i skupiti žito u svoju žitnicu“ (Mt 3:11,12). Simbolično 'gumno' se odnosilo na Božju kuću Izrael, a samim tim na zemaljsku kuću i njene stanove. Zato njegove riječi moramo promatrati u vremenu prvog stoljeća kada su se trebale ispuniti, a ne ih dovoditi u vezu sa dalekom budućnošću i tumačiti ih izvan onoga što je Isus mislio i tako davati nekima lažnu nadu da će otići na nebo u neki nebeski stan koji je sastavni dio Božje nebeske kuće. Vidjeli smo da apostoli u njegovim riječima nisu stekli takvu nadu.

U kontekstu onoga što je Isus govorio svojim apostolima je vidljivo da je svoj dolazak povezao sa dolaskom neposredno nakon uskrsnuća kada im je rekao:

"... ponovno ću doći i primiti vas u svoj dom, da i vi budete tamo gdje sam ja" (Iv 14:3).  U vezi tog dolaska je u nastavku rekao: "Neću vas ostaviti kao siročad. Doći ću k vama (…) U taj ćete dan spoznati da sam ja u zajedništvu s Ocem svojim i vi u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s vama." (Iv 14:18-20)

Postavlja se pitanje: Kada je to Isus ponovo došao da bi svoje učenike primio u svoj dom? To je bilo na Pedesetnicu 33. g.n.e. Upravo su ‘u taj dan’ Isusovi učenici, prilikom izlijevanja svetog duha, mogli spoznati da su zajedno s Isusom i Bogom tvorili jedno ‘zajedništvo’ ili ‘Božju kuću’. Samim tim su spoznali da je ‘u taj dan’ izlio na njih sveti duh, te ih tako primio u svoj dom kojeg je prethodno pripremio, očistio i posvetio. Kad je tom prilikom ‘odveo zarobljenike’ nije ih odveo na nebo, nego u obećanu duhovnu zemlju njegovog kraljevstva koju je dobio u nasljedstvo. Riječ je o njegovoj Skupštini u koju ih je doveo i omogućio da se sastaju s njim, kao što je Bog zarobljenike iz Egipta doveo u svoju zemlju i ‘uzeo ih kao darove da prebiva među njima’ (vidi Ef 4:8,9; Ps 68:18).

Zakon saveza je Židovima davao do znanja da su grešnici koji trebaju oslobođenje iz ropstva grijeha (Ri 3:19,20; Ga 3:19). Isus je mnoge takve ‘zarobljenike’ izbavio iz tog ropstva i primio ih u svoj ‘dom’ na zemlji koji je 33. g.n.e. otvoren za obožavanje njegovog Oca. Taj ‘dom’ nije više bio ograničen na građevinu ukrašenu zlatom i drugim materijalnim dragocjenostima (Iv 2:16). Sve do tada su Židovi i njegovi učenici svoje obožavanje i vodstvo imali unutar židovskog hramskog uređenja koje je tvorilo ‘Božji dom’ sa mnogim sinagogama koji su služili da se u njima dobiva duhovna pouka i vodstvo. Kralj David je rekao za Božji dom:

"Kako ljubim veličanstveno prebivalište tvoje, Jehova nad vojskama. Duša moja čezne i gine za dvorištima Jehovinim (…)  Sretni su oni koji prebivaju u domu tvojemu." (Ps 84:1,2,4; 65:4)

Božja je kuća na zemlji i prije osnivanja kršćanske skupštine imala Božje prebivalište. No, sa kršćanskom skupštinom se ispunilo proročanstvo koje je Bog rekao Davidu:

"…podignut ću nakon tebe potomka tvojega, jednoga od sinova tvojih i utvrdit ću kraljevstvo njegovo. On će mi sagraditi dom, a ja ću utvrdit prijestolje njegovo dovijeka…" (1.Lje 17:11-14)

Ovo se proročanstvo trebalo ispuniti najprije na Salamunu, a kasnije i na Isusu. Kad dođe Isus će na zemlji sagraditi novi hram koji će biti kopija nebeskog hrama (He 3:2,3). No, do tada će postojati duhovna tvorevina koju će tvoriti izabrani ljudi.

Nebeski hram je postojao prije izgradnje zemaljskog hrama. Na nebu je oduvjek postojala Svetinja nad svetinjama, dok je Svetinja na zemlji s vremena na vrijeme djelovala na različitim mjestima kako bi se mogle povezati stvari neba i zemlje (Iz 6:2-7; 2.Lje 30:27; Ot 7:15; 8:3). Kad je 587. god. uništen hram u Jeruzalemu, Svetinja nad svetinjama nije prestala funkcionirati nego samo njena zemaljska kopija. No što se desilo sa Svetinjom kad je uništen hram, a samim tim i njena kopija? Prava duhovna Svetinja se ne može uništiti jer je sačinjavaju anđeli koji zastupaju Boga pred ljudima. (Isto tako se ne može uništiti Kristovu Skupštinu - hram - koju sačinjavaju vjerna stvorenja).

Što se tiče mjesta gdje je mogla tada biti Svetinja, onda ćemo lako primijetiti da su anđeli silazili na mjesta koja su smatrali svetima tražeći od pojedinih ljudi da skinu svoju obuću. Kad je novi hram izgrađen i posvećen onda je ta Svetinja ponovno pokrivala svoju vidljivu kopiju na zemlji tako da su anđeli mogli tim putem ulaziti u zemaljski hram (vidi Lk 1:8-11). Isus je predstavljao taj hram kao vezu neba i zemlje pa je mogao s pravom reći Židovima: "Razrušite ovaj hram i ja ću ga za tri dana podignuti" (Iv 2:19-21). Iako je govorio o hramu svog tijela koje je u sebi imalo Božji duh, on je ujedno mislio i na hram, tj. onaj dio hrama (Svetinju) koju su ljudi mogli oskvrnuti.

Isus je po ulozi velikog svećenika bio taj ‘hram‘ jer je zemaljski hram izgrađen samo kao zamjena za njegovu službu koju su do njegovog dolaska vršili Levitski svećenici (Ot 21:22). U tom su se hramu prinosile zamjenske žrtve koje su predočavale njega i njegovu savršenu žrtvu. Zato je njegovom smrću ‘srušeno’ postojeće hramsko uređenje. Kao što je tijelo bez duha mrtvo tako je zemaljska Svetinja bila tri dana mrtva jer je ostala bez Isusa kao glavnog posrednika između Boga i ljudi. Kad je Isus umro, s njim je umrlo i hramsko uređenje Svetinje koje je do tada postojalo na temelju Saveza zakona. Dokaz za to je i sama "zavjesa svetišta" koja se prilikom Isusove smrti "razderala nadvoje, od vrha do dna" čime je Bog preko svojih anđela zauvijek napustio to mjesto gdje se sastajao s ljudima (Mt 27:50,51). (Lk 9:22).

Nakon tri dana Isus je uskrsnuo u tijelu koje je bilo odvojeno od grijeha tako da je mogao ući u ‘savršeniji šator koji nije načinjen ljudskim rukama’. On je prvi čovjek koji je svojim ljudskim tijelom prošao kroz zavjesu tog šatora čime je omogućio svima da imaju pristup svetom mjestu i da od tada pristupaju Bogu samo preko njega, a ne preko ljudi koji su do tada zauzimali njegov položaj velikog svećenika. Isus je kod svog uzašašća vjerojatno prvo ušao u duhovnu i za ljude nevidljivu Svetinju na zemlji jer je stajao na svetom mjestu Maslinske gore sa kojeg je uzašao nakon čega je ušao u samo nebo tj. u Svetinju nad svetinjama gdje je predočio vrijednost svoje krvi koju je prinio pred Bogom (He 9:8,11,12; 10:20). Nedugo nakon toga je bila posvećena Kristova skupština na zemlji koja je od tada imala pristup tom ‘savršenijem šatoru’. Time je posvećeno i novo prošireno hramsko dvorište koje je od tog trenutka bilo u funkciji nebeskog hrama. Kršćani su od tada tvorili udove Kristova tijela čime su zamijenili službe postojećeg hramskog uređenja na zemlji (2.Ko 6:16; 1.Ko 12:27; Ef 4:12,13).

Tada je nebeski hram dobio novu i veću slavu. Isus je u okviru Božjeg nebeskog hrama omogućio da se ovdje na zemlji na temelju novih zahtijeva sazidaju njegovi simbolični zidovi i vrata kroz koja su u njegova ‘dvorišta’ trebali ulaziti ‘odabrani’ iz svih naroda da obožavaju Jehovu Boga. To je u skladu s riječima:

"Sretan je onaj koga ti odabereš i kome pristup k sebi dopustiš, kako bi prebivao u dvorištima tvojim…" (Ps 65:4)

Tako je Isus nakon uzašašća ‘pripremio mjesto’ na zemlji i omogućio svojim učenicima da preko njegove skupštine imaju zajedništvo sa njim i pristup ‘savršenom šatoru’. Isus je bio Put i Vrata u ‘dvorišta’ hrama koja su bila tada otvorena za sve prave obožavatelje. Njegovi učenici su trebali poznavati taj ‘put’ kojim je On otišao svom Ocu kako bi i sami mogli ulaziti u hram pred Božje prijestolje (Iv 10:9; 14:3-6; Ot 7:9,15). Nakon Isusovog odlaska na nebo, nebeski je hram sa novim dvorištem na zemlji bio posvećen njegovom krvlju. Naime, Isus je tada postao veliki svećenik pravog hrama tako da u zemaljskom hramu više nije trebala služba velikog svećenika. Međutim, službe svećenika su i dalje bile potrebne pa je Isus te službene odgovornosti predao apostolima i starješinama (Ot 1:6). Tako je nebeski hram ostao direktno povezan sa službama u zemaljskom predvorju hrama u kojem je djelovala kršćanska skupština.

Budući da iza svega toga stoji Isus, onda se može reći da je upravo On ponovno ‘podigao’ hram čime je omogućio da dom Božji bude otvoren na zemlji za sve njegove sljedbenike. Božju kuću je ‘pripremio’ i posvetio da bi imala Božje odobravanje. Kad je otišao na nebo predstavio je Bogu vrijednost svoje krvi. Tako je Bog krvlju svog vjernog sluge ‘kupio’ Skupštinu, koja je tada posvećena i očišćena od grijeha čime je postala sastani dio Božje kuće (Dj 20:28). Samim tim što je ‘kupio’ njegovu skupštinu na zemlji, Bog je od nje formirao svoju novu ‘kuću’ koja je zamijenila židovski sistem obožavanja. Isus je imenovan za poglavara Skupštine koja je postala njegov dom u kojem je on bio prisutan sa svojim učenicima (Mt 28:20). U njega je tada mogao pozvati svoje ‘odabrane’ učenike kako bi imali ‘pristup Jehovi’. U skladu s tim je najavio tu važnu činjenicu kad je rekao:

"I kad odem i pripremim vam mjesto, ponovno ću doći i primiti vas u svoj dom, da i vi budete tamo gdje sam ja." (Iv 14:3)

Kasnije je u povezanosti s tim zapovjedio apostolima: "Ne idite iz Jeruzalema, nego čekajte ono što je Jehova obećao, o čemu ste čuli od mene" (Dj 1:4). Oni nisu trebali ići iz grada jer su prije toga ‘od njega čuli’ da će ‘ponovno doći i primiti ih u svoj dom’.

Isus je ‘došao’ k svojim učenicima ‘u taj dan’ i primio ih u ‘svoj dom’, te su tako i oni mogli biti tamo gdje je bio i on - ne na nebu, nego u novoizgrađenoj i posvećenoj ‘Božjoj kući’. Međutim, Isus je do daljnjega privremeno odsutan tijelom, ali je zato do svog povratka prisutan duhom. Svi oni koji su od tada služili u Božjoj kući mogli su biti tamo gdje je Isus, jer je posredstvom njega i zemlja i nebo bilo povezano u jedno teokratsko uređenje unutar kojeg su mogli ulaziti i ljudi od krvi i mesa. Zato Ivan "dvorište koje je izvan hramskog svetišta" i "sveti grad " vidi na zemlji, a ne na nebu gdje anđeli vrše službe u ‘svetištu nebeskog hrama’ (Ot 11:1,2,19).

Božja kuća sa svojim ‘stanovima’ je jedno jedinstveno uređenje u kojem postoji više odvojenih ali međusobno povezanih stanova poput jedne zgrade sa stanovima. Ti ‘stanovi’ stoga predstavljaju kršćanske skupštine koje djeluju unutar jednog teokratskog uređenja. Svaka od skupština je trebala imati svoje stanare koje predvode izabrani muževi kao duhovni ‘očevi’ kršćanskim obiteljima (1.Ko 4:14,15). Zato se može reći da je u Božjem naumu ‘kuća’ već tada imala mnogo ‘stanova’ koje je Isus, u okviru židovske zajednice, trebao samo reorganizirati i ‘pripremiti’ za svoje učenike. Apostole je zatim postavio u službu nad kućom Božjom u koju je trebalo dovesti sve one koji su bili naklonjeni vječnom životu i koje će se kao takve smatrati članovima Božjeg kućanstva. A da bi se to moglo odvijati pod Božjim vodstvom, trebalo je u Božjem domu postaviti i druge duhovno sposobne muževe koji će se brinuti za taj dom i one koji ulaze u njega da bi Boga obožavali duhom i istinom na bilo kojem mjestu na zemlji.

Svi oni koji su primljeni u ‘Isusov dom’, odnosno u njegovu skupštinu koja je bila njegovo ‘kraljevstvo’, nisu trebali otići na nebo da bi prebivali s Isusom. Prema dosadašnjem tumačenju Watchtowera (JS), ovi ‘stanovi’ se nalaze u nepristupačnim nebesima kod samog Boga (vidi ‘Stražarska kula’ 1.2,2002. str. 20, odl. 4). Međutim kontekst Isusovih riječi nam daje razloga da tvrdimo da je mislio na svoj ‘dom’ na zemlji u kojem je Bog predvidio mnogo stanova u kojima će kršćani prebivati s Isusom. Isus je u kontekstu gore navedenog rekao:

"Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti, i doći ćemo k njemu i prebivati s njim." (Iv 14:23)

Ove riječi su bile primjenjive i prije kada je Bog ‘dolazio’ na zemlju i ‘prebivao’ sa svojim narodom preko hramskog uređenja. Zato je psalmista nazvao Jehovu ‘prebivalištem svojim’ (vidi Ml 3:1; Ps 91:9). Stoga su apostoli razumjeli Isusa u tom kontekstu jer je on svoje riječi izgovorio u okviru Hebrejskih spisa. Isus je naime rekao da će doći k njima a ne oni k njemu. Nije imao potrebu da ikoga poziva da dođe na nebo kako bi prebivao s njim. Prema tome, prvi kršćani, a time i mi danas možemo ući u predvorje Božjeg hrama ovdje na zemlji gdje su naši stanovi.

Kad je Isus pripremio svoj dom kako bi u njega primio svoje učenike, apostoli i drugi starješine su mogli obavljali svoju svećeničku službu. Tu svećeničku klasu je Isus odveo na ‘nebo’ ili u ‘visinu’ i tu ih postavio kao ‘robove’ u Božjoj kući gdje im je pripremio ‘stanove’, ali ne da bi u njima doslovno živjeli, nego da bi u njima tvorili kršćansku obitelj koju su trebali predvoditi. Zato apostol Pavle kaže:

"Kad je uzašao na visinu, odveo je zarobljenike; dao je ljude na dar." (Ef 4:8)

Time što ih je ‘odveo’ sa sobom u svoj dom ‘na visinu’, pred Jehovu (kao što je Mojsije poveo na goru narodne starješine) Isus ih je postavio da služe u Božjoj kući. Oni su odvedeni na ‘nebo’ ili podignuti na ‘nebeske položaje’ gdje su posvećeni za njegove najbliže suradnike. Imajući ovo na umu mi bi i na drugim mjestima u Bibliji trebali u ovom kontekstu gledati na nebeske stvari. Budući da su svoju službu vršili na zemlji, a ne na nedostupnom nebu, oni se nalaze na simboličnim ‘nebesima’ ili na "nebeskim mjestima" (Ef 1:3).

Isusov dom nije na nevidljivom nebu ili mjestu gdje on privremeno prebiva nego je to kršćanska skupština na zemlji gdje on prebiva svojim duhom i čiji je on poglavar. Isus tako može stalno biti sa svojim učenicima kao što je i rekao: "I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka ovog poretka" (Mt 28:20). On se od tada preko svojih anđeoskih zastupnika sastaje sa svojim učenicima u ‘stanovima’ pravog obožavanja koja se nalaze u okviru zemaljskog dvorištu hramskog svetišta. Zato je Ivan mogao vidjeti u viziji veliko mnoštvo Isusovih učenika u hramu, odnosno u dvorištu hrama. Oni tu stoje "pred prijestoljem Božjim i služe mu  dan i noć u hramu njegovu" (Ot 7:15).