Article Index

USKRSNUĆE

 

Pitanja: Da li je uskrsnuće tijela osnovna biblijska nauka? Kakvo je uskrsnuće propovijedao i zastupao Isus? U kakvom je tijelu Isus uskrsnuo? O kakvom uskrsnuću su apostoli propovijedali? Da li se židovsko i kršćansko poimanje uskrsnuća razlikovalo? Kada i zašto je nastalo učenje o odvajanju tijela od duše kako bi se vjernike smjestilo na nebo? Da li će neki ljudi uskrsnuti u nebeska tijela? Kakvom su se uskrsnuću nadali prvi apostolski oci? Kako su nastala kriva tumačenja uskrsnuća na temelju nekih izjava zapisanih u Bibliji? O kakvom simboličnom uskrsnuću govori Biblija? Da li su apostoli govorili o svom odlasku na nebo nakon smrti? Što znači da će Isusovi učenici biti tamo gdje je on? Kako će se odvijati uskrsnuće i kojim redoslijedom? Da li postoji ranije uskrsnuće tj. uskrsnuće prije Isusovog dolaska? Što je bolje uskrsnuće? 



"Dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti njegov glas i izići"
 

(Ivan 5:28,29)

Sastavni dio biblijske spoznaje je istina o uskrsnuću i vječnom sudu. Te teme spadaju u osnovne ili temeljne kršćanske nauke koje su u većoj mjeri bile razjašnjene u prvom stoljeću. Da bi netko mogao biti zreo kršćanin trebao je prije svega biti dobro upoznat s tim osnovnim učenjima o kojima u Hebrejima 6:1,2; Pavle piše: "Zato sada kad smo ostavili osnovna učenja o Kristu, napredujmo prema zrelosti, ne postavljajući iznova temelj: pokajanje od mrtvih djela i vjeru u Boga, učenja o krštenjima, polaganju ruku, uskrsnuću mrtvih i vječnom sudu."

U ovoj izjavi vidimo što je sve bilo ubrojeno u temelj nauke o Kristu. Svaka osoba koja polaže vjeru u Krista mora najprije izvršiti ‘pokajanje i pokazati vjeru u Boga’ na temelju točne spoznaje. To je povezano sa vjerom u Krista i njegovu mesijansku ulogu. Da bi se krstila i napredovala, osoba mora razumjeti značenje čina ‘krštenja’, a također i značenje ‘polaganje ruku’ kod davanja i primanja svetog duha i imenovanja osoba koje su tim činom postavljene u skupštini od strane Krista (Dj 8:17; 1.Ti 4:14). Na takav način osoba je spremna prihvatiti od Boga postavljeni autoritet kojem se mora podložiti. Da bi temelj vjere u Krista bio čvrst osoba mora razumjeti stvari koje su povezane s Kristovom budućom ulogom u Božjem kraljevstvu kako bi svoj život povjerila Bogu. Tu između ostalog spada ‘učenje o uskrsnuću i vječnom sudu’. Na temelju ovih stvari osoba može graditi kršćansku zrelost u vjeri i nauci. To je usmjeruje u pravcu koji će je voditi do uskrsnuća i života pod Božjim kraljevstvom u vrijeme vječnog suda.

Iako se ne bi trebali vraćati svim tim osnovama ipak moramo vidjeti i preispitati naš temelj pomoću onoga što Biblija kaže o ‘uskrsnuću i vječnom sudu’. Uskrsnuće je od samog početka ljudske civilizacije bila nada Božjih slugu koji su vjerovali da će Bog otkloniti smrt kao posljedicu Adamovog grijeha. Do vremena Isusa oni su samo djelomično razumjeli uskrsnuće. Isus Krist je taj koji je u potpunosti rasvijetlio tu nadu jer je uskrsnuće povezao sa svojom mesijanskom ulogom. Uskrsnuće tijela je tako jedan od temelja naše nauke. No, unatoč tome neki kršćani u prvom stoljeću nisu položili temelj svoje vjere u tu nauku. U Korintu je ta nauka bila osporavana. Neki su među njima govorili da "nema uskrsnuća mrtvih" pokušavajući osporiti tu nauku pomoću grčke filozofije (1.Ko 15:12). Pavle je zato stao u obranu nade u uskrsnuće kako bi nam pomogao razumjeti mnoge aspekte koji su s tim povezani. Kako bi naš temelj bio čvrst, nije samo važno to da vjerujemo u uskrsnuće i sud, nego prije svega treba tu nadu ispravno razumjeti u svjetlu biblijske istine. Ono što sada znamo o toj temi je rezultat vjere i poznavanja Božjeg nauma na osnovu onoga što kaže Biblija. No pitanje je koliko smo uvjereni u sve pojedinosti i da li ih možemo sa sigurnošću potvrditi na temelju Biblije.

Treba vidjeti da li postoje neka ustaljena gledišta koja se ne podudaraju s onim što Biblija govori i da li naše dosadašnje tumačenje treba u nekim stvarima korigirati kako bi bilo u skladu sa apostolskim učenjem. Zato, da bi bili sigurni u ono što vjerujemo potrebno je iznova preispitati temelj naše nade. Već smo na početku istakli koliki su napor i mudrost pokazali neki istraživači Biblije u želji da objasne istine koje su stoljećima bile sakrivene od ljudi. Stražarska kula izdvaja George Storrsa (1797-1879) koji je uvidio potrebu da objasni neka učenja oko uskrsnuća i suda. On se npr. nije slagao sa adventističkim gledištem da će Bog uskrsnuti zle samo zato da bi ih osudio na vječnu smrt. U Bibliji nije našao nikakvu potvrdu za to da bi Bog postupio tako besmisleno i osvetnički. Zatim je on i oni koji su bili povezani s njim otišli u drugu krajnost te su zaključili da zli uopće neće uskrsnuti. No ni to nije bilo u skladu s Biblijom. Zašto?

Biblija govori o uskrsnuću nepravednih. Da bi to uskladilo George Storrs je morao zaključiti da mora doći do uskrsnuća nepravednih kako bi imali priliku čuti dobru vijest. Samo tako Bog može blagosloviti u Abrahamu ‘sve narode’ (1.Mo 22:18). Tako se došlo do tumačenja da postoje dvije vrste zlih ljudi: oni koji su svjesno odbacili Boga i onih koji su umrli u neznanju. Tako ovi prvi ne bi uskrsnuli, dok bi ovi drugi uskrsnuli kako bi dobili priliku da se okoriste otkupnom žrtvom Krista Isusa. Oni koji je tada prihvate živjet će vječno, a oni koji je odbace bit će uništeni. Ta tumačenja su kao takva prihvaćena i među Jehovinim svjedocima. No, Storrs je tada bio svjestan da još ne može jasno razumjeti neke pojedinosti iz Biblije jer je rekao: "Trebamo biti svjesni toga da smo tek izašli iz srednjovjekovnog crkvenog mraka; i uopće ne čudi ako smo obučeni u poneku ‘babilonsku haljinu’ koju još uvijek smatramo istinom." Da su braća Storrs i Russell još živi, možda bi s vremenom u svoje razmatranje uzeli u obzir još neke biblijske stavke koji su povezani sa slijedećim pitanjima:

  • Da li Biblija govori o uskrsnuću ljudi na nebo?
  • Da li će Bog nekome uskratiti uskrsnuće na zemlji?
  • Što je uskrsnuće tijela?
  • Što je duhovno tijelo?
  • Što je duša?
  • Što znače pojmovi bolje uskrsnuće i prvo uskrsnuće?
  • Da li Biblija spominje ranije uskrsnuće?
  • Koja je razlika između uskrsnuća pravednika i uskrsnuća nepravednika?
  • Da li su besmrtnost i vječni život dva različita ili dva ista pojma?
  • Da li smrt može ljude osloboditi njihovog grijeha?
  • Što je Vječni sud?
  • Što je vječna kazna i vječni grijeh?
  • Što su gehena, vatreno jezero i tartar? 

Da li bi ponovno razmatranje ovih pitanja promijenilo naše sadašnje razumijevanje? Neka od njih smo već razmotrili i vidjeli smo da su promjene u tumačenju i te kako potrebne. No, pogledajmo do kojih zaključaka možemo doći kada u razmatranje ovih pitanja uključimo kontekst i pozadinu biblijskog teksta.


Temelj nade u uskrsnuće

Naš je Gospodin Isus Krist položio temelj za nadu u uskrsnuće, a apostol Pavle nam je dao dosta informacija o tome. Mi ćemo ih u ovom razmatranju uzeti u obzir kako bi ispravili neka tumačenja koja se u nekim pojedinostima ne podudaraju s onim što Biblija govori o tome. Naime, prvo treba vidjeti da li su Isus i Pavle govorili o uskrsnuću na nebo ili o zemaljskom uskrsnuću, tj. uskrsnuću tijela. Kad god čitamo Isusove izjave o uskrsnuću, one u sebi nose misao o uskrsnuću tijela što je bilo u skladu s hebrejskim spisima i židovskom vjerovanju. O tome čitamo:

“Pravo je kršćanstvo započelo s Isusom Kristom. Miguel de Unamuno, (...), napisao je u vezi s Isusom: ”Umjesto da vjeruje u besmrtnost duše, prema [grčkom] platonskom običaju, Isus je vjerovao u uskrsnuće tijela, prema židovskom običaju.“ (Stražarska kula, 1.4.1999. str.13. st.20)

Stoga sam izraz ‘uskrsnuće’ u sebi nosi misao o oživljavanju ljudi s njihovim fizičkim tijelima. Da je s kršćanskom erom nastupilo vjerovanje u jednu drugu i drugačiju vrstu uskrsnuća, onda bi se u kršćanskim spisima uz pojam ‘uskrsnuće’ morao nalaziti i sukladan izraz (pridjev) koji bi trebao opisati tu vrstu uskrsnuća kako se ne bi dešavalo da se govori o jednom a misli na drugo uskrsnuće, odnosno, trebali bi postojati izrazi koji bi razlučiti dvije vrste uskrsnuća – zemaljsko i nebesko. No takvih izraza nema pa ostaje ono vjerovanje o uskrsnuću tijela koje je od početka bilo prisutno među Božjim narodom s tim što su pravednici mogli očekivati bolje uskrsnuće od nepravednih.

Isus je rekao jednom čovjeku: "Uzvratit će ti se o uskrsnuću pravednih" (Lk 14:14). Isus ovdje nije koristio izraz koji bi upućivao na nebesko uskrsnuće. Da je na to mislio onda je trebao upoznati svoje učenike da će svi oni odreda umrijeti i onda uskrsnuti o uskrsnuću pravednih, ali ne na zemlji kao što su to očekivali pravednici prije njih, nego na nebu. Isus je mogao s pravom sve vjerne ljude pa tako i ovog čovjeka već vidjeti u svom kraljevstvu, ali ih nije mogao vidjeti na nebu. U svim njegovim izjavama možemo zapaziti da je on te vjerne ljude vidio među svim pravednicima koji će dobiti vječni život na zemlji. Zato možemo slobodno reći da Isus ovom čovjeku nije ponudio mogućnost života na nebu, već na zemlji. Osim toga, kad je Isus rekao gornje riječi onda ovaj čovjek nije pomislio da je kraljevstvo toliko vremenski daleko da će morati umrijeti i onda uskrsnuti, jer se Isus nije izrazio na taj način. On je tom čovjeku rekao da kad budu uskrsavali pravednici tada će i on dobiti vječni život kao dar od Boga. Nije mu rekao da će morati najprije ostarjeti i umrijeti kako bi jednog dana uskrsnuo. Čak ni Isus tada nije znao kada će Bog uspostaviti kraljevstvo na zemlji niti je ljudima spominjao vremenski okvir (Mt 24:36). No, znao je da će uskrsnuće pravednih uslijediti odmah nakon što dođe kraj ovom svijetu, a po njegovim riječima to je moglo biti čak unutar njihovog naraštaja. Kad govori 'o uskrsnuću pravednih' Isus spominje vrijeme kada će i živi vjernici dobiti nagradu vječnog života. Tada će u to vrijeme "o uskrsnuću pravednih" i ovom čovjeku (ukoliko bude tada još na životu) biti uzvraćeno jer je svoju vjeru položio u Boga koji će mu dati vječni život na zemlji. To isto je važilo i za sve koji su tada povjerovali u Krista, pa nikako ne stoji gledište Watchtowera da je Isus mislio na nebesko uskrsnuće (koje se po njima odigralo 1918-te, odnosno prije kraja ovog svijeta) jer se to nije slagalo sa očekivanjima i nadama onih kojima je govorio o uskrsnuću. Isus nikad nije govorio jedno a mislio na nešto sasvim drugo. 

Nade i očekivanja tadašnjih Isusovih sljedbenika su bile u skladu s onim što je on u to vrijeme propovijedao svim ljudima kojima je govorio: "Sretni su oni krotki, jer će naslijediti zemlju" (Mt 5:5). Isus je jednom drugom prilikom rekao:

"A volja onoga koji me je poslao jest da ne izgubim nikoga od onih koje mi je dao, nego da ih uskrsnem u posljednji dan (…), da svatko tko vidi Sina i vjeruje u njega ima vječni život i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan." (Iv 6:39,40)

Da si slušao Isusa u ono vrijeme možda bi pomislio da će svatko tko vjeruje u njega uskrsnuti, a da bi uskrsnuo onda bi morao prije toga umrijeti. No, da li riječ 'svatko' znači da će svaki pravednik moći dobiti vječni život jedino ako fizički umre? Apostol Pavle je tvrdio da neće svi umrijeti, pa ove Isusove riječi o uskrsnuću trebamo gledati u jednom drugom smislu (1.Ko 15:51). Naime pojam 'uskrsnuti' se ovdje odnosi na podizanje iz smrtnog stanja u besmrtno. Do tada smo svi mi mrtvaci odnosno smrtnici. Vjerom možemo steći zalog vječnog života i čekati vrijeme uskrsnuća, odnosno vrijeme preobrazbe kada će mrtvi i živi 'uskrsnuti' u život, odnosno dobiti vječni život na dar. Isus je tada sve ljude koje mu je Bog dao smatrao budućim nasljednicima Kraljevstva koji će uskrsnuti u ‘posljednji dan’ i dobiti ‘vječni život’ na zemlji. Prema tome, pojam ‘uskrsnuće’ se ovdje koristi u smislu dobivanja ‘vječnog života’, tj. podizanja iz smrtnog u besmrtno stanj koje se povezuje s ‘uskrsnućem života’ (Iv 5:29a). Isus je ovom prilikom prvenstveno mislio na ljude svog vremena pa je logično zaključiti da se obraćao ljudima koji će zbog svoje vjere u njega zaista živjeti vječno na rajskoj zemlji. Oni koji su tada vidjeli Sina Božjeg i pokazali vjeru u njega mogli su se nadati da će, ukoliko umru,  uskrsnuti u ‘posljednji dan’ i dobiti ‘vječni život’ ovdje na zemlji, a ne na nebu. Taj ‘posljednji dan’ je poznat kao sabatni dan koje obuhvaća Kristovo vrijeme vladanja nad zemljom i ljudima u periodu od tisuću godina.

Zanimljivo je da je Isus rekao da će ‘svatko’ tko vjeruje u njega biti uskrsnut u ‘posljednji dan’. Pavle je također rekao: "Jer Krist je svršetak Zakona, da bi svatko (a ne samo Židovi) tko vjeruje stekao pravednost (…) Jer ‘svatko tko prizove ime Jehovino, bit će spašen’" (Ri 10:4,12,13). Ponovno vidimo da se ne govori o pravednicima kao nekoj maloj odvojenoj i brojčano određenoj grupi vjernika nego se govori o ‘svakome’ tko pokazuje vjeru u Isusa. Svatko tko pokazuje vjeru u Isusa može steći pravednost i dobiti vječni život. Isus je za takve rekao da će dobiti život o uskrsnuću pravednih u ‘posljednji dan’. On tada nije napravio razliku između dvije vrste uskrsnuća pravednika, odnosno tim ljudima nije govorio da će neki među njima, ukoliko umru poslije njega, uskrsnuti u nebeski život, dok će drugi koji umru prije njega uskrsnuti za život na zemlji. Zašto onda 'Watchtower' tvrdi da je Isus na to mislio ako o tome nikad nije govorio?

Isus je tvrdio da postoje samo dvije vrste uskrsnuća te je naglasio da će oni koji vjeruju u njega dobiti vječni život, što očito neće biti slučaj s nepravednicima čije će ‘uskrsnuće’ biti povezano s ‘osudom’, a ne s vječnim životom (Iv 5:29b; 6:47). Mnogi od tih nepravednih nisu željeli služiti Isusu. Oni će uskrsnuti u ‘posljednji dan’ kako bi ih se osudilo. Za njih je Isus rekao:

"Tko odbacuje mene i ne prima ono što ja kažem, ima suca svojega. Riječ koju sam govorio - ona će mu suditi u posljednji dan." (Iv 12:47,48)

Prema tome, Isus svojim slušateljima nikad nije govorio o različitim vrstama uskrsnuća pravednika, nego je samo govorio o razlici koja će postojati između uskrsnuća pravednih i uskrsnuća nepravednih. I jedni i drugi trebaju ‘uskrsnuti’ u ‘posljednji dan’, ali neće imati isto uskrsnuće.

Svi koji su tada slušali Isusove propovijedi, dobili su spoznaju o sveopćem uskrsnuću na zemlji. On im nikad nije govorio da će neki ljudi uskrsnuti na nebo. Čak nije ni dao naslutiti da postoji takva mogućnost. Upravo suprotno. Čak je i apostolima rekao: "ali kao što sam Židovima rekao: ‘Onamo kamo ja idem, vi ne možete doći’, sada to kažem i vama" (Iv 8:21; 13:35). Samo je Isus trebao nakon uskrsnuća otići na nebo i to samo privremeno. Svima je pružao nadu o uskrsnuću koje će se odvijati na zemlji u posljednji dan. U ušima svih slušalaca su često odzvanjale Isusove riječi:

"…jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas njegov i izići…" (Iv 5:28,29)

Na osnovu te izjave je Marta, Isusova učenica dodatno učvrstila svoju vjeru i nadu u sveopće uskrsnuće na zemlji, a ne na nebu. Kad joj je nakon smrti njenog brata Lazara Isus rekao: "Tvoj će brat ustati." ona je rekla: "Znam da će ustati o uskrsnuću u posljednji dan" (Iv 11:23,24). Isus je tada uskrsnuo Lazara pokazujući da je on gospodar od tog ‘posljednjeg dana’ nazvanog ’sabat’ u kojem će on (preko nebeskih anđela) uskrsavati sve ljude, pravedne i nepravedne (Mt 12:8). U Stražarskoj kuli od 15.10.2000. na str. 20. stoji slijedeći navod:

“Kroz čitavu Bibliju lojalnost Bogu i nada u vječni život nerazdvojno su povezane kao bitni dijelovi vjere u Boga koju gaji kršćanin (He 11:6).  [U Ivanu 17:3] Isus je povezao poznavanje Boga i njegovih nauma s nagradom koju to donosi (…) Znao je da Jehova želi da njegovi sluge gaje nadu u vječni život na rajskoj Zemlji kako bi im pomogao da lakše izlaze na kraj s raznim kušnjama u ovom svijetu…“

Možemo slobodno nadodati da su nada u uskrsnuće tijela i nada u vječni život na zemlji nerazdvojno povezane kao bitni dijelovi vjere u Boga. Isus je u svojim propovijedima to uvijek povezivao. Dobra vijest se nije promijenila nakon Isusove smrti tako da apostoli u vezi uskrsnuća i vječnog života nisu propovijedali ništa novo. Znali su da je Isus uskrsnuo u tijelu i tu su činjenicu uzimali u obzir. Pavle je napisao:

“Ali činjenica je da je Krist uskrsnuo od mrtvih, on je prvina onih (ljudi) koji su umrli. Jer budući da je smrt došla po čovjeku, i uskrsnuće mrtvih dolazi po čovjeku. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti.“ (1.Ko 15:20-22)

Isus je prvina ili prvi čovjek koji je umro u smrtnom i raspadljivom tijelu i uskrsnuo u besmrtnom i neraspadljivom. To možemo razabrati iz onoga što je rekao o svom tijelu prije nego je umro. Naime, rekao je: “Razrušite ovaj hram i ja ću ga za tri dana podignuti.“ Apostol Ivan je objasnio: “hram o kojem je govorio bilo je njegovo tijelo” (Iv 2:19,21). To jasno govori da je Isus uskrsnuo u svom fizičkom tijelu. Ono je smrću 'razrušeno', a uskrsnućem 'podignuto'. Budući da je Isusovo uskrsnuće bilo upravo ono uskrsnuće u život kojem su se nadali svi Božji sluge, onda su apostoli “na Isusovu primjeru objavljivali uskrsnuće od mrtvih“ (Dj 4:2). 

Apostoli nisu imali potrebu da Isusove učenike uvjeravaju u to da neće živjeti na zemlji, jer je i Isus uskrsnuo u tijelu ovdje na zemlji. To što je Isus uzašao na nebo je sasvim jedna druga situacija koja je vezana samo za Isusa. On je tada otišao na nebo ali će opet doći na zemlju kako bi Bog preko njega ispunio sva svoja obećanja. U Bibliji nema niti jedne riječi o uskrsnuću koje će se odvijati na nebu nego na zemlji, pa samim tim nigdje nema naznake o ustajanju u nebeskim tijelima nego samo u zemaljskim. Zato apostoli nikome nisu ni govorili o nebeskom uskrsnuću. Apostol Pavle je često propovijedao o ‘uskrsnuću tijela’ koje će se odvijati na zemlji, u što su vjerovali mnogi Židovi. Zbog toga je čak došao pred sud kojemu je izjavio: "Sudi mi se zbog nade u uskrsnuće mrtvih". Kasnije je istakao jednu činjenicu: "I imam nadu, koju imaju i oni (Židovi), da će Bog  uskrsnuti i pravedne i nepravedne" (Dj 23:6; 24:15).

Pavle je tom prilikom istaknuo da gaji ‘istu nadu’ kakvu su gajili i njegovi židovski protivnici, a to je očito nada u zemaljsko uskrsnuće. Na ovu njegovu izjavu nije nitko od njegovih protivnika ustao i rekao da Pavle propovijeda i neku drugu nadu jer nitko od njih nije čuo da on govori kako će Bog neke uskrsnuti na nebo, a ne na zemlji. Očito je da on to nikad nije propovijedao pa se nisu mogli suprotstaviti njegovoj izjavi koju je tom prilikom izrekao. On je govorio da ima nadu da će biti ‘uskrsnuće pravednih i nepravednih’ pa je stoga sasvim jasno da je tada propovijedao i govorio o zemaljskom uskrsnuću jer nitko nije mogao zamisliti nepravednike na nebu. Prema tome, i Židovi i kršćani su gajili nadu u jednu vrstu uskrsnuća koja će se odvijati na zemlji. Povijest ranog kršćanstva ne sadrži nikakve naznake da su se Židovi izrugivali ili protivili nekoj novoj nauci - uskrsnuću u nebeski život. Oni koji su ‘ispravno gledali na vječni život’ su tako svoju vjeru temeljili na uskrsnuću tijela koje će se na zemlji odvijati u ‘posljednji dan’ (Dj 13:48). Nije bilo potrebno da kršćani objavljuju tadašnjim Židovima nešto novo u vezi uskrsnuća. To nije činio ni Pavle. Zato, kad u njegovim poslanicama čitamo neke misli o ‘smrti’ i ‘uskrsnuću’, trebamo vidjeti što je time želio reći. Ne bi smjeli njegove riječi odmah doslovno shvaćati, jer on često svojim riječima daje simbolično značenje zbog kojih je bilo poznato da u njegovim pismima "ima teško razumljivih misli" (2.Pe 3:16). Zanimljivo je da prvi crkveni oci, koji su živjeli nakon smrti apostola, nisu u svojim teološkim raspravama govorili o odlasku na nebo, niti su se oko toga sporili, vjerojatno zato što ni apostoli nisu zagovarali tu tezu. Na primjer Tacijan je postao kršćanin u drugom stoljeću. On je baš kao i Isus i apostol Pavle govorio o ‘uskrsnuću tijela’ koje će se odvijati na zemlji, a ne na nebu. Napisao je:

"Vjerujem da će doći do uskrsnuća tijela nakon što svemu dođe kraj." (Stražarska kula 15.05.03. str.29)

On bi očito gajio nadu u nebesko uskrsnuće i odlazak na nebo da su Isusovi apostoli i tadašnji kršćani u to vjerovali. Vjerovanje u nebesko uskrsnuće nije zastupljeno ni kod mnogih drugih kršćanskih pisaca iz tog ranog razdoblja kršćanske skupštine. Bilo bi apsurdno misliti da je Isus trebao spasiti ljude od njihovog tijela nudeći im nebesko tijelo kao alternativu. O potrebi da se cijeli čovjek spašava po vjeri u Isusa Tertulijan je napisao:

“Isto tako, čovjek se prepoznaje i definira kao jedinstvo duše i tijela, te čitav čovjek griješi, pa tako u vječnom životu trebaju sudjelovati i biti obnovljeni ne samo duša, već s punim pravom i tijelo. Kako bi bilo Boga nedostojno spasiti samo pola čovjeka!”.

Prvi kršćani su objavljivali uskrsnuće cjelovitog čovjeka i to uspoređivali sa Isusovim uskrsnućem. Tako je jedan od suvremenika apostola, sam Ignacije Antiohijski napisao:

“Budite gluhi kad vam netko govori nešto što je izvan Isusa Krista, onoga koji je iz roda Davidova, onoga koji je iz Marije, koji se odistinski rodio, jeo i pio, odista bio progonjen pod Poncijem Pilatom, odistinski bio razapet na križ i umro, pred licem nebesnika i zemnika i podzemnika; koji je također odistinski bio uskrišen od mrtvih, jer ga je uskrisio Otac Njegov, koji će po sličnosti uskrisiti tako i nas koji njemu vjerujemo, Otac njegov, u Kristu Isusu, izvan kojega nemamo istinskog življenja.“ (Tral. 9, 1-2)

Klementova poslanica Korinčanima također navodi:

"Promotrimo, predragi, kako nam Gospodin neprestano pokazuje uskrsnuće (tijela) što će se u budućnosti dogoditi. Izveo je i prvinu uskrsnuća kada je uskrisio Gospodina Isusa Krista od mrtvih." (24:1)

Možemo reći da prvi kršćani nisu vjerovali da će poslije smrti uskrsnuti i živjeti u nebeskim tijelima, već su poput Židova vjerovali u uskrsnuće zemaljskog tijela. No kasnije su pod utjecajem grčke filozofije među kršćanima nastale teze o besmrtnosti ljudske duše i o njihovom zaposjedanju neba prije nego nastupi uskrsnuće tijela. Neki kršćanski pravci - kao što su Jehovini svjedoci, Istraživači Biblije, Adventisti i dr. koji su odbacili besmrtnost duše su počeli vjerovati u nebesko uskrsnuće kojega će zavrijediti samo izabrani dok će svi drugi uskrsnuti na zemlji. Takva različita tumačenja su lako prihvaćena jer su Kršćanski grčki spisi u sebi sadržavali neke izjave i zapise koje je moguće protumačiti u kontekstu drugačijih i pogrešnih vjerovanja. Biblija naime slikovitim jezikom opisuje neka duhovna stanja čovjeka koja se mogu usporediti sa simboličnim životom, smrću i uskrsnućem, a ne sa doslovnim događajima. Također postoji način izražavanja koji se danas ne koristi a može se iskoristi za potpuno drugačija gledišta. Ako se kod tih riječi ne koristi razboritost onda je moguće da neka pogrešna nauka zasjeni pravu istinu.


Simbolično uskrsnuće

Uskrsnuće se često spominje u simboličnom smislu kako bi se opisalo nečije prelaženje iz duhovne smrti u vječni život kojeg se dobiva kao zalog duha. Tako Pavle piše:

"Budući da smo umrli grijehu, kako da i dalje živimo u njemu? Ili zar ne znate da smo svi mi koji smo kršteni u Krista Isusa, kršteni u njegovu smrt? Dakle, s njim smo pokopani svojim krštenjem u njegovu smrt, kako bismo, kao što je Krist uskrsnut iz mrtvih Očevom slavnom moći, i mi isto tako (uskrsnuli i) živjeli novim životom. Jer ako smo ujedinjeni s njim u smrti sličnoj njegovoj, bit ćemo ujedinjeni s njim i u uskrsnuću sličnom njegovom, znajući da je naša stara osobnost zajedno s njim pribijena na stup, kako bi naše grešno tijelo izgubilo vlast nad nama (…) A ako smo umrli s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njim." (Ri 6:2-8)

Na što Pavle misli kada kaže da će kršćani biti ‘ujedinjeni’ s Kristom u ‘uskrsnuću slično njegovom’? Da li to znači da će neki uskrsnuti u nebeski život? Na prvi pogled bi pomislili da Pavle govori o doslovnom uskrsnuću koje će se odvijati u vrijeme Isusove prisutnosti. No nije tako. Pavle govori o simboličnoj smrti i simboličnom uskrsnuću. On želi kršćanima svog vremena pomoći da svoju vjeru grade na Kristu tako da shvate u kom su smislu povezani s njim.

Netko tko ne ide u dubinu teksta može doći do krivog zaključka misleći da Pavle u gornjem tekstu govori o uskrsnuću kojeg kršćani trebaju očekivati tek u kraljevstvu. Tako rečenica glasi:

"Jer ako smo (sada) ujedinjeni s njim u smrti sličnoj njegovoj, biti ćemo ujedinjeni s njim i u uskrsnuću sličnom njegovom".

Ove riječi imaju doslovno i simbolično značenje. Kad gledamo simboličan način izražavanja onda vidimo da Pavle ovdje želi ukazati na nešto što bi trebalo uslijediti nakon smrti putem krštenja, a to je uskrsnuće slično Kristovom. Isus je uskrsnuo treći dan, a kršćani bi nakon što su svojim krštenjem ‘pokopani’ trebali ‘uskrsnuti’ kako bi ‘živjeli novim životom’. Umjesto da ‘žive novim životom’, neki su kršćani postali duhovno mrtvi zbog ‘življenja u grijehu’. Pavle se obraća upravo takvim kršćanima koji su doživjeli simbolično ‘uskrsnuće’. Riječ je o onima koji nakon krštenja još uvijek nisu postali duhovno zreli kršćani (vidi 1.Ko 2:14–16; 3:1-3). Takvi moraju rasti u vjeri kako bi se obukli u novu osobnost. Kada to postignu onda će ‘sigurno biti ujedinjeni s Kristom i u uskrsnuću sličnom njegovom’. Mnogi su to doživjeli. To je vidljivo iz poslanice koju je Pavle poslao kršćanima u Kolosima kojima je rekao:

"…jer ste s (Kristom bili) pokopani u njegovom krštenju, a u zajedništvu s njim ste (sada) i uskrsnuti zbog svoje vjere (…). Vas koji ste bili mrtvi zbog svojih prijestupa i zbog neobrezanosti svojega tijela, Bog je (sada) oživio i ujedinio s njim." (Kol 2:12,13)

"No, ako ste uskrsnuti s Kristom, tražite ono što je na nebu [kraljevstvo], gdje Krist sjedi zdesna Bogu." (Kol 3:1)

Slične misli piše i kršćanima u Efezu:

"Bog je vas oživio iako ste bili mrtvi zbog svojih prijestupa i grijeha (…) Ali Bog (…) nas je oživio i ujedinio s Kristom, još dok smo bili mrtvi zbog prijestupa (…) i uskrsnuo nas…" (Ef 2:1,4-6)

Pavle ovo ‘uskrsnuće’ opisuje kao nešto što se dešava nakon krštenja svetim duhom ‘s neba’ čime kršćani bivaju‘ujedinjeni s Isusom u uskrsnuću sličnom njegovom’. Zato o tom ‘uskrsnuću’ možemo govoriti kao o simboličnom uskrsnuću koje se odvija ovdje na zemlji. To ‘uskrsnuće’ se povezuje s Kristovim uskrsnućem, ali ne zato da bi se tvrdilo kako će neki ljudi uskrsnuti na zemlji i zatim uzaći na nebo gdje će živjeti s Isusom jer je život u zajedništvu s Kristom bio omogućen svima koji su simbolično uskrsnuli. Ovo uskrsnuće se ističe samo zbog nekih sličnosti i simboličnih veza. Ono je, kao što smo vidjeli, isto kao i doslovno uskrsnuće u tijelu koje je doživio Isus, a to je uskrsnuće života i ima veze sa duhovnim značenjem Kristovog uskrsnuća u život. O toj je sličnost Pavle pisao. Zato je pogrešno riječi iz Rimljana 6:3-5, dovoditi u vezu sa uskrsnuću i odlasku na nebo u nebeskim tijelima.

Ako analiziramo Pavlove riječi onda vidimo da riječ ‘smrt’ i ‘uskrsnuće’ koristi u simboličnom smislu kako bi kršćanima objasnio da su svojim krštenjem ‘umrli grijehu’ i ‘načelima ovoga svijeta’, te da su ‘uskrsnuli’ za novi život koji je predan Bogu (Ri 6:2; Kol 2:20). Kršćani ne mogu doživjeti istu smrt kao Isus, jer nitko svojom fizičkom smrću nije platio otkupninu za druge, ali mogu biti ‘kršteni u njegovu smrt’ tako što svoju ‘staru osobnost’, a ne tijelo, stave na stup kako bi simbolično usmrtili i pokopali svoje ‘grešno tijelo’. Ta smrt ima sličnosti i veze s Isusovom smrću u pogledu grijeha. Naime, Krist je svojom smrću usmrtio i pobijedio grijeh koji je vladao u njegovom fizičkom tijelu (Ri 6:3,4; 8:3). Tako ljudi mogu na sličan način usmrtiti grijeh u sebi, ali bez da moraju doživjeti nasilnu fizičku smrt. Krist je "umro za sve, pa su tako svi umrli" (2.Ko 5:14,15; 1.Pe 3:18). Za koga je Isus umro? Za sve koji vjeruju. Znači, naša vjera u Krista podrazumjeva da smo ujedinjeni s njim, a on s nama. Samim tim, kad je Isus umro, onda je to uračunato i svima koji vjeruju u njega. Svi oni koji vjeruju u Isusa, svojim krštenjem postaju ‘ujedinjeni u smrti sličnoj njegovoj’. Ono što ih ujedinjava je pobjeda nad grijehom (vidi Ri 8:3,10). Naime, Krist je za sve koji vjeruju pobijedio njihov grijeh svojom smrću, a ljudi svoj grijeh pobjeđuju tako što ga usmrćuju svojim ‘krštenjem u njegovu smrt’, a ne krštenjem u svoju vlastitu smrt. Ako su kršćani trebali umrijeti u tom simboličnom smislu onda oni ne moraju žrtvovati svoje fizičko tijelo kako bi bili ‘ujedinjeni s Kristom u uskrsnuću sličnom njegovom’. U povezanosti s tim kršćani se mogu nadati da će s Kristom biti ‘ujedinjeni u uskrsnuću’ s kojom pobjeđuju grijeh i smrt. 

Pavle govori o simboličnom ‘uskrsnuću’ kao o nečemu što se dešava nakon krštenja, a što ima i svoje doslovno značenje. To uskrsnuće povezuje s vječnim životom kao darom od Boga. Krist je, kao što smo vidjeli, uskrsnuo u besmrtni život, a ljudi mogu na sličan način uskrsnuti u besmrtni ili beskrajni život tj. u vječni život bez smrti i bez kraja. Kada Bog preko Isusa uskrsne nekog u simboličnom smislu onda u njegovu nutrinu stavlja zalog vječnog života s kojim u posljednji dan može uskrsnuti u vječni život. Do tada dotični kršćanin postaje ‘ujedinjen s Kristom u uskrsnuću sličnom njegovom’. Onog dana kad je Isus uskrsnuo, njegovo je uskrsnuće uračunato i svima koji vjeruju u njega. Ono što ih ujedinjava s Isusom je ‘život’ posvećen Bogu, čime ga Bog smatra ‘živim’. Pavle u vezi toga kaže:

"Jer znamo da Krist, nakon što je ustao iz mrtvih, više ne umire, smrt više nema vlasti nad njim. Jer smrću kojom je umro, umro je jednom zauvijek da ukloni grijeh, a životom koji živi, Bogu živi. Tako i vi, smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu po Kristu Isusu." (Ri 6:9-11)

Krist je ustao iz mrtvih da bi živio s obzirom na Boga i njegove namjere s njim. U tom pravcu se treba odvijati i naš duhovni život. Kršćani umiru s obzirom na grijeh i uskrsavaju da bi živjeli s obzirom na Boga koji nas samo tako može smatrati živima (Ri 6:2,10). Kršćani sebe trebaju smatrati mrtvima grijehu, a ne mrtvima tijelu. Takva misao ih nije navodila da odbace svoje tijelo i da se nadaju živjeti u nebeskom tijelu. Svoje su tijelo trebali smatrati Božjim hramom svetog duha koje može biti srušeno ali i podignuto poput Isusovog (1.Ko 3:16,17; 6:19).

Zalog duha kojeg u sebi nosimo daje nam svjedočanstvo da ćemo pod Božjim kraljevstvom dobiti vječni život. Biblija to naziva ‘prvo uskrsnuće’ po važnosti a odnosi se na preobrazbu smrtnog stanja u besmrtno (Ot 20:4,5). Iako će tada uskrsavati i nepravedni ljudi, ali ono što pravedne (mrtve i žive) razlikuje od nepravednih je simbolično umiranje u Kristu jer su svoju staru osobnost po Kristu stavili na stup kako bi grešno tijelo pobijedilo grijeh u tijelu. Stoga pravedni ne mogu živjeti s grijehom kojeg su ‘stavili na stup’. Treba uzeti u obzir da je Isus umro u fizičkom raspadljivom tijelu i uskrsnuo u fizičkom neraspadljivom tijelu kakvog očekuju samo oni koji umiru ili žive s vjerom u Krista koji će ih osloboditi smrtnog stanja. S obzirom da se neraspadljivost ne može dovoditi u izravnu vezu sa materijom koja je raspadljiva nego samo sa duhom koji održava materiju, onda se za one koji dobiju vječni život govori da uskrsavaju i žive u duhovnom tijelu, odnosno u tijelu u kojem neraspadljivi duh života podržava neraspadljivost tijela.

Prilikom uskrsnuća pravednici će automatski dobiti tijelo oslobođeno smrti. Sličnost s Kristom je u tome, što se kršćani imaju s pravom nadati da će, ako fizički umru, uskrsnuti neraspadljivi, te da smrt neće više imati vlast nad njihovim fizičkim tijelom (1.Ko 15:53-57). Sebe mogu smatrati ‘živima’ s obzirom na Boga, jer i Bog takve smatra ‘živima’ čak i onda kad dožive fizički smrt. U Božjoj namjeri, svi koji su zapisani u njegovoj knjizi života, svojim uskrsnućem dobivaju vječni život nad kojim druga smrt nema vlast (Mt 22:32; Ot 2:11). Iako će na zemlji u fizičkom smislu uskrsnuti i pravedni i nepravedni, samo će pravedni, koji su u sebi doživjeti ‘uskrsnuće slično Kristovom’ dobiti vječni život bez obzira da li su doslovno umrli ili ne (Dj 4:2). Oni neće dobiti samo život kao nešto što sad imamo, život obučen u raspadljivost, nego život u pravom smislu riječi – savršeni i beskrajni vječni život, život obučen u neraspadljivost.

Simbolično ‘uskrsnuće’ kojeg sada proživljavamo je povezano sa novim i savršenim životom koji je podređen Božjoj volji. Zato je Pavle rekao: "Ako smo umrli s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njim" (Ri 6:8; 2.Ko 13:4). Nitko ne treba umrijeti i otići na nebo da bi ‘živio s Kristom’. Kršćani ‘umiru s Kristom’ svojim krštenjem. Oni ne ‘umiru s Kristom’ u fizičkom smislu. Riječ je o simboličnoj ‘smrti’, a time i o simboličnom ‘životu’ s Kristom. Iako žive u tijelu oni su ‘umrli s Kristom’ ili u ‘zajedništvu s njim’. Zato se Pavle, kad govori o simboličnom ‘uskrsnuću’, ograničava samo na značenje Kristovog uskrsnuća, ali ne i na značenje njegovog uzašašća na nebo. On ovdje nigdje ne govori o odlasku na nebo kako bi to Isusovo iskustvo povezao sa nečim što bi doslovno ili simbolično trebali doživjeti svi tadašnji kršćani. Kada je Pavle govorio o uzašašću na nebo, onda je to imalo veze s simboličnim značenjem vizije koju je opisao u 1.Solunjanima 4:15-17, gdje se između ostalog kaže da će kršćani biti u oblacima odneseni da se sretnu s Isusom ovdje ‘u zraku’, ali ne na nevidljivim nebesima. Osim toga, on nije rekao kako će Isus doći na zemlju kako bi nakon susreta takve odveo na nebo.

Svi mi nakon svog krštenja ‘živimo s Kristom’. Naime, "vjeran je Bog koji [nas] je pozvao u zajedništvo sa svojim Sinom Isusom Kristom" (1.Ko 1:9). "Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo [uskrsnućem slično Kristovom]" (2.Ko 5:17). Na jednom drugom mjestu Pavle piše: "svi koji žele živjeti odano Bogu u zajedništvu s Kristom Isusom, bit će progonjeni" (2.Ti 3:12). Zato se ‘svi’ koji u ovom svijetu ‘žive u zajedništvu s Kristom’ mogu nadati da će ‘živjeti s njim’ i u Božjem kraljevstvu. Kao što sad živimo s njim bez da se nalazimo na nebu, tako ćemo i tada živjeti s njim bez potrebe da odemo na nebo. Bit ćemo s njim u raju kojeg će on nadgledavati. Osim toga, Isus je kao ‘sin čovječji’ uskrsnuo u tijelu na zemlji a ne na nebu. Unatoč tome, njegovo je uskrsnuće (kao i svako drugo) bilo ‘nebesko’ jer je bilo prouzročeno ‘s neba’. Da bi ga uskrsnuo u stanje neraspadljivosti, Bog je njegovo ‘tijelo’ oslobodio grijeha i smrti, čime je postao prvi čovjek od krvi i mesa koji je dobio neraspadljivo tijelo. Po tom će ‘primjeru’ i svi pravedni ljudi doživjeti uskrsnuće slično Kristovom (Dj 4:2). Sve ostalo što se odnosi na Isusa koji je uzašao na nebo nije trebao biti cilj kojim bi ljudi trebali težiti. Ono što su očekivali prvi kršćani je bio Isusov povratak na zemlju, a ne njihov odlazak u samo nebo. No, prije nego je Isus otišao na nebo, dao je dokaz svoje pobjede nad grijehom i smrću. To je ono što nam je ostavio kao temelj naše nade. Tako se i mi možemo nadati, ne samo fizičkom uskrsnuću, nego i ‘uskrsnuću’ sličnom Kristovom. Ljudi se vraćaju u život na zemlji pa ne trebaju težiti za nebeskim životom misleći kako se samo tada mogu obući u slavno neraspadljivo tijelo. Dobivanje vječnog i neraspadljivog života kojeg je Adam izgubio je bila sveta tajna koju je Isus rasvijetlio svojim uskrsnućem čime je pružio nadu u vječni život svima koji vjeruju u njega.


Sveta tajna

Apostol Pavle nije na smrt gledao kao na žrtvovanje svog fizičkog tijela. Imao je nadu da će sa smrću zauvijek odbaciti svoje nesavršeno stanje i prilikom uskrsnuća dobiti na dar neraspadljivo tijelo. Znao je da je Isus uskrsnuo i ponovno dobio ‘slavno tijelo’ koje više nije bilo podložno smrti i raspadljivosti (Flp 3:20,21; Dj 2:26,27,31; 13:34). Znao je da je on umro za ljude kako bi i oni ponovno imali ‘slavno tijelo’, oslobođeno grijeha i smrti. Zato Pavle na svoju smrt nije gledao kao na mogućnost da uskrsne u nebeski život, niti je objavljivao da će kršćani poput Isusa doživjeti odlazak u samo nebo.

Kad je govorio o svojoj smrti, onda je to povezivao s opasnostima koje su zbog Isusovog imena prijetile njegovom životu. Budući da je bio često u opasnostima on je rekao:

"Jer mi (apostoli) koji smo živi uvijek se nalazimo u smrtnoj opasnosti radi Isusa, da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Tako smrt djeluje u nama (apostolima), a život u vama (vjernicima)." (2.Ko 4:11,12)

Ovdje vidimo da Pavle ne govori o smrti koja je istovjetna s Isusovom smrti. Naime, on svoju moguću smrt samo ističe kao opasnost koja najviše prijeti njemu i još nekima koje je po njegovom mišljenju ‘Bog prikazao kao osuđenike na smrt’. Zbog takve situacije Pavle je poput Krista ‘izložio svoj život opasnosti’ jer je i Krist bio unaprijed osuđen na mučeničku smrt (Flp 2:29,30; 1.Ko 4:9). Znao je da postoji velika vjerojatnost da će možda i on poput drugih apostola biti ubijen zbog Kristovog imena. Nije bježao od te mogućnosti nego se s tim hrabro suočavao, licem u lice. Ta ‘smrt je djelovala u njemu’ stalno ga podsjećajući na Isusovu smrt u korist ljudi. Zato je gledao na svoju službu za Krista kao nešto za što vrijedi umrijeti.

Zašto je on rekao da u apostolima djeluje ‘smrt’, a u vjernicima ‘život’? Apostoli su svoju braću u vjeri gledali kao ‘ovce’ za koje je trebalo dati život. Zato su bili spremni umrijeti za Krista, kako bi oni imali život. To je značilo da ‘smrt djeluje u njima’ u korist drugih vjernika za koje su bili spremni žrtvovati se kako bi ih izgrađivali u vjeri unatoč smrtnim opasnostima kojima su se time izlagali. Za njih se moglo reći da se se ‘krstili da bi bili mrtvi’ (1.Ko 15:29-31). Takvim krštenjem su se krstili u korist ostalih vjernika čime su ‘predali svoje duše za ime našeg Gospodina Isusa Krista’ (Dj 15:25,26). Zato su mnogi od njih okusili nasilnu i mučeničku smrt zbog Krista. S druge strane, Pavle nije drugim kršćanima želio takvu ‘smrt’ kako bi se oslobodili nevolja, već im je želio ‘život’ i mogućnost da nikad ne umru i da se bar oni obuku u neraspadljivost bez da umru. Samim tim što je napravio razliku i rekao vjernicima u Korintu da u njima djeluje ‘život’, a ne ‘smrt’, pokazuje da Pavle nije govorio o žrtvenoj smrti tijela kao nečemu što su tadašnji kršćani trebali doživjeti. On je govorio o mučeničkoj smrti kakvu su već doživjeli neki apostoli i drugi vjerni kršćani što također ne ide u prilog tvrdnji da su tadašnji kršćani gajili nadu u nebeski život. Smrt nisu očekivali kao nešto što je neminovno u njihovim životima, niti su svoje zemaljsko tijelo smatrali kao nešto što se mora žrtvovati i odbaciti da bi bili uskrsnuti i otišli na nebo. Nasuprot tome, oni su vjerovali u to da će odbaciti nesavršeno i grešno stanje svoga fizičkog tijela nad kojim smrt ima vlast jer će svoje fizičko tijelo obući u neraspadljivo duhovno tijelo u kojem djeluje vječni život (2.Ko 5:4; 1.Ko 15:54; Ri 8:23). Zato, ako i umre mučeničkom smrću, za Pavla je to bio ‘dobitak’, a ne gubitak jer bi to značilo da je ustrajao do kraja i pobijedio pa je rekao:

"Jer za mene je živjeti Krist, a umrijeti dobitak." (Flp 1:21; Mt 24:13)

Prema tome, kad je govorio o ‘smrti’ kao prilici da ‘bude s Kristom’, Pavle takvu smrt nije zamislio svima kojima se obraćao, već je govorio o sebi ili onima kojih je smrt pratila u stopu kao očiti neprijatelj. ‘Smrt’ je bila bliže njemu kao Kristovom zastupniku jer je sebe izlagao smrti da bi u drugim vjernicima  djelovao ‘život’. On je za Krista pretrpio mnoge patnje i nevolje (2.Ko 11:23-28). Takav način života nije bilo nešto prirodno i zato je razumljivo da je ponekad smrt izgledala kao oslobađanje od svih tih patnji. Dok je u Rimu bio u zatvorskim okovima, bio je pod pritiskom - da li i dalje živjeti za Krista ili umrijeti za Krista. Znao je da će se "Krist (…) uzveličati [njegovim] tijelom, bilo [njegovim] životom bilo [njegovom] smrću" (Flp 1:20). ‘Živjeti u tijelu’ značilo je biti od koristi braći u vjeri radi njihovog duhovnog napretka. No i ‘smrt’ je smatrao pritiskom znajući da bi time uspješno završio svoju trku. On nije htio dati nikome do znanja što bi od te dvije stvari trebalo odabrati, ali je zato svima izrazio svoju ‘želju’ koja je jedinstvena želja ‘svih’ kršćana, a ta želja je ‘oslobađanje [putem otkupnine] i biti s Kristom (u raju), jer je to mnogo bolje" (Flp 1:22,23; 2.Ti 4:6-8; Ef 1:7; 4:30; Ri 8:21,23). Naravno, Pavle nije mislio da je u tom trenutku za njega bolje umrijeti i ‘biti s Kristom’ na nebu nego služiti Kristu tu na zemlji, jer bi time obezvrijedio svoju službu. Naime, on nije ni vjerovao da bi prilikom smrti odmah bio s Kristom na nebu, jer je znao da će se uskrsnuće odvijati na zemlji tek nakon Kristovog dolaska (vidi 2.Ti 2:18; 1.Ko 15:23). On je samo želio ‘biti s Kristom’ u njegovu kraljevstvu. To je ‘daleko bolje’ od ovog raspadljivog života. Pavle je vjerovao da se ta želja može još u njegovo vrijeme ostvariti na dva načina, bilo da živ dočeka Kristov dolazak ili da se nađe s Kristom nakon smrti i uskrsnuća. Naime, u ovom istom pismu je rekao braći u vezi njihovog priloga za dobru vijest da će to dobro djelo ‘u njima’ biti dovršeno "do dana Isusa Krista" (Flp 1:6). Tako je Pavle očito bio uvjeren da će ‘dan Kristov’ biti za vrijeme života onih kojima je ovo rekao. On nije znao da će proći tako puno vremena do Kristovog dolaska. Da je to znao onda bi sa sigurnošću mogao svima tada reći da će ovako ili onako zaspati smrtnim snom prije Kristovog dolaska. Umjesto toga je tvrdio da će neki od njih biti živi svjedoci tog slavnog događaja. Međutim, bio je svjestan da ga je smrt mogla zadesiti prije toga. No, smrt za njega nije bila gubitak jer je znao da ga smrt može samo osloboditi trenutnih patnji kao i vjernog Joba (1.Ko 15:51,52; Job 14:13).

‘Živjeti s Kristom’ u kraljevstvu pretpostavlja činjenicu da je zao svijet postao prošlost. Iz te perspektive Pavle svima daje nadu u vječni život za koji se treba izboriti jer je ono povezano s ‘oslobađanjem’ od grešnog i nesavršenog tijela. To je bila i Pavlova želja, ali stvarnost je vršila pritisak na njega. Zato, ako bi živio do tog dana, onda bi i dalje ‘donosio plod u službi’, ali ako bi ipak morao umrijeti za Isusa onda bi to isto bio "dobitak" jer bi to potvrdio njegovu želju da se nakon uskrsnuća nađe s Isusom u raju. Tu želju je u svojim mislima imao i zločinac kojemu je Isus rekao: "Zaista ti kažem danas: biti ćeš sa mnom u raju [na zemlji]" (Lk 23:43). Taj je čovjek umro s ‘dobitkom’ znajući da će uskrsnuti i ‘biti s Kristom’ u njegovom kraljevstvu. Tako je i Pavle mogao vidjeti sebe ‘s Kristom’ nakon uskrsnuća i to ovdje u raju na zemlji, a ne na nebu. Međutim, on čak i nije želio umrijeti jer je znao da mrtvi ne mogu slaviti Boga (Ps 115:17). Nije želio spavati smrtnim snom dok se njegova braća brinu za interese kraljevstva. Zato je rekao:

"Ali, zbog vas je potrebnije da (ne umrem nego da) ostanem u tijelu (…) da biste napredovali i da biste se radovali u vjeri." (Flp 1:24,25; 2.Ko 5:4,8)

Sebe je želio vidjeti među onima koji će biti na životu u vrijeme početka Gospodinove prisutnosti. To je vidljivo i u jednom pismu gdje je rekao da će mrtvi uskrsnuti, nakon čega ćemo "mi živi" zajedno s njima biti s Gospodinom (1.So 4:16,17). Čak je rekao braći u vjeri: "Evo, govorim vam svetu tajnu: Nećemo svi spavati u smrtnom snu…". U ovim njegovim izjavama je vidljivo da je i sebe želio vidjeti među onima koji će doživjeti trenutak kada će živući kršćani biti "preobraziti, u jednom trenutku, u tren oka" (1.Ko 15:51,52). Želio je ono što mnogi danas također žele doživjeti, a to je da se - biblijskim rječnikom rečeno - obuće u novo i neraspadljivo tijelo bez da se okusi smrt. To bi onda za njega značilo ‘živjeti u grešnom tijelu’ do Gospodinovog dana. Ovo je gledište povezano s tadašnjim očekivanjem kraja tog poretka i preživljavanje u novi poredak kojeg su oni očekivali u svoje vrijeme. Međutim otada je prošlo mnogo vremena tako da takav način postizanja savršenog života bez da se okusi fizička smrt vrijedi samo za one kršćane koji zaista žive u posljednjim danima ovog zlog poretka.


Uskrsnuće onih koji pripadaju Kristu

Kad razmatramo kontekst u kojem Pavle objašnjava uskrsnuće kao kršćansku nadu, onda vidimo da je govorio o zemaljskom uskrsnuću. To se da zaključiti jer je govorio o sveopćem uskrsavanju ljudi na zemlji rekavši:

"Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjet. Ali svaki u svom redu; Krist kao prvina, a zatim, za vrijeme njegove prisutnosti oni koji su Kristovi." (1.Ko 15:22,23)

Pavle se ovdje, isto kao i Isus, ograničava samo na uskrsnuće dostojnih, tj. svih pravednih osoba koji zaslužuju vječni život (vidi Lk 20:35,36). Krist je ‘prvina’ onih vjernih osoba koji su zaspali smrtnim snom (1.Ko 15:20). On je prvi čovjek koji je uskrsnuo u besmrtni ili vječni život (Dj 26:23). Njega je Bog direktno uskrsnuo dok će sve ostale pravednike uskrsavati posredstvom svog Sina i to prilikom njegove ‘prisutnosti’ u slavi.

Tko su Kristovi tj. oni umrli koji pripadaju Kristu? Kristu pripadaju svi vjerni kršćani bez obzira koju su službu vršili za njega. Za njih je rečeno da u sebi imaju vječni život. Svi će oni uskrsnuti u ‘boljem uskrsnuću’ i dobiti vječni život jer su ‘prešli iz smrti u život’ za vrijeme svog kršćanskog života (Iv 5:24; He 11:35). Tko još od mrtvih pripada Kristu? Očito ne samo oni koji su živjeli na zemlji poslije Isusovog uskrsnuća, nego i oni koji su ga stoljećima prije toga očekivali. Oni su ga kao obećanog potomka ‘vidjeli’ svojim očima vjere. Zato je Isus i njih uključio u razmatranje kad je govorio o onima koje je Bog privukao njemu (Iv 6:40). Tako je odmah u nastavku citirao Pisma i rekao: "U Prorocima je napisano: ‘Svi će biti poučeni od Jehove’. Svatko tko sluša Oca i uči od njega, dolazi k meni (…) kažem vam: onaj tko vjeruje ima vječni život" (Iv 6:44-47). Ako su ljudi vjere pretkršćanskog doba čuli od Boga što On namjerava učiniti kako bi ispunio svoje namjere preko obećanog potomka, onda je Bog i takve privukao svom Sinu jer su pokazali vjeru koja vodi u vječni život (He 12:1). Stoga i oni pripadaju Kristu jer ih je Bog predao njemu. Kad je Pavle u svom razmatranju govorio o uskrsnuću onih koji pripadaju Kristu, onda je vjerojatno imao u mislima redoslijed uskrsavanja Božjih slugu koji će tvoriti ‘novo nebo i novu zemlju’. Uskrsnuće će se odvijati po principu: "svaki u svom redu" (1.Ko 15:23). Isus će najprije uskrsnuti sve one koji su ‘njegovi’. To su prije svega njegovi apostoli kojima je povjerio Božju riječ jer su oni samim tim bili izravno ‘u zajedništvu s njim‘ (Iv 17:6-8,12). Oni su bili prvi koji su ušli u "novi savez" i "savez za kraljevstvo" (Lk 22:20,28-30).

Kasnije su imenovani i drugi vjerni muževi kojima je povjereno djelo svjedočenja za Isusa. Svi su oni u direktnom ‘zajedništvu s Kristom’ kao njegovi zastupnici na zemlji pred drugim ljudima jer obavljaju djelo koje je Krist započeo, a njima ga je dao da ga dovrše. Izabrani muževi koji vode skupštinu su nazvani ‘skupština prvorođenaca’ te su tako direktno u zajedništvu s Kristom (He 12:23). Oni su stoga u posebnom odnosu s njim jer su izabrani u jedan poseban savez s njim kojeg možemo usporediti sa zarukama prije samog braka (2.Ko 11:2; Ot 21:2). No, Isus spominje i sve ostale vjernike kad kaže: "Ne molim samo za njih nego i za one koji povjeruju u mene po njihovoj riječi" (Iv 17:20). Svi ‘oni koji povjeruju’ preko njih u Božju riječ su vjernici ili Kristovi učenici (1.So 2:10,13; 1.Ko 3:6, 23; 2.Ko 5:20). Svi zajedno ulaze u ‘zajedništvo s Kristom’ (Iv 17:21,23). Pavle je rekao da će Gospodin sve njih koji su u zajedništvu s njim postaviti pred sebe. Biti pred Gospodinom, ne znači otići na nebo. Što je onda Isus mislio kad je rekao svom Ocu u molitvi: "Oče, želim da i oni koje si mi dao budu sa mnom, tamo gdje sam ja, kako bi gledali moju slavu koju si mi dao…" (Iv 17:24). U početku svoje molitve Isus traži od svog Oca da ga ‘sada’, proslavi ‘slavom koju je imao u Bogu prije nego je svijet postao’ (Iv 17:4,5). Što je to značilo je objašnjeno u svesku 11 – "Posljednji Adam".

Prije svega treba ovu rečenicu staviti u pravi vremenski okvir. Naime, ona je izrečena u sadašnjem vremenu iako se odnosi na buduće vrijeme. Ona je u biti glasila: "Oče, želim da i oni koje si mi dao budu sa mnom, tamo gdje sam ja (pozvan), kako bi gledali moju slavu (prvorođenca) koju si mi dao (tj. unaprijed dodijelio)." Isus nije još uživao tu vječnu slavu koja ide sa nazivom Sin Božji. Riječ je o slavi vječnog i neraspadljivog života koju je Isus dobio tek nakon uskrsnuća. Stoga je Isus molio svog Oca da ga proslavi tom slavom koju je imao u Bogu tj. koja mu je određena od Boga prije nego je svijet postao. On tu slavu nije imao u sebi jer nije ni postojao prije svog rođenja, ali ju je imao u Bogu kao i sva Božja djeca kojima je Bog namijenio vječni život.

Zato bi Isusove gornje riječi trebali promatrati u povezanosti s vremenom koje je ‘tada’ trebalo nastupiti. Kao što vidimo, Isus želi da njegovi učenici gledaju tu njegovu ‘slavu’ prvorođenca koju je dobio od Oca, a koju je izgubio Adam. ‘Gledati njegovu slavu’ ne znači da je potrebno ići na nebo kako bi tamo ‘gledali’ Isusa licem k licu jer je Isusa trebalo čekati da se vrati na zemlju. Isus se u ovoj molitvi koristi sličnim izrazima koje je koristio i David kad je tražio ‘da živi u domu Jehovinu kako bi promatrao dobrotu Jehovinu i divio se hramu njegovu’ (Ps 27:4). Isus naime ne traži da njegovi učenici idu na nebo kako bi tamo gledali njegovu ‘slavu’. Njegova slava je usko povezana Adamom koji je također imao tu slavu a također i sa ljudima kojima će Isus dati ‘slavu’ i ‘vječni život’ (Iv 17:2,6,22; vidi 2.Ko 3:8-11). Isto tako ta je ‘slava’ usko povezana sa ‘kraljevstvom’ koje je Isus utemeljio na zemlji u povezanosti sa Božjim kraljevstvom na nebu. U skladu s tim Pavle je rekao da nas je Bog "prenio u kraljevstvo svojeg ljubljenog Sina" (Kol 1:13). Iako smo na zemlji mi 'vidimo' Isusa i njegovu slavu koju je dobio od Oca. Bog nikoga nije ‘prenio’ na nebo niti je Isus tražio od svog Oca da bilo koga ‘uzme sa svijeta’ (Iv 17:11,15).

Ovdje na zemlji svi mi možemo biti s Isusom tamo gdje je on i zato se mi nalazimo s njim u njegovom kraljevstvu. Dobili smo priliku biti sugrađani tog ‘kraljevstva’ u kojem možemo biti s Isusom i gledati njegovu slavu. Njegovu slavu koju je dobio su gledali i prvi kršćani godinama nakon što je On otišao na nebo. Iako su bili na zemlji, oni su očima vjere mogli vidjeti Isusa i njegovu slavu. Pavle je to potvrdio kad je rekao:

"…ali [sada] vidimo Isusa (…) okrunjenog slavom i čašću…" (He 2:9)

Time se ispunila Isusova želja spomenuta u gore spomenutoj molitvi pa su Isusovi učenici nedugo nakon toga zaista bili s Isusom u njegovom ‘kraljevstvu’ u kojem su gledali njegovu slavu koju mu je Bog tada dao. No, zašto Isus traži od svog Oca da njegovi učenici budu s njim ‘tamo gdje je on’? Da li to pobija gore navedeno objašnjenje u kojem smo vidjeli da nije potrebno ići na nebo kako bi bili s Isusom? Pogledajmo što u vezi toga govore drugi biblijski stavci. Isus je već ranije rekao apostolima:

"A sada idem pripremiti vam mjesto. I kad odem i pripremim vam mjesto, ponovno ću doći i primiti vas u svoj dom da i vi budete tamo gdje sam ja." (Iv 14:2,3)

Prije nego je izrekao ovu misao Isus je rekao apostolima:

"Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što sam Židovima rekao: ‘Onamo kamo ja idem, vi ne možete doći’, sada to kažem i vama." (Iv 13:33; usporedi Dj 1:6)

Kako je onda moguće zamišljati da ih je Isus pozvao na nebo ako je rekao da tamo ne mogu doći? Primjetili smo da je Isus rekao da će ponovno doći i tek ih onda primiti u svoj dom tj. u svoje kraljevstvo. To je ono što će se odigrati u budućnosti ovdje na zemlji jer će on biti kralj tog zemaljskog kraljevstva. Međutim, Isusov dom, kao što smo vidjeli je njegovo 'kraljevstvo' u povezanosti s kršćanskom skupštinom. Isusova uloga je povezana sa ljudima na zemlji za koje je dao svoj život. Isus ih nije mislio privući k sebi na nebo niti je ikad u njihova srca stavio tu mogućnost. Zajedništvo s njima je mogao ostvariti na zemlji gdje je trebao postojati Isusov dom za obožavanje. Kad je otišao na nebo nije ih ostavio prepuštene židovskom religioznom sistemu obožavanja, nego im je pripremio ‘dom’ – ‘mjesto’ gdje će se moći posvećivati istinom i njegovom slavom (Iv 17:19,22). Zato je i u tom smislu nakon odlaska na nebo trebao ‘doći’ i primiti ih u svoj ‘dom’ koji je trebao zamijenio hram u Jeruzalemu.

Dom je poslanicama povezan s ‘kraljevstvom’ u kojem su kršćani trebali živjeti pod Isusovim vodstvom. Isus je sa vrijednošću svoje životne krvi ušao u samo nebo gdje nam je kao veliki svećenik "jednom zauvijek (…) pribavio vječno izbavljenje" (He 9:11,12). Time je svojim učenicima ‘pripremio mjesto’ unutar Božjeg doma na način da ga je posvetio svojom krvlju. Nekoliko dana nakon toga je zaista došao među svoje učenike kojima je dao do znanja da im je pripremio ‘dom’. To je bilo potvrđeno izlijevanjem svetog duha na okupljenu grupu kršćana u Jeruzalemu (Dj 2:1-4). Tim činom ih je primio u svoj ‘dom’. Od tada Isus sve svoje učenike krsti svetim duhom kako bi u njegovom ‘domu’ mogli ‘služit živom Bogu’ (He 9:14). Tim krštenjem pokazuje da u svoj ‘dom’ obožavanja prima sve koji pokažu vjeru u njega.

Prema tome, Isusova izjava u kojoj navodi da će njegovi učenici moći biti ‘tamo gdje je on’ ponovno ukazuje na zajedništvo ovdje na zemlji, a ne na doslovno mjesto na nebu. Naime, nekoliko dana prije ove izjave Isus je rekao:

"Ako mi tko želi služiti, neka ide za mnom. I [tamo] gdje sam ja (pozvan), ondje će biti i moj sluga. Ako mi tko bude služio, Otac će mu iskazati čast (…) A kad ja budem podignut sa zemlje, privući ću k sebi sve vrste ljudi." (Iv 12:26,32)

S ovim riječima Isus pokazuje da će nakon njegovog odlaska na nebo, ‘privući k sebi’ mnoge ljude. Naravno, ne misli se da će ih ‘privući k sebi’ na način da će ih nakon smrti uzeti na nebo. Ljudi mogu biti privučeni k Isusu kao Spasitelju jer je on nakon što je bio podignut sa zemlje dao dokaz svoje mesijanske uloge. Isus je napustio zemlju ali je zato pripremio ‘mjesto’ gdje će njegovi vjerni sluge biti ‘tamo gdje je on’ – u Božjoj kući u kojoj ima "mnogo stanova" za sakupljanje njegovih sljedbenika (Iv 14:2; He 3:1-6). Isus je tako povezan sa svojom skupštinom na zemlji, a ‘tamo gdje je Isus’ mogu prije ‘posljednjeg dana’ biti i njegovi učenici koje Bog ‘privuče’ k njemu (Iv 6:44). Isusovu slavu ćemo u još većoj mjeri moći gledati u budućnosti, a ona će se očitovati kroz Božje kraljevstvo koje će doći na zemlju zajedno s njim. U vezi toga je Isus rekao: "Oče, došao je čas! (…) da sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svim ljudima, dade vječni život svima koje si mu dao. A da bi [oni koje si mi dao] dobili vječni život trebaju dobro upoznati  tebe (…) i onoga koga si poslao, Isusu Kristu" (Iv 17:1-3). Što nam ove riječi svjedoče?

Iz ovih riječi možemo vidjeti da Isus želi da ‘svi’ njegovi sljedbenici dobiju vječni život i da budu s njim u Božjem kraljevstvu. Zato će ‘tamo gdje je on’ biti i svi oni kojima će dati vječni život. "Bit ćeš sa mnom u Raju" – rekao je Isus jednom čovjeku koji je pokazao vjeru u njega (Lk 23:43). Isus je tako svima koji dobiju vječni život obećao da će biti s njim u raju gdje će gledati njegovu slavu i slavu njegovog kraljevstva. Naravno, Isusovi suvladari će tada sigurno moći gledati njegovu slavu na jedan poseban način, kao što su tu prednost u maloj mjeri već imali samo izabrani apostoli pred kojima se Isus preobrazio u slavi (Mt 17:2; Ot 22:4,5; Mt 5:8). Isus će naime ‘sići s neba’ gdje je još uvijek ‘zadržan’ do određenog vremena, nakon čega će biti postavljen na svoje prijestolje kao kralj nad zemljom (Mt 16:27; Dj 3:20,21). Stoga oni neće gledati njegovu slavu na nebu gdje je Božje prijestolje, nego na zemlji gdje će biti postavljeno njegovo prijestolje. Zato se u jednoj viziji vidi Krista sa 144000 izabranih gdje zajedno stoje ‘pred’ Božjim prijestoljem (Ot 14:1-3). Iako Watchtower tumači da oni stoje na nebu, to ipak ne može biti ‘nebo nad nebesima’, već područje zemlje s kojega i 'veliko mnoštvo' stoji pred Božjim predstoljem' (Ot 7:9). Naime, nitko od ljudi se ne može popeti u samo nebo za koje se kaže da je ‘nedostupno’ (1.Ti 6:16). Oni koji budu uzeti u službu ‘novog neba’ kao kraljevi i svećenici, neće moći ulaziti u Svetinju nad svetinjama ili u samo nebo jer im Bog nije predvidio to mjesto na nebu. Samim tim što stoje s Kristom na gori Sionu govori da stoje na uzvišenom mjestu koje je u Bibliji označeno kao podnožje Božjih nogu (Iz 59:20; 60:13; Ez 43:7). To sveto mjesto je predviđeno za svetu službu kraljeva i svećenika. Oni sa tog uzvišenog položaja stoje pred samim Bogom. Samo Isus kao veliki svećenik ima pravo ulaziti u nebo koje je nedostupno ljudima i biti osobno prisutan pred Božjim licem. Budući da će Isus ‘sići’ na zemlju a samim tim i u najniži dio neba, očito će biti stvorene sve mogućnosti da izabrani ljudi budu sa Kristom u zajedničkim službama kako bi direktno gledali njegovu slavu. Pravedni ljudi će se ovdje na zemlji nalaziti pred Bogom i Janjetom, ali u zemaljskom predvorju duhovnog hrama (vidi 2.Mo 16:9; Ot 7:10).

Zemlja će doživjeti ono što je bilo prikazano s gorom Sinaj gdje je Bog sišao posredstvom svog anđela koji ga je zastupao. No, sada će cijela zemlja biti očišćena i posvećena. Kristova prisutnost u slavi će omogućiti da se svi nađu pred njim i njegovom sudačkom stolicom (2.Ko 5:10). Pogledajmo kako u jednom organizacijskom smislu svi mogu pristupiti pred Boga i Krista:

 

Svi koji budu uključeni u novu teokratsku strukturu Božjeg Kraljevstva će primiti nagradu ‘gornjeg poziva’, odnosno poziva koje je upućeno odozgo, s neba od samog Boga. Oni će tvoriti ‘novo nebo i novu zemlju’. Bog zato poziva sve koji imaju ispravan stav prema vječnom životu da najprije traže Božje kraljevstvo kako bi imali dijel u njemu kao njegovi građani od kojih će neki imati prednost da budu postavljeni za Isusove suvladare. No, mnogi članovi klase neba i klase zemlje su mrtvi. Kako će se odvijati uskrsnuće te dvije klase?


Ranije uskrsnuće

Pavle je postao vjernik i sljedbenik Krista, kako bi, kako kaže:

"upoznao njega i snagu njegova uskrsnuća i zajedništvo u njegovim patnjama, podvrgnuvši se smrti kao što je njegova, ne bih li kako postigao ranije uskrsnuće od mrtvih." (Flp 3:10,11)

Watchtower je u ovaj stavak ubacio riječ 'ranije' kako bi taj stavak koristili za podršku svojeg učenja o ranijem ili prvom uskrsnuću koje se navodno desio 1918-te godine pa čitamo:

“Nakon Kristova uskrsnuća slijedi uskrsnuće 144000. Oni imaju udjela u »prvom uskrsnuću« ili u »ranijem uskrsnuću« (Filipljanima 3:11). Kada će to biti? »U vrijeme njegove prisutnosti«, kaže Biblija. A (poučeni smo) da Kristova prisutnost počinje 1914. godine. Dakle »dan« »prvog uskrsnuća« vjernih kršćana u nebeski život, već je došao (1918.g). Nedvojbeno je da su apostoli i ostali prvi kršćani već uskrsnuli u nebeski život (2. Timoteju 4:8)." (Vječno živjeti, str 173)

Prema ovom tumačenju Pavle je uskrsnuo odavno, a 2018-te će proći 100 godina od tog događaja. Međutim, treba ispitati i vidjeti što je Pavle rekao i na što je mislio s izrazom 'postići uskrsnuće'. Budući da će uskrsnuti pravedni i nepravedni onda je očito učinio sve kako bi postigao uskrsnuće pravednih. Potpuno se ugledao na Krista u svojoj službi koja je mogla završiti mučeničkom smrću. No, nije se bojao smrti jer je želio ići do kraja kako bi u svom tijelu još bolje upoznao Isusa i snagu njegovog uskrsnuća. Mučeničku smrt je izabrao kao nešto što je moguće doživjeti u njegovom slučaju. Ali smrt nije smatrao kao nešto neminovno što će morati doživjeti svi kršćani pa je vjernicima, za koje je smatrao da će ostati na životu rekao:

"… da će onaj koji je uskrsnuo Isusa uskrsnuti i nas (vaše robove) (…) i zajedno s vama (živima) postaviti nas pred sebe." (2.Ko 4:5,14)

Ako ove riječi razmatramo u kontekstu onoga što je Pavle vjerovao, tada dolazimo do zaključka da je on sebe i druge vjerne Gospodinove robove mogao vidjeti u sličnoj situaciji u kojoj se našao i Isus. Trudio se da oponaša Krista kako bi vidio može li ‘osvojiti’ i ‘dosegnuti nagradu nebeskog poziva’. No, ako ipak umre mučeničkom smrću, onda je svojoj braći u vjeri objasnio da se nada postići ‘uskrsnuće’ pravednika (Flp 3:11-14).

Uskrsnuće pravednika podrazumijeva da će se ono odvijati odvojeno od uskrsnuća nepravednika (Lk 14:14). Razlika je u tome što će oni koji su činili dobro izaći na uskrsnuće života a oni koji su činili zlo na uskrsnuće osude. U pitanju su dva vremenska termina u kojima će se odvijati uskrsnuće. No kad bi koristili izraz 'ranije uskrsnuće' onda bi ono sugeriralo na vrijeme prije uskrsnuće pravednika, a ono se kao takvo još nije dogodilo jer Isus još nije došao s tim zadatkom. Biblija ne spominje da će prije uskrsnuća pravednika u kraljevstvu biti još jedno ranije uskrsnuće koje će se odvijati desetljećima prije uspostave kraljevstva. Naravno, kad Isus dođe i počne uskrsnuće pravednika onda će neki od njih uskrsnuti među prvima, kao što su apostoli i drugi Božji i Kristovi zastupnici, a poslije njih i ostali pravednici. Kad uskrsnu, oni će formirati “novo nebo i novu zemlju u kojem će prebivati pravednost“ (2.Pe 3:13). Ovo uskrsnuće je, ne samo prvo (ranije) nego i bolje uskrsnuće koje je Pavle želio postići (Iv 5:29; Lk 14:14).

Jehovini svjedoci vjeruju da je ‘ranije uskrsnuće’ počelo u proljeće 1918. godine i da je riječ samo o pomazanicima koji ne uskrsavaju u fizičkim tijelima nego da dobivaju nevidljiva nebeska tijela pa stoga nitko ne može biti svjedok njihova uskrsnuća. No, Biblija ne podupire ideju o nebeskom uskrsnuću izvan ljudskog tijela koje će se odvijati prije uskrsnuća tijela. Osim toga ako dublje analiziramo biblijska proročanstva i paralele, onda ponovno dolazimo do uskrsnuća ne može doći prije Kristovog dolaska, već nakon njega. Naime, Kristovim ponovnim dolaskom će započeti Božji rat nakon čega slijedi jedno kratko razdoblje u kojem će se odvijati pripreme za početak tisućugodišnjeg kraljevstva čime će započeti ‘posljednji ili sabatni dan’. Najvažniji događaj na početku tog dana je uskrsnuće u život (Iv 6:39; 17:2,9,20). Pavle spominje da će tada

"Gospodin sići s neba sa zapovjedničkim pozivom, s glasom arhanđela i s trubom Božjom i najprije će ustati oni koji su mrtvi u zajedništvu s Kristom." (1.So 4:16)

Gdje će ustati? Da li na nebu ili na zemlji? Očito na zemlji jer će Isus ‘sići s neba’ na zemlju. Tu na zemlji će se dešavati nešto što se nikad nije desilo na taj način. Bit će istovjetno stvaranju prvog čovjeka Adama od praha zemaljskoga, jer će svaki pravednik dobiti život u novom tijelu u kojem neće vladati zakoni smrti i raspadljivosti. To će samim tim biti ’bolje uskrsnuće’ od onih uskrsnuća koja su se desila u prošlosti jer su tada uskrsnuli ljudi morali ponovno umrijeti (He 11:35). Bit će bolje i od onih uskrsnuća koji će se dešavati kasnije a u kojem će oživjeti nepravednici. Upravo o tom boljem uskrsnuću Pavle raspravlja u svojoj prvoj poslanici Korinčanima 15:20-57.


Bolje uskrsnuće

U prvom stoljeću su apostoli na primjeru Kristovog uskrsnuća pružali svima nadu da će Bog umrle vratiti u život. Poseban naglasak su stavljali na uskrsnuće pravednih koji će dobiti bolje uskrsnuće od nepravednih jer će samo pravednici biti oslobođeni smrti (Lk 20:36; Dj 4:2). Pitanje uskrsnuća je u to vrijeme bilo aktualno. Među Židovima i neznabošcima je bilo onih koji nisu vjerovali u uskrsnuće dok je s druge strane kršćanima to bio temelj vjere. Međutim i u Korintsku skupštinu su se uvukli neki koji su nijekali uskrsnuće pa je Pavle napisao: “A ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, kako to da neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih?“(1.Ko 15:12). Zato je on svoje objašnjenje započeo riječima:

"Ali, netko će upitati: ‘Kako će mrtvi uskrsnuti? I kakvo će tijelo imati’?" (1.Ko 15:35)

Iako je u nastavku objasnio to pitanje, mi se danas ponovno suočavamo sa istim pitanjem koje zahtijeva ponovno preispitivanje tumačenja iz prve poslanice Korinćanima. Naime, zbog pogrešnog uvjerenja da su prvi kršćani imali usađenu nadu i želju za nebeskim životom mnogi, pa tako i zajednica Jehovinih svjedoka, su Pavlovim objašnjenjem uskrsnuća dali sasvim drugo značenje. U Stražarskoj kuli od 1.7.1998. na str. 19. stoji slijedeće tumačenje:

“U kakvom tijelu? Kad je postavio to pitanje, Pavao je vrlo vjerojatno namjeravao spriječiti utjecaj Platonove filozofije. Platon je naučavao da čovjek ima besmrtnu dušu koja nadživljava tijelo. Onima koji su odgajani uz takvu predodžbu kršćansko je učenje nesumnjivo izgledalo nepotrebnim. Ako duša nastavlja živjeti nakon smrti, čemu onda uskrsnuće? Pored toga, uskrsnuće im je vjerojatno djelovalo nelogično. Kako može biti uskrsnuća kad se tijelo raspalo i postalo prah? Biblijski komentator Heinrich Meyer kaže da se otpor kod nekih Korinćana možda temeljio na ”filozofskoj tvrdnji da je obnavljanje materije tijela nemoguće“.

Pavao razotkriva nerazumnost njihova načina razmišljanja: ”Bezumniče! to što siješ ne će oživljeti ako ne umre. I što siješ ne siješ tijelo koje će biti, nego golo zrno, bilo pšenično ili drugo. A Bog mu daje tijelo kako hoće, i svakom sjemenu svoje tijelo“ (1. Korinćanima 15:36-38). Bog neće uskrsnuti ona tijela koja su ljudi imali dok su bili na Zemlji. Umjesto toga, doći će do preobrazbe.

Pavao uspoređuje uskrsnuće s klijanjem sjemena. Maleno pšenično sjeme nimalo ne nalikuje biljci koja će iz njega izrasti. The World Book Encyclopedia kaže: ”Kada sjeme počne klijati, ono apsorbira velike količine vode. Voda u sjemenu stvara mnoge kemijske promjene. Isto tako, ona prouzročuje da unutarnje tkivo sjemena počne bujati i da razbije ovojnicu sjemena.“ Ustvari, sjeme umire kao sjeme i postaje mladica. ”Bog mu daje tijelo“ tako što je postavio prirodne zakone koji upravljaju njegovim razvojem, pa svako sjeme dobiva oblik prema svojoj vrsti (1. Mojsijeva 1:11).

Slično tome, pomazani kršćani najprije umiru kao ljudi. Zatim ih Bog u svoje određeno vrijeme vraća u život u potpuno novim (nebeskim) tijelima. Kao što je Pavao rekao Filipljanima, ’Isus Krist će preobraziti naše poniženo tijelo da bude jednako tijelu slave njegove‘ (Filipljanima 3:20, 21; 2. Korinćanima 5:1, 2). Oni uskrsavaju u duhovnim (tj. nebeskim) tijelima i žive u duhovnom (tj. nebeskom) području (1. Ivanova 3:2).

Ovdje se uskrsnuće pokušalo objasniti pomoću Pavlove usporedbe sa klijanjem sjemena neke biljke, na način da se fizičko tijelo raspada a uskrsava nebesko tijelo. Međutim ovakvo objašnjenje je samo po sebi kontradiktorno jer takva probrazba više lići na inkernaciju nego na uskrsnuće te ne odgovara onome što je Pavle s ovom usporedbom dokazivao. Naime, Pavle je u svojoj poslanici objasnio uskrsnuće ljudskog tijela po principu preobrazbe biljke u istu biljku čije je fizičko obilježje bilo sačuvano u njenom sjemenu, na način da je biljka nakon klijanja i rasta ostala prepoznatljiva po svom fizičkom obilježju kojeg je dobila prema svojoj vrsti. Budući da biljka nema dušu, Pavle je s njenim primjerom samo objašnjavao ponovni nastanak istog tijela čime je protivnicima dao razlog da prihvate vraćanje umrlog čovjeka u svom prepoznatljivom ljudskom tijelu.

Zanimljivo je da je u svom objašnjenju Zajednica postavila temelj ove rasprave o uskrsnuću na način da je kršćanskom vjerovanju u uskrsnuće tijela suprotstavila gledišta nekih filozofa kojima je bilo nemoguće zamisliti takvo uskrsnuće jer: “Kako može biti uskrsnuća (tijela) kad se tijelo raspalo i postalo prah?“ Kako bi ti odgovorio na ovo pitanje? Da li bi prihvatio tvrdnju ovih nevjernika i rekao kako je to zaista nemoguće, ali da će zato ljudi uskrsnuti kao duhovna bića kojima ne treba fizičko tijelo? Sigurno nebi tako odgovorio jer bi ispalo kako i ti ne vjeruješ u uskrsnuće tijela. To ne bi rekao ni Pavle, ali Zajednica izgleda ovakvim svojim tumačenjem stavlja Pavla upravo u tu poziciju u kojoj on zaobilazi direktan odgovor i pokušava se izvući iz ove situacije objašnjenjem o nekakvom bestjelesnom uskrsnuću u kojem materija nije potrebna. Da je Pavle na taj način mislio odgovoriti na njihovo pitanje, onda bi to donekle išlo u prilog tim nevjernicima koji su tvrdili da ljudi nakon smrti ne mogu više postojati kao fizičke osobe nego samo kao duše koje nadživljavaju smrt fizičkog tijela.

Ako je Zajednica u svom testu navela da je Pavle ovom usporedbom pokušao spriječiti utjecaj Platonove filozofije na umove vjernika koji su negirali fizičko uskrsnuće zašto bi onda Pavle govorio o bestjelesnom uskrsnuću? Time ne bi ništa postigao nego bi kršćansku vjeru poistovjetio sa onim filozofima koji nisu vjerovali u uskrsnuće tijela. Međutim, kršćani su u to vrijeme vjerovali u uskrsnuće tijela i to je ono što je tadašnjim filozofima i drugim ljudima bilo nerazumljivo i nemoguće prihvatiti. Stoga je upravo to Pavle pokušao objasniti ovom usporedbom. Stoga ću se i ja potruditi da Pavlove riječi shvatimo upravo onako kako ih je on i objasnio. Zajednica je u svom gornjem objašnjenju neki način potvrdila princip vraćanja čovjeka u svoje ljudsko tijelo jer je napisala:

“Ustvari, sjeme umire kao sjeme i postaje mladica. ”Bog mu daje tijelo“ tako što je postavio prirodne zakone koji upravljaju njegovim razvojem, pa svako sjeme dobiva oblik prema svojoj vrsti.“

Tako čovjek od krvi i mesa dobiva oblik prema svojoj vrsti. Čovjek može uskrsnuti samo u obliku čovjeka sa materijalnim tijelom, a ne u obliku nebeskog bića bez fizičkog tijela. Iako opis tog procesa potpuno odgovara uskrsnuću zemaljskog tijela koje odgovara čovjeku čije tijelo nakon uskrsnuća dobiva oblik i obilježja svoje vrste, Zajednica to zanemaruje i u nastavku mijenja smjer pa tvrdi:

“... da pomazani kršćani najprije umiru kao ljudi. Zatim ih Bog u svoje određeno vrijeme vraća u život u potpuno novim tijelima. Oni uskrsavaju u duhovnim (nebeskim) tijelima i žive u duhovnom području (kao anđeli). Je li preteško vjerovati u to? Ne, nije. Pavao navodi da su tijela životinjskih vrsta vrlo raznolika. Osim toga, on pravi razliku između nebeskih anđela i ljudi od krvi i mesa, govoreći: ”Imaju tjelesa nebeska i tjelesa zemaljska.“

Ovakva promjena smjera i smisla je očiti pokušaj da se Pavlovim riječima daje vlastito tumačenje, a ne ono izvorno. Po ovom tumačenju navodni pomazanici umiru kao ljudska vrsta ali uskrsavaju kao anđeli bez ikakvih obilježja svoje vrste. Zanimljivo je da je u gornjem tekstu naglašena razlika između nebeskih anđela i ljudi od krvi i mesa, pa ukoliko bi se ljudi preobrazili u anđele, onda bi to bilo kontradiktorno ranijoj izjavi da “svako sjeme (pa tako i čovječje) dobiva oblik prema svojoj vrsti“. Anđeo i čovjek su različite vrste živih bića s različitim tijelima koja ovise o različitim uvjetima života.  Kako se onda može tvrditi da je Pavle želio opisati potpuno drugačiji ishod uskrsnuća po kojem navodni “pomazani“ kršćani ne dobivaju fizičko tijelo nego “duhovno tijelo“. Točno je da je Pavle rekao da postoji duhovno tijelo, ali treba vidjeti što je on s tim mislio jer je u toj istoj poslanici rekao da “se služimo duhovnim riječima da objasnimo ono što je duhovno“ (1.Ko 2:13). Mnoge stvari u Bibliji imaju, ne samo fizičku nego i duhovnu dimenziju. U duhovne riječi spadaju izrazi “nebo“, “nebeski“ i “duhovno tijelo“ i sl.. Tim riječima se opisuje ono što je vezano za zemaljske stvari koje imaju duhovnu vrijednost. Tako izraz ‘duhovno tijelo’ moramo razumjeti u kontekstu u kojem je Pavle želio objasniti uskrsnuće čovjeka koji dobiva vječni život za razliku od uskrsnuća onih koji će ustati u svojim smrtnim i raspadljivim tijelima.

Zajednica pod ‘duhovnim tijelom’ podrazumijeva tijelo bez osnovnih ljudskih materijalnih obilježja – tijelo bez mesa, kosti i krvi. Takvo tijelo više nema oblik prema svojoj vrsti nego prema vrsti nebeskih bića, a to onda nikako ne odgovara Pavlovom opisu. No, da li su kršćani kojima je Pavle na ovakav način opisivao uskrsnuće ikad posadili sjeme neke biljke i da je ono izraslo u nešto nematerijalno? Očito ne. Biblija čovjeka prepoznaje prema fizičkim i duhovnim obilježjima. Čovjek koji razmišlja na duhovan način je duhovan čovjek ali to ne odbacuje misao o njegovom postojanju u tijelu. “Ako postoji tjelesno tijelo postoji i duhovno“, kaže Pavle - ali duhovno tijelo ne postoji kao zamjena za fizičko, nego je ono sastavni dio fizičkog tijela. Duhovno tijelo je duhovno obilježje fizičkog tijela kao što je duhovan čovjek duhovno obilježje ljudske osobnosti (1.Ko 2:14,15). Čovjek ne mora ići na nebo da bi bio duhovan čovjek i imao duhovno tijelo.

Izraelci su od Boga dobili hranu i piće tako što “su jeli istu duhovnu hranu i pili isto duhovno piće“ što je “predstavljalo Krista“ (1.Ko 10:4). Iako su mana i voda bili fizičke manifestacije koje su mogle udovoljiti potrebama tijela, one su su imale svoju duhovnu dimenziju jer su prouzročene Božjom intervencijom s neba kako bi dale život ljudima. Ono što silazi s neba je duhovno i daje život. Za manu je rečeno da je to “kruh s neba ili “žito nebesko“ jer je dolazilo s neba. To su također duhovne riječi kojima se objašnjava duhovna strana onoga što je materijalno. Ono što je duhovno i nebesko bilo je ujedno i fizičko. Mana je smatrana duhovnom hranom iako je imala fizičko obličje (Ps 78:24). Smisao onoga što je duhovno je da daje život fizičkom tijelu.

Da bi duhovnim riječima opisao svoju ulogu, Isus je za sebe rekao da je on “kruh života ... koji je sišao s neba“. “Jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“ (Iv 6:33, 49,51). Isusovo duhovno tijelo je dalo život njegovom fizičkom tijelu pa može dati život i cijelom svijetu jer je njegovo fizičko tijelo imalo duhovno obilježje hrane i pića o kojima ovisi naš život u tijelu. “Duh je onaj koji daje život, tijelo ne koristi ništa“ (Iv 6:63). Da bi nam duh dao život moramo imati duhovno tijelo koje se hrani duhovnom hranom. Zato Pavle pravi razliku između fizičkog tijela s kojim pravedan čovjek umire i duhovnog tijela s kojim uskrsava pa kaže:

“Tako je i s uskrsnućem mrtvih. Sije se u raspadljivosti, a uskrsava u neraspadljivosti. Sije se u sramoti, a uskrsava u slavi. Sije se u slabosti, a uskrsava u snazi. Sije se tjelesno tijelo, a uskrsava duhovno tijelo. Ako postoji tjelesno tijelo, postoji i duhovno.“ (1.Ko 15:42-44)

  • Obilježje tjelesnog tijela: raspadljivost, sramota, slabost (smrt)
  • Obilježje duhovnog tijela: neraspadljivost, slava, snaga  (život)

Ukoliko bi čovjek uskrsnuo samo s obilježjem tjelesnog (materijalnog) tijela tj. s obilježjem raspadljivog tijela i krvi, onda bi njegovo uskrsnuće u tijelu i dalje bilo vezano samo za negativna obilježja: raspadljivost, sramotu i slabost koje vodi u smrt. Samim tim bi pravednici bili izjednačeni s nepravednicima i svi bi na kraju imali isti udes koji završava smrću što bi bilo suprotno učenju o uskrsnuću. Stoga ovdje Pavle ne govori o preobrazbi iz tjelesnog materijalnog tijela u nematerijalno (nebesko) tijelo kakvo imaju nebeska bića. On govori o uskrsnuću u život svih onih koji su umrli sa zalogom života poput Isusa koji je za sada jedini uskrsnuo u duhu (1.Pe 3:18). Iako će pravednici uskrsnuti u materijalnom tijelu, to će tijelo u sebi imati sva obilježja života koja su vezana za duhovno tijelo - neraspadljivost, slavu, snagu koji obilježavaju vječni život. Samo kao takvi, iako u materijalnom tijelu, će moći baštiniti Božje neraspadljivo kraljevstvo jer će i sami biti neraspadljivi. Očito je da 'duhovno tijelo' nije isto što i nebesko tijelo. Ono je samo obilježje koje u sebi mogu imati sva razumna bića bez obzira da li žive kao ljudi u materijalnom ili kao anđeli u nematerijalnom tijelu. Izraz 'nebeski' kojeg Pavle koristi se ne odnosi na mjesto boravka nego na izvor tog života koji dolazi s neba od Boga. Npr. Izraelci su jeli 'nebesko' žito (manu) jer je ono došlo od Boga, ali je to žito bilo zemaljsko i to u materijalnoj prirodi postojanja (Ps 78:24). Tako će i svi ljudi sa neraspadljivim životom u sebi biti 'nebeski' iako će živjeti na zemlji u materijalnom tijelu te će se razlikovati od onih koji su samo zemaljski.

Duhovno tijelo ne ovisi o fizičkom, nego fizičko tijelo ovisi o duhovnom jer se ono mora hraniti sa izvora života preko stabla života. To je jedina razlika između ponovnog nastanka jedne biljke iz njenog sjemena i ponovnog stvaranja čovjeka iz njegovog “golog zrna“ u kojem su sačuvane sve njegove fizičke i duhovne karakteristike. Naime, nakon klijanja i rasta biljka ima svoje vremensko trajanje, dok čovjek nakon uskrsnuća u život dobiva mogućnost da traje u svu vječnost jer “Bog mu daje tijelo kako hoće, i svakom sjemenu svoje tijelo“. Pogledajmo kako je to Pavle objasnio:

"Ono što siješ neće oživjeti ako najprije ne umre. I kad siješ, ne siješ onakvo tijelo koje će se pojaviti, nego golo zrno (…). A Bog mu daje tijelo kakvo hoće i to svakom sjemenu njegovo tijelo (…)." (1.Ko 15:36-38)

Da li ovdje Pavle raspravlja o uskrsnuću u nebeska tijela? Ako ovim riječima pristupimo otvorenih misli i zanemarimo bilo koje tumačenje, tada ćemo vidjeti da je ovdje riječ o uskrsnuću fizičkog tijela. Što se ‘sije’ prilikom smrti i što uskrsava? Odgovor nam daje ova uspordba. Činjenica je da siješ onu vrstu biljke koju želiš požnjeti, a njen obrazac je sačuvan u njenom sjemenu. Pavle kaže da “ne siješ onakvo tijelo (pšenice ili čega drugog) koje će se pojaviti, nego golo zrno pšenice ili čega drugog. A Bog mu daje tijelo kakvo hoće...“

To znači da čovjek ne određuje kakvo će se tijelo pojaviti iz golog zrna nego to određuje Bog kroz genetski nacrt. On daje tijelo kakvo hoće jer je on naš stvoritelj, što znači da ono ne mora potpuno odgovarati onom tijelu koje je umrlo. Ono tijelo koje je umrlo je prije toga izgubilo svoju izvornu snagu i ljepotu zbog posljedica bolesti i starosti pa čak i unakaženosti, a tijelo koje uskrsava će biti oslobođeno tih negativnih utjecaja, pa je moguće da čovjek uskrsne u tijelu koje je u nekim obilježjima promjenjeno ali ipak prepoznatljivo po osnovnim crtama lica. No, izvorna genetika će odrediti izgled tijela. Mnogi su ljudi unatoč izvornoj genetici rođeni sa tjelesnim manama, dok će Bog ljude uskrsavati po izvornoj genetici bez tjelesnih mana. Isus je tu mogućnost najavio kad je rekao: “... A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene“ (Lk 12:7). To ne uključuje samo izvornu genetiku i osnovne fizičke karakteristike tijela nego i karakteristike same osobe - njegovu individualnost, osobnost i karakter. Stoga uskrsnuće tijela podrazumjeva uskrsnuće te iste osobe u novom fizičkom tijelu. Duša je cijeli duhovni i fizički život čovjeka. I jedna i druga komponenta se čuvaju u simbioličnom “golom zrnu“ koji je knjiga jednog čovjeka. Knjiga jednog čovjeka je u biti njegovo “ime“. U Bibliji “ime“ označava nečiju osobnost i karakter. Sva imena umrlih se nalaze zapisana u jednoj od knjiga. Za pravednike je rečeno da se njihova “imena nalaze zapisana na nebesima“, tj. da se nalaze “u knjizi života“ (Fil 4:3; Ot 3:5; 13:8; 17:8). Budući da će uskrsnuti i nepravednici, onda i za njih postoji knjiga suda u kojoj se upisuju njihova imena. Za one koji pripadaju toj grupi, a pogotovo one koji su zavrijedili da ih se “izbriše iz knjige živih“ se s pravom traži da “s pravednicima neka ne budu upisani“ (Ps 69:28; 2.Mo 32:33). Za razliku od onih koji su “proglašava pravednima“ i koji ne dolaze na sud, nepravedni se upisuju u knjigu osude jer će nakon uskrsnuća biti suđeni po onome što su činili pa čak – kako Isus kaže - za svaku “zlobnu riječ“ koju su izgovorili (Iv 5:24; Mt 12:36,37). To također govori kako Bog može nakon smrti iščitati svaki detalj koji ostaje zapisan u knjizi naše psihofizičke osobnosti.

Sva obilježja duha i tijela su sadržana u “golom zrnu“ koje se čuva dok ne dođe vrijeme uskrsnuća. Iako se to podrazumijeva, Pavle u svom opisu govori o tijelu u kojem će se uskrsnuli pojaviti. U vrijeme uskrsnuća to se “golo zrno“ poveže sa zemljom kako bi iz nje u točno određenom kemijskom procesu uzelo sve elemente za stvaranje tijela u kojima će uskrsnuti umrla osoba. Kao što svaka biljka uzrasta u svom obličju, tako će i svaki čovjek ustati u svom tjelesnom obličju. Prema ovakvoj usporedbi fizičko tijelo biljke i čovjeka se može raspasti i pretvoriti u prah i pepeo, ali iz “golog zrna“ se opet može stvoriti ono isto obličje prema svojoj vrsti jer je njeno fizičko obilježje ostalo sačuvano u sjemenu. To je u skladu sa tvrdnjom da “Bog daje svakom sjemenu svoje tijelo“, a ne tuđe tijelo koje ne odgovara njegovoj vrsti ili njemu samome. Pavle je očito mislio na uskrsnuće fizičkog tijela što je vidljivo iz rečenice:

"Ono što siješ neće oživjeti ako najprije ne umre." (1.Ko 15:36)

Što će to oživjeti? Odgovor se nalazi u samoj rečenici. Oživjeti će ‘ono’ što siješ, odnosno ‘ono’ tijelo koje se sije prilikom smrti, a čije je obilježje sačuvano u golom zrnu. Koje se tijelo sije prilikom smrti – fizičko ili nebesko? Pavle na to pitanje odgovara kad u nastavku kaže da se

"sije se tjelesno tijelo…"  (1.Ko 15:44)



'ono što siješ' (st.36) je 'tjelesno tijelo' (st. 44)

"[Tjelesno tijelo] koje siješ neće oživjeti ako najprije ne umre" (1.Ko 15:36)


 Pitanje: Što se sije prilikom smrti?

Odgovor: Tjelesno tijelo.

Pitanje: Što će oživjeti ako umre?

Odgovor: Ono što se sije - tjelesno tijelo.


Prema tome, oživjeti će ‘ono’ što je posijano, a posijano je ‘tjelesno tijelo’. Ono će oživjeti u skladu sa principom: što siješ to i ženješ. Tjelesno tijelo je svoj obrazac postojanja kao ljudskog materijalnog bića sačuvalo u genetskom sjemenu. 

Pavle ovdje jasno govori o uskrsnuću tjelesnog tijela, tj. tijela od krvi i mesa jer je upravo ‘ono’ kao takvo posijano svojom smrću čekajući ponovno stvaranje (Ri 8:11). Ono ne može oživjeti ako nije umrlo. To je ono što je Pavle rekao i ne možemo to drugačije tumačiti. Kad bi htjeli izvan ovog konteksta tumačiti Pavlove riječi i tvrditi kako neće uskrsnuti fizičko tijelo, onda bi ih morali korigirati na način da ne obraćamo pažnju onome što govore pojedine riječi nego ih jednostavno izbacimo iz teksta kao nevažne. U tom slučaju bi nam Pavlove riječi zvučale ovako:

"Ono što siješ (a to je fizičko tijelo) neće oživjeti (...) "

... Ono što slijedi nakon ove izjave je prilikom krivog tumačenja izbačeno iz teksta i konteksta Pavlovih riječi kako bi se tvrdilo da fizičko tijelo neće oživjeti. Tako se može lakše ubaciti ideja da će neki ljudi uskrsnuti u duhovnom tj. nevidljivom nebeskom tijelu. Međutim prema onome što je Pavle mislio pod izrazom 'duhovno tijelo' nije nebesko nego ono tijelo koje ima sve odlike fizičkog tijela, ali sa jasnom razlikom između onog fizičkog tijela kojeg se sije u raspadljivosti, sramoti i slabosti i onog fizičkog tijela kojemu će to duhovno tijelo omogućiti da živi u neraspadljivost, slavi i  u snazi. Za nas je stoga važan kontekst koji kaže:

"Ono što siješ (a to je fizičko tijelo) neće oživjeti ako najprije ne umre."

... što znači da će fizičko tijelo oživjeti ako umre, a da bi oživjelo mora postojati obrazac fizičkog tijela. To je ono o čemu Pavle govori. On uopće ne tumači uskrsnuće kao preobrazbu iz fizičkog stanja u nematerijalno tijelo nego govori o postojanju duhovnog tijela koje je osnovica za postojanje i oživljavanje fizičkog tijela u vječni život. To nije u kontradiktornosti sa izjavom:

"Sije se tjelesno [raspadljivo] tijelo, a uskrsava duhovno [neraspadljivo] tijelo. Ako postoji tjelesno [raspadljivo] tijelo, postoji i duhovno [neraspadljivo]." (1.Ko 15:44)

Ako ne bi postojalo duhovno tijelo kojeg oživljava duh, onda ne bi postojala mogućnost uskrsnuća u život vječni. Kad u ovaj kontekst ubacimo izjavu: “ne siješ tijelo koje će biti, nego golo zrno“, onda dobivamo pravu sliku o uskrsnuću. Naime, prilikom smrti čovjek ne sije ono tijelo koje će nastati prilkom uskrsnuća jer on ne može sam sebi podariti neraspadljivo tijelo. Ključ svega je  postojanje ‘golog zrna’ koje je sačuvalo sliku čovječjeg tijela. Kad Pavle kaže da se ‘sije golo zrno’ a kasnije nadodaje da se ‘sije tjelesno tijelo’, onda je jasno da se genetska slika tjelesnog tijela nalazi u tom zrnu. Ono prilikom ponovnog stvaranja oživljava, a da bi to tijelo bilo u stanju neraspadljivosti onda tom prilikom mora doći do uskrsnuća duhovnog tijela koje u sebi nosi snagu vječnog života.

Usporedbom uskrsnuća sa 'sijanjem' i tijela sa 'golim zrnom' se želi samo objasniti mogućnost dobivanja ljudskog tijela koje ne mora imati one iste komponente koje su nestale raspadanjem tijela nakon smrti. Za čovjeka je važno znati da ljudi mogu opet živjeti u fizičkom tijelu iako se ono nakon njihove smrti raspalo. To podrazumjeva da će u tom uskrsnulom tijelu oživjeti i ona osoba ili duša koja je umrla, pa samim tim Pavle govori da u slučaju umrlih ljudi postoji simbolično 'sjeme' u kojem je sadržan obrazac fizičkog tijela u simbiozi sa dušom koja spava i miruje do trenutka uskrsnuća. Tako svi ljudi koji umiru, fizički nestaju, ali njihov cjelokupni život prelazi u stanje smrtnog sna i mirovanja poput hibernacije. U tom je stanju nestalo "ljubavi njihove i mržnje njihove i ljubomore njihove". Više "nema rada ni razmišljanja ni znanja ni mudrosti" u prahu zemaljskome. Kad se ljudi vraćaju u prah, "spomen na njih se zaboravio" jer više nemaju "udjela ni u čem što će se činiti pod suncem" (Pr 9:5,6,10).

Što je to ‘opći grob’? Iako grob predstavlja doslovno mjesto u zemlji gdje se polažu mrtva tijela, ovdje je riječ o simboličnom opisu gdje se pojmom ‘opći grob’ (hades ili šeol) opisuje zajedničko mjesto mrtvih. Tom općem grobu pristup ima samo Krist koji ‘ima ključeve od smrti i hada’ (Ot 1:18). ‘Smrt’ je sinonim za spavanje ili neaktivnost čovjeka kao cjelokupne osobe. ‘Had’ je sinonim za mjesto u kojem se nalaze mrtve duše (gola zrna) dok se u doslovni ‘grob’ polažu ljudske tijela (Dj 2:27,29,31; Ot 6:8).

Kad ljudska duša umre ‘had’ otvara vrata i pohranjuje ljudske duše čija tijela odlaze u prah. Isus će pristupiti ‘hadu’ i tako svojim ‘ključem’ otvoriti mogućnost da se umrle ‘duše’ nađu u svojim novostvorenim ljudskim tijelima, time što će ih kao stanare vratiti u novu zemaljsku kuću u kojoj će ponovno prebivati njihova duša koja je u općem grobu spavala smrtnim snom (2.Ko 5:1-4; Ot 20:13,14). Zatim će Isus iz tog smrtnog sna probudi ljude u svom fizičkom tijelu kao što je probuđen Adam.

Opći grob čovječanstva možemo usporediti sa super-računalom u kojeg se pohranjuju svi podaci o svakom čovjeku koji je živio na zemlji. U tom slučaju možemo zamisliti milijune kompjutera širom svijeta koji nakon određenog vremena prestaju raditi i ne daju nikakve znakove života. Svaki kompjuter u sebi ima pohranjene programe i podatke koji ga čine jedinstvenim. No oni su nedostupni jer je napajanje prekinuto a mozak mrtav, te više ne mogu služiti za bilo kakvu radnju. Mnogi jednostavno bacaju takve kompjutere koji više ničemu ne služe. Po zakonu takvi se kompjuteri odlažu na mjesta gdje se čuva sav elektronički otpad. Njima ima pristup proizvođač u čijim je rukama moć da sve te kompjutere ponovno oživi i osposobi za rad.

U ovom slučaju to je čovjek kojeg serviser nakon njegove smrti želi popraviti i ponovno vratiti u život. Budući da su kompjuteri stari, potrošeni ili oštećeni oni se recikliraju. No prije toga se iz njih vadi softverski program koji čini osobnost svakog pojedinog kompjutera. Njega se nosi u strogo čuvani centar gdje se ubacuje u super-računalo u kojem se pohranjuje i čuva pod njegovim imenom ili lozinkom. U super-računalu se tako mogu sačuvati milijuni softverskih programa i to pod njihovim jedinstvanim imenom. U svakom softveru su sačuvani podaci o samom kompjuteru, a također je memorirana i svaka informacija koja je prošla kroz njegov ‘um’. To je podloga koja može poslužiti proizvođaču da vrati u život svaki pojedini kompjuter sa njegovom osobnošću. U proizvodnim halama se izrađuju dijelovi hardvera koji se spajaju u jednu cjelinu. U super-računalu se pod svojom lozinkom doziva točno određeni softverski program koji se snima i ugrađuje na disk. Disk se zatim postavlja u kompjuter. Nakon toga kompjuter je još uvijek mrtav. Da bi oživio u njega se postavlja baterija koja ima mogućnost da se stalno puni. Onog trenutka kad se upali i aktivira kompjuter ponovno postaje onaj koji je po svojoj osobnosti ostao isti jer se u njemu nalazi upravo onaj softver koji je bio sačuvan i prebačen u novo hardversko tijelo.

Jehova tako može sačuvati ono što je neuništivo, a to je ljudska ‘duša’ (Mt 10:28). Biblija pokazuje da Bog svaku umrlu osobu, bez obzira gdje bila pokopana, ‘pribraja k rodu svom’, što znači da su u općem grobu čovječanstva sve umrle duše grupirane po obiteljima, plemenima i narodima (5.Mo 32:50, bi2-C). Zato možemo s punim povjerenjem očekivati uskrsnuće ‘svih naroda’ i to po određenom redu i redoslijedu (Mt 25:32).

Ljudsko se fizičko tijelo nakon smrti pretvara u prah dok se njegovo ‘sjeme’ pohranjuje i čuva do vremena klijanja, odnosno uskrsnuća. Ovo ‘sjeme’ je nešto poput ‘genoma’ koji se u jednom neraspadljivom stanju nalazi u ‘općem grobu’. Ljudsko ‘sjeme’ u sebi sadrži građevinski nacrt pomoću kojeg se može pristupiti stvaranju novog čovjeka. Taj nacrt Bog može prije toga izmijeniti i poboljšati, bez da izmjeni osnovne crte lica po kojem se svaki čovjek razlikuje od drugih ljudi. No u sjemenu su sačuvana i sva obilježjima nečije osobnosti. Ona će ostati nepromijenjena. Tako, kad čovjek i umre, ono što ostaje je neraspadljivo ‘sjeme’ koje se nalazi kod Boga i koji će to ‘sjeme’ u svoje vrijeme simbolično probuditi kako bi došlo do uskrsnuća iste osobe. To će biti potpuno nova tijela, ali sa svim obilježjima nečije osobnosti. Jehova Bog će "svakom sjemenu dati njegovo (a ne drugo) tijelo" (1.Ko 15:38). To znači da će ljudi dobiti svoja zemaljska tijela a ne nebeska.

Ako bi netko dobio ‘nebesko tijelo’ onda bi dobio drugo i drugačije tijelo, pa se ne bi moglo govoriti o ‘njegovom tijelu’. U ovom kontekstu Pavle između ostalog kaže:

"…Nije svako tijelo isto tijelo: drugačije je tijelo čovječje, a drugačije tijelo stoke, (…) ptičje, (…) riblje…" (1.Ko 15:39)

On ovdje pravi razliku između tijela čovjeka i tijela drugih zemaljskih stvorenja. Pavle tu razliku ne spominje kako bi prikazao kako postoji mogućnost prijelaza iz jedne vrste u drugu. Čovjek prilikom uskrsnuća neće dobiti drugo tijelo, odnosno tijelo nižih ili viših životnih vrsta. Nakon toga Pavle pravi još jednu razliku pa kaže:

"…i ima nebeskih tijela i zemaljskih tijela…" (1.Ko 15:40)

U kontekstu ove izjave Pavle ponovno ne koristi ovu razliku da bi kazao kako će prilikom uskrsnuća neki kršćani uskrsnuti u tijelu koje nije zemaljsko nego nebesko. Suprotno tome, on u nastavku kaže da je razlika moguća samo unutar svake pojedine vrste. Ta razlika je vidljiva svagdje pa i u materijalnom svemiru u kojem se sunce, mjesec i zvijezde ‘razlikuju po slavi’ (1.Ko 15:41). Mjesec ili bilo koji drugi planet nikad neće postati sunce ili neka zvijezda. U tom se smislu i nebeska razumna bića ‘razlikuju po slavi’ ali samo unutar svoje vrste, a slično možemo očekivati i na zemlji za vrijeme Božjeg kraljevstva gdje će se pojedini ljudi razlikovati od drugih po ‘slavi’ koju im je Jehova namijenio (vidi 1.Lje 29:12; Ri 2:10; 3:23; 1.Ko 11:7; 1Pe 1:24). Razlika će biti u tome što će neki ljudi uskrsnuti u slavi vječnog života, a drugi u raspadljivosti. Zato nije potrebno da neki ljudi dobiju nebesko tijelo kako bi se razlikovali po slavi od drugih ljudi. Kao što na nevidljivim nebesima postoji teokratska hijerarhija, tako će biti i na zemlji gdje će biti formirano ‘novo nebo i nova zemlja’. Stoga moramo praviti razliku između nebeskog i zemaljskog teokratskog uređenja jer je "drugačija slava nebeskih, a drugačija slava zemaljskih" (1.Ko 15:40).

Ljudi su zemaljska bića i mogu samo očekivati zemaljsku slavu. Pravedni ljudi će dobiti ‘svoja’ zemaljska tijela koja će biti zaštićena od starenja jer će se nalaziti pod utjecajem neraspadljivog duhovnog tijela. To se odnosi na sve koji će imati ‘bolje uskrsnuće’. Bolje uskrsnuće je ujedno ‘uskrsnuće pravednih’ (Lk 14:14). Pravednici će tako uči u Božje kraljevstvo prije nepravednih. Prije njih će okusiti dar vječnog života i neraspadljivost. Nepravednici će to doživjeti samo ako se za vrijeme Kristove vladavine pokaju i obrate Bogu koji daje život preko Krista. Tek na kraju tog razdoblja će takvi dobiti spasenje i vječni život (1.Pe 4:18). Zato je Isus rekao svećeničkim glavarima svoga doba da ‘poreznici i bludnice idu ispred njih u Božje kraljevstvo’ (vidi Mt 21:23,31). To znači da će svi nepravedni uskrsnuti, pa čak i oni židovski religiozni vođe i njihovi sljedbenici koji zaslužuju osudu ‘gehene’. Očito tu osudu ne mogu izbjeći nakon što ih se probudi iz smrti. Tek nakon što se oslobode krivice za svoj grijeh, nepravednici će moći uživat život kakvog će prije njih na dar dobiti pravednici. U tom smislu će se razlikovati uskrsnuće pravednih od uskrsnuća nepravednih. Nepravedni će uskrsnuti ali neće odmah dobiti vječni život, te će njihova tijela i dalje biti u ropstvu raspadljivosti i smrti (Mt 23:15,33; Iv 5:24,29). To će vjerojatno značiti da će biti svjesni svoje smrtnosti i ograničenog vremena života koje im je dano kao druga prilika.

U slijedećem razmatranju ćemo vidjeti kako ‘duhovno tijelo’ može sačuvati naše tjelesne stanice od procesa raspadljivosti.