Article Index

Temelj nade u uskrsnuće

Naš je Gospodin Isus Krist položio temelj za nadu u uskrsnuće, a apostol Pavle nam je dao dosta informacija o tome. Mi ćemo ih u ovom razmatranju uzeti u obzir kako bi ispravili neka tumačenja koja se u nekim pojedinostima ne podudaraju s onim što Biblija govori o tome. Naime, prvo treba vidjeti da li su Isus i Pavle govorili o uskrsnuću na nebo ili o zemaljskom uskrsnuću, tj. uskrsnuću tijela. Kad god čitamo Isusove izjave o uskrsnuću, one u sebi nose misao o uskrsnuću tijela što je bilo u skladu s hebrejskim spisima i židovskom vjerovanju. O tome čitamo:

“Pravo je kršćanstvo započelo s Isusom Kristom. Miguel de Unamuno, (...), napisao je u vezi s Isusom: ”Umjesto da vjeruje u besmrtnost duše, prema [grčkom] platonskom običaju, Isus je vjerovao u uskrsnuće tijela, prema židovskom običaju.“ (Stražarska kula, 1.4.1999. str.13. st.20)

Stoga sam izraz ‘uskrsnuće’ u sebi nosi misao o oživljavanju ljudi s njihovim fizičkim tijelima. Da je s kršćanskom erom nastupilo vjerovanje u jednu drugu i drugačiju vrstu uskrsnuća, onda bi se u kršćanskim spisima uz pojam ‘uskrsnuće’ morao nalaziti i sukladan izraz (pridjev) koji bi trebao opisati tu vrstu uskrsnuća kako se ne bi dešavalo da se govori o jednom a misli na drugo uskrsnuće, odnosno, trebali bi postojati izrazi koji bi razlučiti dvije vrste uskrsnuća – zemaljsko i nebesko. No takvih izraza nema pa ostaje ono vjerovanje o uskrsnuću tijela koje je od početka bilo prisutno među Božjim narodom s tim što su pravednici mogli očekivati bolje uskrsnuće od nepravednih.

Isus je rekao jednom čovjeku: "Uzvratit će ti se o uskrsnuću pravednih" (Lk 14:14). Isus ovdje nije koristio izraz koji bi upućivao na nebesko uskrsnuće. Da je na to mislio onda je trebao upoznati svoje učenike da će svi oni odreda umrijeti i onda uskrsnuti o uskrsnuću pravednih, ali ne na zemlji kao što su to očekivali pravednici prije njih, nego na nebu. Isus je mogao s pravom sve vjerne ljude pa tako i ovog čovjeka već vidjeti u svom kraljevstvu, ali ih nije mogao vidjeti na nebu. U svim njegovim izjavama možemo zapaziti da je on te vjerne ljude vidio među svim pravednicima koji će dobiti vječni život na zemlji. Zato možemo slobodno reći da Isus ovom čovjeku nije ponudio mogućnost života na nebu, već na zemlji. Osim toga, kad je Isus rekao gornje riječi onda ovaj čovjek nije pomislio da je kraljevstvo toliko vremenski daleko da će morati umrijeti i onda uskrsnuti, jer se Isus nije izrazio na taj način. On je tom čovjeku rekao da kad budu uskrsavali pravednici tada će i on dobiti vječni život kao dar od Boga. Nije mu rekao da će morati najprije ostarjeti i umrijeti kako bi jednog dana uskrsnuo. Čak ni Isus tada nije znao kada će Bog uspostaviti kraljevstvo na zemlji niti je ljudima spominjao vremenski okvir (Mt 24:36). No, znao je da će uskrsnuće pravednih uslijediti odmah nakon što dođe kraj ovom svijetu, a po njegovim riječima to je moglo biti čak unutar njihovog naraštaja. Kad govori 'o uskrsnuću pravednih' Isus spominje vrijeme kada će i živi vjernici dobiti nagradu vječnog života. Tada će u to vrijeme "o uskrsnuću pravednih" i ovom čovjeku (ukoliko bude tada još na životu) biti uzvraćeno jer je svoju vjeru položio u Boga koji će mu dati vječni život na zemlji. To isto je važilo i za sve koji su tada povjerovali u Krista, pa nikako ne stoji gledište Watchtowera da je Isus mislio na nebesko uskrsnuće (koje se po njima odigralo 1918-te, odnosno prije kraja ovog svijeta) jer se to nije slagalo sa očekivanjima i nadama onih kojima je govorio o uskrsnuću. Isus nikad nije govorio jedno a mislio na nešto sasvim drugo. 

Nade i očekivanja tadašnjih Isusovih sljedbenika su bile u skladu s onim što je on u to vrijeme propovijedao svim ljudima kojima je govorio: "Sretni su oni krotki, jer će naslijediti zemlju" (Mt 5:5). Isus je jednom drugom prilikom rekao:

"A volja onoga koji me je poslao jest da ne izgubim nikoga od onih koje mi je dao, nego da ih uskrsnem u posljednji dan (…), da svatko tko vidi Sina i vjeruje u njega ima vječni život i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan." (Iv 6:39,40)

Da si slušao Isusa u ono vrijeme možda bi pomislio da će svatko tko vjeruje u njega uskrsnuti, a da bi uskrsnuo onda bi morao prije toga umrijeti. No, da li riječ 'svatko' znači da će svaki pravednik moći dobiti vječni život jedino ako fizički umre? Apostol Pavle je tvrdio da neće svi umrijeti, pa ove Isusove riječi o uskrsnuću trebamo gledati u jednom drugom smislu (1.Ko 15:51). Naime pojam 'uskrsnuti' se ovdje odnosi na podizanje iz smrtnog stanja u besmrtno. Do tada smo svi mi mrtvaci odnosno smrtnici. Vjerom možemo steći zalog vječnog života i čekati vrijeme uskrsnuća, odnosno vrijeme preobrazbe kada će mrtvi i živi 'uskrsnuti' u život, odnosno dobiti vječni život na dar. Isus je tada sve ljude koje mu je Bog dao smatrao budućim nasljednicima Kraljevstva koji će uskrsnuti u ‘posljednji dan’ i dobiti ‘vječni život’ na zemlji. Prema tome, pojam ‘uskrsnuće’ se ovdje koristi u smislu dobivanja ‘vječnog života’, tj. podizanja iz smrtnog u besmrtno stanj koje se povezuje s ‘uskrsnućem života’ (Iv 5:29a). Isus je ovom prilikom prvenstveno mislio na ljude svog vremena pa je logično zaključiti da se obraćao ljudima koji će zbog svoje vjere u njega zaista živjeti vječno na rajskoj zemlji. Oni koji su tada vidjeli Sina Božjeg i pokazali vjeru u njega mogli su se nadati da će, ukoliko umru,  uskrsnuti u ‘posljednji dan’ i dobiti ‘vječni život’ ovdje na zemlji, a ne na nebu. Taj ‘posljednji dan’ je poznat kao sabatni dan koje obuhvaća Kristovo vrijeme vladanja nad zemljom i ljudima u periodu od tisuću godina.

Zanimljivo je da je Isus rekao da će ‘svatko’ tko vjeruje u njega biti uskrsnut u ‘posljednji dan’. Pavle je također rekao: "Jer Krist je svršetak Zakona, da bi svatko (a ne samo Židovi) tko vjeruje stekao pravednost (…) Jer ‘svatko tko prizove ime Jehovino, bit će spašen’" (Ri 10:4,12,13). Ponovno vidimo da se ne govori o pravednicima kao nekoj maloj odvojenoj i brojčano određenoj grupi vjernika nego se govori o ‘svakome’ tko pokazuje vjeru u Isusa. Svatko tko pokazuje vjeru u Isusa može steći pravednost i dobiti vječni život. Isus je za takve rekao da će dobiti život o uskrsnuću pravednih u ‘posljednji dan’. On tada nije napravio razliku između dvije vrste uskrsnuća pravednika, odnosno tim ljudima nije govorio da će neki među njima, ukoliko umru poslije njega, uskrsnuti u nebeski život, dok će drugi koji umru prije njega uskrsnuti za život na zemlji. Zašto onda 'Watchtower' tvrdi da je Isus na to mislio ako o tome nikad nije govorio?

Isus je tvrdio da postoje samo dvije vrste uskrsnuća te je naglasio da će oni koji vjeruju u njega dobiti vječni život, što očito neće biti slučaj s nepravednicima čije će ‘uskrsnuće’ biti povezano s ‘osudom’, a ne s vječnim životom (Iv 5:29b; 6:47). Mnogi od tih nepravednih nisu željeli služiti Isusu. Oni će uskrsnuti u ‘posljednji dan’ kako bi ih se osudilo. Za njih je Isus rekao:

"Tko odbacuje mene i ne prima ono što ja kažem, ima suca svojega. Riječ koju sam govorio - ona će mu suditi u posljednji dan." (Iv 12:47,48)

Prema tome, Isus svojim slušateljima nikad nije govorio o različitim vrstama uskrsnuća pravednika, nego je samo govorio o razlici koja će postojati između uskrsnuća pravednih i uskrsnuća nepravednih. I jedni i drugi trebaju ‘uskrsnuti’ u ‘posljednji dan’, ali neće imati isto uskrsnuće.

Svi koji su tada slušali Isusove propovijedi, dobili su spoznaju o sveopćem uskrsnuću na zemlji. On im nikad nije govorio da će neki ljudi uskrsnuti na nebo. Čak nije ni dao naslutiti da postoji takva mogućnost. Upravo suprotno. Čak je i apostolima rekao: "ali kao što sam Židovima rekao: ‘Onamo kamo ja idem, vi ne možete doći’, sada to kažem i vama" (Iv 8:21; 13:35). Samo je Isus trebao nakon uskrsnuća otići na nebo i to samo privremeno. Svima je pružao nadu o uskrsnuću koje će se odvijati na zemlji u posljednji dan. U ušima svih slušalaca su često odzvanjale Isusove riječi:

"…jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas njegov i izići…" (Iv 5:28,29)

Na osnovu te izjave je Marta, Isusova učenica dodatno učvrstila svoju vjeru i nadu u sveopće uskrsnuće na zemlji, a ne na nebu. Kad joj je nakon smrti njenog brata Lazara Isus rekao: "Tvoj će brat ustati." ona je rekla: "Znam da će ustati o uskrsnuću u posljednji dan" (Iv 11:23,24). Isus je tada uskrsnuo Lazara pokazujući da je on gospodar od tog ‘posljednjeg dana’ nazvanog ’sabat’ u kojem će on (preko nebeskih anđela) uskrsavati sve ljude, pravedne i nepravedne (Mt 12:8). U Stražarskoj kuli od 15.10.2000. na str. 20. stoji slijedeći navod:

“Kroz čitavu Bibliju lojalnost Bogu i nada u vječni život nerazdvojno su povezane kao bitni dijelovi vjere u Boga koju gaji kršćanin (He 11:6).  [U Ivanu 17:3] Isus je povezao poznavanje Boga i njegovih nauma s nagradom koju to donosi (…) Znao je da Jehova želi da njegovi sluge gaje nadu u vječni život na rajskoj Zemlji kako bi im pomogao da lakše izlaze na kraj s raznim kušnjama u ovom svijetu…“

Možemo slobodno nadodati da su nada u uskrsnuće tijela i nada u vječni život na zemlji nerazdvojno povezane kao bitni dijelovi vjere u Boga. Isus je u svojim propovijedima to uvijek povezivao. Dobra vijest se nije promijenila nakon Isusove smrti tako da apostoli u vezi uskrsnuća i vječnog života nisu propovijedali ništa novo. Znali su da je Isus uskrsnuo u tijelu i tu su činjenicu uzimali u obzir. Pavle je napisao:

“Ali činjenica je da je Krist uskrsnuo od mrtvih, on je prvina onih (ljudi) koji su umrli. Jer budući da je smrt došla po čovjeku, i uskrsnuće mrtvih dolazi po čovjeku. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti.“ (1.Ko 15:20-22)

Isus je prvina ili prvi čovjek koji je umro u smrtnom i raspadljivom tijelu i uskrsnuo u besmrtnom i neraspadljivom. To možemo razabrati iz onoga što je rekao o svom tijelu prije nego je umro. Naime, rekao je: “Razrušite ovaj hram i ja ću ga za tri dana podignuti.“ Apostol Ivan je objasnio: “hram o kojem je govorio bilo je njegovo tijelo” (Iv 2:19,21). To jasno govori da je Isus uskrsnuo u svom fizičkom tijelu. Ono je smrću 'razrušeno', a uskrsnućem 'podignuto'. Budući da je Isusovo uskrsnuće bilo upravo ono uskrsnuće u život kojem su se nadali svi Božji sluge, onda su apostoli “na Isusovu primjeru objavljivali uskrsnuće od mrtvih“ (Dj 4:2). 

Apostoli nisu imali potrebu da Isusove učenike uvjeravaju u to da neće živjeti na zemlji, jer je i Isus uskrsnuo u tijelu ovdje na zemlji. To što je Isus uzašao na nebo je sasvim jedna druga situacija koja je vezana samo za Isusa. On je tada otišao na nebo ali će opet doći na zemlju kako bi Bog preko njega ispunio sva svoja obećanja. U Bibliji nema niti jedne riječi o uskrsnuću koje će se odvijati na nebu nego na zemlji, pa samim tim nigdje nema naznake o ustajanju u nebeskim tijelima nego samo u zemaljskim. Zato apostoli nikome nisu ni govorili o nebeskom uskrsnuću. Apostol Pavle je često propovijedao o ‘uskrsnuću tijela’ koje će se odvijati na zemlji, u što su vjerovali mnogi Židovi. Zbog toga je čak došao pred sud kojemu je izjavio: "Sudi mi se zbog nade u uskrsnuće mrtvih". Kasnije je istakao jednu činjenicu: "I imam nadu, koju imaju i oni (Židovi), da će Bog  uskrsnuti i pravedne i nepravedne" (Dj 23:6; 24:15).

Pavle je tom prilikom istaknuo da gaji ‘istu nadu’ kakvu su gajili i njegovi židovski protivnici, a to je očito nada u zemaljsko uskrsnuće. Na ovu njegovu izjavu nije nitko od njegovih protivnika ustao i rekao da Pavle propovijeda i neku drugu nadu jer nitko od njih nije čuo da on govori kako će Bog neke uskrsnuti na nebo, a ne na zemlji. Očito je da on to nikad nije propovijedao pa se nisu mogli suprotstaviti njegovoj izjavi koju je tom prilikom izrekao. On je govorio da ima nadu da će biti ‘uskrsnuće pravednih i nepravednih’ pa je stoga sasvim jasno da je tada propovijedao i govorio o zemaljskom uskrsnuću jer nitko nije mogao zamisliti nepravednike na nebu. Prema tome, i Židovi i kršćani su gajili nadu u jednu vrstu uskrsnuća koja će se odvijati na zemlji. Povijest ranog kršćanstva ne sadrži nikakve naznake da su se Židovi izrugivali ili protivili nekoj novoj nauci - uskrsnuću u nebeski život. Oni koji su ‘ispravno gledali na vječni život’ su tako svoju vjeru temeljili na uskrsnuću tijela koje će se na zemlji odvijati u ‘posljednji dan’ (Dj 13:48). Nije bilo potrebno da kršćani objavljuju tadašnjim Židovima nešto novo u vezi uskrsnuća. To nije činio ni Pavle. Zato, kad u njegovim poslanicama čitamo neke misli o ‘smrti’ i ‘uskrsnuću’, trebamo vidjeti što je time želio reći. Ne bi smjeli njegove riječi odmah doslovno shvaćati, jer on često svojim riječima daje simbolično značenje zbog kojih je bilo poznato da u njegovim pismima "ima teško razumljivih misli" (2.Pe 3:16). Zanimljivo je da prvi crkveni oci, koji su živjeli nakon smrti apostola, nisu u svojim teološkim raspravama govorili o odlasku na nebo, niti su se oko toga sporili, vjerojatno zato što ni apostoli nisu zagovarali tu tezu. Na primjer Tacijan je postao kršćanin u drugom stoljeću. On je baš kao i Isus i apostol Pavle govorio o ‘uskrsnuću tijela’ koje će se odvijati na zemlji, a ne na nebu. Napisao je:

"Vjerujem da će doći do uskrsnuća tijela nakon što svemu dođe kraj." (Stražarska kula 15.05.03. str.29)

On bi očito gajio nadu u nebesko uskrsnuće i odlazak na nebo da su Isusovi apostoli i tadašnji kršćani u to vjerovali. Vjerovanje u nebesko uskrsnuće nije zastupljeno ni kod mnogih drugih kršćanskih pisaca iz tog ranog razdoblja kršćanske skupštine. Bilo bi apsurdno misliti da je Isus trebao spasiti ljude od njihovog tijela nudeći im nebesko tijelo kao alternativu. O potrebi da se cijeli čovjek spašava po vjeri u Isusa Tertulijan je napisao:

“Isto tako, čovjek se prepoznaje i definira kao jedinstvo duše i tijela, te čitav čovjek griješi, pa tako u vječnom životu trebaju sudjelovati i biti obnovljeni ne samo duša, već s punim pravom i tijelo. Kako bi bilo Boga nedostojno spasiti samo pola čovjeka!”.

Prvi kršćani su objavljivali uskrsnuće cjelovitog čovjeka i to uspoređivali sa Isusovim uskrsnućem. Tako je jedan od suvremenika apostola, sam Ignacije Antiohijski napisao:

“Budite gluhi kad vam netko govori nešto što je izvan Isusa Krista, onoga koji je iz roda Davidova, onoga koji je iz Marije, koji se odistinski rodio, jeo i pio, odista bio progonjen pod Poncijem Pilatom, odistinski bio razapet na križ i umro, pred licem nebesnika i zemnika i podzemnika; koji je također odistinski bio uskrišen od mrtvih, jer ga je uskrisio Otac Njegov, koji će po sličnosti uskrisiti tako i nas koji njemu vjerujemo, Otac njegov, u Kristu Isusu, izvan kojega nemamo istinskog življenja.“ (Tral. 9, 1-2)

Klementova poslanica Korinčanima također navodi:

"Promotrimo, predragi, kako nam Gospodin neprestano pokazuje uskrsnuće (tijela) što će se u budućnosti dogoditi. Izveo je i prvinu uskrsnuća kada je uskrisio Gospodina Isusa Krista od mrtvih." (24:1)

Možemo reći da prvi kršćani nisu vjerovali da će poslije smrti uskrsnuti i živjeti u nebeskim tijelima, već su poput Židova vjerovali u uskrsnuće zemaljskog tijela. No kasnije su pod utjecajem grčke filozofije među kršćanima nastale teze o besmrtnosti ljudske duše i o njihovom zaposjedanju neba prije nego nastupi uskrsnuće tijela. Neki kršćanski pravci - kao što su Jehovini svjedoci, Istraživači Biblije, Adventisti i dr. koji su odbacili besmrtnost duše su počeli vjerovati u nebesko uskrsnuće kojega će zavrijediti samo izabrani dok će svi drugi uskrsnuti na zemlji. Takva različita tumačenja su lako prihvaćena jer su Kršćanski grčki spisi u sebi sadržavali neke izjave i zapise koje je moguće protumačiti u kontekstu drugačijih i pogrešnih vjerovanja. Biblija naime slikovitim jezikom opisuje neka duhovna stanja čovjeka koja se mogu usporediti sa simboličnim životom, smrću i uskrsnućem, a ne sa doslovnim događajima. Također postoji način izražavanja koji se danas ne koristi a može se iskoristi za potpuno drugačija gledišta. Ako se kod tih riječi ne koristi razboritost onda je moguće da neka pogrešna nauka zasjeni pravu istinu.