Article Index

Simbolično uskrsnuće

Uskrsnuće se često spominje u simboličnom smislu kako bi se opisalo nečije prelaženje iz duhovne smrti u vječni život kojeg se dobiva kao zalog duha. Tako Pavle piše:

"Budući da smo umrli grijehu, kako da i dalje živimo u njemu? Ili zar ne znate da smo svi mi koji smo kršteni u Krista Isusa, kršteni u njegovu smrt? Dakle, s njim smo pokopani svojim krštenjem u njegovu smrt, kako bismo, kao što je Krist uskrsnut iz mrtvih Očevom slavnom moći, i mi isto tako (uskrsnuli i) živjeli novim životom. Jer ako smo ujedinjeni s njim u smrti sličnoj njegovoj, bit ćemo ujedinjeni s njim i u uskrsnuću sličnom njegovom, znajući da je naša stara osobnost zajedno s njim pribijena na stup, kako bi naše grešno tijelo izgubilo vlast nad nama (…) A ako smo umrli s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njim." (Ri 6:2-8)

Na što Pavle misli kada kaže da će kršćani biti ‘ujedinjeni’ s Kristom u ‘uskrsnuću slično njegovom’? Da li to znači da će neki uskrsnuti u nebeski život? Na prvi pogled bi pomislili da Pavle govori o doslovnom uskrsnuću koje će se odvijati u vrijeme Isusove prisutnosti. No nije tako. Pavle govori o simboličnoj smrti i simboličnom uskrsnuću. On želi kršćanima svog vremena pomoći da svoju vjeru grade na Kristu tako da shvate u kom su smislu povezani s njim.

Netko tko ne ide u dubinu teksta može doći do krivog zaključka misleći da Pavle u gornjem tekstu govori o uskrsnuću kojeg kršćani trebaju očekivati tek u kraljevstvu. Tako rečenica glasi:

"Jer ako smo (sada) ujedinjeni s njim u smrti sličnoj njegovoj, biti ćemo ujedinjeni s njim i u uskrsnuću sličnom njegovom".

Ove riječi imaju doslovno i simbolično značenje. Kad gledamo simboličan način izražavanja onda vidimo da Pavle ovdje želi ukazati na nešto što bi trebalo uslijediti nakon smrti putem krštenja, a to je uskrsnuće slično Kristovom. Isus je uskrsnuo treći dan, a kršćani bi nakon što su svojim krštenjem ‘pokopani’ trebali ‘uskrsnuti’ kako bi ‘živjeli novim životom’. Umjesto da ‘žive novim životom’, neki su kršćani postali duhovno mrtvi zbog ‘življenja u grijehu’. Pavle se obraća upravo takvim kršćanima koji su doživjeli simbolično ‘uskrsnuće’. Riječ je o onima koji nakon krštenja još uvijek nisu postali duhovno zreli kršćani (vidi 1.Ko 2:14–16; 3:1-3). Takvi moraju rasti u vjeri kako bi se obukli u novu osobnost. Kada to postignu onda će ‘sigurno biti ujedinjeni s Kristom i u uskrsnuću sličnom njegovom’. Mnogi su to doživjeli. To je vidljivo iz poslanice koju je Pavle poslao kršćanima u Kolosima kojima je rekao:

"…jer ste s (Kristom bili) pokopani u njegovom krštenju, a u zajedništvu s njim ste (sada) i uskrsnuti zbog svoje vjere (…). Vas koji ste bili mrtvi zbog svojih prijestupa i zbog neobrezanosti svojega tijela, Bog je (sada) oživio i ujedinio s njim." (Kol 2:12,13)

"No, ako ste uskrsnuti s Kristom, tražite ono što je na nebu [kraljevstvo], gdje Krist sjedi zdesna Bogu." (Kol 3:1)

Slične misli piše i kršćanima u Efezu:

"Bog je vas oživio iako ste bili mrtvi zbog svojih prijestupa i grijeha (…) Ali Bog (…) nas je oživio i ujedinio s Kristom, još dok smo bili mrtvi zbog prijestupa (…) i uskrsnuo nas…" (Ef 2:1,4-6)

Pavle ovo ‘uskrsnuće’ opisuje kao nešto što se dešava nakon krštenja svetim duhom ‘s neba’ čime kršćani bivaju‘ujedinjeni s Isusom u uskrsnuću sličnom njegovom’. Zato o tom ‘uskrsnuću’ možemo govoriti kao o simboličnom uskrsnuću koje se odvija ovdje na zemlji. To ‘uskrsnuće’ se povezuje s Kristovim uskrsnućem, ali ne zato da bi se tvrdilo kako će neki ljudi uskrsnuti na zemlji i zatim uzaći na nebo gdje će živjeti s Isusom jer je život u zajedništvu s Kristom bio omogućen svima koji su simbolično uskrsnuli. Ovo uskrsnuće se ističe samo zbog nekih sličnosti i simboličnih veza. Ono je, kao što smo vidjeli, isto kao i doslovno uskrsnuće u tijelu koje je doživio Isus, a to je uskrsnuće života i ima veze sa duhovnim značenjem Kristovog uskrsnuća u život. O toj je sličnost Pavle pisao. Zato je pogrešno riječi iz Rimljana 6:3-5, dovoditi u vezu sa uskrsnuću i odlasku na nebo u nebeskim tijelima.

Ako analiziramo Pavlove riječi onda vidimo da riječ ‘smrt’ i ‘uskrsnuće’ koristi u simboličnom smislu kako bi kršćanima objasnio da su svojim krštenjem ‘umrli grijehu’ i ‘načelima ovoga svijeta’, te da su ‘uskrsnuli’ za novi život koji je predan Bogu (Ri 6:2; Kol 2:20). Kršćani ne mogu doživjeti istu smrt kao Isus, jer nitko svojom fizičkom smrću nije platio otkupninu za druge, ali mogu biti ‘kršteni u njegovu smrt’ tako što svoju ‘staru osobnost’, a ne tijelo, stave na stup kako bi simbolično usmrtili i pokopali svoje ‘grešno tijelo’. Ta smrt ima sličnosti i veze s Isusovom smrću u pogledu grijeha. Naime, Krist je svojom smrću usmrtio i pobijedio grijeh koji je vladao u njegovom fizičkom tijelu (Ri 6:3,4; 8:3). Tako ljudi mogu na sličan način usmrtiti grijeh u sebi, ali bez da moraju doživjeti nasilnu fizičku smrt. Krist je "umro za sve, pa su tako svi umrli" (2.Ko 5:14,15; 1.Pe 3:18). Za koga je Isus umro? Za sve koji vjeruju. Znači, naša vjera u Krista podrazumjeva da smo ujedinjeni s njim, a on s nama. Samim tim, kad je Isus umro, onda je to uračunato i svima koji vjeruju u njega. Svi oni koji vjeruju u Isusa, svojim krštenjem postaju ‘ujedinjeni u smrti sličnoj njegovoj’. Ono što ih ujedinjava je pobjeda nad grijehom (vidi Ri 8:3,10). Naime, Krist je za sve koji vjeruju pobijedio njihov grijeh svojom smrću, a ljudi svoj grijeh pobjeđuju tako što ga usmrćuju svojim ‘krštenjem u njegovu smrt’, a ne krštenjem u svoju vlastitu smrt. Ako su kršćani trebali umrijeti u tom simboličnom smislu onda oni ne moraju žrtvovati svoje fizičko tijelo kako bi bili ‘ujedinjeni s Kristom u uskrsnuću sličnom njegovom’. U povezanosti s tim kršćani se mogu nadati da će s Kristom biti ‘ujedinjeni u uskrsnuću’ s kojom pobjeđuju grijeh i smrt. 

Pavle govori o simboličnom ‘uskrsnuću’ kao o nečemu što se dešava nakon krštenja, a što ima i svoje doslovno značenje. To uskrsnuće povezuje s vječnim životom kao darom od Boga. Krist je, kao što smo vidjeli, uskrsnuo u besmrtni život, a ljudi mogu na sličan način uskrsnuti u besmrtni ili beskrajni život tj. u vječni život bez smrti i bez kraja. Kada Bog preko Isusa uskrsne nekog u simboličnom smislu onda u njegovu nutrinu stavlja zalog vječnog života s kojim u posljednji dan može uskrsnuti u vječni život. Do tada dotični kršćanin postaje ‘ujedinjen s Kristom u uskrsnuću sličnom njegovom’. Onog dana kad je Isus uskrsnuo, njegovo je uskrsnuće uračunato i svima koji vjeruju u njega. Ono što ih ujedinjava s Isusom je ‘život’ posvećen Bogu, čime ga Bog smatra ‘živim’. Pavle u vezi toga kaže:

"Jer znamo da Krist, nakon što je ustao iz mrtvih, više ne umire, smrt više nema vlasti nad njim. Jer smrću kojom je umro, umro je jednom zauvijek da ukloni grijeh, a životom koji živi, Bogu živi. Tako i vi, smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu po Kristu Isusu." (Ri 6:9-11)

Krist je ustao iz mrtvih da bi živio s obzirom na Boga i njegove namjere s njim. U tom pravcu se treba odvijati i naš duhovni život. Kršćani umiru s obzirom na grijeh i uskrsavaju da bi živjeli s obzirom na Boga koji nas samo tako može smatrati živima (Ri 6:2,10). Kršćani sebe trebaju smatrati mrtvima grijehu, a ne mrtvima tijelu. Takva misao ih nije navodila da odbace svoje tijelo i da se nadaju živjeti u nebeskom tijelu. Svoje su tijelo trebali smatrati Božjim hramom svetog duha koje može biti srušeno ali i podignuto poput Isusovog (1.Ko 3:16,17; 6:19).

Zalog duha kojeg u sebi nosimo daje nam svjedočanstvo da ćemo pod Božjim kraljevstvom dobiti vječni život. Biblija to naziva ‘prvo uskrsnuće’ po važnosti a odnosi se na preobrazbu smrtnog stanja u besmrtno (Ot 20:4,5). Iako će tada uskrsavati i nepravedni ljudi, ali ono što pravedne (mrtve i žive) razlikuje od nepravednih je simbolično umiranje u Kristu jer su svoju staru osobnost po Kristu stavili na stup kako bi grešno tijelo pobijedilo grijeh u tijelu. Stoga pravedni ne mogu živjeti s grijehom kojeg su ‘stavili na stup’. Treba uzeti u obzir da je Isus umro u fizičkom raspadljivom tijelu i uskrsnuo u fizičkom neraspadljivom tijelu kakvog očekuju samo oni koji umiru ili žive s vjerom u Krista koji će ih osloboditi smrtnog stanja. S obzirom da se neraspadljivost ne može dovoditi u izravnu vezu sa materijom koja je raspadljiva nego samo sa duhom koji održava materiju, onda se za one koji dobiju vječni život govori da uskrsavaju i žive u duhovnom tijelu, odnosno u tijelu u kojem neraspadljivi duh života podržava neraspadljivost tijela.

Prilikom uskrsnuća pravednici će automatski dobiti tijelo oslobođeno smrti. Sličnost s Kristom je u tome, što se kršćani imaju s pravom nadati da će, ako fizički umru, uskrsnuti neraspadljivi, te da smrt neće više imati vlast nad njihovim fizičkim tijelom (1.Ko 15:53-57). Sebe mogu smatrati ‘živima’ s obzirom na Boga, jer i Bog takve smatra ‘živima’ čak i onda kad dožive fizički smrt. U Božjoj namjeri, svi koji su zapisani u njegovoj knjizi života, svojim uskrsnućem dobivaju vječni život nad kojim druga smrt nema vlast (Mt 22:32; Ot 2:11). Iako će na zemlji u fizičkom smislu uskrsnuti i pravedni i nepravedni, samo će pravedni, koji su u sebi doživjeti ‘uskrsnuće slično Kristovom’ dobiti vječni život bez obzira da li su doslovno umrli ili ne (Dj 4:2). Oni neće dobiti samo život kao nešto što sad imamo, život obučen u raspadljivost, nego život u pravom smislu riječi – savršeni i beskrajni vječni život, život obučen u neraspadljivost.

Simbolično ‘uskrsnuće’ kojeg sada proživljavamo je povezano sa novim i savršenim životom koji je podređen Božjoj volji. Zato je Pavle rekao: "Ako smo umrli s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njim" (Ri 6:8; 2.Ko 13:4). Nitko ne treba umrijeti i otići na nebo da bi ‘živio s Kristom’. Kršćani ‘umiru s Kristom’ svojim krštenjem. Oni ne ‘umiru s Kristom’ u fizičkom smislu. Riječ je o simboličnoj ‘smrti’, a time i o simboličnom ‘životu’ s Kristom. Iako žive u tijelu oni su ‘umrli s Kristom’ ili u ‘zajedništvu s njim’. Zato se Pavle, kad govori o simboličnom ‘uskrsnuću’, ograničava samo na značenje Kristovog uskrsnuća, ali ne i na značenje njegovog uzašašća na nebo. On ovdje nigdje ne govori o odlasku na nebo kako bi to Isusovo iskustvo povezao sa nečim što bi doslovno ili simbolično trebali doživjeti svi tadašnji kršćani. Kada je Pavle govorio o uzašašću na nebo, onda je to imalo veze s simboličnim značenjem vizije koju je opisao u 1.Solunjanima 4:15-17, gdje se između ostalog kaže da će kršćani biti u oblacima odneseni da se sretnu s Isusom ovdje ‘u zraku’, ali ne na nevidljivim nebesima. Osim toga, on nije rekao kako će Isus doći na zemlju kako bi nakon susreta takve odveo na nebo.

Svi mi nakon svog krštenja ‘živimo s Kristom’. Naime, "vjeran je Bog koji [nas] je pozvao u zajedništvo sa svojim Sinom Isusom Kristom" (1.Ko 1:9). "Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo [uskrsnućem slično Kristovom]" (2.Ko 5:17). Na jednom drugom mjestu Pavle piše: "svi koji žele živjeti odano Bogu u zajedništvu s Kristom Isusom, bit će progonjeni" (2.Ti 3:12). Zato se ‘svi’ koji u ovom svijetu ‘žive u zajedništvu s Kristom’ mogu nadati da će ‘živjeti s njim’ i u Božjem kraljevstvu. Kao što sad živimo s njim bez da se nalazimo na nebu, tako ćemo i tada živjeti s njim bez potrebe da odemo na nebo. Bit ćemo s njim u raju kojeg će on nadgledavati. Osim toga, Isus je kao ‘sin čovječji’ uskrsnuo u tijelu na zemlji a ne na nebu. Unatoč tome, njegovo je uskrsnuće (kao i svako drugo) bilo ‘nebesko’ jer je bilo prouzročeno ‘s neba’. Da bi ga uskrsnuo u stanje neraspadljivosti, Bog je njegovo ‘tijelo’ oslobodio grijeha i smrti, čime je postao prvi čovjek od krvi i mesa koji je dobio neraspadljivo tijelo. Po tom će ‘primjeru’ i svi pravedni ljudi doživjeti uskrsnuće slično Kristovom (Dj 4:2). Sve ostalo što se odnosi na Isusa koji je uzašao na nebo nije trebao biti cilj kojim bi ljudi trebali težiti. Ono što su očekivali prvi kršćani je bio Isusov povratak na zemlju, a ne njihov odlazak u samo nebo. No, prije nego je Isus otišao na nebo, dao je dokaz svoje pobjede nad grijehom i smrću. To je ono što nam je ostavio kao temelj naše nade. Tako se i mi možemo nadati, ne samo fizičkom uskrsnuću, nego i ‘uskrsnuću’ sličnom Kristovom. Ljudi se vraćaju u život na zemlji pa ne trebaju težiti za nebeskim životom misleći kako se samo tada mogu obući u slavno neraspadljivo tijelo. Dobivanje vječnog i neraspadljivog života kojeg je Adam izgubio je bila sveta tajna koju je Isus rasvijetlio svojim uskrsnućem čime je pružio nadu u vječni život svima koji vjeruju u njega.