Article Index

Sveta tajna

Apostol Pavle nije na smrt gledao kao na žrtvovanje svog fizičkog tijela. Imao je nadu da će sa smrću zauvijek odbaciti svoje nesavršeno stanje i prilikom uskrsnuća dobiti na dar neraspadljivo tijelo. Znao je da je Isus uskrsnuo i ponovno dobio ‘slavno tijelo’ koje više nije bilo podložno smrti i raspadljivosti (Flp 3:20,21; Dj 2:26,27,31; 13:34). Znao je da je on umro za ljude kako bi i oni ponovno imali ‘slavno tijelo’, oslobođeno grijeha i smrti. Zato Pavle na svoju smrt nije gledao kao na mogućnost da uskrsne u nebeski život, niti je objavljivao da će kršćani poput Isusa doživjeti odlazak u samo nebo.

Kad je govorio o svojoj smrti, onda je to povezivao s opasnostima koje su zbog Isusovog imena prijetile njegovom životu. Budući da je bio često u opasnostima on je rekao:

"Jer mi (apostoli) koji smo živi uvijek se nalazimo u smrtnoj opasnosti radi Isusa, da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Tako smrt djeluje u nama (apostolima), a život u vama (vjernicima)." (2.Ko 4:11,12)

Ovdje vidimo da Pavle ne govori o smrti koja je istovjetna s Isusovom smrti. Naime, on svoju moguću smrt samo ističe kao opasnost koja najviše prijeti njemu i još nekima koje je po njegovom mišljenju ‘Bog prikazao kao osuđenike na smrt’. Zbog takve situacije Pavle je poput Krista ‘izložio svoj život opasnosti’ jer je i Krist bio unaprijed osuđen na mučeničku smrt (Flp 2:29,30; 1.Ko 4:9). Znao je da postoji velika vjerojatnost da će možda i on poput drugih apostola biti ubijen zbog Kristovog imena. Nije bježao od te mogućnosti nego se s tim hrabro suočavao, licem u lice. Ta ‘smrt je djelovala u njemu’ stalno ga podsjećajući na Isusovu smrt u korist ljudi. Zato je gledao na svoju službu za Krista kao nešto za što vrijedi umrijeti.

Zašto je on rekao da u apostolima djeluje ‘smrt’, a u vjernicima ‘život’? Apostoli su svoju braću u vjeri gledali kao ‘ovce’ za koje je trebalo dati život. Zato su bili spremni umrijeti za Krista, kako bi oni imali život. To je značilo da ‘smrt djeluje u njima’ u korist drugih vjernika za koje su bili spremni žrtvovati se kako bi ih izgrađivali u vjeri unatoč smrtnim opasnostima kojima su se time izlagali. Za njih se moglo reći da se se ‘krstili da bi bili mrtvi’ (1.Ko 15:29-31). Takvim krštenjem su se krstili u korist ostalih vjernika čime su ‘predali svoje duše za ime našeg Gospodina Isusa Krista’ (Dj 15:25,26). Zato su mnogi od njih okusili nasilnu i mučeničku smrt zbog Krista. S druge strane, Pavle nije drugim kršćanima želio takvu ‘smrt’ kako bi se oslobodili nevolja, već im je želio ‘život’ i mogućnost da nikad ne umru i da se bar oni obuku u neraspadljivost bez da umru. Samim tim što je napravio razliku i rekao vjernicima u Korintu da u njima djeluje ‘život’, a ne ‘smrt’, pokazuje da Pavle nije govorio o žrtvenoj smrti tijela kao nečemu što su tadašnji kršćani trebali doživjeti. On je govorio o mučeničkoj smrti kakvu su već doživjeli neki apostoli i drugi vjerni kršćani što također ne ide u prilog tvrdnji da su tadašnji kršćani gajili nadu u nebeski život. Smrt nisu očekivali kao nešto što je neminovno u njihovim životima, niti su svoje zemaljsko tijelo smatrali kao nešto što se mora žrtvovati i odbaciti da bi bili uskrsnuti i otišli na nebo. Nasuprot tome, oni su vjerovali u to da će odbaciti nesavršeno i grešno stanje svoga fizičkog tijela nad kojim smrt ima vlast jer će svoje fizičko tijelo obući u neraspadljivo duhovno tijelo u kojem djeluje vječni život (2.Ko 5:4; 1.Ko 15:54; Ri 8:23). Zato, ako i umre mučeničkom smrću, za Pavla je to bio ‘dobitak’, a ne gubitak jer bi to značilo da je ustrajao do kraja i pobijedio pa je rekao:

"Jer za mene je živjeti Krist, a umrijeti dobitak." (Flp 1:21; Mt 24:13)

Prema tome, kad je govorio o ‘smrti’ kao prilici da ‘bude s Kristom’, Pavle takvu smrt nije zamislio svima kojima se obraćao, već je govorio o sebi ili onima kojih je smrt pratila u stopu kao očiti neprijatelj. ‘Smrt’ je bila bliže njemu kao Kristovom zastupniku jer je sebe izlagao smrti da bi u drugim vjernicima  djelovao ‘život’. On je za Krista pretrpio mnoge patnje i nevolje (2.Ko 11:23-28). Takav način života nije bilo nešto prirodno i zato je razumljivo da je ponekad smrt izgledala kao oslobađanje od svih tih patnji. Dok je u Rimu bio u zatvorskim okovima, bio je pod pritiskom - da li i dalje živjeti za Krista ili umrijeti za Krista. Znao je da će se "Krist (…) uzveličati [njegovim] tijelom, bilo [njegovim] životom bilo [njegovom] smrću" (Flp 1:20). ‘Živjeti u tijelu’ značilo je biti od koristi braći u vjeri radi njihovog duhovnog napretka. No i ‘smrt’ je smatrao pritiskom znajući da bi time uspješno završio svoju trku. On nije htio dati nikome do znanja što bi od te dvije stvari trebalo odabrati, ali je zato svima izrazio svoju ‘želju’ koja je jedinstvena želja ‘svih’ kršćana, a ta želja je ‘oslobađanje [putem otkupnine] i biti s Kristom (u raju), jer je to mnogo bolje" (Flp 1:22,23; 2.Ti 4:6-8; Ef 1:7; 4:30; Ri 8:21,23). Naravno, Pavle nije mislio da je u tom trenutku za njega bolje umrijeti i ‘biti s Kristom’ na nebu nego služiti Kristu tu na zemlji, jer bi time obezvrijedio svoju službu. Naime, on nije ni vjerovao da bi prilikom smrti odmah bio s Kristom na nebu, jer je znao da će se uskrsnuće odvijati na zemlji tek nakon Kristovog dolaska (vidi 2.Ti 2:18; 1.Ko 15:23). On je samo želio ‘biti s Kristom’ u njegovu kraljevstvu. To je ‘daleko bolje’ od ovog raspadljivog života. Pavle je vjerovao da se ta želja može još u njegovo vrijeme ostvariti na dva načina, bilo da živ dočeka Kristov dolazak ili da se nađe s Kristom nakon smrti i uskrsnuća. Naime, u ovom istom pismu je rekao braći u vezi njihovog priloga za dobru vijest da će to dobro djelo ‘u njima’ biti dovršeno "do dana Isusa Krista" (Flp 1:6). Tako je Pavle očito bio uvjeren da će ‘dan Kristov’ biti za vrijeme života onih kojima je ovo rekao. On nije znao da će proći tako puno vremena do Kristovog dolaska. Da je to znao onda bi sa sigurnošću mogao svima tada reći da će ovako ili onako zaspati smrtnim snom prije Kristovog dolaska. Umjesto toga je tvrdio da će neki od njih biti živi svjedoci tog slavnog događaja. Međutim, bio je svjestan da ga je smrt mogla zadesiti prije toga. No, smrt za njega nije bila gubitak jer je znao da ga smrt može samo osloboditi trenutnih patnji kao i vjernog Joba (1.Ko 15:51,52; Job 14:13).

‘Živjeti s Kristom’ u kraljevstvu pretpostavlja činjenicu da je zao svijet postao prošlost. Iz te perspektive Pavle svima daje nadu u vječni život za koji se treba izboriti jer je ono povezano s ‘oslobađanjem’ od grešnog i nesavršenog tijela. To je bila i Pavlova želja, ali stvarnost je vršila pritisak na njega. Zato, ako bi živio do tog dana, onda bi i dalje ‘donosio plod u službi’, ali ako bi ipak morao umrijeti za Isusa onda bi to isto bio "dobitak" jer bi to potvrdio njegovu želju da se nakon uskrsnuća nađe s Isusom u raju. Tu želju je u svojim mislima imao i zločinac kojemu je Isus rekao: "Zaista ti kažem danas: biti ćeš sa mnom u raju [na zemlji]" (Lk 23:43). Taj je čovjek umro s ‘dobitkom’ znajući da će uskrsnuti i ‘biti s Kristom’ u njegovom kraljevstvu. Tako je i Pavle mogao vidjeti sebe ‘s Kristom’ nakon uskrsnuća i to ovdje u raju na zemlji, a ne na nebu. Međutim, on čak i nije želio umrijeti jer je znao da mrtvi ne mogu slaviti Boga (Ps 115:17). Nije želio spavati smrtnim snom dok se njegova braća brinu za interese kraljevstva. Zato je rekao:

"Ali, zbog vas je potrebnije da (ne umrem nego da) ostanem u tijelu (…) da biste napredovali i da biste se radovali u vjeri." (Flp 1:24,25; 2.Ko 5:4,8)

Sebe je želio vidjeti među onima koji će biti na životu u vrijeme početka Gospodinove prisutnosti. To je vidljivo i u jednom pismu gdje je rekao da će mrtvi uskrsnuti, nakon čega ćemo "mi živi" zajedno s njima biti s Gospodinom (1.So 4:16,17). Čak je rekao braći u vjeri: "Evo, govorim vam svetu tajnu: Nećemo svi spavati u smrtnom snu…". U ovim njegovim izjavama je vidljivo da je i sebe želio vidjeti među onima koji će doživjeti trenutak kada će živući kršćani biti "preobraziti, u jednom trenutku, u tren oka" (1.Ko 15:51,52). Želio je ono što mnogi danas također žele doživjeti, a to je da se - biblijskim rječnikom rečeno - obuće u novo i neraspadljivo tijelo bez da se okusi smrt. To bi onda za njega značilo ‘živjeti u grešnom tijelu’ do Gospodinovog dana. Ovo je gledište povezano s tadašnjim očekivanjem kraja tog poretka i preživljavanje u novi poredak kojeg su oni očekivali u svoje vrijeme. Međutim otada je prošlo mnogo vremena tako da takav način postizanja savršenog života bez da se okusi fizička smrt vrijedi samo za one kršćane koji zaista žive u posljednjim danima ovog zlog poretka.