Article Index

Uskrsnuće onih koji pripadaju Kristu

Kad razmatramo kontekst u kojem Pavle objašnjava uskrsnuće kao kršćansku nadu, onda vidimo da je govorio o zemaljskom uskrsnuću. To se da zaključiti jer je govorio o sveopćem uskrsavanju ljudi na zemlji rekavši:

"Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjet. Ali svaki u svom redu; Krist kao prvina, a zatim, za vrijeme njegove prisutnosti oni koji su Kristovi." (1.Ko 15:22,23)

Pavle se ovdje, isto kao i Isus, ograničava samo na uskrsnuće dostojnih, tj. svih pravednih osoba koji zaslužuju vječni život (vidi Lk 20:35,36). Krist je ‘prvina’ onih vjernih osoba koji su zaspali smrtnim snom (1.Ko 15:20). On je prvi čovjek koji je uskrsnuo u besmrtni ili vječni život (Dj 26:23). Njega je Bog direktno uskrsnuo dok će sve ostale pravednike uskrsavati posredstvom svog Sina i to prilikom njegove ‘prisutnosti’ u slavi.

Tko su Kristovi tj. oni umrli koji pripadaju Kristu? Kristu pripadaju svi vjerni kršćani bez obzira koju su službu vršili za njega. Za njih je rečeno da u sebi imaju vječni život. Svi će oni uskrsnuti u ‘boljem uskrsnuću’ i dobiti vječni život jer su ‘prešli iz smrti u život’ za vrijeme svog kršćanskog života (Iv 5:24; He 11:35). Tko još od mrtvih pripada Kristu? Očito ne samo oni koji su živjeli na zemlji poslije Isusovog uskrsnuća, nego i oni koji su ga stoljećima prije toga očekivali. Oni su ga kao obećanog potomka ‘vidjeli’ svojim očima vjere. Zato je Isus i njih uključio u razmatranje kad je govorio o onima koje je Bog privukao njemu (Iv 6:40). Tako je odmah u nastavku citirao Pisma i rekao: "U Prorocima je napisano: ‘Svi će biti poučeni od Jehove’. Svatko tko sluša Oca i uči od njega, dolazi k meni (…) kažem vam: onaj tko vjeruje ima vječni život" (Iv 6:44-47). Ako su ljudi vjere pretkršćanskog doba čuli od Boga što On namjerava učiniti kako bi ispunio svoje namjere preko obećanog potomka, onda je Bog i takve privukao svom Sinu jer su pokazali vjeru koja vodi u vječni život (He 12:1). Stoga i oni pripadaju Kristu jer ih je Bog predao njemu. Kad je Pavle u svom razmatranju govorio o uskrsnuću onih koji pripadaju Kristu, onda je vjerojatno imao u mislima redoslijed uskrsavanja Božjih slugu koji će tvoriti ‘novo nebo i novu zemlju’. Uskrsnuće će se odvijati po principu: "svaki u svom redu" (1.Ko 15:23). Isus će najprije uskrsnuti sve one koji su ‘njegovi’. To su prije svega njegovi apostoli kojima je povjerio Božju riječ jer su oni samim tim bili izravno ‘u zajedništvu s njim‘ (Iv 17:6-8,12). Oni su bili prvi koji su ušli u "novi savez" i "savez za kraljevstvo" (Lk 22:20,28-30).

Kasnije su imenovani i drugi vjerni muževi kojima je povjereno djelo svjedočenja za Isusa. Svi su oni u direktnom ‘zajedništvu s Kristom’ kao njegovi zastupnici na zemlji pred drugim ljudima jer obavljaju djelo koje je Krist započeo, a njima ga je dao da ga dovrše. Izabrani muževi koji vode skupštinu su nazvani ‘skupština prvorođenaca’ te su tako direktno u zajedništvu s Kristom (He 12:23). Oni su stoga u posebnom odnosu s njim jer su izabrani u jedan poseban savez s njim kojeg možemo usporediti sa zarukama prije samog braka (2.Ko 11:2; Ot 21:2). No, Isus spominje i sve ostale vjernike kad kaže: "Ne molim samo za njih nego i za one koji povjeruju u mene po njihovoj riječi" (Iv 17:20). Svi ‘oni koji povjeruju’ preko njih u Božju riječ su vjernici ili Kristovi učenici (1.So 2:10,13; 1.Ko 3:6, 23; 2.Ko 5:20). Svi zajedno ulaze u ‘zajedništvo s Kristom’ (Iv 17:21,23). Pavle je rekao da će Gospodin sve njih koji su u zajedništvu s njim postaviti pred sebe. Biti pred Gospodinom, ne znači otići na nebo. Što je onda Isus mislio kad je rekao svom Ocu u molitvi: "Oče, želim da i oni koje si mi dao budu sa mnom, tamo gdje sam ja, kako bi gledali moju slavu koju si mi dao…" (Iv 17:24). U početku svoje molitve Isus traži od svog Oca da ga ‘sada’, proslavi ‘slavom koju je imao u Bogu prije nego je svijet postao’ (Iv 17:4,5). Što je to značilo je objašnjeno u svesku 11 – "Posljednji Adam".

Prije svega treba ovu rečenicu staviti u pravi vremenski okvir. Naime, ona je izrečena u sadašnjem vremenu iako se odnosi na buduće vrijeme. Ona je u biti glasila: "Oče, želim da i oni koje si mi dao budu sa mnom, tamo gdje sam ja (pozvan), kako bi gledali moju slavu (prvorođenca) koju si mi dao (tj. unaprijed dodijelio)." Isus nije još uživao tu vječnu slavu koja ide sa nazivom Sin Božji. Riječ je o slavi vječnog i neraspadljivog života koju je Isus dobio tek nakon uskrsnuća. Stoga je Isus molio svog Oca da ga proslavi tom slavom koju je imao u Bogu tj. koja mu je određena od Boga prije nego je svijet postao. On tu slavu nije imao u sebi jer nije ni postojao prije svog rođenja, ali ju je imao u Bogu kao i sva Božja djeca kojima je Bog namijenio vječni život.

Zato bi Isusove gornje riječi trebali promatrati u povezanosti s vremenom koje je ‘tada’ trebalo nastupiti. Kao što vidimo, Isus želi da njegovi učenici gledaju tu njegovu ‘slavu’ prvorođenca koju je dobio od Oca, a koju je izgubio Adam. ‘Gledati njegovu slavu’ ne znači da je potrebno ići na nebo kako bi tamo ‘gledali’ Isusa licem k licu jer je Isusa trebalo čekati da se vrati na zemlju. Isus se u ovoj molitvi koristi sličnim izrazima koje je koristio i David kad je tražio ‘da živi u domu Jehovinu kako bi promatrao dobrotu Jehovinu i divio se hramu njegovu’ (Ps 27:4). Isus naime ne traži da njegovi učenici idu na nebo kako bi tamo gledali njegovu ‘slavu’. Njegova slava je usko povezana Adamom koji je također imao tu slavu a također i sa ljudima kojima će Isus dati ‘slavu’ i ‘vječni život’ (Iv 17:2,6,22; vidi 2.Ko 3:8-11). Isto tako ta je ‘slava’ usko povezana sa ‘kraljevstvom’ koje je Isus utemeljio na zemlji u povezanosti sa Božjim kraljevstvom na nebu. U skladu s tim Pavle je rekao da nas je Bog "prenio u kraljevstvo svojeg ljubljenog Sina" (Kol 1:13). Iako smo na zemlji mi 'vidimo' Isusa i njegovu slavu koju je dobio od Oca. Bog nikoga nije ‘prenio’ na nebo niti je Isus tražio od svog Oca da bilo koga ‘uzme sa svijeta’ (Iv 17:11,15).

Ovdje na zemlji svi mi možemo biti s Isusom tamo gdje je on i zato se mi nalazimo s njim u njegovom kraljevstvu. Dobili smo priliku biti sugrađani tog ‘kraljevstva’ u kojem možemo biti s Isusom i gledati njegovu slavu. Njegovu slavu koju je dobio su gledali i prvi kršćani godinama nakon što je On otišao na nebo. Iako su bili na zemlji, oni su očima vjere mogli vidjeti Isusa i njegovu slavu. Pavle je to potvrdio kad je rekao:

"…ali [sada] vidimo Isusa (…) okrunjenog slavom i čašću…" (He 2:9)

Time se ispunila Isusova želja spomenuta u gore spomenutoj molitvi pa su Isusovi učenici nedugo nakon toga zaista bili s Isusom u njegovom ‘kraljevstvu’ u kojem su gledali njegovu slavu koju mu je Bog tada dao. No, zašto Isus traži od svog Oca da njegovi učenici budu s njim ‘tamo gdje je on’? Da li to pobija gore navedeno objašnjenje u kojem smo vidjeli da nije potrebno ići na nebo kako bi bili s Isusom? Pogledajmo što u vezi toga govore drugi biblijski stavci. Isus je već ranije rekao apostolima:

"A sada idem pripremiti vam mjesto. I kad odem i pripremim vam mjesto, ponovno ću doći i primiti vas u svoj dom da i vi budete tamo gdje sam ja." (Iv 14:2,3)

Prije nego je izrekao ovu misao Isus je rekao apostolima:

"Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što sam Židovima rekao: ‘Onamo kamo ja idem, vi ne možete doći’, sada to kažem i vama." (Iv 13:33; usporedi Dj 1:6)

Kako je onda moguće zamišljati da ih je Isus pozvao na nebo ako je rekao da tamo ne mogu doći? Primjetili smo da je Isus rekao da će ponovno doći i tek ih onda primiti u svoj dom tj. u svoje kraljevstvo. To je ono što će se odigrati u budućnosti ovdje na zemlji jer će on biti kralj tog zemaljskog kraljevstva. Međutim, Isusov dom, kao što smo vidjeli je njegovo 'kraljevstvo' u povezanosti s kršćanskom skupštinom. Isusova uloga je povezana sa ljudima na zemlji za koje je dao svoj život. Isus ih nije mislio privući k sebi na nebo niti je ikad u njihova srca stavio tu mogućnost. Zajedništvo s njima je mogao ostvariti na zemlji gdje je trebao postojati Isusov dom za obožavanje. Kad je otišao na nebo nije ih ostavio prepuštene židovskom religioznom sistemu obožavanja, nego im je pripremio ‘dom’ – ‘mjesto’ gdje će se moći posvećivati istinom i njegovom slavom (Iv 17:19,22). Zato je i u tom smislu nakon odlaska na nebo trebao ‘doći’ i primiti ih u svoj ‘dom’ koji je trebao zamijenio hram u Jeruzalemu.

Dom je poslanicama povezan s ‘kraljevstvom’ u kojem su kršćani trebali živjeti pod Isusovim vodstvom. Isus je sa vrijednošću svoje životne krvi ušao u samo nebo gdje nam je kao veliki svećenik "jednom zauvijek (…) pribavio vječno izbavljenje" (He 9:11,12). Time je svojim učenicima ‘pripremio mjesto’ unutar Božjeg doma na način da ga je posvetio svojom krvlju. Nekoliko dana nakon toga je zaista došao među svoje učenike kojima je dao do znanja da im je pripremio ‘dom’. To je bilo potvrđeno izlijevanjem svetog duha na okupljenu grupu kršćana u Jeruzalemu (Dj 2:1-4). Tim činom ih je primio u svoj ‘dom’. Od tada Isus sve svoje učenike krsti svetim duhom kako bi u njegovom ‘domu’ mogli ‘služit živom Bogu’ (He 9:14). Tim krštenjem pokazuje da u svoj ‘dom’ obožavanja prima sve koji pokažu vjeru u njega.

Prema tome, Isusova izjava u kojoj navodi da će njegovi učenici moći biti ‘tamo gdje je on’ ponovno ukazuje na zajedništvo ovdje na zemlji, a ne na doslovno mjesto na nebu. Naime, nekoliko dana prije ove izjave Isus je rekao:

"Ako mi tko želi služiti, neka ide za mnom. I [tamo] gdje sam ja (pozvan), ondje će biti i moj sluga. Ako mi tko bude služio, Otac će mu iskazati čast (…) A kad ja budem podignut sa zemlje, privući ću k sebi sve vrste ljudi." (Iv 12:26,32)

S ovim riječima Isus pokazuje da će nakon njegovog odlaska na nebo, ‘privući k sebi’ mnoge ljude. Naravno, ne misli se da će ih ‘privući k sebi’ na način da će ih nakon smrti uzeti na nebo. Ljudi mogu biti privučeni k Isusu kao Spasitelju jer je on nakon što je bio podignut sa zemlje dao dokaz svoje mesijanske uloge. Isus je napustio zemlju ali je zato pripremio ‘mjesto’ gdje će njegovi vjerni sluge biti ‘tamo gdje je on’ – u Božjoj kući u kojoj ima "mnogo stanova" za sakupljanje njegovih sljedbenika (Iv 14:2; He 3:1-6). Isus je tako povezan sa svojom skupštinom na zemlji, a ‘tamo gdje je Isus’ mogu prije ‘posljednjeg dana’ biti i njegovi učenici koje Bog ‘privuče’ k njemu (Iv 6:44). Isusovu slavu ćemo u još većoj mjeri moći gledati u budućnosti, a ona će se očitovati kroz Božje kraljevstvo koje će doći na zemlju zajedno s njim. U vezi toga je Isus rekao: "Oče, došao je čas! (…) da sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svim ljudima, dade vječni život svima koje si mu dao. A da bi [oni koje si mi dao] dobili vječni život trebaju dobro upoznati  tebe (…) i onoga koga si poslao, Isusu Kristu" (Iv 17:1-3). Što nam ove riječi svjedoče?

Iz ovih riječi možemo vidjeti da Isus želi da ‘svi’ njegovi sljedbenici dobiju vječni život i da budu s njim u Božjem kraljevstvu. Zato će ‘tamo gdje je on’ biti i svi oni kojima će dati vječni život. "Bit ćeš sa mnom u Raju" – rekao je Isus jednom čovjeku koji je pokazao vjeru u njega (Lk 23:43). Isus je tako svima koji dobiju vječni život obećao da će biti s njim u raju gdje će gledati njegovu slavu i slavu njegovog kraljevstva. Naravno, Isusovi suvladari će tada sigurno moći gledati njegovu slavu na jedan poseban način, kao što su tu prednost u maloj mjeri već imali samo izabrani apostoli pred kojima se Isus preobrazio u slavi (Mt 17:2; Ot 22:4,5; Mt 5:8). Isus će naime ‘sići s neba’ gdje je još uvijek ‘zadržan’ do određenog vremena, nakon čega će biti postavljen na svoje prijestolje kao kralj nad zemljom (Mt 16:27; Dj 3:20,21). Stoga oni neće gledati njegovu slavu na nebu gdje je Božje prijestolje, nego na zemlji gdje će biti postavljeno njegovo prijestolje. Zato se u jednoj viziji vidi Krista sa 144000 izabranih gdje zajedno stoje ‘pred’ Božjim prijestoljem (Ot 14:1-3). Iako Watchtower tumači da oni stoje na nebu, to ipak ne može biti ‘nebo nad nebesima’, već područje zemlje s kojega i 'veliko mnoštvo' stoji pred Božjim predstoljem' (Ot 7:9). Naime, nitko od ljudi se ne može popeti u samo nebo za koje se kaže da je ‘nedostupno’ (1.Ti 6:16). Oni koji budu uzeti u službu ‘novog neba’ kao kraljevi i svećenici, neće moći ulaziti u Svetinju nad svetinjama ili u samo nebo jer im Bog nije predvidio to mjesto na nebu. Samim tim što stoje s Kristom na gori Sionu govori da stoje na uzvišenom mjestu koje je u Bibliji označeno kao podnožje Božjih nogu (Iz 59:20; 60:13; Ez 43:7). To sveto mjesto je predviđeno za svetu službu kraljeva i svećenika. Oni sa tog uzvišenog položaja stoje pred samim Bogom. Samo Isus kao veliki svećenik ima pravo ulaziti u nebo koje je nedostupno ljudima i biti osobno prisutan pred Božjim licem. Budući da će Isus ‘sići’ na zemlju a samim tim i u najniži dio neba, očito će biti stvorene sve mogućnosti da izabrani ljudi budu sa Kristom u zajedničkim službama kako bi direktno gledali njegovu slavu. Pravedni ljudi će se ovdje na zemlji nalaziti pred Bogom i Janjetom, ali u zemaljskom predvorju duhovnog hrama (vidi 2.Mo 16:9; Ot 7:10).

Zemlja će doživjeti ono što je bilo prikazano s gorom Sinaj gdje je Bog sišao posredstvom svog anđela koji ga je zastupao. No, sada će cijela zemlja biti očišćena i posvećena. Kristova prisutnost u slavi će omogućiti da se svi nađu pred njim i njegovom sudačkom stolicom (2.Ko 5:10). Pogledajmo kako u jednom organizacijskom smislu svi mogu pristupiti pred Boga i Krista:

 

Svi koji budu uključeni u novu teokratsku strukturu Božjeg Kraljevstva će primiti nagradu ‘gornjeg poziva’, odnosno poziva koje je upućeno odozgo, s neba od samog Boga. Oni će tvoriti ‘novo nebo i novu zemlju’. Bog zato poziva sve koji imaju ispravan stav prema vječnom životu da najprije traže Božje kraljevstvo kako bi imali dijel u njemu kao njegovi građani od kojih će neki imati prednost da budu postavljeni za Isusove suvladare. No, mnogi članovi klase neba i klase zemlje su mrtvi. Kako će se odvijati uskrsnuće te dvije klase?