Article Index

Bolje uskrsnuće

U prvom stoljeću su apostoli na primjeru Kristovog uskrsnuća pružali svima nadu da će Bog umrle vratiti u život. Poseban naglasak su stavljali na uskrsnuće pravednih koji će dobiti bolje uskrsnuće od nepravednih jer će samo pravednici biti oslobođeni smrti (Lk 20:36; Dj 4:2). Pitanje uskrsnuća je u to vrijeme bilo aktualno. Među Židovima i neznabošcima je bilo onih koji nisu vjerovali u uskrsnuće dok je s druge strane kršćanima to bio temelj vjere. Međutim i u Korintsku skupštinu su se uvukli neki koji su nijekali uskrsnuće pa je Pavle napisao: “A ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, kako to da neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih?“(1.Ko 15:12). Zato je on svoje objašnjenje započeo riječima:

"Ali, netko će upitati: ‘Kako će mrtvi uskrsnuti? I kakvo će tijelo imati’?" (1.Ko 15:35)

Iako je u nastavku objasnio to pitanje, mi se danas ponovno suočavamo sa istim pitanjem koje zahtijeva ponovno preispitivanje tumačenja iz prve poslanice Korinćanima. Naime, zbog pogrešnog uvjerenja da su prvi kršćani imali usađenu nadu i želju za nebeskim životom mnogi, pa tako i zajednica Jehovinih svjedoka, su Pavlovim objašnjenjem uskrsnuća dali sasvim drugo značenje. U Stražarskoj kuli od 1.7.1998. na str. 19. stoji slijedeće tumačenje:

“U kakvom tijelu? Kad je postavio to pitanje, Pavao je vrlo vjerojatno namjeravao spriječiti utjecaj Platonove filozofije. Platon je naučavao da čovjek ima besmrtnu dušu koja nadživljava tijelo. Onima koji su odgajani uz takvu predodžbu kršćansko je učenje nesumnjivo izgledalo nepotrebnim. Ako duša nastavlja živjeti nakon smrti, čemu onda uskrsnuće? Pored toga, uskrsnuće im je vjerojatno djelovalo nelogično. Kako može biti uskrsnuća kad se tijelo raspalo i postalo prah? Biblijski komentator Heinrich Meyer kaže da se otpor kod nekih Korinćana možda temeljio na ”filozofskoj tvrdnji da je obnavljanje materije tijela nemoguće“.

Pavao razotkriva nerazumnost njihova načina razmišljanja: ”Bezumniče! to što siješ ne će oživljeti ako ne umre. I što siješ ne siješ tijelo koje će biti, nego golo zrno, bilo pšenično ili drugo. A Bog mu daje tijelo kako hoće, i svakom sjemenu svoje tijelo“ (1. Korinćanima 15:36-38). Bog neće uskrsnuti ona tijela koja su ljudi imali dok su bili na Zemlji. Umjesto toga, doći će do preobrazbe.

Pavao uspoređuje uskrsnuće s klijanjem sjemena. Maleno pšenično sjeme nimalo ne nalikuje biljci koja će iz njega izrasti. The World Book Encyclopedia kaže: ”Kada sjeme počne klijati, ono apsorbira velike količine vode. Voda u sjemenu stvara mnoge kemijske promjene. Isto tako, ona prouzročuje da unutarnje tkivo sjemena počne bujati i da razbije ovojnicu sjemena.“ Ustvari, sjeme umire kao sjeme i postaje mladica. ”Bog mu daje tijelo“ tako što je postavio prirodne zakone koji upravljaju njegovim razvojem, pa svako sjeme dobiva oblik prema svojoj vrsti (1. Mojsijeva 1:11).

Slično tome, pomazani kršćani najprije umiru kao ljudi. Zatim ih Bog u svoje određeno vrijeme vraća u život u potpuno novim (nebeskim) tijelima. Kao što je Pavao rekao Filipljanima, ’Isus Krist će preobraziti naše poniženo tijelo da bude jednako tijelu slave njegove‘ (Filipljanima 3:20, 21; 2. Korinćanima 5:1, 2). Oni uskrsavaju u duhovnim (tj. nebeskim) tijelima i žive u duhovnom (tj. nebeskom) području (1. Ivanova 3:2).

Ovdje se uskrsnuće pokušalo objasniti pomoću Pavlove usporedbe sa klijanjem sjemena neke biljke, na način da se fizičko tijelo raspada a uskrsava nebesko tijelo. Međutim ovakvo objašnjenje je samo po sebi kontradiktorno jer takva probrazba više lići na inkernaciju nego na uskrsnuće te ne odgovara onome što je Pavle s ovom usporedbom dokazivao. Naime, Pavle je u svojoj poslanici objasnio uskrsnuće ljudskog tijela po principu preobrazbe biljke u istu biljku čije je fizičko obilježje bilo sačuvano u njenom sjemenu, na način da je biljka nakon klijanja i rasta ostala prepoznatljiva po svom fizičkom obilježju kojeg je dobila prema svojoj vrsti. Budući da biljka nema dušu, Pavle je s njenim primjerom samo objašnjavao ponovni nastanak istog tijela čime je protivnicima dao razlog da prihvate vraćanje umrlog čovjeka u svom prepoznatljivom ljudskom tijelu.

Zanimljivo je da je u svom objašnjenju Zajednica postavila temelj ove rasprave o uskrsnuću na način da je kršćanskom vjerovanju u uskrsnuće tijela suprotstavila gledišta nekih filozofa kojima je bilo nemoguće zamisliti takvo uskrsnuće jer: “Kako može biti uskrsnuća (tijela) kad se tijelo raspalo i postalo prah?“ Kako bi ti odgovorio na ovo pitanje? Da li bi prihvatio tvrdnju ovih nevjernika i rekao kako je to zaista nemoguće, ali da će zato ljudi uskrsnuti kao duhovna bića kojima ne treba fizičko tijelo? Sigurno nebi tako odgovorio jer bi ispalo kako i ti ne vjeruješ u uskrsnuće tijela. To ne bi rekao ni Pavle, ali Zajednica izgleda ovakvim svojim tumačenjem stavlja Pavla upravo u tu poziciju u kojoj on zaobilazi direktan odgovor i pokušava se izvući iz ove situacije objašnjenjem o nekakvom bestjelesnom uskrsnuću u kojem materija nije potrebna. Da je Pavle na taj način mislio odgovoriti na njihovo pitanje, onda bi to donekle išlo u prilog tim nevjernicima koji su tvrdili da ljudi nakon smrti ne mogu više postojati kao fizičke osobe nego samo kao duše koje nadživljavaju smrt fizičkog tijela.

Ako je Zajednica u svom testu navela da je Pavle ovom usporedbom pokušao spriječiti utjecaj Platonove filozofije na umove vjernika koji su negirali fizičko uskrsnuće zašto bi onda Pavle govorio o bestjelesnom uskrsnuću? Time ne bi ništa postigao nego bi kršćansku vjeru poistovjetio sa onim filozofima koji nisu vjerovali u uskrsnuće tijela. Međutim, kršćani su u to vrijeme vjerovali u uskrsnuće tijela i to je ono što je tadašnjim filozofima i drugim ljudima bilo nerazumljivo i nemoguće prihvatiti. Stoga je upravo to Pavle pokušao objasniti ovom usporedbom. Stoga ću se i ja potruditi da Pavlove riječi shvatimo upravo onako kako ih je on i objasnio. Zajednica je u svom gornjem objašnjenju neki način potvrdila princip vraćanja čovjeka u svoje ljudsko tijelo jer je napisala:

“Ustvari, sjeme umire kao sjeme i postaje mladica. ”Bog mu daje tijelo“ tako što je postavio prirodne zakone koji upravljaju njegovim razvojem, pa svako sjeme dobiva oblik prema svojoj vrsti.“

Tako čovjek od krvi i mesa dobiva oblik prema svojoj vrsti. Čovjek može uskrsnuti samo u obliku čovjeka sa materijalnim tijelom, a ne u obliku nebeskog bića bez fizičkog tijela. Iako opis tog procesa potpuno odgovara uskrsnuću zemaljskog tijela koje odgovara čovjeku čije tijelo nakon uskrsnuća dobiva oblik i obilježja svoje vrste, Zajednica to zanemaruje i u nastavku mijenja smjer pa tvrdi:

“... da pomazani kršćani najprije umiru kao ljudi. Zatim ih Bog u svoje određeno vrijeme vraća u život u potpuno novim tijelima. Oni uskrsavaju u duhovnim (nebeskim) tijelima i žive u duhovnom području (kao anđeli). Je li preteško vjerovati u to? Ne, nije. Pavao navodi da su tijela životinjskih vrsta vrlo raznolika. Osim toga, on pravi razliku između nebeskih anđela i ljudi od krvi i mesa, govoreći: ”Imaju tjelesa nebeska i tjelesa zemaljska.“

Ovakva promjena smjera i smisla je očiti pokušaj da se Pavlovim riječima daje vlastito tumačenje, a ne ono izvorno. Po ovom tumačenju navodni pomazanici umiru kao ljudska vrsta ali uskrsavaju kao anđeli bez ikakvih obilježja svoje vrste. Zanimljivo je da je u gornjem tekstu naglašena razlika između nebeskih anđela i ljudi od krvi i mesa, pa ukoliko bi se ljudi preobrazili u anđele, onda bi to bilo kontradiktorno ranijoj izjavi da “svako sjeme (pa tako i čovječje) dobiva oblik prema svojoj vrsti“. Anđeo i čovjek su različite vrste živih bića s različitim tijelima koja ovise o različitim uvjetima života.  Kako se onda može tvrditi da je Pavle želio opisati potpuno drugačiji ishod uskrsnuća po kojem navodni “pomazani“ kršćani ne dobivaju fizičko tijelo nego “duhovno tijelo“. Točno je da je Pavle rekao da postoji duhovno tijelo, ali treba vidjeti što je on s tim mislio jer je u toj istoj poslanici rekao da “se služimo duhovnim riječima da objasnimo ono što je duhovno“ (1.Ko 2:13). Mnoge stvari u Bibliji imaju, ne samo fizičku nego i duhovnu dimenziju. U duhovne riječi spadaju izrazi “nebo“, “nebeski“ i “duhovno tijelo“ i sl.. Tim riječima se opisuje ono što je vezano za zemaljske stvari koje imaju duhovnu vrijednost. Tako izraz ‘duhovno tijelo’ moramo razumjeti u kontekstu u kojem je Pavle želio objasniti uskrsnuće čovjeka koji dobiva vječni život za razliku od uskrsnuća onih koji će ustati u svojim smrtnim i raspadljivim tijelima.

Zajednica pod ‘duhovnim tijelom’ podrazumijeva tijelo bez osnovnih ljudskih materijalnih obilježja – tijelo bez mesa, kosti i krvi. Takvo tijelo više nema oblik prema svojoj vrsti nego prema vrsti nebeskih bića, a to onda nikako ne odgovara Pavlovom opisu. No, da li su kršćani kojima je Pavle na ovakav način opisivao uskrsnuće ikad posadili sjeme neke biljke i da je ono izraslo u nešto nematerijalno? Očito ne. Biblija čovjeka prepoznaje prema fizičkim i duhovnim obilježjima. Čovjek koji razmišlja na duhovan način je duhovan čovjek ali to ne odbacuje misao o njegovom postojanju u tijelu. “Ako postoji tjelesno tijelo postoji i duhovno“, kaže Pavle - ali duhovno tijelo ne postoji kao zamjena za fizičko, nego je ono sastavni dio fizičkog tijela. Duhovno tijelo je duhovno obilježje fizičkog tijela kao što je duhovan čovjek duhovno obilježje ljudske osobnosti (1.Ko 2:14,15). Čovjek ne mora ići na nebo da bi bio duhovan čovjek i imao duhovno tijelo.

Izraelci su od Boga dobili hranu i piće tako što “su jeli istu duhovnu hranu i pili isto duhovno piće“ što je “predstavljalo Krista“ (1.Ko 10:4). Iako su mana i voda bili fizičke manifestacije koje su mogle udovoljiti potrebama tijela, one su su imale svoju duhovnu dimenziju jer su prouzročene Božjom intervencijom s neba kako bi dale život ljudima. Ono što silazi s neba je duhovno i daje život. Za manu je rečeno da je to “kruh s neba ili “žito nebesko“ jer je dolazilo s neba. To su također duhovne riječi kojima se objašnjava duhovna strana onoga što je materijalno. Ono što je duhovno i nebesko bilo je ujedno i fizičko. Mana je smatrana duhovnom hranom iako je imala fizičko obličje (Ps 78:24). Smisao onoga što je duhovno je da daje život fizičkom tijelu.

Da bi duhovnim riječima opisao svoju ulogu, Isus je za sebe rekao da je on “kruh života ... koji je sišao s neba“. “Jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“ (Iv 6:33, 49,51). Isusovo duhovno tijelo je dalo život njegovom fizičkom tijelu pa može dati život i cijelom svijetu jer je njegovo fizičko tijelo imalo duhovno obilježje hrane i pića o kojima ovisi naš život u tijelu. “Duh je onaj koji daje život, tijelo ne koristi ništa“ (Iv 6:63). Da bi nam duh dao život moramo imati duhovno tijelo koje se hrani duhovnom hranom. Zato Pavle pravi razliku između fizičkog tijela s kojim pravedan čovjek umire i duhovnog tijela s kojim uskrsava pa kaže:

“Tako je i s uskrsnućem mrtvih. Sije se u raspadljivosti, a uskrsava u neraspadljivosti. Sije se u sramoti, a uskrsava u slavi. Sije se u slabosti, a uskrsava u snazi. Sije se tjelesno tijelo, a uskrsava duhovno tijelo. Ako postoji tjelesno tijelo, postoji i duhovno.“ (1.Ko 15:42-44)

  • Obilježje tjelesnog tijela: raspadljivost, sramota, slabost (smrt)
  • Obilježje duhovnog tijela: neraspadljivost, slava, snaga  (život)

Ukoliko bi čovjek uskrsnuo samo s obilježjem tjelesnog (materijalnog) tijela tj. s obilježjem raspadljivog tijela i krvi, onda bi njegovo uskrsnuće u tijelu i dalje bilo vezano samo za negativna obilježja: raspadljivost, sramotu i slabost koje vodi u smrt. Samim tim bi pravednici bili izjednačeni s nepravednicima i svi bi na kraju imali isti udes koji završava smrću što bi bilo suprotno učenju o uskrsnuću. Stoga ovdje Pavle ne govori o preobrazbi iz tjelesnog materijalnog tijela u nematerijalno (nebesko) tijelo kakvo imaju nebeska bića. On govori o uskrsnuću u život svih onih koji su umrli sa zalogom života poput Isusa koji je za sada jedini uskrsnuo u duhu (1.Pe 3:18). Iako će pravednici uskrsnuti u materijalnom tijelu, to će tijelo u sebi imati sva obilježja života koja su vezana za duhovno tijelo - neraspadljivost, slavu, snagu koji obilježavaju vječni život. Samo kao takvi, iako u materijalnom tijelu, će moći baštiniti Božje neraspadljivo kraljevstvo jer će i sami biti neraspadljivi. Očito je da 'duhovno tijelo' nije isto što i nebesko tijelo. Ono je samo obilježje koje u sebi mogu imati sva razumna bića bez obzira da li žive kao ljudi u materijalnom ili kao anđeli u nematerijalnom tijelu. Izraz 'nebeski' kojeg Pavle koristi se ne odnosi na mjesto boravka nego na izvor tog života koji dolazi s neba od Boga. Npr. Izraelci su jeli 'nebesko' žito (manu) jer je ono došlo od Boga, ali je to žito bilo zemaljsko i to u materijalnoj prirodi postojanja (Ps 78:24). Tako će i svi ljudi sa neraspadljivim životom u sebi biti 'nebeski' iako će živjeti na zemlji u materijalnom tijelu te će se razlikovati od onih koji su samo zemaljski.

Duhovno tijelo ne ovisi o fizičkom, nego fizičko tijelo ovisi o duhovnom jer se ono mora hraniti sa izvora života preko stabla života. To je jedina razlika između ponovnog nastanka jedne biljke iz njenog sjemena i ponovnog stvaranja čovjeka iz njegovog “golog zrna“ u kojem su sačuvane sve njegove fizičke i duhovne karakteristike. Naime, nakon klijanja i rasta biljka ima svoje vremensko trajanje, dok čovjek nakon uskrsnuća u život dobiva mogućnost da traje u svu vječnost jer “Bog mu daje tijelo kako hoće, i svakom sjemenu svoje tijelo“. Pogledajmo kako je to Pavle objasnio:

"Ono što siješ neće oživjeti ako najprije ne umre. I kad siješ, ne siješ onakvo tijelo koje će se pojaviti, nego golo zrno (…). A Bog mu daje tijelo kakvo hoće i to svakom sjemenu njegovo tijelo (…)." (1.Ko 15:36-38)

Da li ovdje Pavle raspravlja o uskrsnuću u nebeska tijela? Ako ovim riječima pristupimo otvorenih misli i zanemarimo bilo koje tumačenje, tada ćemo vidjeti da je ovdje riječ o uskrsnuću fizičkog tijela. Što se ‘sije’ prilikom smrti i što uskrsava? Odgovor nam daje ova uspordba. Činjenica je da siješ onu vrstu biljke koju želiš požnjeti, a njen obrazac je sačuvan u njenom sjemenu. Pavle kaže da “ne siješ onakvo tijelo (pšenice ili čega drugog) koje će se pojaviti, nego golo zrno pšenice ili čega drugog. A Bog mu daje tijelo kakvo hoće...“

To znači da čovjek ne određuje kakvo će se tijelo pojaviti iz golog zrna nego to određuje Bog kroz genetski nacrt. On daje tijelo kakvo hoće jer je on naš stvoritelj, što znači da ono ne mora potpuno odgovarati onom tijelu koje je umrlo. Ono tijelo koje je umrlo je prije toga izgubilo svoju izvornu snagu i ljepotu zbog posljedica bolesti i starosti pa čak i unakaženosti, a tijelo koje uskrsava će biti oslobođeno tih negativnih utjecaja, pa je moguće da čovjek uskrsne u tijelu koje je u nekim obilježjima promjenjeno ali ipak prepoznatljivo po osnovnim crtama lica. No, izvorna genetika će odrediti izgled tijela. Mnogi su ljudi unatoč izvornoj genetici rođeni sa tjelesnim manama, dok će Bog ljude uskrsavati po izvornoj genetici bez tjelesnih mana. Isus je tu mogućnost najavio kad je rekao: “... A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene“ (Lk 12:7). To ne uključuje samo izvornu genetiku i osnovne fizičke karakteristike tijela nego i karakteristike same osobe - njegovu individualnost, osobnost i karakter. Stoga uskrsnuće tijela podrazumjeva uskrsnuće te iste osobe u novom fizičkom tijelu. Duša je cijeli duhovni i fizički život čovjeka. I jedna i druga komponenta se čuvaju u simbioličnom “golom zrnu“ koji je knjiga jednog čovjeka. Knjiga jednog čovjeka je u biti njegovo “ime“. U Bibliji “ime“ označava nečiju osobnost i karakter. Sva imena umrlih se nalaze zapisana u jednoj od knjiga. Za pravednike je rečeno da se njihova “imena nalaze zapisana na nebesima“, tj. da se nalaze “u knjizi života“ (Fil 4:3; Ot 3:5; 13:8; 17:8). Budući da će uskrsnuti i nepravednici, onda i za njih postoji knjiga suda u kojoj se upisuju njihova imena. Za one koji pripadaju toj grupi, a pogotovo one koji su zavrijedili da ih se “izbriše iz knjige živih“ se s pravom traži da “s pravednicima neka ne budu upisani“ (Ps 69:28; 2.Mo 32:33). Za razliku od onih koji su “proglašava pravednima“ i koji ne dolaze na sud, nepravedni se upisuju u knjigu osude jer će nakon uskrsnuća biti suđeni po onome što su činili pa čak – kako Isus kaže - za svaku “zlobnu riječ“ koju su izgovorili (Iv 5:24; Mt 12:36,37). To također govori kako Bog može nakon smrti iščitati svaki detalj koji ostaje zapisan u knjizi naše psihofizičke osobnosti.

Sva obilježja duha i tijela su sadržana u “golom zrnu“ koje se čuva dok ne dođe vrijeme uskrsnuća. Iako se to podrazumijeva, Pavle u svom opisu govori o tijelu u kojem će se uskrsnuli pojaviti. U vrijeme uskrsnuća to se “golo zrno“ poveže sa zemljom kako bi iz nje u točno određenom kemijskom procesu uzelo sve elemente za stvaranje tijela u kojima će uskrsnuti umrla osoba. Kao što svaka biljka uzrasta u svom obličju, tako će i svaki čovjek ustati u svom tjelesnom obličju. Prema ovakvoj usporedbi fizičko tijelo biljke i čovjeka se može raspasti i pretvoriti u prah i pepeo, ali iz “golog zrna“ se opet može stvoriti ono isto obličje prema svojoj vrsti jer je njeno fizičko obilježje ostalo sačuvano u sjemenu. To je u skladu sa tvrdnjom da “Bog daje svakom sjemenu svoje tijelo“, a ne tuđe tijelo koje ne odgovara njegovoj vrsti ili njemu samome. Pavle je očito mislio na uskrsnuće fizičkog tijela što je vidljivo iz rečenice:

"Ono što siješ neće oživjeti ako najprije ne umre." (1.Ko 15:36)

Što će to oživjeti? Odgovor se nalazi u samoj rečenici. Oživjeti će ‘ono’ što siješ, odnosno ‘ono’ tijelo koje se sije prilikom smrti, a čije je obilježje sačuvano u golom zrnu. Koje se tijelo sije prilikom smrti – fizičko ili nebesko? Pavle na to pitanje odgovara kad u nastavku kaže da se

"sije se tjelesno tijelo…"  (1.Ko 15:44)



'ono što siješ' (st.36) je 'tjelesno tijelo' (st. 44)

"[Tjelesno tijelo] koje siješ neće oživjeti ako najprije ne umre" (1.Ko 15:36)


 Pitanje: Što se sije prilikom smrti?

Odgovor: Tjelesno tijelo.

Pitanje: Što će oživjeti ako umre?

Odgovor: Ono što se sije - tjelesno tijelo.


Prema tome, oživjeti će ‘ono’ što je posijano, a posijano je ‘tjelesno tijelo’. Ono će oživjeti u skladu sa principom: što siješ to i ženješ. Tjelesno tijelo je svoj obrazac postojanja kao ljudskog materijalnog bića sačuvalo u genetskom sjemenu. 

Pavle ovdje jasno govori o uskrsnuću tjelesnog tijela, tj. tijela od krvi i mesa jer je upravo ‘ono’ kao takvo posijano svojom smrću čekajući ponovno stvaranje (Ri 8:11). Ono ne može oživjeti ako nije umrlo. To je ono što je Pavle rekao i ne možemo to drugačije tumačiti. Kad bi htjeli izvan ovog konteksta tumačiti Pavlove riječi i tvrditi kako neće uskrsnuti fizičko tijelo, onda bi ih morali korigirati na način da ne obraćamo pažnju onome što govore pojedine riječi nego ih jednostavno izbacimo iz teksta kao nevažne. U tom slučaju bi nam Pavlove riječi zvučale ovako:

"Ono što siješ (a to je fizičko tijelo) neće oživjeti (...) "

... Ono što slijedi nakon ove izjave je prilikom krivog tumačenja izbačeno iz teksta i konteksta Pavlovih riječi kako bi se tvrdilo da fizičko tijelo neće oživjeti. Tako se može lakše ubaciti ideja da će neki ljudi uskrsnuti u duhovnom tj. nevidljivom nebeskom tijelu. Međutim prema onome što je Pavle mislio pod izrazom 'duhovno tijelo' nije nebesko nego ono tijelo koje ima sve odlike fizičkog tijela, ali sa jasnom razlikom između onog fizičkog tijela kojeg se sije u raspadljivosti, sramoti i slabosti i onog fizičkog tijela kojemu će to duhovno tijelo omogućiti da živi u neraspadljivost, slavi i  u snazi. Za nas je stoga važan kontekst koji kaže:

"Ono što siješ (a to je fizičko tijelo) neće oživjeti ako najprije ne umre."

... što znači da će fizičko tijelo oživjeti ako umre, a da bi oživjelo mora postojati obrazac fizičkog tijela. To je ono o čemu Pavle govori. On uopće ne tumači uskrsnuće kao preobrazbu iz fizičkog stanja u nematerijalno tijelo nego govori o postojanju duhovnog tijela koje je osnovica za postojanje i oživljavanje fizičkog tijela u vječni život. To nije u kontradiktornosti sa izjavom:

"Sije se tjelesno [raspadljivo] tijelo, a uskrsava duhovno [neraspadljivo] tijelo. Ako postoji tjelesno [raspadljivo] tijelo, postoji i duhovno [neraspadljivo]." (1.Ko 15:44)

Ako ne bi postojalo duhovno tijelo kojeg oživljava duh, onda ne bi postojala mogućnost uskrsnuća u život vječni. Kad u ovaj kontekst ubacimo izjavu: “ne siješ tijelo koje će biti, nego golo zrno“, onda dobivamo pravu sliku o uskrsnuću. Naime, prilikom smrti čovjek ne sije ono tijelo koje će nastati prilkom uskrsnuća jer on ne može sam sebi podariti neraspadljivo tijelo. Ključ svega je  postojanje ‘golog zrna’ koje je sačuvalo sliku čovječjeg tijela. Kad Pavle kaže da se ‘sije golo zrno’ a kasnije nadodaje da se ‘sije tjelesno tijelo’, onda je jasno da se genetska slika tjelesnog tijela nalazi u tom zrnu. Ono prilikom ponovnog stvaranja oživljava, a da bi to tijelo bilo u stanju neraspadljivosti onda tom prilikom mora doći do uskrsnuća duhovnog tijela koje u sebi nosi snagu vječnog života.

Usporedbom uskrsnuća sa 'sijanjem' i tijela sa 'golim zrnom' se želi samo objasniti mogućnost dobivanja ljudskog tijela koje ne mora imati one iste komponente koje su nestale raspadanjem tijela nakon smrti. Za čovjeka je važno znati da ljudi mogu opet živjeti u fizičkom tijelu iako se ono nakon njihove smrti raspalo. To podrazumjeva da će u tom uskrsnulom tijelu oživjeti i ona osoba ili duša koja je umrla, pa samim tim Pavle govori da u slučaju umrlih ljudi postoji simbolično 'sjeme' u kojem je sadržan obrazac fizičkog tijela u simbiozi sa dušom koja spava i miruje do trenutka uskrsnuća. Tako svi ljudi koji umiru, fizički nestaju, ali njihov cjelokupni život prelazi u stanje smrtnog sna i mirovanja poput hibernacije. U tom je stanju nestalo "ljubavi njihove i mržnje njihove i ljubomore njihove". Više "nema rada ni razmišljanja ni znanja ni mudrosti" u prahu zemaljskome. Kad se ljudi vraćaju u prah, "spomen na njih se zaboravio" jer više nemaju "udjela ni u čem što će se činiti pod suncem" (Pr 9:5,6,10).

Što je to ‘opći grob’? Iako grob predstavlja doslovno mjesto u zemlji gdje se polažu mrtva tijela, ovdje je riječ o simboličnom opisu gdje se pojmom ‘opći grob’ (hades ili šeol) opisuje zajedničko mjesto mrtvih. Tom općem grobu pristup ima samo Krist koji ‘ima ključeve od smrti i hada’ (Ot 1:18). ‘Smrt’ je sinonim za spavanje ili neaktivnost čovjeka kao cjelokupne osobe. ‘Had’ je sinonim za mjesto u kojem se nalaze mrtve duše (gola zrna) dok se u doslovni ‘grob’ polažu ljudske tijela (Dj 2:27,29,31; Ot 6:8).

Kad ljudska duša umre ‘had’ otvara vrata i pohranjuje ljudske duše čija tijela odlaze u prah. Isus će pristupiti ‘hadu’ i tako svojim ‘ključem’ otvoriti mogućnost da se umrle ‘duše’ nađu u svojim novostvorenim ljudskim tijelima, time što će ih kao stanare vratiti u novu zemaljsku kuću u kojoj će ponovno prebivati njihova duša koja je u općem grobu spavala smrtnim snom (2.Ko 5:1-4; Ot 20:13,14). Zatim će Isus iz tog smrtnog sna probudi ljude u svom fizičkom tijelu kao što je probuđen Adam.

Opći grob čovječanstva možemo usporediti sa super-računalom u kojeg se pohranjuju svi podaci o svakom čovjeku koji je živio na zemlji. U tom slučaju možemo zamisliti milijune kompjutera širom svijeta koji nakon određenog vremena prestaju raditi i ne daju nikakve znakove života. Svaki kompjuter u sebi ima pohranjene programe i podatke koji ga čine jedinstvenim. No oni su nedostupni jer je napajanje prekinuto a mozak mrtav, te više ne mogu služiti za bilo kakvu radnju. Mnogi jednostavno bacaju takve kompjutere koji više ničemu ne služe. Po zakonu takvi se kompjuteri odlažu na mjesta gdje se čuva sav elektronički otpad. Njima ima pristup proizvođač u čijim je rukama moć da sve te kompjutere ponovno oživi i osposobi za rad.

U ovom slučaju to je čovjek kojeg serviser nakon njegove smrti želi popraviti i ponovno vratiti u život. Budući da su kompjuteri stari, potrošeni ili oštećeni oni se recikliraju. No prije toga se iz njih vadi softverski program koji čini osobnost svakog pojedinog kompjutera. Njega se nosi u strogo čuvani centar gdje se ubacuje u super-računalo u kojem se pohranjuje i čuva pod njegovim imenom ili lozinkom. U super-računalu se tako mogu sačuvati milijuni softverskih programa i to pod njihovim jedinstvanim imenom. U svakom softveru su sačuvani podaci o samom kompjuteru, a također je memorirana i svaka informacija koja je prošla kroz njegov ‘um’. To je podloga koja može poslužiti proizvođaču da vrati u život svaki pojedini kompjuter sa njegovom osobnošću. U proizvodnim halama se izrađuju dijelovi hardvera koji se spajaju u jednu cjelinu. U super-računalu se pod svojom lozinkom doziva točno određeni softverski program koji se snima i ugrađuje na disk. Disk se zatim postavlja u kompjuter. Nakon toga kompjuter je još uvijek mrtav. Da bi oživio u njega se postavlja baterija koja ima mogućnost da se stalno puni. Onog trenutka kad se upali i aktivira kompjuter ponovno postaje onaj koji je po svojoj osobnosti ostao isti jer se u njemu nalazi upravo onaj softver koji je bio sačuvan i prebačen u novo hardversko tijelo.

Jehova tako može sačuvati ono što je neuništivo, a to je ljudska ‘duša’ (Mt 10:28). Biblija pokazuje da Bog svaku umrlu osobu, bez obzira gdje bila pokopana, ‘pribraja k rodu svom’, što znači da su u općem grobu čovječanstva sve umrle duše grupirane po obiteljima, plemenima i narodima (5.Mo 32:50, bi2-C). Zato možemo s punim povjerenjem očekivati uskrsnuće ‘svih naroda’ i to po određenom redu i redoslijedu (Mt 25:32).

Ljudsko se fizičko tijelo nakon smrti pretvara u prah dok se njegovo ‘sjeme’ pohranjuje i čuva do vremena klijanja, odnosno uskrsnuća. Ovo ‘sjeme’ je nešto poput ‘genoma’ koji se u jednom neraspadljivom stanju nalazi u ‘općem grobu’. Ljudsko ‘sjeme’ u sebi sadrži građevinski nacrt pomoću kojeg se može pristupiti stvaranju novog čovjeka. Taj nacrt Bog može prije toga izmijeniti i poboljšati, bez da izmjeni osnovne crte lica po kojem se svaki čovjek razlikuje od drugih ljudi. No u sjemenu su sačuvana i sva obilježjima nečije osobnosti. Ona će ostati nepromijenjena. Tako, kad čovjek i umre, ono što ostaje je neraspadljivo ‘sjeme’ koje se nalazi kod Boga i koji će to ‘sjeme’ u svoje vrijeme simbolično probuditi kako bi došlo do uskrsnuća iste osobe. To će biti potpuno nova tijela, ali sa svim obilježjima nečije osobnosti. Jehova Bog će "svakom sjemenu dati njegovo (a ne drugo) tijelo" (1.Ko 15:38). To znači da će ljudi dobiti svoja zemaljska tijela a ne nebeska.

Ako bi netko dobio ‘nebesko tijelo’ onda bi dobio drugo i drugačije tijelo, pa se ne bi moglo govoriti o ‘njegovom tijelu’. U ovom kontekstu Pavle između ostalog kaže:

"…Nije svako tijelo isto tijelo: drugačije je tijelo čovječje, a drugačije tijelo stoke, (…) ptičje, (…) riblje…" (1.Ko 15:39)

On ovdje pravi razliku između tijela čovjeka i tijela drugih zemaljskih stvorenja. Pavle tu razliku ne spominje kako bi prikazao kako postoji mogućnost prijelaza iz jedne vrste u drugu. Čovjek prilikom uskrsnuća neće dobiti drugo tijelo, odnosno tijelo nižih ili viših životnih vrsta. Nakon toga Pavle pravi još jednu razliku pa kaže:

"…i ima nebeskih tijela i zemaljskih tijela…" (1.Ko 15:40)

U kontekstu ove izjave Pavle ponovno ne koristi ovu razliku da bi kazao kako će prilikom uskrsnuća neki kršćani uskrsnuti u tijelu koje nije zemaljsko nego nebesko. Suprotno tome, on u nastavku kaže da je razlika moguća samo unutar svake pojedine vrste. Ta razlika je vidljiva svagdje pa i u materijalnom svemiru u kojem se sunce, mjesec i zvijezde ‘razlikuju po slavi’ (1.Ko 15:41). Mjesec ili bilo koji drugi planet nikad neće postati sunce ili neka zvijezda. U tom se smislu i nebeska razumna bića ‘razlikuju po slavi’ ali samo unutar svoje vrste, a slično možemo očekivati i na zemlji za vrijeme Božjeg kraljevstva gdje će se pojedini ljudi razlikovati od drugih po ‘slavi’ koju im je Jehova namijenio (vidi 1.Lje 29:12; Ri 2:10; 3:23; 1.Ko 11:7; 1Pe 1:24). Razlika će biti u tome što će neki ljudi uskrsnuti u slavi vječnog života, a drugi u raspadljivosti. Zato nije potrebno da neki ljudi dobiju nebesko tijelo kako bi se razlikovali po slavi od drugih ljudi. Kao što na nevidljivim nebesima postoji teokratska hijerarhija, tako će biti i na zemlji gdje će biti formirano ‘novo nebo i nova zemlja’. Stoga moramo praviti razliku između nebeskog i zemaljskog teokratskog uređenja jer je "drugačija slava nebeskih, a drugačija slava zemaljskih" (1.Ko 15:40).

Ljudi su zemaljska bića i mogu samo očekivati zemaljsku slavu. Pravedni ljudi će dobiti ‘svoja’ zemaljska tijela koja će biti zaštićena od starenja jer će se nalaziti pod utjecajem neraspadljivog duhovnog tijela. To se odnosi na sve koji će imati ‘bolje uskrsnuće’. Bolje uskrsnuće je ujedno ‘uskrsnuće pravednih’ (Lk 14:14). Pravednici će tako uči u Božje kraljevstvo prije nepravednih. Prije njih će okusiti dar vječnog života i neraspadljivost. Nepravednici će to doživjeti samo ako se za vrijeme Kristove vladavine pokaju i obrate Bogu koji daje život preko Krista. Tek na kraju tog razdoblja će takvi dobiti spasenje i vječni život (1.Pe 4:18). Zato je Isus rekao svećeničkim glavarima svoga doba da ‘poreznici i bludnice idu ispred njih u Božje kraljevstvo’ (vidi Mt 21:23,31). To znači da će svi nepravedni uskrsnuti, pa čak i oni židovski religiozni vođe i njihovi sljedbenici koji zaslužuju osudu ‘gehene’. Očito tu osudu ne mogu izbjeći nakon što ih se probudi iz smrti. Tek nakon što se oslobode krivice za svoj grijeh, nepravednici će moći uživat život kakvog će prije njih na dar dobiti pravednici. U tom smislu će se razlikovati uskrsnuće pravednih od uskrsnuća nepravednih. Nepravedni će uskrsnuti ali neće odmah dobiti vječni život, te će njihova tijela i dalje biti u ropstvu raspadljivosti i smrti (Mt 23:15,33; Iv 5:24,29). To će vjerojatno značiti da će biti svjesni svoje smrtnosti i ograničenog vremena života koje im je dano kao druga prilika.

U slijedećem razmatranju ćemo vidjeti kako ‘duhovno tijelo’ može sačuvati naše tjelesne stanice od procesa raspadljivosti.