Article Index

VJEČNI ŽIVOT I NERASPADLJIVOST

 

Pitanja: Da li netko mora otići na nebo da bi bio sudionik božanske priride ili to može ostvariti u zemaljskom tijelu? Što je to nebeski stan u kojem ćemo živjeti? Što je duhovno tijelo? U kom je smislu ljudsko tijelo savršeno iako je smrtno? Kako su duša, duh i tijelo povezani? Da li pravedan čovjek na zemlji može ostvariti besmrtnost ili je ona rezervirana samo za izabrane? Da li su vječni život i besmrtnost različiti pojmovi koji opisuju obećani život od Boga? Kako će se poniženo tijelo obući u slavno neraspadljivo tijelo i biti poput Isusovog? Da li se bilo tko može nadati da će uskrsnuti u nebeskom tijelu? Kako se čuvaju informacije o duši i genetskom kodu svakog umrlog čovjeka? Zašto čovjeka možemo vidjeti u tri komponente i koja mu četvrta komponenta nedostaje da bi mogao vječno živjeti? U kom smislu tijelo i krv ne mogu naslijediti Božje kraljevstvo iako je Isus pozvao ljude da naslijede to kraljevstvo? Da li čovjek mora napustiti zemaljsko obličje da bi mogao nositi lik nebeskog čovjeka Isusa Krista?



"Jer ovo raspadljivo mora se obući u neraspadljivost i ovo smrtno mora se obući u besmrtnost"
 

(1.Korinćanima 15:53)

 

Apostol Petar je svojom ulogom koja mu je dana uveo ‘druge ovce’ u kršćansku skupštinu gdje su mogli steći ‘istu dragocjenu vjeru’ kao i pripadnici ‘malog stada’ vjernih Židova. On kaže da ‘dobro poznavanje Boga i Isusa, Gospodina našega’ svim kršćanima može omogućiti da budu ‘sudionici božanske prirode’ (2.Pe 1:2,4). Što je božanska priroda? O božanskoj prirodi Zajednica ne daje direktno objašnjenje, a budući da to povezuje sa odlaskom na nebo i životu u nebeskom tijelu, onda je jasno da misli samo na oblik života u nebeskom tijelu kakvog imaju sva nebeska bića. No, bilo bi pogrešno odmah zaključiti da ‘božanska priroda’ uključuje život u nebeskom tijelu. Biblija pokazuje da je tu riječ o božanskoj prirodi neraspadljivog života po kojom se sva razumna bića mogu nazvati Božjim potomstvom. Jehova je Bog živih, a ne mrtvih, a samim tim je Otac besmrtnih bića, a ne smrtnih (Mt 22:32).

Za Boga je Pavle rekao da je On ‘Kralj vječnosti, neraspadljiv’. Bog je vječan, jedini bez početka i bez kraja (Ps 90:2). On je taj koji “živi vječno“, ‘koji svemu daje život’ jer "ima život u sebi". Imati život u sebi podrazumijeva da u sebi ima vječni ili besmrtni život (Iz 40:28; Ps 93:2). Anđeli i ljudi su stvoreni sa svrhom da odražavaju božansku prirodu neuništivog života pa su od Boga dobili mogućnost da i oni imaju taj besmrtni život u sebi kojeg mogu stalno održavati. Čovjek je u samom početku izgubio mogućnost besmrtnog života, ali ne zauvijek jer je postojala priprema da ga se ponovo oživotvori kao besmrtno biće. Bog je "jedini koji ima besmrtnost" u sebi, a Isus je za sada jedini čovjek koji je dobio besmrtnost (1.Ti 1:17; 6:13-16; Ot 17:14; usporedi Mt 5:35). Bog je za sada takav vječni život ‘dao’ samo njemu. Osim toga dao mu je i posebnu čast da drugima posreduje taj život od Boga, “jer kao što Otac ima (besmrtni) život u sebi, tako je i Sinu dao da ima (besmrtni) život u sebi“ (Iv 5:26). Naime, zbog onoga što je učinio za sve ljude Isus će posredovati ljudima vječni neraspadljivi život ili besmrtnost kako bi se u potpunom smislu mogli smatrati Božjom djecom i sinovima kao i on, tako da će savršeni ljudi poput Isusa imati božansku prirodu vječnog ili besmrtnog života (Iv 5:26; Lk 20:36).

Pavle kaže da će Bog “onima koji ustrajnošću u dobrim djelima traže slavu i čast i neraspadljivost [dati] vječni život“ te da će svi “pravednici biti oslobođeni robovanja raspadljivosti i dobiti slavnu slobodu djece Božje“ (Rim 2:7; 8:20,21,33). Pavle nije rekao da će takvi vjerni ljudi dobiti i vječni život nego i besmrtnost jer je to jedno te isto. Dobit će vječni život koji sam po sebi podrazumijeva da više neće biti podložni smrti kao do sada, a ako više neće biti podložni smrti, onda će biti besmrtni. Međutim Watchtower tvrdi drugačije jer smatra da vječni život i besmrtnost nisu jedno te isto pa za navodne pomazanike kaže da oni kao...

“...duhovna bića ne dobivaju samo vječni život. Oni dobivaju besmrtnost — beskonačan i neuništiv život. Osim toga dobivaju i neraspadljivost — tijela koja se ne mogu raspasti i koja za razliku od ostalih materijalnih i duhovnih stvorenja, po svemu sudeći, ne ovise ni o kakvom izvoru energije.“ (Stražarska kula, 15.2.2009. str.25).

Ovo gledište potječe još od brata C.T. Russella koji je u svoje vrijeme tvrdio da besmrtnost ide samo uz božansku prirodu tijela koju ima samo Bog, a nakon uskrsnuća i njegov Sin. Tvrdi se da će takvu božansku prirodu besmrtnosti dobiti samo izabrani ljudi čime će biti čak iznad anđela koji po ovom tumačenju nemaju besmrtnost. U tom smislu se tvrdi da “smrtnost“ označava stanje tijela u kojem se podliježe smrti i u kojem je smrt moguća, dok je “besmrtnost“ stanje tijela u kojem se ne podliježe smrti i u kojem je smrt nemoguća. (Božanski plan vjekova str. 185-187).

Smrtnici – anđeli i ljudi po ovom tumačenju podliježu smrti ali nikad ne moraju umrijeti ukoliko svoj život podržavaju sa izvora života dok besmrtnici kojima Bog daruje besmrtnost imaju u sebi život kao i Bog i ne moraju ga podržavati. Takav vid života bi bio božanske prirode i razlikovao bi se od anđeoske i ljudske prirode. Ovakvim (pogrešnim) tumačenjem se želi reći kako je vječni život, ograničen i uništiv, dok je besmrtni život beskonačan i neuništiv. Međutim Biblija uči drugačije. Njeni pisci izjednačavaju vječni život i besmrtnost jer su to dvije riječi koje imaju isto značenje. U vezi toga sam u ovoj knjizi napisao:

“... Besmrtni život ili život bez smrti je dar po kojem će naše materijalno ‘raspadljivo tijelo’ biti zaštićeno od smrti pomoću duhovnog ‘neraspadljivog tijela’ (1.Ko 15:53,54). Kao što je u Bibliji ‘vječnost’ izjednačena sa ‘neraspadljivosti’, tako je i ‘besmrtnost’ izjednačena sa ‘vječnim životom’ (1.Ti 1:17; Ri 2:7; Da 12:7). Ako je Isus svojom žrtvom ‘ukinuo smrt’, onda smrti više neće biti. A ako neće biti smrti, onda je ‘besmrtnost’ izraz kojim se označava život bez smrti (2.Ti 1:10). Stoga ne može stajati tvrdnja da je ‘besmrtnost’ razlikuje od vječnog života, niti da će 144000 izabranih, jedini od ljudi imati ‘besmrtnost’, dok će ostali imati samo ‘vječni život’ (Stražarska kula 1.10.06. str.5,6). Adam je dobio na dar vječni život nakon što mu je Jehova omogućio da jede plodove s drveta života. Ako se tvrdi da je Isus budućim članovima nebeske klase obećao da će im ‘dati da jedu s drveta života’ onda im je time rekao da će im dati mogućnost da i oni svoj život obnavljaju vječno kao što ju je mogao obnavljati i Adam. To isto obećanje je Isus dao i svim ostalim vjernim ljudima kad im je rekao da će biti ‘sretni svi oni koji će smjeti ići k drveću života’ (Ot 2:7; 22:14). Prema tome, ‘drvo života’ je priprema po kojoj će svi vjerni ljudi, bez obzira kojoj klasi pripadali, moći održavati besmrtnost. Ako ta priprema omogućava besmrtnost, onda će besmrtnost ući u sve ljude, a ne samo u 144 000 izdvojenih iz Božjeg naroda. (Tajna, svezak 3)

Ovo je u skladu i sa vjerovanjima prvih kršćana. Oni nisu očekivali da će dobiti tijela koja neće ovisiti o izvoru životne energije. Isus je njima i svima vjernima pružio nadu u vječni život kojeg će obnavljati s drveća života. Zajednica to nije mogla ignorirati pa je napisala:

“... Pomazanici koji ostanu vjerni Jehovi bit će nagrađeni dopuštenjem da “jedu s drveta života”. Oni će dobiti besmrtnost. (Stražarska kula, 15.1.2009. str.31).

Ovom izjavom su opovrgli i pobili vlastito gledište o besmrtnosti. Najprije tvrde da navodni pomazanici ne trebaju obnavljati svoju životnu energiju, a ovdje kažu da ipak moraju kao i svi koji će dobiti vječni život jer je Isus rekao: "Onome tko pobijedi dat ću da jede s drveta života" (Ot 2:7; 22:2). Biblija jasno govori da će svi pravedni ljudi bez iznimke biti ovisni o izvoru života tako da za ljude ne postoji stanje života koje bi bio drugačije od vječnog života.

U Bibliji se koriste obje riječi – 'vječni život' i 'besmrtnost'. Isus nikad nije koristio izraz 'besmrtnost' ali je svojim učenicima i apostolima obećao 'vječni život'. No apostol Pavle ipak koristi riječ 'besmrtnost' samo kako bi ukazao na ono što je u suprotnosti sa smrtnosti koja vlada nad ljudima. Odgovor što je to besmrtnost se može naći u slijedećim riječima apostola Pavla:

“A Bog će svakome uzvratiti po djelima njegovim: onima koji ustrajnošću u dobrim djelima traže slavu i čast i neraspadljivost - vječni život“ (Ri 2:6,7).

Kao što vidimo, težiti za 'neraspadljivošću' znači težiti za 'vječnim životom'. Pavle u drugoj izjavi ponovo koristi istu misao kad spominje neraspadljivost, samo što umjesto izraza 'vječni život' spominje 'besmrtnost'. On kaže:

“A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječi koje su napisane: “Smrt je uništena zauvijek“ (1.Ko 15:54).

Vidimo da se u ove dvije izjave 'neraspadljivost' dovodi u vezu sa 'vječnim životom', a u drugoj sa 'besmrtnošću'.

  1. 'neraspadljivost' - 'vječni život' (Ri 2:6,7)
  2. 'neraspadljivost' - 'besmrtnost' (1.Ko 15:54)  

'vječni život' = 'besmrtnost'

Isus je svoj život položio da bi ukinuo smrt kao posljedicu Adamovog grijeha, jer piše: “Kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt“ (1.Ko 15:26). Kad ukine smrt, smrti više neće biti a stanje u kojem nema smrti je 'besmrtnost'. O tome je Isus propovijedao kad je govorio o vječnom životu. Samim tim nema smisla govoriti kako će neki ljudi za razliku od drugih dobiti, ne samo vječni život nego i besmrtnost. Podrazumijeva se da onaj tko ima pristup izvoru života dobiva vječni život, a samim tim i besmrtnost, tj. stanje u kojem tijelo ne podliježe smrti. Kršćani su ta dva pojma poistovjećivali jedno s drugim. To se vidi u 10. poglavlju, 'Didahe' (krajem 1. stoljeća) koja uključuje ispovijed vjere u obliku molitve:

”Zahvaljujemo ti, Sveti Oče, za tvoje sveto Ime koje si nastanio u našim srcima; i za spoznaju i vjeru i besmrtnost koju si nam obznanio kroz Isusa tvog Slugu. Slava tebi zauvijek! Ti si, Svemogući Gospodaru, stvorio sve zbog svog Imena (...). A nama si dobrostivo dao duhovnu hranu i piće, i život vječni kroz Isusa tvog Slugu".“ (Stražarska kula, 1.2.1992. str.19,20).

Isus je ljudima obznanio besmrtnost tako što im je dao nadu u vječni život koji će biti oslobođen smrti. To izvorno kršćansko vjerovanje je zastupao i Justin u 2. stoljeću. On je napisao:

“A on (Isus) je sve to (izlječenja i uskrsnuća) zapravo činio i radi onih koji će u njega vjerovati kako bi ih uvjerio da, makar netko tko opslužuje njegove zapovijedi ima tjelesni nedostatak, o svojem drugom dolasku on će ga uskrisiti ne samo kao besmrtna, nepropadljiva i oslobođena patnje, nego i tjelesno cjelovita.“

Kao što vidimo, besmrtnost je pojam kojim se nije opisivala samo božanska priroda nebeskog tijela nego i božanska priroda ljudskog tijela koje će biti cjelovito i  neraspadljivo. Isus je u svom ljudskom obličju nakon uskrsnuća mogao odražavati božansku prirodu života. 

Kad je Isus uskrsnuo u ljudskom neraspadljivom tijelu, smrt više nije imala vlast nad njim (Rim 6:9). Tada nam je u svom ljudskom tijelu obznanio našu božansku prirodu postojanja. Izraz božanska priroda u sebi nosi pojam o vječnom neuništivom životu (Heb 7:15-17). Vječni ili besmrtni život označavaju viši stupanj života nebeskih i zemaljskih stvorenja koji dolazi direktno s izvora vječnog i besmrtnog života, a koji se razlikuje od nižeg stupnja života kojeg u sebi imaju ostala živa bića. Naime, Adam je stvoren u raspadljivom tijelu kao i ostala zemaljska bića. Imao je život u sebi kojeg je mogao stotinama godina obnavljati i održavati uz pomoć raspadljive materije sve dok ne bi umro. Budući da je bio stvoren na božansku sliku kao razumno biće Bog mu je darovao besmrtnost onog trenutka kad je u Edenu dobio pristup 'drvetu života' a time i neraspadljivom izvoru života. Međutim, on je svojim grijehom izgubio darovanu besmrtnost te se vratio u smrtnost i raspadljivost. Stoga moramo razlikovati život u raspadljivom obliku s kojim je Adam stvoren od vječnog i neraspadljivog života koji mu je bio darovan.

Zbog neposlušnosti, Adam i njegovo potomstvo su izgubili prednost da žive u božanskoj prirodi vječnog tj. besmrtnog života. Božji naum se nije promijenio pa je ljudima obećan život bez smrti ili bez kraja, tj. besmrtni ili beskrajni život. Da bi se i naše, po prirodi raspadljivo materijalno tijelo sačuvalo od starenja, također mora biti obučeno u neraspadljiv život koji je u Bibliji opisan kao ‘duhovno tijelo’ ili ‘nebeski stan’. Tada ćemo biti poput planete Zemlje koju Bog vječno ‘obnavlja’ i podržava u stanju života (Ps 104:5,30). Ona je također obučena u svoj vječni stan. tj. u atmosfersko nebesko tijelo koje je vječno čuva na životu. Naš nebeski stan će imati sličnu funkciju da ono što je smrtno i raspadljivo ostane vječno postojati.

 


Nebeski stan

Biblija je usporedila naše materijalno tijelo sa zemaljskim ‘stanom’. U njemu se nalazi naš unutarnji čovjek. Ta zemaljska kuća za sada nije zaštićena od raspadljivosti. Da bi mogli vječno živjeti morali bi imati zemaljsku kuću koja je vječna unatoč njenoj raspadljivoj materiji. No, kako ćemo to postići kad znamo da je tijelo podložno raspadljivosti? Biblija nam daje saznanje da nećemo morati napustiti ovo raspadljivo tijelo kako bi dobili neraspadljivo jer će se naše sadašnje raspadljivo tijelo samo ‘obući’ u neraspadljivo duhovno tijelo jednim procesom kojeg će s neba pokrenuti sam Bog preko Krista. Da bi nam to približio Pavle je govorio o neraspadljivom stanu kojeg očekujemo s neba, o ‘kući koja nije načinjena rukama’. Rekao je:

"Jer znamo da ćemo, ako se [u slučaju smrti] naša zemaljska kuća, ovaj šator, raspadne, imati građevinu od Boga, kuću koja nije načinjena rukama, vječnu na nebesima. Jer u ovom stanu uzdišemo, žarko želeći da obučemo onaj [stan] koji je za nas s neba, tako da se, kad ga stvarno obučemo, ne nađemo goli. Zapravo, mi koji smo u ovom [zemaljskom] šatoru uzdišemo, zato što smo opterećeni; jer ne želimo ga svući, nego obući drugi, kako bi život [tog drugog stana] progutao ono što je smrtno. A onaj koji nas je za to načinio jest Bog, koji nam je dao zalog onoga što treba doći, to jest duh" (2.Ko 5:1-5, bi2-C).

O kakvom ‘nebeskom stanu’ je riječ?  Prijevod ‘Novi Svijet’ na hrvatskom je izraz ‘stan koji je za nas s neba’ (iz ranijeg prijevoda), preveo sa ‘nebesko tijelo’. No, da li je Pavle govorio o nebeskom tijelu kakvog imaju anđeli? Primijetit ćemo da je svrha ‘nebeskog stana’ ili ‘nebeskog tijela’ da u njega ‘obučemo’ naše ‘zemaljsko tijelo’ kako više ne bi bili ‘goli’. Što to znači?

Adam i Eva su postali ‘goli’ nakon što su uzeli i kušali plod sa ‘drveta smrti’ odnosno s "drveta od znanja dobra i zla" čime su opovrgli savez za vječni život (1.Mo 2:16,17; 3:6; Ho 6:7). Kad su im se tog trenutka otvorile oči, osjetili su da nešto na njima nedostaje. To su uzaludno pokušali pokriti s pregačama koje su napravili od smokvina lišća (1.Mo 3:7). Izgleda da su oni osjetili neku promjenu na sebi jer su se istog trenutka osjećali ‘goli’ ili razotkriveni. Kao da je sa njih bio skinut neki nevidljivi ogrtač ili odjeća. Svoja su fizička tijela obukli u odjeću od lišća, ali su i dalje osjećali da su ‘goli’ pred Bogom pa su se pokušali sakriti od njega kad su u vrtu čuli njegov glas (1.Mo 3:7-10). Mislili su sakriti svoja ponižena tijela od očiju onoga kome je "sve golo i otkriveno (…) i kojemu moramo položiti račun" (He 4:13). Taj osjećaj srama je bio povezan sa savješću ili unutarnjim čovjekom koji je osjetio i spoznao da je izgubio svoju božansku prirodu i ljudsko dostojanstvo povezano sa vječnim životom. I mi kao njegovi potomci smo izgubili to dostojanstvo. U vezi toga je Tacijan napisao:

“Uvjereni da će nebeski duh zajedno s dušom steći besmrtnost, [proroci] propovijedahu ono što drugim dušama bijaše nepoznato. Tko god je gol, može se odjenuti tom svečanom odjećom i vratiti se starom dostojanstvu.“

Čovjek ima dva obličja – fizičko i duhovno, odnosno izvanjsko i unutarnje. Zato Pavle u ovom kontekstu kaže: “Zato ne posustajemo. Naprotiv, ako se naš izvanjski čovjek i raspada, onaj unutarnji obnavlja se iz dana u dan“ (2.Ko 4:16). Izvanjski čovjek je prepoznatljiv po svom fizičkom tijelu, a unutarnji po duhovnom tijelu. Adamovo vanjsko i unutarnje tijelo je bilo obavijeno svečanom odjećom besmrtnosti. No, kad je okusio zabranjeni plod sa ‘drveta smrti’ ostao je bez te božanske odjeće. Njegov ‘unutarnji čovjek’ je ostao ‘gol’ i izložen smrti. Tako je ostao bez svog nebeskog ‘stana’ u kojega je bio postavljen sa svrhom da bude zaštićen od smrti. Ništa nije moglo pokriti sramotu koju je tom prilikom osjetio. Da bi imao neraspadljivi vječni život trebao se ponovo obući u ‘stan s neba’ ili slavno duhovno tijelo kojeg ne može načiniti čovjek nego samo Bog. Adam je znao da postoji način kojim bi vratio izgubljeno dostojanstvo. No, Bog ga je u tome spriječio. Nije mu dopustio da ponovo jede plodove sa ‘drveta života’ koji se nalazio usred vrta (1.Mo 2:9). Očito je u tim plodovima postojala neka natprirodna duhovna veza s nebeskim izvorom života. Dok su imali pristup tom nadnaravnom drvetu, prvi ljudi su na neki način imali Božje jamstvo ili garanciju vječnog života. Imali su pristup božanskom izvoru života koje je njihova tijela čuvalo od raspadljivosti i smrti.

Tjelesne se stanice mogu dugo vremena obnavljati tako da je Adam mogao dugo živjeti. No, to obnavljanje nakon određenog vremena slabi tako da proces raspadanja ide u suprotnom smjeru, u smjeru starenja i odumiranja, što je sasvim prirodno. No, plodovi s ‘drveta života’ su mogli Adamovo tijelo dovoditi u vezu s nebeskim izvorom života kojim se poništavao taj prirodni proces raspadanja. Zanimljivo je da su plodovi ‘drveta života’ zaista imali u sebi jednu određenu vrstu nadnaravne moći koja je mogla poništiti smrt isto kao što je ‘drvo smrti’ moglo poništiti život. Ta nadnaravna moć je sastavni dio 'riječi' iza koje stoji Bog. Za Boga je njegova riječ bila svetinja. Riječ je bila ta koja je imala snagu života i smrti. Bog je na neki način upisao svoju 'riječ' kao informaciju koja se nalazila u sočnim plodovima. Naime, svaki element koji se putem hrane unosi u ljudsko tijelo sadrži u sebi informacije koje mogu pozitivno ili negativno utjecati na njegovo tjelesno ili psihičko stanje. Kad te informacije uđu u krvotok, mogu izazvati zdravlje ili bolest, život ili smrt. Ovo je pretpostavka temeljena na znanstvenoj činjenici da je moguće upisati informacije u molekulu vode koja služi kao prijenosnik tako da te informacije mogu ući u ljudsko tijelo izazivajući u njemu odgovarajuću reakciju (vidi 4.Mo 5:17-28). Kad je Adam pojeo zabranjenu voćku u sebe je unio informaciju koja je u njemu izazvala poništavanje učinka ‘drveta života’, pa je samim tim i prekinuta veza sa nebeskim izvorom vječnog života. Za Adama je to značilo da je umro s obzirom na vječni život. Da je poslije uzeo plod s ‘drveta života’ poništio bi djelovanje ‘drveta smrti’.

Drvo života i drvo smrti su bili Božje "da" i "ne" s obzirom na život. Kušati s ‘drveta života’ je bilo isto kao kad bi Bog izrekao "da" jer je ta informacija bila upisana u plodovima tog drveta. Božja je riječ preko tog drveta ljudima davala jamstvo da imaju njegovo odobravanje ali pod uvjetom da ne jedu plod s ‘drveta smrti’. Kad bi okusili zabranjeni plod onda bi stupila na snagu Božja riječ "ne" s obzirom na život. Riječ "ne" je bila upisana u samim plodovima tako da je imala automatsko djelovanje na čovjeka koji je odmah osjetio gubitak božanskog života. Tog časa je nastupila smrt duhovnog tijela. Budući da je Bog dosljedan onome što kaže odmah je onemogućio pristup ‘drvetu života’. U suprotnom, da je Adam nakon svog grijeha uzeo ‘plod života’ automatski bi povratio život i dobio potvrdu da je Bog suglasan da on vječno živi. Bog bi to morao poštivati jer bi u suprotnom pogazio svoju 'riječ' koja je bila upisana u plodu kao jamstvo života. Time bi umanjio snagu svoje 'riječi jer bi njegovo ‘umrijet će te’ na kraju značilo ‘nećete umrijeti’. Očito je Sotona kušao, ne samo ljude nego je preko čovjeka kušao i Boga jer je želio srušiti njegov autoritet (usporedi 1.Ko 10:9; Iv 3:14,15; 1.Mo 3:14,15).

Kad je govorio o našem raspadljivom i smrtnom tijelu onda ga je i Pavle usporedio sa ‘šatorom’ ili stanom u kojem prebiva naš ‘unutarnji čovjek’. No, kad je izrazio želju da se ‘obučemo’ u kuću koja potječe od Boga onda nije smatrao da je potrebno umrijeti i odbaciti sadašnje materijalno tijelo jer je rekao:

"… jer nam želja nije svući ovaj [šator, ovo materijalno tijelo], nego [na njega] obući drugi [šator] da život [tog nebeskog šatora] proguta ono što je smrtno" (2.Ko 5:4; 2.Pe 1:14).

Ova njegova izjava: “jer nam želja nije svući ovaj šator“, je u suprotnosti sa onim što ući društvo Watchtower koje kaže:

“... oni su voljni žrtvovati sve što je povezano s njihovim zemaljskim životom, uključujući i sam život i svaku vezu s drugim ljudima. Iako duhom pomazani kršćani znaju da će život na rajskoj Zemlji biti predivan, to nije ono čemu se oni nadaju.“ (Stražarska kula, 15.3.2004. str.6).

Pavlova izjava jasno pobija gornju tvrdnju jer on kaže da prvi kršćani nisu imali usađenu ‘želju’ od Boga za žrtvovanjem materijalnog tijela u korist nebeskog. Isus nikoga nije pozvao na nebeski život niti je Božji duh ikome ugradio želju za odbacivanjem fizičkog tijela. Na smrt su gledali kao na ‘neprijatelja’ kojeg je Isus pobijedio uskrsnućem u svom zemaljskom tijelu (1.Ko 15:26). Nitko od kršćana nije želio umrijeti pogotovo što su znali da je Isus "za svakoga okusio smrt" (He 2:9). S druge strane smrt je bila neminovnost za Petra koji je bio svjestan da će morati umrijeti ili skinuti svoj zemaljski ‘šator’ prije Isusovog dolaska (2.Pe 1:14). Isus nije Petru usadio ‘želju’ za ‘napuštanjem ovog tijela’ nego ga je samo unaprijed pripremio na tu mogućnost kojom je navijestio njegovu mučeničku smrt. Na takav je način Petar lakše prihvatio mučeničku smrt koja ga je očekivala, dok su drugi kršćani i dalje očekivali da će biti na životu kad Isus ponovno dođe. U kontekstu onoga što je Petar pisao se vidi da on govori o stvarima koje su povezane sa našim zemaljskim životom, s kojim možemo doživjeti smrt i uskrsnuće. On je znao da će umrijeti mučeničkom smrću, jer mu je Isus to nagovijestio. U vezi toga je rekao:

"… jer znam da [je blizu vrijeme za skidanje mog šatora], kao što mi je i naš Gospodin Isus Krist nagovijestio. I zato ću sada davati sve od sebe da biste se, nakon mog odlaska, uvijek sjećali toga" (2.Pe 1:14,15; Iv 21:18,19).

Što je Petar mislio kad je spominjao ‘skidanje svog šatora’ i ‘svom odlasku’? Skidanje šatora je u figurativnom smislu značilo da će umrijeti i ‘napustiti svoje tijelo’ a samim tim i svoj zemaljski život. No, to nije značilo da će nakon uskrsnuća biti ‘uznesen na nebo’ kao Isus i živjeti na nebu (1.Ti 3:16). Iako je govorio o svom ‘odlasku’, taj odlazak je povezao sa smrću i odlaskom iz njihove sredine, a ne sa uskrsnućem i odlaskom na nebo (Job 14:20; 2.Ti. 4:6). Znao je i vjerovao u uskrsnuće tijela kada će se njegov “život“ (duša) ‘vratiti’ i biti oživljena zajedno sa tijelom koje će biti ponovno stvoreno, a u kojem će vječno boraviti (usporedi 1.Kr 17:21,22; Ps 31:5). Petar je prihvatio činjenicu da mora umrijeti prije Kristovog dolaska i da će njegovo tijelo poput odbačenog šatora istrunuti i nestati, ali za sebe je znao da neće nestati jer će biti pohranjen na sigurno mjesto do uskrsnuća u novom tijelu. S tim novim tijelom koje neće biti podložno smrti on i svi pravedni ljudi bi postali ‘sudionici božanske prirode’ u pravom smislu riječi (1.Ko 15:52).

Želja za napuštanjem ovog zemaljskog tijela može nastati samo ukoliko netko povjeruje tvrdnji da je tijelo samo po sebi zlo i grešno kao što su učili razni gnostici. Drugi tu želju razviju vjerujući da je smrt prijelaz u viši oblik postojanja ili ako povjeruju da im je namijenjen nebeski život. Vjera u takvo nešto može biti izazvana raznim krivim učenjima koja u čovjeku izazivaju nerealne želje. Odbacivanje ili svlačenje materijalnog tijela nije potrebno za čovjeka kojemu je prirodno usađen život u zemaljskom obliku. S obzirom da je smrt i raspadljivost suprotna našoj prirodnoj želji za vječnim životom onda je Bog kroz svoju Riječ želio nama usaditi nadu za promjenom tog stanja. Ona će uslijediti onda kada se čovjek sa svojim materijalnim tijelom ‘obuće’ u vječnu ‘kuću koja nije načinjena rukama’.

Apostol Pavle je koristio riječ ‘progutati’ kako bi se reklo da će život neraspadljivog tijela poništiti smrt našeg raspadljivog tijela jer će se naše fizičko tijelo ‘obući’ u duhovno tijelo u kojem je život, i tako biti progutano. Na primjer, kad je Jonu ‘progutala’ riba, njegovo tijelo nije nestalo nego je bilo sačuvano od smrti i raspadanja koje bi se desilo da se našao izvan riblje utrobe u morskom okruženju. Tako i naše tijelo neće nestati nego će ga vječni život ‘progutati’ i time sačuvati od smrti i raspadljivosti koje vlada izvan tog okruženja. U tom slučaju će naše raspadljivo fizičko tijelo biti u vlasti neraspadljivog stanja kakvog je trebao imati naš praotac Adam (Jn 1:17; 2:1-3).

Prilikom dobivanja vječnog života naš će se unutarnji čovjek, koji prebiva u zemaljskom šatoru, ‘obući’ u ‘kuću koja nije načinjena rukama’ tj. u nebeski stan koje se ne dobiva tjelesnim rođenjem. Taj vječni stan je duhovno tijelo u kojem ćemo prebivati i ono mora biti u simbiozi sa našim zemaljskim stanom jer smo stvoreni kao duhovna bića s materijalnim tijelima (2.Ko 4:16; 5:1-4). Mi smo nakon čovjekovog pada u grijeh i dalje zadržali duhovnu komponentu kojoj nedostaje duhovno neraspadljivo tijelo. Adam je bio obučen u duhovno tijelo u kojem je živio do onog dana kada je ono umrlo zbog ploda kojeg je okusio i koje je prekinulo životnu nit sa izvorom vječnog života na nebu. On tada nije fizički umro već je nastavio živjeti u materijalnom tijelu. U sebi je i dalje nosio obilježje duhovnog čovjeka koje je težilo za svojim vječnim stanom ili duhovnim tijelom koje je tog dana umrlo. Takvu težnju i želju za vječnim životom ćemo ostvariti samo kad se čovjek ponovo obuće u svoj vječni stan.

Ljudi trebaju bili ‘sudionici u božanskoj prirodi’ po pitanju besmrtnosti, odnosno života koji bi bio oslobođen smrti. Pogledajmo što Pavle kaže:

"…Jer ovo raspadljivo (fizičko tijelo) mora se obući u neraspadljivost i ovo smrtno (fizičko tijelo) mora se obući u besmrtnost" (1.Ko 15:53).

Pavle i ovdje ne govori o skidanju fizičkog tijela nego o njegovoj preobrazbi u viši stupanj življenja. Znamo da je Adam bio u božanskoj prirodi jer je stvoren na sliku Božju kao razumno biće sa svim božanskim osobinama. Omogućen mu je pristup božanskom izvoru neraspadljivog života pa je s pravom nazvan Božjim sinom (1.Mo 1:27). Isus je nakon uskrsnuća postao drugi Adam, dajući svima nadu da će oni preko njega postati Božja djeca koja će se radovati neraspadljivom životu. Radovat će se slavnom tijelu kakvog je nakon uskrsnuća dobio Isus – tijelu ‘obučeno u besmrtnost’ (Lk 20:36).

Nagrada za one koji su umrli i one koji će tada biti na životu, dolazi s neba "odakle željno očekujemo spasitelja, Gospodina Isusa Krista, koji će naše poniženo tijelo preoblikovati da bude poput njegovog slavnog tijela, silom kojom može sve podložiti sebi" (Flp 3:20,21). To je "nada u ono što se čuva na nebesima" (Kol 1:5). Naša nada uključuje oblačenje neraspadljive vječne ‘kuće’, koja je na nebesima, preko koje ćemo dobiti konačnu pobjedu nad ‘poniženim tijelom’. Što to znači za nas?

Mi se imamo pravo nadati da ćemo dobiti, ne ono doslovno nebesko tijelo kojeg po prirodi imaju samo anđeli, već fizičko ‘slavno tijelo’ koje je Isus stekao za sebe i druge. To tijelo će biti "slično njegovom slavnom tijelu" u kojem je uskrsnuo, jer je upravo tada, kao prvi čovjek oslobođen robovanja raspadljivosti, pružio nadu ljudima u uskrsnuće tijela i vječni život u tom istom zemaljskom tijelu (Ri 8:20,21). Tako ćemo po primjeru Isusa u našem tijelu odražavati božansku prirodu vječnog i neraspadljivog života. Osim toga, po Isusovom primjeru će pravednici uskrsnuti u neraspadljivi život pa su apostoli "na Isusovu primjeru objavljuju uskrsnuće od mrtvih" (Dj 4:2).

Božanska priroda ne obuhvaća samo besmrtni život kojeg ćemo dobiti nego i božansku narav s kojom smo stvoreni. Zato se od kršćana traži da se obuku u Krista u kojem ‘utjelovljena prebiva sva punina božanske naravi’ kako bi živjeli u skladu s onim božanskim osobinama s kojima je čovjek stvoren (Kol 2:9; Rim 13:14; Gal 3:27; Ef 4:24; 1.Mo 1:26,27). Utjelovljena božanska narav podrazumijeva da ćemo i dalje živjeti u fizičkom tijelu u kojem već sada možemo ‘umaknuti pokvarenosti koja zbog požude vlada u svijetu’, a svoju ‘vjeru’ dopuniti osobinama koje će donositi ‘plod’ i omogućiti nam ‘ulazak u vječno kraljevstvo našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista’ koje nam je obećano (2.Pe 1:3-11). Tada ćemo biti ‘sudionici božanske prirode’, ne samo po odražavanju Božje slike u sebi nego i po ‘besmrtnosti’ tijela u kojem će djelovati vječni život od Boga (Ri 1:23; 2:6,7; 8:21; 1.Ti 1:17; 2.Ti 1:10).

 


Tijelo je savršeno

Ljudsko tijelo se sastoji od stotine milijuna stanica. U stanicama postoje mitohondriji. To su baterije koje daju energiju cijelom tijelu. Za održavanje tijela oni dobivaju energiju iz hrane i kisika. Međutim, moguće je pretpostaviti da su tjelesne stanice bile obavijene, ne samo staničnom membranom, nego i dodatnim omotačem. Naime stanična membrana služi kao omotač koji kontrolira što ulazi i izlazi iz stanice. Time čuva stanicu od oštećenja izvana. Unutar stanice se nalazi kontrolni centar ili stanična jezgra koji upravlja aktivnošću stanice. Ona je obavijena dvostrukom membranom omotača koji također štiti unutrašnjost stanice u kojoj se nalazi građevinski genetički kod. No, poznato je da ti omotači svoju funkciju savršeno obavlja samo jedno kratko vrijeme.

Izgleda da je ljudska stanica Adama dobila nešto što nisu imala niža stvorenja. Naime, životinje također imaju slične stanice koje se od čovjeka samo razlikuju po broju kromosoma. Iako su stvorene da savršeno funkcioniraju, njihov vijek je vremenski ograničen. Bog nije stvorio grešku koja bi nakon određenog vijeka uništila tjelesne stanice živih bića. Da je to učinio onda On ne bi bio savršen Stvoritelj. Očito je materijalni svijet sam po sebi podložan zakonu raspadljivosti koja se dešava pod utjecajem vremena. To je vidljivo i u živom i neživom svijetu koji ovisi od vanjskih utjecaja. Pod tim se utjecajem stanice tijela ne mogu vječno dijeliti i razmnožavati, jer se sa svakom diobom skraćuje njen vijek. To je nešto sasvim prirodno tako da je i ljudsko tijelo stvoreno pod tim savršenim zakonitostima.

Kad je Bog stvorio životinjski svijet rekao je da je “bilo sve dobro“, što nam govori da su životinje bile savršene iako su bile podložne raspadljivosti i smrti. Na isti način je i čovjek bio savršeno stvoren bez obzira što je njegovo tijelo samo po sebi bilo podložno procesu raspadljivosti i smrti (1.Mo 1:20-31). Tjelesna savršenost materijalnih stvorenja je relativna jer je podložna utjecajima fizikalnih zakona koji ograničavaju vijek trajanja materije i energije. Po tome su sva zemaljska stvorenja izjednačena. No, čovjek je unatoč tome trebao živjeti vječno. Iako bi živio u raspadljivom tijelu i raspadljivom okruženju njegovo je tijelo trebalo imati nešto što bi ga održavalo vječno na životu čime bi se poništilo djelovanje zemaljskih čimbenika kojima su podložna niža stvorenja. Na koji način? Očito na način kojim su i anđeli mogli svoja nebeska tijela vječno održavati na životu (Lk 20:36).

Biblija nam daje na znanje da se vječni život povezuje sa nebeskim ‘rajem’, u kojem postoji simbolično ‘drvo života’ koje vjerojatno uopće nije nalik drvetu kakvog mi poznajemo (Ot 2:7; 2.Ko 12:4). Riječ je o pripremi preko koje Bog posreduje vječni život ili besmrtnost. Tako se simboličnim jezikom opisuje nešto što postoji na nebu, a što služi kao sredstvo preko kojeg Bog omogućava besmrtni život svojim razumnim stvorenjima. Bog na taj način svoju neizmjernu i vječnu energiju života posreduje anđelima na indirektan način.

Niti jedan anđeo nema besmrtnost kao stalni izvor života u sebi. Oni svoju besmrtnost moraju obnavljati. Jehova je onaj "koji svemu daje život" i jedini koji besmrtnost ne mora crpiti ili obnavljati (1.Ti 1:17; 6:16). Zato je moguće da anđeli obnavljaju svoju besmrtnost preko simboličnog ‘drveta života’ koje je u nadležnosti samog Boga. Tako je svaki anđeo preko ‘drveta života’ povezan s Bogom kao izvorom života. Oni su svjesni da tu besmrtnost mogu sačuvati samo kao vjerna stvorenja koja su podložna svom Stvoritelju i njegovom Sinu. Ta podložnost je nagrađena time što stalno imaju pristup ‘drvetu života’ preko kojeg obnavljaju besmrtnost. Vjerojatno otpali anđeli više nemaju pristup tom izvoru pa su kao i čovjek podložni raspadljivosti. Kad je u pitanju čovjek onda je Bog za njega postavio isti princip. Prvi čovjek Adam očito nije mogao vječni život, kojeg je dobio na dar, prenositi genima na svoje potomstvo. Vječni život se mogao dobiti samo individualnim putem i to preko ‘drveta života’. Isus kao ‘drugi čovjek (drugi Adam)’ je jedini čovjek koji za sada ima besmrtnost i samo on može biti posrednik vječnog života po ulozi koju je dobio kao vječni Otac. Iako će se čovjek u novom svijetu moći obući u besmrtnost, on neće moći taj dar prenijeti u svoje potomstvo putem gena. Onima koji budu rođeni u novom poretku će se omogućiti da im fizičko tijelo bude prožeto duhovnim tijelom pomoću kojeg će se obući u tu ‘kuću koja nije načinjena rukama’ (2.Ko 5:2; 1.Ko 15:46,47).

Kao predstavnik ‘drveta života’ Isus je bio spreman umrijeti za njih kako bi ljudi ponovno izgradili vjeru u Božju pripremu vječnog života. U Otkrivenju je simbolično prikazano da taj izvor vječnog života u obliku ‘vode života’ teče od 'prijestolja Božjeg' i 'prijestolja Janjetovog'. (Ot 22:1,2). S obzirom da je Ivan u tim vizijama vidio samo Božje prijestolje na nebu, onda se podrazumijeva da se 'prijestolje Janjetovo' trebalo nalaziti na zemlji. Naime, od Božjeg prijestolja na nebu do Isusovog prijestolja na zemlji će teći voda života sve do simboličnog ‘drveta života’ kojemu će imati pristup samo oni ljudi koji budu udovoljavali Božjim preduvjetima. Ako vječni život teče iz Kristovog prijestolja, onda je On od svog Oca dobio čast da ponovno posreduje vječni život ljudima na zemlji. Ljudi stoga neće moći prenositi vječni život na svoje potomstvo. Svatko će individualno imati mogućnost da vječno živi koristeći Božje pripreme kao jamstvo vječnog života.

Čovjek je u početku bio izjednačen s nebeskim stvorenjima čija su nebeska tijela imala pristup vječnom životu. Bog mu je na sličan način u rajskom vrtu omogućio pristup kopiji nebeskog ‘drveta života’. Plodovi tog drveta su jednim nadnaravnim putem bili povezani s tim izvorom života na nebu. S obzirom da svako drvo crpi život iz zemlje putem korijena, onda je zemlja na kojem se ono nalazilo bilo posvećeno za tu namjenu. Osim toga, korijen je mogao vući energiju iz samog središta zemlje gdje se nalazi jezgra koja je za nas ljude najveća tajna budući da ona održava ovu planetu u vječnom postojanju kao i njen atmosferski omotač koji joj služi kao plašt života. ‘Drvo života’ nije imalo sjeme kojim bi se moglo razmnožavati prirodnim putem poput ostalih stabala. Zbog toga je postojalo samo jedno takvo drvo u vrtu. Ono vjerojatno nije bilo podložno raspadljivosti kao i ostala drveta jer ga je anđeo Božji čuvao u izvornom stanju preko 1600 godina sve dok u potopu nije nestalo sa zemlje. To pokazuje da se je zaista radilo o natprirodnom izvoru života. Adam je trebao biti svjestan da je Bog pripremio za njega dva izvora života – jedan kojim je hranio svoje materijalno tijelo i drugi kojim je hranio svoje duhovno tijelo. To duhovno tijelo je satkano od istih elemenata kao i duhovno tijelo anđela jer je ono i zemaljskom i nebeskom tijelu omogućavalo neraspadljivost i vječni život.

Da bi mogao podržavati snagu i zdravlje u svom materijalnom tijelu, Bog je rekao čovjeku: "…evo dajem vam sve bilje koje nosi sjeme po svoj zemlji i sve drveće s plodovima u kojima je sjeme. Neka vam bide za hranu". No, time je čovjek bio izjednačen sa nižim stvorenjima kojima je Bog također dao "za hranu sve bilje" (1.Mo 1:29,30). Ta hrana je nastajala iz raspadljive materije pa je mogla podržavati materijalna tijela čovjeka i životinja samo jedno ograničeno vrijeme. No, Adam je dobio nešto što životinje nisu imale. Dobio je poput anđela i duhovno tijelo koje se trebalo hraniti plodovima sa ‘drveta života’. Na taj je način duhovno tijelo preuzelo vlast nad materijalnim tijelom te ga čuvalo od starenja i smrti. Kada je Adamu zbog grijeha onemogućen pristup besmrtnom životu, njegovo je materijalno tijelo ostalo nezaštićeno čime je od tada "grijeh kraljevao zajedno sa smrću" (Ri 5:21).  

Adam je to dobio na znanje. Mogao je znati da su sva zemaljska stvorenja podložna raspadljivosti jer je vidio što znači smrt u životinjskom svijetu. Vjerojatno se u početku pitao da li će i on tako završiti. Kad je saznao da je Bog za njega učinio pripremu koja će ga vječno održavati na životu onda je spremno odlazio ka ‘drvetu života’ sa kojega je mogao jesti njegove plodove. Tada je mogao biti uvjeren da ima Božje odobravanje i da smrt nema vlast nad njim. To je trebao biti dar koji je zahtijevao cijenjenje i poslušnost. No, Bog je to stavio na kušnju tako što je u vrtu posadio i ‘drvo smrti’ koje je moglo automatski poništiti djelovanje besmrtnog života. Adamu je stoga rekao da ne jede plod s ‘drveta spoznaje dobra i zla’ (drvo smrti). Time je Adam trebao pokazati poslušnost i dokaz svoga povjerenja u svog Stvoritelja koji mu je ponudio povjerljiv zadatak. Tako je Adam morao sam izabrati između života i smrti.

Rekli smo da se stanice ljudskog tijela ničim ne razlikuju od stanica nižih stvorenja jer su i jedne i druge podložne procesu razmnožavanja i odumiranja. Taj proces nije mogao vječno održavati razmnožavanje stanica pa je povećanim odumiranjem istih tijelo vremenom starjelo i slabilo. Samo je Bog mogao vratiti vrijeme a time i život u tjelesne stanice. Da bi stanice ljudskog tijela bile zaštićene od uništenja morale su se po nečemu razlikovati od stanica nižih bića. Na koji način? Ako su plodovi sa ‘drveta života’ u sebi imale nešto što je moglo čuvati stanice od uništenja, onda su tim putem stanice bile opskrbljene natprirodnim izvorom života koji je u njih bio pohranjen. Vratimo se zato ponovno na građu naših stanica.

Mitohondriji su samostalne ba(k)terije koje žive u stanicama svih živih bića i služe kao električne centrale. Znamo da mitohondriji dobivaju energiju iz kisika čime podržavaju život unutar stanica. Međutim zbog mitohondrija ujedno starimo jer kisik djeluje korozivno. Naime, kao nusprodukt kisika u mitohondrijima nastaju čestice ili slobodni radikali koji napadaju gene i uništavaju mitohondrije. Time se smanjuje moć stanice koja se zbog toga ne može više savršeno reproducirati u ‘vodi’ u kojoj se nalazi. Hranom možemo unositi antioksidante u naše tijelo, ali time možemo samo usporiti ali ne i zaustaviti starenje. No da bi se zaista zaustavilo starenje i smrt, ljudske stanice su kroz membranu trebale propuštati energiju koja bi dolazila natprirodnim putem. Da bi ta energija mogla kontrolirano ulaziti u ljudsko tijelo, stanice su vjerojatno u tom vodenom obruču sadržavale i nešto što je Bog naknadno ugradio oko stanice kako bi je zaštitio. Tako su sve stanice tijela a samim time i čovjek bili obučeni u nebeski stan. Ljudi su trebali biti bića višeg stupnja i time odvojena od životinja ne samo umom nego i tijelom. Trebali su imati jednu višu razinu postojanja koja su bliža nebeskim bićima. Činjenica je da je nakon Adamovog grijeha čovjek po svom materijalnom tijelu izjednačen sa životinjama kao nižim bićima (Pr 3:19). No, po svojim umnim i drugim sposobnostima, čovjek je samo "malo niži od anđela" (He 2:7). Kad se vrati u svoje prvobitno stanje savršenstva, čovjek će biti mnogo bliži anđelima kao stvorenjima koja imaju besmrtnost. Poput anđela i čovjek bi živio u svom nebeskom neraspadljivom stanu.

Nebeski ‘stan’ je trebao biti sastavni dio čovjekovog postojanja kao razumnog bića s kojim Bog može ostvariti svoje naume sa ogromnim svemirom kojeg je stvorio. Možda je taj nebeski ‘stan’ trebao imati funkciju s kojom se materijalno tijelo moglo po potrebi dematerijalizirati, a da ne izgubi svoju postojanost. Na isti način se nebesko tijelo može materijalizirati. To bi imalo smisla jedino ako je Bog u svom naumu želio da u određenom trenutku savršenim ljudima omogući da se poput anđela lakše kreću materijalnim svemirom kojega bi naselili i pretvarali u životna obitavališta koja bi bila slična Zemlji. Kao što je Zemlju stvorio ‘da bude nastanjena’, onda je vjerojatno i svemir stvoren s tom svrhom (Iz 45:18). Svemir je toliko prostran da je čovjeku nemoguće stvoriti letjelicu s kojom bi mogao dovoljno brzo i učinkovito putovati čak i do drugog sunčevog sustava unutar matične galaksije a kamoli do druge najbliže galaksije. Zar bi Bog, koji je izvor života, ostavio materijalni svemir bez života? Ako je namjeravao materijalni svemir ispuniti živim bićima, onda je lako pretpostaviti da je čovjek trebao imati tijelo koje bi moglo ispunjavati tu svrhu.

Čovjekovo materijalno tijelo će biti ponovno obučeno u ‘nebeski ‘stan’. Da bi se ljudske stanice mogle dematerijalizirati morale bi u svom vodenom obruču imati nešto natprirodno što bi memoriralo njihove informacije tako da se prilikom transformacije čuvaju u svom izvornom obliku. Kad materija nestane ostaje duhovno tijelo koje se bez problema može premjestiti na planetu nekog drugog sunčevog sistema u nekoj dalekoj galaksiji gdje se opet transformira u materijalno (ovo je samo pretpostavka koju se ne može olako odbaciti). Bog je stvorio zakone po kojima se glas i slika mogu šifrirati u nekom telekomunikacijskom uređaju i nebeskim putem neoštećeno prenijeti na drugo mjesto gdje sličan uređaj dešifrira tu poruku i pretvara je u izvorni glas i sliku. Vjerojatno postoje zakoni svemira koje čovjek još nije otkrio a koji mogu omogućiti da čovjek putuje kroz svemir na način da njegovo tijelo bude teleportirano na neko udaljeno mjesto u svemiru. Ljudska mašta je dovela do otkrića koja su potvrdila da se glas i slika mogu prenositi nematerijalnim putem. Zato nije ni čudno što nesavršeni ljudi koji čak ne poznaju Boga, u svojim naučno-fantastičnim filmovima prikazuju scene u kojima se ljudsko tijelo na sličan način prenosi svemirom.

Kad znanstvenici istražuju stanicu koja ima sve pretpostavke da se stalno obnavlja, oni ne mogu naći razlog zašto stanica gubi bitku s vremenom. Razumna pretpostavka je da je Bog skinuo duhovni plašt koji je mogao stanice preko vodenog omotača opskrbljivati s vanjskim izvorom energije. Od tada se čovjek više ne nalazi u svom nebeskom stanu. Stanice tijela tako jedan dio svoje energije dobivaju iz raspadljive materije, no drugi dio energije je nedostupan jer čovjekovo tijelo ne posjeduje ‘stan’ koji bi se hranio i napajao s nebeskog izvora. Bez tog nebeskog omotača materija nije zaštićena. Usporedimo to sa našom planetom Zemljom.

Zemlja je u početku svog postojanja bila mrtav planet jer nije imala odgovarajuću atmosferu. Nakon stvaranja tog nebeskog omotača Zemlja je postala savršeno mjesto za vječni život te je odgovarala svrsi kojom je stvorena. Bila je zaštićena od potresa, vjetrova i kiša koje su mogle imati katastrofalne posljedice po ljudski život. No kasnije je ostala bez jednog važnog omotača u atmosferi. Bog je taj omotač skinuo za vrijeme potopa. Bez njega je Zemlja postala manje zaštićena dok su ljudi na zemlji drastično više podložni negativnim utjecajima svemirskog zračenja. Vjerojatno je to dovelo do bržeg raspadanja tjelesnih stanica. Dok su prije mogli živjeti i do tisuću godina, nakon gubitka vodenog omotača ljudski je vijek brzo pao ispod sto godina. Kao što je Zemlja do potopa imala jedan veoma važan nebeski sloj atmosfere, tako je i ljudsko tijelo u početku imalo jedan nebeski omotač koji je nestao djelovanjem ploda kojeg je Adam jeo sa ‘drveta smrti’. Zato nije čudno što su stanice bombardirane česticama koje ih uništavaju jer nema zaštitnog omotača koji bi štitio jezgru u kojoj se nalaze geni. Bez te zaštite ljudsko tijelo stari i odumire. Taj proces odumiranja je u zadnjoj fazi života jako ubrzan što dovodi do smrti koja je posljedica odvajanja životnog duha od duše, a time i od tijela.

Kad znamo da je ‘drvo života’ bilo povezano s izvorom života, onda nije čudno što su se Adam i Eva nakon grijeha mogli ponovno obući u besmrtni život samo da su ponovno ubrali i kušali te plodove. Zašto to nisu učinili, nego su se sakrivali po vrtu? Kad su osjetili da su ‘goli’ znali su da se u njima desila jedna negativna promjena koja je imala veze sa stanjem tijela koji vodi u smrt. Vjerojatno su se željeli ponovno obući u život. To su mogli samo da su otišli do ‘drveta života’ i ubrali s njega plodove koji bi poništili djelovanje smrti. No, zašto to nisu učinili? Možda ti plodovi nisu bili stalno dostupni nego samo jednom u određenom periodu godine. Bog ih je nakon učinjenog grijeha opremio za život izvan vrta. Načinio im je odjeću od kože i odjenuo ih je u nju. Zatim ih je izgnao iz vrta i spriječio put ka ‘drvetu života’ kako ne bi ponovno ubrali s njega i ‘živjeli vječno’. Ti plodovi sa ‘drveta života’ su posredovali život kojeg su dobili od Boga. Onog trenutka kad su ubrali sa ‘drveta od znanja dobra i zla’, to se posredništvo prekinulo tako da su postali ‘goli’ s obzirom na gubitak duhovnog tijela. Bez tog neraspadljivog tijela bili su nepotpuni odnosno nesavršeni i  smrtni. (1.Mo 3:7,22-24).

Kao što smo vidjeli, Bog im nije dozvolio da se ponovno približe ‘drvetu života’. Do tog drveta nisu mogli doći ni njihovi potomci. Oni su samo mogli znati da će Bog u svojoj ljubavi dozvoliti ljudima da jednog dana imaju pristup ‘drvetu života’ i to nakon što obećani ljudski potomak pobjedi njihovog glavnog neprijatelja Sotonu po kojemu je došla smrt (1.Mo 3:15). No, i mi moramo pobijediti jer "Onome tko pobijedi – kaže Isus – dat ću da jede s drveta života, koje je u raju Božjem" (Ot 2:7).

 


Drvo života

Drvo života je nakon skoro dvije tisuće godina postojanja nestalo u općem potopu zajedno s Edenskim vrtom. Što je to značilo za ljude koji su i dalje težili vječnom životu? (Pr 3:11). Kao što je bilo prirodno urođeno u čovjeka da teži ka vječnom životu tako je bilo prirodno da su ljudi kroz cijelu povijest tražili neki izvor života ili eliksir mladosti. Kao da su podsvjesno znali da vječni život ima veze sa ‘drvetom života’ koji je trebao biti prisutan na zemlji. Kako su se onda mogli ponovno obući u svoj nebeski stan?

Bog je ponovno načinio pripremu za dobivanje vječnog života preko nebeskog ‘drveta života’. Pavle je objasnio da se jedno Izaijino proročanstvo odnosi na Isusa koji je bio "korijen Jišajev" i u koga "će se uzdati narodi" (Ri 15:12; Iz 11:10; 53:2-12). Taj korijen je bio sakriven jedno vrijeme od ljudskih očiju, ali je u svoje određeno vrijeme iz njega izraslo ‘drvo života’ – Isus Krist. On je sebe usporedio s "kruhom koji silazi s neba, da čovjek jede od njega i da ne umre" (Iv 6:50).

"Ja sam živi kruh koji je sišao s neba" rekao je Isus, "ako tko jede od ovog kruha, živjet će vječno; a kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta" (Iv 6:51,52).

Zanimljivo je da je nakon toga Isus objasnio da to obuhvaća jedenje njegovog tijela sa njegovom krvlju.

"Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan" (Iv 6:53,54).

Ova priprema je označavala pokazivanje vjere u otkupnu vrijednost Isusove žrtve. Kršćani bi trebali dan proslave Isusove smrti s vjerom jesti ponuđeni beskvasni kruh i piti crveno vino čime svjedoče da imaju u sebi zalog duha koji vodi u vječni život. No, smrt je i dalje prisutna kao vladar nad ljudskim tijelom. To znači da uzimanje simbola još uvijek nema doslovno značenje nego samo simbolično. Proslava spomen svečanosti koja ima svoje korijene u židovskoj ‘Pashi’ će u Božjem kraljevstvu imati svoje potpuno ispunjenje jer je Isus rekao apostolima: "neću (ovu pashu) ponovno jesti dok se u kraljevstvu Božjem ne ispuni sve što ona predstavlja" (Lk 22:16). To znači da će se ova proslava koja je nadopunila Pashu ispuniti tako da će predstavljati ‘drvo života’. Tada će uzimanje simbola u Kristovoj prisutnosti biti kao uzimanje plodova sa ‘drveta života’. Svi koji budu imali pristup toj proslavi će se obući u besmrtni vječni život kakvog je u početku imao Adam.

"Onome tko pobijedi – kaže Isus – dat ću da jede s drveta života koje je u raju Božjem" (Ot 2:7).

Budući da će ta prednost biti omogućena samo onima koji budu vršili pravo obožavanje u svojoj moralnoj i duhovnoj čistoći, onda je za takve rečeno:

"Sretni su oni koji su oprali svoje duge haljine da bi smjeli ići k drveću života i da bi mogli na vrata ući u grad" (Ot 22:14).

Biblija spominje oblačenje u ‘bijele haljine’ koje će se dati pravednicima nakon njihove pobjede nad grijehom. Do tada se moramo obući u zamjenske duhovne haljine kojima možemo pokriti svoju golotinju (Ot 3:5,18; 7:9). Očito su simbolične bijele haljine bile skinute s Adama i Eve, tako da su ‘primijetili da su goli’ (1 Mo 3:7). Bez obzira što doslovnom odjećom sakrivamo naša gola tijela, mi i dalje osjećamo da je naš unutarnji čovjek ‘gol’. Taj osjećaj je prisutan iako imamo i duhovne haljine kojima pokrivamo grijeh. Taj će se osjećaj, da smo ‘goli’ ili nepotpuni, otkloniti onog trenutka kad se obučemo u taj isti ‘stan’ iz kojeg su naši praroditelji izbačeni. To je povezao sa oblačenjem neraspadljivog tijela koje je pripremljeno za nas ‘s neba’, kako bi život progutao naše smrtno i raspadljivo tijelo. Do takve preobrazbe može doći kako uskrsnućem u duhovno tijelo tako i samom preobrazbom bez potrebe da se okusi smrt (1.Ko 15:51-57). Naime, kao što su se Adam i Eva osjetili ‘goli’ i nepotpuni, tako će svi koji dobiju prednost jesti sa ‘drveta života’ osjetiti neobičnu promjenu u sebi. Ta će se promjena desiti u tren oka. Tako će Bog ‘ponovno sastaviti u Kristu - ono što je na nebesima i ono što je na zemlji’. To izmeđuostalog uključuje i sastavljanje našeg raspadljivog tijela koje je na zemlji s neraspadljivim tijelom koje je ‘s neba’. Tada se više nećemo naći nepotpuni, odnosno nećemo se naći ‘goli’ (Ef 1:10; 2.Ko 5:2-4, bi2-C).

Hoćemo li nakon toga imati i dalje ista raspadljiva fizička tijela? Naravno. No, treba zapaziti da će se ‘ovo’ ‘raspadljivo’ fizičko tijelo ‘obući’ u ‘neraspadljivo’ duhovno tijelo (1.Ko 15:44,54). Prilikom tog oblačenja mi ćemo i dalje imati raspadljivo tijelo kakva imaju i druga zemaljska bića na zemlji. Raspadljivo tijelo neće nestati nego će se samo ‘obući’ u neraspadljivo koje će ga štititi od prirodnog procesa raspadanja kojemu je izložena sva materija i energija na zemlji. Budući da niža bića neće imati duhovno tijelo ona će i dalje biti izložena smrti. To je isto kao kad naša tijela obučemo u odgovarajuću zimsku odjeću. Tom prilikom naše tijelo nije nestalo ili promijenilo stanje. Ono je i dalje ostalo isto samo što je pokriveno odjećom koja služi tome da čuva tijelo od hlađenja, smrzavanja i smrti. Tako ćemo se i mi ‘obući’ u odjeću koja je skinuta sa Adamovog tijela. Kad nam se po tom pitanju otvore oči, spoznat ćemo da je ovo naše smrtno tijelo obučeno u naš nebeski stan. Tada ćemo moći reći: "Smrt je uništena zauvijek" (1.Ko 15:52-56). Naime, smrt može biti pobijeđena samo na jedan način, a to je našim ‘oblačenjem’ u besmrtno neraspadljivo tijelo, a ne oblačenjem u nebesko tijelo. Žalac grijeha će biti izvađen iz fizičkog tijela a ne iz nebeskog, tako da se u poruci evanđelja govori samo o ‘uskrsnuću fizičkog tijela’.

Isus je svojim odlaskom na nebo pred Bogom otkupio cijelo čovječanstvo. Time je pripremio svima koji vjeruju mogućnost da postignu vječni život ‘oblačenjem u neraspadljivo duhovno tijelo’ koje će podržavati život fizičkog tijela. Budući da je ta mogućnost pripremljena na nebu, onda se može reći da je naša kuća "na nebesima" kod Boga. Samo nas on može obući u neraspadljivi šator. Naš nebeski stan ‘neće biti načinjen rukama’ tj. djelovanjem čovjeka već djelovanjem Božjeg duha kojim smo se krstili ‘obrezanjem koje nije načinjeno rukama’, čime smo ujedno simbolično ‘svukli grešno tijelo’ ali ne i fizičko tijelo (Kol 2:11,12; Ef 4:22). Tako ćemo moći naše fizičko tijelo obući u vječni stan koji je ‘s neba’, odakle ga očekujemo. Mi ne moramo stanovati na nebu iako imamo, kako kaže Pavle, "građevinu od Boga (…) vječnu na nebesima (…) žarko želeći da obučemo onaj [stan] koji je za nas s neba" (2.Ko 5:1,2, bi2-C). Iako je ta kuća ‘na nebesima’, niti jedan čovjek neće morati ići na nebo da bi se obukao u taj novi ‘stan’, nego će ga dobiti putem svetog duha. Izraz ’s neba’, znači da će taj stan ’sići s neba’, kako bi se ljudi mogli obući u njegove odaje. Ni sam Isus nije otišao na nebo da bi se obukao u taj nebeski ‘stan’. Dobio ga je prilikom uskrsnuća ovdje na zemlji. Na isti način ćemo se i mi obući u taj nebeski ‘stan’. Naše ‘ime’ je od tada povezano s vječnom ‘građevinom’ na nebesima. Tako svaka kuća ili ‘stan’ na nebu ima svoje ime koje označava nekoga čije je ime upisano u knjigu života (Ef 3:15; 2.Mo 32:30-33). Zato s pravom očekujemo da se ‘obučemo u taj nebeski stan’ kojeg je Bog pripremio za ljude koji će jedino tako moći živjeti vječno na zemlji.

Pavle je objasnio da je Isus svojom žrtvenom smrću osudio grijeh u tijelu kako bi naše ‘smrtno tijelo’ bilo oslobođeno raspadljivosti. Na takav je način prvim kršćanima dao nadu da će se njihova tijela obući u nebeski ‘stan’. Nije im nikad rekao da će prilikom smrti zauvijek napustiti svoja fizička tijela kako bi živjeli na nebu. On im je rekao: "A ako je Krist u zajedništvu s vama, tijelo vam je doduše mrtvo zbog grijeha, ali duh vam donosi život zbog pravednosti" (Ri 8:10). Osobe koje su u zajedništvu sa Kristom su i dalje smrtne. Njihovo je tijelo ‘mrtvo’ ili smrtno zbog grijeha. Stoga su još uvijek podložni umiranju. Ono zbog čega se trebaju radovati je nada u bolje uskrsnuće zbog toga što u sebi imaju Božji duh. Taj duh donosi ‘život zbog pravednosti’. Zbog toga će uskrsnuti o ‘uskrsnuću pravednih’ ali ne tako da će se obući u nebesko tijelo kakvog imaju anđeli. Naime, on im je u nastavku rekao:

"A ako duh onoga koji je Isusa podignuo iz mrtvih prebiva u vama, onaj koji je Krista Isusa podignuo iz mrtvih oživit će i vaša smrtna tijela svojim duhom koji prebiva u vama" (Ri 8:11; vidi 2.Ko 4:14).

"Jer ovo raspadljivo (tijelo) mora se obući u neraspadljivost i ovo smrtno (tijelo) mora se obući u besmrtnost" (1.Ko 15:33)

Što zapažamo u ovim riječima - u kakvom će tijelu kršćani oživjeti, kako oni iz prvog stoljeća tako i oni koji danas umiru? Da li u nebeskom ili zemaljskom tijelu? Pavle jasno kaže da će Bog oživjeti njihova ‘smrtna tijela’. To podrazumijeva da će oni oživjeti u materijalnom tijelu u kojem su živjeli prije smrti, a ne u nematerijalnom tijelu kakvog imaju anđeli. To ujedno znači da nitko od kršćana koji su kršteni svetim duhom neće uskrsnuti u nebeskom tijelu kao što se uporno tvrdi u izdanjima Zajednice (2.Ko 4:11; usporedi Stražarska kula, 1.2.2002. str 20. st 5,6).

Ono što će ‘oživjeti’ je ‘smrtno (fizičko) tijelo’ kojeg će Božji duh ‘obući’ u neraspadljivost vječnog života (1.Ko 15:51-53; Ri 2:6,7). Time će smrt biti pobijeđena. Neraspadljivo duhovno tijelo će imati vlast nad raspadljivim materijalnim tijelom. Zato je Pavle završio svoje razmatranje citirajući proroka Izaiju i Hošeu:

"Smrt je progutana zauvijek". "Smrti gdje je tvoja pobjeda? Smrti gdje je tvoj žalac?" (1.Ko 15:54-56; Iz 25:8; Ho 13:14; vidi 2.Ti 1:10).

Ove su riječi Izaija i Hošea proricali za Božji narod koji će vječno živjeti na zemlji tako da ni Pavle a ni prvi kršćani nisu ta proročanstva mogli koristiti izvan svog konteksta kako bi razvili nadu u nebesko uskrsnuće niti u nebeski život. Njihova je nada počivala na spoznaji da će Bog uskrsnuti njihova zemaljska ‘smrtna tijela’, a to samo po sebi znači da će i dalje živjeti na zemlji a ne na nebu.

Netko tko zastupa ideju Watchtowera bi sad ipak mogao reći da je Pavle prvim kršćanima ipak ukazivao da će zauvijek napustiti svoja materijalna tijela kako bi uskrsnuli i živjeli na nebu kod Isusa Krista citirajući njegove riječi:

"Dok stanujemo u tijelu nismo kod Gospodina, (…) i više bismo voljeli da nismo u tijelu i da živimo kod Gospodina" (2.Ko 5:6,8).

Ove riječi izvan konteksta mogu imati takvo doslovno značenje. No, trebamo zapaziti da Pavle koristi izraz ‘tijelo’ da bi ukazivao na grešno i ‘smrtno tijelo’ (2.Ko 4:10,11). Zato je rekao: "da će onaj koji je uskrsnuo Isusa uskrsnuti i nas [koji umremo] (…) i zajedno s vama [koji živite] postaviti nas pred sebe" (2.Ko 4:12,14; Ri 8:11). Da li je ovdje riječ o beztjelesnom uskrsnuću po kojem će se uskrsnuli naći na nebu ‘pred Bogom’ zajedno sa živima koji bi trebali automatski napustiti svoje zemaljsko tijelo kako bi uzašli na nebo? Ne. Pavle u nastavku razmatra ovu temu i ponovno ukazuje na sličnu misao kad je rekao da će svi oni "stati pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaču za ono što je u tijelu zaslužio, po onome što je  učinio, bilo dobro ili zlo" (2.Ko 5:10). Vidimo da je ovdje riječ o svim kršćanima koji će stati ‘pred Gospodina’, čak i onima koji su ‘u tijelu’ činili zlo. Očito je Pavle nije govorio o nebeskom uskrsnuću niti o uznesenju živih na nebo, jer bi se tada i zli ‘zajedno’ s pravednim našli na nebu pred Kristom.

Budući da će zli biti odvojeni od Gospodinova lica onda je Pavle nastojao u kršćane usaditi želju da jednog dana ‘budu kod Gospodina’ i da paze kako žive sada dok ‘stanuju u ovom poniženom i smrtnom tijelu’. Trebali su nastojati slijediti primjer onih koji su se trudili "biti mu po volji gdje god živjeli – ili kod njega (u njegovu dolazećem kraljevstvu) ili bez njega (dok čekaju kraljevstvo)" (2.Ko 5:9; Mt 6:20). Izraz ‘kod njega’ ukazujena vrijeme kada kršćani neće više živjeti u ‘smrtnim tijelima’ i zato je naša želja u skladu sa riječima:

"Dok stanujemo u [grešnom] tijelu nismo kod Gospodina,(…) i više bismo voljeli da nismo u [grešnom] tijelu i da živimo kod Gospodina" (2.Ko 5:6,8; vidi Flp 1:22,23).

Ovu misao treba samo nadopuniti onim što je Pavle već pisao o našem tijelu koje je smrtno i raspadljivo, a koje zbog toga ne može naslijediti Božje neraspadljivo kraljevstvo. Bog nam je zato stavio zalog duha kojim su svi njegovi vjerni sluge "zapečaćeni za dan oslobođenja otkupninom" kako bi u svoje vrijeme naše ‘poniženo tijelo’ obukao u ‘duhovno tijelo’ koje će biti naš neraspadljivi ‘stan’ s kojim ćemo moći naslijediti kraljevstvo (Ef 4:30, bi2-C;  Flp 3:21; 1.Ko 15:42-44, 50). Budući da je Isus svojim novim životom u neraspadljivosti odvojen od grešnika, onda nitko od nas ne može biti kod njega u njegovom kraljevstvu dok stanuje u svom grešnom izdanju (Heb 7:26). Stoga je razumljivo da bismo voljeli da nismo u tom smrtnom tijelu kako bi živjeli kod Gospodina u raju. To što bi više voljeli biti s Gospodinom ne znači da ćemo to odmah i dobiti, ali možemo biti sigurni da će se naša nada ostvariti, bilo da umremo bilo da živi dočekamo Gospodinov dan.

 


Duhovno tijelo

Biblija kaže:

"Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti (…) Sije se [raspadljivo] tjelesno tijelo, uskrsava [neraspadljivo] duhovno tijelo. Ako postoji tjelesno tijelo postoji i duhovno" (1.Ko 15:42-44).

Mi znamo kakvo je fizičko tijelo. Ono je raspadljivo i smrtno. I za zemaljska i za nebeska tijela se može reći da imaju fizikalna obilježja unutar kojih postoji život koji ih čini jedinstvenim stvorenjima. Razlika je u tome što fizikalna obilježja nebeskih tijela ne podliježu zemaljskim fizikalnim zakonima, nego nebeskim i obrnuto. Zato biće s nebeskim tijelom nema kosti i meso, nego je sazdan na drugačijim fizikalnim zakonitostima od ljudskog tijela (Lk 24:39). Zato ćemo još podrobnije razmotriti što je to ‘duhovno tijelo’. Razumjeli smo da je ono prije svega neraspadljivo. No, da li se samim tim misli na nebeska tijela kakva imaju anđeli? Ne. Pogledajmo još jednom kontekst. U 40.st. stoji:

"Ima nebeskih tijela i zemaljskih tijela" (1.Ko 15:40).

Nebeska i zemaljska tijela mogu biti podložna raspadljivosti i smrti. Bez obzira što su Sotona i njegovi anđeli bića sa nebeskim tijelom, njihovo tijelo može biti podložno raspadljivosti ukoliko im je onemogućen pristup izvoru vječnog života, a samim tim i život neraspadljivog ‘duhovnog tijela’. Sa njih je Bog mogao skinuti plašt besmrtnosti kao i sa Adama i nedati im više mogućnosti da pristupe izvoru života. Prvi potomci nesavršenih ljudi su mogli bez tog besmrtnog plašta živjeti i preko 900 godina dok nisu umrli. Sotona i njegovi demoni vjerojatno mogu živjeti i nekoliko tisuća godina, dovoljno dugo da vide Kristovu potpunu pobjedu i Božju presudu nad njima (Ez 28:15-18; Ot 20:10).

Vječni život se može imati i podržavati sa neiscrpnog izvora života samo onda kada neko razumno biće ima ‘duhovno tijelo’. Ono je besmrtno i neraspadljivo dok je zemaljsko i nebesko tijelo bez njega smrtno i raspadljivo. ‘Duhovno tijelo’ je dar kojeg je Bog dao svojim nebeskim i zemaljskim razumnim stvorenjima. Čovjek je nažalost izgubio taj dar tako da ga nitko od ljudi još nije okusio osim Isusa. Kad je Adam sagriješio on je sa gubitkom duhovnog tijela izgubio svoju povezanost s izvorom života. Bog je tako skinuo sa njega plašt besmrtnosti koji je podržavao vječni život u njemu. Život koji je ostao u njegovim tjelesnim stanicama bio je prolazan i u stanju stalnog gubitka sve dok nije umro, jer je ovisio o životnoj energiji koja proizlazi iz raspadljive materije. Imao je duh života ili unutarnju ‘bateriju’ koja se polako trošila, ali se više nije mogla puniti s nebeskom životnom energijom. Svojim je potomcima u naslijeđe predao samo mogućnost da svoje fizičko tijelo podržavaju na životu kroz jedno ograničeno vrijeme. Svojim rođenjem mi preuzimamo takvo nesavršeno stanje koje vodi u raspadljivost i smrt. Mi smo na takav način izgubili prednost da pristupamo ‘drvetu života’ i da nosimo ‘slavno tijelo’ s kojim smo mogli biti sudionici u božanskoj prirodi. Izgubili smo svoje dostojanstvo. Dovedeni smo u poniženo stanje čime smo po tijelu izjednačeni s životinjama kao nižim zemaljskim bićima (Flp 3:20; 2.Pe 1:4; Pr 3:19).

Fizičko tijelo u sebi trpi posljedicu Adamovog grijeha te smo stoga podložni smrti. Budući da je grijeh isto što i promašen cilj, onda je ljudsko tijelo promašilo svrhu svog postojanja jer je izgubilo ‘duhovno tijelo’ koje ga je održavalo u kontaktu s nebeskim izvorom života. Zato u fizičkom tijelu nosimo žalac smrti. No u našem ‘unutarnjem čovjeku’ možemo imati mjesta za Božji sveti duh koji ‘prebiva u nama’ (Ri 7:22; 8:9).

"Zašto? Da bi, kao što je grijeh kraljevao zajedno sa smrću, isto tako i nezaslužena dobrota kraljevala [u našem tijelu] putem pravednosti kako bi ljudi mogli dobiti vječni život preko Isusa Krista" (Ri 5:21).

U sebi imamo dva kralja. Jedan je grijeh sa smrću kao posljedicom, a drugi je sveti duh u smislu zaloga s kojim imamo mogućnost dobiti vječni život na dar (Ri 6:16,22,23). Koji će kralj pobijediti, ovisi o nama. Ako pobijedimo grijeh, onda ćemo se obući u ‘duhovno tijelo’ s izgledom na vječni život preko kojega ćemo ‘kraljevati’ nad smrću (Ri 5:17). Sotona želi da nam oduzme taj zalog duha. Stoga smo u stalnoj borbi da našeg unutarnjeg čovjeka držimo u duhovnom životu i u stalnoj borbi protiv grijeha na koje nas navodi naše palo tijelo (Ri 7:21-24; Lk 9:25). No, ako i sagriješimo, ipak nas Bog može oprostiti od vlastitog grijeha te u nama podržavati zalog vječnog života. I zato "dok se naš izvanjski čovjek i raspada, onaj unutarnji obnavlja se iz dana u dan" (2.Ko 4:16). Da bi Božji duh prebivao u nama, ovisi o tome kako se brinemo o našem ‘duhovnom čovjeku’. Tjelesan čovjek negira svoje duhovne potrebe i ne traži Boga niti prima Božjeg duha u kojem se krije zalog života (1.Ko 2:14-16).

Izraz ‘duhovni čovjek’ ne ukazuje na čovjeka koji gaji nadu u nebeski život. Isus je za duhovnog čovjeka govorio da treba imati svoje duhovne potrebe i duhovne aktivnosti. Kao takav podliježe Božjim univerzalnim mjerilima i načelima te duhovnim zakonitostima. Duhovnom čovjeku treba nebeska hrana i piće koji ga mogu održavat u nadi da će postići vječni život. On teži za ‘duhovnim tijelom’ kako bi dobio svoje vječno nasljedstvo na zemlji (Mt 24:45; Iv 4:13,14,34; 6:27,35,48-51; He 5:14). To je zato što je Bog ‘vječnost stavio u srce’ čovjeku koju se može zadovoljiti samo ako čovjek dobije ‘duhovno tijelo’ koje je vječno (Pr 3:11). Zato je Pavle rekao:

"Ako postoji [fizičko] tijelo, postoji i duhovno" (1.Ko 15:44).

Fizičko tijelo pripada našem vanjskom čovjeku, a duhovno tijelo našem unutarnjem duhovnom čovjeku. Naš unutarnji čovjek treba živjeti u duhovnom tijelu koje nije satkano od krvi i mesa. Ono nam je namijenjeno kao razumnim bićima koja su trebala odražavati božansku prirodu. No, Adamovom krivicom smo rođeni ‘goli’ - u poniženom tijelu. Zbog toga je čovjek mrtav u Božjim očima iako je fizički živ. Fizičko tijelo je za sada jedina ‘zemaljska kuća’ ili ‘šator’ u kojoj se nalazi naš unutarnji čovjek (2.Ko 5:1; 2.Pe 1:13). Ta je kuća raspadljiva jer nema snagu vječnog života. Dok smo u stanju raspadljivosti mi smo podložni fizičkom smrtnom tijelu. Međutim, mi prirodno težimo za onom snagom kojom bi život pobijedio smrtno stanje tijela jer nam je Bog u srce usadio želju za vječnim životom. Zato bi naše tijelo trebalo imati nebeski ‘plašt’ koji poput ‘atmosfere’ okružuje Zemlju i podržava na njoj život u nedogled (Pr 1:4; Ps 104:5). Bez tog nebeskog plašta Zemlja bi bila mrtav planet. Tako i naše tijelo i tjelesne stanice moraju biti zaštićene kako bi se kružni tok života u stanicama stalno obnavljao. To je ono što nedostaje ljudima koji tako izgledaju kao neznatne planete koje se rađaju i umiru. Naraštaji su kao zvjezdana prašina koja nestaje u crnim rupama svemira.

Da bi se to izmijenilo Bog će odmah na početku svoje vladavine pravednim ljudima ponovno omogućiti da se fizičko tijelo, koje je samo po sebi raspadljivo, obuče u neraspadljivo ‘duhovno tijelo’. Pod tom savršenom ‘atmosferom’ njihov "[unutarnji čovjek] više neće gladovati i žeđati, neće ih moriti sunce niti ikakva žega" (Ot 7:16). Budući da će se ‘uskrsnućem u život’ fizičko tijelo obući u ‘duhovno tijelo’ onda se treba staviti naglasak na uskrsnuće duhovnog tijela. Takvo uskrsnuće je bolje od uskrsnuća onih koje je Isus uskrsno za vrijeme svoje zemaljske službe jer se tada uskrsnule osobe nisu oblačili u ‘duhovno neraspadljivo tijelo’. Uskrsnuće u ‘duhovno tijelo’ je važnije od uskrsnuća samog fizičkog tijela (Ri 8:11). Ako čovjek uskrsava s ‘duhovnim tijelom’ onda se može reći da samim tim ‘uskrsava duhovno tijelo’. Naime,

"... sije se [raspadljivo i poniženo fizičko] tijelo, uskrsava [neraspadljivo i slavno] duhovno tijelo" (1.Ko 15:44; Fil.3:21).

Duhovno tijelo je bilo usmrćeno žalcem smrti tako da smo rođeni s tim žalcem koji nas stalno podsjeća na tu smrt. No ono će uskrsnuti na temelju zaloga kojeg smo dobili od Boga. Naime, si oni koji dobiju ‘duhovno tijelo’ imati će u sebi snagu vječnog života koja će držati u podložnosti fizičko tijelo. Ukoliko netko uskrsne samo s fizičkim tijelom, a ne i s duhovnim on ostaje u istom smrtnom stanju u kakvom je bio i prije smrti.

Iako fizičko tijelo ima tendenciju da se raspada i obnavlja, bitan je proces obnavljanja. Sada naše fizičko tijelo ima u sebi onu životnu energiju koja nakon određenog vremena (kojeg je Bog utvrdio) gubi snagu kojom nas može držati u životu. Proces raspadanja tijela dobiva pobjedu nad životnim procesom obnove. To će se promijeniti jer će čovjek ustati na život u pravom smislu riječi tek kad ga Bog ‘obuće’ u život koji će se stalno ‘obnavljati’ s izvora vječnog života. Time će se ‘obnoviti’ ljudsko fizičko tijelo u tom ‘vremenu obnove svega o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka’ (Dj 3:21). No, trebamo imati na umu da  ti ‘proroci’ nikada nisu govorili o obnovi, a da nisu mislili prije svega na obnovu fizičkog tijela.

Prema tome, ‘duhovno tijelo’ nije isto što i nebesko tijelo. Kad je Pavle govorio o ‘duhovnom tijelu’ to nije povezao s nebeskim tijelom, nego sa božanskom prirodom neraspadljivog tijela kojeg je izgubio prvi čovjek. Ono je nešto više od samog postojanja ljudskog (zemaljskog) ili anđeoskog (nebeskog) tijela. Naime, i zemaljsko i nebesko tijelo moraju biti obučeni u ‘duhovno tijelo’ kako bi ljudi ili anđeli mogli vječno živjeti. Na primjer, Isus se rodio sa svim obilježjima smrtnog čovjeka što je značilo da nije bio odmah obučen u ‘duhovno neraspadljivo i besmrtno tijelo’. Zbog toga je bio smrtan poput drugih ljudi. Bio je izjednačen sa smrtnim ljudima tako da je ‘smrt imala vlast’ i nad njim i nad njegovim fizičkim tijelom (vidi Ri 6:9). Isus je imao pravo položiti svoj život, a time i svoje tijelo. No imao je vlast opet ga primiti zajedno s tijelom da bi prvi od svih ljudi pobijedio smrt koja je vladala u tijelu (Iv 10:17,18). Ono što je kod uskrsnuća oživjelo je bilo njegovo fizičko ‘tijelo’ obučeno u neraspadljivo ‘duhovno tijelo’ tako da se moglo reći da je bio ‘oživljen u duhu’ (Dj 2:26,27,31; Lk 24:16; 1.Ko 15:42-45; 1Pe 3:18). Jedino tako su njegovi učenici mogli znati da iza tog fizičkog tijela ne stoji neki anđeo nego Isus. To što ga nakon uskrsnuća neki nisu odmah prepoznali je bilo vjerojatno zbog doživljene traume njegove smrti, zbog toga što nisu očekivali njegovo uskrsnuće i zato što su u prvom momentu bili uplašeni a prije svega zato što sveti duh nije dao njihovim očima da ga odmah prepoznaju (Mk 16:5; Lk 24:5,16,38; Iv 20:14).

Nama je sada ostalo otvoreno jedno pitanje. Ako čovjek umire a njegovo se tijelo raspada kako se onda može sačuvati ljudska osobnost koja čini unutarnjeg duhovnog čovjeka? Samim tim što postoji unutarnji i vanjski čovjek, duhovni i fizički, onda se prilikom smrti unutarnji čovjek odvaja od fizičkog. U našem tijelu mora postojati neki centar u kojem se čuva nečija osobnost. Sjećanje je samo dio ljudske cjelokupne osobnosti koji mora biti sačuvan. Čak i kad se čovjek ne sjeća svih detalja svoje prošlosti njegova je osobnost produkt mnoštva informacija, osjećaja i doživljaja koje su utjecali na razvoj njegove osobnosti. Kad se sjećanje vraća u mozak ono mora biti kompatibilno s ostalim djelom nečije osobnosti. Zato nije upitno sjećanje nego osobnost. Ta osobnost je ‘biće’ koje mi prepoznajemo pod njegovim imenom. Uzmimo u obzir da ‘biće’ nije isto što i tijelo, nego nešto što je sastavni dio tijela iz kojeg se ono može odvojiti. Čak ga ni smrt tijela ne može uništiti. Očito je riječ o nečemu što je mnogo kompleksnije od samog sjećanja. Da li je ovdje riječ o fenomenu ljudske duše? Pogledajmo.

 


Duša – što je to?

Duša je oduvijek bila tema mnogih teoloških rasprava. U površnom poznavanju te tematike, duši se daje različita značenja iako se pomoću Biblije može precizno odrediti njena glavna svrha postojanja. Dok mnogi tvrde da ona svjesno nastavlja živjeti nakon smrti tijela, drugi su sa svojim tumačenjem otišli u drugu krajnost u kojoj poriču njenu pravu prirodu kako bi pobili nauku o besmrtnosti duše. No, besmrtnost duše je pojam koji ima svoje mjesto u biblijskom jeziku. Biblija tvrdi da duša čovjeka može biti besmrtna ali samo pod uvjetom da čovjek u svom materijalnom tijelu nikad ne umre (usporedi Mt 10:28; 1.Ko 15:54). No, sada je čovječja duša još uvijek smrtna, ali neuništiva.

Neki izučavatelji Biblije tvrde da u Starom Zavjetu ne postoji dihotomija (podvojenost) tijela i duše. (Vidi knjigu ‘Raspravljanje’ str. 88,391). Takva tvrdnja je površna i nije točna. Točno je da je Izraelac stvari vidio u njihovoj cjelokupnosti i da je riječ ‘duša’ koristio kako bi označio osobu ili neko drugo živo biće. No tu je riječ često koristio kako bi opisao nešto što je različito od tijela. Tako se u 3.Mojsijevoj 17:14, spominje izraz ‘duša svakog tijela’. To je kao da kažemo: ‘mozak svakog tijela’. Svako tijelo u sebi ima mozak koji upravlja njim. Mozak je kao organ samo jedan dio tijela, dok je tijelo pojam koji uključuje sve pa i sam mozak. Prema tome ‘duša’ je sastavni dio tijela, dok ‘tijelo’ uključuje sve pa i samu dušu. Biblija stoga ne griješi kada kaže da "stvorenja (…) imaju dušu" (Ot 8:9, bi2-C). Svako stvorenje u sebi ima i posjeduje dušu koja ga čini točno određenim bićem.

U Bibliji piše da "duša (…) želi jesti mesa" (5.Mo 12:20). Da li se time misli da duša jede? Ne. Kontekst pokazuje da je ‘duša sadržana u krvi’ i kao takva predstavlja unutarnjeg čovjeka koji preko krvi osjeća svoje tijelo i djeluje na njega (vidi 5.Mo 12:23). Njen ‘životni vijek’ ovisi o brizi koju čovjek pridaje svojem tijelu (Mt 6:25,27). Iako ona doslovno ne jede, ipak ovisi o procesu ishrane kojim se tijelo održava na životu preko krvi. Tako ona živi zahvaljujući životu tijela. Zato ovdje nije riječ o fizičkoj gladi nego o ‘želji’ za uživanjem u određenoj hrani, jer u nastavku piše da čovjek može jesti mesa ‘koliko mu duša želi’ (5.Mo 12:20).

Želja je osobina čovječjeg bića a ne njegovog tijela. ‘Želja tijela’ i ‘želja očiju’ je u biti želja našeg unutarnjeg čovjeka koji želi uživati u različitim tjelesnim osjetilima (1.Iv 2:16; Pr 2:10). To se može razabrati u onome što o tome piše mudri kada kaže: "Sav je trud čovjekov samo da bi napunio želudac svoj, ali duša se njegova ne može nasititi" (Pr 6:7). Bez obzira na pun želudac, duša može ostati gladna, ukoliko čovjek nije sretan i zadovoljan. Uzmimo u obzir da prilikom nesvjesnog stanja čovjek ne osjeća svoje tijelo. On je tom prilikom odvojen od fizičkih osjetila. Međutim kada je svjestan onda može osjećati svoje tijelo, a time fizičku i duševnu bol. Psalmista je u vezi toga rekao nešto zanimljivo: "Okovima stegoše noge njegove, željezo tištaše dušu njegovu" (Ps 105:18, bi2-C). Ljudsko tijelo može signalizirati fizičku bol, no duša osjeća mnogo više od boli. Ona emotivno proživljava to stanje. Zato je Job rekao da čovječje ‘tijelo boluje, a duša tuguje’ (Job 14:22).

Duša se očito razlikuje od fizičkog tijela. To su dva različita pojma. Osim toga, ako su biblijski pisci imali gledište koje je bilo suprotno tadašnjem shvaćanju duše, zašto bi se koristili istim načinom izražavanja kojim su se koristili i oni narodi koji su tim načinom ukazivali na podvojenost tijela i duše? U Bibliji ne možemo naći niti jednu izjavu koja bi nijekala činjenicu da su zemaljska stvorenja cjeline sastavljene od tijela i duše. Nasuprot tome imamo mnogo citata u kojima se duša i tijelo spominju kao dvije komponente koje označavaju neko živo biće. Ali za razliku od drugih shvaćanja, Biblija ne podupire ideju da duša nastavlja svjesno živjeti nakon smrti tijela.

 


Čovjek je duša

Biblija nam kaže da je ‘čovjek’ kompleksno biće koje se sastoji od tijela (izvanjskog čovjeka) i duše (unutarnjeg čovjeka). Kad čovjek prepozna sebe na nekoj fotografskoj slici on će tada reći: ‘ovo sam ja’, a ne ‘ovo je moja duša’. On je vidio ona osnovna obilježja svoga fizičkog tijela po kojem se može prepoznati. Po tim obilježjima ga mogu i drugi prepoznati. Međutim, postoji unutarnja slika svakog čovjeka koja se ne vidi, ali se može promatrati i prepoznati po njegovim djelima, riječima i stavovima. Npr. Mesiju se moglo prepoznati po slici njegove duše koja je opisana u proročanskim slikama, tako da su ga njegovi sunarodnjaci mogli prepoznati po tim unutarnjim obilježjima a ne po vanjskim. Nakon što je uskrsnuo u svom tijelu sa istim vanjskim obilježjima, neki ga nisu mogli odmah prepoznati. Zašto?

Neki tvrde da Isusa nisu mogli prepoznati zato što se pojavljivao u različitim tijelima, odnosno različitim licima. No u evanđeljima ne možemo naći dokaz za takvu tvrdnju. Ali zato imamo jednu izjavu koja objašnjava puno toga. U jednoj situaciji je uskrsnuli Isus prišao dvojici učenika koji su išli za Emaus: “Dok su tako razgovarali i raspravljali, pristupio im je sam Isus i pošao s njima. Ali njihovim očima nije bilo dano da ga prepoznaju” (Lk 24:15,16). Vidimo da nije bio problem u Isusovom licu, nego u njihovim očima. Očito im Bog na neki način nije dao da ga prepoznaju, što znači da se Isusa ipak moglo prepoznati po tijelu jer nije promijenio svoj vanjski izgled. To znači da su oni vidjeli Isusovo lice ali ga tada njihove oči nisu bile u mogućnosti raspoznati. Isus se očito nije trebao prerušavati i maskirati. Mogao je silom svetog duha djelovati na umove ljudi i hodati među njima kao neki stranac tako da ga ni njegovi prijatelji i neprijatelji nisu mogli prepoznati. Teško je zamisliti da je pojavljivanjem u različitim licima dokazivao da je on uskrsnuli Isus. Kad je uskrsnuo, njegovo tijelo je bilo oživljeno jer je njegova duša bila probuđena iz smrtnog sna.

Riječ ‘duša’, kad se odnosi na ‘čovjeka’, opisuje njegovo unutarnje biće karakteristično po prepoznatljivom ‘tijelu’ koje se razlikuje od tijela životinja kao nižih bića i tijela anđela kao viših bića.   

U sljedećim izjavama ćemo prepoznati razliku između duše, tijela i čovjeka:

  • ‘Ja sam čovjek’  -   izjava kojom ukazujemo na svoje psihofizičko obilježje 
  • ‘Moja duša’        -   izjava kojom ukazujemo na svog unutarnjeg čovjeka
  • ‘Moje tijelo’        -   izjava kojom ukazujemo na svog vanjskog čovjeka

Sa riječju ‘duša čovječja’ se može opisati unutarnjeg ‘čovjeka’ sa svim njegovim osobinama, dok se riječju ‘tijelo’ može opisati samo nečije fizičko obilježje (Ri 2:9). Psihičko stanje unutarnjeg čovjeka uvijek može djelovati na tijelo, dok tjelesno stanje vanjskog čovjeka može ali ne mora djelovati na psihu (gr. psyche) odnosno dušu (Izr 14:30; 2.Ko 4:16). Sama nas riječ ‘psiha’ upućuje na unutarnju, duševnu stranu čovjeka, a ne na tjelesnu. Iako Isusa nikada nismo vidjeli u tijelu mi ga možemo prepoznati samo pomoću opisa njegove osobnosti ili duše (psyche). Kada nam netko detaljno da njegov opis onda možemo znati o kome se radi. Apostol Petar unutarnjeg čovjeka opisuje kao ‘tajnog čovjeka srca’ (1.Pe 3:4). On time želi reći da je simbolično ‘srce’ tajno sjedište svake osobe. Budući da je ono ispunjeno sa svim obilježjima nečije osobnosti onda je razumljivo što ga Isus naziva ‘riznicom’ (Mt 12:35). To ‘srce’ je duša  svakog pojedinog čovjeka u kojem se čuva njegova cjelokupna osobnost.

Razumjeli smo da se duša može odvojiti od tijela prilikom smrti čime i ona umire. Zato nije ništa neobično da apostol Pavle tijelo spominje kako bi opisao mjesto u kojem se nalazi naš unutarnji čovjek. To tijelo služi kao ‘stan’, ‘kuća’ i ‘šator’ u kojem se svakodnevno nalazimo, a kad je u pitanju naša potreba za obožavanjem onda se ono još naziva i ‘hram’ u kojem duša pristupa Bogu (Iv 2:19-21; 1.Ko 3:16,17). Pavle čak kaže da mi "stanujemo u tijelu" (2.Ko 5:1-6). Time kaže da je naša duša svjesna tijela u kojem boravi.

Treba uzeti u obzir da mozak u sebi pohranjuje i čuva svjesne i nesvjesne detalje koji čine cjelokupnu sliku o svakoj osobi. Ono što može biti uneseno u tijelo svakog uskrsnulog čovjeka, tj. u njegov mozak je osobna datoteka u kojoj su memorirane sve informacije o njegovoj osobnosti koju je stekao za vrijeme svog života. Ta se kodirana datoteka treba prenijeti u mozak. Ako današnjom tehnologijom možemo sve datoteke prenijeti iz uništenog kompjutera u drugi, tako da ovaj drugi poprimi sva obilježja prvog kompjutera, onda je logično vjerovati da će Bog na takav način moći vratiti svakog čovjeka u život.

Kad je Jehova stvorio "čovjeka od praha zemaljskog", onda je to podrazumijevalo da je riječ o ‘čovjeku’ koji je prilikom stvaranja najprije bio mrtva ‘duša’ jer se u tom materijalnom tijelu već nalazila duša čovjeka koja je trebala oživjeti. Tako je ‘čovjek’ po svojim točno određenim i unaprijed programiranim karakteristikama bio simbioza tijela i duše. Kad je Bog u nos tog čovjeka udahnuo "dah života" on je aktivirao ‘duh’ života tako da je “čovjek“, koji je do tada bio mrtva duša, postao "živa duša" (1.Mo 2:7). Životni duh je spona između tijela i duše. Ako se ta spona prekida onda prestaje život duše i nastupa smrt tijela. Životna sila ili ‘duh’ je nešto što ne razlikuje živa bića jedno od drugih jer je riječ o jednoj te istoj sili u svim bićima. Suprotno tome, ‘duša’ nije životna sila, nego ‘život kojeg živimo’, a kojeg podržava životna sila. Zato nije neobično da se riječ ‘duša’ može prevesti sa ‘život’ jer opisuje ‘nečiji vlastiti život’ koji se razlikuje od ‘života’ neke druge osobe (vidi Job 33:22; Ga 2:20). Za sva bića se kaže da su ‘duše’ ili da ‘imaju dušu’, što znači da je ‘duša’ nešto što je zajedničko svim bićima. No, Bog je ‘duše’ programirao i postavio u različite vrste tijela koje se međusobno razlikuju po svrsi svog postojanja tako da se nalaze u točno određenom zemaljskom ili nebeskom obliku tijela koje određuje gdje će i na koji način živjeti.

 


Duša i tijelo

Kad osoba umre, fizičko se ‘tijelo’ ili vanjski čovjek raspada i nestaje zauvijek u grobnoj jami (hebr. kever; grč. táphos) dok se ‘duša’ ili unutarnji čovjek nalazi u postojanom stanju ali bez svijesti (Ps 16:9,10). Stoga nije čudno da se u Bibliji ‘smrt’ i ‘had’ spominju odvojeno (vidi Ot 1:18; 6:8; 20:13,14; 2.Sa 22:6; Ho 13:14). ‘Smrt’ je besvjesno stanje duše koja je ostala bez životne sile, dok je ‘had’ ili opći grob zajedničko mjesto mrtvih duša (Job 33:22; Dj 2:26,27,29,31; Ri 6:12; Ot 20:4). ‘Duša’ ili ‘unutarnji čovjek’ se ne uništava prilikom smrti. Ona je nešto poput atoma vode koji mogu prelaziti iz jednog u drugo stanje a da ne izgube svoja svojstva. Voda je spoj koji nitko do sada nije uspio potpuno objasniti. Ona prima i daje informacije pa služi kao medij. Zato je moguće objasniti tolike precizne kemijske reakcije koje se dešavaju u našem tijelu koje se velikom dijelom sastoji od žive vode. Zbog velike količine žive vode i naš planet izgleda kao živi organizam čijim podzemnim tokovima kruži voda kao krv u ljudskim žilama. Čovjek je po tom principu, biće stvoreno od različitih elemenata koji se međusobno nadopunjuju:

 

Voda može biti živa i mrtva. Fotoni koji su u njoj prisutni dokazuju da je ona ‘živa’ jer svako živo biće emitira fotone. Kad voda prijeđe u mrtvo stanje u njoj se ne može razvijati život. No čak i tada kada je ‘mrtva’ ona ostaje postojati kao voda. Sintetizirana voda (H2 + O) u sebi ne sadrži obilježja žive vode jer nema fotona. U takvoj vodi se npr. punoglavci ne mogu razviti u žabe. Tek onda kad se tu vodu izloži utjecajem sunčeve svjetlosti ona postaje živa i pogodna za život i razvoj punoglavca u svoju vrstu. Ono što vodi daje život je svjetlo i energija Sunca (vatra). Zbog njene, nama još nepoznate moći, Bog ju je namijenio za posredovanje pri krštenju, liječenju i životu (vidi Lk 3:3; Iv 3:23; 4:10; 5:1-7; Jak 1:17; 1.Pe 3:21). Ljudska je ‘duša’, poput vode, prilikom fizičke smrti neuništiva što je potvrdio i Isus kad je rekao:

"I ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali ne mogu ubiti dušu…" (Mt 10:28).

U ovoj izjavi Isus čovjeka opisuje kao cjelinu sastavljenu od tijela i duše, pa dušu spominje kao nešto različito od tijela. To su dvije različite komponente od kojih se sastoji život svih bića. Ubiti se može samo nešto što u sebi posjeduje život. I tijelo i duša mogu biti živi ili mrtvi. No, duša je nedodirljiva i čovjek je ne može ubiti. Ona prilikom smrti tijela prelazi u stanje hibernacije tj. u stanje bez svijesti. U tom slučaju Sotona i čovjek imaju vlast samo nad fizičkim tijelom (He 2:14). No, naše duše su u Božjoj vlasti. Prema tome, ako je naš unutarnji čovjek neuništiv kao i duša, onda je očito naša duša isto što i naš unutarnji čovjek. Duša je stoga operativni sustav nekog bića u kojem se razvija, pohranjuje i čuva nečija osobnost. Ona reagira na svoje okruženje time što slike i riječi šifrira i pohranjuje u sebe. Zato je ne možemo promatrati kao nešto vidljivo i opipljivo.

Prilikom smrti duša, vjerojatno poput vode, prelazi u jedno drugo stanje. Dok je živa, ona poput molekula vode preuzima sve informacije iz tijela i mozga. U tom stanju se može odvojiti od tijela pri čemu u sebi sadrži pohranjene i memorirane sve informacije. Time čovjek, iako mrtav u fizičkom smislu, ostaje sačuvan u obliku duhovnog tijela i mnoštva kodiranih informacija do kojih može doći samo Bog (Ps 94:17). Ako se dušu ne može fizički usmrtiti, onda se može koristiti izraz ‘besmrtnost duše’ ali samo na način na koji ga je koristio Isus kad je za umrle ljude govorio da ‘spavaju’. Spavanje je stanje u kojem osoba nije svjesna prolaznosti vremena niti ičeg što se dešava oko nje. Tako je i smrt opisana kao nesvjesno stanje osobe koja nakon smrti postoji ali toga nije svjesna. Ono što ne postoji ne može spavati. Ono što spava je nečija osobnost koja je poput čaše vode samo isparila iz tijela i prešla u drugo stanje, stanje ‘mrtve vode’ koja je zadržala svoje karakteristike i čeka ponovno spajanje s tijelom u kojem može biti probuđena. Tako ljudska duša ne prestaje postojati prilikom smrti. Ona samo prestaje živjeti, ali i dalje postoji kao duša koja ‘spava’ ili hibernira.

Kad prilikom smrti iz čovjeka izađe ‘duh’, onda čovjek automatski postaje ‘mrtva duša’, tj. vraća se u stanje u kojem se nalazio Adam prije nego je u njega udahnut dah života. U tom beživotnom stanju se ljudsko tijelo vremenom pretvara u zemaljski prah te nestaje iz postojanja. Fizičko tijelo se stoga može ubiti i potpuno uništiti jer o njemu ne ovisi budući život. Ono što mora ostati u izvornom stanju je ‘duša’ ili unutarnji čovjek koji prilikom smrti više ne može misliti, ljubiti, mrziti i osjećati jer je ostao bez djelovanja životne sile i svog stana bez kojeg se ne može probuditi (Pr 9:5,6). David kaže da ‘duša’ prilikom smrti može ‘preseliti onamo gdje se šuti’ a to je mjesto mrtvih (Ps 94:17, bi2-C; 5.Mo 32:50). Tako nakon smrti ‘unutarnji čovjek’ i dalje postoji u općem grobu, samo što je u besvjesnom stanju. On se ne raspada na elemente. Njegovo se ‘ime’ ili lozinka čuva kod Boga koji može ponovno probuditi tog istog čovjeka na način da će mu prethodno stvoriti novo fizičko tijelo kao ‘stan’ u kojega će smjestiti njegovu dušu (Pr 7:1). Možemo reći da je duša bez duha mrtva ali neuništiva, dok je ‘tijelo bez duha mrtvo’ i uništivo (Jak 2:26).

 


Duša umire

Duh života nije isto što i životni dah (Job 27:3; 1.Mo 2:7). Duh je životna sila koja tijelu daje život a podržava se dahom i udisanjem kisika kojim se napajaju tjelesne stanice. Pomoću kisika ‘duh’ proizvodi energiju potrebnu za život tijela. Čovjek može jedno vrijeme ostati na životu bez ‘daha’, no onog trenutka kad njegov ‘duh’ prestane proizvoditi energiju onda je istog trenutka mrtav (Ps 146:4). Smrt tijela može biti djelomična, npr. kada je ruka kao dio tijela suha ili bez života. Isus je liječio takva stanja time što bi svojom silom oživio ruku (Lk 6:6,10).

Mogli bi slobodno reći da se taj ‘duh’ nalazi u mitohondrijima koji služe kao električne centrale unutar stanica. Muške sjemene stanice ‘spermiji’ u svom repu također imaju mitohondrije koji prilikom oplodnje ženske jajne stanice postaju sastavni dio novog embrija. Tako se prilikom začeća duh života prenosi na oplođenu jajnu stanicu koja u tom trenutku oživljuje. Taj duh ulazi u sastav svake nove stanice pa se može reći da postoji mnogo prije nego se dijete rodi. Do tada se putem pupčane vrpce kisik uzima iz majčine krvi i prenosi u krvotok djeteta. Tek nakon rođenja dijete počinje samostalno disati. To pokazuje da je duh više od daha. On je prisutan u tijelu mnogo prije nego tijelo prvi put udahne dah života. Jehova je očito ‘duh života’ ugradio u Adamove stanice prije nego ga je pomoću daha aktivirao. Kao što fotoni čine vodu živom tako i duh koji se nalazi u krvnim stanicama čini krv živom i sposobnom da prenosi život tijela. 

Duh je taj koji daje život tijelu, dok dah samo održava to stanje. Međutim da bi tijelo odražavalo svojstva nekog bića u njemu treba djelovati odgovarajuća ‘duša’ sa jedinstvenim obrascem života te vrste bića. Čovjek je zemaljsko biće koje ima ugrađene božanske osobine. Njegov je oblik života nešto niži od anđela a viši od životinja. Zbog svog nesavršenog stanja čovjek je ipak po tijelu izjednačen sa nižim životnim oblicima jer je smrtan poput njih. No, što se dešava sa čovjekom prilikom smrti? Tada "duh njegov izađe" (Ps 146:4).

Kad je Isus prije svoje smrti molio svog Oca da mu povjerava svoj ‘duh’, onda je bio svjestan da je ‘duh’ nešto što je neuništivo, nešto što pripada Bogu, vlasniku te životne sile (Lk 23:46). To znači da se prilikom smrti ‘duh’ odvaja od duše i tijela. To vidimo iz izjave koja kaže da Božja riječ poput dvosjeklog mača "razdvaja dušu i duh", te "kosti i njihovu moždinu" (He 4:12). Kad se npr. kosti ruke ili noge u području zgloba mačem razdvoje od moždine tada ti udovi postaju nepokretni. Mačem se može prouzročiti razdvajanje duše i duha. Kad se duša čovjeka razdvoji od duha onda duša umire sa tijelom, a cijelo tijelo postaje mrtvo ili neaktivno.

Duh je taj koji oživljava dušu, a preko duše oživljava umne i tjelesne sposobnosti. No da bi duh mogao biti sastavni dio duše to donekle ovisi i o stanju tijela i krvi. Duh putem krvi ‘srebrenim užetom’ čvrsto veže dušu za tijelo (Pr 12:6,7). Ako u krv dospije neki uljez koji uništava krvne stanice, tada slabi veza između duše i duha. Onog trenutka kada se zbog slabljenja te veze duh razdvoji od duše dolazi do smrti tijela i duše. Do razdvajanja može doći kada krv ostane bez kisika ili kada se naglo zaustavi rad vitalnih funkcija mozga i srca. To pokazuje da duh podržava dušu i tijelo na životu samo pod optimalnim uvjetima koji mogu odstupati do određene granice. Svako odstupanje od optimalnih uvjeta može prouzročit odvajanje duha od duše.

Dok se procesom disanja podržava život, onda se s životnim duhom podržava i sam proces disanja. Tako se putem krvi održava krug života jer duh spaja dušu sa tijelom i zatvara krug života svakog bića. Kad bi se prekinuo taj krug, mozak bi ostao bez kisika što bi dovelo do prestanka djelovanja životnog duha. Kad duh prestane funkcionirati tada se prekida krug života. Ono što je tada umrlo je duša, a sa njom i kompletno tijelo. Zanimljivo je da su nakon smrti tijela neke tjelesne stanice i dalje aktivne zbog kisika koji se zadržava u njima pa tako kod mrtvaca zamjećujemo rast noktiju i dlaka. To je zato što krv može jedno vrijeme biti živa čak i nakon smrti tijela i duše. No, prilikom smrti duše, svijest se automatski gasi. To pokazuje da je smrt duše različita od smrti tijela. No, za razliku od tijela duša je neuništiva. Do trenutka smrti duša je sačuvala u sebi sve pojedinosti o dotičnoj osobi.

 


Život u tri segmenta

Tijelo, duh i duša su tri različite komponente koji sačinjavaju svako živo biće. Kad su te tri komponente spoje onda govorimo o živim dušama. Oplođena jajna stanica postupa po programu koji stvara tijelo kao stan za dušu. Budući da se mozak prvi razvija onda je za pretpostaviti da u određenom trenutku razvoja nastaje obrazac svakog bića – vlastita ‘duša’ sa mnoštvom predispozicija za njen razvoj i usmjerenje. Duh života omogućava životne procese od samog začeća. Sve to pokazuje da je čovjek stvoren od materijalnih i nematerijalnih elemenata koji ovise jedni o drugima. Pavle je jednom prilikom spomenuo te tri međusobno povezane komponente života kad je rekao:

"I neka braćo sav vaš duh i duša i tijelo (…) budu sačuvani besprijekornima…" (1.So 5:23).

On koristi ova tri segmenta života ljudskog bića kako bi opisao 'život' skupštine koja tvori jedno tijelo. Iako se ovdje izrazom ‘duh’ misli na misaonu snagu razuma koji podržava duhovni život, mi ga možemo zamijeniti i sa životnim ‘duhom’ kako bi povezali sve karike života. Pogledajmo kako ove tri komponente ovise jedna o drugoj: 

  1.       TIJELO    +      (DUŠA    +   DUH)    =   živa duša    (1.Mo 2:7)
  2.       TIJELO    +      (DUŠA   –    DUH)    =   mrtva duša    (Ps 146:4; Ez 18:4)
  3.       TIJELO    -       (DUŠA    –   DUH)    =   materija, prah    (1.Mo 3:19; Ez 37:8)

S obzirom da različite ‘duše’ u svom tijelu mogu imati izvanjsko obličje čovjeka ili životinje onda nije neobično da se za jedne i druge spominje izraz ‘žive duše’ (1.Mo 1:20,24; 2:7). Za biljne vrste se ne spominje taj izraz jer biljke imaju tijelo i duh, a ne i dušu. Tijelo bez duha je mrtvo, ali kad bi ljudsko tijelo imalo duh, a ne i dušu tada bi čovjek nalikovao nekoj biljci. Izraz ‘bezdušna osoba’ se koristi kako bi ju se poistovjetilo s neživom materijom, odnosno tijelom bez duše, a time i bez osjećaja (5.Mo 28:50, bi2-C).

Duša bez tijela i duha ne može biti aktivna, kao što ni neki operativni program ne može raditi bez hardvera i električne energije. Operativni sustav može biti aktivan samo preko sofisticirane materije koju pokreće energija. Preko monitora u boji stvara slike i riječi, preko printera vrši ispis, preko zvučnika pušta svoj unutarnji glas, preko kamere može gledati i pohranjivati slike u pokretu, preko skenera snima i pohranjuje u memoriju svaku vidljivu informaciju itd. Pokušajmo zato ponovno usporediti čovjeka s kompjuterom koji ima ugrađenu umjetnu ‘inteligenciju’:

 

Duša je stoga osnovni životni program koji se može nadograđivati i preko kojeg se mogu odvijati sve životne funkcije. Kad kompjuter ostane bez struje njegov operativni sustav ostaje postojan. On je hibernacijom sačuvao i memorirao sve izvršene radnje stroja. Protiv takvog kompleksnog uređenja duše i tijela Sotona je nemoćan. On može razbiti i uništiti tijelo čovjeka (hardver), dok Bog ima vlast nad dušom (softverom) tako da u njenoj neuništivoj memoriji može zadržati i sačuvati sve informacije. To je isto kao da je Bog sačuvao ‘život’ svake osobe. Kad usporedimo čovjeka s kompjuterom dobivamo sličan rezultat:

Bez  softvera i baterije - hardver   ne može biti u funkciji

Bez  duše  i  duha  - tijelo  ne može biti u funkciji

                                     ____________________________________

Duša   ne može biti u funkciji bez  tijela  duha

Softver   ne može biti u funkciji bez  hardvera  i  baterije

Duša ovisi o idealnim uvjetima u kojima može funkcionirati. Ukoliko se desi smrt tijela onda duša nema uvjete da neovisno od tijela dalje živi. Da bi Isus bio živ nakon smrti, njegova je osobnost (psihe = duša) trebala najprije biti ugrađena u tijelo. Tek je tada bio uskrsnut pomoću aktiviranja životnog duha. Iako je Bog sačuvao njegovu dušu, ona nije bila živa sve dok nije vraćena u tijelo i oživljena duhom. Nakon uskrsnuća Isus je dobio besmrtni život pa se u tom slučaju može reći da on ima besmrtnu dušu. On je ‘ukinuo smrt i rasvijetlio život i neraspadljivost’ (2.Ti 1:10). Taj će dar neraspadljivosti i besmrtnosti uskoro imati i poslušni ljudi koji će time dobiti slavnu slobodu Božje djece (1.Ko 15:53; Ri 8:21; 2.Ti 1:10).

 


Duša je u krvi

Biblija kaže da "je krv duša" (5.Mo 12:23). Iako su krv i duša ovdje na neki način izjednačeni po značenju, ipak postoji razlika koju isti pisac Biblije precizira kad kaže:

"Jer je duša svakom tijelu njegova krv, jer je duša u njoj" (3.Mo 17:14; 1.Mo 9:4). 

Duša je očito nešto više od krvi jer se nalazi ‘u njoj’, a zajedno s njom se nalazi u tijelu. Ako se duša putem krvi nalazi u tijelu, onda je tijelo bez žive duše samo mrtva materija. Da bi se tijelo održavalo na životu, duša mora biti sastavni dio krvi u kojoj djeluje životni duh. Ubiti čovjeka je isto što i usmrtiti njegovu dušu (vidi 3.Mo 24:17,21; 2.Sa 1:9). No vidjeli smo da nitko ne može uništiti dušu. Zato bi taj izraz trebalo gledati onako kako ga je gledao i Isus i apostoli, koji su za one koji su umrli rekli da su otišli na počinak i da spavaju smrtnim snom (Iv 11:11; 1.So 4:13). Za tijelo ne možemo reći da je otišlo na počinak i da spava jer ono, ukoliko ne oživi u nekoliko dana, zauvijek nestaje i ne vraća se u svom prvobitnom stanju. No duša se može usmrtiti na način da prijeđe u stanje bez svijesti. U tom se stanju ne može uništiti poput tijela. Zato je njena smrt relativna. To samo potvrđuje da duša može biti mrtva ili živa, odnosno neaktivna ili aktivna, ali je ne može uništiti ‘ljudska ruka’ (Job 34:20). Ona se može sačuvati i vratiti u tijelo u svom jedinstvenom izdanju.

Iako je duša nešto što možemo promatrati odvojeno od smrtnog tijela, ona se u Bibliji opisuje kao nešto konkretno, kao na nešto cjelovito. To znači da je ona temeljni princip života nekog stvorenja. Zbog toga se za sva živa bića u Bibliji spominje izraz ‘žive duše’. Izrazima ‘stvorenje’ i ‘biće’ se opisuju ljudi i životinje čiji se princip života održava ‘dahom života’  (1.Mo 7:21-23). Kad se spominje ‘živa duša’ onda se misli na sva karakteristična obilježja nekog živog bića od kojih je ‘duša’ najvažnija jer ona označava, ne samo život u nekom tijelu, nego i temeljni princip života po kojem se razlikuju živa bića. Tako izraz ‘duša’ na mnogim mjestima u Bibliji ne označava dušu kao nešto odvojeno od tijela, nego opisuje nešto općenito kao što je osoba, živo biće ili sam život pojedine osobe. Međutim, iako se taj izraz upotrebljava u tom općenitom smislu ipak trebamo razlučiti dušu od svih općenitih izraza. Ako je ona temeljna riječ ili izvedenica za pojedine pojmove, onda ti pojmovi u sebi sakrivaju njeno temeljno značenje. Tako izraz ‘duša’ možemo promatrati u proširenom smislu kao što promatramo izraz ‘Božja riječ’. Međutim, nama je važno ono što taj izraz krije u svom izvornom smislu. 

Znamo da je čovjek ‘živa duša’ kao što je Biblija ‘živa riječ’ Božja. Ali kao što je ‘Božja riječ’ više od same ‘Biblije’ kao knjige, tako je i ‘duša’ više od ‘čovjeka’ kao materijalnog bića. Razmotrimo to u slijedećoj usporedbi:

"Riječ Božja" je ime kojim je nazvan Isus Krist (Ot 19:13). On je sada Božji govornik i posrednik između Boga i ljudi. Tako Božja riječ preko Krista odražava Božju ljubav, mudrost i pravednost kao sastavni dio Božje osobnosti. Ona je prenesena na stranice kojim je ispisana Biblija. Budući da je ta knjiga nadahnuta Božjim duhom onda možemo reći da je ta knjiga živa - "Jer riječ je Božja živa i djelotvorna…" (He 4:12). Bog preko nje razgovara s nama. Bibliju se može pokidati, zapaliti i uništiti, ali Božju riječ nikako jer ona može biti utjelovljena u čovjeku, u njegovoj osobnosti. Pogledajmo to na slijedeći način:

Božja riječ nije ni Biblija kao knjiga ni pisana riječ, nego se ona nalazi duboko sakrivena u pisanoj riječi. Svako slovo samo po sebi ne može imati neko značenje, ali kad se slova povežu u riječi, a riječi u rečenice, onda je poruka ili misao koja je u njima sakrivena ono što Bibliji daje njenu osobnost i prepoznatljivost. Misao je nematerijalne prirode. Ne može se opipati niti vidjeti. Misao je duh svake riječi. "Duh je onaj koji daje život" – kaže Isus - "Riječi koje sam vam ja govorio duh su i život su" (Iv 6:63).

Biblija je Riječ Božja - jedinstvena knjiga kao i svaki pojedini čovjek. Zato kad kažemo da je čovjek ‘duša’ onda moramo prihvatiti činjenicu da njegovo tijelo u sebi ‘ima dušu’ kao što Biblija kao knjiga u sebi ima riječ Božju. To možemo razabrati u slijedećim riječima: "Zato odbacite svu prljavštinu i zloću, tu neželjenu osobinu, i s blagošću prihvatite da se u vas usađuje riječ Božja koja može spasiti duše vaše“(Jk 1:21). ‘Riječ Božja’ se ne usađuje u tijelo nego u srce i misli, odnosno u ‘dušu’ koja na taj način može biti spašena jer "Jehova gleda što je u srcu” (1.Sa 16:7)

Ljudska duša u svom izvornom smislu nije nešto što se vidi. Ona je nematerijalna i neuništiva iako se nalazi u tijelu koje je uništivo. Ima svoje unaprijed programirane zakonitosti po kojoj daje osobnost svakom živom biću, kao što pisani tekst daje svakoj knjizi njenu prepoznatljivost i smisao. Bog je dušu stvorio sa svrhom da preko nje posreduje određeni oblik života (Jr 38:16). Prema tome, ako gledamo čovjeka kao cjelinu onda je prema 1.Mojsijevoj 2:7:

Ali ako to želimo još bolje precizirati onda je ‘duša’ nešto što može biti odvojeno od krvi a time i od tijela. Mi tjelesnu krv možemo vidjeti i opipati jer ima boju i materiju, ali dušu ne možemo vidjeti ni opipati. Ona je sastavni ali nevidljivi dio krvi u svakom živom biću. Krv kao životna tekućina služi samo kao 'životna nit' s kojim ona ima doticaj sa svakom tjelesnom stanicom, a time i sa svojim tijelom. Zato Božja Riječ Biblija ide još dalje kada kaže da je :

 

Kad Biblija kaže da je ‘živa duša’ u svim bićima, onda kaže da se duša nalazi ‘u tijelu’, odnosno ‘u krvi’ kao sofisticiranoj tekućini (Hb 2:4). Krv je stvorena tako da ima mogućnost da dušu preko duha veže uz tijelo. Tako svako živo biće na zemlji, i čovjek i životinja, imaju u sebi dušu koja živi u tom tekućem ‘stanu’ (1.Mo 1:30; Dj 20:9,10). Drugim riječima, duša nije isto što i tijelo. Ona nije isto što i životna krv. Ona je nešto što je sastavni dio krvi jer se nalazi ‘u krvi, a samim tim i u tijelu’. U kom smislu se duša nalazi u krvi? Krv je tekućina koja se prilikom smrti raspada na elemente. Kad gledamo stvari s te točke, onda je krv uništiva poput tijela. Zato možemo razumjeti Isusove riječi u kojima on kaže da je moguće ubiti ili uništiti tijelo, a time i krv dok je nemoguće ubiti ili uništiti dušu. Duša nije isto što i krv jer se dušu ne može uništi fizičkim putem. Međutim, krv je jednim dijelom neuništiva jer je njena plazma u biti voda (vidi Mt 27:49b). Vodu je kao što znamo nemoguće uništiti jer ona prelazi iz jednog u drugo stanje. Zbog svoje duhovne i životne vrijednosti, Biblija vodu često koristi u simboličnom smislu (Iv 4:14; 7:38; Ot 7:17; 22:1,17). Zato nije nimalo neobično što se duša nalazi ‘u krvi’ kao životnoj tekućini koja je neuništiva. Krvna plazma je bezbojna tekućina kroz koju prolaze krvne stanice. No, duša se očito nalazi u centralnom djelu mozga tako da je krvnom tekućinom ipak povezana sa svakim dijelom tijela. Krv služi kao provodnik kroz kojeg duša aktivno djeluje u tijelu. Time djeluje na tijelo i prima informacije od svih tjelesnih receptora. Ona zbog toga osjeća sve što se u tijelu dešava. Gdje god se nalazi krv, duša ima pristup tom dijelu tijela. U tom je smislu ona dio tijela. Iako neki udovi tijela mogu biti amputirani ili izdvojeni zajedno s krvlju, duša kao cjelina ostaje dio mozga, a time i dio tijela koji je povezan s mozgom. Budući da duša sadrži u sebi informacije ljudskog tijela onda čovjek može imati neki podsvjesni osjećaj da i dalje posjeduje svoj amputirani ud. Duša je cjelovita čak i kad nedostaje neki dio tijela.

Kad čovjek umre, duh života napušta tijelo tako da krv više ne može biti spona između duše i tijela tako da prilikom odvajanja duha i duše dolazi do odvajanja duše i tijela. U tom trenutku duša prelazi iz svjesnog u besvjesno stanje. No, ona može biti sačuvana izvan tijela u svom izvornom stanju jer je Bog stvorio pripreme za njeno čuvanje i ponovno spajanje sa tijelom prilikom uskrsnuća. Uskrsnuće podrazumijeva vraćanje u život iste osobe.

Ljudski genom je građevni nacrt koji može sadržavati sve informacije o tjelesnoj građi. On je temelj za građu i izgled vanjskog čovjeka sa svim njegovim organima koji sačinjavaju tijelo (hardver). Međutim, genom ne može sačuvati nečiju svijest i svjesnost, tako da se kloniranjem ne može stvoriti ista osoba. Ljudske stanice se same od sebe dupliciraju na prirodan način tako da nakon određenog vremena čovjek ima tijelo koje se sastoji od dupliciranih stanica, dok su prethodne stanice odbačene. Te nove stanice sadrže iste informacije kao i prethodne. Kod kloniranja se dešava nešto slično. Stanica ljudskog tijela se laboratorijskim putem može duplicirati izvan matičnog tijela tako da može nastati posve novo tijelo koje u svojim stanicama ima pohranjene informacije koje su istovjetne onima koje se nalaze u tijelu iz kojeg su uzete. Tako se može stvoriti čak ista krv. Međutim to novo tijelo i krv ne sadrži u sebi svijest onog čovjeka iz čijih je stanica stvoren duplikat ili klon. To znači da se tijelo (vanjski čovjek) može duplicirati ali ne i duša (unutarnji čovjek). Čovjek je više od svog tijela i krvi. On je jedinka čija se svijest ne duplicira zajedno s tijelom zato što je odvojena od ljudskog genoma.

Svijest je jedan od najdubljih misterija postojanja. Ona se zajedno sa sjećanjem stvara i čuva u ljudskom mozgu. No, smrću se mozak raspada, dok se njegova svijest mora pohraniti i čuvati kako bi poslužila kao nacrt za stvaranje tog istog čovjeka. Mogli bi je usporediti sa ‘crnom kutijom’ koja je napravljena tako da je se ne može uništiti pri padu aviona. Iako se avion potpuno uništi, crna kutija ostaje sačuvana. Ona je do tog tragičnog trenutka zabilježila sve što se dešavalo u avionu. Kad se ona nađe onda se iz nje vadi disketa kojom se može rekonstruirati cijeli let. Naravno, duša je više od toga jer u sebi sadrži sve pojedinosti o životu neke osobe. Zbog toga je dragocjena. Nakon smrti čovjeka, Bog je može zadržati i proučiti njen sadržaj kao knjigu u kojoj je sve zapisano. Vjerojatno su informacije iz ljudskog genoma također sadržane u njoj kako bi se prilikom ponovnog stvaranja moglo stvoriti i rekonstruirati isto ljudsko tijelo. Kad sve to uzmemo u obzir onda bi to značilo da je duša nešto više od krvi kao tekućine. Ona je više od genoma jer genom služi samo da bi podržavao obilježja čovjeka za vrijeme života i reprodukcije. Taj genom je u Bibliji nazvan ‘knjigom’ (Ps 139:15,16; Lk 12:7). Genom se može fizički uništiti, ali se može sačuvati njegov nacrt. Ako Bog prilikom ponovnog stvaranja istog čovjeka želi vratiti njegova prepoznatljiva fizička obilježja, onda bi trebao sačuvati tu genetsku knjigu od uništenja. Ako se genetska knjiga može uništiti fizičkim putem onda bi se njene informacije ipak trebale nekako sačuvati. Budući da u genomu ne postoje informacije o unutarnjem čovjeku onda mora postojati jedna druga ‘knjiga’ u kojoj su pohranjene i sačuvane sve informacije o našem unutarnjem čovjeku i njegovom genomu.

Biblija nas uči da se te informacije čuvaju kod Boga. Psalmist je to ovako opisao: "U tebe je Bože izbrojeno moje lutanje, suze se moje čuvaju u sudu kod tebe, one su u knjizi tvojoj" (Ps 56:8, bi2-C). David je bio svjestan činjenice da Bog mora imati svaku informaciju kod sebe i da je sve to što čovjek radi, misli i osjeća trajno zapisano u ‘knjizi’ kojoj pristup ima samo Bog. Bog je može uvijek čitati, pa čak i onda kad čovjek umre. Kad David spominje ‘moje lutanje’, ‘moje suze’, on u biti spominje svjesna obilježja unutarnjeg čovjeka koja se čuvaju u ‘knjizi’ koju je Bog stvorio i ugradio u čovječje tijelo. Ta knjiga je ‘tajni čovjek srca’ ili ‘riznica’ čije informacije Bog najbolje poznaje (1.Pe 3:4; Mt 12:35). No, ova ‘knjiga’ nije genom jer on ne sadrži svijest i osjećaje. Naime, ‘duša’ je ta koja iskazuje osjećaje, a ne tijelo. Ti svjesni osjećaji su sačuvani u njoj, a ne u ljudskom genomu.

Duša može osjećati svoje tijelo s kojim je preko krvi povezana raznim elektrokemijskim vezama. Spomenuli smo da nakon amputacije noge ili ruke čovjek i dalje osjeća taj dio nepostojećeg tijela. Izgleda da osakaćenjem tijela unutarnji čovjek i dalje u sebi zadržava trajnu sliku svog vanjskog obličja tako da je taj nevidljivi lik ili obličje neuništivo. Ako je tako, onda je duhovnim očima moguće vidjeti ‘dušu’ koja nije uništena zajedno sa tijelom. Bog je može vidjeti. No i apostol Ivan je mogao vidjeti "duše pobijenih zbog Riječi Božje" (Ot 6:9). Iako se njihovo fizičko tijelo nakon smrti odavno raspalo, Ivan je ipak vidio njihovo obličje koje je duša prihvatila kao svoj stan. Kad je to potrebno ona može nakon uskrsnuća preuzeti svoj novi materijalni lik (stan). Zato nije čudno što se čovjeka ne može uništiti zajedno sa njegovim tijelom. Iako se smrću ljudsko tijelo raspada, njegov lik je sačuvan zajedno sa dušom. Tako Bog prilikom uskrsnuća može ponovno stvoriti novo i isto materijalno tijelo sa svim obilježjima unutarnjeg čovjeka.

Za beživotnu krv možemo reći da je to krv bez života, odnosno bez životnog duha. U krvi je životni duh ili ‘baterija’ koja se podržava disanjem. Za razliku od baterije koja se može stalno puniti naša je krv za sada poput ‘baterije’ koja nema tu mogućnost. Duša je već u zametku priključena na taj duh koji cirkulira po cijelom tijelu što se ogleda u radu srca. Ona vjerojatno dobiva životnu energiju putem krvi u kojoj djeluje duh. Preko duha ona postaje sastavni dio krvi. Da bi ljudska duša nakon uskrsnuća preuzela tijelo i živjela u njemu mora se nalaziti u krvi. Krv ne može egzistirati izvan tijela kao što ni duša ne može aktivno djelovati izvan krvi. Kad bi npr. duša nekog čovjeka bila prenesena u drugo tijelo od krvi i mesa, tada bi to drugo tijelo postalo njegov novi stan. To će se dešavati prilikom uskrsnuća.

Nakon stvaranja čovjeka od praha, u njegovo je ‘tijelo’ postavljena ‘duša’. Čovjek je tada bio ‘mrtva duša’. No, prilikom oživljavanja, čovjek je postao ‘živa duša’. Slično tome, student medicine nakon diplomiranja postaje liječnik jer je liječničko znanje u njega već ugrađeno. No najjednostavniji primjer je ako čovjeka usporedimo s robotom i ljudsku inteligenciju sa umjetnom. Ljudi kopiraju sve što je Bog stvorio pa su tako u stanju stvoriti kopiju čovjeka od ‘praha’ ili elemenata zemlje. Oni najprije naprave nacrt tijela i programa koji će to tijelo pokretati. Nakon što izrade i sklope sve dijelove (organe) i povežu ih žicama (krvotokom) sa centralnim mjestom (mozgom), oni ugrađuju bateriju (srce) koje će pokretati tijelo robota. Iako se baterija nalaze u njemu, ona može davati energiju robotu ali ga ne može pokretati ukoliko nije ugrađen odgovarajući program. Zato inženjeri robotike stvaraju program ‘umjetne inteligencije’ i ugrađuju ga u centralni procesor (mozak) koji je putem žica (krvotoka) povezan sa baterijom (srcem) i svim dijelovima robota. Tek tada pristupaju ‘oživljavanju’ i stavljanju robota u pogon.

Na isti način, da bi ‘čovjek’ od krvi i mesa postao ‘duša živa’ trebao je imati u tijelu ugrađen ‘duh’ i ‘dušu’ koji se prilikom oživljavanja spajaju preko krvotoka i aktiviraju proces života. Čovjek je kao inteligentno biće postojao u Božjem nacrtu prije nego ga je obukao u tijelo od krvi i mesa. Tada je čovjek postojao samo u obliku sofisticiranog programa. U tom trenutku je čovjek bio mrtva duša, što znači da je njegova duša - kao princip razumnog bića - postojala prije materijalnog tijela. Programirana je tako da može savršeno djelovati samo unutar određenog tijela s kojim će biti povezana nevidljivim životnim duhom koji se nalazi u krvi. Da bi se to postiglo, Bog je prilikom stvaranja stvorio tog čovjeka "od praha zemaljskoga" čime je čovjek poprimio materijalni oblik (1.Mo 2:7). Da bi tijelo moglo funkcionirati po točno određenom programu u njegove je moždane stanice ugrađen program za održavanje života. Taj program je trebao održavati dušu razumnog bića u simbiozi s tijelom.

Poznato je da čovjek ne može svjesno djelovati na vegetativni program tijela (Mt 6:27). On se odvija bez ljudske volje. No postoji i program za održavanje svijesti. Bez tog programa ljudsko tijelo bi bilo samo biljka koja raste po točno utvrđenom nacrtu zapisanom u genima. Stoga je razumljivo da je Bog u čovječje tijelo ugradio dušu ili taj tzv. operativni program koji radi na principu osobne svijesti i slobodne volje (Ef 4:22-24). Iako ne može upravljati programom svoga tijela ‘čovjek’ može svjesno djelovati na program svoje osobnosti. To dokazuje da je ‘čovjek’ poistovjećen sa ‘dušom’, a ne sa tijelom. Tijelo je, kao što smo već zaključili, samo stan ili kuća iz koje čovjek djeluje na svijet oko sebe i kojeg doživljava putem svojih osjetila. Kad na ovakav način odvojimo dušu od tijela onda možemo bolje razumjeti što se dešava prilikom smrti i uskrsnuća.

 


Krug života

Duša je prema tome operativni program svakog živog bića. Ona je stvorena kako bi svojom postojanošću podržavala unaprijed programirani život unutar svakog tijela. Ona je kompatibilna sa tijelom u tom smislu što su tijelo i njegovi kemijski procesi programirani da podržavaju dušu u životu. Time je zatvoren krug života kojeg nitko nije mogao poništiti osim Boga. Duša u sebi sadrži predispozicije po kojoj se svako živo biće ponaša i djeluje u okviru unaprijed postavljenih granica. Čovječja je duša formulirana tako da ima razum, slobodnu volju i one karakteristične osobine koje je Bog programirao po svojoj slici tako da možemo reći kako je božanska narav utjelovljena u čovjeku. Isus je primjer onog čovjeka u kojem je “utjelovljena prebiva sva punina božanske naravi“ jer je dozvolio da se ona razvija u skladu sa Božjom slikom (Kol 2:9). Stoga možemo govoriti da je duša čovjeka utjelovljena, odnosno da je prilikom stvaranja i rođenja postala tijelo po kojem je prepoznatljiva. Životinjske duše su programirane za drugačiji način života, što je u skladu sa karakteristikama njihovog tijela. Duša u sebi nosi sva fizička i duhovna obilježja neke osobe. Da bi se nakon smrti sačuvala sva ta obilježja onda Bog mora odvojiti dušu iz tijela. Odvajanje duše iz svog matičnog tijela je kao odvajanje operativnog softverskog programa iz svog matičnog diska. Time se sa diska nekog kompjutera odvajaju i vade svi podaci koji se zatim pohranjuju na sigurno mjesto. Kada se sa diska izvadi memorirani softver sa svim pohranjenim podacima, onda je disk samo materija koja se može uništiti. Bog tako može sve podatke o svakoj osobi uzeti i pohraniti do vremena uskrsnuća, a tijelo i krv prepustiti uništenju.

Tijelo bez duše je kao hardver bez operativnog programa - softvera. Kod odvajanja, duša na neki način s plazmom ‘ispari’ iz krvi i automatski prelazi u drugo stanje u kojem ne gubi svoja obilježja. Kao što atomi vode (H2O) prilikom isparavanja idu u atmosferu tako i duša (biće) odlazi u nama nevidljivo mjesto hades ili šeol, tj. u opći grob čovječanstva gdje biva ‘pribrana k rodu svojemu’ i sačuvana ‘u Božjoj knjizi’ (5.Mo 32:50, DK; Ps 56:8). Mi bi tu knjigu nazvali ‘datotekom’ u kojoj su pohranjene informacije svakog pojedinog čovjeka. Budući da Bog može u svakom trenutku imati pristup tim podacima, onda je razumljivo da su za njega ljudi i dalje živi. On kod sebe ima pohranjen život svakog čovjeka. Kad god želi istražiti pojedinosti o nekoj umrloj osobi On pristupa matičnoj datoteci gdje otvora neki dokument pod imenom i lozinkom te osobe. U tom slučaju Bog može vidjeti osobu i čuti njen glas i svaku izgovorenu riječ. Zato nije ni čudo da je Bog odmah prilikom preuzimanja Abelove duše mogao čuti ‘glas’ Abelove krvi. Budući da je Isusova smrt bila jedno veliko svjedočanstvo onda njegova prolivena krv u prenesenom smislu "govori bolje od krvi Abelove" (1.Mo 4:10; He 12:24). U svakom slučaju, duša u centralnom dijelu mozga je u krvi spojena sa duhom života. Zato Bog krv smatra svetom jer je u njoj život. Kad duh izađe iz krvi, onda tijelo i krv Bog prepušta procesu raspadanja, a dušu čuva kod sebe. Kao što se životni duh može odvojiti od krvi, tako se i duša može odvojiti od tijela. Tijelo i krv se raspadaju, ali duh i duša ostaju. Kad mudri kaže da "duh sinova ljudskih uzlazi gore, a duh životinja silazi dolje k zemlji", onda očito misli da su ljudi stvoreni da vječno žive. Njihov život se ne prekida smrću tijela zato što ‘njihov duh ide k Bogu’. Izraz "duh sinova ljudskih" podrazumijeva onaj ‘duh’ s neba koji može vječno podržavati čovječju dušu na životu (Pr 3:21).

Ako duh koji je bio u čovjeku ide Bogu onda se ne prekida veza tog čovjeka s Bogom. Duh ne poprima obilježja osobe, ali može ponovno oživjeti ta obilježja u duši koja spava smrtnim snom. Da bi to objasnili ponovno ćemo se poslužiti jednom usporedbom. Čovjek je poput vode. Formula (H2O = H2+O) nam govori da se dva vodikova atoma mogu spajati i odvajati od atoma kisika. Dok su ta dva različita atoma spojeni oni daju život zemlji kao materiji. Njihovo odvajanje je poput smrti jer bez tekuće vode se živa materija razgrađuje i pretvara u prah. Da bi zemlja ponovno u sebi imala život treba joj živa voda. ‘Ponovno stvaranje’ koje je Isus spomenuo je poput sintetiziranja vode (krvi) odnosno spajanje vodika s kisikom. Čak i onda kada se vodik (duša) spoji s kisikom (duh) to ne bi vodu činilo ‘živom’ sve dok na vodu ne djeluje energija Sunca (dah života). Kad se duša (H2) i duh (O) ugrade u tijelo (zemlju) koje je ponovno stvoreno, onda Bog može svojim duhom (E) upaliti iskru života nakon čega tijelom poteče krv (rijeka života). Tim činom čovjek ponovno postaje duša živa (živa voda). To zovemo ponovno stvaranje i uskrsnuće (Mt 19:28; Iv 4:14; 7:38,39). Ono se može opisati na slijedeći način:

Bog je najprije stvorio dušu čovjeka, odnosno program koji u sebi sadrži sva obilježja razumnog bića. Prije nego je postojao kao zemaljsko biće, Adam je već bio stvoren. Njegova je duša u početku bila mrtva ili neaktivna. Zatim je Bog stvorio njegovo fizičko tijelo u koju je ugradio dušu. U njegovu krv je ugradio duh života. Tako je dušu povezao sa tijelom kako bi Adam postao materijalno biće. Kad je Bog udahnuo u njegove nozdrve dah onda je aktivirao životni duh. U tom je trenutku oživjela duša, a time i cijelo tijelo kojim je upravljao ljudski mozak. Oživljena duša je uz pomoć krvi pokrenula sve njegove tjelesne i umne funkcije i životne procese tako da je "čovjek postao živa duša" (1.Mojsijeva 2:7).

Sada možemo preciznije reći da prilikom stvaranja ‘unutarnji čovjek’ nije dobio dušu jer je on duša. Ali, njegovo je tijelo (vanjski čovjek) dobilo dušu, te je Adam, nakon što je njegovo tijelo primilo životni dah, postao ‘duša živa’. Duša se trebala podržavati životnom energijom koju je tijelo trebalo crpiti iz hrane, vode i zraka. Tako je zatvoren životni krug u kojem je:

 

Taj isti krug imaju i životinje koje su smrtne (Pr 3:19,20). No, da bi čovjek mogao vječno živjeti Bog je njegovo smrtno tijelo u Edenu obukao u besmrtni plašt života tj. obukao ga je u njegovo duhovno tijelo. S tim je besmrtnim tijelom prvi čovjek dobio udio u božanskoj prirodi čime je postao samo "malo niži od anđela" (He 2:5-7). Prema tome, duša je programirani životni obrazac. Taj se obrazac nalazi negdje u mozgu koji je s krvlju povezan sa srcem i cijelim tijelom, a tijelo je stvoreno tako da ovisi o hrani, vodi i zraku koji stvaraju energiju potrebnu za održavanje tijela. U tako održavanom tijelu može prebivati životni duh koji održava dušu i tijelo u životnoj aktivnosti.

Kad duša umire onda s njom umire i mozak iako se medicinskim putem neki organi mogu održavati na životu. No, smrt mozga je u biti smrt duše. Čovjek nema vlast nad svojim duhom tako da njegovo tijelo gubi dušu i duh koji su prebivali u tijelu (Lk 9:24,25). Živa se duša nalazi u tijelu dok čovjek ne umre. Tako je Saul koji je bio smrtno ranjen rekao jednom vojniku: "dođi ovamo i ubij me, jer me obuzeo smrtni grč, a duša je još sva u meni" (2.Sa 1:9). Sve dok je duša u tijelu živa, čovjek je osjeća i povezuje sa životom. Kad čovječje tijelo izgubi svoju dušu to ne znači da je ona negdje nestala. Budući da je ona postojana i neuništiva onda nadilazi smrt mozga i cijelog tijela. Gdje se ona nalazi nakon smrti? Bog je rekao: "sve [ljudske] duše meni pripadaju" (Ez 18:4). Ljudske duše su Božje vlasništvo isto kao i životni duh. Kad Biblija kaže da se "duh vraća pravome Bogu koji ga je dao", to podrazumijeva da se i duša vraća u posjed njemu kao vlasniku života (Pr 12:7).

Duh odlazi k Bogu u tom smislu što je duh neuništiva energija života koja potječe od Boga. Uzmimo za primjer sveti duh kojeg Bog daje određenim ljudima da u sebi održavaju njegovu zastupničku ulogu. Mojsiju je rečeno: “Uzet ću nešto duha što je na tebi i stavit ću ga na njih (sedamdeset) pa će oni s tobom nositi teret naroda da ga ne nosiš sam“ (4.Mo 11:17). To nije značilo da je duh zbog te podjele bio oslabljen pa je svatko imao po malo od ukupne količine. Ne, bez obzira koliko ljudi bilo napojeno tim Božjim duhom, on i dalje ima istu izvorišnu snagu. To je poput vatre. Ona može gorjeti na jednom centralnom svijećnjaku, ali svaki svijećnjak koji s nje preuzme tu vatru svijetli istom snagom, a koliko će dugo gorjeti ovisi o količini ulja u svijećnjaku. Ako se ulje nadolijeva, onda ta svijeća može gorjeti vječno. Tako je i sa životnim duhom kojeg imaju živa bića. On se nalazi kod svih bića, što ne umanjuje njegovu snagu na izvorištu kod Boga. Kad čovjek umre, njegov duh kao životna energija se vraća svom izvorištu što opet ne povećava izvorišnu snagu tog životnog duha. Ona je uvijek postojana i ulazi u posjed svakog novog bića koji se rodi, a tako će biti ponovo u posjedu svakog tko bude uskrsnut.

Isus je ‘svoj duh’ povjerio Bogu jer je s povjerenjem očekivao da ga On može ponovno podignuti iz groba (hada) i oživjeti (Lk 23:46). Nakon što je oživio kao prvi čovjek s besmrtnim životom, Isus je dobio ovlaštenje da sve ljude dovede u život pa mu je Bog povjerio "ključeve od smrti i hada". S tim ovlaštenjem on može pristupiti općem grobu čovječanstva gdje se nalaze duše umrlih i biti nadležan za njihovo oživljavanje (Ot.1:18).

Budući da su ljudske duše Božje vlasništvo, one se nakon smrti vraćaju njemu u posjed. Kad je prorok Ilija tražio od Bog da ‘uzme dušu njegovu’ onda je on želio umrijeti i povjeriti svoju dušu Bogu (1.Kr 19:4). ‘Povjeriti duh’ ili ‘povjeriti dušu’ – u čemu je razlika? Duh i duša su prilikom smrti dvije odvojene komponente. Duh je životna sila, a duša je čovjekov životni obrazac. Biblija kaže da se i jedno i drugo nalazi u čovjekovom tijelu (Ps 146:4; Tu 3:20). Duša bez duha ne može biti u životnoj funkciji. Duh ne može oživjeti tijelo ako se u njemu ne nalazi duša niti duša nekog tijela može oživjeti ako nema duha. Prema tome, Bogu se nakon smrti vraća u posjed duh i duša. Mrtva se duša vraća Bogu kako bi Bog mogao ponovno oživjeti istog čovjeka. Da bi taj isti čovjek ponovno živio na zemlji onda Bog treba stvoriti njegovo fizičko tijelo u koje će smjestiti njegovu dušu. U krv čovjeka se ugrađuje životni duh. Zatim se aktivira proces disanja koji pokrene srce. Srce pokrene cirkulaciju krvi u kojoj se nalazi duh, pa u mozgu koji je sjedište duše dolazi do iskre koja spaja duh sa dušom i čovjek postaje duša živa (1.Mo 2:7; Ot 11:11). Ta 'vatra života' se podržava energijom koju čovjek unosi u sebe kroz usta i nosnice.

Život podrazumijeva ‘spajanje’ tijela sa dušom i duhom, a smrt podrazumijeva ‘rastavljanje’ duha od duše, a time i duše od tijela. Izraz ‘rastavljanje’ ukazuju na postojanje najmanje dvije komponente koje su pod točno određenim zakonitostima bile dio jedne cjeline. Biblija kaže da se Rahela prilikom umiranja "rastavljaše sa dušom" što podrazumijeva da je veza između njenog tijela i duše bila sve slabija jer se njena životna snaga ‘gasila’ (1.Mo 35:18,19, DK; vidi Tu 2:12). Ova izjava također služi kao primjer kojim se može tvrditi da je:   

U kom se smislu Rahela rastavljala sa dušom? Pa jedino u tom smislu što čovjeka trebamo promatrati kao kompletno biće. Čovjek sada živi kao kompaktna cjelina sastavljena od nekoliko međusobno povezanih tvari. Duh je taj koji dušu drži vezanu uz tijelo dok se bez njega duša rastavlja od tijela. Kad se duh rastavlja od duše onda su duša i tijelo mrtvi. Čovječje materijalno tijelo je vanjski čovjek, a duša njegov unutarnji čovjek. Budući da čovjek sebe doživljava kao materijalno biće onda je razumljivo što se Rahelin vanjski čovjek prilikom smrti rastavio od njenog unutarnjeg bića. Tako duša više nije bila vezana sa tijelom. Ona izlazi i napušta tijelo.

Shematski prikaz Čovjeka možemo usporediti sa funkcijom planete Zemlje koja se sastoji od

1) užarene jezgre, 2) vode, 3) materije i 4) nebeskog svoda -atmosfere.

Da bi netko mogao vječno živjeti mora biti sastavljen i od četvrte komponente - duhovnog tijela (4). (Zemljina atmosfera je kao četvrta komponenta važna za njeno vječno postojanje)  

- Prije nego je stvoreno materijalno tijelo, Bog je stvorio dušu (2) ili životni obrazac po kojem je Adam trebao živjeti kao razumno ljudsko biće. To znači da je Bog stvorio životni obrazac (operativni program) ili unutarnjeg čovjeka koji je u sebi imao ugrađene božanske osobine. Adam je drugim riječima bio živ u Božjim očima i prije nego je stvoreno njegovo materijalno tijelo. (Prije nego je nastala Zemlja, stvoreni se voda i ostali elementi za temelj materijalnog života)     

                       Unutarnjeg čovjeka je trebalo ugraditi ili obući u materijalni oblik života. Da bi se to desilo trebalo je od materije stvoriti fizičko tijelo (3). Tako je Bog pristupio stvaranju Adama od elemenata zemlje. Fizičko tijelo je bilo spremno za ugradnju životnog obrasca ili duše koja odgovara namjeni tijela. Tu je dušu ugradio u mozak (procesor s beskonačnom memorijom). U tom trenutku je Adam bio samo ‘mrtva duša’ bez svijesti. (Zemlja je nakon postanka bila samo mrtvi planet iako je bila prekrivena vodom)

Kroz krv beživotnog tijela je aktiviran duh (1) ili životna sila koja se održavala  procesom disanja. Tako je duša oživjela i pokrenula tijelo. Duša je Adamovo fizičko tijelo poistovjetila s razumnim čovjekom koji je postao ‘živa duša’ s božanskim osobinama. (Zemljina jezgra je svojom energijom djelovala preko vode na površinu do koje je dopirala energija Sunca čime je postala živi planet koji se održavao kružnim tokom vode)

Da ne bi bio smrtan poput nižih životnih oblika Bog je obukao njegovo smrtno tijelo u neraspadljivo duhovno tijelo (4). Ono je imalo besmrtni plašt koji ljudsko tijelo i dušu može vječno održavati na životu. Bez tog besmrtnog plašta fizičko je tijelo smrtno pa se dušu ne može vječno održavati na životu.   (Jehova je Zemlju obukao u atmosferu koja je svojim ovojnicama štiti i održava vječno na životu)

Onog trenutka kada je Adam sagriješio, Jehova je sa njega skinuo besmrtni plašt. Postao je gol – nesavršen. Njegovo duhovno tijelo je umrlo pa je izjednačen sa nižim stvorenjima. Kad je fizički umro onda je ponovno postao mrtva duša (a) bez duha (b). Njegovo se fizičko tijelo raspalo. (To se dešava i sa planetima koje nemaju atmosferu).  No duša (c) je neuništiva. Ona se nalazi i čuva u općem grobu  čovječanstva (arhivi). (razmotri 2.Korinčanima 5:1-4)

Prilikom smrti se duša (unutarnji čovjek) rastavlja od tijela (vanjskog čovjeka). Duh se vraća Bogu, a tijelo je prepušteno procesu raspadanja. Međutim, oživljavanje nije samo vraćanje duha u tijelo. Duh ne može aktivirati tijelo ako u njega prethodno nije vraćana i duša. Kad je Isus uskrsavao mrtve on je u njihova beživotna tijela vračao ‘život’, odnosno oživljenu dušu (duša + duh). Na isti način je oživio Eutih, mladić koji je pao s prozora i ostao ležati mrtav. Pavle ga je obgrlio i vratio u život, pa je nakon oživljavanja mogao reći da "je duša njegova u njemu" (Dj 20:9,10; Ha 2:4). Život je poput svjetla, nešto općenito, nešto što posjeduju sva bića u sebi kao aktivnu silu koja pokreće tijelo. Može se upaliti ili ugasiti. Međutim, izrazom ‘njegova duša’ ili ‘njegov život’ ukazuje na nešto više od života. Ta duša je bila samo ‘njegova’. Prilikom uskrsnuća će Bog stvoriti nova tijela, čak i savršenija od onih s kojim su se ljudi rađali i umirali. Ali, svatko će uglavnom sebe i druge prepoznati po ‘vlastitoj duši’, a ne po tijelu bez obzira što će određene crte lica ostati znak prepoznavanja.

Da bi nečije tijelo oživjelo mora se u tijelo smjestiti ili ‘useliti’ ona ista duša u kojoj je sačuvan proživljeni život dotične osobe. To je proces u kojem Bog u tijelo dotičnog čovjeka najprije vraća ‘njegovu dušu’ kako bi ona bila oživljena duhom. Zato je zanimljiv biblijski izvještaj o uskrsnuću sina jedne udovice. Da bi uskrsnuo to dijete prorok Ilija je zavapio k Bogu: "Jehova Bože moj, neka se vrati u dijete duša njegova. I Jehova usliši glas Ilijin, te se vrati u dijete duša njegova i oživje" (1.Kr 17:21,22, DK). Jehova nije u tijelo vratio krv, nego je ‘njegovu dušu’ vratio u tijelo s kojim je bila povezana krvlju. Također je vratio duh života u krvožilni sustav i zatim ga aktivirao u predjelu mozga gdje se duh spaja (ili rastavlja) sa dušom. Tako je to dijete ‘oživjelo’. Ponovno je postalo ‘živa duša’ time što je Bog u njegovo mrtvo tijelo, a time i u dušu udahnuo duh života (1.Mo 2:7).

Ako Bog vraća dušu u tijelo onda očito ‘čovječja duša’ prilikom smrti odlazi k Bogu gdje ‘počiva na mjestu tišine’ (Ps 94:17). Čak je u simboličnom smislu Ivan imao prilike vidjeti "duše pobijenih" (Ot 6:9). Te duše poput zatočenika čekaju vrijeme oslobođenja i uskrsnuća kao što je to rekao i Job: "Sve dane vremena koje mi je određeno čekat ću dok ne dođe oslobođenje moje" (Job 14:14). Ljudi su nakon smrti zatočeni u tamnici hada, a Isus ima ključeve s kojim će ljude osloboditi iz tog zatočeništva. Ljudskim očima se duša ne može vidjeti jer ona nije materijalne prirode. Ako je Ivan mogao vidjeti duše pobijenih u obličju njihovog materijalnog tijela, onda je njemu dano da vidi duše onako kako bi one izgledale u materijalnom obličju. Ona očito u nekom nematerijalnom obličju napušta tijelo i odlazi k Bogu. Ako je tako, da li živa duša može napustiti svoje tijelo i doživjeti izvan tjelesno iskustvo? O tome čak postoje svjedočanstva nekih osoba. Da li su njihovi doživljaji napuštanja tijela stvarni ili ne? Što o tome kaže Biblija?

U posebnim situacijama nad kojima Bog ima moć i vlast, čovjek može doživjeti izvan-tjelesno iskustvo. Moguće da se upravo to desilo apostolu Pavlu. On je tako prilikom jedne nadnaravne vizije možda doživio iskustvo u kojem je bio odvojen od svog materijalnog tijela. Međutim on nije bio potpuno siguran u to iskustvo, pa je rekao slijedeće: "Znam čovjeka u zajedništvu s Kristom koji je (…) -  da li u tijelu ili izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio odnesen do trećeg neba" (2.Ko 12:2-4). Kad je rekao da je možda bio ‘izvan tijela’ onda je očito mogao zamisliti sebe ili svog ‘unutarnjeg čovjeka’ koji je mogao biti odvojen od fizičkog tijela. Ako je Pavle mogao zamisliti sebe ‘izvan tijela’, onda je njegovo razumijevanje uključivalo spoznaju o duši koja može prilikom smrti napustiti tijelo. Na koji način? Dok je god čovjek živ, duša je u sastavu tijela, pa izvantjelesno iskustvo ima smisla samo ako svijest čovjeka može biti na mjestu na kojem čovjek nije fizički prisutan, a to je moguće doživljaj samog mozga u kojem Bog može staviti slike onoga što se dešava daleko od ljudskih očiju.

Sve ovo pokazuje da je očito moguće čovjeka promatrati u materijalnoj i nematerijalnoj prirodi o čemu je Pavle također pisao. Nematerijalna priroda čovjeka je ona koja ima veze s nematerijalnim elementima kao što su duh i duša. Zato dušu moramo promatrati odvojeno od fizičkih obilježja materijalne prirode. Tijelo ne daje život, ono ga samo podržava u sebi pod točno određenim zakonitostima. Duh je taj koji daje život preko duše ugrađene u tijelo (Iv 6:63). Na isti način baterija, preko procesora i osnovnog programa ugrađenog u tvrdi disk, daje život svim kompjutorskim komponentama.

Ovim istraživanjem možemo još bolje razumjeti što je to ‘duša’. Bez obzira što sam išao toliko duboko u potragu za istinom, zaključio sam da istina i dalje ostaje onakva kakvu sam imao do sada, a to je da je duša smrtna. Razlika je u tome što sam s jedne strane otkrio da je duša nematerijalne prirode. Ona je programirani operativni sustav po kojem se svako živo biće pa i čovjek ponaša po unaprijed utvrđenim programima. Ugrađena je u mozak i može biti odvojena od tijela koje je uništivo, ali s druge strane ne može bez tijela i duha neovisno egzistirati. Duše životinja se automatski gase i poništavaju prilikom smrti, dok se ljudske duše programirane tako da se čuvaju od samouništenja. S ovim sam opet dokazao da je duša smrtna i da ne nastavlja živjeti izvan tijela iako može imati izvantjelesno iskustvo. Ova dublja istina samo pobija neka kriva učenja o besmrtnosti duše. Duša je u sadašnjim nesavršenim okolnostima smrtna. Bog je može vratiti u tijelo i oživjeti. Može je sačuvati od ‘druge smrti’ ili uništenja. Uništenje je poput brisanja svih podataka sa diskete. S druge strane čovječja duša ipak može biti besmrtna ali samo onda kad je zajedno sa fizičkim tijelom obučena u besmrtno duhovno tijelo.

 


Što će uskrsnuti?

Fizičko tijelo je podložno raspadljivosti i kad se pretvori u prah ne može se povratiti u istom izdanju. Što će onda uskrsnuti? Da li će uskrsnuti ono isto fizičko tijelo. Ne. To neće biti potrebno, jer Bog može ponovno stvoriti novo fizičko tijelo sa onim glavnim prepoznatljivim fizičkim obilježjima. Uskrsnuti znači ponovno ustati iz smrti. Riječ je o povratku u postojanje iste osobe a ne njenog istog fizičkog tijela. Fizičko tijelo se ne može vratiti. Ono umire i nestaje u raspadljivosti. Npr. osoba koja je nakon smrti balzamirana mogla bi nakon uskrsnuća vidjeti svoje balzamirano tijelo. Drugi bi mogli vidjeti svoje kosti i posmrtne ostatke koji su još sačuvani. Prema tome to fizičko tijelo neće uskrsnuti. Ono je prilikom smrti otišlo u prah, a time u nepovratno stanje. Ono što ostaje za novi život je duša ili ‘tajna osoba srca’ u kojem je poput ‘sjemena’ sačuvana nečiji životni obrazac. 

Sjeme u sebi sadrži podatke koje čuvaju opstanak svake vrste biljnog, životinjskog i ljudskog tijela. Fizičko tijelo čovjeka prilikom smrti nestaje, ali je za vrijeme života stvoreno ‘sjeme’ u kojem se čuvan genetski zapis neke osobe sa svim njenim psihofizičkim osobinama. Da bi čovjek mogao uskrsnuti u novom tijelu, njegovo se ‘sjeme’ mora trajno sačuvati kod Boga. Iako je ‘sjeme’ u stanju mirovanja i neaktivnosti (mrtvo) ono ima u sebi snagu života. U njemu je sadržana duša i duh koji čekaju uvjete da ih se spoji. Ti uvjeti su mogući jedino u tijelu. Bog će tako – kako kaže Pavle - ‘dati svakom sjemenu njegovo tijelo’[tijelo njegove vrste] (1.Ko 15:38). Kad govorimo o ljudskom ‘sjemenu’ onda to pretpostavlja da ono uvjetuje stvaranje čovječjeg tijela od elemenata zemlje i vode. U njemu će prilikom uskrsnuća doći do iskre života. Bez obzira što to neće biti ono isto tijelo koje je postojalo prije smrti, svaka će osoba sebe prepoznati prije svega po onome što ona jest u svojoj nutrini. Zemaljsko tijelo će također biti prepoznatljivo u osnovnim obilježjima.

Kad bi se čovjek ponovno našao samo u zemaljskom tijelu onda bi opet bio u stanju raspadljivosti koja dovodi do smrti. No, Bog namjerava čovječje raspadljivo tijelo obući u tijelo koje je neraspadljivo. Jer "ako postoji [materijalno] tijelo" koje se raspada "postoji i duhovno tijelo" koje se ne raspada (1.Ko 15:44b). U tom kontekstu je važno zapaziti to da se prilikom smrti pravednika ‘sije fizičko tijelo’, a prilikom uskrsnuća ‘uskrsava duhovno tijelo’ (1.Ko 15:44a). Ove se riječi pogrešno dovode u vezu sa uskrsnućem u 'nebesko tijelo' kakvog imaju anđeli. No to nije točno. Duhovno tijelo mora postojati da bi fizičko tijelo moglo biti vječno održavano na životu. Ono može uskrsnuti jedino ako je mrtvo. Mi ga sada u sebi imamo u obliku zaloga dobivenog po vjeri. Ako ono oživi onda možemo govoriti da čovjek s njim uskrsava u vječni život. Pavle je očito na takav način objašnjavao temu o uskrsnuću u vječni život jer se ono nije moglo objasniti samo uskrsnućem zemaljskog tijela koje je raspadljivo (primjer uskrsnulog Lazara).

Uskrsnuće nepravednih neće biti popraćeno dobivanjem i uskrsnućem duhovnog tijela. Za razliku od njih, svi koji vjeruju u Isusa trebaju razumjeti da su "nanovo rođeni, ne iz raspadljivog, nego iz neraspadljivog sjemena, riječju živog i vječnog Boga" (1.Pe 1:23). Na taj način već sada imamo jamstvo da ćemo doživjeti ‘spasenje’ od vječne smrti. Svi mi koji nosimo lik ‘prvog čovjeka’ Adama možemo imati samo ‘fizičko (tjelesno) tijelo’ koje je podložno starenju i umiranju čak i nakon fizičkog uskrsnuća. S druge strane, Isus je dobio ovlaštenje da ljudima ponovno udjeli vječni život uskrsnućem duhovnog tijela kojeg nam Bog prethodno daje u zalog. On je tako postao "duh koji daje život" svakoj ‘duši’ koja po njemu postaje ‘živa duša’. Isus će nam stoga kao ‘posljednji Adam’ omogućiti vječni život jer će nam Bog po njemu darovati duhovno tijelo koje će nas čuvati od raspadljivosti (1.Ko 15:45; Kol 1:16).

Adam je izgubio pravo da svojim potomcima omogući život s duhovnim tijelom koje se trebalo hraniti sa ‘drveta života’. Adamovo duhovno tijelo je umrlo tako da su njegovi potomci rođeni samo sa fizičkim tijelom. No, ‘duhovno tijelo’ koje nam se daruje može uskrsnuti čime bi se naša fizička tijela ‘preobrazila’ i obukla u neraspadljivost (1.Ko 15:51). Ti uvjeti su nam dostupni posredstvom ‘riječi živog i vječnog Boga. On će naše duhovno tijelo povezati s izvorom života i to preko Isusa Krista. Zato postoji izraz ‘novo rođenje’. Novo rođenje nije pomoću ‘raspadljivog sjemena’ (genoma) kojim se stvara fizičko tijelo, već pomoću ‘neraspadljivog sjemena’. Ono je u nama mrtvo tj. u stanju spavanja, sve do krštenja duhom. S tim krštenjem sjeme dolazi u doticaj s vodom i aktivnom silom Božjeg svetog duha koji prouzrokuje simbolično klijanje. To je kao da doslovno sjeme dođe u doticaj s vodom koje u njemu prouzrokuje buđenje. Proces klijanja je pokazatelj da u nama djeluje vječni život. On se ne može očitovati kao ni proklijano sjeme koje je još uvijek sakriveno pod zemljom. Pavle je rekao: "Jer umrli ste i vaš je život sakriven s Kristom u zajedništvu s Bogom" (Kol 3:3). Ako je netko krštenjem "prešao iz smrti u život" on "nikada neće umrijeti" (Iv 5:24; 11:26). Adamova smrt fizičkog tijela koja je i dalje neminovna ne može poništiti vječni život koji je u onima koji umiru u zajedništvu sa Kristom. Novim rođenjem se sada samo rađamo od duha tj. Kristovog duhovnog tijela. Iako smo fizičkim tijelom još uvijek povezani s Adamom, mi od svog krštenja imamo drugog Oca, Isusa Krista. Isus nas je svojim fizičkim tijelom ‘usmrtio’ kako bismo pripadali njemu po duhu (Ri 7:4; Ga 3:27; 1.Pe 1:23). On tako putem krštenja postaje Otac našeg duhovnog tijela dok je otac našeg fizičkog tijela još uvijek Adam. No prilikom ‘prvog uskrsnuća’ uskrsava duhovno tijelo koje će potpuno progutati smrt i ono što je smrtno (1.Ko 15:54; 2.Ko 5:4). Dok ne dođe Božje kraljevstvo mi za početak dobivamo samo ‘zalog’ vječnog života. S tim zalogom možemo i umrijeti ali nam je osigurano uskrsnuće duhovnog tijela, a time i vječni život.

 


Što je prvo?

Pavle u nastavku ove teme kaže:

"Nije prvo duhovno [tijelo], nego tjelesno, a nakon toga duhovno (1.Ko 15:46).

On ovim želi reći da se je svaki čovjek pa tako i Isus najprije rodio s fizičkim tijelom koje je načinjeno od praha, a nakon toga dobiva duhovno tijelo koje se rađa duhom (2.Ko 5:1-4, bi2-C). Isus je primjer po kojem ćemo i mi dobiti duhovno tijelo. Fizičko tijelo je od Boga preko Adama, ‘čovjeka sa zemlje’, dok je duhovno tijelo od Boga preko Isusa, ‘čovjeka (kojeg očekujemo) s neba’.

"Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po [smrtnom] tijelu. Ako smo Krista i poznavali po [smrtnom] tijelu, sada ga tako više ne poznajemo. Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle novo je nastalo" (2.Ko 5:16,17).

Ono što je ‘novo’ nije zemaljskog porijekla nego nebeskog (1.Ko 15:47). Stoga Isusa više ne poznajemo po smrtnom tijelu koje je raspadljivo. Mi ga sada poznajemo po duhovnom tijelu kojeg je dobio nakon uskrsnuća, a po kojem ima besmrtni neraspadljivi život. On je prvo novo stvorenje a u zajedništvu s njim i mi postajemo nova stvorenja. Budući da smo posredstvom Isusa postali ‘nova stvorenja’ onda moramo jedan drugoga gledati kao stvorenja koja imaju prednost da se obuku u  neraspadljivo, besmrtno ‘duhovno tijelo’ kao i Isus. Svojim krštenjem u duhu smo u zalog dobili duh, koji će u svoje vrijeme oživjeti to duhovno tijelo. To će biti uskrsnuće duhovnog tijela s kojim ćemo imati vječni život po Kristu, našeg Vječnog Oca, i zato moramo već sada jedan drugoga gledati kao ‘braću’ po Kristu koja ‘ne žive po tijelu, nego po duhu’ (Ri 8:4-7). Tako je i napisano:

“Prvi čovjek, Adam, postao je živa duša.” Posljednji Adam postao je duh koji daje život. No nije prvo duhovno, nego tjelesno, pa onda duhovno. Prvi čovjek potječe sa zemlje i načinjen je od praha zemaljskoga, a drugi čovjek potječe s neba. "Kakav je onaj koji je načinjen od praha [smrtan], takvi su i oni koji su načinjeni od praha; a kakav je onaj koji je nebeski [besmrtan], takvi su i [djeca nebeskog oca] koji su nebeski. I kao što nosimo [raspadljivo] obličje onoga koji je načinjen od praha, nosit ćemo i [neraspadljivo] obličje onoga koji je nebeski" (1.Ko 15:45-49).

Isus je ‘čovjek koji potječe s neba’. U kojem smislu? Niti jedan čovjek ne potječe s neba u doslovnom smislu. Čovjek može potjecati samo sa zemlje. Čovjek je zemaljsko biće i rađa se na zemlji, a Isus je kao čovjek stvoren od praha kao i prvi Adam i rođen je na zemlji. Nakon svog uzašašća na nebo trebao je biti samo privremeno odsutan pa je apostol Petar rekao da ga "nebo mora zadržati do vremena obnove svega o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka iz staroga doba! (Dj ap 3:21). Apostol Pavle iz te pozicije vidi Isusa, ali ne samo kao čovjeka koji je na nebu i koji će se vratiti na zemlju, nego i kao čovjeka koji je 'nebeski' po obilježjima neraspadljivog života. Stoga i njegova djeca kao ‘nova stvorenja’ moraju po njemu biti ‘nebeska’ jer će odražavati sliku svog Oca koji je nebeski. Oni ne moraju živjeti na nebu da bi bili ‘nebeski’ kao što ni Izraelci nisu postali anđeli da bi jeli ‘nebesko žito’ (Ps 78:24,25). No, njihova duhovna tijela imaju nebesko porijeklo pa će se s tim tijelom ‘obući u stan koji je s neba’ kao što se i Isus obukao u taj stan s neba (2.Ko 5:2, NSbi2-C). Kad se obučemo u duhovni stan koji je za nas ‘s neba’ onda ćemo moći govoriti da smo i mi ‘nebeski’ jer ćemo sa dobivenim duhovnim tijelom nositi ‘obličje onoga koji je nebeski’.

Ljudi su svojim tijelom djeca zemaljskog oca, a svojim duhovnim tijelom mogu biti djeca nebeskog oca. Naime, po Isusu možemo postali ‘nebeski’ jer je on otac našeg duhovnog rođenja.  Prema tome, da bi bili nebeska djeca ne moramo živjeti na nebu. Stoga još jednom pročitajmo Pavlove riječi s dubljim razumijevanjem uključujući sve ono što smo uspjeli spoznati o vječnom životu:

  

S tim je povezan zalog duha kojeg već sada dobivamo krštenjem u duhu jer "što je rođeno od tijela, tijelo je, a što je rođeno od duha, duh je" (Iv 3:6; Kol 2:11). Tako svi mi svojim duhovnim rođenjem dobivamo zalog duha koji će prilikom ‘ponovnog stvaranja’ ‘oživjeti’ naše duhovno tijelo. Tada će naša duša vječno živjeti jer će prebivati u ‘kući koja nije načinjena rukama’ (Mt 19:28,29; 2.Ko 5:1-5). Adamovo duhovno tijelo je umrlo prije fizičkog. Zato ‘prvo uskrsnuće’ podrazumijeva uskrsnuće duhovnog tijela, a ne fizičkog. To znači da će 'uskrsnuti' i živi i mrtvi jer će biti podignuti iz smrtnog u besmrtno stanje. Mnogi nepravedni ljudi koji budu živjeli pod Božjim kraljevstvom će ustvari biti ‘mrtvi zbog grijeha’ sve dok ne uskrsnu u duhovnom tijelu na kraju Kristove vladavine. Doživjet će ‘prvo uskrsnuće’ tek onda kad se njihova tijela obuku u duhovno neraspadljivo tijelo u kojem je vječni život (Ot 20:5; Ri 8:10).

Svaki čovjek će imati u sebi zalog ‘života’ koji vodi u vječni život ili zalog ‘grijeha’ koji vodi u drugu smrt. Druga smrt je konačna jer s njom duša prestaje zauvijek postojati. Nepravednici se nakon uskrsnuća neće odmah obući u neraspadljivost tako da će i dalje biti podložni smrti, i to drugoj smrti ili uništenju tijela i duše. Poniženo stanje nepravednih ljudi će po tome biti različito od stanja neraspadljivosti koju će uživati Božji pravedni narod (Ga 6:7,8). Uskrsnuće takvih nepravednih biti će drugačije prirode. Biti će nesavršeni jer će u njihovo tijelo biti podložno smrti kao što je bio i Adam prije nego je dobio pristup 'drvetu života'. Za pretpostaviti je da će prilikom uskrsnuća biti izliječeni od svojih urođenih i nasljednih bolesti. Iako će imati nova fizička tijela biti će i dalje podložni ropstvu smrti. U Božjim će očima biti ‘mrtvi’.

Znamo da je Isus liječio sve ljude bez da je uvjet tome bio da ga slijede. To je trebala biti njihova odluka. No, mnogi od njih su se pokazali nezahvalni. Iako su bili izliječeni i dalje su bili podložni bolesti i starosti koja je bila sastavni dio nesavršenog stanja njihovog tijela. Slično tome će i nepravedni nakon uskrsnuća i dalje biti smrtni. Životna snaga koju će dobiti od Boga moći će njihova tijela održavati u životu stotine godina, odnosno do kraja tisućugodišnjeg kraljevstva. Vjerojatno će imati u sebi život kakav su imali prvi nesavršeni ljudi koji su mogli živjeti blizu 1000 godina što znači da će kraj Isusove vladavine dočekati u smrtnom raspadljivom tijelu. Oni čija se imena nađu zapisana u knjizi života će tada doživjeti ono što će na početku kraljevstva već doživjeti pravednici, a to je trenutak kada se raspadljivost obuće u neraspadljivost, tj. kada se fizičko raspadljivo tijelo obuće u duhovno neraspadljivo tijelo.

 


Tijelo i krv

Kako u kontekstu svega ovoga možemo razumjeti Pavlove riječi:

"…tijelo i krv ne mogu naslijediti Božje kraljevstvo, niti raspadljivost nasljeđuje neraspadljivost" (1.Ko 15:50).

Watchtower ove riječi koristi kako bi se tvrdio da je Pavle 15. poglavlje prve poslanice Korinćanima posvetio samo onima koji će prilikom uskrsnuća otići na nebo jer navodno u to vrijeme nije bilo kršćana koji bi se nadali uskrsnuću u tijelu i životu na zemlji (Vidi ‘Raspravljanje’ str.198,394,400,401). Tvrdi se da je Pavle tom prilikom rekao kako ljudsko tijelo i krv ne može prebivati na nebu i da stoga svi oni koji će naslijediti Božje kraljevstvo moraju napustiti svoje tijelo i krv. Međutim, ovdje se, kao što se može vidjeti, ne spominje nebo, nego Božje kraljevstvo. Ako se Božje kraljevstvo ovdje povezuje samo s nebom, a ne i sa zemljom, onda ispada da će u vrijeme uskrsnuća ‘Božje kraljevstvo’ biti na nebu, a ne na zemlji. Međutim, logično je zaključiti da će prije uskrsnuća Božje kraljevstvo doći i vladati zemljom. Zar Isus nije rekao da će ‘pravednici (njihovo‘tijelo i krv’) naslijediti kraljevstvo koje je pripremljeno za njih od postanka svijeta’ (Mt 25:34). Prema Bibliji, ‘tijelo i krv’ očito mogu ‘naslijediti Božje kraljevstvo’ i to ovdje na zemlji, a ne na nebu. Naime, kad je riječ o Božjem kraljevstvu u kontekstu njegovog pravog značenja za ljude, onda je riječ o vladavini koja će biti uspostavljena na zemlji. Ta vladavina će biti kopija nebeskog uređenja i zato se s pravom naziva ‘nebesko kraljevstvo’.

Prije nego na brzinu zaključimo kako je ovdje riječ o odlasku pojedinaca na nebo u nebeskim tijelima, analizirajmo zašto je Pavle rekao da ‘tijelo i krv’ ne mogu naslijediti Božje kraljevstvo. Na koje je ‘tijelo’ Pavle mislio? Zapazimo da Pavle ovdje koristi sinonimni paralelizam kako bi proširio misao i osigurao ispravno razumijevanje. Naime, ‘tijelo i krv’ je sinonim za raspadljivost, a ‘Božje kraljevstvo’ je sinonim za neraspadljivost. Ako dublje ispitamo Pavlove riječi iz konteksta u kojem je govorio onda vidimo da on govori o nesavršenom tj. o grešnom stanju tijela i krvi koje smo naslijedili od Adama. Takvo tijelo je raspadljivo i podložno starenju i smrti. No, Biblija pokazuje da će tijelo i krv uskoro biti podložni neraspadljivosti. Koristeći se sinonimnim paralelizmom dobivamo slijedeću analizu Pavlovih riječi:

Tijelo i krv kojeg sada imamo su nesavršeni – podložni raspadljivosti. Takav raspadljivi život je preko krvi potekao venama svih ljudi, tako da su svi nesavršeni i podložni raspadljivosti. Jednom je prilikom Pavle rekao za sebe: "Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od tijela koje me vodi u takvu smrt [raspadljivost]" (Ri 7:24). Vidimo da je naše sadašnje ‘poniženo’ tijelo podvrgnuto smrti a ne životu. Isus je rekao da "tijelo ne koristi ništa" jer o njemu ne ovisi život (Iv 6:63). Govoreći o tom ‘tijelu i krvi’ koje je podvrgnuto raspadljivosti, sasvim je razumljivo da je Pavle rekao da takvo ‘raspadljivo’ ljudsko ‘tijelo i krv’ ne mogu naslijediti Božje ‘neraspadljivo’ kraljevstvo jer je kao takvo povezano s smrću i neprijateljstvu s Bogom (usporedi Ga 6:8; Ri 8:6-8; 1.Mo 6:3).

Kao što grešni Adam u svom raspadljivom tijelu nije mogao baštiniti Edenski vrt u kojem je postojala priprema vječnog života tako i grešni ljudi ne mogu baštiniti Božje kraljevstvo. Kraljevstvo podrazumijeva savršeno ljudsko društvo oslobođeno stanja grijeha i smrti. Zato je Pavle objasnio da će "…stvorenje biti oslobođeno robovanja raspadljivosti i dobiti slavnu slobodu djece Božje" (Ri 8:21; vidi Lk 20:36). Kad se to dogodi tada naše ‘tijelo i krv’ neće biti podložni ropstvu raspadljivosti. Promjena će biti u tome što će takvo ‘tijelo i krv’ biti podvrgnuto vječnom životu a time i ‘neraspadljivosti’. Ako je tijelo samo po sebi raspadljivo, ono mora biti obučeno u neraspadljivost odnosno u ‘duhovno tijelo’ koje je neraspadljivo. Po tom tijelu će se prepoznavati nova stvorenja koja će i dalje imati fizička tijela (2.Ko 5:1-4). To neraspadljivo ‘duhovno tijelo’ će vladati nad raspadljivim fizičkim tijelom i održavati ga vječno na životu. U tom će slučaju naše ‘tijelo i krv’ biti u vlasti ‘neraspadljivosti’ pa će u tom stanju moći ‘naslijediti’ neraspadljivo Božje kraljevstvo. Tada slika izgleda ovako:

 

Očito da ‘tijelo i krv’ mogu naslijediti Božje kraljevstvo, ali samo pod uvjetom da je fizičko tijelo obučeno u duhovno neraspadljivo tijelo. Zato Pavle u cijelom ovom 15. poglavlju govori o uskrsnuću u neraspadljivi život i promjeni koja će se desiti nad onima koji budu preživjeli Božji gnjev. Preživjeli neće morati skinuti svoja fizička tijela koja su dobili rođenjem po Adamu. Promjena će se desiti u jednom trenutku kada će se njihova fizička tijela obući u neraspadljiva duhovna tijela. Prema tome, lako je zaključiti da Pavle nije govorio o napuštanju fizičkog tijela, niti je govorio o odlasku na nebo u nebeskom tijelu. On govori o oblačenju fizičkog tijela u duhovno. To duhovno tijelo je nevidljivo obilježje vječnog života koje će imati snagu da štiti i obnavlja fizičko tijelo. U takvom stanju će snaga života djelovati pozitivno na tjelesne stanice tako da će čovjeku "tijelo njegovo postati svježije nego u mladosti [te će se vratit] u dane mladenačke snage svoje" (Job 33:25).

Kada uvidimo u kojem je kontekstu Pavle koristio neke pojmove tada vidimo da nije raspravljao o uskrsnuću u nebeski život i o tome da li fizičko tijelo od krvi i mesa može ili ne može prebivati na nebu. On čak u to nije bio siguran jer je jednom prilikom rekao da ne zna da li je ‘u tijelu’ ili izvan tijela bio odnesen do ‘trećeg neba’ (2.Ko 12:2-4). Da li fizičko tijelo može biti prisutno na nebu, to je pitanje o kojem Pavle nije raspravljao. Naime, pod određenim okolnostima Bog bi mogao čovjeka od tijela i krvi odvesti na nebo, jer je Bogu sve moguće. Osim toga, nitko ne može osporiti činjenicu da je Isus u svom fizičkom tijelu uzet na nebo. Zato Pavle nije ovdje govorio o nebeskom uskrsnuću nego o zemaljskom što se slaže sa kontekstom.

Treba uzeti u obzir da se ‘nebo’ u Bibliji često spominje u figurativnom smislu kako bi se određeni događaji ili pojmovi uzvisili i odvojili od zemaljskih elementarnih stvari te tako doveli u vezu s nebeskim stvarima iza kojih stoji Jehova Bog. Uskrsnuće je nada koja je sačuvana na nebesima odakle očekujemo Božje kraljevstvo i Isusa Krista kao Spasitelja. Možemo reći da je uskrsnuće samo po sebi nebeske prirode jer nema veze sa čovjekovim zemaljskim djelovanjem kao što je rađanje od strane čovjeka. Ono je nebesko jer ima veze sa djelovanjem Božje nebeske sile koja će ljude ponovno probuditi u život. Do tada se naši životi i duše svih umrlih ljudi nalaze u Jehovinom vlasništvu. Zato Biblija sve što je povezano s uskrsnućem opisuje s pojmovima koji uključuju nebo, a time i sa svim što stoji iza tog pojma.

 


Nositi nebeski lik

Pavle kaže: “Jer su svi sagriješili i ne odražavaju slavu Božju" (Ri 3:23). Prvi ljudi su Božju slavu očitovali tako što su nosili sliku svog nebeskog Oca. Bili su obučeni u neraspadljivi život (1.Ti 1:17). Tu su sliku svog nebeskog Oca izgubili kada su se odmetnuli od njegovog zakona života i njegovog autoriteta. Postali su smrtni poput nižih bića (Pr 3:18-20). Svaki pravednik u sebi nosi zalog vječnog života, na osnovi kojeg će uskrsnuti u besmrtni život. Takvi će ‘mrtvi ustati neraspadljivi’. Svi oni koji budu živi će se, u vrijeme posljednje trube, automatski obući u neraspadljivo tijelo i time biti promijenjeni iz smrtnog i raspadljivog stanja u besmrtno i neraspadljivo stanje (1.Ko 15:51,52). Život će ‘progutati’ ono što je smrtno. I kao što "nosimo obličje onoga koji je načinjen od praha, nositi ćemo i obličje onoga koji je nebeski" (1.Ko 15:48,49).

Apostol Pavle ovdje govori o našem smrtnom i raspadljivom tijelu kojeg smo naslijedili od našeg praoca Adama, i našoj nadi da ćemo uskoro nositi, ne samo zemaljsko obličje koje smo dobili po Adamu nego i obličje Isusa Krista - čovjeka koji je prvi postao besmrtan. Nakon uskrsnuća, Isusovo tijelo je bilo oslobođeno posljedica raspadljivosti jer ga je ‘Bog uskrsnuo od mrtvih da se više ne vrati u raspadljivost’ (Dj 13:34). Zato ćemo nositi njegovo ‘obličje’po kojem se i mi više nećemo vratiti u raspadljivost (1.Ko 15:47). Isus je na zemlji nosio lik Adama koji je načinjen od praha. Za njega Pavle kaže da je došao "u obličju grešnog tijela" (Ri 8:3,bi2-C). Tu misao mnogi ne prihvaćaju jer misle da Isus po pitanju fizičkog tijela nije bio ‘sličan’ nesavršenim ljudima (Flp 2:7,8). Zašto je rođen u grešnom tijelu? Pavle, koji je ljudsko ‘tijelo’ često dovodio u vezu sa raspadljivošću, u vezi toga kaže: "budući da su ta djeca ljudi od krvi i mesa i on je [isto tako sudjelovao u istim stvarima], da svojom smrču uništi (…) Đavla i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti bili podložni ropstvu" (He 2:14,15, IŠ, DK).

Bog je Isusa unaprijed odredio da do svoje smrti bude u raspadljivom i smrtnom tijelu. Isus je od svog Oca bio otkupljen i mogao je poput Adama priječi u neraspadljivo stanje bez da okusi smrt. Međutim, zbog prirode svojeg zadatka, Bog mu je predočio put kojim bi trebao poći tako da je Isus svjesno odabrao biti sudionik raspadljivog stanja sve do svoje smrti kako bi vlastitom smrću ispunio Božju volju i omogućio svim grešnim ljudima oslobođenje od smrti. Zanimljivo je da Isus svoje ljudsko tijelo nikad nije dovodio u vezu sa vječnim životom, niti ga je uspoređivao s besmrtnim anđelima i samim Bogom koji je ‘neraspadljiv’. Čak ni njegovi učenici nisu stekli dojam da on ne može ostarjeti i umrijeti. Upravo suprotno, vjerovali su da je on poput njih bio sudionik ‘raspadljivosti’ zemaljskog smrtnog tijela (1.Ti 1:17; Dj 13:34; Ri 6:9). Isus je dao na smrt svoje tijelo od krvi i mesa (Ga 4:4). Samim tim je dao na smrt i svoju savršenu dušu koja se nalazila u tom ljudskom tijelu. Tako je umro ‘s obzirom na grijeh’ u tijelu, te je mogao na stup ponijeti one naše grijehe koje su obilježavale sve nesavršene ljude rođene po Adamu. Međutim, nakon uskrsnuća je bilo očito da je pobijedio smrt. Taj dokaz je Isus pokazao svojim apostolima time što im je pokazao na svom tijelu one rane koje su ga odvele u smrt. Te rane su ostavile trag na tom tijelu ali su zacijelile čime je rekao da u tom uskrsnulom tijelu ne vlada smrt, nego život. Apostoli su vidjeli da je u tom uskrsnulom tijelu bio podignut na nebo, čime su jasno spoznali da on od tada u sebi ima ne samo riječ života, nego i sam vječni život. Na taj su način spoznali i to da je s Isusovim uskrsnućem ljudima ‘objavljen vječni život’ kojeg on može posredovati svima koji u njega vjeruju. Zato je apostol Ivan napisao kršćanima:

"Ono što je bilo od početka, što smo čuli, što smo očima svojim vidjeli, što smo promatrali i što su ruke naše opipale, s obzirom na riječ života (da, život je objavljen, i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam vječni život koji potječe od Oca i koji nam je objavljen)“ Zatim kasnije nastavlja i kaže: " A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u Sinu njegovu" (1.Iv 1:1,2; 5:11; Lk 24:39).

Za Isusa je rečeno: "On je slika nevidljivog Boga" (Kol 1:15). Tako ćemo i mi ljudi, koji sada nosimo raspadljivo obličje onoga koji je načinjen od praha, ‘nositi i obličje onoga koji je nebeski’ kako bi i mi zajedno s njim sudjelovali u istim stvarima duhovnog tijela. Bog nas zato poziva da budemo oblikovani po ‘slici njegova Sina’ kako bi u svom grešnom tijelu nosili savršenu sliku svog vječnog Oca (Ri 8:29; 13:14; Kol 3:10; 2:9; Mt 5:48). Oni koji to učine mogu, ako umru, ustati na ‘uskrsnuće života’. Za druge koji izađu iz velike nevolje to će značiti automatsko oblačenje u neraspadljivo duhovno tijelo koje će podržavati naše fizičko tijelo u životu. U takvom obličju nasljeđujemo Božje kraljevstvo i postajemo pripadnici nove zemlje, tj. pripadnici pravednog ljudskog društva (1.Ko 15:53-55).

U Božjem će kraljevstvu pravedni ljudi živjeti u fizičkom tijelu koje će doživjeti preobrazbu. Kao što je Adamovo savršeno tijelo u jednom trenutku postalo ‘poniženo’ jer se iz neraspadljivog i besmrtnog tijela preobrazilo u smrtno tijelo, tako će suprotno tome, tijelo pravednih ljudi u jednom trenutku biti preoblikovano iz smrtnog stanja u besmrtno. Adam je također u jednom trenutku ‘umro’ iako je nastavio živjeti u smrtnom tijelu. No, mi ćemo u tom jednom trenutku ‘oživjeti’ iako ćemo fizički već biti živi. Isus će "naše poniženo tijelo preoblikovati da bude poput njegovog slavnog tijela, silom kojom može sve podložiti sebi" (Flp 3:21; 1.Mo 2:17; 1.Ko 15:51,52; Ri 2:6,7). Da li Pavle s ovom izjavom ukazuje na dobivanje nebeskog tijela. Zajednica tvrdi da će se samo navodni pomazanici osloboditi poniženog tijela pa kaže:

“...pomazani kršćani najprije umiru kao ljudi. Zatim ih Bog u svoje određeno vrijeme vraća u život u potpuno novim tijelima. Kao što je Pavao rekao Filipljanima, ’Isus Krist će preobraziti naše poniženo tijelo da bude jednako tijelu slave njegove‘ (Filipljanima 3:20, 21; 2. Korinćanima 5:1, 2). Oni uskrsavaju u duhovnim tijelima i žive u duhovnom području (1. Ivanova 3:2).“ (Stražarska kula, 1.7.1998. str.20)

Ovakvo tumačenje zanemaruje izvorno apostolsko gledište jer se unaprijed oslanja na krivoj ideji i tvrdnji da su prvi kršćani kojima se Pavle obraćao živjeli u nadi da će živjeti na nebu i da samo tako mogu imati slavno tijelo. Međutim riječ ‘oblikovati’ se ovdje može odnositi na materiju u poniženom i raspadljivom stanju koja nakon oblikovanja ili ‘ponovnog stvaranja’ dobiva slavniji izgled poput naše planete koju je Bog oblikovao (Mt 19:28). Time materija ostaje materijom ali u drugačijem i slavnijem izdanju (usporedi 1.Mo 1:2,31; Iz 45:18, bi2-C). Prilikom uskrsnuća Isus je doživio to da se njegovo fizičko ljudsko raspadljivo tijelo preoblikovalo u savršeno i neraspadljivo tijelo. Naše tijelo još nema tu slavu zbog ropstva raspadljivosti. No, da bi smo u svom fizičkom tijelu ‘vidjeti tj. spoznati Boga’ onakvim kakav je u svojoj suštini, mi moramo ‘nositi obličje onoga koji je nebeski’ jer samo tako možemo spoznati (vidjeti) Boga, njegovu besmrtnost i neraspadljivost (Job 19:26,27; Mt 5:8).

Ako je naše tijelo poniženo Adamovim grijehom onda je logično da je riječ o preobrazbi kojom će fizičko tijelo ostati u svom materijalnom obliku, ali u novom izdanju. Pavle nam jasno kaže da se čovječje fizičko tijelo koje je po prirodi ‘raspadljivo mora obući u neraspadljivost’ (1.Ko 15:53). Neće biti potrebno skinuti sa sebe fizičko tijelo, jer – kako kaže Pavle – ‘jer želja nam nije svući ovaj zemaljski šator, nego obući drugi koji je s neba’ (2.Ko 5:4).

Kršćani će svoje raspadljivo fizičko tijelo ‘obući’ u neraspadljivost tako da će i dalje zadržati fizička obilježja čovjeka kao zemaljskog stvorenja. Njihovo će se raspadljivo fizičko tijelo naći obučeno u neraspadljivoj odjeći koja će ih štititi od starosti i smrti. Biblija stoga nikoga ne motivira da gaji želju za skidanjem vanjskog fizičkog tijela, ali nas zato potiče da po pitanju našeg unutarnjeg čovjeka ‘skinemo staru osobnost’ i da se ‘obučemo u novu osobnost’ (Ef 4:22-24). Zato Pavle nigdje ne zagovara preobrazbu iz fizičkog tijela u nebesko tijelo, nego o preoblikovanju našeg tijela iz poniženog stanja u stanje slave. Bog će u skladu s djelovanjem svoje moći podložiti pod Isusove noge sebi sve pa čak i smrt, čime će nas preko njega obući u slavno tijelo koje je Adamovom krivicom izgubilo svoju slavu. Time će naše savršeno fizičko tijelo biti ‘poput’ Isusovog slavnog tijela koje je nakon uskrsnuća bilo oslobođeno smrti. Postat ćemo njegova savršena djeca pa ćemo preko njega imati "slavnu slobodu Božje djece" koja više neće robovati i biti podložni smrti i raspadljivosti (Ri 8:21).