Article Index

Nebeski stan

Biblija je usporedila naše materijalno tijelo sa zemaljskim ‘stanom’. U njemu se nalazi naš unutarnji čovjek. Ta zemaljska kuća za sada nije zaštićena od raspadljivosti. Da bi mogli vječno živjeti morali bi imati zemaljsku kuću koja je vječna unatoč njenoj raspadljivoj materiji. No, kako ćemo to postići kad znamo da je tijelo podložno raspadljivosti? Biblija nam daje saznanje da nećemo morati napustiti ovo raspadljivo tijelo kako bi dobili neraspadljivo jer će se naše sadašnje raspadljivo tijelo samo ‘obući’ u neraspadljivo duhovno tijelo jednim procesom kojeg će s neba pokrenuti sam Bog preko Krista. Da bi nam to približio Pavle je govorio o neraspadljivom stanu kojeg očekujemo s neba, o ‘kući koja nije načinjena rukama’. Rekao je:

"Jer znamo da ćemo, ako se [u slučaju smrti] naša zemaljska kuća, ovaj šator, raspadne, imati građevinu od Boga, kuću koja nije načinjena rukama, vječnu na nebesima. Jer u ovom stanu uzdišemo, žarko želeći da obučemo onaj [stan] koji je za nas s neba, tako da se, kad ga stvarno obučemo, ne nađemo goli. Zapravo, mi koji smo u ovom [zemaljskom] šatoru uzdišemo, zato što smo opterećeni; jer ne želimo ga svući, nego obući drugi, kako bi život [tog drugog stana] progutao ono što je smrtno. A onaj koji nas je za to načinio jest Bog, koji nam je dao zalog onoga što treba doći, to jest duh" (2.Ko 5:1-5, bi2-C).

O kakvom ‘nebeskom stanu’ je riječ?  Prijevod ‘Novi Svijet’ na hrvatskom je izraz ‘stan koji je za nas s neba’ (iz ranijeg prijevoda), preveo sa ‘nebesko tijelo’. No, da li je Pavle govorio o nebeskom tijelu kakvog imaju anđeli? Primijetit ćemo da je svrha ‘nebeskog stana’ ili ‘nebeskog tijela’ da u njega ‘obučemo’ naše ‘zemaljsko tijelo’ kako više ne bi bili ‘goli’. Što to znači?

Adam i Eva su postali ‘goli’ nakon što su uzeli i kušali plod sa ‘drveta smrti’ odnosno s "drveta od znanja dobra i zla" čime su opovrgli savez za vječni život (1.Mo 2:16,17; 3:6; Ho 6:7). Kad su im se tog trenutka otvorile oči, osjetili su da nešto na njima nedostaje. To su uzaludno pokušali pokriti s pregačama koje su napravili od smokvina lišća (1.Mo 3:7). Izgleda da su oni osjetili neku promjenu na sebi jer su se istog trenutka osjećali ‘goli’ ili razotkriveni. Kao da je sa njih bio skinut neki nevidljivi ogrtač ili odjeća. Svoja su fizička tijela obukli u odjeću od lišća, ali su i dalje osjećali da su ‘goli’ pred Bogom pa su se pokušali sakriti od njega kad su u vrtu čuli njegov glas (1.Mo 3:7-10). Mislili su sakriti svoja ponižena tijela od očiju onoga kome je "sve golo i otkriveno (…) i kojemu moramo položiti račun" (He 4:13). Taj osjećaj srama je bio povezan sa savješću ili unutarnjim čovjekom koji je osjetio i spoznao da je izgubio svoju božansku prirodu i ljudsko dostojanstvo povezano sa vječnim životom. I mi kao njegovi potomci smo izgubili to dostojanstvo. U vezi toga je Tacijan napisao:

“Uvjereni da će nebeski duh zajedno s dušom steći besmrtnost, [proroci] propovijedahu ono što drugim dušama bijaše nepoznato. Tko god je gol, može se odjenuti tom svečanom odjećom i vratiti se starom dostojanstvu.“

Čovjek ima dva obličja – fizičko i duhovno, odnosno izvanjsko i unutarnje. Zato Pavle u ovom kontekstu kaže: “Zato ne posustajemo. Naprotiv, ako se naš izvanjski čovjek i raspada, onaj unutarnji obnavlja se iz dana u dan“ (2.Ko 4:16). Izvanjski čovjek je prepoznatljiv po svom fizičkom tijelu, a unutarnji po duhovnom tijelu. Adamovo vanjsko i unutarnje tijelo je bilo obavijeno svečanom odjećom besmrtnosti. No, kad je okusio zabranjeni plod sa ‘drveta smrti’ ostao je bez te božanske odjeće. Njegov ‘unutarnji čovjek’ je ostao ‘gol’ i izložen smrti. Tako je ostao bez svog nebeskog ‘stana’ u kojega je bio postavljen sa svrhom da bude zaštićen od smrti. Ništa nije moglo pokriti sramotu koju je tom prilikom osjetio. Da bi imao neraspadljivi vječni život trebao se ponovo obući u ‘stan s neba’ ili slavno duhovno tijelo kojeg ne može načiniti čovjek nego samo Bog. Adam je znao da postoji način kojim bi vratio izgubljeno dostojanstvo. No, Bog ga je u tome spriječio. Nije mu dopustio da ponovo jede plodove sa ‘drveta života’ koji se nalazio usred vrta (1.Mo 2:9). Očito je u tim plodovima postojala neka natprirodna duhovna veza s nebeskim izvorom života. Dok su imali pristup tom nadnaravnom drvetu, prvi ljudi su na neki način imali Božje jamstvo ili garanciju vječnog života. Imali su pristup božanskom izvoru života koje je njihova tijela čuvalo od raspadljivosti i smrti.

Tjelesne se stanice mogu dugo vremena obnavljati tako da je Adam mogao dugo živjeti. No, to obnavljanje nakon određenog vremena slabi tako da proces raspadanja ide u suprotnom smjeru, u smjeru starenja i odumiranja, što je sasvim prirodno. No, plodovi s ‘drveta života’ su mogli Adamovo tijelo dovoditi u vezu s nebeskim izvorom života kojim se poništavao taj prirodni proces raspadanja. Zanimljivo je da su plodovi ‘drveta života’ zaista imali u sebi jednu određenu vrstu nadnaravne moći koja je mogla poništiti smrt isto kao što je ‘drvo smrti’ moglo poništiti život. Ta nadnaravna moć je sastavni dio 'riječi' iza koje stoji Bog. Za Boga je njegova riječ bila svetinja. Riječ je bila ta koja je imala snagu života i smrti. Bog je na neki način upisao svoju 'riječ' kao informaciju koja se nalazila u sočnim plodovima. Naime, svaki element koji se putem hrane unosi u ljudsko tijelo sadrži u sebi informacije koje mogu pozitivno ili negativno utjecati na njegovo tjelesno ili psihičko stanje. Kad te informacije uđu u krvotok, mogu izazvati zdravlje ili bolest, život ili smrt. Ovo je pretpostavka temeljena na znanstvenoj činjenici da je moguće upisati informacije u molekulu vode koja služi kao prijenosnik tako da te informacije mogu ući u ljudsko tijelo izazivajući u njemu odgovarajuću reakciju (vidi 4.Mo 5:17-28). Kad je Adam pojeo zabranjenu voćku u sebe je unio informaciju koja je u njemu izazvala poništavanje učinka ‘drveta života’, pa je samim tim i prekinuta veza sa nebeskim izvorom vječnog života. Za Adama je to značilo da je umro s obzirom na vječni život. Da je poslije uzeo plod s ‘drveta života’ poništio bi djelovanje ‘drveta smrti’.

Drvo života i drvo smrti su bili Božje "da" i "ne" s obzirom na život. Kušati s ‘drveta života’ je bilo isto kao kad bi Bog izrekao "da" jer je ta informacija bila upisana u plodovima tog drveta. Božja je riječ preko tog drveta ljudima davala jamstvo da imaju njegovo odobravanje ali pod uvjetom da ne jedu plod s ‘drveta smrti’. Kad bi okusili zabranjeni plod onda bi stupila na snagu Božja riječ "ne" s obzirom na život. Riječ "ne" je bila upisana u samim plodovima tako da je imala automatsko djelovanje na čovjeka koji je odmah osjetio gubitak božanskog života. Tog časa je nastupila smrt duhovnog tijela. Budući da je Bog dosljedan onome što kaže odmah je onemogućio pristup ‘drvetu života’. U suprotnom, da je Adam nakon svog grijeha uzeo ‘plod života’ automatski bi povratio život i dobio potvrdu da je Bog suglasan da on vječno živi. Bog bi to morao poštivati jer bi u suprotnom pogazio svoju 'riječ' koja je bila upisana u plodu kao jamstvo života. Time bi umanjio snagu svoje 'riječi jer bi njegovo ‘umrijet će te’ na kraju značilo ‘nećete umrijeti’. Očito je Sotona kušao, ne samo ljude nego je preko čovjeka kušao i Boga jer je želio srušiti njegov autoritet (usporedi 1.Ko 10:9; Iv 3:14,15; 1.Mo 3:14,15).

Kad je govorio o našem raspadljivom i smrtnom tijelu onda ga je i Pavle usporedio sa ‘šatorom’ ili stanom u kojem prebiva naš ‘unutarnji čovjek’. No, kad je izrazio želju da se ‘obučemo’ u kuću koja potječe od Boga onda nije smatrao da je potrebno umrijeti i odbaciti sadašnje materijalno tijelo jer je rekao:

"… jer nam želja nije svući ovaj [šator, ovo materijalno tijelo], nego [na njega] obući drugi [šator] da život [tog nebeskog šatora] proguta ono što je smrtno" (2.Ko 5:4; 2.Pe 1:14).

Ova njegova izjava: “jer nam želja nije svući ovaj šator“, je u suprotnosti sa onim što ući društvo Watchtower koje kaže:

“... oni su voljni žrtvovati sve što je povezano s njihovim zemaljskim životom, uključujući i sam život i svaku vezu s drugim ljudima. Iako duhom pomazani kršćani znaju da će život na rajskoj Zemlji biti predivan, to nije ono čemu se oni nadaju.“ (Stražarska kula, 15.3.2004. str.6).

Pavlova izjava jasno pobija gornju tvrdnju jer on kaže da prvi kršćani nisu imali usađenu ‘želju’ od Boga za žrtvovanjem materijalnog tijela u korist nebeskog. Isus nikoga nije pozvao na nebeski život niti je Božji duh ikome ugradio želju za odbacivanjem fizičkog tijela. Na smrt su gledali kao na ‘neprijatelja’ kojeg je Isus pobijedio uskrsnućem u svom zemaljskom tijelu (1.Ko 15:26). Nitko od kršćana nije želio umrijeti pogotovo što su znali da je Isus "za svakoga okusio smrt" (He 2:9). S druge strane smrt je bila neminovnost za Petra koji je bio svjestan da će morati umrijeti ili skinuti svoj zemaljski ‘šator’ prije Isusovog dolaska (2.Pe 1:14). Isus nije Petru usadio ‘želju’ za ‘napuštanjem ovog tijela’ nego ga je samo unaprijed pripremio na tu mogućnost kojom je navijestio njegovu mučeničku smrt. Na takav je način Petar lakše prihvatio mučeničku smrt koja ga je očekivala, dok su drugi kršćani i dalje očekivali da će biti na životu kad Isus ponovno dođe. U kontekstu onoga što je Petar pisao se vidi da on govori o stvarima koje su povezane sa našim zemaljskim životom, s kojim možemo doživjeti smrt i uskrsnuće. On je znao da će umrijeti mučeničkom smrću, jer mu je Isus to nagovijestio. U vezi toga je rekao:

"… jer znam da [je blizu vrijeme za skidanje mog šatora], kao što mi je i naš Gospodin Isus Krist nagovijestio. I zato ću sada davati sve od sebe da biste se, nakon mog odlaska, uvijek sjećali toga" (2.Pe 1:14,15; Iv 21:18,19).

Što je Petar mislio kad je spominjao ‘skidanje svog šatora’ i ‘svom odlasku’? Skidanje šatora je u figurativnom smislu značilo da će umrijeti i ‘napustiti svoje tijelo’ a samim tim i svoj zemaljski život. No, to nije značilo da će nakon uskrsnuća biti ‘uznesen na nebo’ kao Isus i živjeti na nebu (1.Ti 3:16). Iako je govorio o svom ‘odlasku’, taj odlazak je povezao sa smrću i odlaskom iz njihove sredine, a ne sa uskrsnućem i odlaskom na nebo (Job 14:20; 2.Ti. 4:6). Znao je i vjerovao u uskrsnuće tijela kada će se njegov “život“ (duša) ‘vratiti’ i biti oživljena zajedno sa tijelom koje će biti ponovno stvoreno, a u kojem će vječno boraviti (usporedi 1.Kr 17:21,22; Ps 31:5). Petar je prihvatio činjenicu da mora umrijeti prije Kristovog dolaska i da će njegovo tijelo poput odbačenog šatora istrunuti i nestati, ali za sebe je znao da neće nestati jer će biti pohranjen na sigurno mjesto do uskrsnuća u novom tijelu. S tim novim tijelom koje neće biti podložno smrti on i svi pravedni ljudi bi postali ‘sudionici božanske prirode’ u pravom smislu riječi (1.Ko 15:52).

Želja za napuštanjem ovog zemaljskog tijela može nastati samo ukoliko netko povjeruje tvrdnji da je tijelo samo po sebi zlo i grešno kao što su učili razni gnostici. Drugi tu želju razviju vjerujući da je smrt prijelaz u viši oblik postojanja ili ako povjeruju da im je namijenjen nebeski život. Vjera u takvo nešto može biti izazvana raznim krivim učenjima koja u čovjeku izazivaju nerealne želje. Odbacivanje ili svlačenje materijalnog tijela nije potrebno za čovjeka kojemu je prirodno usađen život u zemaljskom obliku. S obzirom da je smrt i raspadljivost suprotna našoj prirodnoj želji za vječnim životom onda je Bog kroz svoju Riječ želio nama usaditi nadu za promjenom tog stanja. Ona će uslijediti onda kada se čovjek sa svojim materijalnim tijelom ‘obuće’ u vječnu ‘kuću koja nije načinjena rukama’.

Apostol Pavle je koristio riječ ‘progutati’ kako bi se reklo da će život neraspadljivog tijela poništiti smrt našeg raspadljivog tijela jer će se naše fizičko tijelo ‘obući’ u duhovno tijelo u kojem je život, i tako biti progutano. Na primjer, kad je Jonu ‘progutala’ riba, njegovo tijelo nije nestalo nego je bilo sačuvano od smrti i raspadanja koje bi se desilo da se našao izvan riblje utrobe u morskom okruženju. Tako i naše tijelo neće nestati nego će ga vječni život ‘progutati’ i time sačuvati od smrti i raspadljivosti koje vlada izvan tog okruženja. U tom slučaju će naše raspadljivo fizičko tijelo biti u vlasti neraspadljivog stanja kakvog je trebao imati naš praotac Adam (Jn 1:17; 2:1-3).

Prilikom dobivanja vječnog života naš će se unutarnji čovjek, koji prebiva u zemaljskom šatoru, ‘obući’ u ‘kuću koja nije načinjena rukama’ tj. u nebeski stan koje se ne dobiva tjelesnim rođenjem. Taj vječni stan je duhovno tijelo u kojem ćemo prebivati i ono mora biti u simbiozi sa našim zemaljskim stanom jer smo stvoreni kao duhovna bića s materijalnim tijelima (2.Ko 4:16; 5:1-4). Mi smo nakon čovjekovog pada u grijeh i dalje zadržali duhovnu komponentu kojoj nedostaje duhovno neraspadljivo tijelo. Adam je bio obučen u duhovno tijelo u kojem je živio do onog dana kada je ono umrlo zbog ploda kojeg je okusio i koje je prekinulo životnu nit sa izvorom vječnog života na nebu. On tada nije fizički umro već je nastavio živjeti u materijalnom tijelu. U sebi je i dalje nosio obilježje duhovnog čovjeka koje je težilo za svojim vječnim stanom ili duhovnim tijelom koje je tog dana umrlo. Takvu težnju i želju za vječnim životom ćemo ostvariti samo kad se čovjek ponovo obuće u svoj vječni stan.

Ljudi trebaju bili ‘sudionici u božanskoj prirodi’ po pitanju besmrtnosti, odnosno života koji bi bio oslobođen smrti. Pogledajmo što Pavle kaže:

"…Jer ovo raspadljivo (fizičko tijelo) mora se obući u neraspadljivost i ovo smrtno (fizičko tijelo) mora se obući u besmrtnost" (1.Ko 15:53).

Pavle i ovdje ne govori o skidanju fizičkog tijela nego o njegovoj preobrazbi u viši stupanj življenja. Znamo da je Adam bio u božanskoj prirodi jer je stvoren na sliku Božju kao razumno biće sa svim božanskim osobinama. Omogućen mu je pristup božanskom izvoru neraspadljivog života pa je s pravom nazvan Božjim sinom (1.Mo 1:27). Isus je nakon uskrsnuća postao drugi Adam, dajući svima nadu da će oni preko njega postati Božja djeca koja će se radovati neraspadljivom životu. Radovat će se slavnom tijelu kakvog je nakon uskrsnuća dobio Isus – tijelu ‘obučeno u besmrtnost’ (Lk 20:36).

Nagrada za one koji su umrli i one koji će tada biti na životu, dolazi s neba "odakle željno očekujemo spasitelja, Gospodina Isusa Krista, koji će naše poniženo tijelo preoblikovati da bude poput njegovog slavnog tijela, silom kojom može sve podložiti sebi" (Flp 3:20,21). To je "nada u ono što se čuva na nebesima" (Kol 1:5). Naša nada uključuje oblačenje neraspadljive vječne ‘kuće’, koja je na nebesima, preko koje ćemo dobiti konačnu pobjedu nad ‘poniženim tijelom’. Što to znači za nas?

Mi se imamo pravo nadati da ćemo dobiti, ne ono doslovno nebesko tijelo kojeg po prirodi imaju samo anđeli, već fizičko ‘slavno tijelo’ koje je Isus stekao za sebe i druge. To tijelo će biti "slično njegovom slavnom tijelu" u kojem je uskrsnuo, jer je upravo tada, kao prvi čovjek oslobođen robovanja raspadljivosti, pružio nadu ljudima u uskrsnuće tijela i vječni život u tom istom zemaljskom tijelu (Ri 8:20,21). Tako ćemo po primjeru Isusa u našem tijelu odražavati božansku prirodu vječnog i neraspadljivog života. Osim toga, po Isusovom primjeru će pravednici uskrsnuti u neraspadljivi život pa su apostoli "na Isusovu primjeru objavljuju uskrsnuće od mrtvih" (Dj 4:2).

Božanska priroda ne obuhvaća samo besmrtni život kojeg ćemo dobiti nego i božansku narav s kojom smo stvoreni. Zato se od kršćana traži da se obuku u Krista u kojem ‘utjelovljena prebiva sva punina božanske naravi’ kako bi živjeli u skladu s onim božanskim osobinama s kojima je čovjek stvoren (Kol 2:9; Rim 13:14; Gal 3:27; Ef 4:24; 1.Mo 1:26,27). Utjelovljena božanska narav podrazumijeva da ćemo i dalje živjeti u fizičkom tijelu u kojem već sada možemo ‘umaknuti pokvarenosti koja zbog požude vlada u svijetu’, a svoju ‘vjeru’ dopuniti osobinama koje će donositi ‘plod’ i omogućiti nam ‘ulazak u vječno kraljevstvo našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista’ koje nam je obećano (2.Pe 1:3-11). Tada ćemo biti ‘sudionici božanske prirode’, ne samo po odražavanju Božje slike u sebi nego i po ‘besmrtnosti’ tijela u kojem će djelovati vječni život od Boga (Ri 1:23; 2:6,7; 8:21; 1.Ti 1:17; 2.Ti 1:10).