Article Index

Duša je u krvi

Biblija kaže da "je krv duša" (5.Mo 12:23). Iako su krv i duša ovdje na neki način izjednačeni po značenju, ipak postoji razlika koju isti pisac Biblije precizira kad kaže:

"Jer je duša svakom tijelu njegova krv, jer je duša u njoj" (3.Mo 17:14; 1.Mo 9:4). 

Duša je očito nešto više od krvi jer se nalazi ‘u njoj’, a zajedno s njom se nalazi u tijelu. Ako se duša putem krvi nalazi u tijelu, onda je tijelo bez žive duše samo mrtva materija. Da bi se tijelo održavalo na životu, duša mora biti sastavni dio krvi u kojoj djeluje životni duh. Ubiti čovjeka je isto što i usmrtiti njegovu dušu (vidi 3.Mo 24:17,21; 2.Sa 1:9). No vidjeli smo da nitko ne može uništiti dušu. Zato bi taj izraz trebalo gledati onako kako ga je gledao i Isus i apostoli, koji su za one koji su umrli rekli da su otišli na počinak i da spavaju smrtnim snom (Iv 11:11; 1.So 4:13). Za tijelo ne možemo reći da je otišlo na počinak i da spava jer ono, ukoliko ne oživi u nekoliko dana, zauvijek nestaje i ne vraća se u svom prvobitnom stanju. No duša se može usmrtiti na način da prijeđe u stanje bez svijesti. U tom se stanju ne može uništiti poput tijela. Zato je njena smrt relativna. To samo potvrđuje da duša može biti mrtva ili živa, odnosno neaktivna ili aktivna, ali je ne može uništiti ‘ljudska ruka’ (Job 34:20). Ona se može sačuvati i vratiti u tijelo u svom jedinstvenom izdanju.

Iako je duša nešto što možemo promatrati odvojeno od smrtnog tijela, ona se u Bibliji opisuje kao nešto konkretno, kao na nešto cjelovito. To znači da je ona temeljni princip života nekog stvorenja. Zbog toga se za sva živa bića u Bibliji spominje izraz ‘žive duše’. Izrazima ‘stvorenje’ i ‘biće’ se opisuju ljudi i životinje čiji se princip života održava ‘dahom života’  (1.Mo 7:21-23). Kad se spominje ‘živa duša’ onda se misli na sva karakteristična obilježja nekog živog bića od kojih je ‘duša’ najvažnija jer ona označava, ne samo život u nekom tijelu, nego i temeljni princip života po kojem se razlikuju živa bića. Tako izraz ‘duša’ na mnogim mjestima u Bibliji ne označava dušu kao nešto odvojeno od tijela, nego opisuje nešto općenito kao što je osoba, živo biće ili sam život pojedine osobe. Međutim, iako se taj izraz upotrebljava u tom općenitom smislu ipak trebamo razlučiti dušu od svih općenitih izraza. Ako je ona temeljna riječ ili izvedenica za pojedine pojmove, onda ti pojmovi u sebi sakrivaju njeno temeljno značenje. Tako izraz ‘duša’ možemo promatrati u proširenom smislu kao što promatramo izraz ‘Božja riječ’. Međutim, nama je važno ono što taj izraz krije u svom izvornom smislu. 

Znamo da je čovjek ‘živa duša’ kao što je Biblija ‘živa riječ’ Božja. Ali kao što je ‘Božja riječ’ više od same ‘Biblije’ kao knjige, tako je i ‘duša’ više od ‘čovjeka’ kao materijalnog bića. Razmotrimo to u slijedećoj usporedbi:

"Riječ Božja" je ime kojim je nazvan Isus Krist (Ot 19:13). On je sada Božji govornik i posrednik između Boga i ljudi. Tako Božja riječ preko Krista odražava Božju ljubav, mudrost i pravednost kao sastavni dio Božje osobnosti. Ona je prenesena na stranice kojim je ispisana Biblija. Budući da je ta knjiga nadahnuta Božjim duhom onda možemo reći da je ta knjiga živa - "Jer riječ je Božja živa i djelotvorna…" (He 4:12). Bog preko nje razgovara s nama. Bibliju se može pokidati, zapaliti i uništiti, ali Božju riječ nikako jer ona može biti utjelovljena u čovjeku, u njegovoj osobnosti. Pogledajmo to na slijedeći način:

Božja riječ nije ni Biblija kao knjiga ni pisana riječ, nego se ona nalazi duboko sakrivena u pisanoj riječi. Svako slovo samo po sebi ne može imati neko značenje, ali kad se slova povežu u riječi, a riječi u rečenice, onda je poruka ili misao koja je u njima sakrivena ono što Bibliji daje njenu osobnost i prepoznatljivost. Misao je nematerijalne prirode. Ne može se opipati niti vidjeti. Misao je duh svake riječi. "Duh je onaj koji daje život" – kaže Isus - "Riječi koje sam vam ja govorio duh su i život su" (Iv 6:63).

Biblija je Riječ Božja - jedinstvena knjiga kao i svaki pojedini čovjek. Zato kad kažemo da je čovjek ‘duša’ onda moramo prihvatiti činjenicu da njegovo tijelo u sebi ‘ima dušu’ kao što Biblija kao knjiga u sebi ima riječ Božju. To možemo razabrati u slijedećim riječima: "Zato odbacite svu prljavštinu i zloću, tu neželjenu osobinu, i s blagošću prihvatite da se u vas usađuje riječ Božja koja može spasiti duše vaše“(Jk 1:21). ‘Riječ Božja’ se ne usađuje u tijelo nego u srce i misli, odnosno u ‘dušu’ koja na taj način može biti spašena jer "Jehova gleda što je u srcu” (1.Sa 16:7)

Ljudska duša u svom izvornom smislu nije nešto što se vidi. Ona je nematerijalna i neuništiva iako se nalazi u tijelu koje je uništivo. Ima svoje unaprijed programirane zakonitosti po kojoj daje osobnost svakom živom biću, kao što pisani tekst daje svakoj knjizi njenu prepoznatljivost i smisao. Bog je dušu stvorio sa svrhom da preko nje posreduje određeni oblik života (Jr 38:16). Prema tome, ako gledamo čovjeka kao cjelinu onda je prema 1.Mojsijevoj 2:7:

Ali ako to želimo još bolje precizirati onda je ‘duša’ nešto što može biti odvojeno od krvi a time i od tijela. Mi tjelesnu krv možemo vidjeti i opipati jer ima boju i materiju, ali dušu ne možemo vidjeti ni opipati. Ona je sastavni ali nevidljivi dio krvi u svakom živom biću. Krv kao životna tekućina služi samo kao 'životna nit' s kojim ona ima doticaj sa svakom tjelesnom stanicom, a time i sa svojim tijelom. Zato Božja Riječ Biblija ide još dalje kada kaže da je :

 

Kad Biblija kaže da je ‘živa duša’ u svim bićima, onda kaže da se duša nalazi ‘u tijelu’, odnosno ‘u krvi’ kao sofisticiranoj tekućini (Hb 2:4). Krv je stvorena tako da ima mogućnost da dušu preko duha veže uz tijelo. Tako svako živo biće na zemlji, i čovjek i životinja, imaju u sebi dušu koja živi u tom tekućem ‘stanu’ (1.Mo 1:30; Dj 20:9,10). Drugim riječima, duša nije isto što i tijelo. Ona nije isto što i životna krv. Ona je nešto što je sastavni dio krvi jer se nalazi ‘u krvi, a samim tim i u tijelu’. U kom smislu se duša nalazi u krvi? Krv je tekućina koja se prilikom smrti raspada na elemente. Kad gledamo stvari s te točke, onda je krv uništiva poput tijela. Zato možemo razumjeti Isusove riječi u kojima on kaže da je moguće ubiti ili uništiti tijelo, a time i krv dok je nemoguće ubiti ili uništiti dušu. Duša nije isto što i krv jer se dušu ne može uništi fizičkim putem. Međutim, krv je jednim dijelom neuništiva jer je njena plazma u biti voda (vidi Mt 27:49b). Vodu je kao što znamo nemoguće uništiti jer ona prelazi iz jednog u drugo stanje. Zbog svoje duhovne i životne vrijednosti, Biblija vodu često koristi u simboličnom smislu (Iv 4:14; 7:38; Ot 7:17; 22:1,17). Zato nije nimalo neobično što se duša nalazi ‘u krvi’ kao životnoj tekućini koja je neuništiva. Krvna plazma je bezbojna tekućina kroz koju prolaze krvne stanice. No, duša se očito nalazi u centralnom djelu mozga tako da je krvnom tekućinom ipak povezana sa svakim dijelom tijela. Krv služi kao provodnik kroz kojeg duša aktivno djeluje u tijelu. Time djeluje na tijelo i prima informacije od svih tjelesnih receptora. Ona zbog toga osjeća sve što se u tijelu dešava. Gdje god se nalazi krv, duša ima pristup tom dijelu tijela. U tom je smislu ona dio tijela. Iako neki udovi tijela mogu biti amputirani ili izdvojeni zajedno s krvlju, duša kao cjelina ostaje dio mozga, a time i dio tijela koji je povezan s mozgom. Budući da duša sadrži u sebi informacije ljudskog tijela onda čovjek može imati neki podsvjesni osjećaj da i dalje posjeduje svoj amputirani ud. Duša je cjelovita čak i kad nedostaje neki dio tijela.

Kad čovjek umre, duh života napušta tijelo tako da krv više ne može biti spona između duše i tijela tako da prilikom odvajanja duha i duše dolazi do odvajanja duše i tijela. U tom trenutku duša prelazi iz svjesnog u besvjesno stanje. No, ona može biti sačuvana izvan tijela u svom izvornom stanju jer je Bog stvorio pripreme za njeno čuvanje i ponovno spajanje sa tijelom prilikom uskrsnuća. Uskrsnuće podrazumijeva vraćanje u život iste osobe.

Ljudski genom je građevni nacrt koji može sadržavati sve informacije o tjelesnoj građi. On je temelj za građu i izgled vanjskog čovjeka sa svim njegovim organima koji sačinjavaju tijelo (hardver). Međutim, genom ne može sačuvati nečiju svijest i svjesnost, tako da se kloniranjem ne može stvoriti ista osoba. Ljudske stanice se same od sebe dupliciraju na prirodan način tako da nakon određenog vremena čovjek ima tijelo koje se sastoji od dupliciranih stanica, dok su prethodne stanice odbačene. Te nove stanice sadrže iste informacije kao i prethodne. Kod kloniranja se dešava nešto slično. Stanica ljudskog tijela se laboratorijskim putem može duplicirati izvan matičnog tijela tako da može nastati posve novo tijelo koje u svojim stanicama ima pohranjene informacije koje su istovjetne onima koje se nalaze u tijelu iz kojeg su uzete. Tako se može stvoriti čak ista krv. Međutim to novo tijelo i krv ne sadrži u sebi svijest onog čovjeka iz čijih je stanica stvoren duplikat ili klon. To znači da se tijelo (vanjski čovjek) može duplicirati ali ne i duša (unutarnji čovjek). Čovjek je više od svog tijela i krvi. On je jedinka čija se svijest ne duplicira zajedno s tijelom zato što je odvojena od ljudskog genoma.

Svijest je jedan od najdubljih misterija postojanja. Ona se zajedno sa sjećanjem stvara i čuva u ljudskom mozgu. No, smrću se mozak raspada, dok se njegova svijest mora pohraniti i čuvati kako bi poslužila kao nacrt za stvaranje tog istog čovjeka. Mogli bi je usporediti sa ‘crnom kutijom’ koja je napravljena tako da je se ne može uništiti pri padu aviona. Iako se avion potpuno uništi, crna kutija ostaje sačuvana. Ona je do tog tragičnog trenutka zabilježila sve što se dešavalo u avionu. Kad se ona nađe onda se iz nje vadi disketa kojom se može rekonstruirati cijeli let. Naravno, duša je više od toga jer u sebi sadrži sve pojedinosti o životu neke osobe. Zbog toga je dragocjena. Nakon smrti čovjeka, Bog je može zadržati i proučiti njen sadržaj kao knjigu u kojoj je sve zapisano. Vjerojatno su informacije iz ljudskog genoma također sadržane u njoj kako bi se prilikom ponovnog stvaranja moglo stvoriti i rekonstruirati isto ljudsko tijelo. Kad sve to uzmemo u obzir onda bi to značilo da je duša nešto više od krvi kao tekućine. Ona je više od genoma jer genom služi samo da bi podržavao obilježja čovjeka za vrijeme života i reprodukcije. Taj genom je u Bibliji nazvan ‘knjigom’ (Ps 139:15,16; Lk 12:7). Genom se može fizički uništiti, ali se može sačuvati njegov nacrt. Ako Bog prilikom ponovnog stvaranja istog čovjeka želi vratiti njegova prepoznatljiva fizička obilježja, onda bi trebao sačuvati tu genetsku knjigu od uništenja. Ako se genetska knjiga može uništiti fizičkim putem onda bi se njene informacije ipak trebale nekako sačuvati. Budući da u genomu ne postoje informacije o unutarnjem čovjeku onda mora postojati jedna druga ‘knjiga’ u kojoj su pohranjene i sačuvane sve informacije o našem unutarnjem čovjeku i njegovom genomu.

Biblija nas uči da se te informacije čuvaju kod Boga. Psalmist je to ovako opisao: "U tebe je Bože izbrojeno moje lutanje, suze se moje čuvaju u sudu kod tebe, one su u knjizi tvojoj" (Ps 56:8, bi2-C). David je bio svjestan činjenice da Bog mora imati svaku informaciju kod sebe i da je sve to što čovjek radi, misli i osjeća trajno zapisano u ‘knjizi’ kojoj pristup ima samo Bog. Bog je može uvijek čitati, pa čak i onda kad čovjek umre. Kad David spominje ‘moje lutanje’, ‘moje suze’, on u biti spominje svjesna obilježja unutarnjeg čovjeka koja se čuvaju u ‘knjizi’ koju je Bog stvorio i ugradio u čovječje tijelo. Ta knjiga je ‘tajni čovjek srca’ ili ‘riznica’ čije informacije Bog najbolje poznaje (1.Pe 3:4; Mt 12:35). No, ova ‘knjiga’ nije genom jer on ne sadrži svijest i osjećaje. Naime, ‘duša’ je ta koja iskazuje osjećaje, a ne tijelo. Ti svjesni osjećaji su sačuvani u njoj, a ne u ljudskom genomu.

Duša može osjećati svoje tijelo s kojim je preko krvi povezana raznim elektrokemijskim vezama. Spomenuli smo da nakon amputacije noge ili ruke čovjek i dalje osjeća taj dio nepostojećeg tijela. Izgleda da osakaćenjem tijela unutarnji čovjek i dalje u sebi zadržava trajnu sliku svog vanjskog obličja tako da je taj nevidljivi lik ili obličje neuništivo. Ako je tako, onda je duhovnim očima moguće vidjeti ‘dušu’ koja nije uništena zajedno sa tijelom. Bog je može vidjeti. No i apostol Ivan je mogao vidjeti "duše pobijenih zbog Riječi Božje" (Ot 6:9). Iako se njihovo fizičko tijelo nakon smrti odavno raspalo, Ivan je ipak vidio njihovo obličje koje je duša prihvatila kao svoj stan. Kad je to potrebno ona može nakon uskrsnuća preuzeti svoj novi materijalni lik (stan). Zato nije čudno što se čovjeka ne može uništiti zajedno sa njegovim tijelom. Iako se smrću ljudsko tijelo raspada, njegov lik je sačuvan zajedno sa dušom. Tako Bog prilikom uskrsnuća može ponovno stvoriti novo i isto materijalno tijelo sa svim obilježjima unutarnjeg čovjeka.

Za beživotnu krv možemo reći da je to krv bez života, odnosno bez životnog duha. U krvi je životni duh ili ‘baterija’ koja se podržava disanjem. Za razliku od baterije koja se može stalno puniti naša je krv za sada poput ‘baterije’ koja nema tu mogućnost. Duša je već u zametku priključena na taj duh koji cirkulira po cijelom tijelu što se ogleda u radu srca. Ona vjerojatno dobiva životnu energiju putem krvi u kojoj djeluje duh. Preko duha ona postaje sastavni dio krvi. Da bi ljudska duša nakon uskrsnuća preuzela tijelo i živjela u njemu mora se nalaziti u krvi. Krv ne može egzistirati izvan tijela kao što ni duša ne može aktivno djelovati izvan krvi. Kad bi npr. duša nekog čovjeka bila prenesena u drugo tijelo od krvi i mesa, tada bi to drugo tijelo postalo njegov novi stan. To će se dešavati prilikom uskrsnuća.

Nakon stvaranja čovjeka od praha, u njegovo je ‘tijelo’ postavljena ‘duša’. Čovjek je tada bio ‘mrtva duša’. No, prilikom oživljavanja, čovjek je postao ‘živa duša’. Slično tome, student medicine nakon diplomiranja postaje liječnik jer je liječničko znanje u njega već ugrađeno. No najjednostavniji primjer je ako čovjeka usporedimo s robotom i ljudsku inteligenciju sa umjetnom. Ljudi kopiraju sve što je Bog stvorio pa su tako u stanju stvoriti kopiju čovjeka od ‘praha’ ili elemenata zemlje. Oni najprije naprave nacrt tijela i programa koji će to tijelo pokretati. Nakon što izrade i sklope sve dijelove (organe) i povežu ih žicama (krvotokom) sa centralnim mjestom (mozgom), oni ugrađuju bateriju (srce) koje će pokretati tijelo robota. Iako se baterija nalaze u njemu, ona može davati energiju robotu ali ga ne može pokretati ukoliko nije ugrađen odgovarajući program. Zato inženjeri robotike stvaraju program ‘umjetne inteligencije’ i ugrađuju ga u centralni procesor (mozak) koji je putem žica (krvotoka) povezan sa baterijom (srcem) i svim dijelovima robota. Tek tada pristupaju ‘oživljavanju’ i stavljanju robota u pogon.

Na isti način, da bi ‘čovjek’ od krvi i mesa postao ‘duša živa’ trebao je imati u tijelu ugrađen ‘duh’ i ‘dušu’ koji se prilikom oživljavanja spajaju preko krvotoka i aktiviraju proces života. Čovjek je kao inteligentno biće postojao u Božjem nacrtu prije nego ga je obukao u tijelo od krvi i mesa. Tada je čovjek postojao samo u obliku sofisticiranog programa. U tom trenutku je čovjek bio mrtva duša, što znači da je njegova duša - kao princip razumnog bića - postojala prije materijalnog tijela. Programirana je tako da može savršeno djelovati samo unutar određenog tijela s kojim će biti povezana nevidljivim životnim duhom koji se nalazi u krvi. Da bi se to postiglo, Bog je prilikom stvaranja stvorio tog čovjeka "od praha zemaljskoga" čime je čovjek poprimio materijalni oblik (1.Mo 2:7). Da bi tijelo moglo funkcionirati po točno određenom programu u njegove je moždane stanice ugrađen program za održavanje života. Taj program je trebao održavati dušu razumnog bića u simbiozi s tijelom.

Poznato je da čovjek ne može svjesno djelovati na vegetativni program tijela (Mt 6:27). On se odvija bez ljudske volje. No postoji i program za održavanje svijesti. Bez tog programa ljudsko tijelo bi bilo samo biljka koja raste po točno utvrđenom nacrtu zapisanom u genima. Stoga je razumljivo da je Bog u čovječje tijelo ugradio dušu ili taj tzv. operativni program koji radi na principu osobne svijesti i slobodne volje (Ef 4:22-24). Iako ne može upravljati programom svoga tijela ‘čovjek’ može svjesno djelovati na program svoje osobnosti. To dokazuje da je ‘čovjek’ poistovjećen sa ‘dušom’, a ne sa tijelom. Tijelo je, kao što smo već zaključili, samo stan ili kuća iz koje čovjek djeluje na svijet oko sebe i kojeg doživljava putem svojih osjetila. Kad na ovakav način odvojimo dušu od tijela onda možemo bolje razumjeti što se dešava prilikom smrti i uskrsnuća.