Article Index

Krug života

Duša je prema tome operativni program svakog živog bića. Ona je stvorena kako bi svojom postojanošću podržavala unaprijed programirani život unutar svakog tijela. Ona je kompatibilna sa tijelom u tom smislu što su tijelo i njegovi kemijski procesi programirani da podržavaju dušu u životu. Time je zatvoren krug života kojeg nitko nije mogao poništiti osim Boga. Duša u sebi sadrži predispozicije po kojoj se svako živo biće ponaša i djeluje u okviru unaprijed postavljenih granica. Čovječja je duša formulirana tako da ima razum, slobodnu volju i one karakteristične osobine koje je Bog programirao po svojoj slici tako da možemo reći kako je božanska narav utjelovljena u čovjeku. Isus je primjer onog čovjeka u kojem je “utjelovljena prebiva sva punina božanske naravi“ jer je dozvolio da se ona razvija u skladu sa Božjom slikom (Kol 2:9). Stoga možemo govoriti da je duša čovjeka utjelovljena, odnosno da je prilikom stvaranja i rođenja postala tijelo po kojem je prepoznatljiva. Životinjske duše su programirane za drugačiji način života, što je u skladu sa karakteristikama njihovog tijela. Duša u sebi nosi sva fizička i duhovna obilježja neke osobe. Da bi se nakon smrti sačuvala sva ta obilježja onda Bog mora odvojiti dušu iz tijela. Odvajanje duše iz svog matičnog tijela je kao odvajanje operativnog softverskog programa iz svog matičnog diska. Time se sa diska nekog kompjutera odvajaju i vade svi podaci koji se zatim pohranjuju na sigurno mjesto. Kada se sa diska izvadi memorirani softver sa svim pohranjenim podacima, onda je disk samo materija koja se može uništiti. Bog tako može sve podatke o svakoj osobi uzeti i pohraniti do vremena uskrsnuća, a tijelo i krv prepustiti uništenju.

Tijelo bez duše je kao hardver bez operativnog programa - softvera. Kod odvajanja, duša na neki način s plazmom ‘ispari’ iz krvi i automatski prelazi u drugo stanje u kojem ne gubi svoja obilježja. Kao što atomi vode (H2O) prilikom isparavanja idu u atmosferu tako i duša (biće) odlazi u nama nevidljivo mjesto hades ili šeol, tj. u opći grob čovječanstva gdje biva ‘pribrana k rodu svojemu’ i sačuvana ‘u Božjoj knjizi’ (5.Mo 32:50, DK; Ps 56:8). Mi bi tu knjigu nazvali ‘datotekom’ u kojoj su pohranjene informacije svakog pojedinog čovjeka. Budući da Bog može u svakom trenutku imati pristup tim podacima, onda je razumljivo da su za njega ljudi i dalje živi. On kod sebe ima pohranjen život svakog čovjeka. Kad god želi istražiti pojedinosti o nekoj umrloj osobi On pristupa matičnoj datoteci gdje otvora neki dokument pod imenom i lozinkom te osobe. U tom slučaju Bog može vidjeti osobu i čuti njen glas i svaku izgovorenu riječ. Zato nije ni čudo da je Bog odmah prilikom preuzimanja Abelove duše mogao čuti ‘glas’ Abelove krvi. Budući da je Isusova smrt bila jedno veliko svjedočanstvo onda njegova prolivena krv u prenesenom smislu "govori bolje od krvi Abelove" (1.Mo 4:10; He 12:24). U svakom slučaju, duša u centralnom dijelu mozga je u krvi spojena sa duhom života. Zato Bog krv smatra svetom jer je u njoj život. Kad duh izađe iz krvi, onda tijelo i krv Bog prepušta procesu raspadanja, a dušu čuva kod sebe. Kao što se životni duh može odvojiti od krvi, tako se i duša može odvojiti od tijela. Tijelo i krv se raspadaju, ali duh i duša ostaju. Kad mudri kaže da "duh sinova ljudskih uzlazi gore, a duh životinja silazi dolje k zemlji", onda očito misli da su ljudi stvoreni da vječno žive. Njihov život se ne prekida smrću tijela zato što ‘njihov duh ide k Bogu’. Izraz "duh sinova ljudskih" podrazumijeva onaj ‘duh’ s neba koji može vječno podržavati čovječju dušu na životu (Pr 3:21).

Ako duh koji je bio u čovjeku ide Bogu onda se ne prekida veza tog čovjeka s Bogom. Duh ne poprima obilježja osobe, ali može ponovno oživjeti ta obilježja u duši koja spava smrtnim snom. Da bi to objasnili ponovno ćemo se poslužiti jednom usporedbom. Čovjek je poput vode. Formula (H2O = H2+O) nam govori da se dva vodikova atoma mogu spajati i odvajati od atoma kisika. Dok su ta dva različita atoma spojeni oni daju život zemlji kao materiji. Njihovo odvajanje je poput smrti jer bez tekuće vode se živa materija razgrađuje i pretvara u prah. Da bi zemlja ponovno u sebi imala život treba joj živa voda. ‘Ponovno stvaranje’ koje je Isus spomenuo je poput sintetiziranja vode (krvi) odnosno spajanje vodika s kisikom. Čak i onda kada se vodik (duša) spoji s kisikom (duh) to ne bi vodu činilo ‘živom’ sve dok na vodu ne djeluje energija Sunca (dah života). Kad se duša (H2) i duh (O) ugrade u tijelo (zemlju) koje je ponovno stvoreno, onda Bog može svojim duhom (E) upaliti iskru života nakon čega tijelom poteče krv (rijeka života). Tim činom čovjek ponovno postaje duša živa (živa voda). To zovemo ponovno stvaranje i uskrsnuće (Mt 19:28; Iv 4:14; 7:38,39). Ono se može opisati na slijedeći način:

Bog je najprije stvorio dušu čovjeka, odnosno program koji u sebi sadrži sva obilježja razumnog bića. Prije nego je postojao kao zemaljsko biće, Adam je već bio stvoren. Njegova je duša u početku bila mrtva ili neaktivna. Zatim je Bog stvorio njegovo fizičko tijelo u koju je ugradio dušu. U njegovu krv je ugradio duh života. Tako je dušu povezao sa tijelom kako bi Adam postao materijalno biće. Kad je Bog udahnuo u njegove nozdrve dah onda je aktivirao životni duh. U tom je trenutku oživjela duša, a time i cijelo tijelo kojim je upravljao ljudski mozak. Oživljena duša je uz pomoć krvi pokrenula sve njegove tjelesne i umne funkcije i životne procese tako da je "čovjek postao živa duša" (1.Mojsijeva 2:7).

Sada možemo preciznije reći da prilikom stvaranja ‘unutarnji čovjek’ nije dobio dušu jer je on duša. Ali, njegovo je tijelo (vanjski čovjek) dobilo dušu, te je Adam, nakon što je njegovo tijelo primilo životni dah, postao ‘duša živa’. Duša se trebala podržavati životnom energijom koju je tijelo trebalo crpiti iz hrane, vode i zraka. Tako je zatvoren životni krug u kojem je:

 

Taj isti krug imaju i životinje koje su smrtne (Pr 3:19,20). No, da bi čovjek mogao vječno živjeti Bog je njegovo smrtno tijelo u Edenu obukao u besmrtni plašt života tj. obukao ga je u njegovo duhovno tijelo. S tim je besmrtnim tijelom prvi čovjek dobio udio u božanskoj prirodi čime je postao samo "malo niži od anđela" (He 2:5-7). Prema tome, duša je programirani životni obrazac. Taj se obrazac nalazi negdje u mozgu koji je s krvlju povezan sa srcem i cijelim tijelom, a tijelo je stvoreno tako da ovisi o hrani, vodi i zraku koji stvaraju energiju potrebnu za održavanje tijela. U tako održavanom tijelu može prebivati životni duh koji održava dušu i tijelo u životnoj aktivnosti.

Kad duša umire onda s njom umire i mozak iako se medicinskim putem neki organi mogu održavati na životu. No, smrt mozga je u biti smrt duše. Čovjek nema vlast nad svojim duhom tako da njegovo tijelo gubi dušu i duh koji su prebivali u tijelu (Lk 9:24,25). Živa se duša nalazi u tijelu dok čovjek ne umre. Tako je Saul koji je bio smrtno ranjen rekao jednom vojniku: "dođi ovamo i ubij me, jer me obuzeo smrtni grč, a duša je još sva u meni" (2.Sa 1:9). Sve dok je duša u tijelu živa, čovjek je osjeća i povezuje sa životom. Kad čovječje tijelo izgubi svoju dušu to ne znači da je ona negdje nestala. Budući da je ona postojana i neuništiva onda nadilazi smrt mozga i cijelog tijela. Gdje se ona nalazi nakon smrti? Bog je rekao: "sve [ljudske] duše meni pripadaju" (Ez 18:4). Ljudske duše su Božje vlasništvo isto kao i životni duh. Kad Biblija kaže da se "duh vraća pravome Bogu koji ga je dao", to podrazumijeva da se i duša vraća u posjed njemu kao vlasniku života (Pr 12:7).

Duh odlazi k Bogu u tom smislu što je duh neuništiva energija života koja potječe od Boga. Uzmimo za primjer sveti duh kojeg Bog daje određenim ljudima da u sebi održavaju njegovu zastupničku ulogu. Mojsiju je rečeno: “Uzet ću nešto duha što je na tebi i stavit ću ga na njih (sedamdeset) pa će oni s tobom nositi teret naroda da ga ne nosiš sam“ (4.Mo 11:17). To nije značilo da je duh zbog te podjele bio oslabljen pa je svatko imao po malo od ukupne količine. Ne, bez obzira koliko ljudi bilo napojeno tim Božjim duhom, on i dalje ima istu izvorišnu snagu. To je poput vatre. Ona može gorjeti na jednom centralnom svijećnjaku, ali svaki svijećnjak koji s nje preuzme tu vatru svijetli istom snagom, a koliko će dugo gorjeti ovisi o količini ulja u svijećnjaku. Ako se ulje nadolijeva, onda ta svijeća može gorjeti vječno. Tako je i sa životnim duhom kojeg imaju živa bića. On se nalazi kod svih bića, što ne umanjuje njegovu snagu na izvorištu kod Boga. Kad čovjek umre, njegov duh kao životna energija se vraća svom izvorištu što opet ne povećava izvorišnu snagu tog životnog duha. Ona je uvijek postojana i ulazi u posjed svakog novog bića koji se rodi, a tako će biti ponovo u posjedu svakog tko bude uskrsnut.

Isus je ‘svoj duh’ povjerio Bogu jer je s povjerenjem očekivao da ga On može ponovno podignuti iz groba (hada) i oživjeti (Lk 23:46). Nakon što je oživio kao prvi čovjek s besmrtnim životom, Isus je dobio ovlaštenje da sve ljude dovede u život pa mu je Bog povjerio "ključeve od smrti i hada". S tim ovlaštenjem on može pristupiti općem grobu čovječanstva gdje se nalaze duše umrlih i biti nadležan za njihovo oživljavanje (Ot.1:18).

Budući da su ljudske duše Božje vlasništvo, one se nakon smrti vraćaju njemu u posjed. Kad je prorok Ilija tražio od Bog da ‘uzme dušu njegovu’ onda je on želio umrijeti i povjeriti svoju dušu Bogu (1.Kr 19:4). ‘Povjeriti duh’ ili ‘povjeriti dušu’ – u čemu je razlika? Duh i duša su prilikom smrti dvije odvojene komponente. Duh je životna sila, a duša je čovjekov životni obrazac. Biblija kaže da se i jedno i drugo nalazi u čovjekovom tijelu (Ps 146:4; Tu 3:20). Duša bez duha ne može biti u životnoj funkciji. Duh ne može oživjeti tijelo ako se u njemu ne nalazi duša niti duša nekog tijela može oživjeti ako nema duha. Prema tome, Bogu se nakon smrti vraća u posjed duh i duša. Mrtva se duša vraća Bogu kako bi Bog mogao ponovno oživjeti istog čovjeka. Da bi taj isti čovjek ponovno živio na zemlji onda Bog treba stvoriti njegovo fizičko tijelo u koje će smjestiti njegovu dušu. U krv čovjeka se ugrađuje životni duh. Zatim se aktivira proces disanja koji pokrene srce. Srce pokrene cirkulaciju krvi u kojoj se nalazi duh, pa u mozgu koji je sjedište duše dolazi do iskre koja spaja duh sa dušom i čovjek postaje duša živa (1.Mo 2:7; Ot 11:11). Ta 'vatra života' se podržava energijom koju čovjek unosi u sebe kroz usta i nosnice.

Život podrazumijeva ‘spajanje’ tijela sa dušom i duhom, a smrt podrazumijeva ‘rastavljanje’ duha od duše, a time i duše od tijela. Izraz ‘rastavljanje’ ukazuju na postojanje najmanje dvije komponente koje su pod točno određenim zakonitostima bile dio jedne cjeline. Biblija kaže da se Rahela prilikom umiranja "rastavljaše sa dušom" što podrazumijeva da je veza između njenog tijela i duše bila sve slabija jer se njena životna snaga ‘gasila’ (1.Mo 35:18,19, DK; vidi Tu 2:12). Ova izjava također služi kao primjer kojim se može tvrditi da je:   

U kom se smislu Rahela rastavljala sa dušom? Pa jedino u tom smislu što čovjeka trebamo promatrati kao kompletno biće. Čovjek sada živi kao kompaktna cjelina sastavljena od nekoliko međusobno povezanih tvari. Duh je taj koji dušu drži vezanu uz tijelo dok se bez njega duša rastavlja od tijela. Kad se duh rastavlja od duše onda su duša i tijelo mrtvi. Čovječje materijalno tijelo je vanjski čovjek, a duša njegov unutarnji čovjek. Budući da čovjek sebe doživljava kao materijalno biće onda je razumljivo što se Rahelin vanjski čovjek prilikom smrti rastavio od njenog unutarnjeg bića. Tako duša više nije bila vezana sa tijelom. Ona izlazi i napušta tijelo.

Shematski prikaz Čovjeka možemo usporediti sa funkcijom planete Zemlje koja se sastoji od

1) užarene jezgre, 2) vode, 3) materije i 4) nebeskog svoda -atmosfere.

Da bi netko mogao vječno živjeti mora biti sastavljen i od četvrte komponente - duhovnog tijela (4). (Zemljina atmosfera je kao četvrta komponenta važna za njeno vječno postojanje)  

- Prije nego je stvoreno materijalno tijelo, Bog je stvorio dušu (2) ili životni obrazac po kojem je Adam trebao živjeti kao razumno ljudsko biće. To znači da je Bog stvorio životni obrazac (operativni program) ili unutarnjeg čovjeka koji je u sebi imao ugrađene božanske osobine. Adam je drugim riječima bio živ u Božjim očima i prije nego je stvoreno njegovo materijalno tijelo. (Prije nego je nastala Zemlja, stvoreni se voda i ostali elementi za temelj materijalnog života)     

                       Unutarnjeg čovjeka je trebalo ugraditi ili obući u materijalni oblik života. Da bi se to desilo trebalo je od materije stvoriti fizičko tijelo (3). Tako je Bog pristupio stvaranju Adama od elemenata zemlje. Fizičko tijelo je bilo spremno za ugradnju životnog obrasca ili duše koja odgovara namjeni tijela. Tu je dušu ugradio u mozak (procesor s beskonačnom memorijom). U tom trenutku je Adam bio samo ‘mrtva duša’ bez svijesti. (Zemlja je nakon postanka bila samo mrtvi planet iako je bila prekrivena vodom)

Kroz krv beživotnog tijela je aktiviran duh (1) ili životna sila koja se održavala  procesom disanja. Tako je duša oživjela i pokrenula tijelo. Duša je Adamovo fizičko tijelo poistovjetila s razumnim čovjekom koji je postao ‘živa duša’ s božanskim osobinama. (Zemljina jezgra je svojom energijom djelovala preko vode na površinu do koje je dopirala energija Sunca čime je postala živi planet koji se održavao kružnim tokom vode)

Da ne bi bio smrtan poput nižih životnih oblika Bog je obukao njegovo smrtno tijelo u neraspadljivo duhovno tijelo (4). Ono je imalo besmrtni plašt koji ljudsko tijelo i dušu može vječno održavati na životu. Bez tog besmrtnog plašta fizičko je tijelo smrtno pa se dušu ne može vječno održavati na životu.   (Jehova je Zemlju obukao u atmosferu koja je svojim ovojnicama štiti i održava vječno na životu)

Onog trenutka kada je Adam sagriješio, Jehova je sa njega skinuo besmrtni plašt. Postao je gol – nesavršen. Njegovo duhovno tijelo je umrlo pa je izjednačen sa nižim stvorenjima. Kad je fizički umro onda je ponovno postao mrtva duša (a) bez duha (b). Njegovo se fizičko tijelo raspalo. (To se dešava i sa planetima koje nemaju atmosferu).  No duša (c) je neuništiva. Ona se nalazi i čuva u općem grobu  čovječanstva (arhivi). (razmotri 2.Korinčanima 5:1-4)

Prilikom smrti se duša (unutarnji čovjek) rastavlja od tijela (vanjskog čovjeka). Duh se vraća Bogu, a tijelo je prepušteno procesu raspadanja. Međutim, oživljavanje nije samo vraćanje duha u tijelo. Duh ne može aktivirati tijelo ako u njega prethodno nije vraćana i duša. Kad je Isus uskrsavao mrtve on je u njihova beživotna tijela vračao ‘život’, odnosno oživljenu dušu (duša + duh). Na isti način je oživio Eutih, mladić koji je pao s prozora i ostao ležati mrtav. Pavle ga je obgrlio i vratio u život, pa je nakon oživljavanja mogao reći da "je duša njegova u njemu" (Dj 20:9,10; Ha 2:4). Život je poput svjetla, nešto općenito, nešto što posjeduju sva bića u sebi kao aktivnu silu koja pokreće tijelo. Može se upaliti ili ugasiti. Međutim, izrazom ‘njegova duša’ ili ‘njegov život’ ukazuje na nešto više od života. Ta duša je bila samo ‘njegova’. Prilikom uskrsnuća će Bog stvoriti nova tijela, čak i savršenija od onih s kojim su se ljudi rađali i umirali. Ali, svatko će uglavnom sebe i druge prepoznati po ‘vlastitoj duši’, a ne po tijelu bez obzira što će određene crte lica ostati znak prepoznavanja.

Da bi nečije tijelo oživjelo mora se u tijelo smjestiti ili ‘useliti’ ona ista duša u kojoj je sačuvan proživljeni život dotične osobe. To je proces u kojem Bog u tijelo dotičnog čovjeka najprije vraća ‘njegovu dušu’ kako bi ona bila oživljena duhom. Zato je zanimljiv biblijski izvještaj o uskrsnuću sina jedne udovice. Da bi uskrsnuo to dijete prorok Ilija je zavapio k Bogu: "Jehova Bože moj, neka se vrati u dijete duša njegova. I Jehova usliši glas Ilijin, te se vrati u dijete duša njegova i oživje" (1.Kr 17:21,22, DK). Jehova nije u tijelo vratio krv, nego je ‘njegovu dušu’ vratio u tijelo s kojim je bila povezana krvlju. Također je vratio duh života u krvožilni sustav i zatim ga aktivirao u predjelu mozga gdje se duh spaja (ili rastavlja) sa dušom. Tako je to dijete ‘oživjelo’. Ponovno je postalo ‘živa duša’ time što je Bog u njegovo mrtvo tijelo, a time i u dušu udahnuo duh života (1.Mo 2:7).

Ako Bog vraća dušu u tijelo onda očito ‘čovječja duša’ prilikom smrti odlazi k Bogu gdje ‘počiva na mjestu tišine’ (Ps 94:17). Čak je u simboličnom smislu Ivan imao prilike vidjeti "duše pobijenih" (Ot 6:9). Te duše poput zatočenika čekaju vrijeme oslobođenja i uskrsnuća kao što je to rekao i Job: "Sve dane vremena koje mi je određeno čekat ću dok ne dođe oslobođenje moje" (Job 14:14). Ljudi su nakon smrti zatočeni u tamnici hada, a Isus ima ključeve s kojim će ljude osloboditi iz tog zatočeništva. Ljudskim očima se duša ne može vidjeti jer ona nije materijalne prirode. Ako je Ivan mogao vidjeti duše pobijenih u obličju njihovog materijalnog tijela, onda je njemu dano da vidi duše onako kako bi one izgledale u materijalnom obličju. Ona očito u nekom nematerijalnom obličju napušta tijelo i odlazi k Bogu. Ako je tako, da li živa duša može napustiti svoje tijelo i doživjeti izvan tjelesno iskustvo? O tome čak postoje svjedočanstva nekih osoba. Da li su njihovi doživljaji napuštanja tijela stvarni ili ne? Što o tome kaže Biblija?

U posebnim situacijama nad kojima Bog ima moć i vlast, čovjek može doživjeti izvan-tjelesno iskustvo. Moguće da se upravo to desilo apostolu Pavlu. On je tako prilikom jedne nadnaravne vizije možda doživio iskustvo u kojem je bio odvojen od svog materijalnog tijela. Međutim on nije bio potpuno siguran u to iskustvo, pa je rekao slijedeće: "Znam čovjeka u zajedništvu s Kristom koji je (…) -  da li u tijelu ili izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio odnesen do trećeg neba" (2.Ko 12:2-4). Kad je rekao da je možda bio ‘izvan tijela’ onda je očito mogao zamisliti sebe ili svog ‘unutarnjeg čovjeka’ koji je mogao biti odvojen od fizičkog tijela. Ako je Pavle mogao zamisliti sebe ‘izvan tijela’, onda je njegovo razumijevanje uključivalo spoznaju o duši koja može prilikom smrti napustiti tijelo. Na koji način? Dok je god čovjek živ, duša je u sastavu tijela, pa izvantjelesno iskustvo ima smisla samo ako svijest čovjeka može biti na mjestu na kojem čovjek nije fizički prisutan, a to je moguće doživljaj samog mozga u kojem Bog može staviti slike onoga što se dešava daleko od ljudskih očiju.

Sve ovo pokazuje da je očito moguće čovjeka promatrati u materijalnoj i nematerijalnoj prirodi o čemu je Pavle također pisao. Nematerijalna priroda čovjeka je ona koja ima veze s nematerijalnim elementima kao što su duh i duša. Zato dušu moramo promatrati odvojeno od fizičkih obilježja materijalne prirode. Tijelo ne daje život, ono ga samo podržava u sebi pod točno određenim zakonitostima. Duh je taj koji daje život preko duše ugrađene u tijelo (Iv 6:63). Na isti način baterija, preko procesora i osnovnog programa ugrađenog u tvrdi disk, daje život svim kompjutorskim komponentama.

Ovim istraživanjem možemo još bolje razumjeti što je to ‘duša’. Bez obzira što sam išao toliko duboko u potragu za istinom, zaključio sam da istina i dalje ostaje onakva kakvu sam imao do sada, a to je da je duša smrtna. Razlika je u tome što sam s jedne strane otkrio da je duša nematerijalne prirode. Ona je programirani operativni sustav po kojem se svako živo biće pa i čovjek ponaša po unaprijed utvrđenim programima. Ugrađena je u mozak i može biti odvojena od tijela koje je uništivo, ali s druge strane ne može bez tijela i duha neovisno egzistirati. Duše životinja se automatski gase i poništavaju prilikom smrti, dok se ljudske duše programirane tako da se čuvaju od samouništenja. S ovim sam opet dokazao da je duša smrtna i da ne nastavlja živjeti izvan tijela iako može imati izvantjelesno iskustvo. Ova dublja istina samo pobija neka kriva učenja o besmrtnosti duše. Duša je u sadašnjim nesavršenim okolnostima smrtna. Bog je može vratiti u tijelo i oživjeti. Može je sačuvati od ‘druge smrti’ ili uništenja. Uništenje je poput brisanja svih podataka sa diskete. S druge strane čovječja duša ipak može biti besmrtna ali samo onda kad je zajedno sa fizičkim tijelom obučena u besmrtno duhovno tijelo.