Article Index

Nositi nebeski lik

Pavle kaže: “Jer su svi sagriješili i ne odražavaju slavu Božju" (Ri 3:23). Prvi ljudi su Božju slavu očitovali tako što su nosili sliku svog nebeskog Oca. Bili su obučeni u neraspadljivi život (1.Ti 1:17). Tu su sliku svog nebeskog Oca izgubili kada su se odmetnuli od njegovog zakona života i njegovog autoriteta. Postali su smrtni poput nižih bića (Pr 3:18-20). Svaki pravednik u sebi nosi zalog vječnog života, na osnovi kojeg će uskrsnuti u besmrtni život. Takvi će ‘mrtvi ustati neraspadljivi’. Svi oni koji budu živi će se, u vrijeme posljednje trube, automatski obući u neraspadljivo tijelo i time biti promijenjeni iz smrtnog i raspadljivog stanja u besmrtno i neraspadljivo stanje (1.Ko 15:51,52). Život će ‘progutati’ ono što je smrtno. I kao što "nosimo obličje onoga koji je načinjen od praha, nositi ćemo i obličje onoga koji je nebeski" (1.Ko 15:48,49).

Apostol Pavle ovdje govori o našem smrtnom i raspadljivom tijelu kojeg smo naslijedili od našeg praoca Adama, i našoj nadi da ćemo uskoro nositi, ne samo zemaljsko obličje koje smo dobili po Adamu nego i obličje Isusa Krista - čovjeka koji je prvi postao besmrtan. Nakon uskrsnuća, Isusovo tijelo je bilo oslobođeno posljedica raspadljivosti jer ga je ‘Bog uskrsnuo od mrtvih da se više ne vrati u raspadljivost’ (Dj 13:34). Zato ćemo nositi njegovo ‘obličje’po kojem se i mi više nećemo vratiti u raspadljivost (1.Ko 15:47). Isus je na zemlji nosio lik Adama koji je načinjen od praha. Za njega Pavle kaže da je došao "u obličju grešnog tijela" (Ri 8:3,bi2-C). Tu misao mnogi ne prihvaćaju jer misle da Isus po pitanju fizičkog tijela nije bio ‘sličan’ nesavršenim ljudima (Flp 2:7,8). Zašto je rođen u grešnom tijelu? Pavle, koji je ljudsko ‘tijelo’ često dovodio u vezu sa raspadljivošću, u vezi toga kaže: "budući da su ta djeca ljudi od krvi i mesa i on je [isto tako sudjelovao u istim stvarima], da svojom smrču uništi (…) Đavla i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti bili podložni ropstvu" (He 2:14,15, IŠ, DK).

Bog je Isusa unaprijed odredio da do svoje smrti bude u raspadljivom i smrtnom tijelu. Isus je od svog Oca bio otkupljen i mogao je poput Adama priječi u neraspadljivo stanje bez da okusi smrt. Međutim, zbog prirode svojeg zadatka, Bog mu je predočio put kojim bi trebao poći tako da je Isus svjesno odabrao biti sudionik raspadljivog stanja sve do svoje smrti kako bi vlastitom smrću ispunio Božju volju i omogućio svim grešnim ljudima oslobođenje od smrti. Zanimljivo je da Isus svoje ljudsko tijelo nikad nije dovodio u vezu sa vječnim životom, niti ga je uspoređivao s besmrtnim anđelima i samim Bogom koji je ‘neraspadljiv’. Čak ni njegovi učenici nisu stekli dojam da on ne može ostarjeti i umrijeti. Upravo suprotno, vjerovali su da je on poput njih bio sudionik ‘raspadljivosti’ zemaljskog smrtnog tijela (1.Ti 1:17; Dj 13:34; Ri 6:9). Isus je dao na smrt svoje tijelo od krvi i mesa (Ga 4:4). Samim tim je dao na smrt i svoju savršenu dušu koja se nalazila u tom ljudskom tijelu. Tako je umro ‘s obzirom na grijeh’ u tijelu, te je mogao na stup ponijeti one naše grijehe koje su obilježavale sve nesavršene ljude rođene po Adamu. Međutim, nakon uskrsnuća je bilo očito da je pobijedio smrt. Taj dokaz je Isus pokazao svojim apostolima time što im je pokazao na svom tijelu one rane koje su ga odvele u smrt. Te rane su ostavile trag na tom tijelu ali su zacijelile čime je rekao da u tom uskrsnulom tijelu ne vlada smrt, nego život. Apostoli su vidjeli da je u tom uskrsnulom tijelu bio podignut na nebo, čime su jasno spoznali da on od tada u sebi ima ne samo riječ života, nego i sam vječni život. Na taj su način spoznali i to da je s Isusovim uskrsnućem ljudima ‘objavljen vječni život’ kojeg on može posredovati svima koji u njega vjeruju. Zato je apostol Ivan napisao kršćanima:

"Ono što je bilo od početka, što smo čuli, što smo očima svojim vidjeli, što smo promatrali i što su ruke naše opipale, s obzirom na riječ života (da, život je objavljen, i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam vječni život koji potječe od Oca i koji nam je objavljen)“ Zatim kasnije nastavlja i kaže: " A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u Sinu njegovu" (1.Iv 1:1,2; 5:11; Lk 24:39).

Za Isusa je rečeno: "On je slika nevidljivog Boga" (Kol 1:15). Tako ćemo i mi ljudi, koji sada nosimo raspadljivo obličje onoga koji je načinjen od praha, ‘nositi i obličje onoga koji je nebeski’ kako bi i mi zajedno s njim sudjelovali u istim stvarima duhovnog tijela. Bog nas zato poziva da budemo oblikovani po ‘slici njegova Sina’ kako bi u svom grešnom tijelu nosili savršenu sliku svog vječnog Oca (Ri 8:29; 13:14; Kol 3:10; 2:9; Mt 5:48). Oni koji to učine mogu, ako umru, ustati na ‘uskrsnuće života’. Za druge koji izađu iz velike nevolje to će značiti automatsko oblačenje u neraspadljivo duhovno tijelo koje će podržavati naše fizičko tijelo u životu. U takvom obličju nasljeđujemo Božje kraljevstvo i postajemo pripadnici nove zemlje, tj. pripadnici pravednog ljudskog društva (1.Ko 15:53-55).

U Božjem će kraljevstvu pravedni ljudi živjeti u fizičkom tijelu koje će doživjeti preobrazbu. Kao što je Adamovo savršeno tijelo u jednom trenutku postalo ‘poniženo’ jer se iz neraspadljivog i besmrtnog tijela preobrazilo u smrtno tijelo, tako će suprotno tome, tijelo pravednih ljudi u jednom trenutku biti preoblikovano iz smrtnog stanja u besmrtno. Adam je također u jednom trenutku ‘umro’ iako je nastavio živjeti u smrtnom tijelu. No, mi ćemo u tom jednom trenutku ‘oživjeti’ iako ćemo fizički već biti živi. Isus će "naše poniženo tijelo preoblikovati da bude poput njegovog slavnog tijela, silom kojom može sve podložiti sebi" (Flp 3:21; 1.Mo 2:17; 1.Ko 15:51,52; Ri 2:6,7). Da li Pavle s ovom izjavom ukazuje na dobivanje nebeskog tijela. Zajednica tvrdi da će se samo navodni pomazanici osloboditi poniženog tijela pa kaže:

“...pomazani kršćani najprije umiru kao ljudi. Zatim ih Bog u svoje određeno vrijeme vraća u život u potpuno novim tijelima. Kao što je Pavao rekao Filipljanima, ’Isus Krist će preobraziti naše poniženo tijelo da bude jednako tijelu slave njegove‘ (Filipljanima 3:20, 21; 2. Korinćanima 5:1, 2). Oni uskrsavaju u duhovnim tijelima i žive u duhovnom području (1. Ivanova 3:2).“ (Stražarska kula, 1.7.1998. str.20)

Ovakvo tumačenje zanemaruje izvorno apostolsko gledište jer se unaprijed oslanja na krivoj ideji i tvrdnji da su prvi kršćani kojima se Pavle obraćao živjeli u nadi da će živjeti na nebu i da samo tako mogu imati slavno tijelo. Međutim riječ ‘oblikovati’ se ovdje može odnositi na materiju u poniženom i raspadljivom stanju koja nakon oblikovanja ili ‘ponovnog stvaranja’ dobiva slavniji izgled poput naše planete koju je Bog oblikovao (Mt 19:28). Time materija ostaje materijom ali u drugačijem i slavnijem izdanju (usporedi 1.Mo 1:2,31; Iz 45:18, bi2-C). Prilikom uskrsnuća Isus je doživio to da se njegovo fizičko ljudsko raspadljivo tijelo preoblikovalo u savršeno i neraspadljivo tijelo. Naše tijelo još nema tu slavu zbog ropstva raspadljivosti. No, da bi smo u svom fizičkom tijelu ‘vidjeti tj. spoznati Boga’ onakvim kakav je u svojoj suštini, mi moramo ‘nositi obličje onoga koji je nebeski’ jer samo tako možemo spoznati (vidjeti) Boga, njegovu besmrtnost i neraspadljivost (Job 19:26,27; Mt 5:8).

Ako je naše tijelo poniženo Adamovim grijehom onda je logično da je riječ o preobrazbi kojom će fizičko tijelo ostati u svom materijalnom obliku, ali u novom izdanju. Pavle nam jasno kaže da se čovječje fizičko tijelo koje je po prirodi ‘raspadljivo mora obući u neraspadljivost’ (1.Ko 15:53). Neće biti potrebno skinuti sa sebe fizičko tijelo, jer – kako kaže Pavle – ‘jer želja nam nije svući ovaj zemaljski šator, nego obući drugi koji je s neba’ (2.Ko 5:4).

Kršćani će svoje raspadljivo fizičko tijelo ‘obući’ u neraspadljivost tako da će i dalje zadržati fizička obilježja čovjeka kao zemaljskog stvorenja. Njihovo će se raspadljivo fizičko tijelo naći obučeno u neraspadljivoj odjeći koja će ih štititi od starosti i smrti. Biblija stoga nikoga ne motivira da gaji želju za skidanjem vanjskog fizičkog tijela, ali nas zato potiče da po pitanju našeg unutarnjeg čovjeka ‘skinemo staru osobnost’ i da se ‘obučemo u novu osobnost’ (Ef 4:22-24). Zato Pavle nigdje ne zagovara preobrazbu iz fizičkog tijela u nebesko tijelo, nego o preoblikovanju našeg tijela iz poniženog stanja u stanje slave. Bog će u skladu s djelovanjem svoje moći podložiti pod Isusove noge sebi sve pa čak i smrt, čime će nas preko njega obući u slavno tijelo koje je Adamovom krivicom izgubilo svoju slavu. Time će naše savršeno fizičko tijelo biti ‘poput’ Isusovog slavnog tijela koje je nakon uskrsnuća bilo oslobođeno smrti. Postat ćemo njegova savršena djeca pa ćemo preko njega imati "slavnu slobodu Božje djece" koja više neće robovati i biti podložni smrti i raspadljivosti (Ri 8:21).