Article Index

Tijelo je savršeno

Ljudsko tijelo se sastoji od stotine milijuna stanica. U stanicama postoje mitohondriji. To su baterije koje daju energiju cijelom tijelu. Za održavanje tijela oni dobivaju energiju iz hrane i kisika. Međutim, moguće je pretpostaviti da su tjelesne stanice bile obavijene, ne samo staničnom membranom, nego i dodatnim omotačem. Naime stanična membrana služi kao omotač koji kontrolira što ulazi i izlazi iz stanice. Time čuva stanicu od oštećenja izvana. Unutar stanice se nalazi kontrolni centar ili stanična jezgra koji upravlja aktivnošću stanice. Ona je obavijena dvostrukom membranom omotača koji također štiti unutrašnjost stanice u kojoj se nalazi građevinski genetički kod. No, poznato je da ti omotači svoju funkciju savršeno obavlja samo jedno kratko vrijeme.

Izgleda da je ljudska stanica Adama dobila nešto što nisu imala niža stvorenja. Naime, životinje također imaju slične stanice koje se od čovjeka samo razlikuju po broju kromosoma. Iako su stvorene da savršeno funkcioniraju, njihov vijek je vremenski ograničen. Bog nije stvorio grešku koja bi nakon određenog vijeka uništila tjelesne stanice živih bića. Da je to učinio onda On ne bi bio savršen Stvoritelj. Očito je materijalni svijet sam po sebi podložan zakonu raspadljivosti koja se dešava pod utjecajem vremena. To je vidljivo i u živom i neživom svijetu koji ovisi od vanjskih utjecaja. Pod tim se utjecajem stanice tijela ne mogu vječno dijeliti i razmnožavati, jer se sa svakom diobom skraćuje njen vijek. To je nešto sasvim prirodno tako da je i ljudsko tijelo stvoreno pod tim savršenim zakonitostima.

Kad je Bog stvorio životinjski svijet rekao je da je “bilo sve dobro“, što nam govori da su životinje bile savršene iako su bile podložne raspadljivosti i smrti. Na isti način je i čovjek bio savršeno stvoren bez obzira što je njegovo tijelo samo po sebi bilo podložno procesu raspadljivosti i smrti (1.Mo 1:20-31). Tjelesna savršenost materijalnih stvorenja je relativna jer je podložna utjecajima fizikalnih zakona koji ograničavaju vijek trajanja materije i energije. Po tome su sva zemaljska stvorenja izjednačena. No, čovjek je unatoč tome trebao živjeti vječno. Iako bi živio u raspadljivom tijelu i raspadljivom okruženju njegovo je tijelo trebalo imati nešto što bi ga održavalo vječno na životu čime bi se poništilo djelovanje zemaljskih čimbenika kojima su podložna niža stvorenja. Na koji način? Očito na način kojim su i anđeli mogli svoja nebeska tijela vječno održavati na životu (Lk 20:36).

Biblija nam daje na znanje da se vječni život povezuje sa nebeskim ‘rajem’, u kojem postoji simbolično ‘drvo života’ koje vjerojatno uopće nije nalik drvetu kakvog mi poznajemo (Ot 2:7; 2.Ko 12:4). Riječ je o pripremi preko koje Bog posreduje vječni život ili besmrtnost. Tako se simboličnim jezikom opisuje nešto što postoji na nebu, a što služi kao sredstvo preko kojeg Bog omogućava besmrtni život svojim razumnim stvorenjima. Bog na taj način svoju neizmjernu i vječnu energiju života posreduje anđelima na indirektan način.

Niti jedan anđeo nema besmrtnost kao stalni izvor života u sebi. Oni svoju besmrtnost moraju obnavljati. Jehova je onaj "koji svemu daje život" i jedini koji besmrtnost ne mora crpiti ili obnavljati (1.Ti 1:17; 6:16). Zato je moguće da anđeli obnavljaju svoju besmrtnost preko simboličnog ‘drveta života’ koje je u nadležnosti samog Boga. Tako je svaki anđeo preko ‘drveta života’ povezan s Bogom kao izvorom života. Oni su svjesni da tu besmrtnost mogu sačuvati samo kao vjerna stvorenja koja su podložna svom Stvoritelju i njegovom Sinu. Ta podložnost je nagrađena time što stalno imaju pristup ‘drvetu života’ preko kojeg obnavljaju besmrtnost. Vjerojatno otpali anđeli više nemaju pristup tom izvoru pa su kao i čovjek podložni raspadljivosti. Kad je u pitanju čovjek onda je Bog za njega postavio isti princip. Prvi čovjek Adam očito nije mogao vječni život, kojeg je dobio na dar, prenositi genima na svoje potomstvo. Vječni život se mogao dobiti samo individualnim putem i to preko ‘drveta života’. Isus kao ‘drugi čovjek (drugi Adam)’ je jedini čovjek koji za sada ima besmrtnost i samo on može biti posrednik vječnog života po ulozi koju je dobio kao vječni Otac. Iako će se čovjek u novom svijetu moći obući u besmrtnost, on neće moći taj dar prenijeti u svoje potomstvo putem gena. Onima koji budu rođeni u novom poretku će se omogućiti da im fizičko tijelo bude prožeto duhovnim tijelom pomoću kojeg će se obući u tu ‘kuću koja nije načinjena rukama’ (2.Ko 5:2; 1.Ko 15:46,47).

Kao predstavnik ‘drveta života’ Isus je bio spreman umrijeti za njih kako bi ljudi ponovno izgradili vjeru u Božju pripremu vječnog života. U Otkrivenju je simbolično prikazano da taj izvor vječnog života u obliku ‘vode života’ teče od 'prijestolja Božjeg' i 'prijestolja Janjetovog'. (Ot 22:1,2). S obzirom da je Ivan u tim vizijama vidio samo Božje prijestolje na nebu, onda se podrazumijeva da se 'prijestolje Janjetovo' trebalo nalaziti na zemlji. Naime, od Božjeg prijestolja na nebu do Isusovog prijestolja na zemlji će teći voda života sve do simboličnog ‘drveta života’ kojemu će imati pristup samo oni ljudi koji budu udovoljavali Božjim preduvjetima. Ako vječni život teče iz Kristovog prijestolja, onda je On od svog Oca dobio čast da ponovno posreduje vječni život ljudima na zemlji. Ljudi stoga neće moći prenositi vječni život na svoje potomstvo. Svatko će individualno imati mogućnost da vječno živi koristeći Božje pripreme kao jamstvo vječnog života.

Čovjek je u početku bio izjednačen s nebeskim stvorenjima čija su nebeska tijela imala pristup vječnom životu. Bog mu je na sličan način u rajskom vrtu omogućio pristup kopiji nebeskog ‘drveta života’. Plodovi tog drveta su jednim nadnaravnim putem bili povezani s tim izvorom života na nebu. S obzirom da svako drvo crpi život iz zemlje putem korijena, onda je zemlja na kojem se ono nalazilo bilo posvećeno za tu namjenu. Osim toga, korijen je mogao vući energiju iz samog središta zemlje gdje se nalazi jezgra koja je za nas ljude najveća tajna budući da ona održava ovu planetu u vječnom postojanju kao i njen atmosferski omotač koji joj služi kao plašt života. ‘Drvo života’ nije imalo sjeme kojim bi se moglo razmnožavati prirodnim putem poput ostalih stabala. Zbog toga je postojalo samo jedno takvo drvo u vrtu. Ono vjerojatno nije bilo podložno raspadljivosti kao i ostala drveta jer ga je anđeo Božji čuvao u izvornom stanju preko 1600 godina sve dok u potopu nije nestalo sa zemlje. To pokazuje da se je zaista radilo o natprirodnom izvoru života. Adam je trebao biti svjestan da je Bog pripremio za njega dva izvora života – jedan kojim je hranio svoje materijalno tijelo i drugi kojim je hranio svoje duhovno tijelo. To duhovno tijelo je satkano od istih elemenata kao i duhovno tijelo anđela jer je ono i zemaljskom i nebeskom tijelu omogućavalo neraspadljivost i vječni život.

Da bi mogao podržavati snagu i zdravlje u svom materijalnom tijelu, Bog je rekao čovjeku: "…evo dajem vam sve bilje koje nosi sjeme po svoj zemlji i sve drveće s plodovima u kojima je sjeme. Neka vam bide za hranu". No, time je čovjek bio izjednačen sa nižim stvorenjima kojima je Bog također dao "za hranu sve bilje" (1.Mo 1:29,30). Ta hrana je nastajala iz raspadljive materije pa je mogla podržavati materijalna tijela čovjeka i životinja samo jedno ograničeno vrijeme. No, Adam je dobio nešto što životinje nisu imale. Dobio je poput anđela i duhovno tijelo koje se trebalo hraniti plodovima sa ‘drveta života’. Na taj je način duhovno tijelo preuzelo vlast nad materijalnim tijelom te ga čuvalo od starenja i smrti. Kada je Adamu zbog grijeha onemogućen pristup besmrtnom životu, njegovo je materijalno tijelo ostalo nezaštićeno čime je od tada "grijeh kraljevao zajedno sa smrću" (Ri 5:21).  

Adam je to dobio na znanje. Mogao je znati da su sva zemaljska stvorenja podložna raspadljivosti jer je vidio što znači smrt u životinjskom svijetu. Vjerojatno se u početku pitao da li će i on tako završiti. Kad je saznao da je Bog za njega učinio pripremu koja će ga vječno održavati na životu onda je spremno odlazio ka ‘drvetu života’ sa kojega je mogao jesti njegove plodove. Tada je mogao biti uvjeren da ima Božje odobravanje i da smrt nema vlast nad njim. To je trebao biti dar koji je zahtijevao cijenjenje i poslušnost. No, Bog je to stavio na kušnju tako što je u vrtu posadio i ‘drvo smrti’ koje je moglo automatski poništiti djelovanje besmrtnog života. Adamu je stoga rekao da ne jede plod s ‘drveta spoznaje dobra i zla’ (drvo smrti). Time je Adam trebao pokazati poslušnost i dokaz svoga povjerenja u svog Stvoritelja koji mu je ponudio povjerljiv zadatak. Tako je Adam morao sam izabrati između života i smrti.

Rekli smo da se stanice ljudskog tijela ničim ne razlikuju od stanica nižih stvorenja jer su i jedne i druge podložne procesu razmnožavanja i odumiranja. Taj proces nije mogao vječno održavati razmnožavanje stanica pa je povećanim odumiranjem istih tijelo vremenom starjelo i slabilo. Samo je Bog mogao vratiti vrijeme a time i život u tjelesne stanice. Da bi stanice ljudskog tijela bile zaštićene od uništenja morale su se po nečemu razlikovati od stanica nižih bića. Na koji način? Ako su plodovi sa ‘drveta života’ u sebi imale nešto što je moglo čuvati stanice od uništenja, onda su tim putem stanice bile opskrbljene natprirodnim izvorom života koji je u njih bio pohranjen. Vratimo se zato ponovno na građu naših stanica.

Mitohondriji su samostalne ba(k)terije koje žive u stanicama svih živih bića i služe kao električne centrale. Znamo da mitohondriji dobivaju energiju iz kisika čime podržavaju život unutar stanica. Međutim zbog mitohondrija ujedno starimo jer kisik djeluje korozivno. Naime, kao nusprodukt kisika u mitohondrijima nastaju čestice ili slobodni radikali koji napadaju gene i uništavaju mitohondrije. Time se smanjuje moć stanice koja se zbog toga ne može više savršeno reproducirati u ‘vodi’ u kojoj se nalazi. Hranom možemo unositi antioksidante u naše tijelo, ali time možemo samo usporiti ali ne i zaustaviti starenje. No da bi se zaista zaustavilo starenje i smrt, ljudske stanice su kroz membranu trebale propuštati energiju koja bi dolazila natprirodnim putem. Da bi ta energija mogla kontrolirano ulaziti u ljudsko tijelo, stanice su vjerojatno u tom vodenom obruču sadržavale i nešto što je Bog naknadno ugradio oko stanice kako bi je zaštitio. Tako su sve stanice tijela a samim time i čovjek bili obučeni u nebeski stan. Ljudi su trebali biti bića višeg stupnja i time odvojena od životinja ne samo umom nego i tijelom. Trebali su imati jednu višu razinu postojanja koja su bliža nebeskim bićima. Činjenica je da je nakon Adamovog grijeha čovjek po svom materijalnom tijelu izjednačen sa životinjama kao nižim bićima (Pr 3:19). No, po svojim umnim i drugim sposobnostima, čovjek je samo "malo niži od anđela" (He 2:7). Kad se vrati u svoje prvobitno stanje savršenstva, čovjek će biti mnogo bliži anđelima kao stvorenjima koja imaju besmrtnost. Poput anđela i čovjek bi živio u svom nebeskom neraspadljivom stanu.

Nebeski ‘stan’ je trebao biti sastavni dio čovjekovog postojanja kao razumnog bića s kojim Bog može ostvariti svoje naume sa ogromnim svemirom kojeg je stvorio. Možda je taj nebeski ‘stan’ trebao imati funkciju s kojom se materijalno tijelo moglo po potrebi dematerijalizirati, a da ne izgubi svoju postojanost. Na isti način se nebesko tijelo može materijalizirati. To bi imalo smisla jedino ako je Bog u svom naumu želio da u određenom trenutku savršenim ljudima omogući da se poput anđela lakše kreću materijalnim svemirom kojega bi naselili i pretvarali u životna obitavališta koja bi bila slična Zemlji. Kao što je Zemlju stvorio ‘da bude nastanjena’, onda je vjerojatno i svemir stvoren s tom svrhom (Iz 45:18). Svemir je toliko prostran da je čovjeku nemoguće stvoriti letjelicu s kojom bi mogao dovoljno brzo i učinkovito putovati čak i do drugog sunčevog sustava unutar matične galaksije a kamoli do druge najbliže galaksije. Zar bi Bog, koji je izvor života, ostavio materijalni svemir bez života? Ako je namjeravao materijalni svemir ispuniti živim bićima, onda je lako pretpostaviti da je čovjek trebao imati tijelo koje bi moglo ispunjavati tu svrhu.

Čovjekovo materijalno tijelo će biti ponovno obučeno u ‘nebeski ‘stan’. Da bi se ljudske stanice mogle dematerijalizirati morale bi u svom vodenom obruču imati nešto natprirodno što bi memoriralo njihove informacije tako da se prilikom transformacije čuvaju u svom izvornom obliku. Kad materija nestane ostaje duhovno tijelo koje se bez problema može premjestiti na planetu nekog drugog sunčevog sistema u nekoj dalekoj galaksiji gdje se opet transformira u materijalno (ovo je samo pretpostavka koju se ne može olako odbaciti). Bog je stvorio zakone po kojima se glas i slika mogu šifrirati u nekom telekomunikacijskom uređaju i nebeskim putem neoštećeno prenijeti na drugo mjesto gdje sličan uređaj dešifrira tu poruku i pretvara je u izvorni glas i sliku. Vjerojatno postoje zakoni svemira koje čovjek još nije otkrio a koji mogu omogućiti da čovjek putuje kroz svemir na način da njegovo tijelo bude teleportirano na neko udaljeno mjesto u svemiru. Ljudska mašta je dovela do otkrića koja su potvrdila da se glas i slika mogu prenositi nematerijalnim putem. Zato nije ni čudno što nesavršeni ljudi koji čak ne poznaju Boga, u svojim naučno-fantastičnim filmovima prikazuju scene u kojima se ljudsko tijelo na sličan način prenosi svemirom.

Kad znanstvenici istražuju stanicu koja ima sve pretpostavke da se stalno obnavlja, oni ne mogu naći razlog zašto stanica gubi bitku s vremenom. Razumna pretpostavka je da je Bog skinuo duhovni plašt koji je mogao stanice preko vodenog omotača opskrbljivati s vanjskim izvorom energije. Od tada se čovjek više ne nalazi u svom nebeskom stanu. Stanice tijela tako jedan dio svoje energije dobivaju iz raspadljive materije, no drugi dio energije je nedostupan jer čovjekovo tijelo ne posjeduje ‘stan’ koji bi se hranio i napajao s nebeskog izvora. Bez tog nebeskog omotača materija nije zaštićena. Usporedimo to sa našom planetom Zemljom.

Zemlja je u početku svog postojanja bila mrtav planet jer nije imala odgovarajuću atmosferu. Nakon stvaranja tog nebeskog omotača Zemlja je postala savršeno mjesto za vječni život te je odgovarala svrsi kojom je stvorena. Bila je zaštićena od potresa, vjetrova i kiša koje su mogle imati katastrofalne posljedice po ljudski život. No kasnije je ostala bez jednog važnog omotača u atmosferi. Bog je taj omotač skinuo za vrijeme potopa. Bez njega je Zemlja postala manje zaštićena dok su ljudi na zemlji drastično više podložni negativnim utjecajima svemirskog zračenja. Vjerojatno je to dovelo do bržeg raspadanja tjelesnih stanica. Dok su prije mogli živjeti i do tisuću godina, nakon gubitka vodenog omotača ljudski je vijek brzo pao ispod sto godina. Kao što je Zemlja do potopa imala jedan veoma važan nebeski sloj atmosfere, tako je i ljudsko tijelo u početku imalo jedan nebeski omotač koji je nestao djelovanjem ploda kojeg je Adam jeo sa ‘drveta smrti’. Zato nije čudno što su stanice bombardirane česticama koje ih uništavaju jer nema zaštitnog omotača koji bi štitio jezgru u kojoj se nalaze geni. Bez te zaštite ljudsko tijelo stari i odumire. Taj proces odumiranja je u zadnjoj fazi života jako ubrzan što dovodi do smrti koja je posljedica odvajanja životnog duha od duše, a time i od tijela.

Kad znamo da je ‘drvo života’ bilo povezano s izvorom života, onda nije čudno što su se Adam i Eva nakon grijeha mogli ponovno obući u besmrtni život samo da su ponovno ubrali i kušali te plodove. Zašto to nisu učinili, nego su se sakrivali po vrtu? Kad su osjetili da su ‘goli’ znali su da se u njima desila jedna negativna promjena koja je imala veze sa stanjem tijela koji vodi u smrt. Vjerojatno su se željeli ponovno obući u život. To su mogli samo da su otišli do ‘drveta života’ i ubrali s njega plodove koji bi poništili djelovanje smrti. No, zašto to nisu učinili? Možda ti plodovi nisu bili stalno dostupni nego samo jednom u određenom periodu godine. Bog ih je nakon učinjenog grijeha opremio za život izvan vrta. Načinio im je odjeću od kože i odjenuo ih je u nju. Zatim ih je izgnao iz vrta i spriječio put ka ‘drvetu života’ kako ne bi ponovno ubrali s njega i ‘živjeli vječno’. Ti plodovi sa ‘drveta života’ su posredovali život kojeg su dobili od Boga. Onog trenutka kad su ubrali sa ‘drveta od znanja dobra i zla’, to se posredništvo prekinulo tako da su postali ‘goli’ s obzirom na gubitak duhovnog tijela. Bez tog neraspadljivog tijela bili su nepotpuni odnosno nesavršeni i  smrtni. (1.Mo 3:7,22-24).

Kao što smo vidjeli, Bog im nije dozvolio da se ponovno približe ‘drvetu života’. Do tog drveta nisu mogli doći ni njihovi potomci. Oni su samo mogli znati da će Bog u svojoj ljubavi dozvoliti ljudima da jednog dana imaju pristup ‘drvetu života’ i to nakon što obećani ljudski potomak pobjedi njihovog glavnog neprijatelja Sotonu po kojemu je došla smrt (1.Mo 3:15). No, i mi moramo pobijediti jer "Onome tko pobijedi – kaže Isus – dat ću da jede s drveta života, koje je u raju Božjem" (Ot 2:7).