Article Index

Drvo života

Drvo života je nakon skoro dvije tisuće godina postojanja nestalo u općem potopu zajedno s Edenskim vrtom. Što je to značilo za ljude koji su i dalje težili vječnom životu? (Pr 3:11). Kao što je bilo prirodno urođeno u čovjeka da teži ka vječnom životu tako je bilo prirodno da su ljudi kroz cijelu povijest tražili neki izvor života ili eliksir mladosti. Kao da su podsvjesno znali da vječni život ima veze sa ‘drvetom života’ koji je trebao biti prisutan na zemlji. Kako su se onda mogli ponovno obući u svoj nebeski stan?

Bog je ponovno načinio pripremu za dobivanje vječnog života preko nebeskog ‘drveta života’. Pavle je objasnio da se jedno Izaijino proročanstvo odnosi na Isusa koji je bio "korijen Jišajev" i u koga "će se uzdati narodi" (Ri 15:12; Iz 11:10; 53:2-12). Taj korijen je bio sakriven jedno vrijeme od ljudskih očiju, ali je u svoje određeno vrijeme iz njega izraslo ‘drvo života’ – Isus Krist. On je sebe usporedio s "kruhom koji silazi s neba, da čovjek jede od njega i da ne umre" (Iv 6:50).

"Ja sam živi kruh koji je sišao s neba" rekao je Isus, "ako tko jede od ovog kruha, živjet će vječno; a kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta" (Iv 6:51,52).

Zanimljivo je da je nakon toga Isus objasnio da to obuhvaća jedenje njegovog tijela sa njegovom krvlju.

"Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan" (Iv 6:53,54).

Ova priprema je označavala pokazivanje vjere u otkupnu vrijednost Isusove žrtve. Kršćani bi trebali dan proslave Isusove smrti s vjerom jesti ponuđeni beskvasni kruh i piti crveno vino čime svjedoče da imaju u sebi zalog duha koji vodi u vječni život. No, smrt je i dalje prisutna kao vladar nad ljudskim tijelom. To znači da uzimanje simbola još uvijek nema doslovno značenje nego samo simbolično. Proslava spomen svečanosti koja ima svoje korijene u židovskoj ‘Pashi’ će u Božjem kraljevstvu imati svoje potpuno ispunjenje jer je Isus rekao apostolima: "neću (ovu pashu) ponovno jesti dok se u kraljevstvu Božjem ne ispuni sve što ona predstavlja" (Lk 22:16). To znači da će se ova proslava koja je nadopunila Pashu ispuniti tako da će predstavljati ‘drvo života’. Tada će uzimanje simbola u Kristovoj prisutnosti biti kao uzimanje plodova sa ‘drveta života’. Svi koji budu imali pristup toj proslavi će se obući u besmrtni vječni život kakvog je u početku imao Adam.

"Onome tko pobijedi – kaže Isus – dat ću da jede s drveta života koje je u raju Božjem" (Ot 2:7).

Budući da će ta prednost biti omogućena samo onima koji budu vršili pravo obožavanje u svojoj moralnoj i duhovnoj čistoći, onda je za takve rečeno:

"Sretni su oni koji su oprali svoje duge haljine da bi smjeli ići k drveću života i da bi mogli na vrata ući u grad" (Ot 22:14).

Biblija spominje oblačenje u ‘bijele haljine’ koje će se dati pravednicima nakon njihove pobjede nad grijehom. Do tada se moramo obući u zamjenske duhovne haljine kojima možemo pokriti svoju golotinju (Ot 3:5,18; 7:9). Očito su simbolične bijele haljine bile skinute s Adama i Eve, tako da su ‘primijetili da su goli’ (1 Mo 3:7). Bez obzira što doslovnom odjećom sakrivamo naša gola tijela, mi i dalje osjećamo da je naš unutarnji čovjek ‘gol’. Taj osjećaj je prisutan iako imamo i duhovne haljine kojima pokrivamo grijeh. Taj će se osjećaj, da smo ‘goli’ ili nepotpuni, otkloniti onog trenutka kad se obučemo u taj isti ‘stan’ iz kojeg su naši praroditelji izbačeni. To je povezao sa oblačenjem neraspadljivog tijela koje je pripremljeno za nas ‘s neba’, kako bi život progutao naše smrtno i raspadljivo tijelo. Do takve preobrazbe može doći kako uskrsnućem u duhovno tijelo tako i samom preobrazbom bez potrebe da se okusi smrt (1.Ko 15:51-57). Naime, kao što su se Adam i Eva osjetili ‘goli’ i nepotpuni, tako će svi koji dobiju prednost jesti sa ‘drveta života’ osjetiti neobičnu promjenu u sebi. Ta će se promjena desiti u tren oka. Tako će Bog ‘ponovno sastaviti u Kristu - ono što je na nebesima i ono što je na zemlji’. To izmeđuostalog uključuje i sastavljanje našeg raspadljivog tijela koje je na zemlji s neraspadljivim tijelom koje je ‘s neba’. Tada se više nećemo naći nepotpuni, odnosno nećemo se naći ‘goli’ (Ef 1:10; 2.Ko 5:2-4, bi2-C).

Hoćemo li nakon toga imati i dalje ista raspadljiva fizička tijela? Naravno. No, treba zapaziti da će se ‘ovo’ ‘raspadljivo’ fizičko tijelo ‘obući’ u ‘neraspadljivo’ duhovno tijelo (1.Ko 15:44,54). Prilikom tog oblačenja mi ćemo i dalje imati raspadljivo tijelo kakva imaju i druga zemaljska bića na zemlji. Raspadljivo tijelo neće nestati nego će se samo ‘obući’ u neraspadljivo koje će ga štititi od prirodnog procesa raspadanja kojemu je izložena sva materija i energija na zemlji. Budući da niža bića neće imati duhovno tijelo ona će i dalje biti izložena smrti. To je isto kao kad naša tijela obučemo u odgovarajuću zimsku odjeću. Tom prilikom naše tijelo nije nestalo ili promijenilo stanje. Ono je i dalje ostalo isto samo što je pokriveno odjećom koja služi tome da čuva tijelo od hlađenja, smrzavanja i smrti. Tako ćemo se i mi ‘obući’ u odjeću koja je skinuta sa Adamovog tijela. Kad nam se po tom pitanju otvore oči, spoznat ćemo da je ovo naše smrtno tijelo obučeno u naš nebeski stan. Tada ćemo moći reći: "Smrt je uništena zauvijek" (1.Ko 15:52-56). Naime, smrt može biti pobijeđena samo na jedan način, a to je našim ‘oblačenjem’ u besmrtno neraspadljivo tijelo, a ne oblačenjem u nebesko tijelo. Žalac grijeha će biti izvađen iz fizičkog tijela a ne iz nebeskog, tako da se u poruci evanđelja govori samo o ‘uskrsnuću fizičkog tijela’.

Isus je svojim odlaskom na nebo pred Bogom otkupio cijelo čovječanstvo. Time je pripremio svima koji vjeruju mogućnost da postignu vječni život ‘oblačenjem u neraspadljivo duhovno tijelo’ koje će podržavati život fizičkog tijela. Budući da je ta mogućnost pripremljena na nebu, onda se može reći da je naša kuća "na nebesima" kod Boga. Samo nas on može obući u neraspadljivi šator. Naš nebeski stan ‘neće biti načinjen rukama’ tj. djelovanjem čovjeka već djelovanjem Božjeg duha kojim smo se krstili ‘obrezanjem koje nije načinjeno rukama’, čime smo ujedno simbolično ‘svukli grešno tijelo’ ali ne i fizičko tijelo (Kol 2:11,12; Ef 4:22). Tako ćemo moći naše fizičko tijelo obući u vječni stan koji je ‘s neba’, odakle ga očekujemo. Mi ne moramo stanovati na nebu iako imamo, kako kaže Pavle, "građevinu od Boga (…) vječnu na nebesima (…) žarko želeći da obučemo onaj [stan] koji je za nas s neba" (2.Ko 5:1,2, bi2-C). Iako je ta kuća ‘na nebesima’, niti jedan čovjek neće morati ići na nebo da bi se obukao u taj novi ‘stan’, nego će ga dobiti putem svetog duha. Izraz ’s neba’, znači da će taj stan ’sići s neba’, kako bi se ljudi mogli obući u njegove odaje. Ni sam Isus nije otišao na nebo da bi se obukao u taj nebeski ‘stan’. Dobio ga je prilikom uskrsnuća ovdje na zemlji. Na isti način ćemo se i mi obući u taj nebeski ‘stan’. Naše ‘ime’ je od tada povezano s vječnom ‘građevinom’ na nebesima. Tako svaka kuća ili ‘stan’ na nebu ima svoje ime koje označava nekoga čije je ime upisano u knjigu života (Ef 3:15; 2.Mo 32:30-33). Zato s pravom očekujemo da se ‘obučemo u taj nebeski stan’ kojeg je Bog pripremio za ljude koji će jedino tako moći živjeti vječno na zemlji.

Pavle je objasnio da je Isus svojom žrtvenom smrću osudio grijeh u tijelu kako bi naše ‘smrtno tijelo’ bilo oslobođeno raspadljivosti. Na takav je način prvim kršćanima dao nadu da će se njihova tijela obući u nebeski ‘stan’. Nije im nikad rekao da će prilikom smrti zauvijek napustiti svoja fizička tijela kako bi živjeli na nebu. On im je rekao: "A ako je Krist u zajedništvu s vama, tijelo vam je doduše mrtvo zbog grijeha, ali duh vam donosi život zbog pravednosti" (Ri 8:10). Osobe koje su u zajedništvu sa Kristom su i dalje smrtne. Njihovo je tijelo ‘mrtvo’ ili smrtno zbog grijeha. Stoga su još uvijek podložni umiranju. Ono zbog čega se trebaju radovati je nada u bolje uskrsnuće zbog toga što u sebi imaju Božji duh. Taj duh donosi ‘život zbog pravednosti’. Zbog toga će uskrsnuti o ‘uskrsnuću pravednih’ ali ne tako da će se obući u nebesko tijelo kakvog imaju anđeli. Naime, on im je u nastavku rekao:

"A ako duh onoga koji je Isusa podignuo iz mrtvih prebiva u vama, onaj koji je Krista Isusa podignuo iz mrtvih oživit će i vaša smrtna tijela svojim duhom koji prebiva u vama" (Ri 8:11; vidi 2.Ko 4:14).

"Jer ovo raspadljivo (tijelo) mora se obući u neraspadljivost i ovo smrtno (tijelo) mora se obući u besmrtnost" (1.Ko 15:33)

Što zapažamo u ovim riječima - u kakvom će tijelu kršćani oživjeti, kako oni iz prvog stoljeća tako i oni koji danas umiru? Da li u nebeskom ili zemaljskom tijelu? Pavle jasno kaže da će Bog oživjeti njihova ‘smrtna tijela’. To podrazumijeva da će oni oživjeti u materijalnom tijelu u kojem su živjeli prije smrti, a ne u nematerijalnom tijelu kakvog imaju anđeli. To ujedno znači da nitko od kršćana koji su kršteni svetim duhom neće uskrsnuti u nebeskom tijelu kao što se uporno tvrdi u izdanjima Zajednice (2.Ko 4:11; usporedi Stražarska kula, 1.2.2002. str 20. st 5,6).

Ono što će ‘oživjeti’ je ‘smrtno (fizičko) tijelo’ kojeg će Božji duh ‘obući’ u neraspadljivost vječnog života (1.Ko 15:51-53; Ri 2:6,7). Time će smrt biti pobijeđena. Neraspadljivo duhovno tijelo će imati vlast nad raspadljivim materijalnim tijelom. Zato je Pavle završio svoje razmatranje citirajući proroka Izaiju i Hošeu:

"Smrt je progutana zauvijek". "Smrti gdje je tvoja pobjeda? Smrti gdje je tvoj žalac?" (1.Ko 15:54-56; Iz 25:8; Ho 13:14; vidi 2.Ti 1:10).

Ove su riječi Izaija i Hošea proricali za Božji narod koji će vječno živjeti na zemlji tako da ni Pavle a ni prvi kršćani nisu ta proročanstva mogli koristiti izvan svog konteksta kako bi razvili nadu u nebesko uskrsnuće niti u nebeski život. Njihova je nada počivala na spoznaji da će Bog uskrsnuti njihova zemaljska ‘smrtna tijela’, a to samo po sebi znači da će i dalje živjeti na zemlji a ne na nebu.

Netko tko zastupa ideju Watchtowera bi sad ipak mogao reći da je Pavle prvim kršćanima ipak ukazivao da će zauvijek napustiti svoja materijalna tijela kako bi uskrsnuli i živjeli na nebu kod Isusa Krista citirajući njegove riječi:

"Dok stanujemo u tijelu nismo kod Gospodina, (…) i više bismo voljeli da nismo u tijelu i da živimo kod Gospodina" (2.Ko 5:6,8).

Ove riječi izvan konteksta mogu imati takvo doslovno značenje. No, trebamo zapaziti da Pavle koristi izraz ‘tijelo’ da bi ukazivao na grešno i ‘smrtno tijelo’ (2.Ko 4:10,11). Zato je rekao: "da će onaj koji je uskrsnuo Isusa uskrsnuti i nas [koji umremo] (…) i zajedno s vama [koji živite] postaviti nas pred sebe" (2.Ko 4:12,14; Ri 8:11). Da li je ovdje riječ o beztjelesnom uskrsnuću po kojem će se uskrsnuli naći na nebu ‘pred Bogom’ zajedno sa živima koji bi trebali automatski napustiti svoje zemaljsko tijelo kako bi uzašli na nebo? Ne. Pavle u nastavku razmatra ovu temu i ponovno ukazuje na sličnu misao kad je rekao da će svi oni "stati pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaču za ono što je u tijelu zaslužio, po onome što je  učinio, bilo dobro ili zlo" (2.Ko 5:10). Vidimo da je ovdje riječ o svim kršćanima koji će stati ‘pred Gospodina’, čak i onima koji su ‘u tijelu’ činili zlo. Očito je Pavle nije govorio o nebeskom uskrsnuću niti o uznesenju živih na nebo, jer bi se tada i zli ‘zajedno’ s pravednim našli na nebu pred Kristom.

Budući da će zli biti odvojeni od Gospodinova lica onda je Pavle nastojao u kršćane usaditi želju da jednog dana ‘budu kod Gospodina’ i da paze kako žive sada dok ‘stanuju u ovom poniženom i smrtnom tijelu’. Trebali su nastojati slijediti primjer onih koji su se trudili "biti mu po volji gdje god živjeli – ili kod njega (u njegovu dolazećem kraljevstvu) ili bez njega (dok čekaju kraljevstvo)" (2.Ko 5:9; Mt 6:20). Izraz ‘kod njega’ ukazujena vrijeme kada kršćani neće više živjeti u ‘smrtnim tijelima’ i zato je naša želja u skladu sa riječima:

"Dok stanujemo u [grešnom] tijelu nismo kod Gospodina,(…) i više bismo voljeli da nismo u [grešnom] tijelu i da živimo kod Gospodina" (2.Ko 5:6,8; vidi Flp 1:22,23).

Ovu misao treba samo nadopuniti onim što je Pavle već pisao o našem tijelu koje je smrtno i raspadljivo, a koje zbog toga ne može naslijediti Božje neraspadljivo kraljevstvo. Bog nam je zato stavio zalog duha kojim su svi njegovi vjerni sluge "zapečaćeni za dan oslobođenja otkupninom" kako bi u svoje vrijeme naše ‘poniženo tijelo’ obukao u ‘duhovno tijelo’ koje će biti naš neraspadljivi ‘stan’ s kojim ćemo moći naslijediti kraljevstvo (Ef 4:30, bi2-C;  Flp 3:21; 1.Ko 15:42-44, 50). Budući da je Isus svojim novim životom u neraspadljivosti odvojen od grešnika, onda nitko od nas ne može biti kod njega u njegovom kraljevstvu dok stanuje u svom grešnom izdanju (Heb 7:26). Stoga je razumljivo da bismo voljeli da nismo u tom smrtnom tijelu kako bi živjeli kod Gospodina u raju. To što bi više voljeli biti s Gospodinom ne znači da ćemo to odmah i dobiti, ali možemo biti sigurni da će se naša nada ostvariti, bilo da umremo bilo da živi dočekamo Gospodinov dan.