Article Index

Duhovno tijelo

Biblija kaže:

"Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti (…) Sije se [raspadljivo] tjelesno tijelo, uskrsava [neraspadljivo] duhovno tijelo. Ako postoji tjelesno tijelo postoji i duhovno" (1.Ko 15:42-44).

Mi znamo kakvo je fizičko tijelo. Ono je raspadljivo i smrtno. I za zemaljska i za nebeska tijela se može reći da imaju fizikalna obilježja unutar kojih postoji život koji ih čini jedinstvenim stvorenjima. Razlika je u tome što fizikalna obilježja nebeskih tijela ne podliježu zemaljskim fizikalnim zakonima, nego nebeskim i obrnuto. Zato biće s nebeskim tijelom nema kosti i meso, nego je sazdan na drugačijim fizikalnim zakonitostima od ljudskog tijela (Lk 24:39). Zato ćemo još podrobnije razmotriti što je to ‘duhovno tijelo’. Razumjeli smo da je ono prije svega neraspadljivo. No, da li se samim tim misli na nebeska tijela kakva imaju anđeli? Ne. Pogledajmo još jednom kontekst. U 40.st. stoji:

"Ima nebeskih tijela i zemaljskih tijela" (1.Ko 15:40).

Nebeska i zemaljska tijela mogu biti podložna raspadljivosti i smrti. Bez obzira što su Sotona i njegovi anđeli bića sa nebeskim tijelom, njihovo tijelo može biti podložno raspadljivosti ukoliko im je onemogućen pristup izvoru vječnog života, a samim tim i život neraspadljivog ‘duhovnog tijela’. Sa njih je Bog mogao skinuti plašt besmrtnosti kao i sa Adama i nedati im više mogućnosti da pristupe izvoru života. Prvi potomci nesavršenih ljudi su mogli bez tog besmrtnog plašta živjeti i preko 900 godina dok nisu umrli. Sotona i njegovi demoni vjerojatno mogu živjeti i nekoliko tisuća godina, dovoljno dugo da vide Kristovu potpunu pobjedu i Božju presudu nad njima (Ez 28:15-18; Ot 20:10).

Vječni život se može imati i podržavati sa neiscrpnog izvora života samo onda kada neko razumno biće ima ‘duhovno tijelo’. Ono je besmrtno i neraspadljivo dok je zemaljsko i nebesko tijelo bez njega smrtno i raspadljivo. ‘Duhovno tijelo’ je dar kojeg je Bog dao svojim nebeskim i zemaljskim razumnim stvorenjima. Čovjek je nažalost izgubio taj dar tako da ga nitko od ljudi još nije okusio osim Isusa. Kad je Adam sagriješio on je sa gubitkom duhovnog tijela izgubio svoju povezanost s izvorom života. Bog je tako skinuo sa njega plašt besmrtnosti koji je podržavao vječni život u njemu. Život koji je ostao u njegovim tjelesnim stanicama bio je prolazan i u stanju stalnog gubitka sve dok nije umro, jer je ovisio o životnoj energiji koja proizlazi iz raspadljive materije. Imao je duh života ili unutarnju ‘bateriju’ koja se polako trošila, ali se više nije mogla puniti s nebeskom životnom energijom. Svojim je potomcima u naslijeđe predao samo mogućnost da svoje fizičko tijelo podržavaju na životu kroz jedno ograničeno vrijeme. Svojim rođenjem mi preuzimamo takvo nesavršeno stanje koje vodi u raspadljivost i smrt. Mi smo na takav način izgubili prednost da pristupamo ‘drvetu života’ i da nosimo ‘slavno tijelo’ s kojim smo mogli biti sudionici u božanskoj prirodi. Izgubili smo svoje dostojanstvo. Dovedeni smo u poniženo stanje čime smo po tijelu izjednačeni s životinjama kao nižim zemaljskim bićima (Flp 3:20; 2.Pe 1:4; Pr 3:19).

Fizičko tijelo u sebi trpi posljedicu Adamovog grijeha te smo stoga podložni smrti. Budući da je grijeh isto što i promašen cilj, onda je ljudsko tijelo promašilo svrhu svog postojanja jer je izgubilo ‘duhovno tijelo’ koje ga je održavalo u kontaktu s nebeskim izvorom života. Zato u fizičkom tijelu nosimo žalac smrti. No u našem ‘unutarnjem čovjeku’ možemo imati mjesta za Božji sveti duh koji ‘prebiva u nama’ (Ri 7:22; 8:9).

"Zašto? Da bi, kao što je grijeh kraljevao zajedno sa smrću, isto tako i nezaslužena dobrota kraljevala [u našem tijelu] putem pravednosti kako bi ljudi mogli dobiti vječni život preko Isusa Krista" (Ri 5:21).

U sebi imamo dva kralja. Jedan je grijeh sa smrću kao posljedicom, a drugi je sveti duh u smislu zaloga s kojim imamo mogućnost dobiti vječni život na dar (Ri 6:16,22,23). Koji će kralj pobijediti, ovisi o nama. Ako pobijedimo grijeh, onda ćemo se obući u ‘duhovno tijelo’ s izgledom na vječni život preko kojega ćemo ‘kraljevati’ nad smrću (Ri 5:17). Sotona želi da nam oduzme taj zalog duha. Stoga smo u stalnoj borbi da našeg unutarnjeg čovjeka držimo u duhovnom životu i u stalnoj borbi protiv grijeha na koje nas navodi naše palo tijelo (Ri 7:21-24; Lk 9:25). No, ako i sagriješimo, ipak nas Bog može oprostiti od vlastitog grijeha te u nama podržavati zalog vječnog života. I zato "dok se naš izvanjski čovjek i raspada, onaj unutarnji obnavlja se iz dana u dan" (2.Ko 4:16). Da bi Božji duh prebivao u nama, ovisi o tome kako se brinemo o našem ‘duhovnom čovjeku’. Tjelesan čovjek negira svoje duhovne potrebe i ne traži Boga niti prima Božjeg duha u kojem se krije zalog života (1.Ko 2:14-16).

Izraz ‘duhovni čovjek’ ne ukazuje na čovjeka koji gaji nadu u nebeski život. Isus je za duhovnog čovjeka govorio da treba imati svoje duhovne potrebe i duhovne aktivnosti. Kao takav podliježe Božjim univerzalnim mjerilima i načelima te duhovnim zakonitostima. Duhovnom čovjeku treba nebeska hrana i piće koji ga mogu održavat u nadi da će postići vječni život. On teži za ‘duhovnim tijelom’ kako bi dobio svoje vječno nasljedstvo na zemlji (Mt 24:45; Iv 4:13,14,34; 6:27,35,48-51; He 5:14). To je zato što je Bog ‘vječnost stavio u srce’ čovjeku koju se može zadovoljiti samo ako čovjek dobije ‘duhovno tijelo’ koje je vječno (Pr 3:11). Zato je Pavle rekao:

"Ako postoji [fizičko] tijelo, postoji i duhovno" (1.Ko 15:44).

Fizičko tijelo pripada našem vanjskom čovjeku, a duhovno tijelo našem unutarnjem duhovnom čovjeku. Naš unutarnji čovjek treba živjeti u duhovnom tijelu koje nije satkano od krvi i mesa. Ono nam je namijenjeno kao razumnim bićima koja su trebala odražavati božansku prirodu. No, Adamovom krivicom smo rođeni ‘goli’ - u poniženom tijelu. Zbog toga je čovjek mrtav u Božjim očima iako je fizički živ. Fizičko tijelo je za sada jedina ‘zemaljska kuća’ ili ‘šator’ u kojoj se nalazi naš unutarnji čovjek (2.Ko 5:1; 2.Pe 1:13). Ta je kuća raspadljiva jer nema snagu vječnog života. Dok smo u stanju raspadljivosti mi smo podložni fizičkom smrtnom tijelu. Međutim, mi prirodno težimo za onom snagom kojom bi život pobijedio smrtno stanje tijela jer nam je Bog u srce usadio želju za vječnim životom. Zato bi naše tijelo trebalo imati nebeski ‘plašt’ koji poput ‘atmosfere’ okružuje Zemlju i podržava na njoj život u nedogled (Pr 1:4; Ps 104:5). Bez tog nebeskog plašta Zemlja bi bila mrtav planet. Tako i naše tijelo i tjelesne stanice moraju biti zaštićene kako bi se kružni tok života u stanicama stalno obnavljao. To je ono što nedostaje ljudima koji tako izgledaju kao neznatne planete koje se rađaju i umiru. Naraštaji su kao zvjezdana prašina koja nestaje u crnim rupama svemira.

Da bi se to izmijenilo Bog će odmah na početku svoje vladavine pravednim ljudima ponovno omogućiti da se fizičko tijelo, koje je samo po sebi raspadljivo, obuče u neraspadljivo ‘duhovno tijelo’. Pod tom savršenom ‘atmosferom’ njihov "[unutarnji čovjek] više neće gladovati i žeđati, neće ih moriti sunce niti ikakva žega" (Ot 7:16). Budući da će se ‘uskrsnućem u život’ fizičko tijelo obući u ‘duhovno tijelo’ onda se treba staviti naglasak na uskrsnuće duhovnog tijela. Takvo uskrsnuće je bolje od uskrsnuća onih koje je Isus uskrsno za vrijeme svoje zemaljske službe jer se tada uskrsnule osobe nisu oblačili u ‘duhovno neraspadljivo tijelo’. Uskrsnuće u ‘duhovno tijelo’ je važnije od uskrsnuća samog fizičkog tijela (Ri 8:11). Ako čovjek uskrsava s ‘duhovnim tijelom’ onda se može reći da samim tim ‘uskrsava duhovno tijelo’. Naime,

"... sije se [raspadljivo i poniženo fizičko] tijelo, uskrsava [neraspadljivo i slavno] duhovno tijelo" (1.Ko 15:44; Fil.3:21).

Duhovno tijelo je bilo usmrćeno žalcem smrti tako da smo rođeni s tim žalcem koji nas stalno podsjeća na tu smrt. No ono će uskrsnuti na temelju zaloga kojeg smo dobili od Boga. Naime, si oni koji dobiju ‘duhovno tijelo’ imati će u sebi snagu vječnog života koja će držati u podložnosti fizičko tijelo. Ukoliko netko uskrsne samo s fizičkim tijelom, a ne i s duhovnim on ostaje u istom smrtnom stanju u kakvom je bio i prije smrti.

Iako fizičko tijelo ima tendenciju da se raspada i obnavlja, bitan je proces obnavljanja. Sada naše fizičko tijelo ima u sebi onu životnu energiju koja nakon određenog vremena (kojeg je Bog utvrdio) gubi snagu kojom nas može držati u životu. Proces raspadanja tijela dobiva pobjedu nad životnim procesom obnove. To će se promijeniti jer će čovjek ustati na život u pravom smislu riječi tek kad ga Bog ‘obuće’ u život koji će se stalno ‘obnavljati’ s izvora vječnog života. Time će se ‘obnoviti’ ljudsko fizičko tijelo u tom ‘vremenu obnove svega o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka’ (Dj 3:21). No, trebamo imati na umu da  ti ‘proroci’ nikada nisu govorili o obnovi, a da nisu mislili prije svega na obnovu fizičkog tijela.

Prema tome, ‘duhovno tijelo’ nije isto što i nebesko tijelo. Kad je Pavle govorio o ‘duhovnom tijelu’ to nije povezao s nebeskim tijelom, nego sa božanskom prirodom neraspadljivog tijela kojeg je izgubio prvi čovjek. Ono je nešto više od samog postojanja ljudskog (zemaljskog) ili anđeoskog (nebeskog) tijela. Naime, i zemaljsko i nebesko tijelo moraju biti obučeni u ‘duhovno tijelo’ kako bi ljudi ili anđeli mogli vječno živjeti. Na primjer, Isus se rodio sa svim obilježjima smrtnog čovjeka što je značilo da nije bio odmah obučen u ‘duhovno neraspadljivo i besmrtno tijelo’. Zbog toga je bio smrtan poput drugih ljudi. Bio je izjednačen sa smrtnim ljudima tako da je ‘smrt imala vlast’ i nad njim i nad njegovim fizičkim tijelom (vidi Ri 6:9). Isus je imao pravo položiti svoj život, a time i svoje tijelo. No imao je vlast opet ga primiti zajedno s tijelom da bi prvi od svih ljudi pobijedio smrt koja je vladala u tijelu (Iv 10:17,18). Ono što je kod uskrsnuća oživjelo je bilo njegovo fizičko ‘tijelo’ obučeno u neraspadljivo ‘duhovno tijelo’ tako da se moglo reći da je bio ‘oživljen u duhu’ (Dj 2:26,27,31; Lk 24:16; 1.Ko 15:42-45; 1Pe 3:18). Jedino tako su njegovi učenici mogli znati da iza tog fizičkog tijela ne stoji neki anđeo nego Isus. To što ga nakon uskrsnuća neki nisu odmah prepoznali je bilo vjerojatno zbog doživljene traume njegove smrti, zbog toga što nisu očekivali njegovo uskrsnuće i zato što su u prvom momentu bili uplašeni a prije svega zato što sveti duh nije dao njihovim očima da ga odmah prepoznaju (Mk 16:5; Lk 24:5,16,38; Iv 20:14).

Nama je sada ostalo otvoreno jedno pitanje. Ako čovjek umire a njegovo se tijelo raspada kako se onda može sačuvati ljudska osobnost koja čini unutarnjeg duhovnog čovjeka? Samim tim što postoji unutarnji i vanjski čovjek, duhovni i fizički, onda se prilikom smrti unutarnji čovjek odvaja od fizičkog. U našem tijelu mora postojati neki centar u kojem se čuva nečija osobnost. Sjećanje je samo dio ljudske cjelokupne osobnosti koji mora biti sačuvan. Čak i kad se čovjek ne sjeća svih detalja svoje prošlosti njegova je osobnost produkt mnoštva informacija, osjećaja i doživljaja koje su utjecali na razvoj njegove osobnosti. Kad se sjećanje vraća u mozak ono mora biti kompatibilno s ostalim djelom nečije osobnosti. Zato nije upitno sjećanje nego osobnost. Ta osobnost je ‘biće’ koje mi prepoznajemo pod njegovim imenom. Uzmimo u obzir da ‘biće’ nije isto što i tijelo, nego nešto što je sastavni dio tijela iz kojeg se ono može odvojiti. Čak ga ni smrt tijela ne može uništiti. Očito je riječ o nečemu što je mnogo kompleksnije od samog sjećanja. Da li je ovdje riječ o fenomenu ljudske duše? Pogledajmo.