Article Index

Duša – što je to?

Duša je oduvijek bila tema mnogih teoloških rasprava. U površnom poznavanju te tematike, duši se daje različita značenja iako se pomoću Biblije može precizno odrediti njena glavna svrha postojanja. Dok mnogi tvrde da ona svjesno nastavlja živjeti nakon smrti tijela, drugi su sa svojim tumačenjem otišli u drugu krajnost u kojoj poriču njenu pravu prirodu kako bi pobili nauku o besmrtnosti duše. No, besmrtnost duše je pojam koji ima svoje mjesto u biblijskom jeziku. Biblija tvrdi da duša čovjeka može biti besmrtna ali samo pod uvjetom da čovjek u svom materijalnom tijelu nikad ne umre (usporedi Mt 10:28; 1.Ko 15:54). No, sada je čovječja duša još uvijek smrtna, ali neuništiva.

Neki izučavatelji Biblije tvrde da u Starom Zavjetu ne postoji dihotomija (podvojenost) tijela i duše. (Vidi knjigu ‘Raspravljanje’ str. 88,391). Takva tvrdnja je površna i nije točna. Točno je da je Izraelac stvari vidio u njihovoj cjelokupnosti i da je riječ ‘duša’ koristio kako bi označio osobu ili neko drugo živo biće. No tu je riječ često koristio kako bi opisao nešto što je različito od tijela. Tako se u 3.Mojsijevoj 17:14, spominje izraz ‘duša svakog tijela’. To je kao da kažemo: ‘mozak svakog tijela’. Svako tijelo u sebi ima mozak koji upravlja njim. Mozak je kao organ samo jedan dio tijela, dok je tijelo pojam koji uključuje sve pa i sam mozak. Prema tome ‘duša’ je sastavni dio tijela, dok ‘tijelo’ uključuje sve pa i samu dušu. Biblija stoga ne griješi kada kaže da "stvorenja (…) imaju dušu" (Ot 8:9, bi2-C). Svako stvorenje u sebi ima i posjeduje dušu koja ga čini točno određenim bićem.

U Bibliji piše da "duša (…) želi jesti mesa" (5.Mo 12:20). Da li se time misli da duša jede? Ne. Kontekst pokazuje da je ‘duša sadržana u krvi’ i kao takva predstavlja unutarnjeg čovjeka koji preko krvi osjeća svoje tijelo i djeluje na njega (vidi 5.Mo 12:23). Njen ‘životni vijek’ ovisi o brizi koju čovjek pridaje svojem tijelu (Mt 6:25,27). Iako ona doslovno ne jede, ipak ovisi o procesu ishrane kojim se tijelo održava na životu preko krvi. Tako ona živi zahvaljujući životu tijela. Zato ovdje nije riječ o fizičkoj gladi nego o ‘želji’ za uživanjem u određenoj hrani, jer u nastavku piše da čovjek može jesti mesa ‘koliko mu duša želi’ (5.Mo 12:20).

Želja je osobina čovječjeg bića a ne njegovog tijela. ‘Želja tijela’ i ‘želja očiju’ je u biti želja našeg unutarnjeg čovjeka koji želi uživati u različitim tjelesnim osjetilima (1.Iv 2:16; Pr 2:10). To se može razabrati u onome što o tome piše mudri kada kaže: "Sav je trud čovjekov samo da bi napunio želudac svoj, ali duša se njegova ne može nasititi" (Pr 6:7). Bez obzira na pun želudac, duša može ostati gladna, ukoliko čovjek nije sretan i zadovoljan. Uzmimo u obzir da prilikom nesvjesnog stanja čovjek ne osjeća svoje tijelo. On je tom prilikom odvojen od fizičkih osjetila. Međutim kada je svjestan onda može osjećati svoje tijelo, a time fizičku i duševnu bol. Psalmista je u vezi toga rekao nešto zanimljivo: "Okovima stegoše noge njegove, željezo tištaše dušu njegovu" (Ps 105:18, bi2-C). Ljudsko tijelo može signalizirati fizičku bol, no duša osjeća mnogo više od boli. Ona emotivno proživljava to stanje. Zato je Job rekao da čovječje ‘tijelo boluje, a duša tuguje’ (Job 14:22).

Duša se očito razlikuje od fizičkog tijela. To su dva različita pojma. Osim toga, ako su biblijski pisci imali gledište koje je bilo suprotno tadašnjem shvaćanju duše, zašto bi se koristili istim načinom izražavanja kojim su se koristili i oni narodi koji su tim načinom ukazivali na podvojenost tijela i duše? U Bibliji ne možemo naći niti jednu izjavu koja bi nijekala činjenicu da su zemaljska stvorenja cjeline sastavljene od tijela i duše. Nasuprot tome imamo mnogo citata u kojima se duša i tijelo spominju kao dvije komponente koje označavaju neko živo biće. Ali za razliku od drugih shvaćanja, Biblija ne podupire ideju da duša nastavlja svjesno živjeti nakon smrti tijela.