Article Index

Čovjek je duša

Biblija nam kaže da je ‘čovjek’ kompleksno biće koje se sastoji od tijela (izvanjskog čovjeka) i duše (unutarnjeg čovjeka). Kad čovjek prepozna sebe na nekoj fotografskoj slici on će tada reći: ‘ovo sam ja’, a ne ‘ovo je moja duša’. On je vidio ona osnovna obilježja svoga fizičkog tijela po kojem se može prepoznati. Po tim obilježjima ga mogu i drugi prepoznati. Međutim, postoji unutarnja slika svakog čovjeka koja se ne vidi, ali se može promatrati i prepoznati po njegovim djelima, riječima i stavovima. Npr. Mesiju se moglo prepoznati po slici njegove duše koja je opisana u proročanskim slikama, tako da su ga njegovi sunarodnjaci mogli prepoznati po tim unutarnjim obilježjima a ne po vanjskim. Nakon što je uskrsnuo u svom tijelu sa istim vanjskim obilježjima, neki ga nisu mogli odmah prepoznati. Zašto?

Neki tvrde da Isusa nisu mogli prepoznati zato što se pojavljivao u različitim tijelima, odnosno različitim licima. No u evanđeljima ne možemo naći dokaz za takvu tvrdnju. Ali zato imamo jednu izjavu koja objašnjava puno toga. U jednoj situaciji je uskrsnuli Isus prišao dvojici učenika koji su išli za Emaus: “Dok su tako razgovarali i raspravljali, pristupio im je sam Isus i pošao s njima. Ali njihovim očima nije bilo dano da ga prepoznaju” (Lk 24:15,16). Vidimo da nije bio problem u Isusovom licu, nego u njihovim očima. Očito im Bog na neki način nije dao da ga prepoznaju, što znači da se Isusa ipak moglo prepoznati po tijelu jer nije promijenio svoj vanjski izgled. To znači da su oni vidjeli Isusovo lice ali ga tada njihove oči nisu bile u mogućnosti raspoznati. Isus se očito nije trebao prerušavati i maskirati. Mogao je silom svetog duha djelovati na umove ljudi i hodati među njima kao neki stranac tako da ga ni njegovi prijatelji i neprijatelji nisu mogli prepoznati. Teško je zamisliti da je pojavljivanjem u različitim licima dokazivao da je on uskrsnuli Isus. Kad je uskrsnuo, njegovo tijelo je bilo oživljeno jer je njegova duša bila probuđena iz smrtnog sna.

Riječ ‘duša’, kad se odnosi na ‘čovjeka’, opisuje njegovo unutarnje biće karakteristično po prepoznatljivom ‘tijelu’ koje se razlikuje od tijela životinja kao nižih bića i tijela anđela kao viših bića.   

U sljedećim izjavama ćemo prepoznati razliku između duše, tijela i čovjeka:

  • ‘Ja sam čovjek’  -   izjava kojom ukazujemo na svoje psihofizičko obilježje 
  • ‘Moja duša’        -   izjava kojom ukazujemo na svog unutarnjeg čovjeka
  • ‘Moje tijelo’        -   izjava kojom ukazujemo na svog vanjskog čovjeka

Sa riječju ‘duša čovječja’ se može opisati unutarnjeg ‘čovjeka’ sa svim njegovim osobinama, dok se riječju ‘tijelo’ može opisati samo nečije fizičko obilježje (Ri 2:9). Psihičko stanje unutarnjeg čovjeka uvijek može djelovati na tijelo, dok tjelesno stanje vanjskog čovjeka može ali ne mora djelovati na psihu (gr. psyche) odnosno dušu (Izr 14:30; 2.Ko 4:16). Sama nas riječ ‘psiha’ upućuje na unutarnju, duševnu stranu čovjeka, a ne na tjelesnu. Iako Isusa nikada nismo vidjeli u tijelu mi ga možemo prepoznati samo pomoću opisa njegove osobnosti ili duše (psyche). Kada nam netko detaljno da njegov opis onda možemo znati o kome se radi. Apostol Petar unutarnjeg čovjeka opisuje kao ‘tajnog čovjeka srca’ (1.Pe 3:4). On time želi reći da je simbolično ‘srce’ tajno sjedište svake osobe. Budući da je ono ispunjeno sa svim obilježjima nečije osobnosti onda je razumljivo što ga Isus naziva ‘riznicom’ (Mt 12:35). To ‘srce’ je duša  svakog pojedinog čovjeka u kojem se čuva njegova cjelokupna osobnost.

Razumjeli smo da se duša može odvojiti od tijela prilikom smrti čime i ona umire. Zato nije ništa neobično da apostol Pavle tijelo spominje kako bi opisao mjesto u kojem se nalazi naš unutarnji čovjek. To tijelo služi kao ‘stan’, ‘kuća’ i ‘šator’ u kojem se svakodnevno nalazimo, a kad je u pitanju naša potreba za obožavanjem onda se ono još naziva i ‘hram’ u kojem duša pristupa Bogu (Iv 2:19-21; 1.Ko 3:16,17). Pavle čak kaže da mi "stanujemo u tijelu" (2.Ko 5:1-6). Time kaže da je naša duša svjesna tijela u kojem boravi.

Treba uzeti u obzir da mozak u sebi pohranjuje i čuva svjesne i nesvjesne detalje koji čine cjelokupnu sliku o svakoj osobi. Ono što može biti uneseno u tijelo svakog uskrsnulog čovjeka, tj. u njegov mozak je osobna datoteka u kojoj su memorirane sve informacije o njegovoj osobnosti koju je stekao za vrijeme svog života. Ta se kodirana datoteka treba prenijeti u mozak. Ako današnjom tehnologijom možemo sve datoteke prenijeti iz uništenog kompjutera u drugi, tako da ovaj drugi poprimi sva obilježja prvog kompjutera, onda je logično vjerovati da će Bog na takav način moći vratiti svakog čovjeka u život.

Kad je Jehova stvorio "čovjeka od praha zemaljskog", onda je to podrazumijevalo da je riječ o ‘čovjeku’ koji je prilikom stvaranja najprije bio mrtva ‘duša’ jer se u tom materijalnom tijelu već nalazila duša čovjeka koja je trebala oživjeti. Tako je ‘čovjek’ po svojim točno određenim i unaprijed programiranim karakteristikama bio simbioza tijela i duše. Kad je Bog u nos tog čovjeka udahnuo "dah života" on je aktivirao ‘duh’ života tako da je “čovjek“, koji je do tada bio mrtva duša, postao "živa duša" (1.Mo 2:7). Životni duh je spona između tijela i duše. Ako se ta spona prekida onda prestaje život duše i nastupa smrt tijela. Životna sila ili ‘duh’ je nešto što ne razlikuje živa bića jedno od drugih jer je riječ o jednoj te istoj sili u svim bićima. Suprotno tome, ‘duša’ nije životna sila, nego ‘život kojeg živimo’, a kojeg podržava životna sila. Zato nije neobično da se riječ ‘duša’ može prevesti sa ‘život’ jer opisuje ‘nečiji vlastiti život’ koji se razlikuje od ‘života’ neke druge osobe (vidi Job 33:22; Ga 2:20). Za sva bića se kaže da su ‘duše’ ili da ‘imaju dušu’, što znači da je ‘duša’ nešto što je zajedničko svim bićima. No, Bog je ‘duše’ programirao i postavio u različite vrste tijela koje se međusobno razlikuju po svrsi svog postojanja tako da se nalaze u točno određenom zemaljskom ili nebeskom obliku tijela koje određuje gdje će i na koji način živjeti.