Article Index

Duša i tijelo

Kad osoba umre, fizičko se ‘tijelo’ ili vanjski čovjek raspada i nestaje zauvijek u grobnoj jami (hebr. kever; grč. táphos) dok se ‘duša’ ili unutarnji čovjek nalazi u postojanom stanju ali bez svijesti (Ps 16:9,10). Stoga nije čudno da se u Bibliji ‘smrt’ i ‘had’ spominju odvojeno (vidi Ot 1:18; 6:8; 20:13,14; 2.Sa 22:6; Ho 13:14). ‘Smrt’ je besvjesno stanje duše koja je ostala bez životne sile, dok je ‘had’ ili opći grob zajedničko mjesto mrtvih duša (Job 33:22; Dj 2:26,27,29,31; Ri 6:12; Ot 20:4). ‘Duša’ ili ‘unutarnji čovjek’ se ne uništava prilikom smrti. Ona je nešto poput atoma vode koji mogu prelaziti iz jednog u drugo stanje a da ne izgube svoja svojstva. Voda je spoj koji nitko do sada nije uspio potpuno objasniti. Ona prima i daje informacije pa služi kao medij. Zato je moguće objasniti tolike precizne kemijske reakcije koje se dešavaju u našem tijelu koje se velikom dijelom sastoji od žive vode. Zbog velike količine žive vode i naš planet izgleda kao živi organizam čijim podzemnim tokovima kruži voda kao krv u ljudskim žilama. Čovjek je po tom principu, biće stvoreno od različitih elemenata koji se međusobno nadopunjuju:

 

Voda može biti živa i mrtva. Fotoni koji su u njoj prisutni dokazuju da je ona ‘živa’ jer svako živo biće emitira fotone. Kad voda prijeđe u mrtvo stanje u njoj se ne može razvijati život. No čak i tada kada je ‘mrtva’ ona ostaje postojati kao voda. Sintetizirana voda (H2 + O) u sebi ne sadrži obilježja žive vode jer nema fotona. U takvoj vodi se npr. punoglavci ne mogu razviti u žabe. Tek onda kad se tu vodu izloži utjecajem sunčeve svjetlosti ona postaje živa i pogodna za život i razvoj punoglavca u svoju vrstu. Ono što vodi daje život je svjetlo i energija Sunca (vatra). Zbog njene, nama još nepoznate moći, Bog ju je namijenio za posredovanje pri krštenju, liječenju i životu (vidi Lk 3:3; Iv 3:23; 4:10; 5:1-7; Jak 1:17; 1.Pe 3:21). Ljudska je ‘duša’, poput vode, prilikom fizičke smrti neuništiva što je potvrdio i Isus kad je rekao:

"I ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali ne mogu ubiti dušu…" (Mt 10:28).

U ovoj izjavi Isus čovjeka opisuje kao cjelinu sastavljenu od tijela i duše, pa dušu spominje kao nešto različito od tijela. To su dvije različite komponente od kojih se sastoji život svih bića. Ubiti se može samo nešto što u sebi posjeduje život. I tijelo i duša mogu biti živi ili mrtvi. No, duša je nedodirljiva i čovjek je ne može ubiti. Ona prilikom smrti tijela prelazi u stanje hibernacije tj. u stanje bez svijesti. U tom slučaju Sotona i čovjek imaju vlast samo nad fizičkim tijelom (He 2:14). No, naše duše su u Božjoj vlasti. Prema tome, ako je naš unutarnji čovjek neuništiv kao i duša, onda je očito naša duša isto što i naš unutarnji čovjek. Duša je stoga operativni sustav nekog bića u kojem se razvija, pohranjuje i čuva nečija osobnost. Ona reagira na svoje okruženje time što slike i riječi šifrira i pohranjuje u sebe. Zato je ne možemo promatrati kao nešto vidljivo i opipljivo.

Prilikom smrti duša, vjerojatno poput vode, prelazi u jedno drugo stanje. Dok je živa, ona poput molekula vode preuzima sve informacije iz tijela i mozga. U tom stanju se može odvojiti od tijela pri čemu u sebi sadrži pohranjene i memorirane sve informacije. Time čovjek, iako mrtav u fizičkom smislu, ostaje sačuvan u obliku duhovnog tijela i mnoštva kodiranih informacija do kojih može doći samo Bog (Ps 94:17). Ako se dušu ne može fizički usmrtiti, onda se može koristiti izraz ‘besmrtnost duše’ ali samo na način na koji ga je koristio Isus kad je za umrle ljude govorio da ‘spavaju’. Spavanje je stanje u kojem osoba nije svjesna prolaznosti vremena niti ičeg što se dešava oko nje. Tako je i smrt opisana kao nesvjesno stanje osobe koja nakon smrti postoji ali toga nije svjesna. Ono što ne postoji ne može spavati. Ono što spava je nečija osobnost koja je poput čaše vode samo isparila iz tijela i prešla u drugo stanje, stanje ‘mrtve vode’ koja je zadržala svoje karakteristike i čeka ponovno spajanje s tijelom u kojem može biti probuđena. Tako ljudska duša ne prestaje postojati prilikom smrti. Ona samo prestaje živjeti, ali i dalje postoji kao duša koja ‘spava’ ili hibernira.

Kad prilikom smrti iz čovjeka izađe ‘duh’, onda čovjek automatski postaje ‘mrtva duša’, tj. vraća se u stanje u kojem se nalazio Adam prije nego je u njega udahnut dah života. U tom beživotnom stanju se ljudsko tijelo vremenom pretvara u zemaljski prah te nestaje iz postojanja. Fizičko tijelo se stoga može ubiti i potpuno uništiti jer o njemu ne ovisi budući život. Ono što mora ostati u izvornom stanju je ‘duša’ ili unutarnji čovjek koji prilikom smrti više ne može misliti, ljubiti, mrziti i osjećati jer je ostao bez djelovanja životne sile i svog stana bez kojeg se ne može probuditi (Pr 9:5,6). David kaže da ‘duša’ prilikom smrti može ‘preseliti onamo gdje se šuti’ a to je mjesto mrtvih (Ps 94:17, bi2-C; 5.Mo 32:50). Tako nakon smrti ‘unutarnji čovjek’ i dalje postoji u općem grobu, samo što je u besvjesnom stanju. On se ne raspada na elemente. Njegovo se ‘ime’ ili lozinka čuva kod Boga koji može ponovno probuditi tog istog čovjeka na način da će mu prethodno stvoriti novo fizičko tijelo kao ‘stan’ u kojega će smjestiti njegovu dušu (Pr 7:1). Možemo reći da je duša bez duha mrtva ali neuništiva, dok je ‘tijelo bez duha mrtvo’ i uništivo (Jak 2:26).