Article Index

ISUS - kralj i sudac

 

Pitanja: Što je vječni sud? Kada Isus prima kraljevstvo – da li za vrijeme posljednjih dana ovog svijeta ili kad Bog učini kraj zlom poretku? Tko su sveti sluge koji će preuzeti vlast? Tko će zauzeti mjesto Sotone i njegovih anđela, a tko će zauzeti mjesto današnjih svjetskih vladara i svećenika? Kada će se provesti žetva odvajanja simbolične pšenice od kukolja? Nad kim će se provesti odvajanje simboličnih ovaca od jaraca? Kada započinje sud nad kućom Božjom?



"
Njemu je bila predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast je njegova vlast vječna i nikada neće proći, a kraljevstvo njegovo neće propasti." 

                                        (Danijel 7:14)

 

Vječni sud je sastavni dio Božjeg nauma koji ima svoje vremensko razdoblje u kojem će zasjedati (He 6:2). Taj Sud Jehova daje svom Sinu imenujući ga sucem nad svim narodima. No, prije nego započne zasjedanje Vječnog suda, Bog treba osuditi i izvršiti presudu nad ovim zlim poretkom a zatim dati svom Sinu da vlada i sudi svim narodima. Zato obratimo pažnju proročanskoj viziji koju je prorok Danijel dobio od Boga. Danijel čak tri puta u istom poglavlju spominje taj slijed događaja koji dovodi do Kristovog ustoličenja:

 

Danijelova vizija promjene svjetske vlasti

 

KRONOLOŠKI SLIJED DOGAĐAJA

1. dio - Danijel 7:2-8

U prvom dijelu opisa, prorok Danijel vidi "četiri goleme zvijeri" koje dolaze jedna iza druge. One predočavaju "četiri kralja koji će se uzdići na zemlji" (Da 7:2-7a,17). To su Babilon, Medo-Perzija, Grčka i Rim. Zatim opisuje četvrtu zvijer:

7 "Gledao sam dalje u noćnim viđenjima, kad eno četvrta zvijer, strašna, užasna i neobično jaka (…) 8 Promatrao sam rogove, i gle, jedan drugi, mali rog izrastao je među [deset rogova]…" (Da 7:7,8).

U vrijeme rimske imperije pojavljuje se ‘rog’ koji predočava Angloameričku političku vlast koja će svoju silu crpiti iz Rimske imperije. Pogledajmo kako se ova vizija kronološki razvija u vrijeme kraja.

2. dio - Danijel 7:9,10

9 "Dok sam gledao, bila su postavljena prijestolja, i Pradavni je sjeo. Odjeća mu je bila bijela kao snijeg, (…) Prijestolje su mu bili plamenovi ognjeni (…) 10 Rijeka ognjena tekla je i izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služilo mu je i deset tisuća po deset tisuća stajalo je pred njim. Sud je sjeo i knjige su se otvorile".

U ovom dijelu vizije vidimo Boga kao je sjeo na svoju sudačku stolicu, čime je ‘uzeo u ruke moć svoju veliku i počeo kraljevati’, odnosno, počeo je u točno određeno vrijeme izvršavati svoju kraljevsku dužnost s obzirom na zemaljske stvari (Ot 11:17). Oko njega se nalaze prijestolja na koja sjedaju visoko povlašteni anđeli u svojstvu sudaca, a oko njih mnoštva anđela koji očekuju taj povijesni trenutak u kojem Bog treba donijeti presudu protiv postojećeg političkog poretka na zemlji. Taj trenutak nastupa u posljednjem vremenskom razdoblju ovog svjetskog poretka, u vrijeme militantnog i snažnog ‘roga’ kao zadnjeg moćnog političkog ogranka na zemlji. Tada ‘Sud sjeda’ i razmatra ‘knjige’ koje sadrže sve činjenice po kojima se može donijeti pravedna presuda. Sud ima za cilj osuditi političku ‘zvijer’ i sve druge političke institucije i vlasti koje su se kroz cijelu povijest protivile i prkosile Božjoj suverenosti. Prije nego dođe vrijeme da ‘sin čovječji’ i ‘sveti dobiju u posjed kraljevstvo’ (7:22c), mora biti ‘donesena presuda’ u njihovu korist(7:22b). Zato Bog donosi i oglašava presudu po kojoj "Kraljevska vlastnad svijetom pripada Gospodinu našemu i Kristu njegovu" (Ot 11:15). Po toj će se presudi izvršiti uništenje političke zvijeri, što je opisano u nastavku proročanstva 

3. dio - Danijel 7:11,12

11 "Gledao samdalje zbog hvalisavih riječi koje je rog govorio. I dok sam gledao, zvijer je bila ubijena, a njezino tijelo uništeno i predano ognju razgorjelom. 12 A ostalim je zvijerima [prije ove zvijeri] bila oduzeta vlast, ali život im je bio produžen za jedno vrijeme i razdoblje".

U ovom nastavku vizije se opisuje uništenje postojećeg političkog poretka. Bog je u svom naumu dopustio unaprijed određeno vrijeme za ljudske vladavine. Zato je i svojim slugama zapovjedio da budu relativno podložni vlastima koje je on privremeno postavio na njihov položaj, imajući u svom naumu i rok do kada će tu vlast moći držati u svojim rukama (Ri 13:1). Njima će u određeno vrijeme isteći rok u kojem su pokazale svu svoju nemoć da upravljaju zemljom i ljudima. ‘Hvalisave riječi’ koje izgovara zadnja politička vladavina nalikuju hvalisanju kralja Nabukadnezara kojemu je potom s neba došao glas: "Kraljevstvo ti se oduzima"  (Da 4:30,31). Tako će Bog, svjetskim vladarima ‘oduzet pravo vladanja’ nad ljudskim društvom. Da bi proveo osudu nad njima Jehova će upotrijebiti svog anđeoskog zastupnika Mihaela koji će sa svojim anđelima izvojevati potpunu pobjedu nad Sotonskim poretkom.

Arhanđeo Mihael je kroz povijest vojevao mnoge bitke u korist Božjeg naroda, ali još nije dovršio rat kojeg je vodio protiv Sotone i njegovih knezova. Zato, prije nego sruši Sotonu i prije nego Isus preuzme ‘vlast nad svijetom’, on kao jahač na bijelom konju ‘kreće u konačnu pobjedu’ (Ot 6:2). Nakon te pobjede Isus dolazi na zemlju na način da će se objaviti cijelom svijetu: "Tada će se na nebu pojaviti znak Sina čovječjega. I tada će proplakati sva plemena zemaljska. I vidjet će Sina čovječjeg kako dolazi na oblacima nebeskim sa silom i velikom slavom" (Mt 24:29,30).

Isus će doći sa anđelima koje će predvoditi Mihael, a koji će izvršiti Božju presudu nad ovim svjetskim poretkom u ratu zvanom Harmagedon. Tako će Bog preko njega uskoro ‘uništiti’ ljudska kraljevstva kao što piše u Danijelu 2:44:

a) "U dane tih kraljeva Bog će nebeski podići [Kristovo] kraljevstvo koje nikada  neće propasti. I to kraljevstvo neće priječi na neki drugi narod.

b) Ono će satrti i uništiti sva ona [ljudska] kraljevstva, a samo će stajati dovijeka"

Izraz ‘podići’ ukazuje na vrijeme kad Božje kraljevstvo dolazi s Kristom, u namjeri da uništi ljudska kraljevstva i da zauvijek podigne svoju vlast nad zemljom. Uništenje ljudskih vladavina neće biti popraćeno masovnim uništenjem svijeta iako će u samom ratu biti mrtvih sudionika kako bi se na njima i njihovom ratnom mašinerijom pokazala sva nebeska sila kojoj će se morati pokoriti. To je u toj viziji prikazano sa ‘odvajanjem jednog kamena od gore’ koje zatim udara i uništava cjelokupni politički poredak, te postaje ‘velika gora’ koja ispunjava cijelu zemlju (Da 2:34,35,45). Središte tog kraljevstva će biti Izrael. Ono nikad neće prijeći na neki drugi narod, odnosno nikad neće biti pokoreno od strane drugih naroda.

Isus Krist će nakon uništenja zemaljskih vladavina, kao pobjednik pristupiti svom nebeskom Ocu koji će ga postavi za kralja Božjeg kraljevstva na zemlji. Pogledajmo kako je to Danijel vidio u nastavku svog opisa.  

4. dio - Danijel 7:13,14

13 "Gledao sam dalje u noćnim viđenjima, kad eno, na oblacima nebeskim dolazio je netko kao sin čovječji. Bilo mu je dopušteno da pristupi Pradavnome, pa su ga doveli pred njega.

14  Njemu je bila predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast je njegova vlast vječna i nikada neće proći, a kraljevstvo njegovo neće propasti"

Ova proročanska slika prikazuje trenutak kada anđeli čovjeka Isusa dovode pred Boga. Budući da Isus dolazi s oblacima nebeskim onda to ukazuje da će on zaista prethodno biti na zemlji gdje će sa svojim anđelima izvojevati pobjedu nad ovim svijetom nakon čega će sa zemlje doći pred Boga. Bog, tada, ‘podiže’ Kristovo ‘kraljevstvo koje nikad neće propasti’, na način da svom Sinu daje prijestolje nad cijelom zemljom. Taj trenutak, kada Bog predaje kraljevstvo svom Sinu, je trenutak kada to kraljevstvo započinje svoju vlast nad zemljom. Naime, sve do bitke od Harmagedona, vlast nad zemljom imati će Sotona preko svojih zemaljskih kraljeva kojima služe svi narodi. Da li onda možemo tvrditi da je Isusu 1914. godine ‘predana vlast, čast i kraljevstvo’ da mu služe svi narodi, plemena i jezici? Očito ne. Zajednica tumači da se stavci 7:13,14 iz Knjige proroka Danijela ispunjavaju 1914 godine, odnosno prije nego, prema prethodnim stavcima 7:9-12, Bog uspostavlja Sud i uništava ljudske vladavine zajedno sa postojećom svjetskom političkom silom. (Vidi knjigu "Danijelovo proročanstvo" na str. 144-146). Takvo tumačenje očito ne slijedi kronologiju događaja niti je u kontekstu onoga što je prorok Danijel vidio u viziji koja se vremenski razvija prema svom vrhuncu. Ako analiziramo završne riječi Danijela 7:14 u kojem se spominje kako

‘kraljevstvo njegovo neće propasti’,

onda primjećujemo da su one slične proročanskim riječima gore spomenutog proročanstva iz Danijela 2:44 gdje izmeđuostalog stoji:

"kraljevstvo koje nikada neće propasti"                                                

[2:44a = 7:14]

Dok se na oba mjesta piše da to ‘kraljevstvo neće propasti’, samo se u Danijelu 2:44 spominje još nešto, a to je da će to kraljevstvo ‘uništit sva ona kraljevstva’. Zašto se to uništenje ne spominje i u Danijelu 7:13,14? Očito zato što je to kraljevstvo prema prethodnim stavcima 11,12 već ‘uništilo sva ona kraljevstva’. Tako se vrijeme ispunjenja 13 i 14. stavka odigrava nakon Harmagedona, odnosno nakon kronološkog slijeda događaja koji je u viziji opisan u stavcima 11 i 12. Tada Bog ‘predaje’ Isusu vlast nad zemljom.                                            

[2:44b = 7:11,12]

Da je to tako, razmotrimo ‘pismo što je napisano’ na zidu kraljevske palače za vrijeme gozbe koju je priredio kralj Belšasar. U tom pismu možemo zapaziti da je ‘kraljevstvo’ "predano Medijcima i Perzijancima" tek nakon što je Bog ‘odbrojio dane babilonskog kraljevstva i učinio mu kraj’ (Da 5:18,26-30; vidi 2.Lje 36:23a). U skladu s tom paralelom, Bog ‘predaje kraljevstvo’ nad ljudskim društvom svom Sinu i svojim svetim slugama tek nakon što ‘učini kraj’ vladavini koja je još u rukama bezbožnih ljudskih vladara, a ne prije toga.

Slično tome, Davidu je predano kraljevstvo tek nakon što je Bog dao pogubiti kralja Šaula kao što piše: "Zato ga je [Bog] pogubio i predao kraljevstvo Davidu…" (1.Lje 10:14; 11:1-4). Tako se završni dio proročanstva iz Danijelu 7:13,14 ispunjava nakon što Bog preko svojih anđela ‘pogubi’ zvijer, a time i kraljevstvo Sotone. Pobjeda će biti pripisana Isusu jer će se politička 'zvijer' suprotstaviti njemu kao ljudskom vladaru. Oni se ne mogu direktno suprotstaviti nevidljivom Bogu i anđelima niti se mogu protiv njih boriti, ali će naići na njihovu moćnu ruku. Nakon te pobjede, Isus će, kao unaprijed izabrani i pomazani kralj, biti doveden pred Jehovu Boga. Tada mu se ‘predaje vlast, čast i kraljevstvo’, što znači da on tek tada sjeda na svoje slavno prijestolje ‘da mu služe svi narodi, plemena i jezici’. To se nije desilo 1914. godine, jer te godine nije "došlo vrijeme da sveti dobiju u posjed kraljevstvo". Naime, nakon što Isus dobije kraljevstvo, on će ‘sići s neba’ kao kralj te će svoju vlast nad zemljom predati svetim slugama Najvišega, čime započinje njegovo tisućugodišnje kraljevstvo (Da 7:27; vidi Mt 19:28; 1.So 4:15-17).

Treba zapaziti i to da su sve vizije u knjizi proroka Danijela zapisane na način da iz retka u redak opisuju povijesnu kronologiju događaja (vidi Da 2:31-35, 36-45; 4:10-17, 20-26; 5:26-30; 8:3-12, 19-25; 24-27; 11: 2-45; 12:1-4). Zato i Danijelova često ponavljana izjava: "Gledao sam dalje", ukazuje na povijesni tok događaja, tako da se slike koje se pojavljuju jedna za drugom ne mogu razmještati po našoj volji kako bi time podupirali ljudsko tumačenje. Kad se uzme u obzir taj vremenski slijed događaja onda tu nema mjesta tumačenju po kojem je Isus 1914-te dobio vlast.

 


Davidovo i Isusovo kraljevstvo

David je još kao mladić bio pomazan za kralja, ali nije odmah sjeo na svoje zakonito prijestolje niti je bio okrunjen za kralja. Kralj Saul je prije i nakon njegovog pomazanja još uvijek vladao zemljom. Saul je bio iz Benjaminovog plemena za kojeg je Jakov na samrti rekao da je "vuk grabljivi" (1.Sa 9:1,2; 1.Mo 49:27). Sotona je također prikazan kao grabežljiva životinja a njegovi sluge kao ‘grabežljivi vukovi’ (1.Pe 5:8; Mt 7:15; Dj 20:29). Nasuprot tome, David i Isus su bili iz Judinog plemena za kojeg je patrijarh Jakov prorekao: 

"Žezlo se neće odvojiti od Jude, ni palica zapovjednička od nogu njegovih dok ne dođe Šilo - i njemu će se pokoravati narodi" (1.Mo 49:10).

David nije odmah sjeo na svoje prijestolje iako je imao zakonsko pravo jer je bio od Boga pomazan za kralja. Slično je tome, Isus 29. g.n.e. pomazan za kralja ali tada još nije sjeo na svoje prijestolje. Tri i po godine kasnije ulazi u Jeruzalem na magaretu.

"A to se dogodilo da bi se ispunilo što je bilo rečeno preko proroka: ‘Recite kćeri Sionskoj: "Gle, dolazi ti Kralj tvoj…’" (Mt 21:4,5).

Kad je Pilat pitao Isusa je li on "kralj", Isus mu je odgovorio: "Ti sam kažeš da sam ja kralj. Ja sam se za to rodio i zato sam došao u svijet…" (Iv 18:37). Isus je time potvrdio da je on taj koji ima zakonsko pravo na Davidovo prijestolje. On je tada bio onaj kojeg je Bog pomazao i imenovao za kralja nad Jakovljevim domom. Taj Jakovljev dom je 33.g. u duhovnom smislu postao novi ‘Izrael’ (Lk 1:32,33; Ga 6:16). Možemo reći da je Isus (David) bio kralj u izgnanstvu zato što ga je većina naroda odbacila i prihvaćala i dalje Sotonu (Saula) za svog vladara (Iv 8:44; 18:36). Izraelci su tražili od proroka Samuela da im "postavi kralja (…) kao što je to kod svih naroda". Bog je tada rekao Samuelu: "…Poslušaj glas naroda u svemu što ti govori, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene da ne kraljujem nad njima" (1.Sa 8:5-7). To je između ostalog imalo za posljedicu da su mnogi Izraelci postali Saulovi ratnici, sluge i robovi (1.Sa 8:11-17). Kad je David pomazan za kralja onda Šaul više nije imao legitimnu vlast nad Izraelom. Samo oni koji su u Davidu prepoznali kralja su stali na njegovu stranu. Kad je Isus pomazan sveti duhom 29. g.n.e mnogi Židovi nisu prihvatili Isusa. Stali su na stranu Sotone koji nije imao zakonsko pravo da vlada narodima. Nisu ni zapazili da je Sotona već tada ‘pao s neba’ čime je izgubio svoju legitimnu vlast nad Izraelom koju je lukavo pribavio (Lk 10:18).

Kao što je David u više navrata dokazao da je dostojan preuzeti kraljevstvo u svoje ruke, tako je i Isus svojom vjernom službom i svojom smrču dokazao da je dostojan da ga ljudi priznaju za kralja. David je tako najprije usmrtio Filistejskog diva Golijata. Nakon te pobjede njega je prihvatila samo jedna mala grupa vjernih ljudi iz Jude koja su ga slijedili u periodu progonstva. Među njima su bili braća njegova i sav dom oca njegova. "I sakupili su se oko njega svi što su bili u nevolji, svi što su bili u dugovima i svi što su bili ogorčeni u duši te im je on postao vođa…" (1.Sa 18:1; 22:1,2; usporedi Iz 61:1; Lk 4:17-19). Taj događaj odgovara Isusovoj pobijedi nad ovim svijetom čime je dokazao da je od Boga izabrani vođa i pastir (Iv 16:33). Svojom hrabrom smrću 33. g.n.e pobijedio je divovskog neprijatelja koji je tlačio ljude – Adamov grijeh i smrt. Pa ipak, većina naroda je i dalje bila pod vlašću većeg Saula - Sotone i njegovog svijeta.

Period Davidovog progonstva, odgovara periodu kada su Isusovi sljedbenici podnosili progonstvo od Sotone što je Isus osobno doživljavao. Isus je oko sebe skupio svoju vjernu duhovnu braću i sve one koji su bili tužna srca, koji su gladovali i žeđali za pravednošću. Njima je bio potreban dobar pastir jer su bili "izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira" (Mt 5:3-11; 9:36). I David i Isus su bili odvojeni iz naroda kako bi vodili narod (2.Sa 7:8; Iv 10:11). Poput Davida Isus je imao samo svoje malobrojne sljedbenike kojima je bio ‘vođa’. Oni su se odvojili od svijeta te su ga slijedili i pod progonstvima (Mt 23:10). Postali su kršćanska skupština koja je zbog svoje organizacijske strukture predstavljala Isusovo ‘kraljevstvo’ u jednom manjem obliku. Pavle je to spomenuo kad je rekao: "[Bog] nas je izbavio iz vlasti tame i prenio nas u kraljevstvo svojeg ljubljenog Sina" (Kol 1:13). Nad kim je tada Isus počeo vladati? Da li nad svim narodima? Ne. Isus tada nije dobio ‘vlast, čast i kraljevstvo da mu služe svi narodi’.

Uzmimo u obzir da je David najprije kraljevao jedno kratko vrijeme nad Judom (Židovima), a poslije i nad cijelim Izraelom (2.Sa 5:5). Isus je također najprije imao vlast i kraljevstvo samo nad jednim dijelom duhovnog Izraela. Naime, najprije je kratko vrijeme kraljevao samo nad ‘malim stadom’ Židova, a poslije i nad ‘drugim ovcama’ koje su ubrojene u duhovni Izrael. Time njegovo kraljevanje nad duhovnim Izraelom obuhvaća vrijeme od 33. g.n.e. do završetka ovog poretka. U tom periodu mu je ‘dana sva vlast na nebu i na zemlji’, čime je dobio vlast s kojom je mogao upravljati stvarima koje su uključivale Božji naum u ‘sastavljanju svega onoga što je na nebesima i onoga što je na zemlji’ kako bi se stvorili svi preduvjeti za formiranje vlasti kraljevstva, u koju će biti uključeni Isus, njegovi ‘izabrani anđeli’ i izabrani ‘sluge Najvišega’ (Mt 28:18; Ef 1:9,10, 20-23; 1.Ti 5:21; Ot 21:12,14,17). 

David nije vladao nad svim narodima nego je vladao samo Izraelom i to usred svojih neprijatelja protiv kojih je vodio mnoge ratove (2.Sa 7:8,9; 1.Lje 28:3). Isus je također 33. g.n.e. sjeo Bogu s desne strane i počeo vladati nad svojom skupštinom Izrael ‘među neprijateljima svojim’ (Ps 110:1,2). Naime, samo su ga duhovni Izraelci tada prihvatili za svog nebeskog kralja. Ostali dio ovog poretka su Isusovi neprijatelji koji ga ne priznaju za svog kralja. Oni se nalaze pod vlašću političke zvijeri nad kojom još uvijek sjedi religiozna bludnica Babilon Veliki. Za nju je rečeno da "ima kraljevstvo nad kraljevima zemlje", što znači da je još uvijek pod njenom vlašću kraljevstvo cijelog svijeta (Ot 17:18). Kraljevstvo svijeta  još nije u rukama Isusa Krista. Isus treba da preuzme vlast od Boga kako bi se ispunilo proročanstvo koje kaže da će mu se "pokoravati (svi) narodi" (1.Mo 49:10). Davidovo je kraljevstvo porazilo mnoge neprijatelje u periodu njegovog kraljevanja koje je trajalo četrdeset godina (2.Sa 1:1; 2:4; 3:1; 5:3-5: 22:1). Tako je i Isusovo kraljevstvo dosta dugo bilo meta njegovih neprijatelja. Božji neprijatelji i dalje prijete njegovom ‘kraljevstvu’ te idu u susret ratu Harmagedonu. Isus sada sjedi s Božje desne strane i čeka da mu Bog u tom ratu položi neprijatelje pod njegove noge. Desna ruka je bila simbol moći i autoriteta i označavala je uzvišen položaj. U prošlosti je kralj David sjedio s Božje desne strane jer je sjedio na Božjem prijestolju u Jeruzalemu pa su se Izraelci u tom smislu 'klanjali pred Bogom i pred kraljem' koji je sjedio s Božje desne strane (1.Ljet 28:5; 29:20-23). Isus je trebao sjesti na to prijestolje pa je Židovima sebe identificirao za tog kralja iz Davidove loze kojeg su oni očekivali rekavši:

“Ali odsad će Sin čovječji sjediti kraj moćne desnice Božje.” (Lk 22:69)

Ove Isusove izjave dokazuju da on prije svojeg uskrsnuća i uznesenja nije sjedio s Božje desne strane. On će, kao što je više puta naglasio 'odsada' tj. uskoro sjediti s Božje desne strane, a kad se vrati na zemlju onda će prilikom obnove kraljevstva sjesti na Davidovo tj. ‘Božje prijestolje’ (Mt 25:31; Mih 5:2; Dj 1:6). Sjediti ‘zdesna Bogu’ je značilo da je on taj čovjek koji je uzdignut do Boga i koji će sjediti na svom prijestolju kad preuzme vlast nad čovječanstvom (Dj 5:31). Kad je Isus uskrsao i uzašao na nebo Petar je rekao Židovima: “Bog naših praotaca uskrsnuo je [tog čovjeka] Isusa, kojeg ste vi ubili objesivši ga na stup. Njega je Bog uzvisio sebi zdesna kao Vođu i Spasitelja, da bi se Izrael mogao pokajati i dobiti oproštenje grijeha” (Dj 5:30,31). Njega je Bog “posjeo sebi zdesna na nebesima, daleko iznad svakog (ljudskog) vrhovništva i vlasti i sile i uprave i svakog imena (tj. položaja) koje je dano (ljudima), ne samo u ovom (ljudskom) poretku nego i u onom koji treba doći” (Ef 1:20-22).

Kada dođe vrijeme uspostave novog poretka tada će Bog podići vojske anđela koje će pod vodstvom arhanđela Mihaela ‘satrti i uništiti sva ljudska kraljevstva’ a sve će se odigravati u znaku Sina čovječjeg (Da 2:44; Ps 110:1,2). Tada će ‘kraljevstvo svijeta’ i službeno biti oduzeto Sotoni. Nakon te pobjede u ratu Harmagedonu Isus će preuzeti ‘kraljevstvo’ nad zemljom te će se njemu od tada pokoravati svi narodi. "Kraljevska vlast nad svijetom" će tako pripasti "Gospodinu (Bogu) našemu i Kristu njegovu" koji će u Božje ime vladati nad svim narodima u periodu od 1000 godina  (Ot 11:15; 20:2,4). Tada će se ispuniti proročanstvo Danijela gdje se kaže:

"Njemu je bila predana vlast, čast i kraljevstvo da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast je njegova vlast vječna i nikada neće proći, a kraljevstvo njegovo neće propasti" (Da 7:14).

Taj će događaj za Božji narod biti od posebne važnosti jer će se radosno uzvikivati da je

"…nastalo spasenje i moć i kraljevstvo Boga našeg i vlast Krista njegova …" (Ot 12:10). 

Nakon toga će Isus preuzeti drugu ulogu, naime ulogu Kneza mira. Bog će mu dati naredbu da u periodu mira pokori sve svoje neprijatelje, što znači da mnogi od njih neće biti usmrćeni, dok će drugi kasnije uskrsnuti. Svi će oni živjeti pod upravom i zakonima nove zemlje. Tada će Isusova vladavina mira imati svoju presliku u vladavini Davidovog sina Salamuna koji je "vladao nad svim kraljevstvima" (1.Kr 4:20,21; Iz.9:6). Bog je Salamuna smatrao svojim zemaljskim ‘sinom’ i dao mu da u Jeruzalemu vlada i izgraditi hram za pravo obožavanje (1.Lje 28:6; usporedi He 1:5,6). Tako će Isus kao ‘sin čovječji’ vladati i suditi, a uz pomoć svojih suradnika izgraditi jedan uzvišeniji svjetski poredak čime će se uspostaviti jedno novo i uzvišenije hramsko uređenje kakvog je Ezehijel vidio u jednoj viziji (Ez 40:2).

Mnogi žele Isusa poistovjetiti s 'anđelom Jehovinim' koji je razgovarao s Mojsijem, Abrahamom i drugim Božjim slugama i tvrde da je on tada bio prvi do Boga što bi značilo da je i prije navodne inkarnacije bio s Božje desne strane. Međutim, Biblija to nigdje ne govori. Da je Isus bio taj anđeo Jehovin koji je bio prvi do Boga, onda je mogao dati težinu svojim riječima i reći tim Židovima kako će on “odsada ponovo sjediti kraj moćne Božje desnice”. No, on je samo rekao: 

Odsada ćete gledati Sina čovječjeg kako sjedi zdesna Silnome i dolazi na oblacima nebeskim.” (Mt 26:64). “Ali odsad će Sin čovječji sjediti kraj moćne desnice Božje.” (Lk 22:69)

Da je on bio 'anđeo Jehovin' mogao je reći da je on onaj koji je pojavio pred Mojsijem i Abrahamom i onaj koji je vodio Izraelce kroz pustinju. No Isus to nikad nije rekao ali je zato jasno dao na znanje da njegovo vrijeme nastupa tek ‘odsada’. “Odsada” tj. od njegovog uznesenja Isus sjeda s desne strane Bogu i tek od tada ga se moglo gledati kao Božjeg glavnog Zastupnika. U prilog tome, odmah nakon što je Isus uskrsnut i uznesen na nebo, apostol Petar Židovima ukazuje da su ubili čovjeka:

“Ljudi Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega je Bog pred vama potvrdio silnim djelima, (…) tog čovjeka, predanog neprijateljima da bi se ispunilo ono što je Bog čvrsto naumio i unaprijed znao, pribili ste na stup rukom bezakonika i ubili ga“ (Dj 2:22,23). “Njega je Bog uzvisio sebi zdesna kao Vođu i Spasitelja“ (Dj 5:31).

Petar nijednom nije rekao da su ubili onog čovjeka koji je nekad bio anđeo Jahvin. To nije rekao ni Stjepan koji je pun duha svetoga iznosio pred Židovima njihovu povijest zapisanu u Bibliji. On tom prilikom spominje 'anđela Jahvinog' koji se ukazao pred Abrahamom i Mojsijem pa je rekao:

“To je onaj Mojsije koji je rekao sinovima Izraelovim: ‘Bog će vam između braće vaše podignuti proroka (čovjeka) kao što sam ja.’ To je onaj (Mojsije) koji je bio među narodom u pustinji s anđelom, koji mu je govorio na gori Sinaju, i s praocima našim“ (Dj 7:2,35-38).

Međutim, Stjepan uopće nije poistovjetio tog anđela Jehovinog s Isusom. Nije rekao da je Mojsije razgovarao s onim anđelom kojega su oni nakon utjelovljenja ubili. Govorio je obećanom proroku, čovjeku kojeg je tom prilikom vidio u viđenju rekavši: “Evo, vidim nebesa otvorena i Sina čovječjeg (tj. čovjeka kojeg su oni ubili) kako stoji zdesna Bogu” (Dj 7:55,56). Anđeo Jahvin i Sin čovječji su očito dvije različite osobe. Isus je bio samo čovjek iz Davidove kraljevske loze. S njim će ljudskim kraljevstvom vladati i njegovi izabranici - sveti sluge Najvišega.

 


Sveti sluga Najvišega

Kraljevstvo Isusa Krista će dobiti svoje vladalačko tijelo koje će biti postavljeno po svoj zemlji. Kada se uzme vlast političke zvijeri tada će "sveti sluge Najvišega primiti kraljevstvo i oni će kraljevstvo posjedovati dovijeka." Tako će Bog ...

"... kraljevstvo, vlast i veličanstvo kraljevstava pod svim nebom dati narodu koji čine sveti sluge Najvišega" (Da 7:18,27).

Zanimljivo je da u trećem djelu vizije opisane u Danijelu 7:13,14 vidimo samo Isusa gdje dolazi pred Boga da primi vlast i kraljevstvo. Danijel kasnije spominje ‘svete sluge Najvišega’ ali ih ne vidimo na oblacima nebeskim da primaju kraljevstvo zajedno s Kristom. Zašto? Oni koji budu izabrani da vladaju nad zemljom neće ići direktno pred Boga da prime vlast, nego će kraljevstvo i vlast primiti od Isusa Krista koji će s tom ulogom ‘sići s neba’ na zemlju kako bi izdvojio zapečaćene osobe i dao im nebeski autoritet.

Krist će vladati sa zemlje uz pomoć arhanđela Mihaela koji će zauzeti onaj dio neba s kojeg je zbačen Sotona. To nije nebo nad nebesima gdje kraljuje Jehova Bog, već onaj dio neba koji okružuje našu planetu Zemlju. Zemlja se nalazi ‘pod svim nebom’, a okružuje je ‘svod nebeski’ kojim kruže oblaci (vidi 1.Mo 1:8,20). Isus Krist će sa svojim svetima vladati na Zemlji pod tim područjem neba kojeg će nadgledavati njegovi anđeli. Ono je simbolično opisano kao gora Sion koja se uzdiže prema nebu, a predstavlja podnožje Božjih nogu.

Isus i izabrani zemaljski kraljevi će zamijeniti na zemlji, a ne na nebu, sve dosadašnje nepravedne vladare koji su služili interesima ovog zlog svijeta koji je pod vlašću Sotone. Kada se Kristu dade kraljevska vlast nad zemljom, morat će mu služiti ‘svi narodi, plemena i jezici’. Tada neće biti ni jedne druge ljudske vladavine kojoj bi ljudi mogli služiti. To je vrijeme kad će svi narodi plemena i jezici služiti Kristu a ne nekom drugom vladaru. Da bi mu služili ‘svi’, mora doći do sveopćeg uskrsnuća. To je ono što Danijel čuje i zapisuje u svom proročanstvu o vremenu kraja. Tada će biti

"... vrijeme tjeskobe kakve nije bilo otkako je naroda pa do tog vremena. U to će se vrijeme narod tvoj izbaviti, svatko tko se nađe zapisan u knjizi. A mnogo od onih koji spavaju u prahu zemaljskom probudit će se, jedni za život vječni, a drugi za sramotu i gadost vječnu" (Da 12:1,2).

Zbog pogrešnih tumačenja se tvrdi da se ovo proročanstvo počelo ispunjavati odmah nakon 1914. godine (vidi ‘Danijelovo proročanstvo’ str. 290,291). No, ovo proročanstvo je Isus također spomenuo kad je rekao da će "svi koji su u grobovima čuti glas njegov i izaći - oni koji su činili dobro na uskrsnuće života, a oni koji su činili zlo na uskrsnuće osude" (Iv 5:28,29). Za vrijeme njegove prisutnosti će se odvijati uskrsnuće svih ljudi (1.Ko 15:23). Među njima će biti pravednici i nepravednici. Tako će se svi narodi poslije uskrsnuća skupiti pred Kristovu sudačku stolicu.

Sudnji dan će biti vrijeme u kojem će suđenje i upravljanje biti najvažnija djelatnost Isusa i njegovih imenovanih sudaca. Oni će predstavljati Vječni sud koji će djelovati na teokratskom principu poznatom još od vremena Mojsija. Bog je preko Mojsija kraljevao i sudio narodu (2.Mo 18:13; 5.Mo 33:5). Mojsije nije mogao sam suditi milijunskom narodu nego je sudsku ulogu predao izabranim ljudima koji su bili ‘sposobni, bogobojazni i pouzdani’. To sudsko tijelo je trebalo ‘obznaniti odluke pravoga Boga i zakone njegove’ (2.Mo 18:16,21-23). Tako će Isus kao kralj i sudac izabrati i postaviti ‘sposobne, bogobojazne i pouzdane’ muževe da zajedno s njim vladaju i upravljaju Izraelom i svim ostalim narodima. Budući da će neki ljudi biti određeni na život a drugi na osudu, onda mora doći do razdvajanja između pravednih i nepravednih. Kad Isus razdvoji ljude jedne od drugih onda će njegovi imenovani zastupnici na zemlji moći organizirati narod. Jednima će zbog njihove pravednosti omogućavati da imaju pristup vječnom životu dok će one nepravedne najprije osuditi na prijekor i sramotu, a zatim upoznati sa Božjim pravednim zahtjevima koja će morati izvršavati ukoliko misle izbjeći drugu smrt.

 


Odvajanje pšenice od kukolja

U svojoj priči o ‘pšenici i kukolju’ Isus kaže da će izdvojiti "iz kraljevstva njegova sve koji druge navode na grijeh i one koji čine bezakonje" (Mt 13:24-30,37-43). U priči o ‘mreži’ on kaže da će se u nju skupiti ribe svake vrste. Naime, svrha ribarenja je da se ulove one dobre ribe. Ribari znaju da će se u mrežu uloviti i one nepoželjne ribe. Kad se mreža napuni onda je ribari izvuku na obalu kako bi dobre sakupili u posude, a nepoželjne bacili.

"Tako će biti na svršetku ovog poretka: izaći će anđeli i odvojiti zle od pravednih…" (Mt 13:47-50).

Iz ovih priča je lako zapaziti da je riječ o Isusovoj skupštini ili ‘kraljevstvu’ na zemlji iz kojeg se trebaju izdvojiti zle osobe koje se iz nekih razloga nađu u zajednici sa pravim kršćanima. Pojasnimo to. U priči o ‘pšenici i kukolju’ Isus nam govori o potrebi da se odvoje ‘sinovi kraljevstva’ od ‘sinova zloga’. Na koga je mislio? Židovi su jedno vrijeme bili Božja skupština. Oni su prvi okusili žetvu (Mt 3:11,12). Imali su prednost da budu ‘sinovi kraljevstva’. No, Isus je Židove koji su ga odbacili nazvao ‘sinovima zloga’ (Iv 8:44-47). Time je dao na znanje da će se ‘sinovi zloga’ također pojaviti unutar skupštine koju će on osnovati. Kad je riječ o žetvi, onda je riječ o potrebi da se ‘sinovi zloga’ u svoje vrijeme odvoje i izbace iz Isusove skupštine jer neće naslijediti kraljevstvo (Mt 8:12; 13:38).

Znamo da se skoro dvije tisuće godina među pšenicom nalazio kukolj. Isusova je namjera bila da posije dobro sjeme u svom polju. U sijanju tog sjemena je upotrijebio svoje vjerne robove. Međutim, Sotona, njegov neprijatelj od samog početka želi iskvariti njegovu skupštinu. On neprimjetno pod okriljem tame u skupštinu dovodi osobe sa sebičnim i zlim namjerama. Tako čak i zle osobe iz krivih poticaja prihvaćaju dobru vijest. Isus je ovim pričama upozorio svoje učenike da će među njima biti lažne braće. Da li su se oni trebali zadržati u skupštini? Ne, takvi bi se trebali izdvojiti i izbaciti izvan skupštine. Povijest je pokazala da su mnoge skupštine propale jer nisu uvažile ovo pravilo. Sotona je takve skupštine iskoristio da bi stvorio otpadničko kršćanstvo jer oni koji su trebali biti izbačeni su preuzeli vodstvo i koristili svoj položaj protiv pravih i iskrenih vjernika, pogotovo onih koji bi se usudili iznositi drugačije gledište i time umanjivati njihov autoritet. S druge strane, Isus je uvijek na zemlji imao svoje ‘robove’ odnosno one upravitelje Božje riječi koji su nastojali sačuvati moralnu i duhovnu čistoću svojih lokalnih skupština. Često su takvi robovi bili u manjini jer su kršćanske skupštine uglavnom vodili oni ‘robovi koji nisu razumjeli volju svog gospodara’ i oni ‘robovi koji su razumjeli ali nisu činili po volji svog Gospodara’ (Lk 12:42:48).

Kad je u svojoj priči spominjao žetvu, Isus je rekao "žetva je svršetak ovog poretka, a žeteoci su anđeli" (Mt 13:39). Ova Isusova izjava bi nas mogla dovesti u zabunu tako da pomislimo kako prvi kršćani nisu bili uključeni u ovu žetvu. U biti, žetva će se provesti na kraju ovog poretka a uključivat će i žive i mrtve. Riječ je o konačnom odvajanju pšenice od kukolja. Iako su ‘sinovi zloga’ često slobodno djelovali unutar skupštine pravih kršćana, njih su anđeli obilježili kao kukolj i s tim biljegom su umrli. Oni će uskrsnuti s tim biljegom tako da će im Isus reći da ih ne poznaje. Do Isusovog dolaska kukolj će i dalje biti sastavni dio kršćanske skupštine iako kršćanski pastiri imaju zadatak da iz svojih redova izdvajaju zle kršćane kako bi skupštinu održali čistom. Pavle je čak dao savjet: "Uklonite zloga iz svoje sredine" (1.Ko 5:13). Po tome znamo da su mnogi kršćanski nadglednici u početku postupali ‘po volji svog Gospodara’ onako kako se postupa u vrijeme žetve, ali nisu sudjelovali u žetvi nego samo u obilježavanju onih koji su nalikovali kukolju (2.So 3:14). Znali su da su anđeli samo njihovi suradnici u istom zadatku. Ali to nije bila ona žetva koju je Isus najavio, jer nadglednici nisu mjerodavni da donose tu konačnu odluku o odvajanju pšenice od kukolja. Oni nisu mogli zle kršćane zauvijek odstraniti iz 'kraljevstva' (Skupštine) nego ih samo privremeno izolirati. Čak je i anđelima rečeno da ne čupaju kukolj kako ne bi slučajno iščupali i pšenicu, što znači da su oni dozvoljavali da takvi budu u sastavu Isusove univerzalne Skupštine sve do svoje smrti.

Pšenica je plod pravednosti. Taj plod je bio prepoznatljiv cijelo vrijeme postojanja kršćanske skupštine, a ne samo u ovo naše posljednje vrijeme. S druge strane kukolj su sinovi Zloga ili sjeme koje raste u istoj sredini sa stabljikama pšenice. Kad izraste njegov klas on je još uvijek sličan klasu pšenice. Međutim, s vremenom se zle osobe prepoznaju po tome što uzrokuju spoticanje i čine bezakonje. Njih je potrebno izdvojiti i izbaciti iz kršćanske sredine. No to još uvijek ne dokazuje da je moguće očistiti Kristovu skupštinu od kukolja jer se on često ne prepoznaje. Stoga Isus u svojoj prispodobi ne govori o mjerama koje svaka pojedina skupština treba provoditi kako bi održali duhovnu čistoću. Ovdje također nije riječ o propovjedničkoj kampanji koju neke zajednice provode tvrdeći da time izdvajaju pšenicu iz svijeta takozvanog kršćanstva. Ne, ovdje je riječ o izdvajanju lažnih kršćana ‘iz Isusovog kraljevstva’ (Mt 13:26,41,43). Isusovo ‘kraljevstvo’ je njegova svijetom raširena ‘Skupština’ a ne ovaj svijet (vidi Kol 1:13). Prema ovoj priči, Isus nije poslao anđele da iz ovog zlog svjetskog poretka odvoje prave kršćane iz lažnih kršćanskih organizacija i da ih dovode samo u jednu kršćansku organizaciju koja sebe smatra jedinom pravom Skupštinom. Da li će neka lokalna skupština ili pak cijela zajednica po svijetu odgovarati Isusovim mjerilima, o tome sud donosi Isus Krist, tako da nitko nema pravo donositi sud o tome ili provoditi politiku isključivosti smatrajući svoju zajednicu pravom a sve ostale lažnima.

Priča o pšenici i kukolju jasno naglašava činjenicu o potrebi potpunog prepoznavanja kukolja kako bi ga se odvojilo od pšenice. To nam omogućava da razumijemo o kakvoj se vrsti žetve radi. Iako se sjetva odvija cijelo vrijeme postojanja kršćanske skupštine, svatko tko je uključen u nju svoj ishod povezuje sa žetvom koja će se u konačnici odigrati na svršetku ovog poretka. Naime, onaj sud koji će svi kršćani na kraju primiti od Krista se temelji na istim mjerilima koji su kroz cijelu povijest bili prisutni unutar njegove skupštine tako da su svi koji su do sada umrli prošli kroz obilježavanje. Na osnovu te žetve Isus će znati tko će uskrsnuti na život a tko na osudu. Da nije bilo takvog obilježavanja onda ne bi mogli govoriti o tome da je itko od umrlih kršćana izabran za nasljednike kraljevstva. No budući da su do svoje smrti obilježeni onda nam to govori da će na svršetku ovog poretka i živi i umrli biti uključeni u žetvu. Kad su u pitanju živi kršćani onda će Isus poslati “anđele svoje uz glasan zvuk trube i oni će skupiti izabrane njegove s četiri strane svijeta“ (Mt: 24:31). S obzirom da će i mrtvi već biti obilježeni onda će oni koji pripadaju klasi pšenice uskrsnuti u ranijem uskrsnuću i na takav način biti odvojeni od kukolja. Prije toga mora doći do konačnog i završnog odvajanja lažnih kršćana od onih koji će naslijediti kraljevstvo. Uspostava kraljevstva na zemlji bit će označena posljednjom trubom.

 


Posljednja truba

"Sedma truba" je posljednja u nizu. Njen trubni zvuk će nas uvesti u jedno novo razdoblje jer će tada započeti Isusovo kraljevstvo. Isus je "određen da sudi živima i mrtvima" što nastupa "njegovim pojavljivanjem i njegovim kraljevstvom" (2.Ti 4:1). Najprije će se suditi živima, a zatim mrtvima. U skladu s tim će Isus "poslati anđele svoje uz glasan zvuk trube i oni će skupiti izabrane njegove" kako bi ih sačuvao kroz veliku nevolju (Mt 24:31). Trubni zvuk će označiti da je došlo određeno "vrijeme da se sudi mrtvima i da se dade nagrada robovima [Božjim] prorocima i svetima i onima koji se boje imena [Božjeg], malima i velikima i da se unište oni koji zemlju uništavaju" (Ot 8:1,2; 11:15,18). Isus će suditi najprije onima koji se zovu njegovim imenom. "Jer svi mi moramo stati pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaću za ono što je u tijelu zaslužio, po onome što je učini, bilo dobro ili zlo" (2.Ko 5:10). Nećemo se svi u jednom trenutku naći pred Kristom. Pred njega će doći svi u periodu kojeg je on označio kao ‘posljednji dan’. Prvi će doći oni koji će izaći iz velike nevolje. Međutim mnogi drugi spavaju smrtnim snom. Isus je znao da će mnogi koji ga prihvate u svom životu umrijeti prije nego on sjedne na svoje prijestolje (vidi Mt 16:28). Da bi sredio račune s njima i odvojio dobre od zlih mora doći do njihovog uskrsnuća i odvajanja.

Kad Biblija spominje ‘bolje uskrsnuće’ i ‘ranije uskrsnuće’ onda se time već naglašava da će se prije uskrsnuća već znati tko od umrlih zaslužuje život, a tko osudu. Kad uskrsnu, ljudi će saznati da li ih Isus Krist želi ili ne želi kao takve imati u svom kraljevstvu. Takvo odvajanje će biti potrebno formalno i pravno provesti kako bi se mogla formirati ‘novo nebo i nova zemlja’. Odvajanje će se vršiti najprije među onima koji se broje među pripadnike Božjeg naroda, a zatim među svim ostalim narodima.

Živi, odnosno oni koji izađu iz velike nevolje mogu očekivati nagradu vječnog života zajedno sa pravednicima koji će uskrsnuti. Međutim, među pripadnicima Božjeg naroda će biti i onih koji su činili zlo. Njihova nagrada će biti drugačije prirode. Zli, i živi i mrtvi koji uskrsnu će biti odvojeni od Božjeg naroda i Gospodinovog lica kao bezakonici. Trebat će im okajavajuća služba Prvosvećenika kako bi ih na temelju njihovog kajanja očistio od grijeha i uveo u Božje kraljevstvo. Oni će se pridružiti ostalim nepravednicima iz svijeta. No, ne zaslužuju svi nepravednici istu osudu. Među njima će posebno biti suđeni oni koji su čuli i odbacili Isusove riječi (Iv 12:47,48; Mt 7:21-23). Nasuprot njima će biti oni kojima će Isus pokazati milosrđe samo zato što su svojim djelima dokazali vjeru poput Rahabe (He 11:31). Tako će mnogi članovi Božjeg naroda koji su bili prvi pozvani da naslijede kraljevstvo biti posljednji, dok će se oni koji su zbog svog nepravednog položaja bili posljednji, naći među prvima (Mt 19:30; 20:16).

Nepravednim osobama ili ‘mrtvacima’ će se suditi prema njihovim djelima na temelju onoga što je napisano u ‘svicima’. Oni će biti odvojeni i označeni za uništenje poput ‘pljeve’ i ‘kukolja’, ali neće biti automatski uništeni simboličnom vatrom. Vatra koja se ne može ugasiti je Božji gnjev koji se ne može ničim ublažiti, a koji kao takav ostaje na svima koji su označeni za uništenje (Mt 3:12; 13:38-40). No, bilo bi nepravedno da ih Bog podržava na životu ili uskrsne samo da bi im dokazao krivicu i zatim ih uništio. Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi i milosrđu omogućava zlim ljudima da se pokaju, obrate i predaju njemu na temelju otkupne vrijednosti Isusove žrtve. Zbog te mogućnosti biti će i dalje otvoren ‘svitak života’ u koja će se moći upisati i njihova imena (Ot 20:12,13). Ukoliko je netko u sebi sadržavao duhovno obličje kukolja, taj će kukolj biti podvrgnut uništenju kako bi se duh te osobe spasio ukoliko ona pokaže pokajanje. Isus prilikom prvog dolaska ‘nije došao osuditi svijet, nego spasiti svijet’ (Iv 12:47). To znači da nitko od ljudi svijeta još nije osuđen na vječnu smrt. Isusova uloga ‘spašavanja svijeta’ će potrajati sve do velike nevolje kada će spasiti sve koji se nađu na njegovoj strani. Spašavanje svijeta je povezano sa izbavljenje od grijeha i smrti. Velika nevolja neće biti u znaku suđenja nad svakim pojedinim čovjekom, nego će to biti sud nad ovim svijetom kojeg sačinjavaju razne organizacije pod kojima ljudi žive. Isusova sudska uloga nad narodima počinje nakon Harmagedona kad bude sjeo na svoje prijestolje.

 


Parabola o ovcama i jarcima

Parabolu o ‘ovcama i jarcima’ Isus započinje slijedećim riječima: 

"Kad Sin čovječji stigne u slavi svojoj i svi anđeli s njim, tada će sjesti na slavno prijestolje svoje. I svi će se narodi skupiti pred njim i on će odvojiti ljude jedne od drugih, kao što pastir odvaja ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva" (Mt 25:31-33).

Zajednica JS je najprije tumačila da se spomenuto odvajanje počelo odvijati od 1914. godine. Zatim je kasnije to ispravljeno i usklađeno sa Mateju 24:30 i premješteno u vrijeme ‘velike nevolje’ kad Isus ‘dolazi na oblacima nebeskim’ (Vidi Stražarsku kulu od 15.10.1995. str. 18-28). Međutim, ni to nije u skladu s točnim postavljanjem vremenskog okvira. Naime ova parabola se treba ispuniti, ne u vrijeme kad Isus ‘dolazi na oblacima nebeskim’ nego nakon toga, tj. u vrijeme kad On bude ’sjeo na svoje prijestolje’. Osnovno je pitanje kada će Isus ‘sjesti na svoje slavno prijestolje’? Odgovor na to pitanje daje nam sam Isus koji je prije ove usporedbe rekao svojim apostolima:

"Zaista, kažem vam, prilikom ponovnog stvaranja, kad Sin čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje, i vi koji idete za mnom sjest ćete na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih" (Mt 19:28).

Vidimo da Isus ‘sjeda na svoje slavno prijestolje’ ‘prilikom ponovnog stvaranja’. Ponovno stvaranje ‘novog neba i nove zemlje’ ne može uslijediti prije Harmagedona, nego nakon njega (vidi Iz 65:17-25; Ot 21:1). Prije nego u proročanskim vizijama vidimo Isusa da ‘sjeda na svoje slavno prijestolje’, možemo vidjeti da čovječanstvo prolazi kroz veliku nevolju u kojoj će se moći razabrati Isusov dolazak u sili i velikoj slavi. Tada će doći do sakupljanja njegovih izabranih koje će anđeli prevesti i izdvojiti iz velike nevolje (Mt 24:29,30). Zatim slijedi vrhunac Harmagedona u kojoj Isus sa svojim anđelima pobjeđuje Sotonu i njegov zli svjetski poredak. Tek nakon te pobjede Isus ‘sjeda na svoje prijestolje’. To je u skladu s Danijelovom vizijom u kojoj smo vidjeli da Isus prima od Boga kraljevstvo i to nakon što u Harmagedonu uništi ovaj svjetski poredak (vidi Da 7:11-14). Uništenje zlog poretka ne znači pogubiti svaku nepravednu osobu, nego usmrtiti sva vidljiva politička i religiozna obilježja ovog svijeta po kojima je on bio aktivan. U Harmagedonu će biti mrtvih uglavnom među onima koji budu aktivno uključeni u rat protiv Krista jer će se protiv vojne mašinerije pokrenuti nebeske sile. Kad rat završi, svijet nepravednih ljudi će ostati bez svog prepoznatljivih obilježja po kojima su djelovali i održavali svijet živim. Prema tome, Isusovo pravo da vlada nad zemljom i ljudima je još uvijek uzurpirano od strane Sotone i njegovih političkih zastupnika. Bezbožni će ljudi i narodi do Harmagedona još uvijek služiti interesima Sotone i njegovih političkih vladara, a ne Kristu.

Harmagedon će označiti kraj uništavanju zemlje i čovječanstva, dok će Isusovo ‘sjedanje na slavno prijestolje’ označiti ‘ponovno stvaranje’ raja i savršenog čovjeka. Tom prilikom će na svoja prijestolja sjesti ‘sveti sluge Najvišega’ čime će s Isusom stvoriti ‘novo nebo’. Njih u Ivanovoj viziji vidimo da sjedaju na prijestolja nakon što Sotona bude "svezan na tisuću godina". Nakon njegovog svezivanja Ivan je vidio "…prijestolja. [Sveti sluge Najvišega] su sjeli na njih i dano [im] je da sude" (Ot 20:1-4; Mt 19:28). Sada nam vjerojatno postaje jasno da Isus ‘sjeda na svoje slavno prijestolje’ odmah nakon Harmagedona. No, to nije jedini dokaz koji nam se nameće. Razmotrimo također prvi dio Isusove parabole koji glasi:

"Kad Sin čovječji stigne u slavi svojoj i svi anđeli s njim, tada će sjesti na slavno prijestolje svoje... " (Mt 25:31).

Ove riječi dobivaju svoju potpunu sliku kad ih povežemo sa onim što je osobno govorio Židovima kojima je objavljivao Božju riječ:

"Jer tko se god postidi mene i riječi mojih (u ovom grešnom naraštaju), njega će se Sin čovječji postidjet kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i slavi svetih anđela. Uistinu, kažem vam, neki od onih koji ovdje stoje neće okusiti smrti dok ne vide kraljevstvo Božje" (Lk 9:26,27; Mk 8:36-9:1).

Isus ovdje također govori o vremenu kad će ‘doći u svojoj slavi’ što je identično onome što je spomenuo u paraboli zapisanoj u Mateju 25:31. On na taj način Židovima ‘tog naraštaja’ ukazuje da će ih se on ‘postidjeti kad dođe u svojoj slavi’. No kako će to biti moguće ako je znao da će u to vrijeme svi oni biti u općem grobu čovječanstva?

Ako pobliže razmotrimo Isusove gornje riječi onda vidimo da Isus u svoje proročanstvo uključuje te ljude koji će biti mrtvi u vrijeme njegovog dolaska u slavi. Naime on kaže da ‘neki’ među njima neće okusiti smrti dok ne ’vide’ Božje kraljevstvo (vidi Iv 21:22,23). Budući da je mislio na viziju preobraženja, kojoj su nedugo nakon toga prisustvovala trojica njegovih apostola, onda je očito znao da će svi ostali kojima je izgovorio gornje riječi umrijeti, te da će ’vidjeti’ Božje kraljevstvo tek nakon svoje smrti, odnosno tek nakon uskrsnuća. Ako će se Isus u vrijeme svog ‘dolaska u slavi’ postidjeti tadašnjih ljudi onda nam Isus indirektno kaže da će svi ti ljudi uskrsnuti u vrijeme kad On bude prisutan u svojoj slavi kao kralj Božjeg kraljevstva.

Znači, u vrijeme kad ‘kad Sin čovječji stigne u svojoj slavi’, započinje vlast Božjeg kraljevstva na zemlji. Ti bezbožni ljudi njegovog vremena moraju uskrsnuti kako bi osjetili Isusov prezir i  stid. Tek tada će se Isus moći javno postidjeti tih ljudi koji su ga odbacili. To pokazivanje stida je također opisano u prispodobi o ‘ovcama i jarcima’ gdje Isus kaže takvima: "idite od mene, prokleti…" (Mt 25:41). On time zaista pokazuje da će se javno postidjeti onih koji ne žive u skladu s Božjim zakonima. Zbog čega? Očito zbog toga što sramote Božje i njegovo ime. Oni će biti ‘posramljeni i odvojeni od njega u vrijeme njegove prisutnosti’ (1.Iv 2:28). To je opisano i u Mateju 7:21-23 gdje će Isus takvima reći da ih ‘nije nikad poznavao’, odnosno da nikad nije bio u prijateljstvu s njima te će im reći: "odlazite od mene vi koji činite bezakonje". Ako povežemo Isusove riječi izgovorene u različitim pričama, onda vidimo da Isus misli na vrijeme nakon Harmagedona, odnosno na vrijeme koje slijedi nakon što ‘Sin čovječji stigne u svojoj slavi’. To je dokaz da će se odvajanje ljudi, jedne od drugih odvajati nakon Harmagedona, odnosno nakon uspostave Kraljevstva kada će uslijediti uskrsnuće pravednih i nepravednih (Mt 16:27,28).

Prema tome, u vrijeme nakon Harmagedona kada Isus sjeda na svoje slavno prijestolje kao kralj, tada na svoja prijestolja sjedaju i njegovi suvladari koji će od njega primiti ovlasti suđenja. Sa ovim događajem su stvoreni svi preduvjeti da se svi narodi skupe pred njim kako bi ih odvojio jedne od drugih. Odvajanje ima za cilj stvaranje i očuvanje ‘nove zemlje’. Kroz cijelu povijest su mnogi ljudi iz svih naroda živjeli životom koji ih je mogao izravno ili neizravno dovesti u vezu s interesima Božjeg kraljevstva. Nasuprot njima većina ljudi je živjela životom kojim su željeli što više iskoristiti ovaj svjetski društveni poredak. Kad Isus kaže da će se pred njim naći svi narodi, što je točno mislio s tim?

 


Svi narodi

Pred sudom će se naći svi narodi i svi ljudi koji su bili dio svijeta koji je kroz cijelu povijest bio otuđen od Boga. Iako će svi oni biti suđeni po Božjim pravednim zakonima samo će jedna određena grupa ljudi biti suđena na osnovu onoga što je Isus spomenuo u svojoj paraboli o ‘ovcama i jarcima’. U toj paraboli Isus govori samo o onima koji su se nazivali njegovim imenom. Tko su oni? Zanimljivo je da će oni u vremenu suda oslovljavati Krista s ‘Gospodine’, što govori da nije riječ o nekršćanskim narodima jer milijuni njih ne vjeruju u Isusa niti ga oslovljavaju s ‘Gospodine’. U jednoj drugoj proročanskoj priči Isus također spominje one koji će ga "u onaj dan" oslovljavati s ‘Gospodine’. Takvi će pred njim tražiti da prizna određena čudotvorna djela koja su činili ‘u njegovo ime’ (Mt 7:21-23). Spomenuta čudotvorna djela ukazuju da je Isus u toj priči očito mislio na one kršćane koji misle da im takva djela služe na čast. No, to će biti samo dokaz njihove neduhovnosti jer nisu težili ‘Kristovoj punini’. Naime, članovi prave skupštine se ne opravdavaju čudotvornim darovima koji pripadaju onome što je ‘djelomično’. Pravi kršćani znaju da će s dolaskom Kraljevstva ‘nestat ono što je djelomično’. Zato se trude ‘postići jedinstvo u vjeri i u dobrom poznavanju Sina Božjeg, dok ne postanu odrasli ljudi, dok ne uzrastu do punine Kristove’ (1.Ko 13:8-10; Ef 4:13). Kako onda možemo razumjeti Isusovu izjavu da će se pred njim u taj dan skupiti ‘svi narodi’?

Znamo da su od pojave kršćanstva ‘svi narodi’ bili suočeni s objavljivanjem dobre vijesti. Isus je od svojih apostola zahtijevao da "načine učenike od ljudi iz svih naroda" (Mt 28:19). Njegovi ovlašteni propovjednici su tada s dobrom viješću uspjeli doći do mnogih naroda u kojima su osnivali skupštine (Ri 10:18; Kol 1:23). Kasnije su mnoge kršćanske skupštine otpale od pravog kršćanstva čime se je dobra vijest o Kristu propovijedala u pomiješanosti sa nekim krivim učenjima. Iako su još u prvom stoljeću neki samozvani apostoli propovijedali Krista iz zavisti, jer su se željeli suprotstaviti apostolima, ipak se Pavle radovao znajući da se time ne može spriječiti one koji propovijedaju istinu o Isusu Kristu iz čista srca (vidi Flp 1:15-18; 2.Ko 11:12,13).

Otpad nije spriječio da se dobra vijest o Kristu širi svijetom. Sve do sada su milijarde ljudi iz svih naroda stupili na put kršćanstva, neki čak prisilno ili u neznanju. Iako je lažno kršćanstvo na svoj način objavljivalo dobru vijest ono je s druge strane omogućilo ljudima da pokažu svoj stav prema Bogu i Kristu. Pojavom reformacije kršćanstvo se još brže širilo i to zbog sve veće prisutnosti Biblije na narodnim jezicima. Bez obzira kojoj kršćanskoj crkvi pripadali, ljudi su mogli čuti za Kristove riječi i njegova učenja što je stvorilo podlogu za razne propovjednike koji su po narodima propovijedali pokajanje i obraćenje. To je slično djelovanju Božjih proroka po Judeji i Izraelu gdje je velika većina onih koji su se nazivali Božjim imenom prakticirala krivo obožavanje. To što nisu provodili Božji zakon u svom životu su donekle bili krivi i njihovi vjerski vođe. Ali to ih nije moglo opravdati pred Bogom. Oni su od svojih religioznih vođa imali prilike čuti za Boga i njegove zakone.

Danas milijarde ljudi prakticiraju lažni obliku kršćanstva. Svi oni nose odgovornost u skladu sa onim što od njih traži Bog bez obzira na njihove vjerske vođe (vidi Mt 23:3). Samim tim što sebe smatraju kršćanima je dovoljan razlog da ih se u vrijeme suda odvoji od pravih kršćana. Milijuni ljudi su kroz povijest mislili da kao kršćani imaju Isusovo odobravanje. Mali i neuki ljudi su često bili kao ovce bez pastira zbog svojih vjerskih vođa koji su ih izrabljivali i krivo poučavali. Drugi su se javno borili protiv njihovih lažnih učenja. Državna je crkva proganjala sve pojedince i grupe koji se nisu slagali s njenim učenjima i običajima. Iako su pripadali raznim kršćanskim grupama i crkvama kršćanstva mnogi su izgubili živote zbog želje da služe Bogu na drugačiji i prihvatljiviji način. Tko je od svih njih prihvatio Krista iz istinskih poticaja da mu služi? Na to će pitanje Isus odgovoriti.

Iako danas mnogi imaju priliku postati pravi kršćani, to nije uvijek moguće zbog predrasuda koje većina ljudi ima prema njima. Tako i dalje mnogi ostaju u uvjerenju da pripadaju crkvi koja ima Božje odobravanje. U takvoj se situaciji samo pojedinci odazivaju na dobru vijest. Drugi možda naizgled nisu poslušni dobroj vijesti, pa ih mi ne možemo osuđivati kao one koji su protiv Krista. Možda su i oni za Krista ali samo na način koji im je prezentiran od strane njihove crkve koju smatraju svojim putem do spasenja. Zbog toga ne drže u potpunosti Kristove riječi i poput Savla odbacuju njegove prave učenike, misleći da čine pravo. Ima dosta onih koji odbacuju Krista zbog svog zlog stanja srca kao što su ga u prvom stoljeću odbacili religiozne vođe i drugi. No svi koji odbacuju Krista dolaze na sud jer je Isus rekao:

"A ako tko čuje moje riječi, a ne drži ih, ja ga ne osuđujem; (…) Tko odbacuje mene i ne prima ono što ja kažem, ima suca svojega. Riječ koju sam govorio - ona će mu suditi u posljednji dan" (Iv 12:47,48).

Svi oni koji su kroz povijest imali priliku čuti Isusove riječi mogli su ih tvoriti bez obzira tko im je te riječi donosio. Ne može se poreći činjenica da su se mnogi u kršćanstvu služili Isusovim imenom kad su ga objavljivali pred drugima. Oni su to činili iz želje da ugode Bogu i Kristu. Ako se neki ‘služe Isusovim imenom’ iz ispravnog motiva, onda bi ga trebali gledati kao one za koje je Isus rekao svojim učenicima: "tko nije protiv vas, za vas je" (vidi Lk 9:49,50). Isus će biti taj koji će suditi svima koji su se služili njegovim imenom. On će najbolje znati njihove poticaje. Iz svega ovoga vidimo da je od pojave kršćanstva do danas mnogo toga što se mora uzeti u obzir kako bi se iz svijeta kršćanstva mogli odvojiti svi oni koje Isus smatra dostojnima.

Prema tome ‘svi narodi’ koji će se na Sudu pojaviti pred Isusovim prijestoljem predstavljaju samo one koji se nazivaju ‘kršćanima’. Izraz ‘svi narodi’ u ovom kontekstu ne označava sve narode grupacije niti sve ljude iz svih naroda. Naime, izraz ‘narodi’ se u Bibliji koristi kako bi se opisalo pojedine ljude izdvojene iz svih naroda (Ot 7:9; 21:24). Zato se izraz ‘svi narodi’ odnosi na one ljude iz svih naroda koji se nazivaju kršćanima. Među njima ima pravednika i nepravednika. S obzirom da će uskrsnuti svi koji sebe smatraju kršćanima, mora doći do odvajanja "ljudi jednih od drugih, kao što pastir odvaja ovce od jaraca". 

 


Pastir i stado

Isus će kao ‘pastir’ odvojiti jedne kršćane od drugih. Sama Kristova uloga ‘pastira’ koja se spominje u paraboli ukazuje da je on mislio na one ljude koji su kroz povijest bili pod njegovim vodstvom (Ez 34:22,23). Dok je svijet bio pod vlašću Sotone, kršćani su trebali slijediti Krista kao svog pastira. Oni su bili Božje stado baš kao što Bog kaže: "A vama ovce moje, kaže Svevišnji Gospodin Jehova: ‘Evo, suditi ću između ovaca, između ovnova i jaraca’" (Ez 34:17). Umjesto da kaže da će suditi između ovce i koze, Jehova kaže da će suditi između ovaca, tj. između ovce i ovce (koze). Izgleda da se u ‘ovce’ ubrajaju i koze jer i njih naziva ovcama.

‘Ovca i koza’ su općeniti pojmovi (u ženskom licu) koji su se koristili, ne samo za žensku stoku već i za mušku sitnu stoku (vidi 3.Mo 1:10). Za sitnu stoku se još spominju izrazi janje i jare (3.Mo 3:7; 4:28). Kad je Bog dao zapovijed u vezi žrtve za dar onda nije rekao da se prinese ‘ovan’ ili ‘jarac’ nego je rekao da se prinese "muško (…) od ovaca ili koza" (3.Mo 22:19). Riječ ‘jarac’ ukazuje na mušku odraslu kozu, a ‘ovan’ na mušku odraslu ovcu. Kad Bog kaže da će suditi između ‘ovnova i jaraca’ on upotpunjuje sliku koju je Isus kasnije objasnio u svojim proročanskim pričama o vjernom i zlom robu. Ovnovi su brojčano manji dio stada kao i "jarci", pa stoga predočavaju poglavare i "vođe" u narodu (vidi 1.Mo 32:14; Iz 14:9; Za 10:3; Jr 51:40). Svi oni zajedno s ovcama i kozama sačinjavaju Božje stado. Zato Krist ima pravo da sudi onima koji se nazivaju njegovim imenm – ‘malima’ (ovcama) i ‘velikima’ (jarcima) (vidi Ot 11:15,18; 20:12,13).

  Pojmovi -‘ovca’   i   ‘jarac’ u svjetlu Biblije:

Zašto je Isus rekao da će odvojiti ovce (imenica u ženskom licu) od jaraca (imenica u muškom licu) a ne - što bi bilo logičnije - ovce od koza ili ovnove od jaraca? Iz konteksta kojeg nam daje Biblija i onog kako su Židovi koristili određene pojmove je vidljivo da će i Isus suditi između ‘ovce i ovce’, između ‘ovnova i jaraca’. Isus ne odvaja ovce od ovnova jer jedni i drugi pripadaju pod zajednički naziv ‘ovce’. U ‘ovce’ spadaju pravi kršćani – ‘mali’ (ženske i muške ovce) i ‘veliki’ (ovnovi), a u ‘koze’ se ubrajaju lažni kršćani – ‘mali’ (ženske i muške koze), te ‘veliki’ (jarci). Jarac je opći izraz koji se u muškom licu koristi za koze muškog roda. Tako jarci i koze pripadaju pod zajednički naziv ‘jarci’.

To što koristi izraz ‘jarac’ a ne koza, Isus ističe vodeće muževe kršćanstva koji su poput religioznih židovskih vođa obilazili more i kopno da bi načinili jednog prozelita (vjernika). A kad netko postane vjernik učine ga dvaput gorim od sebe (Mt 23:15). Naime, u tzv. kršćanstvu su vodeći muževi (jarci) na sebe preuzeli odgovornost da propovijedaju dobru vijest laičkim vjernicima. Kao religiozni ‘vođe’ oni ne dopuštaju drugima da uđu u Božje kraljevstvo, već zatvaraju vrata kraljevstva i vode u propast sve one koji ih slijede (Mt 23:2-10,13). Za razliku od te grupe lažnih kršćana koje vode ‘jarci’, Isus drugu grupu ne označava s muškom imenicom ‘ovan’ ili ‘ovnovi’ nego općenitim izrazom ‘ovce’. Zašto? Očito u ovoj grupi kršćana izabrani muževi se ne ističu kao vođe jer priznaju ulogu Isusa kao poglavara. Iako nose odgovorne dužnosti oni su ti koji ponizno služe svojoj braći u vjeri. Naime u ovoj grupi svi vjernici zajednički surađuju na djelu Kraljevstva pa je razumljivo što je Isus naglasak stavio na ‘ovce’ a ne na ‘ovnove’. Oni se ne ističu po titulama jer su svi zajedno braća, a budući da služe ‘poniznom i skromnom narodu’ pokazuju poniznost kao ‘ovce’ (Mt 23:8-12; vidi Sf 3:12).

Pastiri su inače dopuštali da ovce i koze zajedno pasu iako su ih držali u odvojenim torovima. Isus će tako kao pastir odvojiti ljude jedne od drugih kao što se odvajaju ovce od koza. To bi značilo da je Isus pastir koji na svom imanju posjeduje jednu i drugu vrstu obožavatelja. Koze i jarci kao vrsta vjerojatno predočavaju lažne kršćane. Od pojave lažnih kršćana i raznih kršćanskih pravaca Kristovo kraljevstvo je izgubilo svoj pravi značaj. Oni koji nisu poslušni dobroj vijesti objavljenoj po Isusovim pravim zastupnicima su uvjereni da su već spašeni. Sebe vide kao one kojima će Isus dati vječni život. Oni čak prihvaćaju Isusa za svog pastira iako ga slave na način koji Isus ne prihvaća. Mnogi su od njih umrli u takvom uvjerenju. No, nakon uskrsnuća će doživjeti poražavajuće otrežnjenje kad ih Isus postavi sa svoje lijeve strane koja vodi u drugu smrt. Među lažnim kršćanima se nalaze i ljudi slični ovcama koje treba izdvojiti iz te klase i dovesti u tor među ‘ovce’. Mnoge ‘ovce’ su umrle a da nisu u svoje vrijeme bile dovedene u tor. Takvi će se obradovati kad nakon uskrsnuća ipak budu postavljeni s Isusove desne strane jer su pokazali svoj stav kakav Isus prihvaća.

‘Ovce’ su one prave iskrene osobe koje imaju ponizno srce i koji su naklonjeni svom pastiru. Isus ih putem dobre vijesti okuplja oko sebe. Ponekad se desi da se među njih ubace ‘koze’ i ‘jarci’ koji se lažno predstavljaju za kršćane. Pavle je takve nazvao ‘lažnim apostolima’ i ‘lažnom braćom’ (2.Ko 11:13,26). Da li takvi mogu nesmetano biti u stadu sa ovcama? Ne. Njih se istjeruje iz stada. Budući da na zemlji postoje dvije vrste kršćana  - pravi i lažni, onda je za pretpostaviti da Isus iz svoje Skupštine kontinuirano obilježava one lažne koje će na kraju odbaciti. Nakon takvog obilježavanja koje se još uvijek provodi, Isus će uskoro provesti konačno odvajanje koje će imati za cilj da jedni naslijede kraljevstvo a drugi budu osuđeni kao nedostojni. To je smisao njegove parabole koja će se ispuniti u Božjem kraljevstvu. Zato nas zanima kako su Isusovi apostoli mogli razumjeti ovu parabolu koja je usko povezana sa posljednjim Sudom.

 


Sud počinje od kuće Božje

Bog je na zemlji izgradio svoju ‘kuću’ za pravo obožavanje još u vrijeme kad je svog slugu Mojsija postavio da služi u njoj. Kuća je bila sagrađena na službama koje su obnašali Leviti i svećenici dok su ‘kuću’ u proširenom smislu sačinjavali svi Izraelci koji su služili kao svjedoci za Jehovu Boga. Kasnije je ta ‘kuća’ poprimila još značajnija duhovna obilježja zbog Isusa Krista koji je "dostojan veće slave od Mojsija (…) Mojsije je bio vjeran kao sluga (najmanji) u svoj kući Njegovoj (…), a Krist je bio vjeran kao Sin postavljen nad kućom [Božjom]. Mi smo kuća Njegova…" (He 3:1-6). Unutar skupštine Isus ima svoju ‘najmanju braću’ koju je izabrao i imenovao da ga zastupaju pred ostalom braćom i to u službama koje su predočene službama Levita i svećenika. Ako promatramo kontekst u kojem Isus izgovara svoju parabolu o ‘ovcama i jarcima’ onda vidimo da će On nakon svog dolaska pred sebe postaviti i suditi dvije klase kršćana. Obje klase imaju među sobom dobre i zle. Svaka klasa će se prosuđivati po različitim kriterijima. Jedna klasa su ‘mali’ ili  vjernici. Među tim ‘malima’ se nalazi druga klasa koja je u posebnoj službi a to su Isusova ‘najmanja braća’. Oni će biti uzeti u obzir kako bi se sudilo onim kršćanima koji prema njima nisu pokazali dostojno poštivanje i brigu.
  • 1.KLASA: Isus sređuje račune sa svojim ‘robovima’ (Matej 25:1-30)
  • 2.KLASA: Isus odvaja ‘sluge’ jedne od drugih  (Matej 25:31-46)

 

ROBOVI: Klasa ‘roba’ su "oni [koji] bdiju nad [našim] dušama kao oni koji će za to položiti račun" (He 13:17). Misli se na imenovane nadglednike koji su postavljeni u skupštini da duhovno bdiju nad Isusovim učenicima tj. ‘malima’. Svaki od klase ‘roba’ polaže račun Kristu za ono kako se odnosi prema njima. Zato im je Isus rekao: "Pazite da ne prezirete jednog od ovih malih; jer kažem vam da anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega koji je na nebu" (Mt 18:4,10; 10:42; Pr 5:6). Isus je ovo rekao jer su u njegovo vrijeme religiozni vođe prezirali mali i obični narod (Lk 18:10,11). Takve je Isus već tada osudio, ta će kad uskrsnu biti odvojeni na Isusovu lijevu stranu. Kršćanski nadglednici će položiti račun onda kad dođe gospodar tih robova i počne sređivati račune s njima (Mt 25:19). Kad bude sređivao račune sa svojim robovima onda će jedne prihvatiti kao ‘dobre i vjerne robove’ a druge odbaciti kao ‘zle i nevjerne robove’. Zli robovi će biti ‘posramljeni i odvojeni od njega u vrijeme njegove prisutnosti’ (1.Iv 2:28). Oni se kao takvi nalaze među svećeničkom klasom raznih crkava kršćanstva koje je Isus opisao kao one robove koji su tukli sluge i sluškinje i živjeli nedolično njegovog imena. Među njima će biti dosta onih koji svoju službu vrše unatoč tome što ne razume volju svog gospodara (Mt 24:45-51; Lk 12:45-48).

Treba uzeti u obzir da će i ‘zli robovi’ dobiti svoju plaću jer će Krist "uzvratiti svakome po djelima njegovim" (Mt 16:27). Pripadnici ‘vjernog roba’ će biti izdvojeni nakon Harmagedon, a među njima i oni koji će biti izabrani za Isusove suvladare. Ostali izabrani iz te klase roba će uskrsnuti prvi da zajedno s njima prime svoju nagradu kao Isusovi suvladari i članovi ‘novog neba’ (Ot 7:4). Njih će u svom kraljevstvu Isus postaviti nad cijelim svojim imanjem (Mt 25:14-23). Zli i nevjerni robovi neće uskrsnuti zajedno s članovima nebeske klase nego kasnije prilikom uskrsnuća nepravednih. Kada uskrsnu, naći će se pred Kristovim prijestoljem da bi primili svoju plaću kao ‘jarci’. Na sličan način će biti suđeni i mnoge židovske religiozne vođe koje su zakazali u svojoj službi koju im je Bog povjerio među njegovim izabranim narodom. Svi će oni kao ‘jarci’ osjetiti pravdu tako što će biti odvojeni od Kristova lica (Mt 24:48-51).

SLUGE: Klasu koju sačinjavaju Isusove ‘sluge’ ili vjernici će se suditi po tome kako se odnose prema ‘najmanjima’, tj. prema onima koji zastupaju Kristov autoritet (Mt 23:3; He 13:7,17). No, kako će Isus suditi članovima kršćanskih zajednica kad znamo da u njima služe mnogi zli i lijeni robovi koji ne razumiju volju svog gospodara? Umjesto da ti robovi služe narodu kao ‘najmanji’ oni gospodare stadom. Znamo da su židovske vjernike vodili religiozne vođe koje je Isus nazvao ‘licemjerima’. Unatoč tome je rekao narodu da u svom životu ‘čine i drže sve što im oni kažu’ (Mt 23:3,13; 24:51). To je značilo da prema njima kao svećeničkoj klasi ipak trebaju pokazivati određenu mjeru podložnosti kao da je riječ o osobama koje je Bog postavio. U biti, narod je bio u uvjerenju da ti svećenici obavljaju službu koju im je Bog povjerio. Božji zakon koji su svećenici zastupali dao im je pravnu osnovu da se izdignu iznad naroda i zastupaju Zakon kao svećenici koje je Bog postavio. To što su mnogi svećenici zakazali i otišli u krivom pravcu dovodi ih u vezu sa sinovima zloga, a time i sa zlim i nevjernim robom. Narod kojeg su vodili su zavedeni njihovim krivim učenjem. Među tim narodom također postoje dobri i zli ljudi.

Iz svijeta kršćanstva će se moći izdvojiti ‘ovce’ koji su svoje nadglednike primali kao Isusove zastupnike i njegovu najmanju braću. Ako su se prema njima tako odnosili, vjerojatno bi se tako odnosili i prema Kristu. Takve Isus može izdvojiti između lažnih kršćana i postaviti sebi s desne strane na kojoj će se naći svi pravednici. S druge strane, kršćane koji nisu poštivali autoritet njegovog roba, Isus će odvojiti između ovaca i svrstati sebi s lijeve strane gdje se nalaze nepravednici. I oni će biti ‘posramljeni i odvojeni od njega u vrijeme njegove prisutnosti’ (1.Iv 2:28). Od svih nepravednika će se tada očekivati da se podlože Kristu kroz njegov Zakon. Iako će biti odvojeni od Gospodinovog lica moći će ostati živjeti na zemlji tako dugo da se mogu obratiti u svom srcu i mislima. Vjerojatno će to mnogi od njih i učiniti.

Isus će iz svijeta kršćanstva izdvojiti sve one koji će naslijediti kraljevstvo. Bit će proglašeni pravednicima koji će formirati ‘novu zemlju’. Da bi formirao ‘novu zemlju’ Isus će najprije prouzročiti uskrsnuće pravednika koje će postaviti sebi s desne strane. Njih će pridružiti preživjelima iz ‘velikog mnoštva’ i dati im prednost da zajedno s njima naslijede kraljevstvo. Tko će se sve naći među tim prvim uskrsnulima ovisit će o Isusovoj prosudbi na temelju onoga što su bili spremni učiniti za njega. Tada neće uskrsnuti samo oni koji su pripadali samo jednoj kršćanskoj zajednici koja sebe smatra jedinom pravom skupštinom. Ne postoji jedna prava zajednica jer svaka manja ili veća zajednica ima priliku živjeti po Kristovim mjerilima dok on ne dođe. Među uskrsnulima će biti svi koje će Isus označiti kao ‘ovce’ a koji su živjeli kroz cijelu povijest. Među njima će biti svi kršćani od prvog stoljeća do  naših dana, a također i oni koji su živjeli prije Isusovog života na zemlji. Iako mnogi nisu upoznali Isusa, oni su ga vidjeli svojim očima vjere i očekivali u vjeri i nadi. Sve ono što su činili Isus će smatrati da su činili za njega i njegovo kraljevstvo kojeg su očekivali (He 11:13-16). Lako je zaključiti da će se pravednici koji će prvi uskrsnuti automatski naći pred Isusom koji će ih primiti u svoje kraljevstvo kao dostojne. Njima će se pridružiti ljudi iz svijeta raznih kršćanskih crkava koji su svoju vjeru polagali u Isusa. Isus će ih odvojiti od klase ‘jaraca’ i pružiti im mogućnost da naslijede kraljevstvo. On će ih prihvatiti zbog njihove vjere i spremnosti da čine dobro njegovoj najmanjoj braći. Takva spremnost je izraz njihove vjere u Isusa bez obzira što mnogi od njih nisu imali dublji uvid u Božju Riječ. 

 


Najmanji

Svojim je apostolima Isus rekao da spadaju u one ‘najmanje’ kad je rekao: "…kad izvršite sve za što ste zaduženi, recite: ‘Mi smo beskorisni robovi…’" (Lk 17:10). Robovi su po službi koju su obavljali bili najmanji u društvu. Kroz povijest je bilo uvijek onih koji su po svojoj ulozi u Božjoj službi bili među ‘najmanjima’. Njih je Bog koristio da služe duhovnim interesima svog naroda. Zato su apostoli i drugi imenovani muževi trebali sebe gledati kao Isusove robove, one ‘najmanje’. Isusovi apostoli su se znali prepirati oko toga koga se od njih treba smatrati najvećim u Božjem kraljevstvu.

"Tada im je [Isus] rekao: (…) najveći među vama neka bude kao najmlađi (najmanji), a onaj koji predvodi neka bude kao onaj služi. Jer tko je veći, onaj koji je za stolom ili onaj koji poslužuje? Nije li onaj koji je za stolom? A ja sam među vama kao onaj koji poslužuje (najmanji)" (Lk 22:24-27).

Najveći čovjek koji je živio na zemlji je u ovom primjeru sebe označio kao ‘najmanjeg u nebeskom kraljevstvu’. Po tome je obilježju bio manji i od Ivana Krstitelja (Mt 11:11). S tim je dao do znanja da su njegova ‘najmanja braća’ oni koji ga zastupaju i koji služe ostaloj braći. Time što su i oni ‘najmanji’, to ih ne izjednačava sa Isusom jer je Isus rekao da "rob [nije] iznad gospodara svojega. Dosta je da (…) rob [bude] kao gospodar njegov" (Mt 10:24,25).

Klasa roba je nazvana ‘najmanjima’ upravo po Isusu koji je ‘najmanji’ u kraljevstvu. U tom je smislu ta klasa postala ‘kao’ njen gospodar Isus. Da bi razumjeli svoju ulogu ‘roba’ Isus im je dao na znanje da oni nisu slični onim robovima koji ne znaju što njihov gospodar radi. Oni su trebali shvatiti da su u prijateljskom odnosu sa svojim gospodarom, što je njihovu ulogu ‘roba’ učinilo slavnom službom zbog koje će ih svijet mrziti i progoniti (Iv 15:15,20). Oni su na zemlji zamijenili Isusa u njegovoj službi evanđelizatora, pastira i učitelja. Njihova služba je isključivo usmjerena prema gospodaru Isusu i njegovom imanju. Kršćanski vjernici bi trebali prihvatiti njihovu ulogu jer je apostolima Isus rekao:

"Tko prima vas, prima i mene, a tko prima mene, prima i onoga koji me poslao" (Mt 10:40).

To je u skladu sa parabolom u kojoj je Isus istaknuo da će svoje sljedbenike prosuđivati kao ‘ovce’ i ‘jarce’, ovisno o tome kako su se odnosili prema njegovim ‘robovima’. Svi mi unutar skupštine koji služimo kao ‘služinčad’ se moramo prema njima odnositi kao prema onima koji zastupaju Krista. To će biti odlučujuće za sud kojeg će Isus provesti među svojim učenicima. Nitko se tada neće moći opravdati da nisu imali prilike podupirati njihovu službu jer su oni služili u svim skupštinama Božjeg (rascjepkanog) naroda. Nitko od kršćana se neće moći opravdati i reći: "Gospodine, kad smo te vidjeli gladnog ili žednog ili kao stranca ili golog ili bolesnog ili u zatvoru i nismo te poslužili?" (Mt 25:44). Isus ovdje spominje situacije koje su bile povezane s njegovim samopožrtvovnim životom dok je živio na zemlji. Također, to su situacije u kojima su se našli mnoga njegova ‘najmanja braća’ koja su zbog njegovog imena bili proganjani jer su na sebe navukli mržnju svijeta. Isus je tako preko svojih vjernih zastupnika doživljavao progonstvo, glad, žeđ, odbačenost, zatvaranje kroz cijelu povijest čovječanstva.

Isus će na račun toga suditi ljudska srca jer će u njima naći odgovor na pitanje što su učinili ili što bi učinili da su bili u prilici učiniti nešto za njega. Oni koji pokažu svoju vjernu podložnost prije uspostave kraljevstva ne dolaze na sud. Oni dolaze pred Krista koji će ih prosuditi kao dostojne vječnog života (Iv 5:24). Kad Isus između članova svoga 'roba' izabere one koji će preuzeti nove dužnosti u novom sustavu stvari onda će takvi i dalje biti ‘najmanji’ jer će služiti potrebama cijelog čovječanstva. Tada će se moći vidjeti kako će se i ostali ljudi iz cijelog čovječanstva odnositi prema njihovom autoritetu.

Pogledajmo nekoliko misli koje govore o tome kako su se neki u prvom stoljeću ophodili prema apostolu Pavlu koji je bio Kristovo zastupnik. Pavle je za sebe rekao da je "najmanji među apostolima" koje se nazivalo ‘svetima’. Drugom prilikom je to ponovio kad je rekao da je "najmanji od svih svetih" (1.Ko 15:9; Ef 3:5,8). Njega se stoga može gledati kao ‘najmanjeg’. On je služio Bogu i svojoj braći u vjeri. Služio je i ljudima iz nacija koji nisu poznavali Boga. Svima je bio sve kako bi ih pridobio za Krista. Ponizio se i učinio robom da druge spasi (1.Ko 9:19-23). Za sebe je rekao da je Kristov sluga na istaknutiji način od drugih. Zbog Krista je bio u zatvorima, u nevolji, u raznim opasnostima, blizu smrti, u gladi i žeđi, u hladnoći i golotinji (2.Ko 11:23-28). Kakav su stav neke osobe zauzeli prema Pavlu u njegovoj nevolji i zadatku kojeg je dobio od Krista? Uvijek je bilo onih koji su i sebe izložili istim opasnostima jer su se zauzeli za njega kako bi sve to mogao podnositi. Njih Pavle često spominje u svojim poslanicama. Pavle se tako obraća braći u jednoj skupštini i kaže: "Braćo (…), znate da sam vam prvi put objavio dobru vijest jer sam bio bolestan. Premda vam je moja bolest bila kušnja, niste me prezreli niti pljuvali po meni, nego ste me primili kao anđela Božjeg, kao Krista Isusa" (Ga 4:12-14). Ovi koji su postali kršćani su primili dobru vijest od Pavla. Bili su ljudi iz svijeta ili ovce koje je Isus doveo u Božji tor. Svojim stavom su pokazali da su slični ovcama. Prema Pavlu kao Kristovom ‘najmanjem bratu’ postupali su s cijenjenjem. Primili su ga ‘kao Krista’ koji je također služio kao ‘najmanji’.

Kad Pavle spominje da oni nisu prezrivo postupali prema njegovoj bolesti, očito misli na to da je u njihovoj sredini bilo i onih koji su upravo pokazivali gađenje prema njemu i njegovim nevoljama. Takve se može svrstati među ‘jarce’ koje će Krist nakon što ih uskrsne postaviti sebi s lijeve strane. Njih je bilo i za vrijeme Mojsija. Pavle ih uspoređuje sa nekima kršćanima i kaže: "I kao što su se Janes i Jambres protivili Mojsiju, tako se i ovi protive istini. To su ljudi krajnje pokvarenog uma, kojima nema mjesta među pravim vjernicima. Ali neće više napredovati, jer će njihova ludost postati svima očita, kao što je postala očita i ludost one dvojice" (2.Ti 3:8,9). Ovi spomenuti kao i tisuće drugih Izraelaca se nisu pokazali vjernima u Božjoj kući jer su se protivili onome koga je Bog postavio u svojoj kući. Oni će se očito u danu Suda naći među onima koje će Isus postaviti sebi s lijeve strane. Tako se i među pravim kršćanima nalaze oni koji će nakon uskrsnuća biti izjednačeni sa svim lažnim kršćanima. Takvi će biti postavljeni na Kristovu lijevu stranu. Naime "tko kaže da je u svijetlu, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sad…" "Tko ne ljubi ostaje u smrti…". Oni koji ostaju u tami ili u smrti ne mogu primiti vječni život niti mogu naslijediti kraljevstvo. Naći će se među nepravednicima. Zato nas Ivan savjetuje da ne izgubimo tu prednost i da pokazujemo ljubav: "Po ovom smo upoznali ljubav: po tome što je [Krist] život svoj položio za nas. I mi smo dužni život svoj položiti za braću svoju (…). Po tome ćemo znati da potječemo od istine i uvjerit ćemo srce svoje da nas on ljubi ako nas ono za bilo što osuđuje, jer Bog je veći od srca našega i zna sve. Ljubljeni, ako nas naše srce ne osuđuje, imamo slobodu govora pred Bogom, i što god molimo, primamo od njega, jer držimo zapovjedi njegove i činimo što je ugodno u očima njegovim" (1.Iv 2:9-11; 3:14-16,19-21). Svatko može govoriti da ima vjeru u Boga, ali neće to biti presudno, već ljubav.

Ljubav se ne može pokazati bez dobrih djela. "Vjera bez djela je beskorisna". Oni koji pokazuju aktivnu vjeru mogu biti proglašeni pravednima kao Abraham ili čak i bludnica Rahaba koje Jakov spominje kao primjere vjere (Jk 2:14,19-26). Djela vjere su prožeta ljubavlju prema Bogu i bližnjima. Među bližnjima se nalaze i oni ‘najmanji’. Jedan od načina kako ih možemo ljubiti je da se poistovjetimo s njima. Oni su prvi na udaru kad su u pitanju progonstva Božjeg naroda. Na njih se treba ugledati i podupirati ih, makar to značilo da i sami moramo pretrpjeti kušnje vjere. Pavle je takvima rekao: "Jer ste suosjećali s onima koji su bili u zatvoru…" (He 10:32-34). To je za Krista isto kao da su oni i prema njemu pokazali ‘suosjećanje’. Kad njegovi sluge dožive zatvaranja zbog njegovog imena, Isus Krist to osobno doživljava kao da je on u zatvoru. Takav stav je pokazao i mladi Timotej prema Pavlu. Njemu je Pavle rekao: "A ti si dobro upoznao moje učenje, moj način života, moj životni cilj, moju vjeru, moju dugotrpljivost, moju ljubav, moju ustrajnost, moja progonstva, moje patnje…" (2.Ti 3:10,11). Njega je zato Pavle istakao kao onoga tko se istinski brine za potrebe drugih čime je ujedno podupirao Kristovu najmanju braću. S vremenom je i sam bio ubrojen u ‘najmanje’ (Flp 2:19-23).

Tu je i Epafrodit kojeg je Pavle poslao braći da ih ojača u vjeri. "Zato ga sa svom radošću dočekajte kao što dočekujete sve koji su u zajedništvu s Gospodinom! Poštujte takve kao što je on, jer se zbog Gospodinova djela sasvim približio smrti, izloživši svoj život opasnosti…" (Flp 2:25-30). Očito Pavle podsjeća kršćane da učine dobro prema Epafroditu koji je vjerojatno služio kao nadglednik koji je služio potrebama drugih, a time i kao ‘najmanji’. Gdje ćemo se mi naći kad stanemo pred Kristovom sudačkom stolicom? To će ovisiti o onome ‘što smo činili u tijelu, u skladu s onim što smo radili, bilo dobro ili zlo’ (2.Ko 5:10). U Isusovim očima je zlo čak i ono što nije učinjeno za njegovu najmanju braću. Onaj tko ne čini ništa da bi podupirao njihovu službu pokazuje da ne cijeni Isusa. Takvi su beskorisni za bilo koji zadatak koje će se dobivati u izgradnji raja na zemlji (Mt 25:24-27,30). Po tom pravilu svi mi kao kršćani bivamo suđeni što će se vidjeti kad započne sud nad kućom Božjom. Međutim, treba imati na umu da se u svakom slučaju trebamo više pokoravati Bogu nego ljudima pogotovo kad neki Kristovi zastupnici zloupotrebljavaju svoj autoritet i gospodare našom vjerom. Iako u tim situacijama možemo iz njihovih usta čuti Božju riječ ali ne bi trebali činiti stvari koje oni govore i čine a koje odstupaju od Božje riječi.

 


Kršćanstvo na sudu

Samim tim što se ljudi slični ‘jarcima’ odvajaju od ‘ovaca’ i stavljaju s Kristove lijeve strane ukazuje na drugačiji tretman koji će imati. Njima Bog ne može dati kraljevstvo, jer nemaju Božje povjerenje. To su povjerenje izigrali svojim stavom prema Kristu. Iako ga oni možda nikad nisu osobno vidjeli, to im se neće uzeti kao opravdanje jer su njega na zemlji zastupali ‘mali’ i oni koje Isus naziva svojom ‘najmanjom braćom’. (Mt 18:10; 25:40). Njihov stav će kasnije slijediti neki uskrsnuli nepravednici. Čak i mnoge ‘ovce’ koje su živjele kroz povijest nikad nisu vidjele Isusa, niti su mogli bilo što učiniti za njega. Ali pogledajmo što takvima Petar kaže: "Iako [Isusa] nikad niste vidjeli, vi ga ljubite. Iako ga sada ne gledate ipak vjerujete u njega…" (1.Pe 1:8). Ono što će presuditi je ljubav i vjera.

Da li je netko ‘ovca’ ili ‘jarac’ znat će se po tome da li je u svom srcu imao ili ne naklonost prema Bogu i određenim ljudima koji su zastupali Boga i Krista na zemlji. Ovcama će Isus reći: "što god ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili." Onima na lijevoj strani će reći: "što god niste učinili jednom od ovih najmanjih, ni meni niste učinili." (Mt 25:40,45). Isus nikoga od kršćana ne sudi po onome što su činili u neznanju, jer su njegovom krvlju pokriveni prijestupi svih ljudi. On ih prosuđuje po onome kako su se u nekim situacijama postavili prema njegovim zastupnicima. Njima će se u skladu s tim suditi na temelju onoga što im je usađeno u srcu, a to je njihov stav po kojem su u prošlosti bili navedeni da taj stav pokažu na djelu.

Čak i oni koji nikad nisu imali priliku da pokažu svoj stav prema Isusu ipak će ih njihov stav opravdati ili osuditi. Stav je sastavni dio nečije osobnosti. Ako osoba nikada nije imala priliku pokazati svoj stav može misliti kako je u svojim očima pravedna. Može se opravdavati kako nikad nikome nije učinila zlo. Međutim Isus gleda dalje od toga. Poznato nam je da je Isus imao sposobnost da vidi što je u nečijem srcu i mislima (Mt 9:4; Lk 7:36-50). On vidi da li bi ta osoba u određenoj situaciji učinila nešto dobro za njega. Isus će znati prosuditi srca svih tih osoba jer će znati kakav stav bi one zauzele da su se našle u toj situaciji.

Isus je unaprijed znao kako će ga Petar zanijekati pred drugim ljudima. Petar je bio samouvjeren u sebe, ali Isus je znao koliko je on, ne zao nego slab. Znao je da njegov stav proizlazi iz nerazumijevanja volje svog gospodara (Mk 14:27-31). Za Isusa je Petrov čin slabosti bio jasno definiran, čak i prije nago je Petar pokazao na djelu svoju slabost. Tako će Isus za svakoga znati da li je u njegovom srcu prisutna slabost ili zloća. Znati će da li je ‘ovca’ ili ‘jarac’. To što neki nikad nisu imali priliku pokazati svoj stav, neće ih staviti u kategoriju neodlučnih. Biti će svrstani na jednu ili drugu stranu jer će se znati kakav imaju stav prema ‘najmanjima’ i što bi učinili u određenoj situaciji. Ono što nikad nisu imali prilike pokazati na djelu, za Isusa će biti kao da su to već pokazali.

 


Čovječanstvo na sudu

Dok će Krist suditi kršćane na osnovu onoga kako su se odnosili prema "najmanjima", ostale narode će suditi na osnovu onoga kako su se odnosili prema ostaloj Kristovoj braći. Tko su ostala Kristova "braća"? Na to nam pitanje odgovara Pavle kad kaže: "Jer i posvetitelj i oni koje on posvećuje - svi su od istoga oca. Zato se on ne stidi zvati ih ‘braćom’" (He 2:11). Petar ovdje ne spominje ‘najmanju’ Kristovu braću, već svu njegovu ‘braću’ među kojima spadaju i oni ‘najmanji’. Izraz ‘najmanji’ ukazuje da postoje i ona druga Kristova braća koja su po tim istim mjerilima ‘veća’ od onih koje je Isus nazvao ‘najmanjima’. (‘manji’ i ‘najmanji’)

‘Veći’ spadaju u one za koje je Isus rekao da su "najveći u nebeskom kraljevstvu" jer su u položaju da ih ‘najmanji’ služe. Oni zajedno sa ‘najmanjima’ spadaju među one koje Isus smatra svojom ‘braćom’. Kristova braća su svi koji vrše volju njegovog Oca i svi koji vjeruju u njega kao Spasitelja. Zato je rekao: "Jer tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebu, taj mi je brat i sestra i majka" (Mt 12:50). Božju volju su vršili mnogi od Abela do Ivana Krstitelja. Oni koji su pokazali vjeru u Božju pripremu oslobođenja od grijeha i smrti su posvećeni Kristovim prinosom. Iako su umrli prije Isusa Krista, u Isusovim su očima dostojni da ih On zove svojom braćom jer je vidio njihovu vjeru. On nije umro samo za one koji će u budućnosti pokazati vjeru u njega nego za sve koji vjeruju. Odnosno umro je i za sve koje je htio posvetiti svojom krvlju (Ri 3:25,26). Isus je dobro upoznao Abrahama. Abraham i drugi su zbog svoje vjere živi u njegovim očima. Za njih je bilo vrijedno umrijeti jer su oni već bili pokazali ljubav prema Jehovi. Bog je tako kroz cijelu povijest imao svoje sluge koje Krist može prihvatiti kao svoju braću.

Veliki oblak vjernih svjedoka koji su živjeli prije kršćana imati će također prednost da se nazovu Isusovom ‘braćom’ jer imaju zajedničkog Oca Jehovu. Oni su ljubili Boga i njegovu Riječ. Nije bilo potrebno doslovno vidjeti Isusa da bi ga netko ljubio. Kad netko ljubi Boga i ljude, Isus to također osobno doživljava. Među njih spadaju i oni koji sve do danas slijede Isusa kao njegovi učenici. Svi ovi pravednici su živjeli ili žive među ljudima ovog zlog društvenog poretka i mogu poslužiti da se njihova vjera i djela uzdignu kao mjerilo za sud onih ljudi iz svijeta koji su ih okruživali. Isus će ljude koji nisu poznavali Boga, prosuđivati po tome kako su se odnosili prema njima. Što će Isus prosuđivati kod tih nepravednih ljudi? To će biti njihov stav prema ‘malima’ i ‘najmanjima’. Svi Božji sluge spadaju u ‘male’ ili ponizne (Mt 10:42; 18:10-14). "Tko god prima jedno ovakvo dijete u ime moje, prima i mene" – rekao je Isus (Mt 18:4,5). Mnogi su već bili u prilici da prime ili odbiju Božju djecu (Ri 8:16,21; 1.Iv 3:9-12). Kao što je Krist bio "kamen spoticanja" za neke, a za druge " kamen izabrani" od Boga, tako će i ti ‘mali’ biti upotrijebljeni za odvajanje uskrsnulih jedne od drugih (Ri 9:33; 1.Pe 2:6). Oni će biti mjerilo vjere.

Krist je rekao da će "ljudi iz Ninive" koji su se pokajali, uskrsnuti i svojim djelima vjere osuditi nevjerne Židove (Mt 12:41). Isus će tako nevjerne Židove nakon uskrsnuća odvojiti na svoju lijevu stranu. Neke ljude iz Ninive će postaviti na svoju desnu stranu jer su prihvatili one ‘male’. U ovom slučaju prorok Jona je bio onaj ‘mali’ sluga koji je služio ljudima iz Ninive kao Božji glasnik. Takvih ‘malih’ slugu je Bog uvijek imao na zemlji. Ljudi su mogli podupirati njihovu službu ili ne. Mogli su ih cijeniti ili prezirati. Mogli su im pomoći u nevolji ili zatvoriti svoje srce prema njima. Sjetimo se udovice iz Serepte koja je proroku Iliji ponudila ono zadnje što je imala (1.Kr 17:9-24). No, bilo je i onih koji su čak ubijali Božje sluge. Naravno, mnogi ljudi nikad nisu bili u situaciji da pokažu svoj stav prema Božjim slugama. To ipak nikoga ne čini neutralnima. Zašto? Pa zato što su ljudi čak i nesvjesno mogli pokazivati svoj stav prema drugim ljudima koji su zastupali Božja pravedna načela.

Pogledajmo po kojem će načelu Isus priznavati dobra djela nepravednih ljudi u vrijeme kad će se odvijati sud nad narodima. Imajući u mislima svoje ‘male’ učenike On je rekao: "Tko god napoji jednog od ovih malih samo čašom hladne vode zato što je učenik, zaista, kažem vam, neće izgubiti plaću svoju" (Mt 10:40,42). Budući da ovi učenici tada još nisu bili kršteni svetim duhom to znači da to nije bilo presudno da bi Isus nekoga nazvao ‘malima’. Da je u bilo kojem trenutku ljudske povijesti Isus obratio svoju pažnju na ljude, on bi među njima uvijek našao one koje je mogao nazvati ‘malima’ zbog njihove spremnosti da se ponize i služe Bogu. Takvih vjernih osoba je bilo od Abela do Mojsija, a zatim unutar Izraelske nacije koja je u prvom stoljeću zamijenjena duhovnim Izraelom Božjim.

Mogli smo zapaziti da će neki ljudi koji se dobro odnose prema ‘malima’ također dobiti svoju nagradu. Možda u ovom starom svjetskom poretku takvi nisu postali aktivni Božji sluge, kao npr. Kir, Darije, kraljica od Sabe, Ninivljani i drugi koje Biblija spominje. Od vremena Krista mnogi nisu postati Isusovi učenici ali su pokazati cijenjenje za njihovu službu prema Bogu i ljudima. Takvi ‘nipošto neće izgubiti svoju plaću’. Neće ih se suditi kao zle već kao ponizne ‘ovce’ koje treba dovesti u tor nakon njihova uskrsnuća. Svi oni koji su odbacivali i prezirali Isusove učenike neće naslijediti kraljevstvo. Među njima spadaju i milijuni osoba iz svijeta kršćanstva koji su svjesno prezirali one ‘male’. Kad uskrsnu oni će se naći izvan teokratskog uređenja ‘nove zemlje’.

Svi uskrsnuli ljudi iz raznih naroda će znati da li su ili nisu dostojni da ih se nakon uskrsnuća primi da naslijede kraljevstvo. Budući da su mnogi živjeli i umrli, a da nikad nisu došli u doticaj s Božjim slugama, ipak će im se suditi kao nepravednicima koji su imali Zakon. Kako? Prije nego je napisan Božji zakon koji je dan Izraelcima, ljudi iz drugih naroda su imali zapisane zakone u svom srcu. Tako su svi ljudi mogli zastupati Boga slušajući njegove pravedne i moralne zakone. Većina njih nije pripadala izabranom Izraelskom narodu, već čovječanstvu općenito. To ne znači da su bili odbačeni kao ljudi samo zato što nisu točno poznavali Boga. Ne. Petar je priznao: "Sad zaista shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom narodu prihvaća onoga tko ga se boji i čini što je pravedno" (Dj 10:34,35). To je rekao nakon što je uvidio da je Bog prihvatio Kornelija i njegov dom.

Kornelije nije bio Židov, već Rimljanin. Vjerojatno je čuo za pravog Boga jer je bio "pobožan čovjek koji se bojao Boga, kao i sav njegov dom. Velikodušno je davao milostinju narodu i neprestano je upućivao usrdne molitve Bogu" (Dj 10:1,2). Taj čovjek nije bio pod Zakonom po kojem je mogao slušati Boga. Ali je ipak izvršavao Božji zakon zapisan u srcu svakog čovjeka. Činio je ono što je pravedno, a prema ‘malima’ iz naroda je bio milostiv i velikodušan. Vidimo da je Bogu prihvatljiv onaj tko ga se boji i čini što je pravedno čak i onda ako takav nije bio pod obvezom da služi Bogu u skladu s Božjim pisanim zakonom.

Mnogi takvi ljudi su živjeli i umrli daleko od Božjeg naroda. Zato je Isus svojim učenicima rekao da ima i "druge ovce koji nisu iz [židovskog] tora" (Iv 10:16). Te druge ljude je nazvao ‘ovcama’ iako još nisu čuli za dobru vijest. Samim tim je ukazao na pravdoljubive osobe koje se nalaze u torovima ovog, od Boga otuđenog svijeta, u kojem je bio i Kornelije. Iako nisu dobro poznavali Boga, činili su ono što je bilo pravedno u Božjim očima. U vezi toga Pavle kaže:

"Jer pred Bogom nisu pravedni oni koji samo slušaju zakon, nego će pravednima biti proglašeni oni koji izvršavaju zakon. Jer kad se god neznabošci, koji nemaju [pisanog] zakona, po prirodi drže onoga što je u zakonu, oni su sami sebi zakon, premda nemaju [pisanog] zakona. Oni pokazuju da je ono što nalaže zakon zapisano u njihovim srcima, a o tome svjedoči i njihova savjest te u svojim mislima bivaju optuženi ili pak opravdani. Sve će se to očitovati u dan u koji će Bog preko Krista Isusa suditi ono što je sakriveno u ljudima…" (Ri 2:13-16).

Mnogi ljudi koji nikad nisu bili u doticaju s Biblijom, Božjim narodom i njegovim zemaljskim zastupnicima, mogli su biti proglašeni pravednima na osnovu svog postupanja u skladu sa Božjim zakonom koji se nalazio u njihovim srcima. Na osnovu toga će na dan suda biti ‘optuženi’ ili ‘opravdani’. Oni koji su živjeli po zakonu bit će proglašeni pravednima. To su ‘ovce’ ili pravednici koje će Isus s vremenom postaviti sebi s desne strane nakon što ispune još neke preduvjete kao što je spoznaja i vjera. Riječ ‘pravednici’ se stoga može odnositi i na ljude izvan Božjeg naroda koji će biti proglašeni pravednima zbog svojih dobrih djela i iskrenih namjera (vidi Mt 25:37). Oni su kao takvi zastupali Božju pravednost i ljubav. Bili su istaknuti primjeri ‘pobožnih ljudi’ kao i Kornelije. Kad uskrsnu bit će im objavljena dobra vijest koju će poput Kornelija prihvatiti, nakon čega će biti kršteni svetim duhom i upisani u knjigu života.

U svijetu su mnogi pojedinci bili spremni na žrtve kako bi služili drugima, a samim tim i Bogu kojeg nisu točno poznavali. Nisu se dali voditi po svojim sebičnim željama ni po nepravednim zahtjevima drugih. Držeći se čvrsto svog stava, mnogi od njih su bili zatvarani, proganjani i ubijeni. U očima većine su takvi bili ludi, slabići i neplemeniti. To znači da su kao takvi bili spremni činiti dobro ‘malim’ ljudima pa čak i Isusovoj ‘najmanjoj braći’. Bog može takve nagraditi da bi posramio one koji su imali vjeru, a nisu imali djela (1.Ko 1:26-29). Poseban udarac ‘jarcima’ će biti činjenica da će Isus pokloniti pažnju ljudima iz neznabožačkih i nekršćanskih naroda. Među njima su mnogi koji su postupali pravedno i koji su tražili Boga. To što ga nisu upoznali ne znači da su automatski označeni kao ‘jarci’. Oni predočavaju ljude koji su po prirodi slični ‘ovcama’ samo što nisu u svoje vrijeme dobili priliku da čuju glas svog pastira.

Poznato nam je da je Isus u svoje vrijeme ‘ovcama’ smatrao i osobe koje još nisu bile dio Božjeg predanog naroda, a koje je trebalo dovesti u tor (Iv 10:16; Ef 2:11-19). Mnoge takve osobe se nije uspjelo dostići sa dobrom viješću. Neki su živjeli i umrli prije nego je započeto s objavljivanjem dobre vijesti, a do drugih ona nije stigla ni poslije tog razdoblja (Mt 10:23). Zato će se njih dovesti u tor u ‘posljednji dan’, dan suda. Oni su umrli u neznanju pa im nedostaje vjera temeljena na točnoj spoznaji. No, njihova dobra djela će biti nagrađena (Mt 10:42; Ri 2:13-16). Isus će s desne strane postaviti i takve druge ‘ovce’ koje bi se trebale pridružiti Božjem stadu. Vjerojatno će odmah biti kršteni u svetom duhu i tako dobiti zalog vječnog života. Budući da takvi još nisu prošli ispit vjere, neće biti u potpunom smislu izjednačeni s Božjim narodom. Oni će biti stranci ili prozeliti koji će dobiti svoje nasljedstvo među Božjim narodom (vidi Ez 47:21-23). Nagradu vječnog života će dobiti na kraju kad se dokažu vjernima u posljednjoj kušnji. Pavle je u povezanosti s tim rekao da će ljudi biti optuženi ili opravdani "u dan u koji će Bog preko Krista Isusa suditi ono što je sakriveno u ljudima" (Ri 2:13-16). Taj dan je dan suda svim narodima. Bog će preko Krista suditi nečija srca, ono što je sakriveno u nečijoj osobnosti. Zato će moći odvojiti pravedne od nepravednih. Neće biti presudan nečiji grijeh, jer bi tada svi bili osuđeni. Kad bi Jehova gledao na prijestupe tko bi se mogao opravdati? Nitko.

Bog je "preko Krista pomirio svijet sa sobom, ne računajući ljudima njihove prijestupe…" (2.Ko 5:19). Zato će presudno biti, ne prijestup, nego nečiji stav srca. Iako se velika većina njih nije nikad našla u situaciji da direktno učine nešto za Krista ili njegove zastupnike na zemlji, oni će biti prosuđeni po svom stavu srca. Naime, Isus neće suditi nečije dobro djelo, jer čak iza nečijeg dobrog djela može stajati sebični interes, licemjerstvo ili neki drugi krivi poticaj. On sudi sakrivene stvari srca po kojima može prosuditi osobe čak i onda kada nisu bili u situaciji da bilo što učine za Isusa. Jer da su bili u toj situaciji vjerojatno bi učinili ono što im je u srcu.

Nakon uskrsnuća će svi nepravednici znati da je Isusu dano kraljevstvo svijeta. Mnogi bi odmah htjeli živjeti vječno u raju na zemlji. Svatko bi se mogao odmah uklopiti u rajske uvjete. Svi bi rado htjeli imati takvog kralja koji će im moći ispuniti sve želje i koji će udovoljiti svim njihovim potrebama. Međutim, da li svi zaslužuju da odmah uživaju sve blagoslove Božjeg kraljevstva? Ne! Morati će znati da će tu prednost dobiti samo oni koji su u svom srcu razvili naklonost prema Bogu i ljudima. Možda su mnogi od njih bili revni za Boga iako nisu znali što je njegova volja. Znamo da je takav bio i Savle koji je u svojoj revnosti progonio Isusa i njegove učenike. Međutim, Isus je vidio njegovo srce, a ne njegova zla djela. On ga je unatoč tome prosudio kao ‘ovcu’ (Dj 9:1,2,13-22). Zamislimo sada mnoge ljude koji su umrli u svojim zabludama, koji su se u svojoj revnosti, ne znajući borili protiv pravog Boga, koji su progonili Isusa i njegove učenike. Kako bi ih mi prosudili? Vjerojatno kao zle. No Isus će znati kako bi ti ljudi reagirali kad bi znali da su bili u zabludi jer su slijedili lažne pastire. Znati će što bi oni učinili za njega i njegove zastupnike na zemlji kad bi čuli glas svog pravog pastira.

S druge strane Isus će znati, da mnogi koji nisu nikad učinili ništa loše prema njegovim zastupnicima, neće imati opravdanja, jer su u svojim srcima bili više naklonjeni prema svojim sebičnim željama tijela. Sve što su činili nije bilo usmjereno prema Bogu i bližnjima. Stoga će i njih u sudnjem danu morati odvojiti od pravednih. No, ‘stranci’ koji budu označeni pravednima trebaju dobiti prednost kojom će osuditi one lažne kršćane, koje će Isus postaviti sebi s lijeve strane. Takve ljude slične ‘ovcama’ će se upotrijebiti za izgradnju rajskih uvjeta na zemlji, kao što su stranici u Izraelu bili upotrijebljeni u mnogim poslovima i službama. Ljudi koji su u svom srcu tvrdokorni, nepokorni ili samovoljni, činili bi samo štetu i zato neće moći naslijediti blagoslove kraljevstva. Na neki će način biti odvojeni od Isusovog lica kako bi bili navedeni na pokajanje.

Pokazati ljubav prema Kristu će značiti prihvatiti ga ‘kao kralja’ kome ljudi duguju podložnost i poslušnost. To će podrazumijevati da će prihvatiti upravo onog Sina čovječjeg koji je nekad davno živio i umro za grešne ljude. Onaj tko je od ljudi spreman prihvatiti takvog Isusa u svom životu, spreman je to pokazati u najmanjoj gesti koju bi Isus cijenio. Isus se nije trebao pokazati svim ljudima da bi znao kako će se ljudi prema njemu odnositi. Bez obzira kad je netko u povijesti živio, imao bi dva izbora, prihvatiti ili odbaciti takvog Isusa. Isus će znati kako bi svi ti ljudi reagirali da su ga vidjeli u svojoj sredini. Pogledajmo kako bi se oni odnosili prema Isusu opisanom u jednom Izaijinom proročanstvu: 

- "…Nije lika dostojanstvena niti ga ljepota krasi, i kad ga se pogleda, to nije čovjek kakvog bismo željeli" (Iz 53:2). Kad bi Isus bio u potrebi da mu se pomogne, da li bi ljudi okrenuli lice od njega ili ne? Da li bi gledali njegovu vanjsko obličje ili ono što mu je u srcu?

- "Prezren je bio i izbjegavan od ljudi, čovjek koji je bol i bolest upoznao. Okretali smo glavu da ne gledamo lice njegovo. Prezren je bio i bezvrijedan za nas" (Iz.53:3). Kako bi se netko odnosio prema onome koga je Bog poslao a većina ljudi odbacila s prezirom? Da li bi išao za većinom ili bi učinio nešto dobro za Isusa i time navukao na sebe mržnju tih ljudi?

- "Ali za naš je prijestup on bio proboden, za naše je grijehe bio satrven. Kazna je na njemu bila radi mira našega, i zbog rana njegovih nama je izlječenje došlo.(…) A Jehovi je po volji bilo da ga satre, on ga je bolesnim učinio. [Dao] je dušu njegovu kao žrtvu za krivnju…" (Iz 53:5-10). Da li bi netko bio toliko zahvalan za ovu Isusovu žrtvu koju je učinio zbog nas, da bi bio spreman učiniti sve kako bi tu zahvalnost pokazao? Kad bi saznao za tu pripremu spasenja, da li bi se odmah pokajao za svoje grijehe ili bi ustrajao na svom zlom putu?

Isus naravno zna odgovore na ova pitanja i zato će moći razlučiti ljude jedne od drugih. To znači da će uskrsnuli ljudi najprije biti suđeni po onome kakve su osobe bile prije, a tek za vrijeme posljednje kušnje, po onome kakve su osobe postale u vrijeme suda.

Nakon što formira ‘novo nebo i novu zemlju’ Isus će suditi nepravednicima kojima će dati na znanje da još nisu dostojni vječnog života. Među nepravednicima će se posebno isticati grupa koja će se pravdati da su slijedili Krista. Većina njih posebno zaslužuju da ih se predoči s ‘jarcima’. "Oni će biti kažnjeni vječnom propašću i tako će biti udaljeni od lica Gospodinova". No, da bi ‘bili kažnjeni vječnom propašću’ trebaju živjeti u periodu Suda u kojem će osjetiti nevolju svojstvenu Božjoj pravdi. Isus će tada donijeti osvetu "(1) onima koji ne poznaju Boga i (2) koji se ne pokoravaju dobroj vijesti" (2.So 1:8,9). I jedni i drugi moraju osjetiti Božju srdžbu koja je na njima zbog nepravednog stanja njihovog srca. Oni koji ne poznaju Boga nemaju opravdanja kao ni oni koji nisu poslušni dobroj vijesti. Poslušnost prema dobroj vijesti je odgovornost koju nose oni koji je čuju, a mnogi spadaju u takvu kategoriju ljudi koje je Isus osudio. One koji su odbacili dobru vijest neće biti odmah zauvijek uništeni, kao što neki misle. Njima će se nakon uskrsnuća suditi u taj ‘posljednji dan’, dan suda (Iv 12:47,48). Iako će se neki od njih pokušati opravdati da su u Isusovo ime činili dobra djela, bit će označeni kao ‘jarci’ jer će ih Isus odbaciti kao one koji čine bezakonje (Mt 7:21-23). Samim tim što su označeni kao ‘jarci’ ukazuje na njihovu tvrdoglavost i nepokornost prema dobroj vijesti. .

Što će biti s nepravednim ljudima koji će biti postavljeni s Kristove lijeve strane? Njima će Krist reći:

"Idite od mene, prokleti, u vječnu vatru pripremljenu Đavlu i anđelima njegovim" (Mt 25:41).

Kad kaže ‘idite od mene’ Isus takvima pokazuje ‘put uništenja’ koji završava sa ‘vječnom propašću’. Na sebi će imati prokletstvo koje je namijenjeno Sotoni. Na neki način oni će biti odvojeni od ostalih koji će naslijediti kraljevstvo i biti s Isusom u Raju. Samim tim što će zli i nepravedni nakon uskrsnuća biti odijeljeni od pravednih, to neće automatski značiti njihovu vječnu smrt. Oni će samo biti stavljeni u situaciju u kojoj će osjećati osuđenicima na vječnu smrt. Npr. kad su demoni otišli u bezdan (vječno odrezanje), to nije automatski značilo njihovu vječnu smrt već određenu muku jer su bili odvojeni od Božjeg lica i normalnih životnih aktivnosti. Oni će na kraju ipak biti pušteni iz bezdana (vidi Mt 8:28,29; Lk 8:31; 2.Pe 2:4; Ot 20:1-3,7). A tako će biti i sa onima koji nakon uskrsnuća budu odrezani od vječnog života. Oni neće moći sudjelovati na zemlji u stvaranju ‘novog neba i nove zemlje’. Osjećat će muku jer će znati da nakon druge smrti nemaju više nikakvo pravo na život. Ako se u tom periodu ne podlože Božjim pravednim zahtjevima njima će druga smrt nauditi na kraju sudnjeg dana. Neće biti u istoj poziciji kao i pravednici. No, to ćemo objasniti u nastavku nakon što ispravno razumijemo neke druge biblijske misli vezane za grijeh, smrt i vječnu kaznu.