Article Index

Davidovo i Isusovo kraljevstvo

David je još kao mladić bio pomazan za kralja, ali nije odmah sjeo na svoje zakonito prijestolje niti je bio okrunjen za kralja. Kralj Saul je prije i nakon njegovog pomazanja još uvijek vladao zemljom. Saul je bio iz Benjaminovog plemena za kojeg je Jakov na samrti rekao da je "vuk grabljivi" (1.Sa 9:1,2; 1.Mo 49:27). Sotona je također prikazan kao grabežljiva životinja a njegovi sluge kao ‘grabežljivi vukovi’ (1.Pe 5:8; Mt 7:15; Dj 20:29). Nasuprot tome, David i Isus su bili iz Judinog plemena za kojeg je patrijarh Jakov prorekao: 

"Žezlo se neće odvojiti od Jude, ni palica zapovjednička od nogu njegovih dok ne dođe Šilo - i njemu će se pokoravati narodi" (1.Mo 49:10).

David nije odmah sjeo na svoje prijestolje iako je imao zakonsko pravo jer je bio od Boga pomazan za kralja. Slično je tome, Isus 29. g.n.e. pomazan za kralja ali tada još nije sjeo na svoje prijestolje. Tri i po godine kasnije ulazi u Jeruzalem na magaretu.

"A to se dogodilo da bi se ispunilo što je bilo rečeno preko proroka: ‘Recite kćeri Sionskoj: "Gle, dolazi ti Kralj tvoj…’" (Mt 21:4,5).

Kad je Pilat pitao Isusa je li on "kralj", Isus mu je odgovorio: "Ti sam kažeš da sam ja kralj. Ja sam se za to rodio i zato sam došao u svijet…" (Iv 18:37). Isus je time potvrdio da je on taj koji ima zakonsko pravo na Davidovo prijestolje. On je tada bio onaj kojeg je Bog pomazao i imenovao za kralja nad Jakovljevim domom. Taj Jakovljev dom je 33.g. u duhovnom smislu postao novi ‘Izrael’ (Lk 1:32,33; Ga 6:16). Možemo reći da je Isus (David) bio kralj u izgnanstvu zato što ga je većina naroda odbacila i prihvaćala i dalje Sotonu (Saula) za svog vladara (Iv 8:44; 18:36). Izraelci su tražili od proroka Samuela da im "postavi kralja (…) kao što je to kod svih naroda". Bog je tada rekao Samuelu: "…Poslušaj glas naroda u svemu što ti govori, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene da ne kraljujem nad njima" (1.Sa 8:5-7). To je između ostalog imalo za posljedicu da su mnogi Izraelci postali Saulovi ratnici, sluge i robovi (1.Sa 8:11-17). Kad je David pomazan za kralja onda Šaul više nije imao legitimnu vlast nad Izraelom. Samo oni koji su u Davidu prepoznali kralja su stali na njegovu stranu. Kad je Isus pomazan sveti duhom 29. g.n.e mnogi Židovi nisu prihvatili Isusa. Stali su na stranu Sotone koji nije imao zakonsko pravo da vlada narodima. Nisu ni zapazili da je Sotona već tada ‘pao s neba’ čime je izgubio svoju legitimnu vlast nad Izraelom koju je lukavo pribavio (Lk 10:18).

Kao što je David u više navrata dokazao da je dostojan preuzeti kraljevstvo u svoje ruke, tako je i Isus svojom vjernom službom i svojom smrču dokazao da je dostojan da ga ljudi priznaju za kralja. David je tako najprije usmrtio Filistejskog diva Golijata. Nakon te pobjede njega je prihvatila samo jedna mala grupa vjernih ljudi iz Jude koja su ga slijedili u periodu progonstva. Među njima su bili braća njegova i sav dom oca njegova. "I sakupili su se oko njega svi što su bili u nevolji, svi što su bili u dugovima i svi što su bili ogorčeni u duši te im je on postao vođa…" (1.Sa 18:1; 22:1,2; usporedi Iz 61:1; Lk 4:17-19). Taj događaj odgovara Isusovoj pobijedi nad ovim svijetom čime je dokazao da je od Boga izabrani vođa i pastir (Iv 16:33). Svojom hrabrom smrću 33. g.n.e pobijedio je divovskog neprijatelja koji je tlačio ljude – Adamov grijeh i smrt. Pa ipak, većina naroda je i dalje bila pod vlašću većeg Saula - Sotone i njegovog svijeta.

Period Davidovog progonstva, odgovara periodu kada su Isusovi sljedbenici podnosili progonstvo od Sotone što je Isus osobno doživljavao. Isus je oko sebe skupio svoju vjernu duhovnu braću i sve one koji su bili tužna srca, koji su gladovali i žeđali za pravednošću. Njima je bio potreban dobar pastir jer su bili "izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira" (Mt 5:3-11; 9:36). I David i Isus su bili odvojeni iz naroda kako bi vodili narod (2.Sa 7:8; Iv 10:11). Poput Davida Isus je imao samo svoje malobrojne sljedbenike kojima je bio ‘vođa’. Oni su se odvojili od svijeta te su ga slijedili i pod progonstvima (Mt 23:10). Postali su kršćanska skupština koja je zbog svoje organizacijske strukture predstavljala Isusovo ‘kraljevstvo’ u jednom manjem obliku. Pavle je to spomenuo kad je rekao: "[Bog] nas je izbavio iz vlasti tame i prenio nas u kraljevstvo svojeg ljubljenog Sina" (Kol 1:13). Nad kim je tada Isus počeo vladati? Da li nad svim narodima? Ne. Isus tada nije dobio ‘vlast, čast i kraljevstvo da mu služe svi narodi’.

Uzmimo u obzir da je David najprije kraljevao jedno kratko vrijeme nad Judom (Židovima), a poslije i nad cijelim Izraelom (2.Sa 5:5). Isus je također najprije imao vlast i kraljevstvo samo nad jednim dijelom duhovnog Izraela. Naime, najprije je kratko vrijeme kraljevao samo nad ‘malim stadom’ Židova, a poslije i nad ‘drugim ovcama’ koje su ubrojene u duhovni Izrael. Time njegovo kraljevanje nad duhovnim Izraelom obuhvaća vrijeme od 33. g.n.e. do završetka ovog poretka. U tom periodu mu je ‘dana sva vlast na nebu i na zemlji’, čime je dobio vlast s kojom je mogao upravljati stvarima koje su uključivale Božji naum u ‘sastavljanju svega onoga što je na nebesima i onoga što je na zemlji’ kako bi se stvorili svi preduvjeti za formiranje vlasti kraljevstva, u koju će biti uključeni Isus, njegovi ‘izabrani anđeli’ i izabrani ‘sluge Najvišega’ (Mt 28:18; Ef 1:9,10, 20-23; 1.Ti 5:21; Ot 21:12,14,17). 

David nije vladao nad svim narodima nego je vladao samo Izraelom i to usred svojih neprijatelja protiv kojih je vodio mnoge ratove (2.Sa 7:8,9; 1.Lje 28:3). Isus je također 33. g.n.e. sjeo Bogu s desne strane i počeo vladati nad svojom skupštinom Izrael ‘među neprijateljima svojim’ (Ps 110:1,2). Naime, samo su ga duhovni Izraelci tada prihvatili za svog nebeskog kralja. Ostali dio ovog poretka su Isusovi neprijatelji koji ga ne priznaju za svog kralja. Oni se nalaze pod vlašću političke zvijeri nad kojom još uvijek sjedi religiozna bludnica Babilon Veliki. Za nju je rečeno da "ima kraljevstvo nad kraljevima zemlje", što znači da je još uvijek pod njenom vlašću kraljevstvo cijelog svijeta (Ot 17:18). Kraljevstvo svijeta  još nije u rukama Isusa Krista. Isus treba da preuzme vlast od Boga kako bi se ispunilo proročanstvo koje kaže da će mu se "pokoravati (svi) narodi" (1.Mo 49:10). Davidovo je kraljevstvo porazilo mnoge neprijatelje u periodu njegovog kraljevanja koje je trajalo četrdeset godina (2.Sa 1:1; 2:4; 3:1; 5:3-5: 22:1). Tako je i Isusovo kraljevstvo dosta dugo bilo meta njegovih neprijatelja. Božji neprijatelji i dalje prijete njegovom ‘kraljevstvu’ te idu u susret ratu Harmagedonu. Isus sada sjedi s Božje desne strane i čeka da mu Bog u tom ratu položi neprijatelje pod njegove noge. Desna ruka je bila simbol moći i autoriteta i označavala je uzvišen položaj. U prošlosti je kralj David sjedio s Božje desne strane jer je sjedio na Božjem prijestolju u Jeruzalemu pa su se Izraelci u tom smislu 'klanjali pred Bogom i pred kraljem' koji je sjedio s Božje desne strane (1.Ljet 28:5; 29:20-23). Isus je trebao sjesti na to prijestolje pa je Židovima sebe identificirao za tog kralja iz Davidove loze kojeg su oni očekivali rekavši:

“Ali odsad će Sin čovječji sjediti kraj moćne desnice Božje.” (Lk 22:69)

Ove Isusove izjave dokazuju da on prije svojeg uskrsnuća i uznesenja nije sjedio s Božje desne strane. On će, kao što je više puta naglasio 'odsada' tj. uskoro sjediti s Božje desne strane, a kad se vrati na zemlju onda će prilikom obnove kraljevstva sjesti na Davidovo tj. ‘Božje prijestolje’ (Mt 25:31; Mih 5:2; Dj 1:6). Sjediti ‘zdesna Bogu’ je značilo da je on taj čovjek koji je uzdignut do Boga i koji će sjediti na svom prijestolju kad preuzme vlast nad čovječanstvom (Dj 5:31). Kad je Isus uskrsao i uzašao na nebo Petar je rekao Židovima: “Bog naših praotaca uskrsnuo je [tog čovjeka] Isusa, kojeg ste vi ubili objesivši ga na stup. Njega je Bog uzvisio sebi zdesna kao Vođu i Spasitelja, da bi se Izrael mogao pokajati i dobiti oproštenje grijeha” (Dj 5:30,31). Njega je Bog “posjeo sebi zdesna na nebesima, daleko iznad svakog (ljudskog) vrhovništva i vlasti i sile i uprave i svakog imena (tj. položaja) koje je dano (ljudima), ne samo u ovom (ljudskom) poretku nego i u onom koji treba doći” (Ef 1:20-22).

Kada dođe vrijeme uspostave novog poretka tada će Bog podići vojske anđela koje će pod vodstvom arhanđela Mihaela ‘satrti i uništiti sva ljudska kraljevstva’ a sve će se odigravati u znaku Sina čovječjeg (Da 2:44; Ps 110:1,2). Tada će ‘kraljevstvo svijeta’ i službeno biti oduzeto Sotoni. Nakon te pobjede u ratu Harmagedonu Isus će preuzeti ‘kraljevstvo’ nad zemljom te će se njemu od tada pokoravati svi narodi. "Kraljevska vlast nad svijetom" će tako pripasti "Gospodinu (Bogu) našemu i Kristu njegovu" koji će u Božje ime vladati nad svim narodima u periodu od 1000 godina  (Ot 11:15; 20:2,4). Tada će se ispuniti proročanstvo Danijela gdje se kaže:

"Njemu je bila predana vlast, čast i kraljevstvo da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast je njegova vlast vječna i nikada neće proći, a kraljevstvo njegovo neće propasti" (Da 7:14).

Taj će događaj za Božji narod biti od posebne važnosti jer će se radosno uzvikivati da je

"…nastalo spasenje i moć i kraljevstvo Boga našeg i vlast Krista njegova …" (Ot 12:10). 

Nakon toga će Isus preuzeti drugu ulogu, naime ulogu Kneza mira. Bog će mu dati naredbu da u periodu mira pokori sve svoje neprijatelje, što znači da mnogi od njih neće biti usmrćeni, dok će drugi kasnije uskrsnuti. Svi će oni živjeti pod upravom i zakonima nove zemlje. Tada će Isusova vladavina mira imati svoju presliku u vladavini Davidovog sina Salamuna koji je "vladao nad svim kraljevstvima" (1.Kr 4:20,21; Iz.9:6). Bog je Salamuna smatrao svojim zemaljskim ‘sinom’ i dao mu da u Jeruzalemu vlada i izgraditi hram za pravo obožavanje (1.Lje 28:6; usporedi He 1:5,6). Tako će Isus kao ‘sin čovječji’ vladati i suditi, a uz pomoć svojih suradnika izgraditi jedan uzvišeniji svjetski poredak čime će se uspostaviti jedno novo i uzvišenije hramsko uređenje kakvog je Ezehijel vidio u jednoj viziji (Ez 40:2).

Mnogi žele Isusa poistovjetiti s 'anđelom Jehovinim' koji je razgovarao s Mojsijem, Abrahamom i drugim Božjim slugama i tvrde da je on tada bio prvi do Boga što bi značilo da je i prije navodne inkarnacije bio s Božje desne strane. Međutim, Biblija to nigdje ne govori. Da je Isus bio taj anđeo Jehovin koji je bio prvi do Boga, onda je mogao dati težinu svojim riječima i reći tim Židovima kako će on “odsada ponovo sjediti kraj moćne Božje desnice”. No, on je samo rekao: 

Odsada ćete gledati Sina čovječjeg kako sjedi zdesna Silnome i dolazi na oblacima nebeskim.” (Mt 26:64). “Ali odsad će Sin čovječji sjediti kraj moćne desnice Božje.” (Lk 22:69)

Da je on bio 'anđeo Jehovin' mogao je reći da je on onaj koji je pojavio pred Mojsijem i Abrahamom i onaj koji je vodio Izraelce kroz pustinju. No Isus to nikad nije rekao ali je zato jasno dao na znanje da njegovo vrijeme nastupa tek ‘odsada’. “Odsada” tj. od njegovog uznesenja Isus sjeda s desne strane Bogu i tek od tada ga se moglo gledati kao Božjeg glavnog Zastupnika. U prilog tome, odmah nakon što je Isus uskrsnut i uznesen na nebo, apostol Petar Židovima ukazuje da su ubili čovjeka:

“Ljudi Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega je Bog pred vama potvrdio silnim djelima, (…) tog čovjeka, predanog neprijateljima da bi se ispunilo ono što je Bog čvrsto naumio i unaprijed znao, pribili ste na stup rukom bezakonika i ubili ga“ (Dj 2:22,23). “Njega je Bog uzvisio sebi zdesna kao Vođu i Spasitelja“ (Dj 5:31).

Petar nijednom nije rekao da su ubili onog čovjeka koji je nekad bio anđeo Jahvin. To nije rekao ni Stjepan koji je pun duha svetoga iznosio pred Židovima njihovu povijest zapisanu u Bibliji. On tom prilikom spominje 'anđela Jahvinog' koji se ukazao pred Abrahamom i Mojsijem pa je rekao:

“To je onaj Mojsije koji je rekao sinovima Izraelovim: ‘Bog će vam između braće vaše podignuti proroka (čovjeka) kao što sam ja.’ To je onaj (Mojsije) koji je bio među narodom u pustinji s anđelom, koji mu je govorio na gori Sinaju, i s praocima našim“ (Dj 7:2,35-38).

Međutim, Stjepan uopće nije poistovjetio tog anđela Jehovinog s Isusom. Nije rekao da je Mojsije razgovarao s onim anđelom kojega su oni nakon utjelovljenja ubili. Govorio je obećanom proroku, čovjeku kojeg je tom prilikom vidio u viđenju rekavši: “Evo, vidim nebesa otvorena i Sina čovječjeg (tj. čovjeka kojeg su oni ubili) kako stoji zdesna Bogu” (Dj 7:55,56). Anđeo Jahvin i Sin čovječji su očito dvije različite osobe. Isus je bio samo čovjek iz Davidove kraljevske loze. S njim će ljudskim kraljevstvom vladati i njegovi izabranici - sveti sluge Najvišega.