Article Index

Čovječanstvo na sudu

Dok će Krist suditi kršćane na osnovu onoga kako su se odnosili prema "najmanjima", ostale narode će suditi na osnovu onoga kako su se odnosili prema ostaloj Kristovoj braći. Tko su ostala Kristova "braća"? Na to nam pitanje odgovara Pavle kad kaže: "Jer i posvetitelj i oni koje on posvećuje - svi su od istoga oca. Zato se on ne stidi zvati ih ‘braćom’" (He 2:11). Petar ovdje ne spominje ‘najmanju’ Kristovu braću, već svu njegovu ‘braću’ među kojima spadaju i oni ‘najmanji’. Izraz ‘najmanji’ ukazuje da postoje i ona druga Kristova braća koja su po tim istim mjerilima ‘veća’ od onih koje je Isus nazvao ‘najmanjima’. (‘manji’ i ‘najmanji’)

‘Veći’ spadaju u one za koje je Isus rekao da su "najveći u nebeskom kraljevstvu" jer su u položaju da ih ‘najmanji’ služe. Oni zajedno sa ‘najmanjima’ spadaju među one koje Isus smatra svojom ‘braćom’. Kristova braća su svi koji vrše volju njegovog Oca i svi koji vjeruju u njega kao Spasitelja. Zato je rekao: "Jer tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebu, taj mi je brat i sestra i majka" (Mt 12:50). Božju volju su vršili mnogi od Abela do Ivana Krstitelja. Oni koji su pokazali vjeru u Božju pripremu oslobođenja od grijeha i smrti su posvećeni Kristovim prinosom. Iako su umrli prije Isusa Krista, u Isusovim su očima dostojni da ih On zove svojom braćom jer je vidio njihovu vjeru. On nije umro samo za one koji će u budućnosti pokazati vjeru u njega nego za sve koji vjeruju. Odnosno umro je i za sve koje je htio posvetiti svojom krvlju (Ri 3:25,26). Isus je dobro upoznao Abrahama. Abraham i drugi su zbog svoje vjere živi u njegovim očima. Za njih je bilo vrijedno umrijeti jer su oni već bili pokazali ljubav prema Jehovi. Bog je tako kroz cijelu povijest imao svoje sluge koje Krist može prihvatiti kao svoju braću.

Veliki oblak vjernih svjedoka koji su živjeli prije kršćana imati će također prednost da se nazovu Isusovom ‘braćom’ jer imaju zajedničkog Oca Jehovu. Oni su ljubili Boga i njegovu Riječ. Nije bilo potrebno doslovno vidjeti Isusa da bi ga netko ljubio. Kad netko ljubi Boga i ljude, Isus to također osobno doživljava. Među njih spadaju i oni koji sve do danas slijede Isusa kao njegovi učenici. Svi ovi pravednici su živjeli ili žive među ljudima ovog zlog društvenog poretka i mogu poslužiti da se njihova vjera i djela uzdignu kao mjerilo za sud onih ljudi iz svijeta koji su ih okruživali. Isus će ljude koji nisu poznavali Boga, prosuđivati po tome kako su se odnosili prema njima. Što će Isus prosuđivati kod tih nepravednih ljudi? To će biti njihov stav prema ‘malima’ i ‘najmanjima’. Svi Božji sluge spadaju u ‘male’ ili ponizne (Mt 10:42; 18:10-14). "Tko god prima jedno ovakvo dijete u ime moje, prima i mene" – rekao je Isus (Mt 18:4,5). Mnogi su već bili u prilici da prime ili odbiju Božju djecu (Ri 8:16,21; 1.Iv 3:9-12). Kao što je Krist bio "kamen spoticanja" za neke, a za druge " kamen izabrani" od Boga, tako će i ti ‘mali’ biti upotrijebljeni za odvajanje uskrsnulih jedne od drugih (Ri 9:33; 1.Pe 2:6). Oni će biti mjerilo vjere.

Krist je rekao da će "ljudi iz Ninive" koji su se pokajali, uskrsnuti i svojim djelima vjere osuditi nevjerne Židove (Mt 12:41). Isus će tako nevjerne Židove nakon uskrsnuća odvojiti na svoju lijevu stranu. Neke ljude iz Ninive će postaviti na svoju desnu stranu jer su prihvatili one ‘male’. U ovom slučaju prorok Jona je bio onaj ‘mali’ sluga koji je služio ljudima iz Ninive kao Božji glasnik. Takvih ‘malih’ slugu je Bog uvijek imao na zemlji. Ljudi su mogli podupirati njihovu službu ili ne. Mogli su ih cijeniti ili prezirati. Mogli su im pomoći u nevolji ili zatvoriti svoje srce prema njima. Sjetimo se udovice iz Serepte koja je proroku Iliji ponudila ono zadnje što je imala (1.Kr 17:9-24). No, bilo je i onih koji su čak ubijali Božje sluge. Naravno, mnogi ljudi nikad nisu bili u situaciji da pokažu svoj stav prema Božjim slugama. To ipak nikoga ne čini neutralnima. Zašto? Pa zato što su ljudi čak i nesvjesno mogli pokazivati svoj stav prema drugim ljudima koji su zastupali Božja pravedna načela.

Pogledajmo po kojem će načelu Isus priznavati dobra djela nepravednih ljudi u vrijeme kad će se odvijati sud nad narodima. Imajući u mislima svoje ‘male’ učenike On je rekao: "Tko god napoji jednog od ovih malih samo čašom hladne vode zato što je učenik, zaista, kažem vam, neće izgubiti plaću svoju" (Mt 10:40,42). Budući da ovi učenici tada još nisu bili kršteni svetim duhom to znači da to nije bilo presudno da bi Isus nekoga nazvao ‘malima’. Da je u bilo kojem trenutku ljudske povijesti Isus obratio svoju pažnju na ljude, on bi među njima uvijek našao one koje je mogao nazvati ‘malima’ zbog njihove spremnosti da se ponize i služe Bogu. Takvih vjernih osoba je bilo od Abela do Mojsija, a zatim unutar Izraelske nacije koja je u prvom stoljeću zamijenjena duhovnim Izraelom Božjim.

Mogli smo zapaziti da će neki ljudi koji se dobro odnose prema ‘malima’ također dobiti svoju nagradu. Možda u ovom starom svjetskom poretku takvi nisu postali aktivni Božji sluge, kao npr. Kir, Darije, kraljica od Sabe, Ninivljani i drugi koje Biblija spominje. Od vremena Krista mnogi nisu postati Isusovi učenici ali su pokazati cijenjenje za njihovu službu prema Bogu i ljudima. Takvi ‘nipošto neće izgubiti svoju plaću’. Neće ih se suditi kao zle već kao ponizne ‘ovce’ koje treba dovesti u tor nakon njihova uskrsnuća. Svi oni koji su odbacivali i prezirali Isusove učenike neće naslijediti kraljevstvo. Među njima spadaju i milijuni osoba iz svijeta kršćanstva koji su svjesno prezirali one ‘male’. Kad uskrsnu oni će se naći izvan teokratskog uređenja ‘nove zemlje’.

Svi uskrsnuli ljudi iz raznih naroda će znati da li su ili nisu dostojni da ih se nakon uskrsnuća primi da naslijede kraljevstvo. Budući da su mnogi živjeli i umrli, a da nikad nisu došli u doticaj s Božjim slugama, ipak će im se suditi kao nepravednicima koji su imali Zakon. Kako? Prije nego je napisan Božji zakon koji je dan Izraelcima, ljudi iz drugih naroda su imali zapisane zakone u svom srcu. Tako su svi ljudi mogli zastupati Boga slušajući njegove pravedne i moralne zakone. Većina njih nije pripadala izabranom Izraelskom narodu, već čovječanstvu općenito. To ne znači da su bili odbačeni kao ljudi samo zato što nisu točno poznavali Boga. Ne. Petar je priznao: "Sad zaista shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom narodu prihvaća onoga tko ga se boji i čini što je pravedno" (Dj 10:34,35). To je rekao nakon što je uvidio da je Bog prihvatio Kornelija i njegov dom.

Kornelije nije bio Židov, već Rimljanin. Vjerojatno je čuo za pravog Boga jer je bio "pobožan čovjek koji se bojao Boga, kao i sav njegov dom. Velikodušno je davao milostinju narodu i neprestano je upućivao usrdne molitve Bogu" (Dj 10:1,2). Taj čovjek nije bio pod Zakonom po kojem je mogao slušati Boga. Ali je ipak izvršavao Božji zakon zapisan u srcu svakog čovjeka. Činio je ono što je pravedno, a prema ‘malima’ iz naroda je bio milostiv i velikodušan. Vidimo da je Bogu prihvatljiv onaj tko ga se boji i čini što je pravedno čak i onda ako takav nije bio pod obvezom da služi Bogu u skladu s Božjim pisanim zakonom.

Mnogi takvi ljudi su živjeli i umrli daleko od Božjeg naroda. Zato je Isus svojim učenicima rekao da ima i "druge ovce koji nisu iz [židovskog] tora" (Iv 10:16). Te druge ljude je nazvao ‘ovcama’ iako još nisu čuli za dobru vijest. Samim tim je ukazao na pravdoljubive osobe koje se nalaze u torovima ovog, od Boga otuđenog svijeta, u kojem je bio i Kornelije. Iako nisu dobro poznavali Boga, činili su ono što je bilo pravedno u Božjim očima. U vezi toga Pavle kaže:

"Jer pred Bogom nisu pravedni oni koji samo slušaju zakon, nego će pravednima biti proglašeni oni koji izvršavaju zakon. Jer kad se god neznabošci, koji nemaju [pisanog] zakona, po prirodi drže onoga što je u zakonu, oni su sami sebi zakon, premda nemaju [pisanog] zakona. Oni pokazuju da je ono što nalaže zakon zapisano u njihovim srcima, a o tome svjedoči i njihova savjest te u svojim mislima bivaju optuženi ili pak opravdani. Sve će se to očitovati u dan u koji će Bog preko Krista Isusa suditi ono što je sakriveno u ljudima…" (Ri 2:13-16).

Mnogi ljudi koji nikad nisu bili u doticaju s Biblijom, Božjim narodom i njegovim zemaljskim zastupnicima, mogli su biti proglašeni pravednima na osnovu svog postupanja u skladu sa Božjim zakonom koji se nalazio u njihovim srcima. Na osnovu toga će na dan suda biti ‘optuženi’ ili ‘opravdani’. Oni koji su živjeli po zakonu bit će proglašeni pravednima. To su ‘ovce’ ili pravednici koje će Isus s vremenom postaviti sebi s desne strane nakon što ispune još neke preduvjete kao što je spoznaja i vjera. Riječ ‘pravednici’ se stoga može odnositi i na ljude izvan Božjeg naroda koji će biti proglašeni pravednima zbog svojih dobrih djela i iskrenih namjera (vidi Mt 25:37). Oni su kao takvi zastupali Božju pravednost i ljubav. Bili su istaknuti primjeri ‘pobožnih ljudi’ kao i Kornelije. Kad uskrsnu bit će im objavljena dobra vijest koju će poput Kornelija prihvatiti, nakon čega će biti kršteni svetim duhom i upisani u knjigu života.

U svijetu su mnogi pojedinci bili spremni na žrtve kako bi služili drugima, a samim tim i Bogu kojeg nisu točno poznavali. Nisu se dali voditi po svojim sebičnim željama ni po nepravednim zahtjevima drugih. Držeći se čvrsto svog stava, mnogi od njih su bili zatvarani, proganjani i ubijeni. U očima većine su takvi bili ludi, slabići i neplemeniti. To znači da su kao takvi bili spremni činiti dobro ‘malim’ ljudima pa čak i Isusovoj ‘najmanjoj braći’. Bog može takve nagraditi da bi posramio one koji su imali vjeru, a nisu imali djela (1.Ko 1:26-29). Poseban udarac ‘jarcima’ će biti činjenica da će Isus pokloniti pažnju ljudima iz neznabožačkih i nekršćanskih naroda. Među njima su mnogi koji su postupali pravedno i koji su tražili Boga. To što ga nisu upoznali ne znači da su automatski označeni kao ‘jarci’. Oni predočavaju ljude koji su po prirodi slični ‘ovcama’ samo što nisu u svoje vrijeme dobili priliku da čuju glas svog pastira.

Poznato nam je da je Isus u svoje vrijeme ‘ovcama’ smatrao i osobe koje još nisu bile dio Božjeg predanog naroda, a koje je trebalo dovesti u tor (Iv 10:16; Ef 2:11-19). Mnoge takve osobe se nije uspjelo dostići sa dobrom viješću. Neki su živjeli i umrli prije nego je započeto s objavljivanjem dobre vijesti, a do drugih ona nije stigla ni poslije tog razdoblja (Mt 10:23). Zato će se njih dovesti u tor u ‘posljednji dan’, dan suda. Oni su umrli u neznanju pa im nedostaje vjera temeljena na točnoj spoznaji. No, njihova dobra djela će biti nagrađena (Mt 10:42; Ri 2:13-16). Isus će s desne strane postaviti i takve druge ‘ovce’ koje bi se trebale pridružiti Božjem stadu. Vjerojatno će odmah biti kršteni u svetom duhu i tako dobiti zalog vječnog života. Budući da takvi još nisu prošli ispit vjere, neće biti u potpunom smislu izjednačeni s Božjim narodom. Oni će biti stranci ili prozeliti koji će dobiti svoje nasljedstvo među Božjim narodom (vidi Ez 47:21-23). Nagradu vječnog života će dobiti na kraju kad se dokažu vjernima u posljednjoj kušnji. Pavle je u povezanosti s tim rekao da će ljudi biti optuženi ili opravdani "u dan u koji će Bog preko Krista Isusa suditi ono što je sakriveno u ljudima" (Ri 2:13-16). Taj dan je dan suda svim narodima. Bog će preko Krista suditi nečija srca, ono što je sakriveno u nečijoj osobnosti. Zato će moći odvojiti pravedne od nepravednih. Neće biti presudan nečiji grijeh, jer bi tada svi bili osuđeni. Kad bi Jehova gledao na prijestupe tko bi se mogao opravdati? Nitko.

Bog je "preko Krista pomirio svijet sa sobom, ne računajući ljudima njihove prijestupe…" (2.Ko 5:19). Zato će presudno biti, ne prijestup, nego nečiji stav srca. Iako se velika većina njih nije nikad našla u situaciji da direktno učine nešto za Krista ili njegove zastupnike na zemlji, oni će biti prosuđeni po svom stavu srca. Naime, Isus neće suditi nečije dobro djelo, jer čak iza nečijeg dobrog djela može stajati sebični interes, licemjerstvo ili neki drugi krivi poticaj. On sudi sakrivene stvari srca po kojima može prosuditi osobe čak i onda kada nisu bili u situaciji da bilo što učine za Isusa. Jer da su bili u toj situaciji vjerojatno bi učinili ono što im je u srcu.

Nakon uskrsnuća će svi nepravednici znati da je Isusu dano kraljevstvo svijeta. Mnogi bi odmah htjeli živjeti vječno u raju na zemlji. Svatko bi se mogao odmah uklopiti u rajske uvjete. Svi bi rado htjeli imati takvog kralja koji će im moći ispuniti sve želje i koji će udovoljiti svim njihovim potrebama. Međutim, da li svi zaslužuju da odmah uživaju sve blagoslove Božjeg kraljevstva? Ne! Morati će znati da će tu prednost dobiti samo oni koji su u svom srcu razvili naklonost prema Bogu i ljudima. Možda su mnogi od njih bili revni za Boga iako nisu znali što je njegova volja. Znamo da je takav bio i Savle koji je u svojoj revnosti progonio Isusa i njegove učenike. Međutim, Isus je vidio njegovo srce, a ne njegova zla djela. On ga je unatoč tome prosudio kao ‘ovcu’ (Dj 9:1,2,13-22). Zamislimo sada mnoge ljude koji su umrli u svojim zabludama, koji su se u svojoj revnosti, ne znajući borili protiv pravog Boga, koji su progonili Isusa i njegove učenike. Kako bi ih mi prosudili? Vjerojatno kao zle. No Isus će znati kako bi ti ljudi reagirali kad bi znali da su bili u zabludi jer su slijedili lažne pastire. Znati će što bi oni učinili za njega i njegove zastupnike na zemlji kad bi čuli glas svog pravog pastira.

S druge strane Isus će znati, da mnogi koji nisu nikad učinili ništa loše prema njegovim zastupnicima, neće imati opravdanja, jer su u svojim srcima bili više naklonjeni prema svojim sebičnim željama tijela. Sve što su činili nije bilo usmjereno prema Bogu i bližnjima. Stoga će i njih u sudnjem danu morati odvojiti od pravednih. No, ‘stranci’ koji budu označeni pravednima trebaju dobiti prednost kojom će osuditi one lažne kršćane, koje će Isus postaviti sebi s lijeve strane. Takve ljude slične ‘ovcama’ će se upotrijebiti za izgradnju rajskih uvjeta na zemlji, kao što su stranici u Izraelu bili upotrijebljeni u mnogim poslovima i službama. Ljudi koji su u svom srcu tvrdokorni, nepokorni ili samovoljni, činili bi samo štetu i zato neće moći naslijediti blagoslove kraljevstva. Na neki će način biti odvojeni od Isusovog lica kako bi bili navedeni na pokajanje.

Pokazati ljubav prema Kristu će značiti prihvatiti ga ‘kao kralja’ kome ljudi duguju podložnost i poslušnost. To će podrazumijevati da će prihvatiti upravo onog Sina čovječjeg koji je nekad davno živio i umro za grešne ljude. Onaj tko je od ljudi spreman prihvatiti takvog Isusa u svom životu, spreman je to pokazati u najmanjoj gesti koju bi Isus cijenio. Isus se nije trebao pokazati svim ljudima da bi znao kako će se ljudi prema njemu odnositi. Bez obzira kad je netko u povijesti živio, imao bi dva izbora, prihvatiti ili odbaciti takvog Isusa. Isus će znati kako bi svi ti ljudi reagirali da su ga vidjeli u svojoj sredini. Pogledajmo kako bi se oni odnosili prema Isusu opisanom u jednom Izaijinom proročanstvu: 

- "…Nije lika dostojanstvena niti ga ljepota krasi, i kad ga se pogleda, to nije čovjek kakvog bismo željeli" (Iz 53:2). Kad bi Isus bio u potrebi da mu se pomogne, da li bi ljudi okrenuli lice od njega ili ne? Da li bi gledali njegovu vanjsko obličje ili ono što mu je u srcu?

- "Prezren je bio i izbjegavan od ljudi, čovjek koji je bol i bolest upoznao. Okretali smo glavu da ne gledamo lice njegovo. Prezren je bio i bezvrijedan za nas" (Iz.53:3). Kako bi se netko odnosio prema onome koga je Bog poslao a većina ljudi odbacila s prezirom? Da li bi išao za većinom ili bi učinio nešto dobro za Isusa i time navukao na sebe mržnju tih ljudi?

- "Ali za naš je prijestup on bio proboden, za naše je grijehe bio satrven. Kazna je na njemu bila radi mira našega, i zbog rana njegovih nama je izlječenje došlo.(…) A Jehovi je po volji bilo da ga satre, on ga je bolesnim učinio. [Dao] je dušu njegovu kao žrtvu za krivnju…" (Iz 53:5-10). Da li bi netko bio toliko zahvalan za ovu Isusovu žrtvu koju je učinio zbog nas, da bi bio spreman učiniti sve kako bi tu zahvalnost pokazao? Kad bi saznao za tu pripremu spasenja, da li bi se odmah pokajao za svoje grijehe ili bi ustrajao na svom zlom putu?

Isus naravno zna odgovore na ova pitanja i zato će moći razlučiti ljude jedne od drugih. To znači da će uskrsnuli ljudi najprije biti suđeni po onome kakve su osobe bile prije, a tek za vrijeme posljednje kušnje, po onome kakve su osobe postale u vrijeme suda.

Nakon što formira ‘novo nebo i novu zemlju’ Isus će suditi nepravednicima kojima će dati na znanje da još nisu dostojni vječnog života. Među nepravednicima će se posebno isticati grupa koja će se pravdati da su slijedili Krista. Većina njih posebno zaslužuju da ih se predoči s ‘jarcima’. "Oni će biti kažnjeni vječnom propašću i tako će biti udaljeni od lica Gospodinova". No, da bi ‘bili kažnjeni vječnom propašću’ trebaju živjeti u periodu Suda u kojem će osjetiti nevolju svojstvenu Božjoj pravdi. Isus će tada donijeti osvetu "(1) onima koji ne poznaju Boga i (2) koji se ne pokoravaju dobroj vijesti" (2.So 1:8,9). I jedni i drugi moraju osjetiti Božju srdžbu koja je na njima zbog nepravednog stanja njihovog srca. Oni koji ne poznaju Boga nemaju opravdanja kao ni oni koji nisu poslušni dobroj vijesti. Poslušnost prema dobroj vijesti je odgovornost koju nose oni koji je čuju, a mnogi spadaju u takvu kategoriju ljudi koje je Isus osudio. One koji su odbacili dobru vijest neće biti odmah zauvijek uništeni, kao što neki misle. Njima će se nakon uskrsnuća suditi u taj ‘posljednji dan’, dan suda (Iv 12:47,48). Iako će se neki od njih pokušati opravdati da su u Isusovo ime činili dobra djela, bit će označeni kao ‘jarci’ jer će ih Isus odbaciti kao one koji čine bezakonje (Mt 7:21-23). Samim tim što su označeni kao ‘jarci’ ukazuje na njihovu tvrdoglavost i nepokornost prema dobroj vijesti. .

Što će biti s nepravednim ljudima koji će biti postavljeni s Kristove lijeve strane? Njima će Krist reći:

"Idite od mene, prokleti, u vječnu vatru pripremljenu Đavlu i anđelima njegovim" (Mt 25:41).

Kad kaže ‘idite od mene’ Isus takvima pokazuje ‘put uništenja’ koji završava sa ‘vječnom propašću’. Na sebi će imati prokletstvo koje je namijenjeno Sotoni. Na neki način oni će biti odvojeni od ostalih koji će naslijediti kraljevstvo i biti s Isusom u Raju. Samim tim što će zli i nepravedni nakon uskrsnuća biti odijeljeni od pravednih, to neće automatski značiti njihovu vječnu smrt. Oni će samo biti stavljeni u situaciju u kojoj će osjećati osuđenicima na vječnu smrt. Npr. kad su demoni otišli u bezdan (vječno odrezanje), to nije automatski značilo njihovu vječnu smrt već određenu muku jer su bili odvojeni od Božjeg lica i normalnih životnih aktivnosti. Oni će na kraju ipak biti pušteni iz bezdana (vidi Mt 8:28,29; Lk 8:31; 2.Pe 2:4; Ot 20:1-3,7). A tako će biti i sa onima koji nakon uskrsnuća budu odrezani od vječnog života. Oni neće moći sudjelovati na zemlji u stvaranju ‘novog neba i nove zemlje’. Osjećat će muku jer će znati da nakon druge smrti nemaju više nikakvo pravo na život. Ako se u tom periodu ne podlože Božjim pravednim zahtjevima njima će druga smrt nauditi na kraju sudnjeg dana. Neće biti u istoj poziciji kao i pravednici. No, to ćemo objasniti u nastavku nakon što ispravno razumijemo neke druge biblijske misli vezane za grijeh, smrt i vječnu kaznu.