Article Index

Najmanji

Svojim je apostolima Isus rekao da spadaju u one ‘najmanje’ kad je rekao: "…kad izvršite sve za što ste zaduženi, recite: ‘Mi smo beskorisni robovi…’" (Lk 17:10). Robovi su po službi koju su obavljali bili najmanji u društvu. Kroz povijest je bilo uvijek onih koji su po svojoj ulozi u Božjoj službi bili među ‘najmanjima’. Njih je Bog koristio da služe duhovnim interesima svog naroda. Zato su apostoli i drugi imenovani muževi trebali sebe gledati kao Isusove robove, one ‘najmanje’. Isusovi apostoli su se znali prepirati oko toga koga se od njih treba smatrati najvećim u Božjem kraljevstvu.

"Tada im je [Isus] rekao: (…) najveći među vama neka bude kao najmlađi (najmanji), a onaj koji predvodi neka bude kao onaj služi. Jer tko je veći, onaj koji je za stolom ili onaj koji poslužuje? Nije li onaj koji je za stolom? A ja sam među vama kao onaj koji poslužuje (najmanji)" (Lk 22:24-27).

Najveći čovjek koji je živio na zemlji je u ovom primjeru sebe označio kao ‘najmanjeg u nebeskom kraljevstvu’. Po tome je obilježju bio manji i od Ivana Krstitelja (Mt 11:11). S tim je dao do znanja da su njegova ‘najmanja braća’ oni koji ga zastupaju i koji služe ostaloj braći. Time što su i oni ‘najmanji’, to ih ne izjednačava sa Isusom jer je Isus rekao da "rob [nije] iznad gospodara svojega. Dosta je da (…) rob [bude] kao gospodar njegov" (Mt 10:24,25).

Klasa roba je nazvana ‘najmanjima’ upravo po Isusu koji je ‘najmanji’ u kraljevstvu. U tom je smislu ta klasa postala ‘kao’ njen gospodar Isus. Da bi razumjeli svoju ulogu ‘roba’ Isus im je dao na znanje da oni nisu slični onim robovima koji ne znaju što njihov gospodar radi. Oni su trebali shvatiti da su u prijateljskom odnosu sa svojim gospodarom, što je njihovu ulogu ‘roba’ učinilo slavnom službom zbog koje će ih svijet mrziti i progoniti (Iv 15:15,20). Oni su na zemlji zamijenili Isusa u njegovoj službi evanđelizatora, pastira i učitelja. Njihova služba je isključivo usmjerena prema gospodaru Isusu i njegovom imanju. Kršćanski vjernici bi trebali prihvatiti njihovu ulogu jer je apostolima Isus rekao:

"Tko prima vas, prima i mene, a tko prima mene, prima i onoga koji me poslao" (Mt 10:40).

To je u skladu sa parabolom u kojoj je Isus istaknuo da će svoje sljedbenike prosuđivati kao ‘ovce’ i ‘jarce’, ovisno o tome kako su se odnosili prema njegovim ‘robovima’. Svi mi unutar skupštine koji služimo kao ‘služinčad’ se moramo prema njima odnositi kao prema onima koji zastupaju Krista. To će biti odlučujuće za sud kojeg će Isus provesti među svojim učenicima. Nitko se tada neće moći opravdati da nisu imali prilike podupirati njihovu službu jer su oni služili u svim skupštinama Božjeg (rascjepkanog) naroda. Nitko od kršćana se neće moći opravdati i reći: "Gospodine, kad smo te vidjeli gladnog ili žednog ili kao stranca ili golog ili bolesnog ili u zatvoru i nismo te poslužili?" (Mt 25:44). Isus ovdje spominje situacije koje su bile povezane s njegovim samopožrtvovnim životom dok je živio na zemlji. Također, to su situacije u kojima su se našli mnoga njegova ‘najmanja braća’ koja su zbog njegovog imena bili proganjani jer su na sebe navukli mržnju svijeta. Isus je tako preko svojih vjernih zastupnika doživljavao progonstvo, glad, žeđ, odbačenost, zatvaranje kroz cijelu povijest čovječanstva.

Isus će na račun toga suditi ljudska srca jer će u njima naći odgovor na pitanje što su učinili ili što bi učinili da su bili u prilici učiniti nešto za njega. Oni koji pokažu svoju vjernu podložnost prije uspostave kraljevstva ne dolaze na sud. Oni dolaze pred Krista koji će ih prosuditi kao dostojne vječnog života (Iv 5:24). Kad Isus između članova svoga 'roba' izabere one koji će preuzeti nove dužnosti u novom sustavu stvari onda će takvi i dalje biti ‘najmanji’ jer će služiti potrebama cijelog čovječanstva. Tada će se moći vidjeti kako će se i ostali ljudi iz cijelog čovječanstva odnositi prema njihovom autoritetu.

Pogledajmo nekoliko misli koje govore o tome kako su se neki u prvom stoljeću ophodili prema apostolu Pavlu koji je bio Kristovo zastupnik. Pavle je za sebe rekao da je "najmanji među apostolima" koje se nazivalo ‘svetima’. Drugom prilikom je to ponovio kad je rekao da je "najmanji od svih svetih" (1.Ko 15:9; Ef 3:5,8). Njega se stoga može gledati kao ‘najmanjeg’. On je služio Bogu i svojoj braći u vjeri. Služio je i ljudima iz nacija koji nisu poznavali Boga. Svima je bio sve kako bi ih pridobio za Krista. Ponizio se i učinio robom da druge spasi (1.Ko 9:19-23). Za sebe je rekao da je Kristov sluga na istaknutiji način od drugih. Zbog Krista je bio u zatvorima, u nevolji, u raznim opasnostima, blizu smrti, u gladi i žeđi, u hladnoći i golotinji (2.Ko 11:23-28). Kakav su stav neke osobe zauzeli prema Pavlu u njegovoj nevolji i zadatku kojeg je dobio od Krista? Uvijek je bilo onih koji su i sebe izložili istim opasnostima jer su se zauzeli za njega kako bi sve to mogao podnositi. Njih Pavle često spominje u svojim poslanicama. Pavle se tako obraća braći u jednoj skupštini i kaže: "Braćo (…), znate da sam vam prvi put objavio dobru vijest jer sam bio bolestan. Premda vam je moja bolest bila kušnja, niste me prezreli niti pljuvali po meni, nego ste me primili kao anđela Božjeg, kao Krista Isusa" (Ga 4:12-14). Ovi koji su postali kršćani su primili dobru vijest od Pavla. Bili su ljudi iz svijeta ili ovce koje je Isus doveo u Božji tor. Svojim stavom su pokazali da su slični ovcama. Prema Pavlu kao Kristovom ‘najmanjem bratu’ postupali su s cijenjenjem. Primili su ga ‘kao Krista’ koji je također služio kao ‘najmanji’.

Kad Pavle spominje da oni nisu prezrivo postupali prema njegovoj bolesti, očito misli na to da je u njihovoj sredini bilo i onih koji su upravo pokazivali gađenje prema njemu i njegovim nevoljama. Takve se može svrstati među ‘jarce’ koje će Krist nakon što ih uskrsne postaviti sebi s lijeve strane. Njih je bilo i za vrijeme Mojsija. Pavle ih uspoređuje sa nekima kršćanima i kaže: "I kao što su se Janes i Jambres protivili Mojsiju, tako se i ovi protive istini. To su ljudi krajnje pokvarenog uma, kojima nema mjesta među pravim vjernicima. Ali neće više napredovati, jer će njihova ludost postati svima očita, kao što je postala očita i ludost one dvojice" (2.Ti 3:8,9). Ovi spomenuti kao i tisuće drugih Izraelaca se nisu pokazali vjernima u Božjoj kući jer su se protivili onome koga je Bog postavio u svojoj kući. Oni će se očito u danu Suda naći među onima koje će Isus postaviti sebi s lijeve strane. Tako se i među pravim kršćanima nalaze oni koji će nakon uskrsnuća biti izjednačeni sa svim lažnim kršćanima. Takvi će biti postavljeni na Kristovu lijevu stranu. Naime "tko kaže da je u svijetlu, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sad…" "Tko ne ljubi ostaje u smrti…". Oni koji ostaju u tami ili u smrti ne mogu primiti vječni život niti mogu naslijediti kraljevstvo. Naći će se među nepravednicima. Zato nas Ivan savjetuje da ne izgubimo tu prednost i da pokazujemo ljubav: "Po ovom smo upoznali ljubav: po tome što je [Krist] život svoj položio za nas. I mi smo dužni život svoj položiti za braću svoju (…). Po tome ćemo znati da potječemo od istine i uvjerit ćemo srce svoje da nas on ljubi ako nas ono za bilo što osuđuje, jer Bog je veći od srca našega i zna sve. Ljubljeni, ako nas naše srce ne osuđuje, imamo slobodu govora pred Bogom, i što god molimo, primamo od njega, jer držimo zapovjedi njegove i činimo što je ugodno u očima njegovim" (1.Iv 2:9-11; 3:14-16,19-21). Svatko može govoriti da ima vjeru u Boga, ali neće to biti presudno, već ljubav.

Ljubav se ne može pokazati bez dobrih djela. "Vjera bez djela je beskorisna". Oni koji pokazuju aktivnu vjeru mogu biti proglašeni pravednima kao Abraham ili čak i bludnica Rahaba koje Jakov spominje kao primjere vjere (Jk 2:14,19-26). Djela vjere su prožeta ljubavlju prema Bogu i bližnjima. Među bližnjima se nalaze i oni ‘najmanji’. Jedan od načina kako ih možemo ljubiti je da se poistovjetimo s njima. Oni su prvi na udaru kad su u pitanju progonstva Božjeg naroda. Na njih se treba ugledati i podupirati ih, makar to značilo da i sami moramo pretrpjeti kušnje vjere. Pavle je takvima rekao: "Jer ste suosjećali s onima koji su bili u zatvoru…" (He 10:32-34). To je za Krista isto kao da su oni i prema njemu pokazali ‘suosjećanje’. Kad njegovi sluge dožive zatvaranja zbog njegovog imena, Isus Krist to osobno doživljava kao da je on u zatvoru. Takav stav je pokazao i mladi Timotej prema Pavlu. Njemu je Pavle rekao: "A ti si dobro upoznao moje učenje, moj način života, moj životni cilj, moju vjeru, moju dugotrpljivost, moju ljubav, moju ustrajnost, moja progonstva, moje patnje…" (2.Ti 3:10,11). Njega je zato Pavle istakao kao onoga tko se istinski brine za potrebe drugih čime je ujedno podupirao Kristovu najmanju braću. S vremenom je i sam bio ubrojen u ‘najmanje’ (Flp 2:19-23).

Tu je i Epafrodit kojeg je Pavle poslao braći da ih ojača u vjeri. "Zato ga sa svom radošću dočekajte kao što dočekujete sve koji su u zajedništvu s Gospodinom! Poštujte takve kao što je on, jer se zbog Gospodinova djela sasvim približio smrti, izloživši svoj život opasnosti…" (Flp 2:25-30). Očito Pavle podsjeća kršćane da učine dobro prema Epafroditu koji je vjerojatno služio kao nadglednik koji je služio potrebama drugih, a time i kao ‘najmanji’. Gdje ćemo se mi naći kad stanemo pred Kristovom sudačkom stolicom? To će ovisiti o onome ‘što smo činili u tijelu, u skladu s onim što smo radili, bilo dobro ili zlo’ (2.Ko 5:10). U Isusovim očima je zlo čak i ono što nije učinjeno za njegovu najmanju braću. Onaj tko ne čini ništa da bi podupirao njihovu službu pokazuje da ne cijeni Isusa. Takvi su beskorisni za bilo koji zadatak koje će se dobivati u izgradnji raja na zemlji (Mt 25:24-27,30). Po tom pravilu svi mi kao kršćani bivamo suđeni što će se vidjeti kad započne sud nad kućom Božjom. Međutim, treba imati na umu da se u svakom slučaju trebamo više pokoravati Bogu nego ljudima pogotovo kad neki Kristovi zastupnici zloupotrebljavaju svoj autoritet i gospodare našom vjerom. Iako u tim situacijama možemo iz njihovih usta čuti Božju riječ ali ne bi trebali činiti stvari koje oni govore i čine a koje odstupaju od Božje riječi.