Article Index

PRAVEDAN SUD

 

Pitanja: Gdje se pohranjuju duše umrlih? Da li će se uskrsnuli ženiti i udavati? Da li će uskrnuti svi nepravedni ljudi? Da li će uskrsnuti Adam i Eva, njihov sin Kain? Da li će uskrsnuti ljudi koji su izgubili živote u potopu i drugim nesrećama koje su uslijedile Božjom intervencijom? Tko ne može pobjeći osudi druge smrti? Da li se osuđenici na drugu smrt mogu spasiti? Što znači biti kriv za vječni grijeh? Da li uskrsnuće nepravednih podrazumjeva oproštenje od svih zlih djela koja su učinili? Kako će nepravedni osjetiti nevolju u danu suda? Tko će biti vječno uništen u harmagedonu? Što će harmagedonski rat značiti za nepravesne? Da li će svi nepravedni tada umrijeti? Da li će oni koji tada izgube život biti kasnije uskrsnuti na uskrsnuće suda? Što predstavljaju vječna vatra, gehena i vatreno jezero? Što je 'tartar' i 'bezdan'? Kakva preduda čeka zle anđele? Da li postoji život na drugim planetama?



"Jer je odredio dan u koji je naumio suditi cijelom svijetu po pravdi preko čovjeka kojeg je za to odredio" 

                                (Djela apostolska 17:31)

 

Isus Krist je od Boga dobio ovlaštenje da sudi ljudima po Božjoj pravdi pa je rekao:

"Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud povjerio Sinu" (Iv.5:22).

Te presude će biti vječne i potvrđene od Boga. Jehova u ovom slučaju osobno ne sudi ljude kao pojedince. On će osuditi institucije zlog ljudskog društva koje su ljudi stvorili pod vlašću Sotone tako da će u Harmagedonu izraziti gnjev nad svim ljudskim uređenjima pod kojima su ljudi bili zavedeni i čak navedeni na čine zlo. Osuda nad ovim ljudskim poretkom će biti konačna i vječna jer se nikad više neće na zemlji pojaviti neovisna ljudska vlast. Iako je Bog kroz povijest u svom pravednom gnjevu ponekad uništavao zle ljude, on ipak nije izricao konačne presude nad njima, već je tu stvar povjerio svom Sinu. Sin čovječji će kroz svoj sistem upravljanja suditi ljudskim srcima kako bi ih naveo da se pokaju i priklone Bogu (Ri 2:16; 14:11,12). On će tokom svoje tisućugodišnje vladavine moći donijeti konačne presude nad svim ljudima – vječni život ili vječna smrt.

Isus je Vrhovni sud naveo kao zadnju pravnu instancu kojoj podliježe svaki čovjek koji je kriv za veći grijeh. Nacija Izrael je u određenim gradovima imala Vrhovni sud kojeg su zastupali svećenici ili neki drugi postavljeni suci iz naroda. Kad lokalni sud nije znao kako prosuditi nečiji grijeh onda se išlo pred taj Sud (2.Mo 18:13,16,21,22; 5.Mo 16:18; 17:8,9). Izraelci su imali Vrhovni sud Sanhedrin koji je sankcionirao velike i teške povrede Zakona koje su mogle ugroziti cijelu naciju. Kad je Isus govorio o krivici za nečiju smrt, tada je ukazao da nije samo ubojstvo grijeh, nego i gnjev i prezir kojeg netko može razviti u svom srcu prema nekome. U vezi toga je rekao:

"Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij! Tko ubije odgovarat će pred sudom.’ A ja vam kažem: Svatko tko se uporno gnjevi na brata svojega odgovarat će pred sudom. A tko brata svojega nazove uvredljivim imenom, odgovarat će pred najvišim sudom. A tko mu kaže da nije vrijedan da živi, sam bi mogao dospjeti u oganj gehene" (Mt 5:21,22).

Isus ovdje spominje dva nivoa suda uzimajući u obzir sudsko ustrojstvo unutar Židovske zajednice. Ti sudovi su kažnjavali određeni grijeh koji je već bio učinjen, kao što je ubojstvo. Za razliku od njih Isus spominje sudove koji mogu suditi ‘gnjev’ - 1. stupanj grijeha, i ‘prezir’ - 2. stupanj grijeha kako bi spriječili ili kaznili ‘mržnju’ - 3. stupanj grijeha koji je jednak ubojstvu. Zato spominje ‘oganj gehene’ kao čin uništenja one osobe koja nema ljubavi prema bratu, nego je njeno srce zahvaćeno tolikom mržnjom koja je slična ubojstvu, a "u nijednom ubojici vječni život ne ostaje" (1.Iv 3:15). Onaj tko u Božjim očima ‘nije vrijedan vječnog života’ je podložan ‘geheni’ kao osudi sramotnog izopćenja iz pravednog ljudskog društva koje je ‘vrijedno vječnog života’ (Dj 13:46).

Isus je gore naveo jedno teokratsko ustrojstvo od Boga koje je trebalo biti uspostavljeno unutar kršćanske skupštine, a kasnije i u Božjem kraljevstvu. On je bio od Boga postavljeni vladar i sudac koji je ‘sud’ povjerio izabranim muževima dok on ne dođe i uspostavi ‘najviši sud’ koji će moći ispitati svačiji grijeh koji vodi u drugu smrt. Do tada svaka skupština ima svoje sudsko tijelo sastavljeno od starješina koji zastupaju Isusa. Njihova uloga je da ukore svakog kršćanina koji je učinio neki lakši ili teži grijeh. Stoga je Jakov savjetovao svoju braću:

"Ne budite ogorčeni jedni na druge, braćo, da ne budete osuđeni. Evo, sudac stoji pred vratima" (Jk 5:9).

Starješine su zastupnici tog ‘suca’ koji moraju poduzeti mjere protiv teških grijeha jer "znamo da će Bog sudit po istini onima koji takvo što čine" (Ri 2:2; 1.Ko 5:12). Kad netko učini grijeh kršeći Božja pravedna načela i time ugrožava čistoću cijele skupštine, a time i Božjeg naroda u cijelosti, onda podliježe sudu kojeg na nivou cijele Zajednice zastupa pravno tijelo starješina. Njihova je uloga da zloga izvedu pred skupštinu i da ga pred njima ispitaju i osude ukoliko se ne kaje. Pavle u jednom takvom pravnom slučaju kaže:

"Zar se tko od vas, kad ima tužbu protiv drugoga, usuđuje ići na sud pred nepravedne (svjetske sudove), a ne pred svete (starješine)? Ne znate li da će sveti (izabrani starješine) suditi svijetu?" (1.Ko 6:1,2). 

Tko će suditi svijetu? To će biti oni imenovani muževi koji su pokazali svoju mudrost i vjernost Božjim pravednim zakonima (Mt 19:28). Kao takvi su u svojoj službi stekli potrebno iskustvo i osobine zbog kojih će im Bog povjeriti da vladaju i sude u Božjem kraljevstvu. Oni će s Isusom predstavljati ‘najviši sud’. Jakov je u svojoj poslanici čak uveo termin za ‘zakon’ po kojem trebaju živjeti kršćani kad je rekao: "Govorite i postupajte kao oni koji očekuju da će biti suđeni po zakonu slobode" (Jk 2:12; Ga 5:13). Zakon slobode je "Kristov zakon" (Ga 6:2).  Po tom zakonu Isus sudi nečije srce i to preko svojih imenovanih zastupnika na zemlji. U tom slučaju bi svaki kršćanin koji počne u svom srcu razvijati gnjev trebao biti odgovoran pred sudom skupštine. Taj bi sud trebao već u samom korijenu suzbiti mržnju koja može uroditi grijeh koji vodi u smrt, čak i prije nego je toga svjesna neka osoba. Zato Pavle kaže:"Braćo, ako tko namjerno pogriješi [a da toga i nije svjestan], vi koji ste duhovni ispravljajte takvoga u duhu blagosti…" (Ga 6:1). To je jedan vid stege od Boga koji vodi do pokajanja, "jer koga Jehova ljubi, njega ukorava.(…) Bog s vama postupa kao sa sinovima. - kaže Pavle - A kojega sina otac ne ukorava? (…) Zato uspravite klonule ruke i oslabljena koljena (…) pazeći da nitko ne ostane bez Božje nezaslužene dobrote i da ne iznikne kakav otrovni korijen koji bi načinio štetu i kojim bi se mnogi uprljali" (He 12:6,7,12,15).

Svi smo mi Božji sinovi i zakonita djeca preko Krista, a samim tim i braća po vjeri kojima je upućen savjet: "Ne govorite više jedni protiv drugih, braćo! Tko govori protiv brata ili osuđuje brata, govori protiv zakona i osuđuje zakon. A ako osuđuješ zakon, nisi vršitelj zakona, nego sudac. No jedan je zakonodavac i sudac - onaj koji može spasiti i pogubiti. A tko si ti da osuđuješ bližnjega svojeg?" (Jk 4:11,12). Ako netko od naše braće upadne u kakav grijeh svi smo dužni moliti se za dotičnoga, smatrajući ga time našim bratom za kojega je Isus dao svoj život. Ako je nečije stanje srca već zahvaćeno gnjevom i prezirom prema bratu, tada bi stvar trebali prepustiti sudu koji bi trebao dotičnoga ukoriti na način da ta kazna utječe na pokajanje, kako bi osoba naučila ljubiti, a ne mrziti. Što o tome kaže apostol Ivan? "Ako tko vidi brata svojega kako griješi grijehom koji ne vodi u smrt, neka moli, i Bog će mu dati život - onima koji ne čine grijeh koji vodi u smrt. Postoji grijeh koji vodi u smrt. Za taj mu grijeh ne kažem da moli. Svaka je nepravednost grijeh, a ipak postoji grijeh koji ne vodi u smrt" (1.Iv 5:16,17). No, kada to nečiji grijeh povlači za sobom smrt? Samo onda kad je učinjen težak i neoprostiv grijeh. Mojsijev zakon nije sudio na smrt one osobe koje su u svom srcu imale zle i štetne želje nego samo one koji su počinili težak grijeh. Zato i Pavle kaže: "Nego svakoga iskušava njegova želja tako što ga privlači i mami. Zatim želja, kad začne, rađa grijeh, a grijeh, kad je učinjen, donosi smrt" (Jk 1:14,15). No da bi se izbjegao prijestup ili grijeh koji vodi u smrt, treba taj grijeh zasjeći u samom korijenu. Isus je to istakao kad je govorio o grijehu koji se rađa u srcu nakon same želje očiju. No, nije rekao da takva osoba zaslužuje gehenu ili vječnu smrt. Samo je upozorio da se grijeh rođen u srcu treba poništiti kako ne bi osobu doveo u iskušenje da na kraju počini smrtni grijeh. Kad je grijeh učinjen on se više ne može poništiti. Vrijeme se ne može vratiti. Samo ono što je u srcu se može poništiti.

Za to nam služi primjer Kaina. On se počeo srditi na svog brata Abela. Bog mu je skrenuo pažnju da to nije dobro i da je samim tim "grijeh vreba na vratima" (1.Mo 4:7). Kain je mogao sasjeći u svom srcu zlu namjeru i ne počiniti grijeh. Međutim, to nije učinio. I dalje je gajio mržnju i gnjev. Tako je grijeh postao plodan i čekao priliku da Kaina navede na ubojstvo. Kain je kasnije priznao svoju krivicu kad je rekao: "Kazna za prijestup moj prevelika je da bi se mogla nositi" (1.Mo 4:13). On je postao svjestan svoje krivice koja je bila neoprostiva. Bio je svjestan da mu kajanje ne može poništiti tako težak grijeh.

Kain je morao za vrijeme svog života snositi posljedicu onoga što je učinio. Svoju kaznu je nosio sa sobom živeći u strahu kao bjegunac (1.Mo 4:14). To mu je bila kazna koja ga je stalno podsjećala na učinjeni grijeh. Da li će on uskrsnuti? Zajednica u Stražarskoj kuli od 1.5.2005. na str.17. tvrdi da on neće uskrsnuti jer ‘potječe od Zloga’ (1.Iv 3:12). No, ako ljudi neće uskrsnuti samo zato što ‘potječu od Zloga’ onda nitko iz svijeta neće uskrsnuti jer u istoj poslanici Ivan kaže da je ‘cijeli svijet pod vlašću Zloga’ (1.Iv 5:19b). Naime, postoje samo dva duhovna oca od kojih ljudi potječu. "Mi [kršćani] potječemo od Boga (…) tko ne potječe od Boga ne sluša nas" (1.Iv 4:6; Iv 8:44). Onaj tko ne ‘potječe od Boga’, ‘potječe od Zloga’. Prema tome, Kain je samo jedan od potomaka ‘Zloga’. On će izaći na Božji pravedni sud pred Krista kojemu je Bog povjerio sud nad svim ljudima koji potječu od Zloga. Tada će Bog "svakome uzvratiti po djelima njegovim" (Ri 2:6). Kain će i tada biti svjestan da je podložan ‘ognju gehene’. Njegov grijeh se može poništiti samo ako se ispune dva preduvjeta. Prvi uvjet je da Bog poništi smrt kao posljedicu njegova grijeha, a to će biti moguće jer će Abel uskrsnuti. Nakon toga je moguće oprost ukoliko se ispuni drugi uvjet, a to je da Kain u svom srcu zauvijek ukloni uzrok grijeha, a to su grešni osjećaji koje je gajio prema svom bratu (vidi 1.Iv 3:15). Kain se vjerojatno pokajao prije nego je umro, ali će nakon uskrsnuća biti suočen sa svojim bratom protiv kojega je razvio zavist i gnjev. Tada bi trebao razviti ljubav koja će biti dokaz da može biti sačuvan od druge smrti i osudi ‘gehene’. Biblija nas uči da se osoba može iskreno kajati zbog učinjenog teškog grijeha kao što je ubojstvo. Bog može takvima oprostiti, iako je riječ o grijehu čije će posljedice biti moguće ukloniti tek nakon uskrsnuća. Bog će kroz svoje kraljevstvo ukloniti svu štetu koja je nanesena žrtvama ubojstva. Tako će zlo zauvijek biti pobijeđeno, a "kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt" (1.Ko 15:25,26). Kod nepravednih ljudi će biti potrebno ukloniti ‘uzrok’ grijeha da bi se spasio njihov misaoni stav.

 


Uništenje tijela i spasenje duha

Naše je tijelo sredstvo kojim se može počiniti smrtni grijeh. Zato je ‘uništenje tijela’ tj. grijeha koje vlada tijelom način na koji se može osuditi grijeh u tijelu. Da bi izbjegli osudu neoprostivog grijeha moramo poslušati Isusove riječi:

"Ako te desno oko tvoje navodi na grijeh, iskopaj ga i baci od sebe. Jer bolje ti je da izgubiš jedan od udova svojih nego da cijelo tijelo tvoje bude bačeno u gehenu. I ako te desna ruka tvoja navodi na grijeh, odsijeci je i baci od sebe. Jer bolje ti je da izgubiš jedan od udova svojih nego da cijelo tijelo tvoje dospije u gehenu" (Mt 5:27-30).

Budući da je ovdje riječ o simboličnom odstranjivanju ‘udova’ od ‘tijela’, onda je i ‘gehena’ simboličan izraz za odstranjenje ‘cijelog tijela’ od Božje zajednice. Kao što mi u simboličnom smislu možemo baciti jedan dio svog tijela od sebe, tako i cijelo naše tijelo može u simboličnom smislu dospjeti u ‘gehenu’. Da se to ne bi dogodilo trebamo pomoću Božje Riječi ‘iskopati’ oko ili ‘odsjeći’ ruku koja nas navodi na spoticanje.

"Jer riječ je Božja živa i djelotvorna, oštrija je od svakog dvosjeklog mača i prodire dotle da razdvaja dušu i duh,  kosti i njihovu moždinu te može prosuditi misli i namjere srca" (He 4:12).

Grijeh nije u udovima našeg tijela nego u našem srcu. Srce je to koje može navesti naše udove da učine grijeh. Udove pokreće moždina i živčani sustav povezan s mozgom u kojem stanuje misaoni stav našeg srca. Da bi se grijeh odvojio od naših udova, potrebno je odsjeći vezu koju grijeh povezuje sa misaonim stavom našeg srca. Božja riječ je oštrija od svakog dvosjeklog mača. Kad se tim ‘mačem’ razdvoji zglob ruke od moždine, tada ruka ne može izvršavati namjeru i misao srca. Samim time se suzbija grijeh. Božju riječ će se stoga koristiti u Kraljevstvu kako bi se svim nepravednim ljudima ‘iskopao’ i ‘odsjekao’ grijeh iz srca. Ona danas služi s tom svrhom da sudi svakom pojedincu u skupštini Božjeg naroda, a starješine je koriste kako bi pravedno sudili. Što ako netko od Božjih slugu na kraju ipak učini grijeh koji vodi u smrt? Budući da takva osoba čini djela tijela i prijestupe kojima krši Božja temeljna načela, zaslužuje da je se izbaci van u gehenu ili duhovnu tamu. Na koji način? Dotičnoga se trebalo "ukloniti iz (kršćanske) sredine" (1.Ko 5:2,13; Mt 25:30). Takve zle osobe se po ‘zakonu slobode’ nije trebalo fizički ubiti kao što se to činilo po Mojsijevom Zakonu. Umjesto fizičkog ubojstva osobu se podvrglo duhovnoj smrti čime se je izdvojilo ili izopćilo iz kršćanske sredine (2.Pe 2:20-22). Izopćenici nisu dostojni da im se oprosti niti da ih se žali. Trebali su okusiti prezir od samog Boga i Isusa Krista koji ne trpe nepokajničke grešnike. Budući da su takvi počinili grijeh koji vodi u smrt, automatski podliježu izopćenju koje vodi u konačnu smrt. Što bi to značilo za izopćene osobe?

Pavlov savjet je bio da se ‘takvoga čovjeka predade Sotoni na uništenje tijela, kako bi duh bio spašen u Gospodinov dan" (1.Ko 5:5, bi2C.). Zašto je ovdje rečeno da se takvog čovjeka predade Sotoni na ‘uništenje tijela’? Iako Sotona može mučiti i uništiti tijelo, on nema vlast nad ničijom dušom. Samo Bog može uništiti dušu u geheni jer ima vlast nad životom i smrću (He 2:14; Mt 10:28). Sotona je već izbačen iz Božje obitelji. Izvan te obitelji je postao otac uništenja, a svi oni koji mu se pridružuju postaju ‘sinovi uništenja’ što znači da i otac i njegovi sinovi podliježu uništenju. Među njima su Juda Iskariot, židovski religiozni vođe i ‘čovjek bezakonja’ (usporedi Iv 17:12; 2.So 2:3). Oni su postali glavno sotonsko sjeme ili ‘potomstvo otrovnica’. Iako će do uspostave kraljevstva svi oni biti mrtvi, ipak ne mogu ‘pobjeći osudi gehene’. Isus kaže da ih ta osuda čeka tek nakon uskrsnuća nepravednika kada će svi oni ‘položili račun u Sudnji dan’. Tek će tada okusili osudu ‘gehene’ jer će biti javno i punopravno odrezani od Gospodinova lica (Mt 7:21-23; 12:34,36; 18:34,35; 23:33; Ps 112:10). Zato i Pavle za izopćene osobe ne kaže da će sa ovim poretkom biti vječno uništeni. Suprotno tome on daje naslutiti da je takvima moguće izbjeći uništenje duha i naći spasenje tek u ‘Gospodinov dan’.

Da bi osoba bila spašena mora u sebi poništiti djelovanje grijeha i to kroz ‘uništenje tijela’. Ovo ‘uništenje tijela’ je simbolične prirode. Bog je uvijek svjestan činjenice da su ljudi "tijelo" (Ps 78:39). Izraz ‘tijelo’ ukazuje na grijeh u tijelu kojem čovjek robuje. Stoga Pavle ‘uništenje tijela’ povezuje s uništenjem grijeha u tijelu kako bi se naslijedilo Božje kraljevstvo. Naime, dok je god grijeh vezan uz tijelo, čovjek je podložan ropstvu raspadljivosti, a raspadljivost ne može naslijediti neraspadljivost (1.Ko 15:50). No, kakve veze ima Sotona sa uništenjem grijeha u tijelu kad znamo da Sotoni nije cilj da se itko od ljudi spasi? Kad se nekoga preda tamničaru, onda tamničar ima zadatak da kažnjenika čuva odvojeno od drugih ljudi sve dok ga se ne preda na smrt. U tom se periodu kažnjenika podvrgavalo različitim patnjama. Na sičan način Sotona dobiva vlast nad takvom osobom koju čuva u svojoj simboličnoj tamnici ili duhovnoj tami u kojoj vladaju njegova pravila. On nema vlast nad ničijim životom. Bog mu je samo dao ovlaštenje da preuzme vlast nad svima koji su otišli u njegov svijet. U tom osuđenom svijetu oni žive poput osuđenika na smrt čekajući Božji pravedni sud.

Sotoni nije cilj spasiti nego dotičnoga izložiti patnjama. Međutim patnje mogu u nekim slučajevima poništiti djelovanje grijeha kao što je to bio slučaj kod kralja Manasije (2.Lje 33:9-13). Zato i Pavle u konačnici vidi mogućnost spasenja bez obzira na težak grijeh kojeg je osoba počinila. Spasenje je za takve određeno tek u periodu Suda. Da bi se taj grijeh poništio osoba mora biti izložena patnjama, ali i utjecaju Božjih zakona i načela koji mogu spasiti njen duh ili misao ljudskog srca. "Duh je onaj koji daje život, tijelo ne koristi ništa" (Iv 6:63). Takav obnovljeni duh može dati život čime bi se postiglo ‘spasenje duha u Gospodinov dan’. Bog je uništio ljude u potopu jer su "sve misli srca njihova uvijek upravljene samo na zlo" (1.Mo 6:5). No s tim uništenjem fizičkog tijela u potopu nije bio spašen duh ili misao srca tih ljudi. Svi oni se nalaze u vlasti smrti iz koje će biti oslobođeni nakon što Sotona bude zatvoren, jer Isus ima "ključeve od smrti i hada" (Ot 1:18). Da li će oni biti spašeni nakon uskrsnuća kad se budu našli pred Isusovom sudačkom stolicom? O tome će trebati odlučiti sami. Oni će i dalje biti odrezani od vječnog života i Gospodinovog lica sve dok svojim iskrenim kajanjem ne budu podložni životu. Zato ne treba brzo suditi i smatrati da su neki ljudi već dobili ono što su zaslužili. Manje ćemo pogriješiti ako kažemo da još nisu vječno uništeni jer će vječna smrt jednom zauvijek ukloniti sve takve osobe na kraju Božjeg suda. Zašto tako tvrdim?

Treba imati u mislima da Pavle u svojoj poslanici govori o osobama koje su upoznale put istine, ali su otpali zbog zlih i nepravednih djela koja su proizašla iz želja tijela. Riječ je o osobama koje su otpale od puta istine zbog želje da ugađaju tijelu, a ne Gospodinu. Takvi su upoznali put istine, ali su se svojim postupcima odrekli Boga i Krista. Samim tim hule na Božji sveti duh, te im je mjesto uz Sotonu koji je na sličan način otpao od Jehove Boga. Sa takvim duhovnim stanjem su podložni ‘ognju gehene’. Međutim, Pavle izopćenike vidi u vremenu obnove jer kaže da se njihov duh može spasiti u ‘Gospodinov dan’. To znači da su takvi odgovorni ‘najvišem sudu’. Oni su izgubili pravo na vječni život, ali će ipak uskrsnuti u ‘dan suda’ kako bi im se dokazala krivica (Ju 15; 1.Ko 15:22). To što će se naći u novom poretku ne znači da će im biti oprošteno. Vjerojatno će im se omogućiti da se vrate sa zlog puta kako bi izbjegli vječnu smrt na koju su osuđeni. No, to će biti njihov zadnji izbor na koji vjerojatno imaju pravo.

 


Vječni grijeh

Hula na sveti duh je neoprostiv grijeh koji za sobom povlači vječnu smrt. U vezi toga je Isus rekao:

"Zaista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, kakvi god bili grijesi i hule kojima pohule. No tko god pohuli na sveti duh, nema mu oproštenja dovijeka, nego je kriv za vječni grijeh" (Mk 3:28,29).

"Na primjer, tko kaže riječ protiv Sina čovječjeg, oprostit će mu se, ali tko kaže protiv svetog duha, nečemu se oprostiti - ni u ovom poretku ni u onom koji treba doći" (Mt 12:32).

Ovdje Isus najprije govori da Bog neće sinovima ljudskim uračunati neke njihove grijehe ili prijestupe počinjene u neznanju. No, ono što Bog ne može oprostiti je grijeh počinjen protiv svetog duha. To je zato što osoba koja je upoznala Boga i njegov zakon nosi veću odgovornost pred Bogom za grijeh koji svjesno počini. Taj grijeh je smrtni grijeh koji se nikada neće moći pokriti Kristovom žrtvom. Pavle je za takve rekao:

"Jer one koji su jednom prosvijetljeni i okusili su nebeski dar i primili sveti duh i okusili vrsnu riječ Božju i sile poretka koji dolazi, a potom su otpali, nije moguće opet dovesti do pokajanja…" (He 6:4-6).

U kom smislu nije moguće otpadnike dovesti do pokajanja? Oni su slični onim Izraelcima koji su po Mojsijevom zakonu bili ubijeni jer su bili krivi za neoprostiv grijeh tj. ‘grijeh koji zaslužuje smrt’ (5.Mo 21:22,23; 22:26). Za takve se nije trebalo moliti za oproštenje grijeha jer se izopćuju iz kršćanske skupštine. Skupština više nema ništa s onima koji hule na sveti duh, pa nije u mogućnost navesti ih na pokajanje. No, samim tim Pavle nikoga nije smatrao izgubljenim slučajem. Pogledajmo što je rekao za neke pojedince koji su bili izopćeni iz Skupštine jer su odbacili vjeru i čistu savjest: "Među njima su Himenej i Aleksandar, koje sam predao Sotoni da [stegom budu poučeni] da ne smiju huliti" (1.Ti 1:20; Mt 18:34,35).

Ova dvojica spomenutih otpadnika koji su hulili na put istine, a time i na sveti duh, su činom izopćenja ‘predani Sotoni’ – na uništenje tijela. Starješine i drugi članovi skupštine nemaju odgovornost da takve otpadnike nastoje 'dovesti do pokajanja' kroz skupštinske pripreme, kao što su savjetovanje, poučavanje, uvjeravanje i molitva. Oni su predani Sotoni i stezi izvan skupštine koja bi ih ipak mogla vratiti na put života. Takvi su trebali okusiti ‘osudu’ kako bi bili ‘poučeni’ da ne hule. Iako Pavle kaže da takve 'nije moguće opet dovesti do pokajanja' unutar Skupštine, on ipak ovdje govori da su takvi prepušteni stegovnoj pouci izvan Skupštine. Da li će prihvatiti pouku to ovisi o njima. Oni mogu ustrajati na svom zlom putu uništenja. Ako ih na tom putu zadesi smrt, onda možemo reći da su umrli u svojim grijesima, ali u Gospodinovom danu će ih prilikom uskrsnuća dočekati izbor – pokajanje ili vječna smrt. Vidjeli smo da oni mogu biti ‘poučeni’ i da njihov duh može biti ‘spašen u Gospodinov dan’. Međutim, bit će dosta onih koji će ustrajati na svom putu i dočekati vrijeme kada će se ponovno prikloniti Sotoni. Tada će biti konačno zauvijek uništeni.

Sve osobe koje od Boga imenovani sud preda Sotoni bivaju odrezani od vječnog života. U tom stanju su izjednačeni s nepravednicima. Pavle je rekao da bi se njihov ‘duh’ mogao spasiti samo ako budu ‘poučeni’ stegom. Stega uključuje, ne samo trenutnu kaznu ili odrezanje, nego i vrijeme kroz koje će se ta kazna uvjetovati stanje duševne boli koja bi trebala djelovati na osobu u jednom ili drugom pravcu. Kada završava ta stega? Da li u ovom poretku ili tek u onom koji dolazi? Osoba koja je kriva za vječni grijeh, mora uskrsnuti zajedno s nepravednicima kako bi stega ipak imala svoj cilj, a to je da ‘duh’, odnosno misaono stanje srca bude ‘spašeno u Gospodinov dan’. Krist nikad nije rekao religioznim židovskim vođama da neće uskrsnuti, nego im je rekao da će ‘umrijeti u svojim grijesima’ (Iv 8:24). Čak im je rekao da će doći u Božje Kraljevstvo, ali kao drugorazredna klasa (Mt 21:23,31). U taj sudnji dan će takvim grešnicima biti ‘mnogo teže’ od onih koji nisu pripadali Božjem narodu, a koji su se pokajali (Mt 10:14,15; 12:41,42). Bit će im teže jer će biti odvojeni od Gospodinovog lica, te će im biti potrebno mnogo više duševne i duhovne snage da promjene svoje stanje srca i da se podlože Bogu i Kristu. To očito znači da se pojam ‘vječni grijeh’ ili grijeh za kojeg ‘nema dovijeka oproštenja’ ne može koristiti kako bi se tvrdilo da se od takvih grešnika ‘nikada’ ne može tražiti da se pokaju za svoje grijehe i da više ne hule.

Biblija često koristi pojmove ‘trajno’, ‘dovijeka’ ili ‘nikada’ kada opisuje neko nedogledno vrijeme koje ima svoj kraj nakon što ispuni svoju svrhu. Npr. za Abrahamski savez se kaže da je ‘trajni savez’ (1.Mo 17:7). No, on je vremenski ograničen. Zatim se za savez koji je sklopljen s Izraelcima preko Mojsija kaže da ga Bog ‘nikada’ neće raskinuti (Su 2:1). Koliko je trajao taj savez? Da li vječno? Ne. Savez zakona je trajao samo jedno određeno vrijeme dok nije ispunio svoju svrhu. To vrijeme nije vječno već unaprijed određeno. Ono ima svoj kraj. Hebrejski pojam "zauvijek" je olám u općenitom označava vremensko razdoblje koje je sa sadašnje točke gledanja neodređeno ili nedogledno, ali je dugog trajanja. On, dakle, može a ne mora značiti "vječno". U 4.Mojsijevoj 25:13 isti se hebrejski pojam primjenjuje na svećenstvo, koje je, prema Hebrejima 7:12, kasnije prestalo.

Kad se u Bibliji spominje grijeh protiv svetog duha tada se koriste upravo ti pojmovi s kojima se navodi da je dotični ‘kriv za vječan grijeh’ i da za takvoga ‘dovijeka nema oproštenja’. Vječan grijeh je u tom slučaju za nekoga vezan do određenog vremena. To vrijeme ima svoj kraj kada će se pokazati da li je dotična osoba koja je ‘kriva za vječni grijeh’ bila poučena ili ne. To znači da osoba koja je ‘kriva za vječni grijeh’ nosi tu krivicu sve dok se stegom ne pouči i sama ne učini korak pokajanja ili dok stega ne ispuni svoju svrhu. Do tada za njega ili nju nema oproštenja ni u ovom poretku, a ni u onom koji treba doći (vidi Mt 18:23,32-35). Takav je ‘dovijeka’ odrezan od Božjeg naroda i od vječnog života. To znači da Kristova otkupnina ne može pokriti njihov grijeh što je u skladu s Božjom pravdom.

Po Mojsijevom zakonu, svaka osoba koja "odbacuje Mojsijev zakon, umire bez milosti, na temelju iskaza dvojice ili trojice svjedoka" (He 10:28). Smrtna kazna je po Zakonu bila fizički način izopćeni iz naroda svih koji su bili krivi za grijeh za koji nije bila predviđena nikakva ‘otkupnina’ ili žrtva za grijeh (vidi 4.Mo 35:31). Čak je i David po tom pravilu trebao biti pogubljen za svoj grijeh. Po Kristovom zakonu također postoji izopćenje ili odrezanje od vječnog života. Vječni grijeh se stoga ne može oprostiti, nego se mora sankcionirati (1.Iv 5:16,17). Oprostiti znači prijeći preko učinjenog grijeha bez pozivanja na Sud. No, Bog ne može tek tako proći preko teškog grijeha kojim se zaslužuje smrt. Zato će uspostaviti svoj dan Suda. Očito su neki krivo zaključili da je netko tko je u ovom poretku ‘kriv za vječni grijeh’ jednom zauvijek osuđen na vječnu smrt i da se ne može pokajati te da zbog toga neće uskrsnuti. No vidjeli smo da se takve osoba mogu stegom poučiti. Zato trebamo odvojiti počinjeni grijeh i osobu koja ga je počinila.

Na primjer, Bog nije prešao preko bluda i ubojstva koje je počinio David, ali ga nije ni kaznio smrću. To što je Davidu ‘oprostio njegov grijeh’ ne znači da je Bog umanjio težinu smrtnog grijeha kao što su ubojstvo i preljub (2.Sa 12:9-14). Ti su grijesi u Božjim očima teški i ne mogu se oprostiti bez prethodne osude Božjeg suda. Da bi osoba izbjegla smrtnu kaznu treba prihvatiti stegovnu pouku. Hula protiv svetog duha je također grijeh preko kojeg Bog ne može priječi dok se osoba koja ga je počinila sama ‘ne odvojiti’ od tog grijeha i to stegovnom poukom. Ako je ‘poučena da više ne huli’ onda je učinjeni grijeh ostao iza nje. Ako je Bog ‘oprostio’ Davidov grijeh, to može učiniti i svakome tko je ‘kriv za vječni grijeh’. Zato svaka takva osoba mora biti ‘poučena’ stegom da bi se najprije pokajala i vratila Bogu. Tek tada se može okoristiti Kristovom žrtvom. Ono što vrijedi za nevjerne Izraelce vrijedi i za sve otpadnike kojima je Bog rekao: "Vratite se k meni i ja ću se vratiti k vama." (Ml 3:7). Takvima koji su stali na stranu Sotone je dano da se sami vrate, ako žele. Bog im ne namjerava nikad oprostiti ukoliko se oni ne vrate i ne pokaju. Kad bi im se moglo oprostiti, tada ih se ne bi trebalo izopćiti iz zajednice Božjeg naroda. Samim tim što se takvima oduzima zajednica, govori da im se nije moglo oprostiti jer svojim postupcima hule na sveti duh. Umjesto oproštenja one se izopćuju iz kršćanske sredine i bivaju predane Sotoni kao ‘prokleta djeca’ (2.Pe 2:14; vidi 2.Mo 22:20; 23:21). Zajedno sa Sotonom će doživjeti isti kraj u vječnoj smrti, ali tek nakon tisućugodišnjeg kraljevstva ukoliko se ne odvoje od vječnog grijeha.

Zašto bi ih onda Bog uskrsnuo, ako ih na kraju ipak čeka vječno uništenje? To je razumno pitanje. No, treba ponovno naglasiti da Bog svakog čovjeka želi dovesti pred Isusovu sudačku stolicu gdje će mu se prije svega dati do znanja da se zbog svog zlog stanja srca nalazi na putu vječnog uništenja i pod osudom gehene. Oni će morati znati da za njihov grijeh ne postoji otkupnina i oproštenje nego smrt i uništenje. U vezi toga Pavle kaže:

"Jer ako namjerno griješimo nakon što smo dobro upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego strašno očekivanje suda i usplamtjeli gnjev koji će proždrijeti protivnike" (He 10:26,27).

Ako za takve postoji ‘strašno očekivanje suda’, oni moraju uskrsnuti kako bi došli na Sud. Biblija zato ukazuje da takvi grešnici  moraju osjetiti  ‘usplamtjeli gnjev’ koji će proždrijeti sve one koji se tada ne pokaju. Mnogi takvi su do sada umrli bez da su osjetili Božji gnjev. No, sve njih nakon uskrsnuća čeka Sud zajedno sa drugim nepravednicima.

Uskrsnuće suda nije čin oproštenja. Takve će osobe znati da im nije oprošteno u vremenu starog društvenog poretka. Znati će da su umrli u svojim grijesima i da su uskrsnuli sa svojim grijesima. Kad upoznaju Božju pravdu znati će da im ne može biti oprošteno ni u tom novom poretku. To su oni za koje je u nastavku Pavle rekao da su "puni svake nepravde, zloće, lakomosti, pokvarenosti, puni zavisti, ubojstva, svađe prijevare, zlonamjernosti (…), mrze Boga…" itd. "Iako dobro poznaju Božju pravednu odredbu - da smrt zaslužuju oni koji tako postupaju - oni ne samo da tako postupaju nego i odobravaju takve postupke onima koji ih čine. Zato nemaš izgovora, čovječe koji sudiš, tko god ti bio. Jer u čemu sudiš drugoga, osuđuješ samog sebe, budući da ti koji sudiš činiš to isto". Razuman zaključak je da će "Bog suditi po istini onima koji takvo što čine" i da takvi "neće izbjeći Božji sud" (Ri 1:29-32; 2:1-3). Vrijeme Božjeg suda neće nitko moći izbjeći jer će Isus prouzročiti ‘uskrsnuće suda’ za nepravedne koji zaslužuju drugu smrt. Bez obzira što takva zloća po Božjoj pravednoj odredbi zaslužuje smrt, ljudi bi trebali znati da je Bog dobrostiv, uzdržljiv i dugotrpljiv jer Božja dobrostivost takve ‘želi dovesti do pokajanja’. Oni ‘svojom tvrdokornošću i nepokajničkim srcem navlače na sebe srdžbu za dan srdžbe i očitovanja Božjeg pravednog suda. A Bog će svakome uzvratiti po djelima njegovim: onima koji ustrajnošću u dobrim djelima traže slavu, čast i neraspadljivost - vječni život. A svadljivce i nepokorne istini, a pokorne nepravdi čeka srdžba i gnjev, nevolja i tjeskoba. To čeka svakog čovjeka koji čini zlo…" (Ri 2:4-9).

Nevolja i tjeskoba su stanja koja će biti izazvana Božjom pravednom srdžbom i gnjevom nad njima jer će takvi uskrsnuti na ‘sramotu i gadost vječnu’ (Da 12:2; Iz 45:24). Uskrsnuće je za nepravednike uvjetno puštanje na slobodu iz tamnice smrti. Smrt za takve osobe je u nekom smislu isto što i tartar za anđele. "Zaista, Bog nije poštedio anđele koji su sagriješili, nego ih je bacio u tartar i predao u mračne jame da ih se čuva za sud... [tako se i za zle ljude] čuva mrkla tama" (2.Pe 2:4,17). Zli anđeli još nisu vječno uništeni nego ih se ‘čuva za sud’, a to isto čeka grešne i nepravedne osobe. "Jehova zna (…) nepravedne čuvati za dan suda da budu kažnjeni (odrezani), a naročito one koji bludniče s drugima da bi ih okaljali i koji preziru one koji nad njima imaju vlast..." (2.Pe 2:9,10). Ponovno vidimo da Biblija spominje ‘sud’ koji će tokom vladavine Božjeg kraljevstva donijeti presudu za sve nepravedne. Kao što se za pravednike ‘čuva vijenac pravednosti’ kojim će biti nagrađeni vječnim životom nakon uskrsnuća, tako se za nepravednike ‘čuva mrkla tama’ u kojoj će se naći nakon uskrsnuća (2.Ti 4:8).

Nepravedni će najprije sudskom odlukom biti kažnjeni odrezanjem od vječnog života. Živjeti će pod osudom druge smrti. To će im biti kazna. Među njih će se ubrojiti i oni Božji sluge koji su namjerno činili grijeh protiv Boga. Za takve Bog kaže: "Onoga koji mi je zgriješio izbrisat ću iz knjige svoje" (2.Mo 32:33). Na takav način se izjednačavaju s ostalim nepravednim ljudima čija imena nisu ni upisana u knjigu života. U takvom stanju su podložni drugoj smrti kao konačnoj presudi nad zlim ljudima. Ako se u vremenu Suda ne pokaju završit će u ‘ognjenom jezeru’, odnosno bit će zauvijek uništeni.

Kad bi sada tvrdili da su neki ljudi koje spominje Biblija već okusili vječnu smrt, tada bi mogli s pravom prigovoriti na takve presude. Vječni sud je taj koji će donijeti konačne i vječne presude koje se više neće moći opozvati. Na njih nitko neće moći staviti prigovor ili žalbu. Poput Vrhovnog suda njegove su presude zasnovane na ponovnom preispitivanju svakog slučaja pojedinačno. Zato mora doći do uskrsnuća svih ljudi kako bi stali pred Božju sudačku stolicu. Budući da ljudi umiru po Adamu, njima je "određeno jednom umrijeti, a zatim dolazi sud…" na koji će se morati pojaviti (He 9:27). Ljudi jednom umiru s obzirom na Adamov grijeh. Budući da za svoje loše postupke imaju pokriće u Adamu jer su njegova djeca koja su naslijedila kaznu, oni doživljavaju smrt kao rezultat toga. "Smrt je od Adama (…) kraljevala i nad onima koji nisu počinili grijeh sičan prijestupu što ga je počinio Adam, koji je nalik onome koji je trebao doći" (Ri 5:14).

Oni koji su sagriješili kao i Adam ne mogu biti oslobođeni svoje krivice. Među njih spadaju mnogi Izraelci koji su kao ‘čovjek zemaljski’ (Adam, NSbi2-C) prestupili savez s Bogom (Ho 6:7). Njima neće biti oprošten takav težak grijeh. Vidjeli smo da se on ne može otkupiti i pokriti Kristovom žrtvom. Svi nepravednici moraju umrijeti kako bi njihova smrt bila posljedica Adamovog grijeha. Suprotno njima, pravednici koji uskrsnu automatski prelaze iz smrti u vječni život (Iv 5:24; 11:26). No grešnici se nakon uskrsnuća ne oslobađaju grijeha koji vodi u smrt. Oni oživljavaju s obzirom na vlastitu odgovornost pred Bogom. Bivaju uvjetno pušteni u život kako bi sami, bez ikakvog pritiska sa strane, donijeli odluku o svom životu na zemlji.

Kao što je određeno da ljudi moraju ‘jednom umrijeti’ da bi došli na sud, tako je i "Krist bio jednom zauvijek prinesen da ponese grijehe mnogih. A kad se drugi put pokaže to neće biti zato da bi opet uklanjao grijeh, a vidjet će ga oni koji ga željno očekuju da bi dobili spasenje" (He 9:27,28). Isus će se pojaviti onima koji ga željno očekuju za svoje spasenje. Spasenje je povezano s oslobođenjem od grijeha i smrti. Toga neće biti oslobođeni svi uskrsnuli, nego samo oni koji pokazuju vjeru u Krista. Zato se Krist više neće pojaviti u ‘grešnom tijelu’ da bi umro za nečije grijehe, nego da bi svojom savršenom žrtvom ljude jednom zauvijek odvojio od grijeha. Tako će odmah na početku svoje vladavine odvojiti ‘pravedne’ od ‘nepravednih’. S desne strane će postaviti ljude kojima će moći oprostiti grijeh, a na lijevu stranu one kojima njegova krv neće moći pokriti grijeh (Mt 25:31-33). Oni kojima neće moći oprostiti će biti pod osudom vječne kazne.

 


Vječna kazna

Biblija ukazuje na to da ljudi u ovom poretku u sebi nose smrt kao kaznu za grijeh. Adam i njegovo još nerođeno potomstvo je prodano u ropstvo grijeha koje završava smrću. Smrt je od tada vladala kao kralj nad svim ljudima. To je bila Božja presuda i kazna odvojenosti od vječnog života koju trpe svi ljudi. Smrt je kraj i potvrda da je osuda izvršena. Tako su svi ljudi rođeni pod vlašću prve smrti odrezani od vječnog života. Budući da je to stanje grijeha trebalo trajati do kraja nečijeg života pod ovim zlim poretkom, to znači da su ljudi okusili i ‘pretrpjeli’ na sebi kaznu prve smrti ili Adamove smrti. Tako su mnogi umrli, a da nisu vidjeli oslobođenje iz tog stanja. Smrt je prema tome za mnoge bila konačan ishod njihovog života. Tako je Adamova smrt bez otkupnine bila vječna smrt. Da nije bilo Božje pripreme u oslobođenje iz smrti, ta bi kazna ostala važiti kao vječna kazna.

Isus Krist je pobijedio smrt i svojom je smrću umro za svakoga. Zato apostol Pavle kaže:

"…kao što je grijeh kraljevao zajedno sa smrću, isto tako nezaslužena dobrota kraljevala putem pravednosti kako bi ljudi mogli dobiti vječni život preko Isusa Krista, Gospodina našega" (Ri 5:21).

Pravednici, iako umiru, imaju izgled na vječni život. Budući da grijeh kao kralj još uvijek vlada nad zlim i nepravednim ljudima, to znači da samo njima u izgledu ostaje vječna smrt (suprotnost vječnom životu). Zato je Isus znao reći tadašnjim Židovima: "Umrijet će te u svojim grijesima" (Iv 8:21,24). Oni su trebali biti otkupljeni od prve smrti kako bi uskrsnuli, ali su umrli bez otkupnine koja ne može pokriti njihov namjerni grijeh tako da će na dan Suda biti podložni drugoj ili vječnoj smrti.

Vječna kazna kao odvojenost od Boga i vječnog života je bila određena Adamu i njegovom potomstvu, ali je pružena i mogućnost oslobođenja od te kazne svima koji budu hodili putem pravednosti. Ta kazna će biti posebno naglašena kad vječni život bude na snazi jer će tada nepravednici proživljavati muku ili patnju zbog svoje odvojenosti od vječnog života. Sada to ne osjećaju jer su u ropstvu smrti svi, i nepravedni i pravedni. Činjenica je da svi umiru. No, tada će se osjećat kao zatoćenici smrti jer će znati da su drugi ljudi oslobođeni smrti. Da je fizički mrtav, nepravednik tada ne bi mogao osjećati muku, niti bi ta kazna djelovala na njegovu svijest. Međutim, bez obzira što je osuđen na vječnu kaznu, Sud nakon utvrđenog vremena može ponovno uzeti slučaj u razmatranje i donijeti odluku da se osuđeniku: ili potvrdi konačna kazna ili da ga se čak oslobodi iz zatočeništva. Kada bi mu se potvrdila kazna to bi značilo da je vječna kazna izvršena. Ali kad bi bio oslobođen vječne kazne, onda bi to značilo da je on samo pretrpio muku vječne kazne, nakon čega je kazna poništena jer je ispunila svoju svrhu.

Da bi mogli razumjeti značenje ‘vječne kazne’ kao pravedne i konačne osude od strane Boga, trebali bi uzeti u obzir mnoge detalje iz Božjeg postupanja sa ljudima kroz biblijsku povijest i to povezati sa ‘vječnom kaznom’ na koju će biti osuđeni nepravednici na kraju tisućugodišnjeg dana suda. Poznato nam je kakvo zlo je činio Judejski kralj Manasija. On je zaveo Judu i Jeruzalem tako da su činili gore nego narodi koje istrijebi Bog ispred sinova Izraelovih (2.Lje 33:9). Ti narodi su činili zlo koje je navršilo mjeru Božjeg dopuštanja te ih je istrijebio. Prije toga je uništio gradove Sodomu i Gomoru za slične grijehe (vidi Ez 16:48-50). Iz toga je razvidno da je kralj Manasija trebao biti pogubljen po Mojsijevom zakonu jer za njegov grijeh nije bilo otkupa (4.Mo 35:31). On je prema Božjoj pravdi bio osuđen na smrt kao vječnu kaznu, jer je činio zlo u većoj mjeri nego narodi koji su umrli zbog teških grijeha. Bog ga je dao u ruke Babilonaca koji su ga zatvorili i zatočili. Samim tim je bio odrezan od slobode. Bio je odrezan od života jer je u Božjim očima već bio mrtav. Bog ga je izbrisao iz svoje knjige života. Kao što znamo, Manasija se ipak s vremenom pokajao dok je proživljavao zatočeništvo u Babilonu, a Bog je prihvatio njegovo kajanje. Da je Manasija bio ubijen, a ne zatvoren, on bi se mogao pokajati i obratiti Jehovi, ali samo ako bi uskrsnuo u vrijeme vladavine Božjeg kraljevstva. Bez obzira što bi bio uskrsnut o uskrsnuću nepravednih, on bi i dalje bio odsječen od vječnog života. Nad njim bi druga smrt imala vlast jer je uskrsnućem otkupljen od prve smrti. Zajedno bi s drugim nepravednicima trpio to stanje vječne kazne što bi također pozitivno utjecalo na njegovu svijest. Budući da će takvi zli ljudi ipak uskrsnuti, oni će živjeti pod uvjetnom kaznom druge smrti. 

Živjeti po pravdi je preduvjet da bi netko od nepravednika mogao ući među pravedno ljudsko društvo, odnosno u ‘zemlju’ ili zajednicu u kojoj borave Božji sluge koji u moralnom i duhovnom pogledu čine što je pravo. Biblija pokazuje da će biti onih zlih i nepravednih ljudi koji će odbiti učiti se pravednosti (Iz 26:10). Imena takvih ‘mrtvaca’ neće biti zapisana u knjigu života (Iz 65:20; Ot 20:11,12,15). Oni će ostati ‘mrtvi’ u Božjim očima, te će na kraju ‘mnoštvo’ njih doživjeti osudu vječne kazne. Oni koji se budu pokajali za svoje grijehe kao Manasija, imat će prednost da dobiju vječni život i da ih se prihvati kao punopravne građane Božjeg kraljevstva. Vječna kazna će im biti poništena jer je ispunila svoju svrhu. Sve ovo govori da postoji vječna kazna za zle. No, ta kazna još uvijek nije izvršena nad njima. Božje sudske odluke će biti vječne i pravomoćne tek na kraju Kristovog kraljevanja.

Kada se to uzme u obzir, tada ćemo bolje razumjeti Kristove proročanske riječi o ‘ovcama i jarcima’, gdje Isus govori o vremenu kada će on sjesti na svoje slavno prijestolje i kada će započeti Vječni sud u kojem će On zasjedati (Mt 25:31-33) Iako će sud trajati samo jedno određeno razdoblje, za njega se kaže da je vječni sud (He 6:2) Zašto? Očito zato što će njegove presude odvojiti jedne na vječni život, a druge na vječnu smrt. Sada možemo bolje razumjeti Isusove riječi:

"Ovi će otići u vječnu smrt (odrezanje), a pravednici u vječni život" (Mt 25:46).

U ovom opisu je upotrijebljena grčka riječ 'kolosin' koja dolazi od riječi kolazoo, što označava:

  • Odrezati - kao odsjeći grane s drveta, kresati.
  • Oštro ili strogo kazniti - odrezati nekoga od života, ili društva, ili čak zatvoriti nekoga.

Ova slikovita značenja govore da pravednici idu u život, a zli u odrezanje od života, ili smrt. Međutim, pojam ‘odrezati’ koji se povezuje s odsijecanjem grana s drveta ne mora odmah imati konačan ishod. Biblija pokazuje da ‘odrezanje’ ne znači automatski kraj nečega, već samo strogu kaznu koja ima svoju svrhu. Pavle je rekao za Izraelce:

"Pogledaj, dakle, Božju dobrohotnost i strogost - strogost prema onima koji su pali, a Božju dobrohotnost prema tebi (neznabošcu), ako ostaneš u njegovoj dobrohotnosti. U protivnom, i ti ćeš biti odsječen. A i oni (Izraelci) će, ako ne ustraju u svojemu nevjerovanju biti pricijepljeni, jer ih Bog može ponovno pricijepiti" (Ri 11:22,23).

Odrezanje od života je prema tome stanje odvojenosti koja traje sve dok ne ispuni svoju svrhu. Nakon toga se može provesti vječna smrt nad onima koji se nisu u određenom vremenu dali ‘pricijepiti’ na drvo života. Te osušene grane će biti spaljene u vječnoj vatri i time potpuno uništene (Mt 3:12; 13:30).

Vidjeli smo da podjela na ‘ovce’ i ‘jarce’ dolazi odmah nakon što Isus Krist sjedne na svoje slavno prijestolje. Za pravednike će vječni život tada biti realnost. Postavljanje nepravednih na lijevu stranu ne označava automatski kraj njihovog fizičkog života već početak njihove odvojenosti od vječnog života čime će se pravno otvoriti mogućnost druge smrti. Isus će nepravedne staviti sa svoje lijeve strane, što pokazuje da će ih se smatrati nedostojnima Božjeg kraljevstva. Oni naime nisu ništa učinili za Boga i Božje kraljevstvo. Čak su mu se svjesno ili nesvjesno protivili. Biti će pod Božjim prokletstvom. Zato će im Isus dati do znanja da nemaju pravo živjeti vječno na zemlji, bez obzira što ih je on uskrsnuo. Sama činjenica da su uskrsnuli ne daje im za pravo da automatski imaju pravedan položaj pred Bogom. Budući da će biti odrezani od života, Isus će im reći:

"Idite od mene, prokleti, u vječnu vatru pripremljenu Đavlu i anđelima njegovim" (Mt 25:41).

Na takav će se način ispuniti ono što je rekao apostol Pavle u 2.Solunjanima 1:9: 

"Upravo će oni pretrpjeti kaznu vječnog uništenja, bit će udaljeni od Gospodinova lica i od slave njegove snage" (2.So 1:9, bi2-C).

Oni će svoju kaznu pretrpjeti tako što će do daljnjega biti "udaljeni od Gospodinova lica". No, još neće biti konačno uništeni. Tu situaciju je Isus opisao i ranije kad je govorio o ‘uskom i širokom putu’. (Mt 7:13,14). Ta dva puta, uski i široki, neće nestati s Harmagedonom, već će i dalje postojati s obzirom na to što će uski put voditi u vječni život, a široki put u uništenje. Iako su mnogi kroz cijelu povijest išli putem uništenja, oni su umrli po Adamu, ali još uvijek nisu uništeni jer ih čeka uskrsnuće i sud. Kad uskrsnu ponovno će se naći na putu uništenja koji će postojati sve do kraja tisućugodišnjeg kraljevstva. Taj put će završiti drugom smrću svih bezbožnih ljudi (Ot 20:7-10). To će biti konačno uništenje bezbožnih ljudi. Isus je za to određeno i prorečeno vrijeme rekao: "Mnogi će mi reći u onaj dan: ‘Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime proricali (…) i u tvoje ime mnoga silna djela činili?’ I tada ću im priznati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Odlazite od mene, vi koji činite bezakonje’" (Mt 7:22,23). Isus ovdje ukazuje na ‘onaj dan’ kao posljednji dan – Sudnji dan od tisuću godina. To je ‘dan’ o kojem je govorio i apostol Pavle kad je rekao: "Jer je [Bog] odredio dan u koji je naumio suditi svemu svijetu po pravdi, preko čovjeka kojega je za to odredio, što je potvrdio pred svim ljudima uskrsnuvši ga od mrtvih" (Dj 17:31). U taj ‘dan’ će biti odvojeni pravednici od nepravednih iako će i jedni i drugi živjeti na očišćenoj zemlji. Zašto će biti potrebna ta podjela?

Razumljivo je da jedni i drugi ne mogu biti tretirani na isti način. To je ujedno i pravedno od Boga. To je dio Božje ‘pravde’ koja je prožeta milosrđem. Onima koji su u svom životu stali na Božju stranu, bili su pod osudom postojećeg zlog poretka. Ta će se situacija promijeniti u korist Božjih vjernih slugu.

"Sve je to dokaz da Bog pravedno sudi i da ćete biti proglašeni  dostojnima kraljevstva Božjeg, za koje i trpite. Jer pravedno je da Boga onima koji vam nanose nevolju uzvrati nevolju" (2.So 1:5,6).

Nepravednici moraju osjetiti ‘nevolju’, a to znači da moraju biti na životu tokom vremena u kojem će pravednici osjećati ‘olakšanje’ (2.So.1:7). Nepravedni će biti svjesni da se nalaze pod osudom druge smrti sve do kraja sudskog procesa. U tom će periodu osjetiti vječnu ‘muku’ što je povezano s vječnim odrezanjem. Kao što sada svi mi dok živimo, trpimo i nosimo u sebi kaznu smrti zbog Adamovog grijeha, tako će oni trpjeti sudsku kaznu vječnog uništenja dok budu živjeli tokom tisućugodišnjeg sudskog procesa. Ta kazna će im visjeti nad glavama kao vječna osuda koja čeka neposlušne (usporedi Lk 16:23-28).

Nas sada zanima, na koji će način nepravednici osjetiti muku ili odrezanje od vječnog života? Pogledajmo što Pavle proriče:

"Oni će biti kažnjeni vječnom propašću [pretrpjeti sudsku kaznu vječnog uništenja; NS engl.] i tako će biti udaljeni od lica Gospodinova i od njegove slavne moći" (2.So 1:9).

Što znači da će oni ‘pretrpjeti’ sudsku kaznu vječnog uništenja? Da bi odgovorili na to pitanje, pogledajmo što Biblija kaže za riječ ‘pretrpjeti’. ‘Trpljenje’ kao pojam je vremenski neodređen, ali pojam ‘pretrpjeti’ - proći kroz, podvrći se, izložiti se, iskusiti  - ukazuje na trpljenje koje ima svoj početak i kraj. Mnogi vjerni pojedinci su ‘trpjeli’ tokom ovog svjetskog poretka. Pavle za sebe i njih kaže: "Uvijek u svojemu tijelu trpimo smrtne patnje kakve je trpio Isus…" (2.Ko 4:10). Nakon što ‘pretrpe’ te‘smrtne patnje’ dolazi ‘olakšanje’ za njih, ali tek u Božjem kraljevstvu (2.So 1:5-8). Isus je za sebe rekao: "Nije li Krist sve to trebao pretrpjeti…" (Lk 24:26). Što je on trebao ‘pretrpjeti’? O tome je dao unaprijed do znanja svojim učenicima rekavši: "Otada je Isus počeo objašnjavati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem i mnogo pretrpjeti od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, te biti ubijen i treći dan uskrsnuti" (Mt 16:21). Isus je u svom tijelu ‘pretrpio patnje i smrt’ (He 2:9; 5:8). Isus je ukazao svojim učenicima da će i oni doživjeti isto kao i on, da će biti omrznuti od svijeta, progonjeni i ubijani (Mt 10:16-22). Prema tome, i Isus i njegovi učenici su bili svjesni toga zbog čega moraju ‘pretrpjeti’ patnje, nepravedno postupanje pa čak i smrt. Oni su unaprijed znali da moraju trpjeti nepravedno postupanje i da će na kraju biti oslobođeni tog stanja. Trpjeli su to stanje koje je Bog dopustio, što je dovelo do njihovog odobravanja od strane Boga. Kad pravednici budu oslobođeni patnji pod ovim poretkom, onda će Bog stvoriti novu situaciju u kojoj će nepravednici biti ti koji će jedno vrijeme ‘trpjeti nevolju’ i na kraju ‘pretrpjeti’ sudsku kaznu vječnog uništenja.

Bog želi da oni budu svjesni zbog čega trpe to stanje odvojenosti od vječnog života. Oni moraju znati da je pravedno od Boga to što će dozvoliti da oni ‘prolaze kroz’ to stanje odvojenosti od Gospodinova lica i to kroz unaprijed određeno vremensko trajanje. Samo oni koji ‘pretrpe’ to stanje do kraja i budu naučeni poslušnosti će imati Božje odobravanje. Zašto će ‘pretrpjeti’ tu kaznu? Zato što "ne poznaju Boga i koji se ne pokoravaju dobroj vijesti o našem Gospodinu Isusu" (2.So 1:8,9). Kao i u prvom stoljeću tako i danas milijuni ljudi odbacuju Isusa. Oni su imali priliku čuti o čemu govori dobra vijest. Saznali su što Bog od njih zahtjeva, ali zbog svojih sebičnih tjelesnih želja pokazuju neposlušnost prema dobroj vijesti. Zato s pravom možemo reći da takve osobe nisu dostojne vječnog života. Milijuni takvih ljudi su umrli a nakon uskrsnuća će zajedno sa živima biti postavljeni pred Kristov sud. Neki među nama se pitaju da li takve osobe imaju pravo na uskrsnuće i život? Petar se je također jednom pitao: "kakav će tek biti kraj onima koji nisu poslušni Božjoj dobroj vijesti? I ako se pravednik teško spašava, gdje će se onda naći bezbožnik i grešnik"? (1.Pe 4:17,18). Zajednica JS tvrdi da takvi neće uskrsnuti a kamo li preživjeti Harmagedon. No, da li je to točno?

Da bi zastupali istinu po tom pitanju pogledajmo kakvu vrst pravednosti je zastupao sam Isus Krist. Što on kaže za ljude koji nisu poslušni dobroj vijesti? Isus je za takve neposlušne ljude rekao:

"Tko odbacuje mene i ne prima ono što ja kažem, ima suca svojega. Riječ koju sam govorio – ona će mu suditi u posljednji dan" (Iv 12:48).

Za poslušne je rekao:

"Tko čuje moju riječ i vjeruje onome koji me poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život" (Iv 5:24).

Vidimo da Isus ima drugačije gledište od većine onih među nama koji misle da neposlušni neće uskrsnuti. Isus je zastupao gledište po kojem će sve neposlušne i nepravedne osobe biti uskrsnute o uskrsnuću nepravednih kako bi im se ‘sudilo u posljednji dan’. To je potvrdio i Pavle kad je rekao:

"Jer kao što u Adamu svi (pravedni i nepravedni) umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti" (1.Ko 15:22).

Među nepravedne koji će oživjeti spadaju mnogi nepokajnički Židovi koji su slušali Isusa, ali ga nisu htjeli slijediti. Za one koji "nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasili" Pavle je rekao:

"I zato Bog dopušta da na njih djeluje zabluda, da bi povjerovali laži, kako bi svi oni bili osuđeni jer nisu vjerovali istini, nego su voljeli nepravdu" (2.So 2:10-12).

Bog dopušta zabludu koja ljude drži na putu uništenja. Stoga je razumljivo da želi sve te ljude vidjeti u svom novom poretku kada nitko neće biti u zabludi jer će cijela zemlja biti puna spoznaje o Bogu i njegovom vječnom naumu. Zbog toga će najprije biti upoznati s Božjim pravednim zakonima po kojima će biti osuđeni kao nedostojni vječnog života, tako da neće biti vječno uništeni prije Suda. Zato možemo postaviti pitanje: Da li su oni koji su uništeni u potopu, u Sodomi i Gomori, u Jeruzalemu i oni koji će poginuti u Harmagedonu veći grešnici od onih koji nisu živjeli i umrli u tim povijesnim prekretnicama?

Da bi to razumjeli razmotrimo upozorenje koje je Isus dao Židovima. On je uzeo u obzir slučaj u kojima su izginuli neki ljudi. Židovi su smatrali da su ti ljudi koje je Pilat pobio umrli jer su bili veći grešnici od ostalih i da ih je Bog osudio na smrt. Na to im je rekao:

"Mislite li da su ti Galilejci veći grešnici od svih ostalih Galilejaca jer su tako nastradali? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi će te tako izginuti" (Lk 13:1-3).

On je ovdje govorio o uništenju koje je trebalo zadesiti stanovnike Jude i Jeruzalema 70. g.n.e., a ne o uništenju iz kojeg nema povratka. Upozorio je da će Židovi doživjeti ‘isto’ uništenje kakvo su doživjeli ti Galilejci koje je Pilat pobio. Njihova smrt nije bila vječna. One koje je Pilat pobio i oni koji su poginuli kad su se srušili zidovi kule u Siloamu se nalaze u šeolu - općem grobu čovječanstva (Lk 13:4,5). Tamo su se našli i mnogi Židovi koji nisu poslušali Isusovo upozorenje. ‘Uništenje’ od strane Boga, koje Biblija često spominje, je povezana sa vječnom sramotom a ne sa vječnom smrću (Ps 78:66; Jr 23:40). Naime, Bog je učinio sve da "nitko tko pokazuje vjeru u [Isusa] ne propadne nego da ima vječni život". Onaj "tko nije poslušan Sinu, neće vidjeti [vječni] život, nego srdžba Božja ostaje na njemu" (Iv 3:16,36).

Neposlušni i nepravedni umiru u sramoti, tako da i nakon uskrsnuća ‘Božja srdžba ostaje na njima’. Oni će živjeti pod vladavinom kraljevstva ali neće vidjeti i okusiti vječnog života dok na njima bude Božja srdžba. Prema tome, svi grešnici zaslužuju nepravedničku plaću, a to je ‘uništenje’. Stvar je u tome što je uništenje ili pogubljenje od strane Boga okusilo relativno mali broj ljudi u odnosu na veliki broj zlih ljudi koliko ih je do sada živjelo na zemlji. To ne znači da su ljudi koji su svojom prirodnom smrću izbjegli takvo ‘uništenje’ manji grešnici od ovih koji su uništeni Božjom rukom. Svi su oni izjednačeni jer su svojom smrću posijali nepravednost koju će s uskrsnućem požeti. Uništenje od Boga koje je u povijesti znalo zadesiti neke nepravedne ljude i narode nije bilo konačno uništenje jer ga je Isus poistovjetio s uništenjem prilikom potresa ili rata koje nije prouzročeno od Boga. Razlika je u tome što je Bog prouzročio uništenje nekih ljudi i naroda kako bi ispunio svoje obećanje dano Izraelcima. Harmagedon će također biti način na koji će Bog odvesti u smrt samo neke od svojih neprijatelja koji budu direktno uključeni u rat. No takva smrt nije dokaz da su ti ljudi veći grešnici od onih koji umiru prirodnim putem ili onih koji su ubijeni ‘mačem’ (Ri 13:4). Budući da neki vjeruju kako će u Harmagedonu svi nepravedni ljudi doživjeti vječno uništenje, onda znaju reći kako je za ljude bolje da sada umru ili poginu nego da ih zadesi Harmagedon. Takvo mišljenje nema smisla jer se zasniva na krivom razumijevanju Božje pravde. Harmagedon nije konačni sud nad zlim ljudima, nego rat s kojim će se učiniti kraj zlom ljudskom poretku. Zato bi trebalo razmotriti i vidjeti što će biti s nepravednim i zlim ljudima koji će se u Harmagedonu naći na strani onih koji će imati ‘žig divlje zvijeri’. Da li će oni zauvijek biti uništeni i da li će poginuli u tom ratu uskrsnuti?

 


Harmagedon

Harmagedon je Božji rat (Ot 16:16). Već u samom početku ljudske povijesti Bog je prorekao da će se voditi rat između potomstva njegove žene i potomstva zmije (1.Mo 3:15). Biblija zato spominje ‘knjigu o ratovima Jehovinim’ (4.Mo 21:14; 2.Mo 15:3; 5.Mo 1:29,30). Harmagedon će tada biti jedan od najvećih ratova. Taj rat će sa zemlje ukloniti ovaj zao ljudski poredak ali ne i sve nepravedne ljude. Bog je obećao: 

“Nikad više neću zemlju prokleti zbog čovjeka, zbog toga što je srce čovječje sklono zlu od mladosti njegove, niti ću ikad više udariti sve živo kao što sam to sada učinio“ (1.Mo 8:21).

Na takvim nepravednim osobama se neće graditi novi poredak, ali će oni biti na životu kako bi bili suđeni. Stoga je logično da se pitamo da li će teški grešnici, pa i oni koji su izgubili život kao posljedica Božje intervencije imati pravo na uskrsnuće koje je namijenjeno nepravednicima? To što danas milijarde ljudi odbacuju Krista nije mjerilo po kojem čovjek može biti vječno uništen prije posljednjeg dana Suda. Neki će u Harmagedonu doživjeti slično uništenje kao i nevjerni Židovi prilikom uništenja Jeruzalema. Zato Biblija ne govori da će takvi bezbožnici zauvijek biti uništeni u Harmagedonu zajedno sa ovim zlim poretkom. Isus je rekao da će im biti suđeno nakon toga, odnosno tokom ‘posljednjeg dana’ kako bi im se tada dokazala krivica. Naime, prije Harmagedona Isus neće nikome dokazivati da su bili u krivu, pa će im se suditi u posljednji dan (2.So 2:11-13; Iv 12:47,48).

Taj će rat započeti nakon što Bog izazove političke vladare da se okrenu protiv Babilona Velikog koja će tada doživjeti vječno uništenje iz kojeg se više nikad neće podignuti. Militantni ‘rogovi’ političke ‘zvijeri’ će je "opustošiti (…), pojest će meso njezino i spaliti je vatrom" (Ot 17:16,17; 19:2). Što predočava ‘meso’ Babilona Velikog? Apostol Pavle u vezi bogataša kaže da su to neka vanjska obilježja čovječjeg statusa kao što su ‘gornje haljine’, ‘bogatstvo’, te ‘zlato i srebro’. Kao što moljac može izjesti gornje haljine, a rđa uništiti zlato i srebro tako će ‘hrđa njihova biti svjedočanstvo protiv bogatih i izjesti će njihova tijela’ odnosno sve ono što ih je činilo prepoznatljivim kao bogate (Jk 5:1-3; Mt 6:19-21). ‘Mesnati dijelovi’ bogataša će nestati oduzimanjem i pljačkom, dok će bogataši kao osobe biti ostavljen za sud.

Politička ‘zvijer’ novog svjetskog poretka će najprije Babilon Veliki učiniti mrtvim, a zatim će svojim novim zakonima ‘pojesti’, odnosno opljačkati njegovo bogatstvo koje je stekao na zemlji (vidi Ot 17:4). Kad ga učine ‘mrtvim’, to neće značiti smrt ljudi koji su bili njegov sastavni dio nego samo smrt te organizacije. Usporedimo to sa uništenjem komunizma. Ta politička organizacija je pala i uništena u mnogim državama. No to nije bukvalno značilo smrt ljudi koji su je tvorili i koji su je podržavali. Slično tome, dok zagovornici Babilona Velikog budu živjeli njihova će organizacija doživjeti smrt i uništenje vatrom. To će za njih biti nevolja i muka duhu. Čak i nakon uskrsnuća nitko se od tih ljudi neće moći hvaliti i ponositi s onim što će zauvijek nestati u vatri vječnog uništenja. Kao što bogataš dolazi na sud ‘gol’ i bez svog bogatstva, tako će i članovi Babilona Velikog doći na sud bez ikakvog vidljivog obilježja da postoji njihova organizacija koja je vječno uništena. Biti će razotkriveni kao oni koji su "povjerovali laži kako bi svi oni bili osuđeni jer nisu vjerovali istini, nego su voljeli nepravdu" (2.So 2:11,12).

Nakon uništenja Babilona Velikog svi narodi pod svojim novim svjetskim poretkom će se suočiti sa Harmagedonom. Taj rat će prije svega biti usmjeren protiv političkih organizacija koje vladaju cjelokupnim ljudskim društvom. Tada će se "nebesa, zapaljena, raspasti i počela, užarena rastopiti" (2.Pe 3:12). To nam govori kako će Božje vojske u ratu od Harmagedona uništiti ‘zvijer i lažnog proroka’, i sve organizacije preko kojih je Sotona zavodio ljude. Sotonske organizacije se neće nikad više obnoviti poput vladajućih institucija Sodome, Gomore i Babilona. Vremenski rok postojanja ovog poretka sa svim ljudskim organizacijama će tada zauvijek isteći. Međutim, ljudi koji su preko tih organizacija bili dovedeni u zabludu neće u Harmagedonu doživjeti isti kraj kao i svjetski poredak pod kojim su živjeli odvojeno od Boga. Vremenski rok nepravednih ljudi tada neće isteći tako da ni smrt onih koji će tada poginuti neće biti vječne prirode jer će vjerojatno neki veći grešnici ostati na životu. Zašto tako možemo tvrditi?

Političke organizacije će biti "žive" kad budu "bačene u jezero ognjeno" što može značiti da će one otići u uništenje dok će njeni zastupnici biti još živi kad budu gledali kako njihov poredak nestaje u vrtlogu Harmagedona (Ot 19:20). Vjerojatno će u ratu od Harmagedona smrt doživjeti mnogi od onih koji budu direktno uključeni u rat, a to su vojske i vojni zapovjednici ‘zvijeri’ (Iz 24:21,22). Njihova smrt će označiti Isusovu pobjedu nad ‘zvijeri’. Poslije tog rata će mnogi ljudi i narodi i dalje biti još ‘živi’. Oni će tada znati tko je Jehova, jer On kaže: "I uzveličat ću se i posvetit ću se i objavit ću se pred očima naroda mnogih i tada će znati da sam ja Jehova" (Ez 38:22,23; 39:4). Što će biti s tim ostalim nepravednim ljudima? Za njih Ivan ne kaže da će biti bačeni u vatreno jezero, jer je vidio kako su "ostali biti pobijeni mačem što je izlazio iz usta onoga koji sjedi na konju. I sve su se ptice nasitile mesa njihova" (Ot 19:19-21). Ovaj ‘mač’ će osuditi na smrt sve ljude koji u sebi neće imati zalog vječnog života. Za Isusa je bilo prorečeno da će ‘dahom usana svojih zle pogubiti’ (Iz 11:4). On će ih pogubiti mačem pravde.

Kao što je mač simboličan tako je i smrt bezbožnih ljudi samo simbolična. Oni će silom zakona biti 'pobijeni' jer je svim "ljudima određeno jednom umrijeti, a zatim dolazi sud" (He 9:27). No, to ne mora značiti fizičku smrt jer bi bukvalnim tumačenjem ovih riječi mogli pomisliti da će i pravednici po tom pravilu morati jednom fizički umrijeti što sam apostol Pavle nije zastupao. Naime, on je rekao da će pravednici neće umrijeti nego će živi dočekati uskrsnule i zajedno se naći pred Kristom. Kao što će zvijer svojim mačem 'pobiti' tj. onesposobiti za normalan život sve one koji ne prime žig divlje zvijeri tako će od Isusovog mača nepravedni biti 'usmrćeni' tj. osuđeni na smrtno stanje s kojim će živjeti tokom tog razdoblja. Drugim riječima bit će 'ušutkani' (pobijeni - Ps 73:27). Da li će oni prisilno okusiti prvu smrt pa onda biti uskrsnuti kako bi došli na Sud to ne možemo sa sigurnošću tvrditi, ali znamo da će ih Isusov ‘mač’ onesposobiti da vrše svoj negativni utjecaj na novi društveni poredak. Nakon Harmagedona se uspostavlja Sud na koji dolaze svi nepravednici, a među njima i oni koji su Božjom intervencijom kroz povijest uklonjeni sa zemlje  (Iz 24:21,22).

Ivan tako u svojoj viziji vidi sramotnu smrt nepravednih ljudi koji su zavedeni od strane ‘zvijeri’ i ‘lažnog proroka’. Svi takvi ljudi koji budu živjeli u vrijeme izbijanja Harmagedona neće biti bačeni u vatreno jezero. Neće biti vječno uništeni. Oni će samo biti simbolično ‘pobijeni mačem’. Međutim, oni koji budu uključeni u rat protiv Boga prijeti fizička smrt. To je u skladu i sa Ezehijelovim proročanstvom koje kaže:

"U taj dan, ondje ću Gogu (Sotoni) dati mjesto, grob u Izraelu, dolinu kojom se prolazi istočno od mora, i ona će priječiti put onima koji prolaze. I ondje će pokopati Goga i sve mnoštvo njegovo (…). I pokapat će ih dom Izraelov (…) da očisti zemlju (…). A tebi, sine čovječji, ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: ‘Reci svakovrsnim pticama krilatim i svim zvijerima poljskim: "Skupite se i dođite!  (…) Jest ćete mesa i pit ćete krvi" (Ez 39:11-17).

Bog ima pravo pokazati svoju silu i moć kako bi nad njima sproveo smrt na koju su već određeni po Adamovoj kazni. Tek nakon uskrsnuća podliježu drugoj smrti ili konačnoj smrti kao posljedici vječnog grijeha.

Isus će Sotoni ‘stati na glavu’ i u tom će ga stanju baciti u bezdan. To će za njega biti tamnica iz koje neće moći djelovati. Njegovi zemaljski kraljevi i sve mnoštvo njegovo će biti pobijeni i zatvoreni u šeol - opći grob čovječanstva. Oni će umrijeti u Harmagedonu, ali ne zbog toga što su oni veći grešnici od onih nepravednih ljudi koji su umrli kroz povijest. Svi su oni izjednačeni u smrti kao nepravednici i stoga svi zajedno moraju doživjeti uskrsnuće nepravednih. To je pravedno za očekivati. Nije pravedno da takvi nepravedni ostanu zauvijek u smrti i da ne vide u kakvoj su zabludi živjeli samo zato što su svoj život izgubili u Božjem ratu. Kad vide da su bili zavedeni i da su se ustvari borili protiv Boga, a time i protiv svojeg prava na vječni život, onda se može očekivati da će takvi osjetiti muku i nevolju, a to je potrebno kako bi se izvršila pravda i Božja osveta (2.So 1:5-8). Sotona će u to vrijeme biti privremeno otklonjen kako ne bi vršio svoj zli utjecaj na tok stvari i na one koji su bili zavedeni njegovim lažima. On će tada biti samo odstranjen, ali ne i vječno uništen. Tako će i smrt nekih njegovih ljudi u Harmagedonu biti samo privremena, a ne konačna. Kad dođe vrijeme oni će biti pušteni iz tamnice smrti prije nego Sotona bude pušten na slobodu.

Sve one koje Isus 'pobije' svojim mačem, biti će određeni za Sud. Kad se nekog osudi na smrt onda se njegovo imanje koje je stekao nepravednim putem daje da se razgrabi. Tako će Isus dati da simbolične ‘ptice krilate’ pojedu njihova tijela i njihovo meso (Ez 39:4; Ot 19:17,18). ‘Tijelo i meso’ u simboličnom smislu predstavlja sve ono što su stekli do dana Božjeg gnjeva i sve ono što im je ovaj poredak omogućio da imaju. Tu spada ‘meso’ vojnika, vojnih zapovjednika i konja što predstavlja političko i vojno ustrojstvo i svu vojnu tehniku pod kojom su imali svoju zaštitu. Sve će to pojesti i uništiti simbolične ‘ptice’, možda čak i anđeli koji poput ptica ‘letu posred neba’ (Ot 14:6; 19:17). Oni će svojim silnim djelovanjem omogućiti da se sa zemaljskog društva skine i uništi sve ono što ga je činilo aktivnim i prepoznatljivim. Svi ljudi i narodi će ostati bez svojih nacionalnih i materijalnih obilježja koja kao takva neće više postojati. Za anđele će to biti kao poziv na večeru jer će biti počašćeni svojim udjelom u uništenju zlog poretka. Oni koji poginu u Harmagedonu umrijeti će smrću koja ima vlast samo nad ljudskim tijelima, tako da oni neće doživjeti vječnu smrt ili uništenje svojih duša. Njihova smrt će biti samo sramotan kraj kojeg moraju doživjeti od Boga, tako da će uskrsnuti na "prijekor i gadost vječnu" (Da 12:2; Iz 45:24). Kad nepravedni ljudi, živi i uskrsnuli, dođu na Sud, Isusov mač će i dalje biti nad njihovim glavama jer je Isus rekao da će ‘njegova Riječ [mač] koju je govorio biti ta koja će im suditi u posljednji dan’ (Iv 12:48). Biblija tako pokazuje da Harmagedon neće značiti kraj bezbožnim i nepravednim ljudima jer će oni ipak živjeti u ‘posljednjem danu’, niti je njihovo konačno uništenje Božji cilj koji se mora ostvariti u Harmagedonu. Harmagedon će označiti konačan kraj samo za ovaj zao ljudski poredak, ali neće označiti kraj za ljude koji su živjeli pod tim zlim poretkom. Prema tome, Harmagedon ne predstavlja Sud kojim se nepravedni ljudi osuđuju na vječnu smrt.

 


Nakon Harmagedona

Nepravednici će nakon Harmagedona biti onemogućeni da svojim sebičnim životom utječu na razvoj događaja u vrijeme kad Božje kraljevstvo treba započeti vladati nad Zemljom. Tako će rok za nepravedne ljude biti ostavljen još do kraja tisućugodišnjeg dana suda. Sama institucija Suda kojeg će provoditi Isus preko svojih zastupnika ne bi ispunila svoju svrhu ako se na tom Sudu ne budu našli svi koji moraju položiti račun za ono zbog čega ih se smatra nepravednicima.

Trebamo imati u vidu da su zli i nepravedni ljudi umirali kroz cijelu povijest, tako da milijuni njih neće moći doživjeti Harmagedon. No to nije sporno jer ljudi nisu određeni za Harmagedon nego za smrt. Za razliku od njih Biblija pokazuje da će politička ‘zvijer’, koja je prisutna na zemlji tisuće godina, živa dočekati taj veliki rat. Tako će ‘zvijer’ i ‘lažni prorok’ biti živi bačeni u ognjeno jezero (Ot 19:20). Stoga je Sotonski poredak taj koji je određen za Harmagedon, dok su zli i nepravedni ljudi određeni za Sud nakon Harmagedona (2.Pe 2:9). Dok će ljudske organizacije biti mrtve, nepravedni će ljudi u periodu Suda živi ‘biti mučeni vatrom i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom’ (Ot 14:10; Iz 24:21,22). Njihova muka će biti razumljiva jer će takvi uskrsnuti na "sramotu i gadost vječnu" (Da 12:2). Morati će znati da su odvojeni od Gospodinova lica, što će značiti da su određeni za vječno uništenje koje će u njihovom slučaju uslijediti tokom tog razdoblja ili tek na kraju tisuću godina.

Ivan je u viziji Božjeg kraljevstva mogao vidjeti i one koji će uskrsnuti a neće naslijediti kraljevstvo jer će imati obilježja koja su stekli prije smrti. Naime, "kukavice, bezvjerni, okaljani, ubojice, bludnici, vračari, idolopoklonici i svi lažljivci završit će u jezeru koje gori ognjem i sumporom" (Ot 21:8). Svi oni koji su umrli sa takvim nepravednim obilježjima će s tim istim obilježjima uskrsnuti. Iako će biti odvojeni za konačno i vječno uništenje imati će priliku da se prije toga promijene u svojim srcima.  Knjiga ‘Otkrivenje’ jasno pokazuje da će mnogi koji su pod vlašću vječne smrti na kraju dobiti vječni život (Ot 20:6,14). Sam čin uskrsnuća će biti pokazatelj ljubavi i želje da nitko ne bude uništen. Oni koji se ne promjene u svom srcu ostat će izvan kraljevstva i doživjeti uništenje na koji su unaprijed bili osuđeni (Ot 21:27; 22:15). Zato Ivan sve te ljude, koji su pod vlašću vječne kazne, u viziji opisuje kao ‘mrtvace’ nad kojima ‘druga smrt ima vlast’, a koji stoje pred prijestoljem gdje će biti suđeni prema svojim djelima (Ot 20:5,12). Ukoliko se na kraju pokažu poslušnima zakonima nove zemlje onda će i oni dobiti priliku ići k drveću života (Ot 22:14).

Dok Sotona bude u ‘tamnici’ Isus će pokazati ljubav prema svim svojim ‘neprijateljima’ na način koji će trebati skupiti užareno ugljevlje na njihovu glavu i djelovati na njihovu savjest (Lk 6:27; Ri 12:20). Budući da će takvi ipak biti na zemlji u vrijeme puštanja Sotone iz bezdana nedjelotvornosti, neki od njih će vjerojatno odmah stati na njegovu stranu. Takve osobe će za vrijeme vladavine kraljevstva imati u sebi potisnutu želju za neovisnošću. Neće se promijeniti u srcu (Ot 21:8,27; 22:11,15). Međutim, neće predstavljati prijetnju ljudskom društvu sve dok Sotona ne bude pušten na slobodu.

Krist će kao Sudac presuditi protiv svih koji nisu stali na njegovu desnu stranu. Oni neće biti dostojni vječnog života. Biti će na kraju zauvijek uništeni, što je simbolično prikazano ognjenim jezerom ili vječnom vatrom. (Ot 21:8). Tako će vječna kazna biti konačno potvrđena na zlim ljudima. Zanimljivo je da je ‘vječna vatra pripremljena Sotoni i njegovim anđelima’ (Mt 25:41). Zašto? Zato što za njih nije pripremljeno oslobođenje od grijeha jer su odmah osuđeni na vječnu smrt koja ih čeka. Vječnu vatru Bog nije pripremio za ljude jer Bog "ne želi da itko propadne, nego da svi dođu do pokajanja" (2.Pe 3:9). Bog nijednog čovjeka nije unaprijed osudio, već mu je pripremio oslobođenje od grijeha i smrti (1.Mo 3:15). Međutim, osuda vječne vatre čeka i nepravedne ljude samo ako na kraju Kristove vladavine pokažu da su ostali na Sotoninoj strani. Sotona zato želi što više ljudi odvesti sa sobom u vječnu smrt koja je namijenjena njemu i njegovim anđelima. On ih ne može sada odvesti u vječnu smrt, ali zato može što dublje u njihova srca urezati grijeh i misao o neovisnosti kako bi u vremenu vladavine kraljevstva na kraju što više njih stali na njegovu stranu. Oni će biti njegovo sredstvo koje će koristiti da započne završni rat protiv Božjeg kraljevstva.

Tada će Sotona one osobe sa duboko ukorijenjenim grijehom i željom za neovisnošću iskoristiti da preko njih zavede narode na sva četiri ugla zemlje, kako bi ih što više skupio za rat protiv Božjeg kraljevstva. Izvještaj pokazuje da će to zavođenje biti uspješno te da će se jedna velika množina ljudi organizirati u pokušaju da svrgnu postojeću teokratsku upravu na zemlji. Svi će oni koji stanu na stranu Sotone zajedno s njim biti vječno uništeni tako što će od Boga ‘vatra sići s neba i proždrijet ih’ (Ot 20:7-9). Tada će i ‘Đavo, koji ih je zavodio, biti bačen u jezero ognjeno i sumporno, gdje se već nalaze (tko?) zvijer i lažni prorok" (Ot 20:10). Zapazimo tko se prema ovim riječima nalazi u jezeru ognjenom do kraja tisućugodišnjeg kraljevstva? Da li nepravedni ljudi? Ne, nego samo sotonske političke i druge tvorevine pomoću kojih je on vladao svijetom – ‘zvijer i lažni prorok’. Netko će odmah reći: "Pa politička zvijer se sastoji od ljudi. Smrt tih ljudi znači smrt zvijeri". To je djelomično točno. Točno je da su sve političke institucije sastavljene od ljudi, no ljudi su zamjenjiva roba. Jedni vladari umiru, drugi dolaze. Koja je razlika između onih koji su kroz povijest vladali narodima i onih koji budu vladali narodima u vrijeme Harmagedona? Nema razlike jer ni jedan od njih nije zastupao vladavinu Božjeg kraljevstva. Kad uskrsnu to neće značiti da će sa njima oživjeti i ‘zvijer’. ‘Zvijer’ ostaje zauvijek mrtva, dok njeni zastupnici mogu umrijeti ali i uskrsnuti kako bi došli na Sud.

Da bi to objasnili razmotrimo pitanje ‘smrti’ i ‘hadesa’. Oni su nezasitni poput ‘zvijeri’ i ‘lažnog proroka’ koji ovise o ljudima. Smrt je neprijatelj kojeg će Isus posljednjeg uništiti i baciti u ognjeno jezero. U jednoj od vizija vidimo da smrt i hades bivaju bačen u ognjeno jezero (Ot 20:14). Da li to znači da će se s ‘hadesom’ u jezeru ognjenom naći i ljudi? Ne. Točno je da se had sastoji od umrlih ljudi. No kad se grobovi isprazne onda će samo hades kao posljedica Adamovog grijeha otići u vatru vječnog uništenja, a ne i ljudi koji su ga punili. To znači da će se u ‘ognjenom jezeru’ nalaziti hades (šeol), ali ne i čovječanstvo. Tako će i Sotonina zemaljska organizacija u Harmagedonu otići u vječno uništenje, a ne i ljudi koji su je tvorili. Stari svjetski poredak više neće postojati jer će se nalaziti u ‘jezeru ognjenom’. Budući da će sve ljudske političke, religiozne i druge tvorevine i skupine biti razbijeni na komadiće, to će značiti da se ti isti ljudi više nikada neće moći udružiti kako bi oživjeli bilo koju ljudsku vladavinu. To potvrđuje činjenicu da će svi nepravedni ljudi tek na kraju Suda biti zajedno sa Sotonom "bačeni u ognjeno jezero". Tada će se i ti zli ljudi naći u jezeru ognjenom u kojem su prije njih već bačeni divlja zvijer, lažni prorok, smrt i grob. Svi će oni završiti u ‘jezeru ognjenom koji predstavlja drugu smrt’ (Ot 20:7-10,14; 21:8).

  • Harmagedon  –  uništenje Sotonskog svjetskog poretka u jezeru ognjenom
  • Zadnji rat        -  uništenje svih zlih i nepravednih ljudi u jezeru ognjenom

 


Vječna vatra

Jehova je u prošlosti više puta uzimao stvar u svoje ruke i izvršio masovna uništenja kao što su uništenja ljudi u općem potopu i uništenje vatrom i sumporom stanovnika Sodome, Gomore i drugih okolnih gradova. Da li mu je bio cilj učiniti konačni kraj tim bezbožnim ljudima kao pojedincima ili je s tim želio učiniti kraj jednom progresivnom zlu koje je već u početku moglo omesti ili remetiti njegov naum? Da li su ljudi koji su izgubili život u tim događajima zauvijek izgubili pravo na život tako da oni neće čak ni uskrsnuti? Razmotrimo tu dilemu u svjetlu Biblije.

Biblija simboličnim jezikom spominje ‘vječnu vatru’ kao osudu na vječnu smrt bez mogućnosti uskrsnuća i prava na daljnji život. Da bi ljudima zorno prikazao što to znači, Bog je u prošlosti učinio nešto što je samo nalik kazni ‘vječne vatre’. Imajući u mislima taj događaj učenik Juda je pisao:

"Tako i Sodoma i Gomora i gradovi oko njih (…) stoje kao [upozoravajući] primjer time što su osuđeni na vječnu vatru [iskusili sudsku kaznu vječne vatre]" (Jd 7).

Uništenje stanovnika Sodome i Gomore nije bilo vječno uništenje kao što ni vatra koja ih je progutala nije vječna vatra. Takva vrsta uništenja u konačnici predviđena samo na kraju tisućugodišnjeg kraljevstva (Ot 20:9,10). Međutim, netko bi odmah prigovorio i rekao da su oni ‘osuđeni na vječnu vatru’, a ako su ‘osuđeni’ onda ih je ‘vječna vatra’ već tada odvela u drugu smrt iz koje nema povratka. No, da li je to tako? Trebamo prije svega razumjeti da je njihovo iskustvo poslužilo kao upozoravajući ‘primjer’ koji bi trebao poslužiti svima, pa čak i njima. Oni nisu vječno uništeni nego su samo ‘osuđeni na vječnu vatru’ koje je sastavni dio Božjeg nauma sa zlim ljudima.

To možemo razumjeti na osnovu onoga što je Isus radio kao primjer onoga što će se odvijati tokom Sudnjeg dana. On je uskrsavao mrtve i liječio bolesne. Ti ljudi su ‘iskusili’ Kristovu moć nad bolešću i smrću. Isus ih je na taj način oslobodio posljedica raspadljivog tijela zbog kojeg su pretrpjeli bolest i smrt. Oni su okusili na svojoj koži silu dolazećeg poretka. Međutim, bez obzira na to oni su ponovno ostarjeli, oboljeli i na kraju umrli. Ponovno su okusili posljedicu raspadljivosti i smrti (Mt 9:2,5-8; 9:18-30). To što su ‘iskusili’ Isusovu moć u nad njihovim smrtnim tijelom bilo je samo privremenog karaktera. Oni su samo poslužili kao ‘primjer’ onoga što će Isus omogućiti svima. Kasnije su mnogi kršćani ‘okusili nebeski dar i sile poretka koji dolazi’ ali im to nije davalo za pravo da misle kako su zauvijek spašeni vječnim životom (He 6:4-6). Isus je čak rekao da svi koji vjeruju u njega imaju u sebi ‘vječni život’ i da će takve uskrsnuti u ‘posljednji dan’ (Iv 6:47,54). To što su u sebi nosili zalog vječnog života nije ih činio besmrtnima. Umrli su i čekaju uskrsnuće u posljednji dan kada će taj dar primiti kao nagradu za svoju vjernost. Kao što su oni okusili ‘blagoslove’ koji dolaze s novim poretkom, tako su i neki nepravedni ljudi okusili ‘osudu’ koja također dolazi s novim poretkom (Iv 5:24; 6:54). Naime, ako su vjerni ljudi umrli sa zalogom ili jamstvom vječnog života u sebi, tako su zli i nepravedni umrli sa jamstvom osude na vječnu smrt (2.Ko 5:4,5; Ga.6:8; 1.Iv 5:13,16). I jedni i drugi će uskrsnuti u posljednji dan, "jedni na život vječni, a drugi na sramotu i gadost vječnu" (Da 12:2).

Prema tome, stanovnici uništenih gradova su samo ‘iskusili’ doslovnu vatru uništenja koja ja u simboličnom smislu predočavala ‘vječnu vatru’ koja u budućnosti čeka njih i sve one koji su osuđeni na drugu smrt. To što su oni u dalekoj prošlosti, prilikom uništenja koje ih je zadesilo Božjom intervencijom, ‘osuđeni na vječnu vatru’, je poslužilo samo kao primjer onoga što se događa svima koji se ne žele podložiti Bogu i njegovim zakonima. Bez obzira da li su umrli Božjom intervencijom ili ne, oni će ‘uskrsnuti u posljednji dan’ da bi primili sud u skladu s onim što su činili. Budući da su ‘osuđeni na vječnu vatru’, oni će u novom poretku biti odvojeni od pravednika, te će u tom stanju čekati vječnu smrt ukoliko se ne pokaju za svoja djela.

Vatra koja je uništila stanovnike Sodome i Gomore nije isto što i ‘vječna vatra’. Oni su uništeni doslovnom vatrom koja je samo ‘primjer’ simbolične vatre i to one vatre koja će na kraju tisućugodišnjeg kraljevstva sići s neba i proždrijeti sve bezbožnike (Ot 20:9; 21:8). Ovaj je povijesni događaj samo predstavljao ‘upozoravajući primjer’ onoga što će tek na kraju Kristove vladavine zadesiti sve bezbožne osobe (1.Ko 10:11). Zato Petar kaže da je Bog

"osudio gradove Sodomu i Gomoru i pretvorio ih u pepeo, postavivši ih bezbožnicima za primjer onoga što treba doći" (2.Pe 2:6; vidi Lk 13:1-5).

Ono što treba ‘doći’ na sve ljude neće se dogoditi u Harmagedonu, jer tada neće živjeti svi bezbožnici. Riječ je o primjeru onoga što treba ‘doći’ tek na kraju Suda. Bog je s tim primjerom pokazao da će on u budućnosti donijeti presudu nad svim bezbožnim ljudima tako što će ih zauvijek izbrisati iz postojanja.

Moramo uzeti u obzir da se Bog u ranom periodu ljudske povijesti često miješao u stvari na zemlji kako bi pokazao kakav je On i kako gleda na neke ljudske postupke, pogotovo one koji se suprotstavljaju njegovom naumu u vezi dolaska Mesije. Osim toga, On je sa tim događajima želio pokazati svim ljudima kako će se njegov naum ipak na kraju potpuno ostvariti bez obzira na ljude, vladare i narode koji se tome protive. Time je postavio temelj za svoj konačni Sud koji će djelovati preko njegovog Sina. Njegov Sin Isus Krist je prije svoje smrti i uskrsnuća također postavio temelj za taj Sud po kojem će jedne odvojiti na život vječni a druge na vječno uništenje (Mt 25:31-33,46). Vidjeli smo da će uskrsnuti čak i oni koji su isključeni iz skupštine Božjeg naroda. Ako je tako, onda će uskrsnuti i ljudi koje je Bog uništio u potopu i oni koje je uništio zajedno s gradovima Sodomom i Gomorom. Iz Pavlovih riječi možemo zaključiti da su ti zli i nepravedni ljudi samo fizičkom smrču otklonjeni sa zemlje ali da samim tim nisu automatski vječno uništeni. Bog je zato rekao nevjernom Jeruzalemu:

"Sestra tvoja Sodoma i okolni gradovi njezini vratit će se u stanje prijašnje…" (Ez 16:55,56; usporedi Mt 11:24).

Oni će uskrsnuti o uskrsnuću nepravednih kako bi se ‘vratili u prijašnje stanje’. I dalje će biti podložni drugoj smrti koju će Bog s pravom izvršiti, ali samo nad onim ljudima koji će tada prema Isusovoj sudskoj presudi biti osuđeni na konačnu smrt. Svi takvi ljudi koji su umrli u svojim grijesima su samo podložni ‘vječnoj vatri’ koja je unaprijed "pripremljena Đavlu i njegovim anđelima" (Mt 25:41). Anđeli koji su silazili s neba da bi se ženili s ljudskim kćerima su krivi za grijeh zbog kojeg se više ne mogu vratiti Bogu, (bar do kraja Kristove vladavine) dok su ljudi Sodome i Gomore krivi za blud i nemoral i druge grijehe koji se mogu sankcionirati prijevremenom smrću, ali koji se mogu poništiti u vrijeme suda. Isusu je dano da sve takve ljude dovede do pokajanja i spasi od vječne smrti koja čeka nepokajničke grešnike.

 


Prva i druga smrt

Bog je u ranoj povijesti poduzimao drastične korake kako bi pogubio zle osobe i narode. Da li je to učinio kako bi ih vječno uništio ili da bi ih samo privremeno uklonio sa zemlje? Na primjer, ljudi u Sodomi su se "odali bludu i neprirodnom spolnom općenju" (Jd 7; vidi Ez 16:48-50). Da li su time počinili grijeh zbog kojeg ih je Bog već tada morao vječno uništiti? Ne. Oni nisu bili veći grešnici od milijuna onih koji nisu doživjeli takvo uništenje od Božje ruke. Vidjeli smo da su oni poslužili samo kao ‘primjer’ onoga što treba tek ‘doći’ nakon uspostave Božjeg kraljevstva. One koje je Bog u prošlosti morao ukloniti nije prethodno izveo pred Vječni sud. Nije im omogućio da se pojedinačno pokaju. Uništio ih je sve zajedno dok je druge ljude sa istim ili čak težim grijehom ostavio da žive i umru prirodnim putem. Bog je očito iz nekog opravdanog razloga morao neke ljude odmah uništiti. Zanimljivo je da je ljude u Sodomi smrt zatekla kao i mnoge koji su poginuli u raznim nesrećama. Velika većina njih je spavala kad se vatra sručila s neba. Smrt ih je zatekla iznenada tako da nisu mogli znati odakle vatra dolazi. Anđeli čak nisu ni došli da ih upozore već samo da ih jednostavno unište (1.Mo 19:13). Zašto?

Stanovnici tih gradova su očito kao jedna velika grupa zlih i pokvarenih ljudi bili prijetnja iz koje se moglo razviti veće zlo koje bi se proširilo na cijelo područje obećane zemlje, što je očito bio Sotonin plan. Tada bi Bog morao poduzimati uništenje mnogo većih razmjera jer je tu namjeravao smjestiti svoj narod i organizirati pravo obožavanje (Iz 14:21). Da je samo nekolicina ljudi na tom području ili u tim gradovima bila tako nemoralna, Bog ih ne bi uništio vatrom s neba. Osim toga mnogo takvih nemoralnih i pokvarenih ljudi je očito živjelo i na drugim područjima zemlje, samo što oni na tim mjestima nisu bili prijetnja Božjem naumu. Čak da je ta ista grupa nemoralnih ljudi živjela na nekom drugom udaljenom području, do takvog uništenja ne bi došlo. Međutim, ovi gradovi i kraljevstva su bili smješteni na području koje je Bog namijenio dati Abrahamovim potomcima. Znamo da se, za vrijeme dok su Izraelci robovali u Egiptu, ponovno na području obećane zemlje razvilo slično zlo koje je trebalo odstraniti. Bog tada nije koristio vatru s neba nego Izraelsku vojsku koja ih je istrijebila i istjerala sa zemlje. U čemu je razlika? Razlike nema jer je riječ samo o odstranjivanju zlih naroda iz obećane zemlje. Sotona se kasnije u toj borbi protiv Boga uspio izboriti da Izraelci na životu ostave neke narode od kojih su s vremenom preuzeli idolopokloničko obožavanje.

Prema tome, u ovim događajima na području obećane zemlje možemo vidjeti borbu između Boga i Sotone i prije nego je Isus rođen (1.Mo 3:15). Sotona je koristio svoje zemaljsko potomstvo koje se trebalo suprotstaviti potomstvu žene koje je trebalo proizaći iz Abrahamove obiteljske loze (1.Mo 17:6-8). Sotona ima mogućnost ‘prouzročiti smrt’ čak i time što je i samog Boga navodio na borbu u kojoj su mnogi ljudi bili uništeni potopom, vatrom ili mačem (He 2:14). Sotona je izazivao Božji gnjev da bi vidio do kojih granica može ići. U svojoj je lukavoj borbi stvarao zlo potomstvo koje je moglo u većim razmjerima poništiti ili odgoditi Božji naum. Zato je Bog bio prisiljen ponekad učiniti kraj zlu na tako drastične načine.

To je činio kako bi:

  • sačuvao pravednike
  • zaštitio lozu iz koje će se razviti Abrahamovo potomstvo
  • stvorio narod koji će živjeti na tom području
  • omogućio da na svijet dođe njegov obećani potomak - Sin

U tom periodu su, u borbi dobra i zla, mnogi nepravedni pa čak i neki pravedni ljudi izgubili život te su dospjeli u opći grob čovječanstva. No, Sotona je nemoćan da zadrži ljude u grobu jer Isus ima ‘ključeve od smrti i hada’ (Ot 1:17,18). Da je Bog omogućio Sotoni, da putem zavođenja i mnogih zabluda, odvede ljude u vječnu smrt, tada mnogi ne bi imali prilike da im se dokaže krivica u dan Suda i da im se ukaže prilika da budu oslobođeni nesavršenosti i mnogih zabluda. Sotona stoga može samo stvoriti situaciju u kojoj će mnogi ljudi svjesno ili nesvjesno stajati na putu ostvarenju Božjeg nauma. U tom je slučaju Bog tada morao djelovati svojom silom protiv tih ljudi kako bi ih uklonio. Pogledajmo to iz primjera trgovačkog grada Tira.

Stanovnicima toga grada je odgovaralo da Izraelska zemlja bude opustošena jer su im na taj način bili otvoreni trgovački putovi prema zapadu (Ez 26:2). To nije bilo u skladu s Božjom namjerom. Njegova je namjera bila da zemlja koju je dao Izraelcima bude nastanjena njegovim savezničkim narodom u kojem se trebao pojaviti njegov Sin. Zato je odlučio da opustoši taj grad kao što je to učinio s Sodomom i Gomorom rekavši:

"Kad te pretvorim u grad opustošeni, kakvi su gradovi u kojima nema stanovnika, kad na tebe dovedem bezdan vodeni, pa te vode velike prekriju, i tebe ću, kao i sve druge, u grob svaliti, k onima što su odavna mrtvi, smjestit ću te u najdublje predjele zemlje, da budeš s drugim davno opustošenim mjestima i sa svima drugima koji u grob odlaze, da ostaneš bez stanovnika. I postavit ću ukras u zemlji živih" (Ez 26:19,20).

Što zapažamo u ovom primjeru Božje osude? Ovaj primjer nam pokazuje da je Tir kao kraljevstvo jednog feničkog naroda stajalo na putu Jehovi Bogu. Bog je mogao ‘postaviti ukras u zemlji živih’ samo onda kad taj grad potpuno opustoši. Tako su stanovnici Tira pobijeni mačem grčkog kralja Aleksandra samo zato što su njihovi interesi bili usmjereni protiv Božjih namjera. Bog to nije dopustio pa je njihov grad na kraju bio spaljen vatrom i potopljen vodom (Za 3:4; Am 1:9,10). Tako su stanovnici Tira ’sišli u grob’ te se je i taj grad sa svojim stanovnicima pridružio ‘drugim davno opustošenim mjestima’. U tom zajedničkom grobu čovječanstva su se pridružili starim izumrlim narodima među kojima su bili stanovnici Sodome i Gomore. Njihov grijeh je bio drugačiji ali nipošto manji od grijeha stanovnika Sodome i Gomore jer su jedni i drugi stajali na putu ostvarenju Božjih namjera. Bog je gledao dalje od tjelesnog grijeha tih ljudi.

Svaki grijeh je bezakonje i mora se sankcionirati. No, Bog je direktno ili indirektno prouzročio uništenja svih tih ljudi iz jednog većeg razloga. Naime, oni  su svjesno ili nesvjesno stavili svoja tjelesa, misli i srce u "oružje nepravde" s kojim se Sotona služio (Ri 6:13). Sotona je tako zavodio, iskorištavao i na kraju žrtvovao svoje zemaljsko potomstvo kako bi se borio protiv Boga. Svi koji su poginuli u takvoj vrsti borbe imaju isto pravo da uskrsnu kao i svi drugi nepravedni ljudi koje Sotona nije direktno koristio protiv Boga.

Znamo da Kraljevstvo pod Kristovom vlašću ima između ostalog i zadatak da dovede nepravedne u život i da ih se navede na pokajanje. Bog će "suditi bludnicima i preljubnicima" – kaže Pavle, a suđenje takvima zahtjeva proces koji traje kako bi se nešto dokazalo. Nakon svakog sudskog procesa postoji kazna koja treba sankcionirati grijeh i na kraju dovesti takve osobe do promjena koje bi ih učinile dostojnima da žive među slobodnim ljudima (He 13:4). Kad je učenik Juda govorio o lažnim pastirima i učiteljima koji su se suprotstavljali apostolima a time i Isusu Kristu on je naveo proročanstvo o kojem je govorio Enoh, sedmi u liniji od Adama:

"Evo, Jehova je došao sa desecima tisuća svetih anđela svojih, da sudi svima i da osudi bezbožnike [dokaže krivnju – bi2-C] za sva bezbožna djela njihova koja su bezbožno počinili i za sve drske riječi koje su bezbožni grešnici izgovorili protiv njega" (Ju 14,15).

Juda ovo proročanstvo ne povezuje samo s općim potopom u kojem su izginuli milijuni nepravednih ljudi, nego i sa Vječnim sudom u kojem će se svima, pa čak i onima koji su u potopu izginuli od Božje ruke ‘dokazati krivnja’. Da li će se krivica dokazivati samo malim grešnicima a ne i onima koji zaslužuju vječnu smrt? Očito Sud ima namjeru dokazati krivicu svakog bezbožnog čovjeka koji je živio na zemlji.

Među uskrsnulima će biti i svi lažni pastiri i učitelji "za koje je crna tama zauvijek sačuvana" (Ju 4,5,11-13). Crna duhovna tama je sačuvana za sve takve osobe. To znači da će se i nakon uskrsnuća nalaziti ‘van u tami’. Isus je rekao da će u tami izvan Kraljevstva "plakati i škrgutati zubima" (Mt 25:30). To je slikoviti prikaz stanja duha jer će njihovo uskrsnuće biti "na sramotu i gadost vječnu" (Da 12:2). To je stanje duha zbog odvojenosti od vječnog života u kojem će se naći svi nepravedni ljudi koji su namjerno stajali nasuprot Bogu. Oni će uskrsnuti ali neće vidjeti tj. okusiti vječni život jer će ‘Božja srdžba ostati na njima’ (Iv 3:36).

Među teškim grešnicima će biti mnogi Izraelci za koje je Bog rekao: "I svalit ću na vas vječnu sramotu i vječno poniženje koje se neće zaboraviti" (Jr 23:40; usporedi Ot 14:9-11). Nakon što uskrsnu, biti će svjesni krivnje koju nose sa sobom kao što su se Adam i Eva osjećali krivima pred Bogom. Znat će da im Isus taj grijeh nije mogao oprostiti (2.Mo 23:21). Isus im neće dokazati krivicu zato da bi ih mogao odmah uništiti. On neće gledati na njihova prošla djela, nego na njihovo srce. Srce ih mora osuđivati. Zato će ih dovesti u situaciju da se osjete krivima za sva svoja učinjena djela. To će ujedno biti način da ih se navede na pokajanje i promjene koje će morati poduzeti da bi ušli u Kraljevstvo kao punopravni građani.

Izraelci su u Izaijino vrijeme toliko duhovno i moralno pali da su bili izjednačeni sa stanovnicima Sodome i Gomore. Ovako im se Izaija obratio: "Čujte riječ Jehovinu samovoljni vladari sodomski. Poslušaj zakon Boga našega narode gomorski" (Iz 1:10,21). Za razliku od stanovnika Sodome i Gomore koji su bili uništeni bez ikakvog upozorenja, Izraelski narod i njihovi knezovi su dobili priliku da se pokaju i da im Bog oprosti njihov grijeh.

Bog je poslao svog proroka Izaiju, ali i druge proroke kako bi ih odvratio od grijeha. Njihov grijeh je bio još teži jer su bili pod saveznim zakonom. Bilo im je rečeno: "Kad u molitvi širite ruke svoje, pred vama zatvaram oči svoje. Molitve mnoge izgovarate, ali ja ne slušam - ruke su vaše pune krvi." Ali unatoč tome pružena im je prilika da se pokaju: "Operite se, očistite se, uklonite mi s očiju zloću djela svojih, prestanite zlo činiti. Učite se dobo činiti, tražite pravdu (…). Dođite da se raspravimo i ja ću vam pomoći da se pomirite sa mnom, kaže Jehova. Ako grijesi vaši budu kao skerlet, postat će bijeli kao snijeg; ako budu crveni kao grimiz (purpur), postat će kao vuna" (Iz 1:15-18). Bog im je ostavio vrijeme da se uče dobru i da se promjene. To će isto omogućiti stanovnicima Sodome i Gomore kad ih uskrsne i pozove na odgovornost. Dat će im se prilika da se uče živjeti po Božjim zakonima. Iako se neće osvrćati na njihova zla djela koja su činili u prošlosti, ipak će morati uložiti trud da ponište utjecaj grijeha koji će i dalje biti u njihovom srcu i mislima.

Ako razmotrimo kontekst u kojem Juda spominje uništenje Sodome i Gomore onda vidimo da on spominje bezbožne ljude koji su se uvukli u skupštinu. Njihovo raspušteno nemoralno vladanje nije se moglo tolerirati. Takvi su trebali znati da ih se izjednačuje s građanima Sodome i Gomore koji su zaslužili kaznu vječne vatre. "Propast njihova ne drijema" (2.Pe 2:3; vidi Jr 23:14). Oni nisu okusili propast kad su umrli, već će ih kao takve propast čeka u vremenu Suda. Bog ima pravo na osvetu i on će je uzvratiti u to određeno vrijeme. ‘Pravedno je da Bog onima koji nam nanose nevolju uzvrati nevolju’ (2.So 1:6). Da li možemo reći da je Bog takvima ‘uzvratio nevolju’ kad znamo da su oni umrli po Adamu kao i svi drugi ljudi?

‘Nevolja’ koja dolazi od Boga, očito nije u njihovoj smrti na koju su osuđeni po Adamu, jer mrtvi ništa ne osjećaju. ‘Nevolja’ mora označavati stanje koje proživljava netko tko je živ i svjestan zbog čega trpi nevolju. Budući da su kršćani trpili nevolju za vrijeme svog života u ovom zlom poretku, onda će Jehova svojim neprijateljima uzvratiti nevolju također za vrijeme njihovog života, ali u novom poretku. Kako će trpjeti nevolju? Naravno, Bog ih neće fizički mučiti, ali ono što čovjeka najviše može mučiti je svjesnost da se nalazi pod osudom vječne smrti. Živjeti pod tom osudom, neće biti isto kao živjeti neraspadljivim vječnim životom kakvog će tada imati pravednici. Pravednici će biti oslobođeni grijeha i smrti, odnosno ‘ropstva raspadljivosti i imati će slavnu slobodu djece Božje’ (Ri 8:21). Tu slobodu neće imati nepravednici. Bit će zatočenici smrti. Takvo stanje ‘nevolje’ uzrokuje određenu patnju pogotovo zbog saznanja da su drugi na slobodi i da uživaju u blagoslovima života u raju. Zamislimo da danas postoji mogućnost života bez bolesti i smrti a da tebe čeka bolest, starost i smrt. Kako bi se osjećao?

Nepravednici će znati da postoji ‘vječna vatra pripremljena Sotoni i njegovim anđelima’, a time i svima koji se protive Bogu (Mt 25:41). Ujedno će znati da mogu, ako žele, vječno živjeti zajedno s Božjim pravednim narodom. Oni se moraju kroz to vrijeme naučiti poslušnosti Božjim pravednim zahtjevima. Ako u tom određenom vremenu nepravedni ne učine korake u pravcu postizanja pravednosti njihovo odrezanje će se potvrditi na kraju kad budu uništeni zajedno sa Sotonom. Naime, njihova imena neće biti upisana u knjigu života. Prema tome, svi nepravednici, bez obzira kakav grijeh nose u sebi, moraju biti sačuvani za dan suda kada će uskrsnuti na prijekor i sramotu. Tada će Bog imati priliku da se osveti nad njima kroz kaznu koju će proživljavati odvojeni od lica Gospodinovog. Moguće je da će takva ‘nevolja’ imati za neke pozitivan učinak dok će drugima otvrdnuti srce kao faraonu (2.Mo 8:19; 2.Lje 33:12,13).

Sve to govori da ‘vječna vatra’ o kojoj govori Juda nije doslovna vatra koja je tada uništila stanovnike Sodome i Gomore. Svi su oni umrli prije nego presuda na ‘vječnu smrt’ stupa na snagu. To što su uništeni doslovnom vatrom i sumporom je predodžba nečeg mnogo značajnijeg. Bog je tako želio utisnuti u naše misli određeno saznanje o simboličnoj ‘vatri’ kao kazni pod kojom stoje svi nepravednici. Iako će stanovnici uništenih gradova uskrsnuti, oni neće biti pošteđeni od sudske kazne ‘vječne vatre’. Naime, čak i da ih Bog nije uništio oni bi umrli u svojim grijesima, a neki od njih su vjerojatno i umrli kratko prije tog katastrofalnog događaja. Takvi grešnici se također nalaze pod kaznom ‘vječne vatre’ jer će prilikom uskrsnuća bili postavljeni među one koji će biti odrezani od vječnog života sve do kraja vladavine kraljevstva. Nakon toga će neki od njih biti upisani u knjigu života jer će se pokajati i promijeniti, dok će drugi ostati pod kaznom koja će ih na kraju odvesti u vječnu smrt.

Smrt je u početku bila kazna na koju su osuđeni svi ljudi, pravedni i nepravedni. Svi se ljudi rađaju u grijehu čime automatski dolaze pod osudu prve smrti, čime su podložni raspadljivosti i uništenju ‘tijela’. Takvu smrtnu kaznu ne mogu izbjeći čak ni pravednici. Nitko od ljudi ne bi imao mogućnost povratka u život da nije bilo otkupa. Budući da je otkup unaprijed određen, smrt je mogla uništiti ljudsko tijelo ali ne i dušu koju Bog čuva od trajnog uništenja. Tokom života ljudi mogu doći pod još jednu osudu, onu koju zavrijede svojim načinom života. Riječ je o konačnom uništenju ili ‘vječnoj vatri’ koja na kraju očekuje samo nepravedne. Tada će vječna vatra u sklopu druge smrti uništiti "i dušu i tijelo" dok je do sada u sklopu prve smrti uništavala samo fizičko tijelo (Mt 10:28). Svi koji su ‘umrli u svom grijehu’ će prilikom uskrsnuća biti pod kaznom ‘vječne vatre’ za razliku od onih kojima je grijeh otkupljen i oprošten.

Bog je tako, uz Adamovu ‘prvu smrt’ koja je pogađale i pravedne i nepravedne, predvidio i vječnu ‘drugu smrt’ kao konačnu kaznu samo za nepravedne. To ne znači da je konačna smrt čin uništenja kojeg Bog koristi dok traje ovaj poredak. Ne, ona ne može biti korištena dok ljudima prijeti prva (Adamova) smrt. Npr. kako bi to bilo da Bog nekoga smatra toliko krivim da ne zaslužuje uskrsenje. Božji bi Sud trebao u tom smislu postojati od samog početka. Čemu onda Vječni sud koji će se formirati u novom poretku? Kome bi se dokazivala krivica? Da li bi Sud mogao dokazivati krivicu nekome tko nije uskrsno? Rekli smo da je Bog imao pravo ubiti neke nepravedne ljude u prošlosti. Time ih je samo otklonio sa zemlje te ih čuva u grobu do dana Suda. Bog je nad takvima samo prijevremeno prouzročio Adamovu smrt iz opravdanih razloga. Oni se ne nalaze u vječnoj vatri nego će izaći iz grobova kako bi im se dokazala krivica koja je povezana sa vječnom vatrom. Dokazat će im se da ne zaslužuju vječni život dok u sebi nose smrtni grijeh.

Budući da pravednici u sebi imaju zalog vječnog života, onda se za njihovu smrt u ovom poretku ne može reći da je povezana s kaznom vječne vatre. Oni su u Božjim očima živi. Kazna vječne vatre je stanje odvojenosti od Boga i vječnog života. Zato će vječna vatra ili druga smrt kao kazna i dalje biti nad glavama nepravednih ljudi koji će uskrsnuti. Oni čija je smrt vezana uz vječnu vatru ne dobivaju vječni život nego uskrsavaju pod vlašću druge smrti. Ona će biti konačna kazna ukoliko ne prihvate pripreme za vječni život.

Prema tome, bez obzira što su neki ljudi uništeni doslovnom vatrom od Boga dok su drugi s istim grijehom umrli prirodnom smrću ili na neki drugi način, svi se oni vode kao nepravednici koji zaslužuju Božju osudu. Razlika je u tome što su nam u Bibliji, ovi koje je Bog sam uništavao, prikazani kao upozoravajući primjer. No, mi moramo znati da Bog sve takve nepravedne osobe osuđuje na kaznu vječne vatre. Oni koji su osuđeni na tu kaznu dolaze na Vječni sud prilikom uskrsnuća. Taj Sud im može na kraju njihovog života u novom poretku potvrditi kaznu ili ih osloboditi kazne.

Uzmimo u obzir svijet u vrijeme Noa i Lota. Bog je namjeravao jedne ‘spasiti’ a druge ‘uništiti’. O kakvom spasenju i uništenju je tada bilo riječ? Da li o vječnom ili privremenom? Znamo da su Noa i Lot zajedno sa članovima svojih obitelji bili ‘spašeni’ od smrti. Za razliku od njih, ostali na koje se sručila katastrofa okusili su ‘uništenje’ i smrt. Međutim, vremenom su i preživjeli morali okusiti smrt te su umrli. Po mjerilu reciprociteta to izgleda ovako:

Ako su oni koji su spašeni od smrti na kraju morali ipak umrijeti Adamovom smrću, onda njihovo spasenje nije bilo vječno. Oni tada nisu primili vječni život i neraspadljivost. Zato ni uništenje neposlušnih i nepravednih ljudi nije moglo biti vječno. Oni tada nisu bili osuđeni na vječnu smrt. Bog je na njih nasilnim putem sručio prijevremenu smrt. To je bila Adamova smrt. Zbog toga će svi koji su bili uništeni Božjom rukom morati uskrsnuti i doći na Sud. Pred sve njih će tada biti postavljena druga smrt, a ne Adamova. Tek tada će ‘vječno uništenje’ i ‘vječna smrt’ imati pravnu osnovu da se izvrši nad svim neposlušnim ljudima jer će nasuprot tomu biti omogućeno ‘vječno spasenje’ i ‘vječni život’ za sve poslušne ljude (vidi Mt 25:46). Po mjerilu reciprociteta to će izgledati ovako:

 


Težina grijeha 

Grijeh stanovnika Sodome i Gomore nije mogao imati težinu grijeha koji bi ukazivao da su hulili na sveti duh. Isus je rekao da će se "svaki grijeh i hula oprostit će se ljudima, ali hula na duh neće se oprostiti."… "Tko god huli na sveti duh nema mu oproštenja dovijeka, nego je kriv za vječni grijeh" (Mt 12:31; Mk 3:29). Vječni grijeh se nikako ne može oprostiti i otkupiti Kristovom žrtvom. No, lako je zaključiti da stanovnici spomenutih gradova nisu hulili na sveti duh. Čak su poginuli i neki koji nisu bili krivi za nemoralno ponašanje. Npr. vatra je progutala Lotovu ženu. Njen grijeh je bio povezan s osjećajem da gubi jednu materijalnu sigurnost koju je imala u tom gradu. Njeno je srce bilo previše vezano za materijalne stvari koje je ostavila za sobom tako da je pokazala svoje žaljenje za njihovim gubitkom, što je na kraju koštalo tadašnjeg života (1.Mo 19:26). Da li je njen grijeh toliki da je automatski zaslužila vječnu smrt? Kad bi Bog vječno osudio sve ljude s takvim grijehom onda bi malo tko bio uskrsnut zbog takvih i sličnih grijeha koja su povezana s željama tijela i željama očiju (1.Iv 2:15-17).

Lotova žena je tom prilikom izjednačena u smrti zajedno s nepravednicima te će biti pravedno od Boga da bude i izjednačena s njima u uskrsnuću. Takve osobe neće nakon uskrsnuća automatski ‘naslijediti kraljevstvo’, već će morati prije toga promijeniti svoje srce (1.Ko 6:9-11). Bogatstvo daje osjećaj moći i ponosa. Takvi sebe smatraju vrjednijim od drugih ljudi. Zato je Isus rekao da će bogati ‘teško’ ući u kraljevstvo (Mt 19:24). On time nije rekao da niti jedan bogataš neće uskrsnuti, već da će im, za razliku od drugih, biti mnogo teže promijeniti svoje srce kako bi ušli u kraljevstvo kao punopravni građani (Lk 18:25-30). Mogućnost ipak postoji, ali samo ako se promjene. Da li će se netko promijeniti ili ne, to Bog ne želi nagađati, kao što to nije htio nagađati ni onda da bi unaprijed saznao da li će Adam pokazati poslušnost ili ne. Zato Bog nikoga neće unaprijed osuditi na vječnu smrt jer tu odluku prepušta svakom pojedincu.

Lotovi zetovi su također tada poginuli. Koji je njihov grijeh? Za pretpostaviti je da su oni bili moralno neiskvareni jer ih Lot sigurno ne bi prihvatio za zetove, a niti bi anđeli tražili od Lota da ih izvede iz grada. Oni su poginuli samo zato što im se učinilo da se Lot šali (1.Mo 19:14). Tom prilikom oni nisu Lota shvatili za ozbiljno kad im je govorio o uništenju grada. Ostali su u gradu i poginuli zajedno sa onim ljudima koje je Bog smatrao zlim i pokvarenim. Da li je njihov grijeh toliki da zaslužuje vječno uništenje? Očito nije. Kad bi Bog svim takvim ljudima uskratio uskrsnuće, onda uopće nitko od nepravednika ne bi uskrsnuo (vidi Iv 12:48).

U tom vatrenom uništenju su poginula mnoga djeca, a vjerojatno i još nerođene bebe. Bog je u svojoj pravdi donio zakon u kojem se je smrt još nerođene djece smatralo teškim grijehom koji je ubojicu koštalo života (2.Mo 21:22,23). To govori koliko Bog drži do života onih koji se trebaju roditi i koji imaju pravo odrasti kako bi mogli donijeti odluku o svom životu. Iako su djeca snosila posljedice svojih roditelja, ipak Bog u svojoj pravdi nije nikad donio zakon po kojem će djeca vječno odgovarati za grijehe svojih roditelja. Suprotno tome, preko proroka Jeremije Bog je za djecu koja su poginula rekao da će se vratiti iz "zemlje neprijateljske" (Jr 31:15,16; vidi Mt 2:17,18). Prema tome, djeca koja su tom prilikom poginula zajedno sa svojim roditeljima imaju pravo da odrastu i da sami donesu odluku o svom životu. To pravo mogu dobiti samo ako uskrsnu. Ako vatra za njih nije značila vječnu smrt, onda nije ni za njihove roditelje. Vidjeli smo da je vatra uništenja bila samo ‘upozoravajući primjer’ onoga što će na kraju vladavine kraljevstva u simboličnom smislu doživjeti svi bezbožnici zajedno. To će biti konačna presuda Vječnog suda koja će značiti vječnu ili drugu smrt.

Što možemo zaključiti iz ovog razmatranja? Da li su stanovnici Sodome i Gomore izgubili pravo na uskrsnuće samo zato što ih je usmrtila doslovna vatra koja je došla od Boga? Treba uzeti u obzir da oni ne bi bili uništeni da je u gradu živjelo najmanje deset pravednika (1.Mo 18:23,32). Svi bi bili pošteđeni od uništenja vatrom, ali bi na kraju ipak umrli u svojim grijesima kao i svi drugi takvi grešnici. Osim toga, treba uzeti u obzir da je Bog poštedio grad u koji je Lot pobjegao iako su stanovnici toga grada također bili krivi za isti grijeh (1.Mo 19:20-25). Kako bi to bilo da stanovnici Segora uskrsnu, a stanovnici Sodome i Gomore ne. Tada bi ti stanovnici zaslugu za svoje živote pripisali Lotu samo zato što je pobjegao u njihov grad. Takav način konačnog suda nije pravedan čak ni u očima stanovnika Segora. Vjerojatno su ti stanovnici saznali od Lota što se uistinu desilo i zašto je vatra uništila ostale gradove u toj dolini. Tako su imali priliku da razmisle o sebi i da promjene svoje živote. No, oni koji su poginuli nisu imali tada tu priliku, pa da bi je morali dobiti nakon uskrsnuća.

Ovakvo logično postavljanje stvari pokazuje da nema smisla tvrditi da su oni koji su u ovom poretku umrli od Božje ruke zauvijek uništeni. Prema takvoj tvrdnji nitko od prvorođenaca koje su anđeli pobili u Egiptu ne bi uskrsnuo jer su i oni umrli od Božje ruke (2.Mo 12:29,30). Da bi kaznio Davida Bog je dao dozvolu jednom anđelu da pobije sedamdeset tisuća Izraelaca (2.Sa 24:10-15). Bog je na licu mjesta ubio Ozu upravitelja kola na kojima se prevozio kovčeg zavjeta, samo zato što se, protivno zahtjevu zakona, dodirnuo kovčega, za što je djelomično krivicu snosio i David (1.Lje 13:9,10). Da li ga je Bog zbog tog nesmotrenog čina zauvijek usmrtio? Uzmimo za primjer i onih 185000 asirskih vojnika koje je pobio Božji anđeo. S obzirom da su umrli od Božje ruke, oni ne bi imali pravo na uskrsnuće dok bi Senaherib njihov kralj uskrsnuo jer je tom prilikom ostao živ. Da li je to logično? Nije. Izvještaj pokazuje da se Bog sa svojim nebeskim anđelima borio za svoj narod i za Jeruzalem kako bi održao svoje obećanje (2.Kr 19:34-36). Bio je prisiljen pobiti sve te ljude čiji je grijeh bio samo to što su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu i to ne svojom voljom nego kao regrutirani vojnici. Bog je u nekoliko navrata koristio razno oružje kojim se borio protiv Sotoninih namjera. Koristio je vodu, vatru, pošast, pomor, kamenje, grâd, anđele i zemaljske vojske.

Bog je vatru s neba više puta upotrijebio kao sredstvo kojim je odveo u smrt neke ljude. Npr. vatra s neba je uništila dvije grupe po pedeset vojnika koje je kralj Ohozija poslao po proroka Iliju, a koji su samo izvršili naredbu kralja. Da li je ta vatra s neba zapečatila njihovu smrt zauvijek ili je bila ‘upozoravajući primjer’ kralju Ohoziji da se treba poniziti pred Bogom? (2.Kr 1:9-13). Tu je i kralj Manasija. On je zaveo Judu i Jeruzalem te su činili gore nego narodi koje je istrijebio Bog ispred njih (2.Lje 33:9). Zbog toga je Manasija trebao okusiti sudsku kaznu vječnog uništenja. Međutim, "kad se našao u nevolji, trudio se umilostiviti lice Jehove, Boga svojega, i veoma se ponizio pred Bogom (…) Molio mu se i on je poslušao molitvu njegovu i uslišio molbu njegovu kojom je za milost molio, i doveo ga je natrag u Jeruzalem, te mu vratio kraljevsku vlast. I Manasija je spoznao da je Jehova Bog" (2.Lje 33:12,13). Što nam ovaj biblijski primjer govori? Da li je razumno tvrditi da je Bog nekima omogućio da s vremenom shvate svoj grijeh, dok je druge odmah uništio bez takve prilike da se pokaju? Da li je razumno tvrditi da je već izvršio drugu smrt kao vječnu kaznu nad ljudima i narodima koji nisu poznavali Jehovu, a da je ujedno bio milostiv prema onima koji su ga poznavali i čiji je grijeh stoga bio daleko veći? Da je to učinio Bog bi doveo u pitanje svoju pravdu i milosrđe. Ljudi koji su doživjeli uništenje su samo okusili Božju moć nad njihovim životima, ali nisu okusili Vječni sud i ‘vječnu vatru’. Za sada su svi nepravedni ljudi samo osuđeni na ‘vječnu vatru’. Neki od njih će s vremenom biti pomilovani tako da nad njima neće biti izvršena smrtna presuda.

Apostol Petar je, govoreći o općem potopu, rekao da je Božjom riječju "ondašnji svijet bio uništen kad je bio potopljen vodom". U nastavku se može razumjeti da oni time nisu vječno uništeni, nego "pohranjeni (u grobu) za [vječnu] vatru i čuvaju se do dana suda". Pročitajmo te riječi u cijelosti:

"Jer (ljudi tog vremena) namjerno previđaju da su davno postojala nebesa i da je zemlja stajala iznad vode i usred vode po riječi Božjoj. Njome je ondašnji svijet bio uništen kad je bio potopljen vodom. A sadašnja nebesa i zemlja tom su istom riječju pohranjeni za [vječnu] vatru i čuvaju se dodana suda i uništenja bezbožnika" (2.Pe 3:5-7).

Uništenje ljudi vodom nije bilo konačno uništenje nego privremeno kako bi se odstranilo zlo ljudsko društvo koje je u tom povijesnom trenutku moglo poremetiti ostvarenje Božjeg nauma. Simbolična ‘vatra’ uništenja još uvijek nije upotrijebljena kao konačna presuda nad bezbožnim ljudima. Ne bi bilo pravedno da je ‘svijet Noinih dana’ uništen zauvijek bez mogućnosti da uskrsnu zajedno s ostalim nepravednicima, dok je ‘svijet Isusovih dana’ određen da se ‘pohrani i čuva do dana suda’. Logično je da su svi bezbožni ljudi ‘pohranjeni’ u općem grobu čovječanstva i čuvani do dana suda kada će uskrsnuti kao nepravednici da im se dokaže krivnja. Lako je zaključiti da Bog nikoga neće uskrsnuti samo zato da bi ga ponovno uništio. On će zauvijek uništiti samo one između njih koji se do kraja vladavine Kraljevstva neće dati podložiti Njemu i njegovom sinu Isusu Kristu. Tada će uništenje bezbožnih ljudi biti punopravno.

Sadašnja ‘nebesa i zemlja’ će biti ‘pohranjeni za vatru’. Što to znači? Simbolična ‘vatra’ je izraz Božjeg gnjeva. U Harmagedonu će Božji gnjev biti izliven na ovaj zao poredak koji će biti uklonjen sa zemlje (2.Pe 3:10). Tom će prilikom biti uništene sve ljudske vladavine pa čak i one koji svoj korijen vuku iz daleke prošlosti (Da 7:11,12). Međutim, u mislima uskrsnulih nepravednih ljudi će i dalje postojati grešna želja za neovisnošću i želja za poretkom u kojem su nekada mogli provoditi svoju volju. Tako će ‘sadašnja nebesa i zemlja’ nakon uskrsnuća nepravednih biti pohranjena i u mislima određenog broja tih ljudi koji će željeti oživjeti svoju neovisnu vlast. To će Sotona iskoristiti kada bude pušten na slobodu kako bi preko njih naveo druge da krenu protiv novog poretka. No, tada će ‘sadašnja nebesa i zemlja’ (‘Gog i Magog’) kao ideja biti potpuno uništeni zajedno sa svim tim bezbožnim ljudima koje će progutati simbolična ‘vječna vatra’ (Ot 20:7-10). Prema tome ‘vječna vatra’ je usko povezana s danom Suda. Bog je nije predvidio prije tog vremenskog razdoblja. Ona je konačna ili vječna presuda u skladu s djelovanjem Vječnog suda.

 


Uništenje vodom i vatrom

Ljudi Noinih dana su zemlju napunili bezakonjem i to pod utjecajem Sotone i njegovih anđela. Ljudsko društvo je bilo u opasnosti da se razvije u jednu nadljudsku rasu nefila koju su pokušali stvoriti otpali anđeli što je već tada svijet usmjerilo u pravcu koji je mogao onemogućiti Božji naum (1.Mo 6:4). Iako se Nou naziva ‘propovjednikom pravednosti’, ne može se tvrditi da je on tadašnje ljude pozivao da svoje spasenje nađu u arci koju je gradio godinama (2.Pe 2:5). Dok se posvetio gradnji arke, nije se mogao posvetiti propovijedanju poput Isusa za vrijeme njegove zemaljske službe. Naime, Noa je svojim riječima i postupcima zastupao Božja pravedna mjerila dok je arka, koju je gradio, sama od sebe ‘vikala’ i najavljivala pravedni sud i osudu koju će primiti od Boga. On je tom gradnjom ujedno i ‘propovijedao’ osudu (usporedi Lk 19:40). Božja odluka je bila da sa zemlje istrijebi sve ljude osim Noe i njegove obitelji (1.Mo 6:5-8). Zato je godinama prije potopa Bog rekao Noi: 

"Vidim da je došlo vrijeme da učinim kraj svakome stvorenju, jer su zemlju ispunili nasiljem; i evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom. Napravi sebi arku (…). A s tobom sklapam savez. Uđi u arku, ti i s tobom sinovi tvoji i žena tvoja i žene sinova tvojih’" (1.Mo 6:13,14,18).

Iako mu je bilo žao što mora uništiti sve ljude, Bog očito nije imao namjeru spašavati nikoga osim Noe i njegove obitelji. Zato je apostol Pavle rekao da je Noa "sagradio arku za spasenje svojega doma" a ne za spasenje svih ostalih ljudi čije je spasenje ovisilo o kolektivnom pokajanju (He 11:7; 1.Mo 6:6,7; usporedi Jn 3:5-10; 4:11).

Da li je bilo pravedno od Boga da istrijebi sve tadašnje ljude? Budući da je On samo prijevremeno prouzročio Adamovu smrt koja im je ionako prijetila, onda ne možemo dovoditi u pitanje Božju pravdu. Uništenje tada nije trebalo biti konačno već privremeno, a uključivalo je uništenje ‘tijela’ (1.Mo 6:3). Bog je gledao dalje od ljudske zloće. Prije nego je donio tu odluku da uništi tadašnje zlo ljudsko društvo, On je vidio da su ‘sve misli srca njihova uvijek upravljene samo na zlo’ (1.Mo 6:5). No, to je zlo bilo jedna velika prepreka za ostvarivanje njegovog nauma. Stoga je takvo loše stanje na zemlji trebalo ukloniti kako bi mogao stvoriti novi početak. Kad je Bog ostavio ljudima "još sto i dvadeset godina" onda vidimo da im je ostavio vrijeme u kojem su mogli odlučivati o svom životu. Dok su oni vršili i podupirali svoje nevaljalstvo, Bog je činio pripreme da spasi Nou i njegovu obitelj, jer je s njima namjeravao stvoriti savez za novo ljudsko društvo. Teško je bilo zamisliti da će se svi tadašnji ljudi pokajati kao što je to bio slučaj s Ninivom. Tako je Noa bio ‘propovjednik pravednosti’ jer je gradnjom ‘arke’ zastupao Božju pravednu osudu nad tim zlim ljudskim društvom. 

Na sličan je način i Isus nakon uskrsenja “otišao i propovijedao duhovima [anđelima] u tamnici, koji su nekoć bili neposlušni, kad je Bog strpljivo čekao u danima Noinim, dok se gradila arka…” (1.Pe 3:19,20). Isus tim anđelima nije otišao ‘propovijedati’ njihovo spasenje, nego vijest osude koja je bila tada potvrđena njegovom vjernom službom, smrću i uskrsenjem. Prema tome, Noa je također ‘propovijedao’ Božju osudu nad tadašnjim neposlušnim ljudskim društvom. Arka koju je Noa gradio trebala je udovoljavati potrebama preživljavanja samo njegove obitelji preko koje je Jehova želio sačuvati Adamovo potomstvo. Veličina arke je također bila dovoljna da se osim ljudske vrste sačuva i mnoge životinjske vrste (1.Mo 7:13-16). Noa je bio ‘propovjednik’ koji je sa gradnjom arke objavljivao Božju osudu. To što se tadašnji ljudi nisu obazirali na Božju pravednu osudu, za njih je značilo smrt u potopu, ali ne i vječno uništenje. Naime, vidjeli smo da Isus nije ljude, koji ga nisu htjeli slušati, osudio na vječnu smrt, nego na sud tokom posljednjeg dana. Rekao je: "A ako tko čuje moje riječi, a ne drži ih, ja ga ne osuđujem (…). Tko odbacuje mene i ne prima ono što ja kažem, ima suca svojega. Riječ koju sam govorio – ona će mu suditi u posljednji dan" (Iv 12:47,48). Budući da Noa nije veći od Isusa, onda ni njegovo propovijedanje nije moglo imati veće posljedice po ljude koji u to vrijeme nisu marili za ono što je on objavljivao (Ri 2:12-16). Zato i njih čeka sud u posljednji dan.

Uzmimo u obzir one koji su bili dio tog bezbožnog svijeta, a koji su tokom tih 120 godina umrli prije potopa. Oni nisu bili manji grešnici od onih koji su poginuli u potopu. Niti su oni koji su poginuli u potopu bili veći grešnici od onih koji su do danas umrli u svojim grijesima. No, za Boga je bitno to što oni svojom smrću prestaju djelovati u pravcu zla kao ljudsko društvo. Pojedinačna smrt takvih ljudi ne može ukinuti globalno zlo. Zato je ponekad bila potrebna Božja intervencija kako bi se potpuno uklonilo zlo sa zemlje koje je prijetilo ostvarenju Božjeg nauma. Bog time nije želio ukloniti ljudski grijeh nego zlu namjeru Sotone koji je koristio ljudski grijeh protiv Božjih namjera. Zla djela mogu napredovati samo ako su uklonjena pravedna i dobra djela. Stoga je već u samom početku "Kajin, koji je potjecao od Zloga i ubio brata svojega. A zašto ga je ubio? Zato što su djela njegova bila zla, a djela brata njegovog pravedna" (1.Iv 3:12). Sotona je tako poticao ljude da uklone sa zemlje Božju pravednost, čak i pojedine pravednika kao što je bio Enoh (1.Mo 5:24; Ju 14). U toj borbi protiv Boga on je igrao prljavu igru. Zato je Bog u pojedinim okolnostima, kada je Sotona bio na vrhuncu svoje moći, uklanjao stvoreno zlo uništivši sotonsko gnijezdo i potomstvo. Time je omogućio da se njegova pravda provodi na zemlji sve do konačnog ostvarenja svih Božjih namjera. Kao što je pravednog Enoha privremeno uklonio sa zemlje, tako je i tadašnji zao svijet samo privremeno uklonio sa zemlje do vremena u kojem će pravednici i nepravednici uskrsnuti u posljednji dan.

Prema tome, time što je uništio ljude u potopu, te gradove Sodomu i Gomoru i još neke okolne gradove, Bog je jednom zauvijek zapečatio njihovo pravo da obnove svoju nepravednu vlast koja je tolerirala teški grijeh. Kaznu ‘vječne vatre’ su iskusili tadašnje zlo ljudsko društvo te vladavine koje su tolerirale teški grijeh i to na način da su svojom smrću potpali pod vječnu osudu koja će na njima biti izvršena tek pod Kristovom vladavinom. Tadašnje vlasti nisu bili "Božji sluga" na dobro svojih građana već Sotonin sluga na njihovo zlo (vidi Ri 13:3,4). Ljudi Noinih i Lotovih dana su bili pod vlašću zlih i nemoralnih moćnika i vladara koji su tolerirali i poticali na nemoralan način života kako bi vjerojatno opravdavali svoj način života. To je imalo utjecaj na ljude koji su tu živjeli tako da su osobe na vlasti ‘vladale na nesreću’ svojih građana (Pr 8:9). U takvoj sredini nije bilo nikakve ‘presude za zla djela’ tako da je ‘srce sinova ljudskih odlučno činilo zlo’ (Pr 8:11). Bog je takvim ljudskim društvima, gradovima i vladavinama učinio kraj tako da se više nikad nisu mogli pojaviti na zemlji u svom izvornom obliku (Iz 14:21). Svi su oni doživjeli sudsku kaznu vječnog uništenja, jer im Bog nije ostavio potomstvo. Čak su i Izraelci bili pod istom osudom, ali ih Bog nije uništio zbog svog obećanja danog Abrahamu. Pavle u vezi toga citira Izaijine riječi: "Da nam Jehova nad vojskama nije ostavio potomstva, bili bi smo kao Sodoma, bili bismo nalik Gomori" (Ri 9:29).

Kroz povijest je bilo raznih ljudskih vladavina: zlih, nepravednih, nemoralnih, diktatorskih, korumpiranih, nacističkih, genocidnih, a koji su svojim zlim vladanjem uništili živote milijuna svojih ljudi pa čak i pravednih, ali niti jedna od njih nije bila uništena potopom ili vatrom. Da li to znači da su zli ljudi u takvim društvima bili manji grešnici? Ne, njihov grijeh također podliježe osudi vječne vatre. To znači da je Bog učinio kraj određenim vladavinama koje su prijetili Božjem naumu. Te vladavine se neće moći pojaviti na zemlji u vrijeme Kristovog vladanja, ali će se zastupnici i građani tih vladavina pojaviti prilikom sveopćeg uskrsnuća. Tada će vidjeti razliku, te će se moći svojevoljno prikloniti Božjem kraljevstvu. Prilikom posljednje kušnje vidjet će se da li im je srce cijelo za Jehovu i njegov suverenitet.

Ljude možemo usporediti sa mravima. Mravi se udružuju u svoje odvojene vrste kako bi radili na jednom zajedničkom projektu. Cilj im je održati svoju vrstu. Stoga su podijeljeni po zadacima. Jedni pribavljaju i nose hranu, drugi čuvaju maticu čak i po cijenu svog života, a treći odlaze u rat protiv druge vrste. S vremenom se šire i osnivaju nove kolonije i podižu svoje utvrde. Tako udruženi izgledaju kao dobro organizirani grad ili kao ‘kolektivni mozak’. Taj ‘kolektivni mozak’ može ponekad prijetiti čovjeku i njegovom domu? Zamislimo da se jedna manja grupa termita prethodnica iz obližnjeg termitnjaka pojave u njegovoj kući od drveta. Što će taj čovjek učiniti kako bi spriječio da mu ne unište kuću? Uništenjem jednog ili više mrava ne postiže se ništa jer su u kući drugi termiti koji vrlo brzo mogu otvoriti put do kuće cijeloj vojsci mrava. Treba uništiti cijeli ‘kolektivni mozak’ koji ih navodi na to da uništavaju njegovu kuću. To znači da će morati uništiti cijelo njihovo stanište zajedno s njima. Njegova namjera nije da uništi sve takve mrave po cijelom svijetu, već da spriječi zlo koje su mu mogli prirediti oni mravi koji se nalaze u neposrednoj blizini njegove kuće. Njegov gnjev u tom trenutku neće biti usmjeren protiv onih mrava koji se nalaze daleko od njegove kuće.

Tako je i sa Božjom kućom. Sotona želi uništiti Božju kuću, a u tu svrhu koristi ljude koji zastupaju njegov cilj. Ljudi se pod njegovim duhom organiziraju te djeluju kao ‘kolektivni mozak’ ili kolektivna svijest koja je upravljena na zlo (vidi Ef 2:2). Dovoljan je samo jedan čovjek koji će sve ljude navoditi da čine stvari kojima bi podržavali njegovu vlast. Ljudi će mu podrediti svoje živote i odlaziti u rat protiv drugih kako bi osvojio što više blaga i naroda. Sotona takve ljudske organizirane ‘mravinjake’ okreće protiv Boga i protiv njegovog naroda koji žive u skladu s Božjim zakonom. Na taj način i Božji sluge čine organizirano društvo pravednika ili kolektivnu svijest kojom se može ostvariti Božji naum (Ri 8:28). 

Stoga je Bog u dalekoj povijesti bio primoran da poduzme odlučujuće korake protiv određenih ljudi. Uništenjem samo jednog ili nekolicine njih ne bi postigao uspjeh. Zato je morao djelovati globalno protiv njih. Time je Bog uništio ‘kolektivni mozak’ kojim se Sotona služio da bi preko svojih zastupnika ‘prekrio lice svijeta’ (vidi Iz 14:21). Božji cilj nije bio vječno uništiti zle ljude, nego ih samo ukloniti kako ne bi više kao cjelina bili prijetnja njegovom naumu. Znamo kako su propale namjere graditelja kule babilonske. Bog tada nije uništio te ljude iako su se u svojoj namjeri suprotstavili Božjem naumu. Zemlja je bila nenaseljena tako da je Bog našao rješenje u uvođenju novih jezika tako da su se ljudi razišli jedni od drugih jer se nisu mogli razumjeti (1.Mo 10:9,10; 11:1-9). To je u tom trenutku bilo razumnije nego sve njih uništiti. Slično se desilo u vrijeme Izraelaca. Bog je bio gnjevan na otpadničke Izraelce i na sve okolne narode. Izaija uspoređuje Božji gnjev s vatrom koja gori i ognjem koji sažiže. Zatim kaže: "Prosijat će rešetom narode bezvrijedne da ništa ne ostane" (Iz 30:1,27,28). Za grad Jeruzalem i za Izraelski narod kaže: "Tako ću razbiti narod ovaj i grad ovaj, kao što se razbija posuda lončarska, pa se više ne može popraviti" (Jr 19:11). To je primjer kako je moguće poništiti djelovanje ‘kolektivnog mozga’ na način da se ljudi s istim namjerama odvoje jedni od drugih. Nepravednici se nakon svog uskrsnuća neće naći među istomišljenicima već među pravednicima koji će ih upućivati na put života. Time će biti kao razbijena glinena posuda čiji se komadići neće moći spojiti u jednu cjelinu. Ako su nekad mogli ujediniti svoje zle namjere, sada više to neće moći, bar dok Sotona bude zatvoren u ‘bezdanu’.

Vatra koja je uništila gradove u Jordanskoj dolini imala je trajne posljedice tako da ti gradovi nisu ponovno sagrađeni. Čak je sličnu osudu doživio Babilon. Izaija je unaprijed prorekao njegov udes rekavši: "Babilon,(…) bit će kao Sodoma i Gomora kad ih je Bog uništio" (Iz 13:19). Njegovi građani koji su živjeli pod njegovom vlašću nisu bili pogubljeni od Boga vatrom, potopom ili ne neki drugi način, već su jednostavno rasijani. Bog je stoga pod određenim okolnostima imao pravo da stvari uzme u svoje ruke i da silom provede Adamovu smrt na koju su osuđeni svi ljudi. Da bi utirao i čistio put pred ostvarenjem svog obećanja, on je uništio zla ljudska društva općim potopom i vatrom. Uništio ih je samo zato što ih je Sotona ‘zaveo’ i sve zajedno kao ‘grad’ suprotstavio Bogu. Ljudi koji su to doživjeli su time odrezani od sadašnjeg života, da bi bili sačuvani za sud. Njihovo uništenje nije bila vječna smrt za njih, već samo za gradove ili vladavine pod kojima su bili udruženi u borbi protiv Božjeg nauma.

Na sličan način će Bog postupiti i u svom velikom ratu – Harmagedonu. Time će konačno ‘zvijer’ (sve ljudske političke vladavine) doživjeti osudu ‘vječne vatre’ (Ot 19:20,21). Tu će osudu doživjeti i ‘Babilon Veliki’ kao politiko-religiozna organizacija preko koje Sotona drži u zabludi milijarde ljudi. Već odavno su mrtvi mnogi koji su poubijali Božje svjedoke. U tom mrtvom stanju ne mogu osjetiti muku i nevolju. Međutim, Sotonina zemaljska organizacija koja je prouzročila njihovu mučeničku smrt još uvijek postoji preko onih ljudi koji su sada na vlasti, tako da njena krivnja za krv još nije izbrisana.

Lako je zaključiti da je Sotoni i svim njegovim zemaljskim organizacijama mjesto u ‘vječnoj vatri’. Oni sada postoje samo da bi se suprotstavljali Božjoj volji. Sotona danas može vladati ljudima samo zato što kroz te svoje organizacije i tvorevine drži ljude u zabludi navodeći ih da se svjesno ili nesvjesno bore protiv pravog Boga. S druge strane, Bog svim tim ‘zavedenim’ ljudima daje novu priliku u kojoj će moći uvidjeti da su bili u zabludi. To nam govori i primjer Savla koji je u svojoj zabludi progonio kršćane čime se borio protiv Boga i Krista. Za sebe je rekao da je bio ‘najveći grešnik’ (1.Ti 1:15). On je tako mogao ustrajati u svojoj zabludi sve do kraja svog života. No, on je tako primjer osobe koja je mogla promijeniti svoj stav nakon što mu se osobno ukazao Isus u viziji. Savla je obasjala nadnaravna svjetlost sjajnija od sunca, koja ga je u fizičkom smislu oslijepila, ali mu je u duhovnom pogledu otvorila oči. Tada mu je Isus dao do znanja da se uzalud bori protiv njega (Dj 26:9-14). Pogledajmo što je on u vezi svog iskustva rekao: "A milosrđe mi je ukazano zato da na meni, najvećem grešniku, Krist Isus pokaže svu svoju dugotrpljivost i pruži primjer svima koji će vjerovati u njega da bi dobili vječni život" (1.Ti 1:16). Pavle služi kao ‘primjer’ Božjeg postupanja, jer će u novom poretku svi, a ma baš svi, moći ‘vidjeti Sina čovječjeg’ protiv kojeg su se svjesno ili nesvjesno borili. Čak će i farizeji kad uskrsnu "vidjeti Sina čovječjeg" u njegovoj kraljevskoj slavi (Mt 21:23,31; 26:64).

Kad ne bude Sotone i njegove zemaljske organizacije svi ljudi će biti izloženi svjetlu istine koja će ih ‘oslijepiti’ tj. onemogućiti da se u fizičkom smislu bore protiv Boga i Božjih slugu, dok će im s druge strane omogućiti da progledaju u duhovnom pogledu. To što će progledati nipošto neće značiti da su spašeni. Pred njima će biti postavljeni zakoni nove zemlje po kojima moraju živjeti da bi dokazali svoju želju da žele živjeti pod vladavinom Isusa Krista. Više neće biti u zabludi, te će nakon toga snositi vlastitu odgovornost.

Prema svemu ovome možemo zaključiti da ‘vječna kazna’ postoji u Božjem naumu i da će ona biti pravomoćno potvrđena svim zlim ljudima tek u periodu Božjeg tisućugodišnjeg dana suda. Prva smrt je kraj nečijeg života u Adamovom grijehu. Nepravednici, koliko god bili zli i bez obzira kako ih Bog prosuđuje, umiru Adamovom smrću jednako kao i pravednik. "Svima biva jednako u svemu. Isti je kraj pravednome i zlome.(…) Onaj tko je dobar isti je kao i grešnik (…), budući da je svima isti kraj, srce sinova ljudskih puno je zla i ludost je u srcu njihovom dok su živi, a potom - odlaze k mrtvima" (Pr 9:2,3). Iako prividno izgleda da na kraju svima biva jednako, jer smrt pogađa sve ljude, ipak možemo reći da u Božjim očima pravednici nisu izjednačeni s nepravednicima u pogledu smrti niti će biti izjednačeni u pogledu uskrsnuća. Zato će Božja pravda biti zadovoljena u vremenu Suda kada također neće biti svima jednako jer će jedni biti oslobođeni smrtnog stanja dok će drugima smrt biti stalna prijetnja.

Bog će pravedne ljude odvojiti od nepravednih koji su svjesno ili nesvjesno griješili protiv njega. Među nepravednicima će biti i svi oni koje je Bog silom prilika morao uništiti vodom, vatrom, pomorom ili mačem, a također i oni koje je ostavio da tokom vremena izumru na razne druge načine. Teži grijeh nose oni koji su se svjesno borili protiv Božjih pravednih načela ili protiv Božjih slugi i njegovog naroda. Oni koji su svjesno griješili protiv Boga i njegovih zakona očekuje osuda koja će razotkriti njihovo zlo stanje srca. No, da li će im biti lako prihvatiti zakone nove zemlje?

 


Kome će biti lakše u sudnji dan

Ovim opširnim razmatranjem smo obuhvatili mnoge biblijske stavke i primjere koji govore da je za očekivati uskrsnuće čak i onih ljudi koji su bili pobijeni Božjom intervencijom. Zato možemo još lakše razumjeti daljnje biblijske stavke koji govore o toj temi. Kad je Isus govorio o Noinom potopu te o uništenju Sodome i Gomore, on te događaje nije istaknuo kako bi ukazao da te zle i nepravedne osobe nemaju pravo na uskrsnuće. On je samo govorio o težini njihovog grijeha i posljedicama koje će snositi kad Božje kraljevstvo započne svoju pravednu vladavinu. Vidjeli smo da je Isus tadašnji zli naraštaj Židova osudio, ne na vječnu smrt koja bi automatski uslijedila prilikom Adamove smrti, nego na uskrsnuće nepravednih kojima će njegova ‘riječ’ "suditi u posljednji dan" (Iv 12:47,48). Isus je, Židove koji ga tada nisu slušali nego su ga odbacili, stavio u težu poziciju od onih koji su uništeni vatrom s neba. Rekao je:

"Zaista vam kažem, lakše će biti zemlji sodomskoj i gomorskoj u Sudnji dan, nego tom gradu (u kojem stanovnici nisu bili poslušni dobroj vijesti)’" (Mt 10:14,15; Iv 12:48; vidi Ez 16:55). 

Za jedne i druge je rekao da će živjeti u vrijeme Sudnjeg dana. To je isto ponovio kad je osudio stanovnike Korozaina, Betsaide i Kafarnauma.

"Tada je počeo prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih silnih djela jer se nisu pokajali: ‘Teško tebi, Korozaine! Teško tebi, Betsaido! Jer da su se u Tiru i Sidonu dogodila silna djela koja su se dogodila u vama, već bi se odavno pokajali u kostrijeti i pepelu.’ Stoga vam kažem: ‘Tiru i Sidonu biti će lakše u Sudnji dan nego vama. A ti Kafarnaume, zar ćeš se do neba uzvisiti? U  grob (had) ćeš pasti! Jer da su se u Sodomi dogodila silna djela koja su se dogodila u tebi, taj bi grad ostao do dana današnjega’. Stoga vam kažem: ‘Lakše će biti zemlji sodomskoj u Sudnji dan nego gradu ovome’" (Mt 11:20-24; Lk 10:10-16).

Što Isus ovim želi reći? Vidimo da Isus gradove Sodomu i Gomoru poistovjećuje sa Tirom i Sidonom (vidi Ez 28:8,10,21-26). Ono što je zajedničko tim gradovima je to što ih je Bog osudio na ‘vječnu sramotu’ kao mjesta u kojima se neće živjeti (Ps 78:66; Iz 13:19,20; Ez 26:3,19-21). Stanovnici tih gradova su doživjeli Božji sud, tako što su jedni uništeni vatrom a drugi mačem. No, jedni i drugi će uskrsnuti kako bi se pojaviti u vrijeme Sudnjeg dana. U knjizi Društva Watch Tover ‘Da li je Biblija Riječ Božja’ str. 179. se tvrdi da će stanovnici ovih gradova uskrsnuti, dok se u njihovoj drugoj knjizi  ‘Vječno živjeti’  također na str 179. tvrdi da do njihovog uskrsnuća neće doći. Do danas je bilo više takvih različitih gledišta tako da se i vjernici uglavnom oslanjaju na ono zadnje gledište bez da ovu stvar sami preispitaju.

Zapazimo da Isus u gornjim riječima prekorava ljude koji su pripadali Božjem izabranom narodu, ljude koji su imali Božji Zakon. Ti ljudi su bili u saveznom odnosu sa pravim Bogom. Međutim, oni su odbacili Isusa i zato imaju na sebi veći grijeh od onih koji su u Sodomi živjeli nemoralnim životom. Kakvu onda kaznu zaslužuju ti Židovi? Da li automatski svojom smrću odlaze u vječnu smrt? Ne! Isus ih nije osudio na vječnu smrt iako su zbog svog grijeha ‘podložni geheni’. On kaže da će takvi najprije ‘pasti u had’ te ih je tako izjednačio sa babiloncima (vidi Iz 14:9-15). Izjednačeni su sa stanovnicima Sodome i Gomore kao i sa onim Židovima za koje je Jeremija pisao: "…svi su mi oni postali kao Sodoma, a stanovnici njegovi kao Gomora" (Jr 23:14). Oni su time umrli u svojim grijesima te su čuvani i pohranjeni u hadu (šeolu). Nakon što izađu iz hadesa bit će i dalje ‘podložni geheni’. Bit će odrezani od vječnog života. Pokajnički bludnici će čak ispred njih ući u kraljevstvo. Stanovnici Sodome i Gomore će morati uskrsnuti kako bi im se dokazala krivica i navelo na pokajanje. Iz istog razloga će uskrsnuti i nevjerni Židovi koji su odbacili Isusa i dobru vijest. Većina tih Židova je poginula 70. g.n.e. prilikom uništenja Jeruzalema. Oni su tada ‘pali u had’. Logično je onda zaključiti da će i prilikom svršetka ovog zlog poretka biti onih ljudi koji će otići u hades. A to isto važi i za sve one koje je Bog u prošlosti uništavao svojom moćnom rukom. Oni pripadaju klasi bezbožnika koji se ‘čuvaju za vatru i uništenje bezbožnih ljudi’. Iako će ta klasa bezbožnika na kraju zauvijek biti uništena, ipak će pojedinci među njima biti spašeni (Ez 33:14-16).

Vjerojatno će na kraju velika većina njih ipak izbjeći konačno uništenje bezbožnika. To što je Bog u svojoj namjeri uništenje bezbožnika ostavio tek na kraju Kristove vladavine, pokazuje njegovu ljubav prema svim ljudima, a također i pravednost jer želi da svi ljudi dobiju jednaku priliku za spasenje. Ako su ljudi iz Galileje koji su imali jedinstvenu priliku da se pokaju, a to nisu učinili, otišli u ‘had’ – zajednički svijet mrtvih, da li bi bilo pravedno da drugi ljudi poput onih u Sodomi, a koji nisu imali takvu priliku da se pokaju odu automatski u vječnu smrt? Zato apostol Petar kaže:

"Jehova ne kasni s ispunjenjem svog obećanja, kao što neki misle da kasni, nego je strpljiv s vama jer ne želi da itko propadne, nego da svi dođu do pokajanja" (2.Pe 3:9).

Mi ne bi smjeli smatrati sporošću to što Bog još nije izvršio uništenje bezbožnika. On je kroz povijest stvarao prihvatljive okolnosti za spasenje ljudi (2.Ko 6:2). Oni koji su to iskoristili u svoje vrijeme imat će divnu prednost da uskrsnu kao pravednici i da naslijede Božje kraljevstvo kao punopravni građani. Oni koji nisu iskoristili tu priliku, nego su umrli u svojim grijesima, dolaze na Sud. Bog će tada dati priliku svima takvima da se pokaju, pa čak i onima koji su umrli njegovom intervencijom. Ako je život pod Božjom vladavinom jedna jedinstvena prilika u kojoj će svatko imati podjednaku šansu da se obrati Bogu bez bilo kakvog zlog utjecaja sa strane Sotone i zlog svijeta, onda je razumljivo da će tada odluka svakog nepravednog čovjeka s pravom imati vječne posljedice po njega – vječni život ili vječnu smrt.

Kome će biti lakše u Sudnji dan? Biblija kaže da će ljudi koji nisu imali prilike čuti za dobru vijest, a koji su umrli u svojim grijesima, ipak imati prilike da se pokaju jer će se uskrsnućem ‘vratiti u prijašnje stanje’ života kojeg su vodili kao nepravednici. Bit će im lakše prihvatiti Isusovu mesijansku ulogu nego što će to biti ljudima koji su tu priliku propustili zbog svog ponosnog i samopravednog stava. Isus ne razlikuje stanovnike Tira, Sidona i Sodome. Oni su bili odstranjeni sa zemlje zbog vladavine koju su podržavali, a koja ih je postavila nasuprot ostvarenju Božjih namjera. Točno je da su svi oni bili grešnici. Sodomljani su čak jako duboko ogrezli u ponos, samozadovoljstvo, oholost  i nemoral. Svi su oni na različite načine doživjeli kraj od Božje ruke (Ez 16:48-50,55). Međutim, da su imali prilike vidjeti i čuti Isusa, velika većina njih bi se sigurno pokajala za svoja zla djela, kao što su to učinili stanovnici Ninive (Jn 1:2; 3:4-10). Isus je to znao jer je dobro poznavao ljude koji su imali sličnosti sa onima koje je u prošlosti trebalo odstraniti sa zemlje. Znao je da ti stanovnici nisu dobili priliku kao stanovnici Ninive. Da je kojim slučajem bludnica koju su farizeji htjeli kamenovati pred Isusom, živjela u Sodomi, ona ne bi imala priliku da se spasi jer bi nosila grijeh svih ostalih stanovnika. Da je živjela u Ninivi tada bi bila pošteđena uništenja. Prema tome, takva jedna osoba bi se u drugim okolnostima i danoj prilici očito pokajala, pogotovo kad bi imala prilike čuti dobru vijest i vidjeti znakove koji dokazuju Isusovu mesijansku ulogu.

Tadašnji zli naraštaj Židova, koje je Isus prekorio, će uskrsnuti kako bi u novim okolnostima razmotrili svoj pogrešan stav koji su imali u prošlosti. Njihov stav će biti osuđen i od strane naroda i ljudi koji nisu bili u saveznom odnosu s Bogom. Isus im je još tada dao do znanja slijedeće:

"Stanovnici Ninive ustat će na sudu s ovim naraštajem i osudit će ga, jer su se pokajali kad im je Jona propovijedao, a evo, ovdje je netko veći od Jone. Kraljica juga ustat će na sudu s ovim naraštajem i osudit će ga, jer je došla s kraja zemlje čuti mudrost Salamunovu,, a evo, ovdje je netko veći od Salamuna" (Mt 12:41,42).

Vidimo da će zli nepokajnički grešnici, koji su pripadali Božjem predanom narodu, uskrsnuti za Sud zajedno sa svim nepravednicima drugih naroda Uskrsnut će svi oni Židovi koji su umrli u svojim grijesima prije uništenja židovskog poretka, kao i oni koji su umrli za vrijeme opsade i razaranja Jeruzalema 70. g.n.e. Očito je da će se Isus u Božjem kraljevstvu drugačije odnositi prema Ninivljanima nego prema tadašnjem preljubničkom naraštaju Židova. Židovima je to dao do znanja kada je rekao:

"Jer tko se god postidi mene i mojih riječi, njega će se Sin čovječji postidjeti kad dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela" (Lk 9:26; vidi Ez 16:46,52,56,61).

Kada će to biti? Nakon što preuzme vlast nad zemaljskim društvom, Isus će prouzročiti da se čak i ‘preljubnički i grešni naraštaj’ Židova ponovno nađe među živima. Iako će prema njima kao svojim neprijateljima na taj način pokazati milosrđe, on će ih se ‘postidjeti’ jer će ih smatrati nedostojnima vječnog života. (Mt 25:31-33; Mk 8:38). Živjeti će na zemlji pod prijekorom i sramotom te osudom druge smrti. Takve osude su slikovito nazvane ‘gehena’ i ‘vatreno jezero’.

 


‘Gehena’ i ‘vatreno jezero’

Biblija u kršćanskim grčkim spisima spominje gehenu. ‘Gehena’ili ‘geh-hinnóm’ je izraz koji su Židovi koristili za "dolinu Hinom" koja se nalazila zapadno i južno od drevnog Jeruzalema (Jš 15:8; 18:16). Dolina je bila poznata po idolopokloničkom obožavanju poganskog boga Moleka, kome su ljudi u vatri prinosili ljudske žrtve (2.Lje 28:3; 33:6; Jr 7:31,32; 32:35). Kralj Jošija je u svoje vrijeme jedan dio te doline, koji se zvao Tofet, pretvorio u smetlište gdje je neprestano gorjela vatra podržavana sumporom (2.Kr 23:10). ‘Gehena’ je u doslovnom smislu bila nečisto mjesto izvan grada Jeruzalema gdje se je spaljivao gradski otpad i leševi životinja. Budući da su i zli ljudi mogli predstavljati otpad od pravog obožavanja onda su se i njihova mrtva tjelesa mogla naći u toj dolini. Tako je Bog rekao za Judejskog kralja Jojakima: "Sahranit će ga kao što se magarca sahranjuje – odvući će ga i baciti van, pred vrata jeruzalemska" (Jr 22:19). Budući da se u to smetlište izvan zidina grada ponekad bacalo i leševe zločinaca, neki komentatori Biblije su osudu zlih metaforički nazivali ‘gehena’. Da li je ‘gehena’ isto što i ‘ognjeno jezero’?

Za razliku od ‘gehene’, ‘jezero ognjeno i sumporno’ je simboličan izraz koji je nastao u povezanosti s događajem kada je Bog pri uništenju Sodome i Gomore pustio s neba "kišu od sumpora i vatre" (1.Mo 19:24; Ot 21:8). Tako je to ‘jezero’ u dolini Sidimskoj postalo slano more (1.Mo 14:3). Budući da u tom jezeru zbog svoje izrazito velike slanosti nema života ono se naziva i Mrtvo more (5.Mo 29:23). Biblijski pisci Galilejsko jezero također nazivaju ‘more’ (vidi Mt 8:24,27,32; usporedi Lk 8:22,23). Iako se ovo ‘jezero’ po svojoj lokaciji nalazi odvojeno od doline Hinom, ono u sebi također nosi misao o osudi zlih ljudi na vječnu ili drugu smrt (Ot 21:8). Zajednički naziv ‘gehene’ i ‘ognjenog jezera’ je "vječna vatra" ili "druga smrt" (Mt 18:8,9; Ot 21:8; Ju 7). U početku je bila namijenjena Sotoni i njegovim anđelima, jer za njih po svemu sudeći Bog nije predvidio otkupninu (Mt 25:41). Kad bi Sotona znao da je za njega moguć povratak u Božju obitelj, onda bi u skladu s tim ljude usmjeravao na pravi put, ali njegov pravac postupanja dokazuje da je svjestan svoje vječne kazne. Iako Bog ne želi da ijedan čovjek bude vječno uništen, to će se ipak desiti onima koji uporno i svjesno budu podupirali Sotonu. Budući da ta konačna osuda na vječnu ili drugu smrt nije još izvršena na Sotoni i njegovim anđelima, onda vjerojatno još nije nijedan čovjek okusio vječnu smrt. Vidjet ćemo i zašto.

Sotona i demoni znaju da postoji ta simbolična ‘vječna vatra. Za razliku od Božjih vjernih anđela, oni proživljavaju patnju i muče se znajući što ih čeka u budućnosti. Tu ‘patnju’ će proživljavati i milijuni nepravednih i zlih ljudi u vremenu Suda, jer će tek tada biti potpuno svjesni jedne takve osude koja će stajati nasuprot daru vječnog života, kojeg će u tom istom periodu uživati pravednici. Oni koji budu pod osudom ‘druge smrti’ ili ‘vječne vatre’ će tek tada "piti vino Božjeg gnjeva, nerazvodnjeno, koje je natočeno u čašu srdžbe njegove i bit će mučeni vatrom i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom (…), ni danju ni noću neće imati počinka" (Ot 14:9-11; Lk 12:9). To je osuda na ‘sramotu i gadost vječnu’ koju će doživjeti svi Božji neprijatelji (Da 12:2). Oni su osuđeni na ‘vječnu vatru’ zbog grijeha koji se nalazi u njima i njihovim srcima. Zato taj grijeh mora proći kroz ‘vatru‘. Mučenje ‘vatrom‘ se opisuje stanje ljudskog duha koje će biti podvrgnuto utjecaju Božjeg suda. Isus je to slikovito opisao kad je pričao usporedbu o ‘bogatašu i Lazaru’ (Lk 16:14,19-31).

Takvi bezbožnici ne prolaze ‘vatru‘ Božjeg gnjeva u ovom poretku, nego su prema 2.Petrovoj 3:7:

pohranjeni za vatru i                                                                                                                                                   čuvaju se do dana suda                                                                                                                                             i uništenja bezbožnika’.

Ovdje Petar koristi ‘sinonimni paralelizam’ kako bi osigurao ispravno posredovanje značenja u jasnu misao. Tako je ‘dan suda’ sinonim za ‘vatru’ i uništenje bezbožnih ljudi, kao što je izraz ‘pohranjeni’ sinonim za ‘čuvanje’ u ‘hadu’ onih koji će uskrsnuti:

Isus će u tom periodu Suda svojim neprijateljima, koji će proći ‘kroz vatru’, skupiti užareno ugljevlje na njihovu glavu kako bi njegova osuda djelovala poput vatre na njihovu savjest (Lk 6:27; Ri 12:20). Ovdje također vrijede Pavlove riječi:

"svačije će se djelo pokazati, (…) jer će se otkriti vatrom; i vatra će pokazati kakvo je čije djelo" (1.Ko 3:13,15).

Ako ta simbolična ‘vatra’ uništi grijeh u njima, mogu se nadati da se i njihova imena nađu zapisana u knjizi života. Krštenje vodom i svetim duhom je ‘molba upućena Bogu za dobru savjest’. To je izraz spasenja od posljedica grijeha pa svi koji su kršteni svetim duhom ‘ne dolaze na sud’ (Lk 3:16,17; 1.Pe 3:21; Iv 5:24). ‘Voda’ simbolično ispire grijeh, čime omogućava svetom duhu da djeluje u pravcu spasenja. Suprotno tome ‘vatra’ Božjeg gnjeva mora u zlim ljudima najprije uništiti grijeh koji vodi u drugu smrt, inače će ih ‘vatra progutati’ (Ez 15:7). Što je onda Isus htio slikovito prikazati kad je spominjao ‘osudu gehene’? Kako su ga mogli razumjeti njegovi učenici i ostali Židovi? Treba uzeti u obzir da su Pisma već sadržavale osude koje je on povezao s ‘gehenom’.

U vrijeme opsade Jeruzalema po Babiloncima, dolina Hinom se zvala "dolina ubijanja" jer su tu popadala mrtva tjelesa Židova koji su poginuli od babilonskog mača. Njihova mrtva tjelesa postala su hrana pticama i zvijerima. Bog je za Jeruzalem rekao da će ga učiniti da bude nečist kao Tofet (Jr 19:6,7,11-13; vidi 5.Mo 28:26). Što nam to govori? Tofet očito predočavala nečisto mjesto, mjesto za one koji su u Božjim očima duhovno nečisti i koje se trebalo odrezati od života kao teške grešnike. S tim je povezana osuda ‘gehene’. Svi oni koji na sebi nose tu osudu su Božji neprijatelji koji se bore protiv Njega. Biblija spominje primjere koji pokazuju kako Bog gleda na svoje neprijatelje. Članovi Božjeg naroda koji su se protivili pravom obožavanju su trebali biti izbačeni izvan zidina Jeruzalema, dok su neprijateljski narodi koji su napadali pravo obožavanje često svoja tjelesa ostavljala nadomak gradskih zidina. Tako su i jedni i drugi zauzeli nečasno mjesto pred Bogom. Takva nečasna osuda je bila pripremljena čak i Asircima:

"Gle, ime Jehovino izdaleka dolazi, u usplamtjelom gnjevu svojemu i s oblacima gustim. Usne su njegove pune osude, jezik je njegov kao vatra koja proždire.(…) Jer Tofet je njezin već pripravljen (…). Velika je vatra i mnogo je drva. Dah Jehovin kao bujica sumpora, sve to spaljuje" (Iz 30:27-33).

U ovom opisu se simboličnim jezikom spominju ‘vatra i sumpor’ kao izrazi Božjeg gnjeva i uništenja koje je također u Otkrivenju opisano kao jezero ognjeno i sumporno. Da li takav opis i spominjanje Tofeta u dolini Hinom prikazuju da su Asirski vojnici već tada doživjeli vječno uništenje ili drugu smrt? Ne. Vidjet ćemo da je prorok Ezehijel pisao o propasti tadašnje Asirske vojne sile na način da je ukazao kako je ona završila u ‘šeolu’ ili općem grobu čovječanstva. Time je želio naglasiti da to isto čeka sve Božje neprijatelje:

"…jer će svi biti predani smrti, bačeni u krajeve podzemne,  među sinove ljudske, k onima koji su u jamu grobnu otišli. Ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: ‘U dan kad on [siđe u šeol], učinih ću da se tuguje za njim (…). S njim će i oni [u šeol] otići, k onima koji su pobijeni mačem…" (Ez 31:3,14-17).

Ovdje vidimo da Izaija i Ezehijel pišu o jednom te istom događaju gdje se dolina Hinom i Tofet, kao mjesto gdje završavaju mrtva tjelesa Božjih neprijatelja, povezuje sa ‘šeolom’ ili općim grobom čovječanstva u koji silaze svi umrli ljudi. Naime, smrću su svi oni otišli u ‘šeol’, ali na sebi nose osudu u povezanosti s ‘Tofetom’ koji predočava uništenje od Boga i sramotnu smrt onih koji će i nakon smrti ‘nositi sramotu svoju’ te će kao takvi ‘uskrsnuti u sramoti’ (Ez 32:25,30; Da 12:2). Proroci starog doba nisu s ‘Tofetom’ podrazumijevali vječnu smrt pojedinaca bez nade u uskrsnuće, već samo konačno uništenje Božjih neprijatelja. To je uništenje trebalo biti temeljito tako da se tadašnja Asirska vojna sila više nije mogla ponovno podići ili oživjeti (Iz 26:14). Bila je zauvijek uništena. Logično je zaključiti da obične ljude iz poganskih naroda, koji su bili regrutirani u vojnike, a koji su pod zapovjedništvom svoga kralja napadali Izraelce, Bog nije osuđivao na vječno uništenje ili drugu smrt. Oni su samo okusili prvu smrt, ali na način koji je On odredio. Zato će nakon uskrsnuća samo neki od njih osjetiti nevolju duha koja pripada onima koji nanose nevolju Božjem narodu (2.So 1:6-9). Nevjerni Židovi toga doba će također osjetiti muku duha u povezanosti s osudom na ‘vječnu vatru’.

Opći grob čovječanstva kojim se opisuje riječ ‘šeol’ ili ‘had’ odgovara latinskoj riječi ‘inférnus’ koja označava "ono što leži ispod; donje područje". Nasuprot tome, ‘Tofet’ je u Bibliji prikazan kao jedno posebno, ali nečasno grobno mjesto čiji mrtvaci odlaze ili silaze u onaj ‘najdublji dio šeola’ ili ‘hada’ (Ps 86:13; Ez 26:19,20). Oni koji prilikom smrti budu na sebi nosili grijeh kojeg Isusova otkupnina na može pokriti, dospijevaju u taj dio hada koji je povezan s osudom gehene. S tim su grijehom umrli mnogi farizeji koje je Isus usporedio s bogatašem koji ‘u hadu’ proživljava vatrene muke. Iako će oni uskrsnuti, ali će zato proživljavati muku duha povezanim s ‘najdubljim dijelom hada’ (gehene) u kojem će se nalaziti  kao simbolični ‘mrtvaci’ (Lk 16:23-25). Znati će da su ljudi poput ‘Lazara’ stekli Božje priznanje, dok su oni odvojeni za uništenje. Zato je Isus koristio ‘gehenu’ kao simbol vječnog uništenja kojeg će Bog provesti nad svim onim ‘mrtvacima’ koji ne ‘ožive’ i ne izađu iz ‘hada’. No, on nigdje ne govori da je ‘gehena’ kao konačna smrt već bila izvršena nad doslovnim mrtvacima, nego je to vječno uništenje koristio kao simbol onoga što u budućnosti čeka sve one koji na sebi budu nosili osudu gehene.

Isus je jednom rekao: "Ne osuđujte, i nećete biti osuđeni" (Lk 6:37). U tom se kontekstu nalaze i njegove riječi: "A tko [bratu] kaže da nije vrijedan da živi, sam bi mogao dospjeti u oganj gehene" (Mt 5:22). ‘Gehena’ je izraz Božjeg gnjeva nad onima koji ‘nisu vrijedni da žive’ ili onima koji nisu dostojni vječnog života. Taj Božji gnjev će morati osjetiti sve takve osobe u vrijeme suda kada će znati što ih čeka na kraju Kristove vladavine ukoliko se ne pokaju.

Budući da u to vrijeme ljudi nisu mogli donositi presude povezane sa drugom smrću, ‘gehena’ je predstavljala gnušanje nad zlim osobama koje su zaslužile smrt u povezanosti s sramotom koja je trebala ostati na njihovim kostima. Takva osoba nije bila vrijedna da živi među ostalim ljudima. Nju se moralo ukloniti, ne samo fizički iz njihove sredine, nego i simbolično iz sredine ostalih mrtvih koji su dospjeli u ‘had’. Načinom na koji je takva osoba pogrebena se željelo ukazati na težinu grijeha zbog kojeg njena smrt nije isto što i smrt ostalih ljudi koji se nalaze u ‘hadu’. Budući da je Isus gledao dalje od ostalih ljudi, jer je imao veću spoznaju o Bogu, Božjem kraljevstvu i vječnom životu, onda je izraz ‘gehena’ koristio za sve ono što nije vrijedno vječnog života i Božjeg kraljevstva. U tom je kontekstu govorio za neke da će ‘dospjeti u oganj gehene’ gdje će osjetiti muku. No, kada će im se to desiti?

Budući da je Isus svoje riječi često usmjeravao prema Božjem kraljevstvu i Božjem pravednom sudu, onda je vjerojatno s tim povezao i ‘gehenu’.  Znao je da su po Božjem mjerilu pravde neke osobe na sebe navukle ‘osudu gehene’ po kojoj će im biti suđeno tokom posljednjeg dana. Naime, tek tada će Božje presude imati vječne posljedice – vječni život ili vječna smrt.

U svojoj simbolici ‘osuda gehene’, ima veze sa ‘mrklom tamom’ koja se spominje u povezanosti sa ‘najdubljim dijelom šeola’ i ‘velikim bezdanom’ u kojem se nalaze oni koji na sebi nose vječnu sramotu (Ps 86:13; 88:6-8; Iz 14:15; Ez 26:19,20). Takve osobe će morati biti svjesne situacije u koju ih je doveo Božji pravedni sud, te će proživljavati muku duha. Zato moraju uskrsnuti zajedno sa svim nepravednicima. Mrtva osoba ne može proživljavati nevolju, tako da će tek nakon uskrsnuća biti svjesna da je njena smrt, a time i uskrsnuće u samoj vezi s vječnom sramotom. Takvo stanje duha proživljavaju demoni koji se nalaze u najdubljem dijelu bezdana – u ‘tartaru’, pa je razumljivo da i neki nepravednici moraju proživjeti slično stanje osude koja vodi u drugu smrt (2.Pe 2:4,17). Takve se nije moglo izjednačiti u smrti s ostalim ljudima. Stoga se može očekivati da će oni koji se nalaze u najdubljem dijelu ‘šeola’ pod osudom ‘gehene’ najzadnji izaći iz grobova. Živjet će pod tom osudom sve do kraja kada se očekuje da će mnogi od njih ponovno stati na stranu Sotone, te će zajedno s njim biti uništeni u vječnoj vatri ‘gehene’ ili ‘ognjenog jezera’. Kao što je Bog temeljito i nepovratno uništavao vojne sile i zla ljudska društva, tako će ‘vječna vatra’ zauvijek i nepovratno uništiti sve ono što se suprotstavlja Božjem kraljevstvu. U Harmagedonu će to biti ‘zvijer i lažni prorok’ kao institucije, a na kraju, Sotona, njegovi anđeli te svi ljudi koji ostanu ili stanu na stranu Sotone.

Budući da je do Kristovog dolaska svim ‘ljudima određeno da jednom umru (po Adamu), a zatim (dolaze na) Sud’, onda je za očekivati da je ‘gehena’ određena nakon Suda. Tako će svi ljudi koji se nalaze u ‘hadu’ uskrsnuti, a među njima i oni koji se nalaze u onom najdubljem dijelu ‘hada’ koji je povezan s osudom ‘gehene’ (He 9:27). Kao što ljudi nisu u smrti izjednačeni tako neće ni u uskrsnuću biti izjednačeni. Samo određene zle osobe koje su podložne ‘geheni’ nose dodatnu težinu grijeha povezan sa osudom koju će Bog provesti nad zlima nakon općeg uskrsnuća. Tako je smrt zlih ljudi povezana sa Božjim pravednim sudom time što ih se stavlja u kategoriju onih koji moraju primiti ‘teži sud’ (Mt 11:20-24). Za njihovu se smrt kaže da su takvi ‘pobijeni’ od Boga; da ‘nose sramotu svoju’ i da su ‘prijestupi njihovi na kostima njihovim’ (Ez 32:15,18-32). Bog je tako svom narodu govorio da će poginuti na svom zlom putu (Ez 33:8,9). Mnogi među njima su time doživjeli sramotnu smrt koja nije bila ista kao i smrt nekih koji su slučajno poginuli u nekoj nesreći. Oni koji će u Harmagedonu biti pobijeni će biti nedolično pogrebeni u simboličnoj dolini koja će se zvati "dolinom Gogova mnoštva" (Ez 39:11). Ta dolina podsjeća na dolinu Hinom gdje su popadala mrtva tjelesa Božjih neprijatelja. Njihova će tjelesa biti dana pticama i zvijerima kao što je to bilo s nevjernim Židovima (Jr 19:6,7; Ot 19:17,18; Ez 39:4).

Ova ‘dolina’ će ujedno biti svjedočanstvo i znak da je Bog uništio ovaj zao Sotonski poredak. Budući da Sotona neće tada biti vječno uništen, onda će ta dolina biti samo znak sramotnog kraja onih koji su tvorili njegov zli poredak. Ona neće označiti vječnu smrt Sotone i njegovih pristaša, nego samo vječnu smrt njegove zemaljske tvorevine koja je ljude držala u podložnosti njegovoj vlasti. Sotona će i dalje biti živ, ali neaktivan, dok će njegovi zemaljski sluge uskrsnuti "na sramotu i gadost vječnu" kako bi primili sud (Da 12:2; Ot 14:10). Svi nepravednici će nakon uskrsnuća iz prve smrti i dalje biti u vlasti druge smrti. Nakon uskrsnuća će svi oni živjeti pod uvjetnom kaznom tako da neće imati prednost ulaziti u ‘grad’ – Božje kraljevstvo, zbog svoje duhovne i moralne nečistoće. Nalazit će se izvan tabora Božjeg naroda (Ot 21:27; 22:15). Naime, u duhovnom smislu oni će i dalje biti mrtvi u Božjim očima te će se kao takvi nalaziti van grada u simboličnoj dolini odrezanja od vječnog života.  Među nepravednima će se posebno isticati oni koji nose težu osudu - ‘osudu gehene’. Isus je rekao što očekuje neposlušne Židove u vremenu Suda:

"Ondje (van grada) će te plakati i škrgutati zubima, kad vidite Abrahama, Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe izbačene van (u tamu)" (Lk 13:28; Mt 8:12; 25:30).

To stanje duhovne tame je stanje onih koji će biti pod osudom ‘gehene’, a koji će biti navedeni da plaču i škrguću zubima. Mrtvi to ne mogu osjetiti i zato i takvi moraju uskrsnuti kako bi znali kakva pravedna osuda leži na njima. Vjerojatno je mnogo onih koji su još za vrijeme ovog života zaslužili osudu ‘gehene’ što ih razlikuje od ostalih nepravednika. Iako će jedni i drugi biti pod vlašću druge smrti, ovi koji nose na sebi osudu ‘gehene’ vjerojatno neće moći, tokom perioda Suda, doći u mogućnost da se njihova imena upišu u ‘knjigu života’. Tako će oni cijelo to vrijeme biti pod osudom, dok će drugi nepravednici imati priliku da se tokom tog vremena, pokaju i obrate Bogu koji će njihova imena automatski zapisivati u ‘knjigu života’ (Ot 20:12,15). Zato će im biti teže u dan Suda nego drugim nepravednicima jer će do kraja tog perioda biti odvojeni od Gospodinova lica.

Put spasenje će i dalje biti otvoren kao i put uništenja. Iako će i ovima drugima biti ponuđeno spasenje, bit će im teže u Sudnji dan od onih nepravednih koji su nesvjesno činili grijeh (Mt 11:20-24). Naime, mnoštvo takvih zlih i nepravednih ljudi se neće iskreno pokajati nego će na kraju udružiti svoje sebične interese, te će zavesti druge i ‘okružiti tabor svetih i ljubljeni grad (…). Ali vatra će sići s neba i prožderati ih’ (Ot 20:7-9). Čak i oni koji možda neće aktivno učestvovati u tom napadu na teokraciju, ali koji se do tada ne budu našli zapisani u knjizi života biti će također ‘bačeni u jezero ognjeno" (Ot 20:15). Tako će "kukavice, bezvjerni, okaljani, ubojice, bludnici, vračari, idolopoklonici i svi lažljivi završit u jezeru koje gori ognjem i sumporom". Oni koji završe u ‘vatrenom jezeru’ više nemaju nikakve mogućnosti da se vrate u život. Tako će se ‘vatra’ Sudnjeg dana pretvoriti u ‘vatru’ uništenja bezbožnih ljudi.

 


Vječna smrt ili vječni život

Jehova je sramotnu smrt propisao Mojsijevim zakonom, tako da su svi teški grešnici morali biti pobijeni od Njega. Naime, mnogi grijesi su mogli biti pokriveni prinašanjem žrtava za grijeh. Međutim, neki teški grijesi i prijestupi se nisu mogli pokriti nijednom žrtvom, tako da su takvi grešnici morali biti zauvijek izopćeni i to na način da ih se pogubilo (Ju 5). Njih se izvan tabora pogubilo kamenovanjem, a neke se nakon toga čak spaljivalo vatrom (5.Mo 22:21-25; 3.Mo 21:9; 24:14). Zanimljivo je da su se prema zakonu mrtva tjelesa osuđenika trebala odmah pokopati u grobove (5.Mo 21:22,23). Iako su možda time bili izjednačeni s ostalim mrtvacima koji su se nalazili u grobovima, ipak smo vidjeli da takvi, slikovito rečeno odlaze u onaj ‘najdublji dio šeola’ koji je povezan s osudom ‘gehene’. Njihova osuda i sramotna smrt je bila dovoljan dokaz da su izdvojeni iz sredine Božjeg naroda. Oni koji su imali sramotan kraj će imati i sramotan početak nakon uskrsnuća. Zato je u ‘dan smrti’ potrebno imati ‘dobro ime’ kod Boga kako bi prilikom uskrsnuća nov početak bio nagrađen vječnim životom (Pr 7:1).

Iako su zločinci po Zakonu s pravom bili pogubljeni, to nije značilo da ih je Bog već tada zauvijek odrezao od života. Oni su time odrezani samo od ‘vječnog života’ i od Božjeg naroda. Nakon smrti su stavljeni među one koji će uskrsnuti u sramoti. Među takve su bili ubrojeni i dva zločinca koja su trebala biti pogubljena sa Isusom. Namjerni ubojice su po Zakonu trebali biti ubijeni. Nisu bili dostojni da žive. Za njih nije bilo predviđeno oslobađanje od kazne u povezanosti s kajanjem i zato su morali biti pogubljeni. No, da li su imali pravo na pokajanje bez obzira što su učinili težak i neoprostiv grijeh? Iako su trebali ispaštati i biti ubijeni zbog učinjenog teškog grijeha ipak Biblija pokazuje da su imali pravo na pokajanje i Božje milosrđe. To je vidljivo iz Isusovog primjera milosrđa kojeg je pokazao prema jednom od tih dvaju zločinaca.

Taj zločinac je rekao drugom osuđeniku: "Mi smo s pravom osuđeni, jer primamo što smo djelima svojim zaslužili…" Zatim se okrenuo prema Isusu i rekao mu: "Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje" (Lk 23:41-43). Zbog svoga stava i vjere u Isusa, taj je zločinac dobio garanciju da će nakon uskrsnuća biti primljen u raj kao punopravni građanin Božjeg kraljevstva (Mt 25:34). Ovaj zločinac je u zadnjem trenutku izbjegao smrt povezanu s osudom ‘gehene’, dok je drugi zločinac i dalje ostao pod osudom ‘gehene’ i ne može joj pobjeći (vidi Ez 33:11,12). Kad obojica uskrsnu na zemlji, jedan će imati bolje uskrsnuće od drugoga jer će ljudi poput njega moći koristiti prednost da ulaze u 'grad' pred Krista (Ot 22:12-15).

Isus je židovskim svećenicima rekao da će ‘umrijet u svojim grijesima’ (Iv 8:21,24). Budući da njihovi teški grijesi neće biti oprošteni on ih je upozorio rekavši: "Kako ćete pobjeći osudi gehene?" (Mt 23:33; 2.Mo 23:21). Međutim, pojedini svećenici su prije svoje smrti ipak uspjeli pobjeći ‘osudi gehene’ jer su se pokajali i postali vjernici (Dj 6:7). Oni koji su umrli u svojim grijesima neće pobjeći osudi ‘gehene’ jer ih čeka Sud koji će potvrditi težinu njihova grijeha. Među njima spadaju i svi Izraelci koji su griješili protiv saveza Zakona. Za njih je bilo rečeno: "Jehova mu to neće oprostiti, nego će (…) Jehova izbrisati njegovo ime pod nebom" (5.Mo 29:20). Prema Davidovim riječima, takve je trebalo ‘izbrisati iz knjige živih’, kako ne bi bili ‘upisani s pravednicima’ koji se nalaze zapisani u ‘knjizi života’ (Ps 69:28; 2.Mo 32:32,33; Ot 17:8). 

Za razliku od pogubljenja grešnika koji su prema Mojsijevom zakonu bili krivi za teški grijeh, u kršćanskoj skupštini se vrši izopćenje što je također istovjetno odrezanju iz sredine Božjeg naroda, a time i od vječnog života (1.Iv 3:14,15). Pogledajmo jedan primjer. Prema Mojsijevom zakonu onaj "čovjek koji legne sa ženom svoga oca" trebao je biti pogubljen. No kad se takav slučaj desio u Korintskoj skupštini, onda je činom izopćenja trebalo takvoga "ukloniti iz [kršćanske] sredine" (3.Mo 20:11; 1.Ko 5:1,2,13). Očito je pogubljenje s Božje strane bilo isto što izopćenje. No, onaj tko je bio pogubljen nije mogao promijeniti svoj život, dok je onaj tko je bio izopćen imao tu mogućnost sve dok god živi. Po istom mjerilu pravde bi tako i onaj tko je pogubljen trebao uskrsnuti kako bi svoj život nastojao uskladiti s božjim načelima. Zato njegova smrt u ovom poretku nije bila vječna iako se takav našao pod osudom ‘gehene’.

Da ne bi bili bačeni u ‘gehenu’ svatko od nas mora paziti na grijeh koji djeluje u nama. Isus nam savjetuje: "Ako te ruka tvoja navodi na grijeh, odsjeci je! Bolje ti je da sakat dobiješ život nego da s obje ruke odeš u gehenu, u vatru koja se ne može ugasiti…" (Mk 9:43-47). Ponovno vidimo da Isus, dobivanje ‘vječnog života’ stavlja nasuprot bilo kojem grijehu koji čovjeka vodi u ‘gehenu’. Kao što pravednost vodi u ‘vječni život’ koji se može dobiti tek u Božjem kraljevstvu, onda je razumljivo da će grešnici ‘otići u gehenu’ tek u vremenu vladavine Božjeg kraljevstva, tj. na kraju, kada Bog zajedno uništi Sotonu i sve buntovnike. To će biti pravomoćno izvršenje Božje presude nad onim zlim ljudima koji ne pobjegnu osudi ‘gehene’. ‘Dobivanje života’ je isto što i ulazak u Božje kraljevstvo dok je ‘odlazak u gehenu’ namijenjen onima kojima će Krist tek u vremenu Suda moći s pravom reći: "Odlazite od mene, vi koji činite bezakonje" (Mt 7:23). Isus će za vrijeme Suda "uzvratiti svakome po djelima njegovim" (Mt 16:25-27). Zli i neposlušni neće naslijediti kraljevstvo niti će dobiti vječni život na dar. Biti će simbolično ‘mrtvi’ i označeni za konačno ‘uništenje bezbožnika’. 

Prema tome, onaj tko je osuđen na ‘gehenu’ je odrezan od vječnog života, a time i od zajednice Božjeg naroda. Ako je u prošlosti netko od zlih ljudi bio bačen u doslovno smetlište doline Hinom, njegovo se tijelo tu moglo uništiti, ali ne i njegova duša, jer smo vidjeli iz primjera Asiraca, da su svi oni koji su pogubljeni u toj dolini zapravo ‘sišli u šeol’ u kojem se nalaze duše svih mrtvih ljudi. Te ‘mrtve duše’ predstavljaju umrle osobe, a samim tim i one koji će se ponovno nakon uskrsnuća pojaviti na zemlji. Samo Bog donosi konačan sud i ima vlast potpuno i nepovratno uništiti "i dušu i tijelo u geheni" (Mt 10:28). On je taj koji "nakon što ubije [osobu], ima vlast baciti [njegovu dušu i tijelo] u gehenu" (Lk 12:5). On ima pravo ubiti nekoga za vrijeme dok traje osuda na prvu smrt. Tako je u prošlosti ubijao svoje neprijatelje koji su se borili protiv njegovog naroda. Preko Zakona koji je osuđivao težak grijeh, On je indirektno ubijao zle i nepokajničke grešnike čime ih je prije vremena ‘bacio u šeol’. No, kad Isus ukine prvu smrt, Bog će uzeti za pravo da sve zle osobe zauvijek uništi u vječnoj ili drugoj smrti iz koje nema povratka.

Uzmimo u obzir da smo svi mi ‘osuđeni’ na Adamovu smrt. Iako tome ne možemo izbjeći, mi možemo sve učiniti da ne umremo u Adamu, nego da umremo u vjeri i u Gospodinu (He 11:13; Iv 8:51; 11:26; Ri 5:18,19; 6:3,8). Oni koji će zbog svojih grijeha biti pod ‘osudom gehene’ će morati uskrsnuti da bi na sebi nosili težinu te presude. Biti će u vlasti druge ili vječne smrti dok konačno ne zavrijede da se njihova imena zapišu u knjigu života. Ako se ne dokažu dostojnima vječnog života, onda će "dospjeti u oganj gehene", tj. biti će "bačen u jezero ognjeno" (Mt 5:22; Ot 20:15). To je druga smrt ili vječno uništenje.

Kao što su u očima ovog svijeta kršćani postali "smeće svijeta, otpad svega", tako će u Božjim očima njegovi protivnici biti simbolično ubijeni i kao otpad bačeni u dolinu odrezanja (1.Ko 4:13). Tu spadaju svi bezbožnici koje će Isus u simboličnom smislu "ubiti duhom svojih usta i uništiti očitovanjem svoje prisutnosti" (2.So 2:8). Tu su i osobe koji se odriču Krista čime ‘hule na sveti duh’. Takav se grijeh ne može pokriti Isusovom žrtvom. Zato im neće biti oprošteno, nego će ih se Isus tokom svog vladanja "odreći pred anđelima Božjim" (Lk 12:5,9,10; Ot 14:10). Nalazit će se izvan Kraljevstva pod ‘osudom gehene’ zajedno sa ostalim mrtvacima koji su se kroz povijest pokazali Božjim neprijateljima. Da li je pravedno od Boga da takve osobe uskrsne da bi ih sudio i dao im priliku da se pokaju? Vidjeli smo da je to moguće očekivati zbog Božjeg milosrđa. Međutim kako je onda to povezano s njegovom pravdom?

Pravda zahtijeva tužbu i osudu koja se na sudu treba dokazati. Bog ima pravo dokazati svima svoju pravdu i zakone po kojima zaslužuju osudu. Zato ima pravo da u svojoj pravdi takve uskrsne da im dokaže njihovu krivicu zbog koje zaslužuju drugu smrt. To bi ujedno značilo da takvi neće izbjeći Božjem pravednom sudu i konačnom uništenju. Oni koji poput zločinca, koji je ubijen s Isusom, priznaju i kažu da zaslužuju pravednu osudu, mogu dobiti oproštenje.

Znamo da ljudske vlasti, pa čak i međunarodni sudovi često ne uspijevaju neke zločince dovesti na Sud, a kamo li ih kazniti. U tome ih može spriječiti i prijevremena smrt dotičnog zločinca. Takav je na kraju izbjegao kaznu te je umro kao što umiru i drugi ljudi. No, kod Boga nitko ne može izbjeći njegov pravedan Sud. Čak ni oni koji su umrli neće uteći od Božjeg suda jer On kaže:

"Ako se u šeol zakopaju, odande će ih ruka moja izvaditi…" (Am 9:2).

Stoga Bog iz tog razloga ima pravo i takve zle ljude podignuti iz mrtvih kako bi ih izveo pred Kristovu sudačku stolicu. Ako uzmemo u obzir da Bog još uvijek nije vječno uništio "anđele" koji su činili blud sa zemaljskim ženama, "nego ih je bacio u tartar i predao u mračne jame da ih se čuva za sud", onda možemo razumjeti zašto On namjerava uskrsnuti i ljude za koje se "čuva mrkla tama". Mi ne možemo Bogu prigovoriti ako tako postupi jer

"Jehova zna kako (…) nepravedne čuvati za dan suda da budu kažnjeni" (2.Pe 2:4,9,17; Jd 6; Iz 24:21,22).

Bog u svojoj pravdi može takve odrezati od vječnog života na način da ih nakon uskrsnuća drži na životu jedno određeno vrijeme ili najkasnije do kraja tisućugodišnjeg kraljevstva. Tada će im pustiti njihovog Oca Sotonu da ih upotrijebi u pobuni. To nam može biti razumljivo ako znamo da je to isto učinio s Faraonom kojem je rekao: "…mogao [sam] pružiti ruku svoju i poslati pošast na tebe i tvoj narod da nestaneš sa zemlje. Ali ostavio sam te na životu zato da ti pokažem moć svoju i da se ime moje objavi po svoj zemlji" (2.Mo 9:15,16).

S druge strane, Bog može u svojoj pravdi takve osobe držati na životu jedno određeno vrijeme, ostavljajući na njima da sami odluče o svojem životu, iako zna da neki od njih nikad neće biti poslušni njegovim pravednim zahtjevima (Iz 26:10). Kao što Bog nije išao toliko daleko u svojoj mogućnosti da predvidi hoće li Adam sagriješiti ili ne, tako očito ni u slučaju nesavršenih ljudi On neće unaprijed donositi vječnu osudu sve dok pred njih ne postavi mogućnost da sami svojim postupkom ne odluče o svojoj budućnosti na ovoj planeti zemlji. Nitko od nas ne može reći kako su ljudi za vrijeme svog kratkotrajnog nesavršenog života prokockali i posljednju priliku da se pokaju. Posljednja prilika će se svima pružiti u ‘posljednji dan’ – ‘dan suda’.

 


Adamov prijestup

Adam je stvoren sa svim predispozicijama da bude savršen. Imao je savršeno tijelo, savršenu okolinu u kojoj je mogao zadovoljiti sve svoje tjelesne, duševne i duhovne potrebe. Međutim, iako je po osobnosti odražavao Božju sliku, nije mogao ispuniti Božju volju sve dok ne bi dokazao svoju savršenu podložnost Bogu. Kao što se nitko ne rađa sa plodovima duha tako nije ni Adam stvoren s već izgrađenim osobinama. One su u njemu postojale kao osnova i temelj razumnog bića. Trebalo ih je samo razviti kroz odgoj i pouku koju je prolazio dok ga je njegov nebeski Otac pripremao za ulogu za koju je stvoren. Onog trenutka kad je Bog vidio da više Adam ne treba biti sam, stvorio mu je ženu. To je značilo da je u određenom smislu izgradio osobine s kojima je mogao zrelo razmišljati i preuzeti ulogu poglavara. To je bio stupanj duhovnog savršenstva koji je dokazivao da može na sebe preuzeti zadatke koje su povezane sa zastupanjem Božjeg autoriteta pred ženom i onima koji će se roditi u njegovoj obitelji.

Kad je i Eva s vremenom upoznala Božji naum i razlog svog postojanja, Bog im je povjerio da vladaju nad zemljom. Njihova savršenost je tada odgovarala zadatku kojeg su dobili. Budući da su imali slobodnu volju trebalo je vidjeti da li će u određenom vremenu dokazati svoju savršenu podložnost Bogu čime bi se mogla potvrditi Božja namjera s njima. No tada su pogriješili. Posljedice su bile katastrofalne za njih i njihove buduće potomke. U tom su trenutku postali ‘goli’ odnosno nesavršeni jer je učinjeni prijestup poništio djelovanje onog duhovnog neraspadljivog tijela u koje ih je obukao njihov Otac. Time je prekinuta veza sa izvorom vječnosti. Ostali su živjeti u raspadljivosti materijalnog tijela čime nisu više odgovarali savršenoj slici svog Stvoritelja. Po tom su pitanju pali pod vlast smrti koja je preuzela vlast nad raspadljivim stanjem njihovog materijalnog tijela. Bez životne energije koju im je u početku davalo duhovno tijelo, izjednačeni su sa nižim smrtnim stvorenjima, te nisu više mogli ispuniti svoju vječnu ulogu. Od tada je ...

"... smrt od Adama kraljevala (nad Adamom) i nad onima koji nisu počinili grijeh sličan prijestupu što ga je počinio Adam" (Ri 5:14).

Da li je Adam umro vječnom smrću? Zapažamo da Pavle u ovom stavku spominje smrt tijela koja kraljuje "i" nad onima koji nisu počinili smrtni grijeh, što znači da kraljuje "i" nad Adamom (1.Iv 5:16,17). Oni nad kojima kraljuje ta smrt će uskrsnuti o uskrsnuću tijela, jedni na život, a drugi na prijekor i sramotu. Ta smrt tijela je prouzročena prvim grijehom po kojem je takva smrt (smrt tijela) prionula za Adama i njegovo potomstvo. Stoga je smrtnost tijela stanje odvojenosti od vječnog života u kojem su se našli i Adam i njegovo potomstvo i pogađa sve bez obzira na težinu grijeha. S Adamom je uslijedila prva smrt - smrt tijela iz koje ima uskrsnuća, dok je druga ili vječna smrt kazna iz koje nema uskrsnuća. No ta druga smrt može uslijediti nakon što svi ljudi budu oslobođeni prve smrti. Isus je svojom smrću pobijedio smrt tijela iz koje će svi uskrsnuti, ali njegova žrtva ne pokriva smrtni grijeh. Zato Adam i svi oni koji su počinili smrtni grijeh će uskrsnuti na 'prijekor i vječnu sramotu' te će nakon uskrsnuća biti pod kaznom druge ili vječne smrti (Da 12:2). Zašto to možemo tvrditi? 

Adamova smrt je samo posljedica gubitka vječnog života zbog odvojenosti čovjeka od pripreme kojom je ljudsko tijelo moglo stalno dobivati životnu energiju. To je dokaz da je Bog Adamu i njegovom potomstvu oduzeo pravo na vječni život. Čovjeka je ostavio u podložnosti raspadljivog stanja tijela koje je za posljedicu imalo smrt. Smrću tijela svaka osoba prelazi u stanje dubokog sna dok se njihovo tijelo pretvara u prah iz kojeg je načinjeno.

Adamu je rečeno da će umrijeti na način da će se ‘vratiti u zemlju iz koje je uzet; jer je prah i u prah će se vratiti’ (1.Mo 3:19). No, to ne dokazuje da se zauvijek vratio u nepostojanje. Ta je izjava trebala pokazati da će umrijeti onom vrstom smrti koju će prenijeti na sve svoje potomke. Svaki čovjek se ‘vraća’ u nepostojanje ili u zemlju iz koje je uzet. Ta smrt je privremena jer ima vlast samo nad našim materijalnim tijelom. Ta je smrt izjednačena sa smrću životinja, ali samo po pitanju tijela (Pr 3:19). Svi su ‘postali od praha i svi se vraćaju u prah’ – u stanje neaktivnosti i nepostojanja (Pr 3:20). Životinjama nije određeno da žive vječno, pa je njihova smrt sasvim prirodan proces. Kod čovjeka je smrt tijela privremena sve dok ga Bog ne uskrsne i izloži kazni druge ili vječne smrti.

Adam je doživio iskustvo smrti kao i svi ljudi poslije njega. Biblija ne razlikuje njegovu smrt sa smrću drugih ljudi. Razlika je u težini grijeha. Znamo da su mnogi ljudi učinili smrtni grijeh koji odgovara Adamovom grijehu. Očito se takav grijeh može pripisati i onim smrtnim ljudima koji poput ‘Adama’ mogu prestupiti savez i iznevjeriti Jehovu (Ho 6:7; bi2-C). Adamov grijeh nije teži samo zato što je njegovo tijelo bilo pod vlašću vječnog života, nego zbog neposlušnosti koju mogu pokazivati i smrtni ljudi koji su izloženi Božjem savršenom zakonu. Iako smo u fizičkom smislu smrtni mi možemo biti ‘savršeni’ tako što živimo u skladu s Božjim pravednim načelima i što razvijamo one plodove duha koje usklađujemo sa njegovom osobnošću. Biblija pokazuje da ljudi u grešnom tijelu mogu postupati ‘savršeno’, dok s druge strane fizički savršen čovjek može postupiti nesavršeno (Mt 5:48; 1.Iv 4:12,18).

Težinu nečijeg grijeha trebamo razlikovati po tome da li je grijeh učinjen protiv Božjih interesa ili protiv vlastitih interesa, da li je učinjen svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno. Npr. da li je grijeh teži ako ga nesvjesno učini savršeni čovjek, od grijeha kojeg svjesno učini nesavršeni čovjek? Odgovor je jasan. Bog Adama nije osudio na smrtnost zato što je imao duhovno neraspadljivo tijelo nego zato što ga nije poslušao. Ako je bio savršen u fizičkom pogledu to ne znači da nije mogao pogriješiti. Isto tako, ako je netko nesavršen u fizičkom pogledu, to ne znači da mora pogriješiti. Isus nije pogriješio iako je bio smrtan čovjek (1.Pe 2:22; Ri 8:3). To je dokaz da je učinjeni grijeh nešto različito od stanja ljudskog tijela. Naime, Bog je mogao stvoriti Adama bez mogućnosti da vječno živi. U tom slučaju bi Adam, čak i kad bi bio poslušan, gubio bitku protiv stanja raspadljivosti koje u prirodi vlada materijalnim tijelom. Stoga je Adamova smrt kazna za neposlušnost. Ta je kazna u pravnom smislu bila potrebna kako bi se uvidjela težina tog grijeha koji vodi u neovisnost o Božjoj univerzalnoj volji.

Pred nama je Bog također postavio određene zapovjedi i zakone koje trebamo slušati. Naš grijeh ne može biti opravdan jer smo fizički nesavršeni. Mi smo nesavršeni u tom smislu što je naše tijelo podložno procesu raspadljivosti koji vodi u smrt. Takvo stanje tijela nije u suglasnosti s našim umom i osjećajima koji nas čine svjesnima svog vlastitog postojanja. Ta nesuglasnost tijela i duha je razlog naše nesavršenosti. U tom smislu naše tijelo ne odgovara svrsi svog postojanja da u sebi podržava vječni život. Ako se tijelo ne podržava vječnim životom onda je u njemu prisutna raspadljivost i smrt. Ono je dokaz da čovjek ne dostiže Božju slavu jer je raspadljivošću i smrtnošću tijela promašio svrhu svog postojanja. Kao takav ne može ispuniti Božji vječni naum.

To je ono što smo putem ‘tijela’ naslijedili od Adama kojega je Bog ostavio da živi u stanju raspadljivosti izvan dosega vječnog života. Po tom pitanju smo grešnici. Bez obzira koliko smo savršeni u ljubavi, dobroti, pravednosti i mudrosti koju dobivamo od Boga, mi smo u fizičkom smislu nepotpuni ili grešni jer naše tijelo ne odgovara stanju našeg uma koji teži za životom. Vječni život je misao koju ne možemo ostvariti u ovom stanju tijela kojim vlada raspadljivost (Pr 3:11). Isusova savršena osobnost je također bila dio grešnog tijela (Ri 8:3).

Posljedica Adamovog grijeha je povezana s našim tijelom ali je odvojena od naše slobodne volje. Svaki čovjek se rađa sa vlastitim životnim obrascem koji ima sve predispozicije da svoju osobnost učini što sličnijim Bogu bez obzira što se nalazi u smrtnom tijelu. U tom smislu smo svi mi odvojeni od Adamovog osobnog grijeha (Ri 6:12). S druge smo strane svjesni posljedice života u tijelu koje je odvojeno od Jehove kao izvora života. U grešnom (smrtnom) tijelu vladaju ‘zakoni grijeha’ koji nas navode da i našim umom činimo grijeh (Ri 7:21-24). Stoga na zemlji nije bilo mnogo ljudi koji su uspjeli razviti savršenu sposobnost da rade ono što je dobro i pravedno. Jedan od njih koji je najbolje odražavao savršenost duha je bio Isus koji je svoju osobnost razvijao i dokazao u nesavršenim okolnostima čime je njegova savršena osobnost nadilazila grešno tijelo (Ri 7:18-20).  

Ako je Adam pokazao neposlušnost mi možemo pokazati suprotno. Nema ničega što bi dokazalo da je njegov način postupanja ugrađen u našu osobnost. To bi bilo nepravedno jer bi to sličilo nekom programu po kojem smo unaprijed osuđeni da postupamo na određen način. To nije u skladu sa slobodnom voljom. Slobodna volja je dokaz da se rađamo sa potpunom slobodom kakvu je imao i Adam kad je stvoren. Bog nije u Adamovu osobnost najprije ugradio savršeni program, a zatim nesavršeni koji je prenesen u našu osobnost. Kazna nije usmjerena protiv ljudske osobnosti nego protiv ljudskog tijela. Zato je Adam za učinjeni grijeh kažnjen smrću tijela. Tako je "jednim prijestupom na sve vrste ljudi došla osuda" – smrt tijela (Ri 5:18). Adam je umro kao što su kasnije umirali svi njegovi potomci.

"Jer kao što u Adamu svi umrli tako će i u Kristu svi oživjeti" (1.Ko 15:22).

Da li to znači da će i Adam na kraju uskrsnuti? Vidjeli smo da uskrsnuće za neke neće značiti automatsko dobivanje vječnog života. Uskrsnuće nepravednih je samo nastavak života pod težinom jedne daleko veće osude – osude na vječnu smrt. Osim toga, sinovi Božji koji su napustili svoj nebeski položaj su bili neraspadljivi i vječni poput Adama Sina Božjeg kad je zgriješio. No, ako su ti anđeli sačuvani za sud kako bi im sudili Isus i njegovi suvladari, onda je za pretpostaviti da će se iz istog razloga i Adam naći na Sudu (1.Pe 2:4; 1.Ko 6:3).

Adam je imao dovoljno vremena da se pokaje za svoj grijeh. No u Stražarskoj kuli od 1.10.2003. na str. 20 stoji slijedeći navod:

«Budući da su zgriješili namjerno i da se nisu kajali, za Adama i Evu popravka više nije bilo.» 

Ovdje se tvrdi da se oni nisu kajali i da je to razlog što za njih nema nade da se nađu među uskrsnulima. No, čak da su se Adam i Eva odmah pokajali ne bi mogli izbjeći posljedice svog grijeha. Međutim to što su svjesno zgriješili ne znači da se nisu mogli kasnije kajati. Biblija sadrži primjere onih koji su se naknadno kajali iako su teško i namjerno griješili protiv Boga i njegovih zakona. Zato se ne može tvrditi da se oni nisu tokom svog života nikad pokajali. Oni su se u tom trenutku samo pokušali opravdati i prebaciti krivnju na druge, tako da je kajanje moglo nastupiti tek nakon što su izbačeni iz raja. Nakon kazne se i od najgoreg zločinca može očekivati kajanje, a kamoli ne od Adama.

To nam je poznato iz primjera Davida koji je također učinio smrtni grijeh koji je htio sakriti. On se nije odmah pokajao već nakon određenog vremena kad mu je taj grijeh predočen. Bog je oprostio Davidu koji je po zakonu trebao umrijeti, ali je zato morao snositi posljedice svog grešnog postupanja. Zbog njegovog grijeha je umrlo nevino dijete. Da se Davidu nije predočio njegov grijeh, on bi umro u grijehu, ali to ne bi značilo da ne bi uskrsnuo, jer će nakon uskrsnuća svima biti predočen njihov grijeh kako bi se pokajali. To što se David tek kasnije kajao ne znači da on nema pravo na uskrsnuće, dok njegovo dijete može uskrsnuti. Slično tome, zbog grijeha kojeg je učinio Adam mi svi umiremo kao njegova djeca. Naša smrt nije vječne prirode pa ni Adamova smrt ne bi trebala biti vječna. Iako Bog može prihvatiti nečije kajanje, osoba mora ipak snositi posljedice kakve je Bog predvidio za grijeh. Adam je morao živjeti izvan raja i na kraju umrijeti svjestan težine svoga grijeha. To mu je bila kazna koja je na njemu bila izvršena.

Adama ništa nije sprečavalo da se nakon određenog vremena kaje za svoj učinjeni grijeh. Čak i da se kasnije duboko u srcu pokajao, morao je snositi posljedicu svog grijeha u skladu s osudom kakvu mu je Bog dosudio. To što je živio u savršenim okolnostima ne uvećava njegovu krivnju kao što ni grijeh nekog nepokajničkog grešnika ne umanjuje njegovu krivnju samo zato što je rođen u grijehu. Znamo da je Adam učinio težak grijeh. Samim tim što je morao umrijeti ne mora značiti da je već tada trebao umrijeti vječnom smrti.

Adam se morao suočiti s posljedicama koje svakog razumnog čovjeka mogu navesti na kajanje. Zato je istjeran iz Edenskog vrta u kojem se nalazilo drvo života (1.Mo 3:22-24). Tako se našao izvan posvećenog područja zemlje u kojem su vladali rajski uvjeti. Pod novim i nepovoljnim životnim uvjetima mogao je osjećati muku i patnju, kako fizičku tako i duševnu. To mu je bila kazna koju je podnosio sve do kraja svog života. Kad mu je bio ubijen sin Abel, on je mogao znati da Bog, koji je iz praha stvorio čovjeka, može ponovno oživjeti mrtve. Tu nadu je mogao podržavati jer mu je Bog dao do znanja da će ‘potomstvo žene’ pobijediti Sotonu, a time i smrt (1.Mo 3:15-19). Adam je vjerovao u to Božje obećanje. Nema nikakve naznake da se Adam suprotstavljao načinu na koji će Bog ostvariti svoj naum. Čak je poučavao svoju djecu da ugađaju Bogu kako bi mu pokazali zahvalnost za takvu pripremu spasenja preko drugog čovjeka koji će se roditi (1.Mo 4:1-3). Ta nada je preko Adama pružena njegovoj djeci i cijelom čovječanstvu.

Kako je onda moguće zamisliti da je tu nadu Adam usadio u svoju djecu, a da nije računao na vlastito izbavljenje od smrti? Znao je da će umrijeti, no njegova je nada ipak počivala na obećanom potomku. Računao je na to da će drugi pravedniji čovjek pokriti posljedice njegova grijeha. Očito je priželjkivao da taj obećani potomak uspije učiniti ono u čemu je on promašio. Zato je lako zamisliti da se Adam pokajao što je svojom neposlušnošću onemogućio svojoj djeci vječni život u raju iz kojeg je istjeran. Znao je da je sebi i svom potomstvu nanio veliku štetu. Budući da je dobio jamstvo od Boga da će tu štetu biti moguće nadoknaditi, onda je mogao gajiti nadu da će se sa nadoknadom štete nestati i posljedice grijeha. No, posljedicu svog grijeha je morao osjećati za vrijeme svog dugogodišnjeg života. Kroz to vrijeme on je bio živ, ali ipak mrtav u Božjim očima. Osjećao je muku koja ga je dovodila u stanje tjeskobe. Ta muka je prestala sa njegovom smrću, ali se može nastaviti i nakon uskrsnuća.

Kao onaj koji je nanio štetu svojim potomcima, Adam neće uskrsnuti na vječni život nego na Sud. Znati će da je zbog svog grijeha bio izbačen iz raja. Tako će se, kada uskrsne, i dalje nalaziti izvan raja, odnosno izvan Božjeg kraljevstva. Ni tada neće ‘smjeti ići k drveću života’. Samim tim što će biti mnogo onih koji neće imati pristup ‘drvetu života’ znači da je Bog predvidio da na zemlji uskrsnu Adam i svi oni koji su sagriješili prijestupom sličnim kao on (Ot 22:14,15; Ri 5:14). Tada će oni zajedno sa Adamom konačno vidjeti svoju sramotu ali i ostvarenje Božjeg nauma preko Isusa Krista – drugog Adama.

Ostvarenje Božjeg nauma će biti presudni dokaz koji će potvrditi težinu Adamovog prijestupa. Tek tada osuda može biti pravomoćna. Adam stoga mora uskrsnuti kako bi Sud potvrdio njegovu krivicu. Naime, krivica još nije dokazana Adamu jer on za vrijeme svog života nije mogao vidjeti konačan rezultat pobune u koju je bio uvučen zbog svoje neposlušnosti (usporedi 2.Sa 24:10-17). On kao razumno biće ima pravo spoznati prave razmjere svog grijeha. Tek tada se sporno pitanje u koje je bio uvučen može riješiti na način da se Adamu na Sudu dokaže krivica. Ako je Bog ostavio toliko vremena da dokaže pravovaljanost svoje vladavine svim svojim stvorenjima, onda sva njegova stvorenja imaju pravo vidjeti da je On bio u pravu. Ako se nekoga kazni jer je bio neposlušan, onda bi bilo pravedno da osjeti, ne samo posljedice kazne, nego i da vidi da nije bio u pravu kad je mislio drugačije. Samo oni koji se na kraju ne nađu zapisani u 'knjigi života' će okusiti drugu smrt (Ot 20:15).

Budući da je Adam bio glavni sudionik kojeg je Sotona koristio za svoje namjere da pridobije njegovo potomstvo, onda bi bilo logično da zajedno sa Sotonom vidi, ne samo početne posljedice svog grijeha, nego i njihov kraj, kada će Isus zauvijek osloboditi čovječanstvo od posljedica grijeha i smrti. To će vidjeti i svi neposlušni anđeli koji će biti pušteni iz svoje tamnice zajedno sa Sotonom. Ta tamnica je prema Bibliji opisana kao ‘bezdan’ koji je nazvan ‘Tartar’, a povezana je sa sličnom osudom koju će proživljavati oni koji će na sebi nositi ‘osudu gehene’.

 


Bezdan

Bezdan je riječ kojom se opisuje beskrajna dubina ili dubina kojoj se ne nazire dno. Bezdan se u Bibliji spominje već od samog stvaranja zemlje, jer piše: "A zemlja je bila prazna i pusta, i tama se prostirala nad površinom bezdana vodenog…" (1.Mo 1:2). Ovaj vodeni bezdan je tada bio bez života. Prekrivao je cijelu zemlju tako da se nigdje nije naziralo kopno. "Bezdanom vodenim prekrio si [zemlju] kao haljinom".- kaže psalmista - "Vode su stajale iznad gora" (Ps 104:6). Odakle se našla tolika voda na zemlji da je prekrila čak i gorja? Biblija nam otkriva da je Bog "rasprostro zemlju iznad voda" (Ps 136:6). To znači da zemlja leži na vodama koje se nalaze negdje u njenim dubinama. Pod zemljom i iznad zemlje ima toliko vode da se možemo složiti s konstatacijom da je Bog našu planetu ‘na morima utemeljio i na rijekama je učvrstio’ (Ps 24:2). Zemlja tako leži na sigurnim temeljima. Naime, zemljina kora se sastoji od dva sloja koji su uklopljeni jedan u drugi. Gornji, tanji sloj ili kora leži na donjem debljem sloju koji se zove plašt. Taj donji sloj je u dubinama elastičan zbog utjecaja velike temperature jezgre koja krutu materiju pretvara u amorfno plastično stanje. Na tom donjem sloju leže ili su u njega uronjeni kontinentski blokovi.

Zemlja je u početku svog nastajanja bila užarena masa. Zbog velike količine plinova koji su je okruživali stvoreni su gusti oblaci zbog kojih sunčeva toplina i svjetlost nisu dopirali do njene površine. To je uvjetovalo hlađenjem gornjih slojeva od kojih se stvarala kruta zemljina kora. Moguće je da se na površini donjeg sloja kondenzirala para na način da su plinovi vodika uslijed hlađenja prelazili u tekuće stanje. Ta voda je ispunjavala podzemne brazde i pukotine unutar zemljine kore. Vremenom je kroz zemljinu koru nastavila izlazila lava i prašina koja je stvarala nove slojeve zemlje. Ti novonastali gornji slojevi krute materije su zatvarali velike količine vode u njene podzemne komore. U daljnjem razvoju zemljine kore došlo je do stvaranja gornjeg sloja koji je bio sve krući. Taj sloj je vršio pritisak na komore koje su ležale na donjem mekšem dijelu zemljine kore. Vjerojatno je u geološkom ciklusu došlo do pojave prvih rasjeda kroz koje su zarobljene vode pod velikim tlakom počele izvirati na površinu stvarajući ‘mora’ koja su ‘navirala kao iz utrobe majčine’ i to u vrijeme kad do zemljine površine još nije dopirala sunčeva svjetlost zbog gustih i tamnih oblaka (Job 38:8,9). Voda je izvirala u tolikoj mjeri da je s vremenom prekrila i potopila cijelu površinu zemljine kore. Ujedno su se plinovi vodika koji su okruživali zemlju pretvarali u vodu tako da je u toj fazi dodatna količina vode iz zraka prouzročila stvaranje sve veće količine vode koje su podizale razinu ‘vodenog bezdana’.

Silna količina vode je na nekim mjestima vršila ogromni pritisak na zemljinu koru tako da je prouzročila nove geološke procese, odnosno propadanje tla prema dnu stvarajući morske kotline u koje se skupljala voda, dok je ujedno na drugim mjestima to pomicanje tla prouzročilo skupljanje i uzdizanje tla iznad morske površine čime su nastajala gorja. U nastajanju kopna su vjerojatno djelovale i druge sile iz užarene jezgre na kojoj pliva zemljina kora. Vode koje su okruživale kopno Bog je nazvao ‘more’ u kojem su se kasnije kretale ribe i razne druge životinje koje su stvorene da žive u vodi, dok je na kopnu stvoren život kopnenih životinja i samog čovjeka (1.Mo 1:9,10).

Novonastala mora su bila povezana tako da su sva mora zajedno tvorili površinu ‘velikog bezdana’. Bog je ujedno postavio zakone po kojima je odredio granice između kopna i mora. Iako je velika količina vode u početku izašla na površinu zemlje, podzemna voda je i dalje u velikim količinama ostala ležati duboko ispod morske površine jer je pokrenut kružni tok koji je vraćao vodu u podzemne komore. Podzemne vode su pod pritiskom stalno izvirale na površinu gdje su održavale postojanost ‘velikog bezdana’.

Povijest ‘bezdana’ je poprimila katastrofične razmjere prije više od 3500 godina. Bog je tada sproveo u djelo svoju odluku o uništenju zlog svijeta potopom i to tako što je nekom silom prouzročio da ‘provale svi izvori velikog bezdana vodenog’. Tako su vode potopa došle iz zemljine utrobe i nebeskih oblaka i usmrtile sve što je živjelo na kopnu, od ljudi do životinja (1.Mo 7:11,21,22). Nakon potopa je vjerojatno došlo do novih tektonskih poremećaja koje su dovele do uzdizanja kopna u velike planinske lance, tako da je ‘vodeni bezdan’ na mjestima gdje su se protezali rasjedi bio još dublji. U vezi toga je Bog pitao Joba: "Jesi li dopro do izvora morskih i jesi li kad istražio bezdan vodeni" (Job 38:16). Jedan drugi prijevod kaže: "Jesi li dolazio do dubina morskih i po dnu propasti jesi li hodio"? (DK). ‘Morska dubina’ je isto što i ‘dno propasti’ ili dno ’vodenog bezdana’ gdje se nalaze njegovi izvori. Grčka riječ tártaros se koristi kako bi se opisala ta dubina ili najdublji dio bezdana. Pogledajmo neke primjere:

U Jobu 40:20 u prijevodu Septuaginta o vodenkonju (behemotu) piše:

"Kad se na strmu goru popne, razveseli stvorenja četveronožna u dubini

[έν τώ ταρτάρω ("u tartaru")]."

U Jobu 41:31,32 o krokodilu (levijatanu) piše:

"Dubina od njega vrije kao lonac mjedeni, more je njemu kao lonac pomasti,

a dubina najdublja [τόν δέ τάρταρον τής άβύσσου ("tartar bezdanski")] kao zatočenik:

dubinu svoju smatra."

Izraz tártaros koji se ovdje koristi pokazuje da je ta riječ označavala dubinu, odnosno onaj najdublji mračni dio bezdana. Kad se u Bibliji spominje ‘bezdan’ onda ga se uvijek povezuje sa ‘morem’ ili ‘vodenim bezdanom’ (1.Mo 1:2; Ez 26:19; Ps 135:6; usporedi Ot 11:7 sa 13:1). U njemu žive bića koje su stvorene za život u vodi. Ta bića su na neki način zatočenici ‘vodenog bezdana’. No, dok je za njih to prirodno obitavalište, za mnoge je ljude taj ‘vodeni bezdan’ značio smrt. To je posebno istaknuto prilikom općeg potopa kada su u ‘vodenom bezdanu’ našli smrt svi ljudi pa čak i nefili koji su bili potomci neposlušnih anđela (1.Mo 6:2-4; 7:11,21,22).

Poput biblijskih pisaca mi možemo ‘bezdan’ zamisliti kao beskrajnu vodenu površinu koja ispod površine krije beskrajne mračne ‘dubine’. Ponekad se te dubine velikog bezdana koriste kako bi se opisao ‘najdublji dio šeola’ u kojem se nalaze oni ljudi koji u njemu proživljavaju Božju kaznu. Pogledajmo izvještaj iz Psalma 88:6-8, u kojem psalmista govori o sebi i kazni koju je osjećao:

"Stavio si me u jamu najdublju, na mjesta mračna, u bezdan velik. Na mene se okomila srdžba tvoja i svim bijesnim valovima svojim nevolju na me svaljuješ. Udaljio si na mene znance moje, ogradio si me njima. Zatvoren sam i ne mogu izaći" (Ps 88:6-8).

Psalmista svoje stanje duševne boli nije dovodio u vezu s poniženjem nego s zatočeništvom kakva je namijenjena onima koji su zgriješili i koji zbog Božje srdžbe proživljavaju nevolju duha. Budući da u kontekstu ovog opisa psalmista govori o Božjoj srdžbi koju je osjećao, na način da je sebe usporedio s grešnicima koji podnose nevolju, s onima od kojih je Bog ‘okrenuo lice svoje’, s ‘nemoćnima koji čekaju smrt’, s ‘mrtvima koji odlaze u jamu’, s ‘ubijenima što leže u grobu’, ‘u tami’, ‘u zemlji zaborava’, onda je razvidno da je sebe htio usporediti s Božjim nebeskim sinovima koje je Bog kaznio i predao u ‘mračna mjesta velikog bezdana’ gdje su zatočeni kako bi proživljavali duševnu nevolju i odvojenost od Božjeg lica (Ps 88:3-5, 16-18).

Psalmista je očito znao za ‘najdublje dubine bezdana’ ili ‘tartar’ u kojem su zatočeni neposlušni anđeli. Stoga je svoju nevolju duha uspoređivao s najdubljim dijelom bezdana koji po svom opisu odgovara ‘tartaru’ u kojem ti anđeli proživljavaju Božju kaznu. Iako ljudi svojom smrću odlaze u šeol (had) gdje nisu svjesni svog stanja, psalmista je svoj život usporedio s onima koji je Bog simbolično bacio ‘u šeol’ gdje se nalazi zatočen u nekom mračnom ‘bezdanu’ iz kojeg ne može sam izaći (vidi Job 26:5,6). Kad je apostol Pavle postavio pitanje: 

"Tko će se popeti na nebo? To jest dovesti Krista dolje Ili: Tko će sići u bezdan? to jest izvesti Krista iz mrtvih" (Ri 10:6,7).

Pavle je ‘bezdan’ prikazao kao stvarno mjesto koje se nalazi ispod razine zemlje, kao što se doslovno nebo nalazi ‘gore’ iznad razine zemlje  Također ga je doveo u vezu sa mrtvima tj. neaktivnošću. No, zašto se ‘šeol’ (grč.‘had’) povezuje sa ‘bezdanom’? 

 


Had - Šeol

Had je zajedničko mjesto umrlih ili opći grob čovječanstva. Isus je nakon smrti otišao u had, gdje je bio u vlasti smrti. Budući da Biblija ‘bezdan’ povezuje sa smrću i neaktivnošću razumnih bića, onda se ‘had’ prikazuje kao sastavni dio ‘bezdana’. Zato Job kaže: 

"Mrtvaci nemoćni drhte pod vodama [velikog bezdana] i stanovnicima njihovim. [Had] je pred [Bogom] otkriven, mjesto propasti ne može se pokriti" (Job 26:5,6).

‘Had’ se može zamisliti kao ‘mjesto propasti’ u dubinama ‘vodenog bezdana’ zato što u tom okruženju nije moguć život čovjeka. Dubine mora su povezana sa smrću, a samim tim i sa ‘hadom’ u kojem se nalaze duše umrlih ljudi. Pogledajmo to u opisu kazne koju je trebao osjetiti drevni grad Tir i njegovo kraljevstvo:

"Kad te pretvorim u grad opustošeni, kakvi su gradovi u kojima nema stanovnika, kad na tebe dovedem bezdan vodeni, pa te vode velike prekriju, i tebe ću, kao i sve druge, u grob svaliti, k onima što su odavna mrtvi, smjestit ću te u najdublje predjele zemlje, da budeš s drugim davno opustošenim mjestima i sa svima drugima koji u grob odlaze, da ostaneš bez stanovnika." (Ez 26:19,20).

Bog je na Tir doveo ‘vodeni bezdan’, koji je za Tir i njegove stanovnike značilo smrt, grob i šeol (had).  ‘Najdublji predjeli zemlje’ također mogu označavati ‘dubine bezdana’ jer su u njemu našli ‘grob’ svi oni koje je prekrila velika voda bezdana. Međutim, simboličnim se jezikom može reći da je sve ljude koji su umrli progutala voda ‘hada’. Ona je poput ‘bujice što sve preplavljuje’ (Iz 28:15). ‘Had’ je poput ‘vodenog bezdana’ - prostran, širok i dubok, pa ga se može poistovjetiti s ‘bezdanom’ koji je toliko nezasitan da stalno ‘guta’ ljudske duše (Job 24:19). No, da li se ‘had’ zaista nalazi ‘pod vodama velikog bezdana’?

‘Grobna jama’ je doslovno mjesto u kojem se sahranjuju tijela umrlih ljudi ‘gdje je raspadanje’ tijela samo po sebi razumljivo. No ‘had’ je riječ kojom se opisuje neko zajedničko mjesto u koje odlaze svi umrli ljudi, a čije ‘duše’ Bog čuva kako bi ih mogao ponovno uskrsnuti (Ps 88:11; Mt 10:28; Ri 10:7). Kako bi ga se razlikovalo od zemlje i praha u koje se vraća mrtvo ‘tijelo’ pohranjeno u grob, ‘had’ se može prikazati kao duboki dio nekog ‘vodenog bezdana’ u kojem se čuvaju ‘duše’ umrlih. Zašto bi se ‘had’ nalazio u vodi? Naime, ljudsko tijelo se sastoji od oko 30% praha i oko 70% vode. Prah se vraća u prah i postaje sastavni dio zemlje. Čak kad neki nađu smrt u morskim dubinama, njihova tijela se raspadaju i postaju zemaljski prah. Međutim, bez obzira gdje je pohranjeno ljudsko tijelo, voda koja je bila u tijelu čovjeka ulazi u kružni tok vode koja je neuništiva. Budući da se za dušu kaže da se nalazi u krvi, a samim tim i u vodi kao svom prirodnom boravištu, onda je lako shvatiti kako je nakon smrti duša umrlog i dalje ostala sastavni dio vode, a time i ‘vodenog bezdana’ gdje je zatočena i zatvorena ‘pod vodama’. Zato se za mrtve kaže da ih je ‘voda odnijela’ u svoje dubine (Job 24:18).

Da li je ‘had’ stvarno mjesto ili ne, o tome Biblija ne govori direktno, ali se može pretpostaviti da Bog pohranjuje umrle duše, ne samo u svom sjećanju, nego i stvarnom mjestu gdje može pristupiti samo On i Isus kojemu je On dao ključeve od hada. Ako za svaku umrlu osobu moraju postojati informacije koje se pohranjuju na sigurno mjesto, kako bi se tu osobu ‘čuvalo za sud’ i vratilo u život, onda je ‘had’ zaista neko stvarno mjesto (2.Pe 2:9). To mjesto nije Božje sjećanje u njegovom umu, jer bi to značilo da je ‘had’ sastavni dio Boga i da Bog Isusu daje ‘ključ’ od svog sjećanja koje će na kraju biti uništeno u ognjenom jezeru. To nema smisla. Had mora biti točno određeno mjesto koje je Bog stvorio kako bi sačuvao spomen na sve umrle. Isus ima ‘ključ od hada’, što znači da su podaci pohranjeni u ‘hadu’ nedostupni za nekoga tko nema ‘ključ’ (lozinku, broj ili šifru). Svi oni koji su pod ključem ‘hada’ su ujedno zatočenici ‘smrti’ i ‘bezdana’. Kao što ‘smrt’ ima veze sa ‘hadom’, jer ga puni mrtvacima, tako i ‘had’ ima veze sa ‘morem’ ili ‘bezdanom’ kojeg samim tim automatski puni tim istim mrtvacima.

‘More’ je mjesto koje nema direktne veze sa ‘smrću i hadom’, ali se ono u Bibliji spominje kako bi se dalo na znanje da su umrli pohranjeni u ‘moru’ dok se nalaze pod ključem ‘smrti i ‘hada’.

Biblija kaže da će ‘smrt’, ‘had’ i ‘more’ predati svoje mrtvace koji su u njima. Time se ne opisuju tri različita mjesta na kojima se mrtvi nalaze, nego se želi reći da se mrtvi čuvaju zaključani pod tri različita ključa. Da bi oživjeli, mrtvaci moraju biti oslobođeni iz sva tri zatočeništva: "I more je predalo mrtvace koji su bili u njemu i smrt i grob (had - šeol) predali su mrtvace koji su bili u njima" (Ot 20:13). Ovdje se ne spominje jedan ključ već više njih. Biblija spominje‘ključ od smrti’ i ‘ključ od hada’, a time i dvoja vrata – ‘vrata smrti’ i ‘vrata hada’. Isus je u vezi toga rekao da ‘ima ključeve (množ.) smrti i groba’ (Ot 1:18; Job 38:17; Iz 38:10; Mt 16:18). Budući da smo vidjeli da Biblija ‘more’ povezuje sa ‘bezdanom’ i da ‘bezdan’ ima veze sa ‘hadom’, onda postoji i treći ključ -‘ključ bezdana’ kojim se zatvaraju ili otvaraju ‘vrata bezdana’. Biblija nam daje uvid da postoji ‘anđeo bezdana’ koji ima ‘ključ bezdana’ (Usporedi Ot 9:1,11). Zato se može slobodno reći da su mrtvaci zaključani s tri ključa kojim su zaključani ‘u smrti’, ‘u hadu’ i ‘u bezdanu’.

Kad ljudi umiru oni najprije prolaze ‘vrata smrti’. Ta smrt je za ljude mogla biti vječna da nije pripremljeno odgovarajuće mjesto u ‘moru’ u kojem se pohranjuju i čuvaju njihove mrtve duše, a to je ‘had’. Nakon smrti njihove mrtve duše u službi anđela bezdana prolaze kroz ‘vrata bezdana’ i polažu se u taj ‘had’ gdje čekaju uskrsnuće. Da bi se moglo odvijati uskrsnuće Isus treba najprije proći kroz otključana ‘vrata bezdana’ koja će otključati anđeo bezdana. Zatim može pristupiti ‘hadu’ u kojem se nalaze duše umrlih ljudi kako bi sa ključevima koja je dobio otključao njegova ‘vrata’. Kad bude otključao ‘vrata hada’ to neće značiti da automatski uskrsavaju svi umrli, nego da su otvorena ‘vrata’ za povratak u život svih onih koji se nalaze u ‘hadu’. No, da bi se ljudi vratili u život, svakoj se umrloj osobi u ‘hadu’ mora pristupiti pojedinačno jer je svaka od njih sama za sebe u vlasti smrti i pod svojim ključem smrti. Tada Isus dušu svake umrle osobe vadi iz ‘hada’, a zatim iz ‘bezdana’.

Kad apostol Ivan opisuje uskrsnuće on najprije kaže da je ‘more predalo mrtvace koji su bili u njemu’. To je zato što se u viziji najprije vidi kako iz tog morskog ‘bezdana’ izlaze sve duše umrlih čime se ujedno prikazuje sveopće uskrsnuće. No, ‘more’ ne može predati mrtvace ukoliko oni nisu oslobođeni iz ‘hada’. Budući da se u tom morskom ‘bezdanu’ umrli ljudi nalaze pod ‘ključem smrti i hada’, onda će oni biti izvađeni iz ‘mora’ kako bi se moglo reći da su ‘i smrt i had predali mrtvace koji su bili u njima’. Odnosno, ako je ‘smrt’ predala mrtve koje je držala u svojim okovima onda to automatski znači da je i ‘had’ predao mrtve koji su bili u njemu. Isto tako, ako su mrtvi oslobođeni iz ‘mora’ onda to ujedno znači da su oni izvađeni iz ‘hada’ gdje su svi zajedno bili pohranjeni. Nitko od umrlih neće biti svjestan svog izlaska iz ‘hada’ i ‘bezdana’ jer će i dalje njihove duše biti mrtve sve dok ne budu oslobođeni okova smrti. Oslobađanje iz stanja ‘smrti’ neće se odvijati u ‘hadu’ niti u ‘bezdanu’ nego na površini zemlje nakon što umrle duše budu izvađene iz tih mjesta.  Nakon što svaka umrla duša bude izvađena iz ‘hada’ a zatim iz ‘bezdana’, Isus može koristiti treći ‘ključ’ kojim se otvaraju ‘vrata smrti’. Otvaranjem tih vrata Isus će oživjeti svaku osobu na način da će duše tih mrtvaca, koje je izvadio iz ‘hada’, ugraditi u njihova tijela koja će prije toga biti stvorena od praha zemaljskoga, a zatim će im udahnuti dah života, čime će oni ponovno ‘postati žive duše’ (1.Mo 2:7).

Npr. niti jedan ‘stroj’ ne može funkcionirati ukoliko u njega nije ugrađen ‘program’ ili ako se u njemu ne nalazi čovjek koji upravlja strojem. Program može biti ugrađen ili izvađen iz stroja, kao što i čovjek može uči ili izaći iz stroja. Slično tome, ljudsko ‘tijelo’ ne može funkcionirati i biti živo ukoliko u njega nije ugrađena ‘duša’ koja preko mozga upravlja cijelim tijelom. Ta duša može smrću ‘izaći’ iz tijela ili uskrsnućem biti ponovno ‘vraćena’ u tijelo.

U trenutku kad je ‘morski bezdan’ ispražnjen, Ivan vidi kako su ‘smrt i had bačeni u jezero ognjeno’. Zanimljivo je to što on ne kaže da je i ‘more’ bačeno u jezero ognjeno. Očito je ‘more’ doslovno mjesto u čijim se dubinama nalazi ‘had’, dok se u ‘hadu’ nalaze mrtvaci koji su zatočenici ‘smrti’. Nakon što su ‘smrt i had’ budu uništeni, vodeni bezdan više neće biti mjesto gdje bi se čuvale duše umrlih, jer "smrti više neće biti" (Ot 21:4). Kad Ivan vidi novo nebo i novu zemlju, izvještaj kaže:

"I vidio sam novo nebo i novu zemlju, jer su prijašnje nebo i prijašnja zemlja nestali, a ni mora više nije bilo" (Ot 21:1).

Ovdje vidimo da je sa prijašnjim nebom i zemljom nestalo i njihovog “mora“ koje očito predstavlja smrt i had, što može značiti da sa novim svijetom u kojem će dominirati vječni život neće biti 'morskog bezdana' a samim tim ni hada povezanog sa smrću jer više neće biti potrebno čuvati duše umrlih. 

U hadu su smještene duše svih umrlih, ali postoji i onaj dio morskog bezdana u kojem se nalaze samo zle osobe. Za to se mjesto u simboličnom smislu koriste riječi ‘dubok’ ili ‘najdublji’ koje su slične grčkoj riječi tártaros. Tako bi se riječ tártaros mogla koristiti i za opisivanje ‘najdubljeg dijela hada’ u kojem se nalaze oni koji na sebi nose osudu gehene i koji čekaju Božji sud nad zlim ljudima. Međutim, taj ‘najdublji dio bezdana’ u kojem se nalaze mrtve duše teških grešnika je na neki način sličan opisu ‘bezdana’ u kojem se nalaze zatočeni anđeli. Naime, kao što je najdublji dio hada namijenjen za bezbožnike koje se čuva za sud, tako je najdublji dio bezdana – Tartar -  namijenjen za zle anđele koje se tu čuvaju za Sud. Što je Tartar trebao značiti za anđele.

 


Tartar

Tártaros je izraz kojom se u grčkom jeziku označava dubinu, odnosno najdublji mračni dio bezdana. Zato je tártaros sastavni dio riječi ‘veliki vodeni bezdan’, jer opisuje njegove mračne dubine do kojih ne dopire ni sunčevo svjetlo. Npr. kao što se na planinama nalaze ‘vrhovi’ prekriven vječitim snijegom i ledom, tako se u bezdanu nalaze ‘dubine’ u kojem vlada vječita tama. Zato je ‘tartar’ isto što i ‘mračne jame’ najdubljeg dijela ‘bezdana’. Tako riječ tártaros opisuje, ne cjelokupnu vodenu površina bezdana koju možemo vidjeti i sagledati, nego onu njegovu dubinu koju ne možemo vidjeti ni sagledati, jer do nje ne dopire ni sunčevo svjetlo. Ta nam spoznaja pomaže u povezivanju ‘tartara’ sa najmračnijim dubinama ‘bezdana’ kojeg se spominje u Bibliji u povezanosti sa Božjom kaznom nad anđelima. Tartar je tako postao i naziv za to mjesto utamničenja.

Dok se duše umrlih ljudi čuva u ‘hadu’, odakle će izaći da bi im se sudilo tokom dana suda, zli anđeli koji su ‘bačeni u Tartar’ se čuvaju u ‘najdubljem dijelu bezdana’ gdje ih se također čuva za sud  (2.Pe 2:4,9). Zato apostol Petar u svojoj 2. poslanici 2:4, o "anđelima koji su sagriješili" kaže da ih je Bog  

"bacio u Tartar i

                               predao u mračne jame

                               da ih se čuva za sud."

Zašto možemo govoriti o ‘Tartaru’ kao nekom doslovnom mjestu, a ne o simboličnom bezdanu potpune duševne tame kojim se opisuje najdublje poniženje zlih anđela? Da bi se opisalo poniženje onih koji su nekad zauzimali visoki položaj bilo na nebu ili na zemlji, pisci Biblije uglavnom koriste sinonime za ‘nebo’ i ‘zemlju’. ‘Pasti s neba na zemlju’ je odgovarajući opis za poniženje zemaljskih kraljeva i vladara koje je Bog svrgnuo s vladajućeg položaja. "Jer on obara one koji žive u visini, u gradu uzvišenom. Ponižava grad, do zemlje ga ponižava, baca ga u prah" (Iz 26:5). Čak se i bacanjem Sotone s neba na zemlju, u doslovnom i simboličnom smislu, prikazuje njegov gubitak položaja i privilegija koje je stekao preko svojih zemaljskih kraljeva. Kad mu je Bog rekao: "Bacit ću te na zemlju (…) Pretvorit ću te u pepeo na zemlji", onda mu je simboličnim jezikom govorio o poniženju koje će ga tek snaći u budućnosti, jer će grad Tir, preko kojega je stekao slavu, biti uništen i pretvoren u prah (Ps 147:6; Iz 14:12; Ez 28:14,17,18; Lk 10:18). To je ujedno bio i njegovo poniženje.

Ako se Sotona zajedno sa svim demonima već nalazi u ‘Tartaru’ kao simboličnom bezdanu najdubljeg poniženja, onda Božje riječi o njegovom ponižavanju gube svoj smisao. Naime, kako se može neku osobu poniziti do zemlje, ako se tu osoba prethodno već ponizilo do najdubljih dubina bezdana. Onaj tko se simbolično nalazi duboko ispod zemljine površine, ne može se nalaziti na nebeskom položaju gdje uživa slavu niti može biti simbolično bačen na zemlju (Mt 4:8). Tek nakon što se nekog baci na zemlju, može ga se još više poniziti bacanjem u mračni bezdan. Zato bi bilo nelogično misliti da su Sotona i njegovi anđeli bili poniženi ‘bacanjem u Tartar’ prije nego ih se ‘bacilo s neba na zemlju’. Oni su još uvijek aktivni i mogu slobodno djelovati na zemlji, tako da njihovu aktivnost ne možemo dovoditi u vezu sa utamničenjem. Bog im je iz opravdanih razloga dao slobodu djelovanja izvan njegove nebeske organizacije. No, za razliku od njih, neki buntovni anđeli su već doživjeli bacanje u tartar.

Naime, Sotona i demoni su bili na neki način poniženi odmah nakon pobune jer je Bog prokleo Sotonu i usporedio ga sa ‘zmijom’, dok je Isus njegovo potomstvo usporedio sa ‘zmijskom leglom’ (1.Mo 3:14,15; Mt 23:33). Iako je njegovo poniženje tim veće jer je ‘zbačen s neba na zemlju’, on mora u budućnosti biti kažnjen ‘bacanjem u bezdan’ (Lk 10:18; Ot 20:3). To ‘bacanje u bezdan’ je istovjetno ‘bacanju u Tartar’ kojeg su već doživjeli neki neposlušni anđeli. Za te, već ponižene anđele, taj Tartar je mogao značiti više od poniženja, a to je prijevremeno ‘bacanje u bezdan’ gdje se nalaze kao kažnjeni zatočenici. Njihovo kažnjavanje možemo poistovjetiti s kažnjavanjem onih kraljeva koji su se usudili napadati Božji narod i koji su se time izrugivali pravom Bogu (Iz 24:21,22). Ti kraljevi i njihova kraljevstva su doživjeli sramotnu i prijevremenu smrt, te uništenje iz kojega se nisu uspjeli podići jer ih je Bog ‘svalio u šeol, u najdublji dubine jame grobne’ (Iz 14:15; 26:14). Takav kraj nisu doživjeli svi kraljevi i svi narodi, nego samo oni koji su prešli granicu Božje tolerancije. Slično se desilo i sa nekim zlim anđelima. Naime, anđeli koji su napustili svoja nebeska boravišta i počeli živjeti na zemlji su se doslovno spustili s neba na zemlju. Oni su automatski izgubili svoje prvobitno mjesto u Božjoj službi. Samim tim su doživjeli poniženje. Htjeli su živjeti kao ljudska bića koja su niža od anđela, čime su ‘pali’ u Božjim očima. Bog im poslije toga nije htio dopustiti da imaju ikakve veze s ljudima pa ih je ‘bacio u Tartar’. Očito je ‘Tartar’ doslovni ‘bezdan’ u kojeg Bog baca i zatvara neposlušne anđele po kazni koju je odredio.

Poznato nam je da danas postoje u svim narodima i plemenima priče i mitologije o potopu. Iako u tim pričama postoje razlike, one ipak pričaju o događaju koji je ostavio tako dubok trag u ljudskom sjećanju. Sastavni dio biblijskog izvještaja je onaj koji spominje anđele koji su se ženili s ljudskim kćerima i koje su rađale ‘nefile’. Zbog svog porijekla i fizičkog izgleda ti ‘nefili’ su za mnoge ljude bili sinovi ‘bogova’ koji su se spustili na zemlju. Zato nije ni čudno da su kasnije u nekim narodima razvile priče i o tim anđelima i njihovim potomcima - polubogovima. U grčkoj mitologiji se spominju Titani i niži bogovi koji su se pobunili protiv najvišeg Boga (Zeusa ili Jupitera), a koje je on ‘bacio u tartar’ (Tártaros) - tamnicu u kojoj su zatočeni poniženi duhovi. Ova priča je samo grčka verzija onoga što se desilo s neposlušnim anđelima nakon potopa. No, zanimljivo je to što i apostol Petar također spominje ‘Tartar’ u kojem se nalaze upravo oni anđeli koji su prouzročili Božji gnjev i potop. Iako Petar nije želio podupirati grčku mitologiju, on je spomenuo biblijski ‘Tartar’ na kojemu je grčka mitologija s vremenom razvila svoju verziju događaja. No, što je apostol Petar podrazumijevao pod ‘bacanjem u Tartar’?

Treba uzeti u obzir da apostol Petar u svojoj prvoj poslanici također spominje te iste neposlušne anđele, za koje kaže da se nalaze u "tamnici".  Međutim, on je tom prilikom naglasio da je riječ samo o onim anđelima koji su "nekoć bili neposlušni, kad je Bog strpljivo čekao u danima Noinim" da uništi tadašnji svijet (1.Pe 3:19,20). Očito se u ‘Tartaru’ ili u ‘bezdanu’ nalaze samo oni anđeli "koji su sagriješili" protiv Božjeg zakona da se ne miješaju s zemaljskim kćerima i koji su ujedno "napustili svoj prvobitni položaj", dok su Sotona i njegovi drugi anđeli (demoni) još uvijek na slobodi jer nisu prešli tu granicu (2.Pe 2:4; Jd 6).

Zašto su samo ti anđeli dospjeli u ‘tartar’ i što je to značilo za njih? Da bi se pokazali drugačiji i silniji od smrtnih ljudi oni su se materijalizirali u tijela koja su ih činila snažnim i lijepim ljudima pred kojima su drugi imali strah. Mogli su birati žene koje su htjeli, a one su im "rađale sinove na zemlji, koji su se zvali nefili. Bili su to silnici, ljudi na glasu" (1.Mo 6:1-4). Time su ti anđeli stvarali bastarde i svoje potomstvo koje je ljude moglo držati u strahu i pokornosti. Ovi anđeli su očito zloupotrijebili svoju moć materijaliziranja te su išli toliko daleko da su prešli granicu Božje tolerancije. Zato ih je Bog osudio na ‘Tartar’ - tamnicu iz koje više nisu mogli kontaktirati s ljudima. Za anđele je takav Tartar stvarno mjesto u kojem su oni ‘živi’ zatočeni i gdje čekaju svoju konačnu osudu. Za razliku od njih, ljudi koji su ‘mrtvi’ zatočeni su u hadu.

Prema tome, ‘Tartar’ je mjesto za one demone koji prelaze granicu Božje tolerancije, a ne simbolični bezdan potpune duševne tame u kojem se nalaze svi otpali anđeli. Iako je tom kaznom Bog nekim anđelima oduzeo časnu službu koju su imali, on ih je uz to i izolirao kako ne bi imali pristup ljudima. Stoga nije ni čudno da su se neki demoni plašili da ih Isus prijevremeno pošalje u ‘bezdan’ u kojem se nalazila tamnica zvana Tartar (vidi Lk 8:31). Budući da se ‘Tartar’ povezuje s kaznom nad onim anđelima koji su prije potopa slobodno djelovali i živjeli s ljudima, onda to mjesto vjerojatno ima neke veze s ‘vodenim bezdanom’ i potopom. To je možda bio i razlog zašto je Bog koristio ‘vode velikog bezdana’, a ne neku drugu silu, kako bi u potopu uništio zle ljude, a ujedno kaznio i te zle anđele koji su živjeli u ljudskom obličju. Da li su ti demoni jednostavno mogli napustiti Zemlju i naći se ponovno u nebeskim prostranstvima? Očito da, ali Bog im nije to dozvolio. On im je možda onemogućio da napuste ljudska tijela i da tako napuste Zemlju koja je trebala biti potopljena. Time ih je zauvijek zatočio pod vodom ‘velikog bezdana’.

Oni nisu postali zatočenici ‘smrti i hada’ nego su i dalje ostali živa stvorenja. Zato ih je trebalo zatočiti unutar nekog izoliranog mjesta iz kojeg ne mogu sami izaći. Vjerojatno im je Bog ograničio kretanje time što ih je ‘bacio u bezdan’ i to onaj ‘vodeni bezdan’ tako da se ne mogu kretati, svemirom, nebom, zrakom ni zemaljskom površinom kako ne bi došli u doticaj sa ljudima. Moguće da je riječ o najdubljim vodenim dubinama kojima čovjek ne može pristupiti, bilo da je riječ o oceanskim dubinama ili dubinama nekog velikog i dubokog jezera.

Bog nije trebao prouzročiti potop tako velikih razmjera kako bi uništio sve ljude jer ljudi u to vrijeme nisu živjeli po cijeloj zemlji. Ljude je mogao uništiti na sasvim drugi način. Potop je prije svega trebao zarobiti demone koji su mislili da mogu pobjeći od Božje kazne. Budući da je voda ‘bezdana’ za njih mogla biti tamnica, onda je razumljivo što je Bog prouzročio sveopći potop koji je prekrio svu zemlju. Tada su "provalili svi izvori velikog bezdana vodenog i otvorile su se ustave nebeske" (1.Mo 7:11). Kad je voda izbila iz zemlje i počela padati sa neba, utjelovljeni demoni nisu mogli naći niti jedno mjesto na zemlji gdje bi mogli ostati na suhoj površini. Nisu se mogli useliti niti u jedno kopneno živo biće jer su se svi našli pod vodom, i ljudi i životinje. Tako su se oni našli pod vodom iz koje više nisu mogli izaći. Njihova su materijalna tijela u vodi istrunula i bila uništena, a oni su ostali u ‘vodenom bezdanu’. Samim tim su se našli zarobljeni u vodi koja je za njih postala poput tamnice. Za njih se može također reći: "Bezdani ih pokriše; padoše u dubinu kao kamen" (2.Mo 15:5; DK). Možda su kažnjeni tako da ulaze i žive samo u tijelima morskih životinja koje se nalaze u najdubljim dubinama bezdana. Naime, Bog u potopu nije uništio morske životinje. Razlog nije bio taj što su kopnene životinje manje vrijedne od morskih, nego što su one morale izginuti kako bi se onemogućilo tim demonima da se nastane na zemlji, jer bi time i dalje bili na slobodi i u doticaju sa ljudima. Sjetimo se onih demona koji su se plašili da ne dospiju u ‘bezdan’. Znajući da će ih Isus istjerati iz tijela ljudi koje su opsjeli, oni su tražili nešto drugačiju ali ipak povoljniju varijantu od one koja im je prijetila. Zato su Isusa "preklinjali da im ne zapovjedi da odu u bezdan" nego u "krdo svinja" (Mt 8:28,29; Lk 8:30-32). Iz tog se događaja može razabrati da je taj ‘bezdan’, kojeg su se oni plašili, već imao svoje zatočenike koji su bili zarobljeni i bačeni u njegov najdublji dio zvan Tartar.

Stoga nije neobično da Ivan u svojoj viziji taj ‘bezdan’ vidi na Zemlji, a ne negdje na nebu, pogotovo ako znamo da se područje izvan Zemlje naziva ‘nebo’. On je vidio "jednog anđela kako silazi s neba s ključem od bezdana…". Tu na Zemlji "uhvatio je [Sotonu] i svezao ga na tisuću godina. I bacio ga je u bezdan…" (Ot 20:1-3; Job 38:16). Ivan nije vidio da anđeo, koji je ‘silazio s neba’, ponovno odlazi prema nebu izvan Zemljine atmosfere gdje je odveo svezanog Sotonu. Ne, on ga je ovdje na Zemlji svezao i bacio negdje u ‘bezdan’ iz kojeg neće moći sam izaći, što znači da taj ‘bezdan’ odgovara ‘tamnici’. Tako će to mjesto i za njega biti tamnica u kojoj će se pridružiti demonima koji su tu zatočeni već dosta dugo vremena. Zanimljivo je da su dubine bezdana područja do kojih ne dopire sunčeva svjetlost. Samim tim se demone i u doslovnom smislu "u vječnim okovima u gustoj tami čuva za sud velikog dana" (Ju 6). Tartar je područje koje je odvojeno od svih aktivnosti koje se dešavaju u svemiru tako da anđeli koji se tu nalaze ne mogu utjecati na nikakva zbivanja. Zanimljivo je i to što je Isus nakon svog uskrsnuća, a prije svog odlaska na nebo, na neki način otišao tamo da bi i tim anđelima u ‘tamnici’ propovijedao o onome što su trebali saznati i čuti iz njegovih usta. Znači da je prije odlaska na nebo otišao na jedno određeno mjesto na Zemlji gdje se nalazi njihova ‘tamnica’ kako bi tim demonima dao dokaz svoje pobjede nad njima i Sotonom (1.Pe 3:19,20). Bez obzira što su neki anđeli prelazili granice Božje tolerancije, Bog ih nije usmrtio već ih je zatvorio u taj ‘bezdan’ gdje ih čuva do dana kad će im dati dokaz o pobjedi njegove suverenosti. Tek tada će ‘Vječni sud’ imati pravovaljane dokaze za njihovu vječnu smrt, te će pravda biti potpuno zadovoljena kada Sotona i njegovo zlo potomstvo bude zauvijek uništeno.

Vjerojatno nas zanima zašto je Bog te anđele zatvorio u ‘bezdan’ dok je drugim demonskim anđelima dozvolio da vrše zli utjecaj nad ljudima. Bog je prije svega dopustio Sotoni da dokaže svoju optužbu koju je izrekao pred ostalim anđelima. Samim tim što su se neki anđeli pridružili Sotoni, oni su samo stali na njegovu stranu jer su i sami htjeli dokazati da je Sotona u pravu. Oni se tom prilikom nisu sa Sotonom našli u nekom ‘bezdanu’ ili ‘tamnici’ jer su mogli nesmetano djelovati. Bog ih je ostavio da podupiru Sotonu u zajedničkim aktivnostima koje su usmjeravali u pravcu da čovječanstvo podrede svojem načinu vladanja. Međutim, to što im je On dozvolio slobodu djelovanja ne znači da su smjeli ići preko određenih granica. Očito su neki anđeli išli toliko daleko da su izazvali Božju pravednu osudu. Bog nije dopustio da oni u svojim nedopuštenim aktivnostima ugroze njegov naum kao što nije dopustio ni ljudskim moćnicima (bogovima). Očito postoji opravdani razlog za takvo kažnjavanje koje je Bog provodio nad njima i nad ljudskim moćnicima koje je prijevremeno ‘bacao u šeol’ "da se ne podignu i ne osvoje zemlju i da gradovima svojim ne prekriju lice svijeta" (Iz 14:15, 21; 24:21,22).

Možemo reći da je u svemu tome Bog bio pošten. U neprijateljstvu s njima dozvolio je poštenu borbu, dok su oni koristili njegovu strpljivost da vode nepoštenu igru. To nije moglo proći nezapaženo kod Boga. Stoga je za takve anđele dosudio jednu vrstu prijevremenog utamničenja nazvanu ‘tartar’, čime bi ih udaljio od svih zbivanja na zemlji. Sotoni i drugim demonima je tako dao do znanja da ih može u bilo koje vrijeme onemogućiti u aktivnostima koje nisu smjeli poduzimati protiv pojedinaca ili ljudi općenito. Tartar je kao kazna bila otvorena za one demone koji bi prekoračili svoje dopuštene granice. Oni demoni koji nisu zloupotrijebili svoju moć materijaliziranja su izbjegli vode potopa te nisu bili osuđeni na ‘tartar’ tako da su se i nakon potopa mogli slobodno kretati u području zemlje. Oni imaju natprirodnu moć da vladaju nad ljudima. No, Bog im je očito nakon potopa zabranio da se materijaliziraju, jer bi u suprotnom također bili ‘bačeni u tartar’. Iako se demoni ne smiju materijalizirati, oni koriste druge načine tako da opsjedaju ili preuzimaju vlast nad čovjekom i njegovim tijelom. To je alternativa ili siva zona koju koriste kako bi djelovali kroz one ljude koji im se svjesno ili nesvjesno stave na raspolaganje.

Tako demoni koriste dvije varijante u svojim pokušajima da muče ljude i da ih drže u zabludi s obzirom na točnu spoznaju. Prva varijanta je da, uz Božje dopuštenje, kao nevidljiva nebeska stvorenja, koriste svoja moćna nebeska tijela, ne samo protiv ljudi nego i u borbi protiv Božjih vjernih anđela. Tako demonski ‘knezovi’ sa svojim vojskama ne dozvoljavaju da ih Božji anđeli ometaju dok oni u ovom poretku promiču svoju volju preko svojih zemaljskih vladara (vidi Job 1:12-19; 2:7; Da 10:13,20; Mk 9:17,18; Lk 13:11). Druga varijanta je da se koriste ljudima i njihovim tijelima koje opsjedaju. Biblija pokazuje da neki demoni na takav način traže ‘počivalište’ ili ‘kuću’ (Lk 11:24). Zato je Isus svojim učenicima dao vlast nad svim demonima, a posebno nad tom vrstom demona koji su opsjedali i mučili ljude (Mt 10:8).

Zanimljivo je to što demon ili čak više njih može opsjedati tijelo jednog čovjeka (Lk 8:30). Zbog nama nepoznatih mogućnosti koju imaju nebeska bića teško je shvatiti kako demoni mogu ući u ljudsko tijelo. No, očito je da se demon ili više njih mogu, preuzeti vlast nad čovjekom i tako se smjestiti u ljudskom tijelu. Da bi vršili svoju volju demoni zavladaju moždanim sklopom i preuzmu tijelo čovjeka kao kad otmičar preuzme komandu nad avionom. Kad napuštaju tu ‘kuću’ oni traže drugu u kojoj mogu aktivno djelovati (Mt 12:43-45). Biblija pokazuje da su demone mogli istjerivati i Isusovi učenici pa čak i drugi ljudi koji su se koristili Isusovim imenom (Mt 7:22; 10:8; 12:27; Mk 9:38). To znači da su čak i ljudi mogli imati vlast nad njima, samo zato jer su se demoni bojali ‘bezdana’ u koji ih je Bog mogao baciti. Da se nisu toga bojali, nitko ih ne bi moga nadvladati. Neki od njih su imali malu moć ili su bili u vlasti drugih demonskih knezova koji su bili moćniji jer su sa sobom predvodili grupu demonapa ih je bilo teško istjerivati. Tako u jednom biblijskom izvještaju možemo čitati o tome kako ni apostoli koji su imali vlast nad demonima nisu mogli istjerati demona iz tijela jednog mladića. Zašto?

Otac tog mladića je prišao Isusu i rekao mu: "Učitelju, doveo sam k tebi svoga sina jer je opsjednut duhom zbog kojeg ne može govoriti (…) I rekao sam tvojim učenicima da ga istjeraju, ali nisu mogli". Kad su apostoli nasamo pitali Isusa: "Zašto ga mi nismo mogli istjerati?"  - Isus je odgovorio: "Ova se vrsta ničim ne može istjerati osim molitvom" (Mk 9:17,18,28,29). Ovaj demon je očito u svojoj hijerarhiji imao veću moć. Zato je ‘molitva’ trebala dovesti do toga da Bog pošalje jednog svog moćnog anđela – ‘velikog kneza’ - sa četama svojih anđela koji bi nadjačali zle demonske knezove i njihove anđele te ih istjerale iz čovjeka (vidi Da 10:13). Sjetimo se ponovno onih demona koji su opsjedali jednog čovjeka, preko kojeg su sijali strah u druge ljude. Oni su bili neobično divlji i kad ih je Isus htio istjerati, oni su mu rekli:

"Što mi imamo s tobom, Sine Božji? Je si li došao ovamo da nas mučiš prije [određenog] vremena?" (Mt 8:28,29)

"Isus ga je upitao: “Kako ti je ime?” On je odgovorio: “Legija”, jer je u njega ušlo mnogo demona. I preklinjali su ga da im ne zapovjedi da odu u bezdan. A ondje na gori paslo je veliko krdo svinja. I preklinjali su ga da im dopusti da uđu u njih. I dopustio im je." (Lk 8:30-32).

Kao što su ‘čovjek’ i ‘svinje’ doslovna bića od krvi i mesa, odnosno stvorenja od elemenata zemlje i vode, onda je i ‘bezdan’ točno određeno mjesto na zemlji. Demoni su očito znali da postoji taj ‘bezdan’ kojeg su se bojali. Znali su da će ih Bog u određeno vrijeme zatvoriti u ‘bezdan’ zajedno s njihovim vođom Sotonom (Ot 20:1-3). Budući da je ‘mučitelj’ srodna riječ kojom se opisuje ‘tamničar’ koji samim tim ima ‘ključeve bezdana’, onda njihove riječi: "Je si li došao ovamo da nas mučiš prije vremena?" mogu glasiti: ‘Je si li došao ovamo da nas zatvoriš u tamnicu prije vremena’? Očito su tada prigovorili Isusu da još nije došlo vrijeme da ih ‘muči’ zatvaranjem u tamnicu i onemogući u njihovom djelovanju. Ali bez obzira na to oni su ipak mogli prije tog vremena završiti u ‘bezdanu’ ukoliko bi prekoračili svoja ograničenja. Budući da je ‘bezdan’ pojam kojim se opisuje ogromno morsko prostranstvo, njegovu širinu i dubinu, onda se spominjanjem njegove ‘tamnice’ ukazuje na jedno određeno mračno mjesto u bezdanu, a to je ‘dubina najdublja’[grč. τόν δέ τάρταρον τής άβύσσου (tartar bezdanski) ] ili ‘Tartar’ u koji se demone može baciti i zatvoriti (Lk 8:31 = 1.Pe 3:19,20 = 2.Pe 2:4).

Ovi demoni su preklinjali Isusa da ne izda zapovijed po kojoj će nakon izlaska iz čovjeka automatski otići u ‘tartar bezdanski’. Da bi izbjegli ‘bezdan’ oni su ga preklinjali da uđu u svinje. Tako su tražili slobodu kako bi izbjegli mjesto unutar kojeg bi oni bili zauvijek zatočeni, a u kojem su se već nalazili neki kažnjeni demoni. Isus je imao vlast nad njima tako da je mogao tražiti od Boga da i ovi demoni odu u ‘bezdan’ čak i prije određenog vremena. No, zašto su ovi demoni Isusa molili da im ipak dopusti uči u krdo svinja, umjesto da ih ‘baci u bezdan’? Zašto jednostavno nisu svojevoljno napustili čovjeka i otišli gdje su htjeli i to što dalje od Isusa? Ovdje je očito riječ o demonima koji su mogli funkcionirati i djelovati na materiju samo kroz materijalna tijela, pa makar to bile svinje. Čak nisu mogli tek tako sami napustiti ljudsko tijelo jer su se u tom tijelu našli pod zapovjedništvom svog demonskog kneza koji je imao nad njima moć i vlast. On je vjerojatno imao moć nad njima te ih je zatočio u tijelu spomenutog čovjeka iz kojega nisu smjeli sami izaći.

Njihova je volja bila u vlasti tog demona višeg ranga koji je zapovijedao njima. Moguće je da su ti demoni opsjedali ljude uz pomoć ‘Belzebuba, vladara demona’ (Lk 11:15). Belzebub je vjerojatno od Sotone postavljeni demonski knez koji je vladao demonima nižeg ranga. Pod njegovim su moćnim djelovanjem mogli ulaziti ili izlaziti iz ljudskih tijela. On bi svoju natprirodnu moć koristio da demone transformira u materijalna tijela. Odnosno, da bi demoni mogli prijeći u ljudsko tijelo morali su se podvrći transformaciji koju je nad njima provodio Belzebub. Oni bi tako pod njegovim moćnim djelovanjem opsjedali ljude. Ako bi htjeli napustiti ta tijela trebali su njegovu dozvolu i pomoć. Ti demoni nižeg ranga su tako bili i pod vlašću nekih spiritista koji su bili u direktnoj vezi sa Balzebubom. Takvi ljudi uz pomoć Belzebuba mogu tražiti da demon izađe iz jedne osobe, pa čak da uđe u neku drugu osobu kojoj može nanositi zlo. Spiritisti i egzorcisti su poznati po tome. Neki od njih ljudima daju krivu sliku o tome jer se kod istjerivanja demona služe Isusovim grčkim imenom, a ne hebrejskim Yehošua (Mt 7:22). Hebrejsko ime 'Yehošua' ima svoje značenje 'Jehova je spasenje', dok grčko ime 'Isus' nema to značenje, pa je upitno da li oni istjeruju demone ili je to samo sotonska prijevara.

No, vratimo se gore spomenutom događaju u kojem su demoni tražili od Isusa da im dozvoli da pređu u svinje. Sad kad su se našli pred Isusom koji je imao još veće ovlasti od njihovih demonskih knezova, oni su se uplašili da ih on ne pošalje u ‘bezdan’. Vjerojatno su mislili da će prelaskom u svinje koje su po Zakonu bile ‘nečiste’ umilostiviti i prevariti Isusa jer bi time sami sebe na neki način dovoljno prekorili, čime bi udobrovoljili Isusu da ih ne poštedi kazne koje su se bojali. Što je Isus učinio? Da li ih je zaista namjeravao baciti u ‘bezdan’ i tako pokazati nad njima svoju moć ili ih je namjeravao poštediti i pustiti? To ne možemo sa sigurnošću znati. Međutim, zašto bi ih Isus pustio u svinje ako je mogao znati da će oni na tom području i dalje nanositi fizičku i duhovnu štetu ljudima? Zašto bi tim zlim demonima udovoljio na njihovom zahtjevu "da ih ne istjera iz tog kraja" (Mk 5:10). Zašto bi dozvolio da ga oni nadmudre? To očito Isus nije želio postići. Što je Isus tom prilikom vjerojatno učinio?

Logično je pretpostaviti da je Isus tom prilikom pokazao svoju veliku moć nad njima? Na njihov zahtjev, Isus "im je rekao: "Idite! I oni su izašli i ušli u svinje". Nakon toga se desilo nešto neočekivano jer je "cijelo krdo jurnulo preko litice u more i utopilo se u vodi" (Mt 8:32). Što se desilo s demonima? Zašto su završili ‘u vodi’? Moguće je da ih je Isus namjerno poslušao i pustio da uđu u svinje, a zatim ih je pomoću svojih anđela gurnuo niz liticu ‘u vodu’ kako bi ih zatvorio u ‘vodeni bezdan’. Demoni se tome očito nisu nadali. Oni vjerojatno ne bi naveli svinje da se utope u vodi, jer neka iskustva demoniziranih ljudi pokazuju da demoni gube svoju moć u vodi. Čak i Isus u jednoj svojoj priči naglašava činjenicu u kojoj pokazuje da demoni bježe od vode, jer kad traže svoje počivalište onda piše da oni ‘prolaze kroz bezvodna mjesta’ (Lk 11:24). No, Isus ih nije ostavio na suhom i bezvodnom mjestu nego ih je gurnuo ‘u vodu’ i tako zauvijek istjerao ‘iz tog kraja’.

Svinje su izginule. Šteta koja je tom prilikom bila nanesena ljudima bila je opravdana. Demonizirani čovjek je izliječen, što je vrednije od krda svinja. Osim toga demoni su bili nadmudreni i nadjačani. Voda je za njih postala ‘tamnica’. Naime, u trenutku kad su se našli u vodi oni su bili zatvoreni u materijalnom tijelu svinja. Budući da su se svinje utopile u vodi demoni su automatski ostali zauvijek zatvoreni u ‘bezdanu’ iz kojeg ne mogu sami izaći jer njihov vladar nema vlasti nad ‘bezdanom’ niti ih izvaditi iz vode. Iz tijela uginulih svinja mogli su svoj život nastaviti samo u najdubljim dubinama bezdana. Tako je Isus pokazao da on ima moć i vlast da ih ‘baci u bezdan’.

Moguće je da je ta ‘tamnica’ imala smisao u tome što se demoni nisu više mogli kretati izvan vode. Osuđeni su na život u ‘vodenom bezdanu’ i to na jednom određenom mjestu koji se zove ‘tartar’, čime su ograničeni u svom djelovanju. Gdje se taj ‘tartar’ nalazi to vjerojatno nećemo znati. Znamo samo da je to najdublji dio ‘bezdana’ u kojem oni gube svoju moć. Bez obzira na moć i položaj koji još uvijek imaju Sotona i njegovi demoni, sve njih uskoro čeka taj isti ‘tartar bezdanski’. Ta osuda će biti samo privremena jer ih Bog namjerava osloboditi iz ‘bezdana’. Zajedno sa Sotonom biti će pušteni na jedno kratko vrijeme, nakon čega ih čeka "vječna vatra pripremljena Đavlu i njegovim anđelima" (Mt 25:41). Zajedno s njima zauvijek će nestati i zli ljudi, jer proročanstvo kaže: "Osim toga, tko se god (od ljudi) nije našao zapisan u knjizi života, bio je bačen u vatreno jezero" (Ot 20:15).  

Tada će Zemlja i ljudi na njoj započeti život u pravcu kojeg još ne možemo zamisliti. Da li će ljudi imati prednost da prošire raj na neke dijelove svemira ili će Zemlja biti jedina planeta sa razumnim stvorenjima? Da li će se čovječanstvo neprestano množiti kako bi moglo naseljavati druge slične planete ili će prestati stvaranje novih generacija putem rađanja tako da se žene i muškarci više neće ženiti ni udavati? To je tajna u koju neki žele već sada zaviriti.

 


Bračna zajednica nakon uskrsnuća

Novi poredak pod Kristovom upravom će ispuniti želje svega živoga. Jedna od prirodnih želja ljudi je da imaju bračnog partnera s kojim će tvoriti obiteljsku zajednicu. Unutar jedne takve zajednice svaki čovjek i žena može zadovoljiti sve emotivne, tjelesne i društvene potrebe. Sam Bog je osnivač braka zbog čega je stvorio dvije tjelesno i emotivno različite jedinke koje zajedno mogu tvoriti jedno skladno uređenje u kojem se stvara i razvija novi život. Da li je onda razumno misliti da u novom poretku više neće biti potrebno bračno uređenje a time ni potreba za ženidbom i udajom. Neki su uvjereni da se ljudi tada neće ženiti i udavati imajući u mislima Isusove riječi:

"...oni koje se nađe dostojnima živjeti u onom poretku i [koji će] uskrsnuti iz mrtvih, neće se ženiti i udavati. Oni više neće moći ni umrijeti, jer će biti kao anđeli, i bit će djeca Božja jer će biti djeca uskrsnuća" (Lk 20:35,36).

Ako nemamo ključ za razumijevanje ovih Kristovih riječi, onda ćemo pomisliti kako on zastupa ideju o novom poretku u kojem se ljudi vjerojatno neće ženiti i udavati jer će biti besmrtni poput anđela. To bi mogli zaključiti samo ako bi ovu izjavu izvadili iz konteksta. No, bilo bi nelogično mislili da se dostojni novog poretka neće ženiti i udavati samo zato jer neće umirati. Mogli bi pomisliti kako je ženidba i udaja nešto nepotrebno za one koji više neće morati umrijeti. Kao da je Bog bračno uređenje osmislio samo za smrtnike. No to nije točno jer je prvi brak koji je Jehova odobrio bio namijenjen za čovjeka i ženu koji nisu trebali umrijeti. Adamovi potomci su trebali biti ‘kao anđeli’ - bića koja nisu nikad trebala umrijeti (Iv 11:26). Iako nisu trebala umrijeti oni su se trebali pokoriti Božjoj volji koja je uključivala ženidbu i udaju između muškarca i žene. Zato nije logično zaključiti da se oni koji ‘neće moći umrijeti’ zbog toga neće morati ženiti ni udavati jer će izgubiti potrebu za tim kakvu ima smrtan i nesavršen čovjek. Zbog nekih pogrešnih tumačenja se nije ni moglo potpuno razumjeti ovu Isusovu izjavu. No, da bi lakše razumjeli Isusove riječi trebamo upotrijebiti ključ kojim smo u prošlom razmatranju otvorili i revidirali temu o uskrsnuću i Sudnjem danu. Uz to trebamo imati na umu i kontekst samog događaja i vidjeti što je Isus zapravo rekao. Pogledajmo taj izvještaj u cijelosti:

"No pristupili su mu neki od saduceja, koji kažu da nema uskrsnuća, i upitali ga: ‘Učitelju, Mojsije nam je napisao: "Ako nekome umre brat koji je imao ženu, ali nije imao djece, neka brat njegov uzme tu ženu i podigne s njom potomstvo bratu svojemu." Bilo je tako sedmero braće. Prvi je uzeo ženu i umro bez djece. Tada ju je uzeo drugi, a potom treći. I tako su sva sedmorica pomrla ne ostavivši djece. Na kraju je umrla i žena. Dakle, kojem će od njih o uskrsnuću ona biti žena? Jer sedmorica su je imala za ženu". A Isus im je rekao: "Ljudi koji žive u ovom poretku žene se i udaju, no oni koje se nađe dostojnima živjeti u onom poretku i  uskrsnuti iz mrtvih, neće se ženiti i udavati.Oni više neće moći ni umrijeti, jer će biti kao anđeli, i bit će djeca Božja jer će biti djeca uskrsnuća. A da mrtvi ustaju pokazao je i Mojsije u zapisu o grmu gdje Jehovu naziva ’Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim’. A on nije Bog mrtvih, nego živih, jer su njemu svi oni živi". Neki pismoznanci nato su rekli: "Učitelju, dobro si rekao." I  više ga nisu usudili ništa pitati" (Lk 20:27-40).

Prva značajka ovih stavaka je u tome što one u sebi ne nose svaku pojedinost koja nam je potrebna da bi ih mi danas mogli razumjeti. Ovo je bio razgovor između onih koji su te pojedinosti poznavali jer su na njima temeljili svoja gledišta. Pisci Matej i Marko u svom evanđelju također spominju ovu situaciju ali s malo manje detalja (Mt 22.23-33; Mk 12:18-27). Luka spominje nešto opširniju verziju Isusovih riječi, ali bez potrebe da se one nadopune nekim objašnjenjem. Npr. Isusovi učenici su mogli razumjeti što je Isus mislio kad je spominjao izraze ‘malo stado’ i ‘druge ovce’. No, mi danas trebamo ponovno istražiti Bibliju kako bi ispravno razumjeli te pojmove iz povijesne pozadine. Zato moramo u gornjoj izjavi vidjeti stvari onako kako su ih razumjeli oni koji su tom prilikom slušali što Isus govori, što znači da mi moramo saznati koje su to misli koje nedostaju, a koje mogu upotpuniti njegovu izjavu, kako bi je i mi danas mogli lako razumjeti. Tadašnje razumijevanje je izmeđuostalog uključivalo kontekst onoga što se tog dana događalo između Isusa s jedne strane te saduceja i pismoznalaca s druge strane.

Naime, Isus je toga dana razgovarao sa svećeničkim glavarima, pismoznalcima i starješinama koji su ga pokušali ‘uhvatiti u riječi i predati vlasti i nadležnosti upravitelja’ (Lk 20:1,20). Nakon što im Isus odbija odgovoriti na jedno pitanje, okreće se narodu i govori im jednu usporedbu o vinogradarima. Kad su svećenički glavari to čuli "shvatili su da je ispričao ovu usporedbu imajući njih na umu" (Lk 20:19). To ih je razljutilo. Zatim su mu pristupili saduceji i postavili gore navedeno intrigantno pitanje u vezi uskrsnuća. Isus svoj odgovor temelji na Pismu. Budući da su saduceji uzeli u obzir Mojsija koji je Izraelcima dao jednu uredbu o ženidbi i udaji, a koju su oni uzeli kako bi Isusa uhvatili u zamci, onda i Isus koristi ‘izvještaj o grmu’ iz Mojsijevih knjiga u kojima se Boga prikazuje kao ‘Boga živih’ kako bi prije svega dokazao saducejima da Bog ima moć i namjeru uskrsnuti mrtve. Ono što moramo odmah ispravno razumjeti je to što Isus u svoj odgovor uključuje uskrsnuće onih koji pripadaju ‘ovom poretku’. O kojem je to poretku Isus govorio?

Svjetski poredak je uređenje pod kojim ljudi žive, a može biti od Boga ili od Sotone. Ako se postavimo u situaciju da slušamo što Isus odgovara saducejima onda ćemo lako shvatiti da ‘ljudi koji žive u ovom poretku’, a koje Isus spominje u svom odgovoru nisu djeca Sotonskog zlog ‘poretka’, nego ‘sinovi kraljevstva’ tj. ‘djeca svjetla’ koja su imala prednost živjeti pod tadašnjim ‘teokratskim poretkom’ kojeg je Jehova uspostavio preko Mojsija (Lk 16:8; He 1:2; Ga 1:4; 2.Ko 4:4). Nasuprot tom ‘židovskom poretku’ koji je u to vrijeme trebao završiti, Isus spominje ‘onaj poredak’ koji je trebao uspostaviti misleći pri tome na novu teokratsku upravu na zemlji. Slično tome, dok neki pisci Biblije sa izrazom ‘naraštaj’ misle na sve ljude ovog zlog poretka, Isus Krist taj izraz često koristi posebno za ljude koji su pripadali samo židovskom poretku (vidi Mt 16:4; 24:34; Lk 11:51; Flp 2:15; Kol 1:26). To nije ni čudno kad znamo da je Isus svoju propovjedničku službu namijenio ‘izgubljenim ovcama doma Izraelova’ kojima je bio poslan (Mt 10:5,6).

Prvo što moramo zaključiti da Isus u svom odgovoru uzima u obzir samo Židove kao izabrani narod koji je potekao iz Abrahamove loze. Naime, Isus spominje one ‘koje se nađe dostojnima živjeti u onom poretku i [koji će] uskrsnuti iz mrtvih’. Što nam otkriva ova misao? Tko su ‘dostojni’? Znamo da je uskrsnuće namijenjeno svim ljudima, kako pravednima tako i nepravednima, kako dostojnima tako i nedostojnima. Međutim, Isus ovdje očito ne spominje ljude iz svijeta koji je bio otuđen od Boga, pa samim tim ne govori o nečemu što će se odnositi na njih prilikom uskrsnuća nepravednih. Ti ‘dostojni’ vječnog života na koje je Isus mislio su se mogli naći samo unutar teokratskog poretka kojeg je Bog uspostavio preko Mojsija. Zato se njegova izjava ne odnosi na sve umrle nego samo na potomke Abrahama, Izaka i Jakova. Ova trojica muževa su poslužili da Bog na njima stvori temelje teokratskog poretka unutar kojeg su trebali živjeli Izraelci pod Božjim savezom. Oni ‘koji će uskrsnuti iz mrtvih’ su u ovom kontekstu samo one osobe koji su svojom vjerom postigli da ih se prilikom uskrsnuća nazove ‘Božjom djecom’ ili ‘djecom uskrsnuća’. Samim tim su postigli da im se prilikom uskrsnuća dodjeli vječni život. Prije njih su živjeli i neki pojedinci koji nisu bili pod Mojsijevim zakonom a koje se također može smatrati ‘dostojnima’, jer su pokazali vjeru u Jehovu Boga i njegova obećanja. Nakon što je Isus na zemlji uspostavio svoju skupštinu, ‘dostojni’ su svi oni koji pokažu vjeru u Krista (1.Ko 15:23).

S druge strane, nedostojni ili nepravedni ljudi su uglavnom živjeli pod društvenim uređenjima koji su bili u vlasti Sotone. I oni će uskrsnuti ali neće odmah dobiti vječni život pa neće niti moći odmah naslijediti kraljevstvo. Oni neće postići ono ‘bolje uskrsnuće’ iz mrtvih koje je Bog namijenio dostojnima. Većina čovječanstva će uskrsnuti kao oni koji su nedostojni da postignu onaj novi poredak. A takvih nedostojnih je bilo i među pripadnicima Božjeg naroda. Tako će se ispuniti proročanstvo koje kaže:

"A mnogo od onih koji spavaju u prahu zemaljskom, probudit će se, jedni za život vječni a drugi za sramotu i gadost vječnu" (Da 12:2).

Kad je Isus ovom prilikom spomenuo ‘dostojne’ koji će uskrsnuti, on je samim tim ukazao da i među Židovima postoje oni koji nisu dostojni vječnog života. Kad je nakon toga spomenuo Abrahama, Izaka i Jakova, onda je neizravno apelirao na svijest saduceja i ostalih slušatelja koji su se trebali pitati da li su oni dostojni da ih Bog već sada prihvati za svoju djecu kojima će dati vječni život. Sjetimo se da je Isus tim neposlušnim Židovima ranije znao reći da će "mnogi s istoka i zapada doći i biti za stolom s Abrahamom i Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, dok će neki sinovi kraljevstva biti bačeni van u tamu... " (Mt 8:11,12). Zato su trebali shvatiti da im je Isus i ovaj put dao odgovor ‘imajući njih na umu’ (Lk 20:19).

Prema tome, Isus u svoj odgovor uključuje Izraelce koji su imali prednost u mnogim stvarima, pa tako i u tome da ih se nađe dostojnima Božjeg kraljevstva (Ri 3:1,2; 9:4,5). O tome su govorila Pisma koja je Isus očito uzeo u obzir jer je saducejima prije svog odgovora naglasio: "Niste li u zabludi zbog toga što ne poznate ni Pisma ni Božju moć?" (Mk 12:24). Isus nije mogao koristiti Pisma kako bi dokazivao da u novom poretku neće biti sklapanja brakova, nego ih je koristio da bi dokazao da će biti uskrsnuća. Naime, Pisma nikad nisu proročanski govorila o ukidanju Božje zapovijedi o ženidbi i udaji, ali su unaprijed govorila o uskrsnuću onih pravednika koji su pokazivali vjeru u Boga i živjeli u toj nadi (He 11:13,19). To su trebali uzeti u obzir saduceji koji su mislili na još jedan način osporavati uskrsnuće, koristeći jednu odredbu iz Mojsijevog zakona. Zato Isus u svom odgovoru uzima u obzir i tu uredbu o ženidbi i udaji koju je propisao Mojsijev zakon, a kojom se je trebalo rješavati problem umrlog Izraelca koji za sobom nije ostavio ‘potomstvo’ (5.Mo 25:5,6). Za Izraelca bi to bilo poput prokletstva kojeg su doživjeli ljudi u Sodomi i Gomori koji nisu sačuvali svoje ime na zemlji živih (Ri 9:29; Iz 1:9).

Zanimljivo je da saduceji nisu stvorili sporno pitanje u vezi uskrsnuća onih muževa koji su se više puta ženili jer je poligamija bila uređena i Mojsijevim zakonom. Za njih je bilo sporno da nakon uskrsnuća žena bude ta koja bi imala više muževa koji su umrli prije nje. Zato su pitali ‘kome će od njih o uskrsnuću ona biti žena?’ No, to uopće nije trebalo biti sporno. Zato Isus nije ni namjeravao ovom prilikom govoriti o tome kako će se prilikom uskrsnuća riješiti problem ove žene koja je imala sedam muževa. On samo neizravno navodi jednu promjenu kojoj će se u novom poretku prilagoditi oni uskrsnuli Židovi koji su živjeli pod Mojsijevim zakonom. Isus time ukazuje da Mojsijev zakon u novom poretku neće važiti jer će ga zamijeniti novi zakon kojim će se izmeđuostalog urediti bračne zajednice koje su smrću prestale važiti.

Budući da je smrt razdvajala muža od žene, Bog nikad nije ukazao da će uskrsnuli zauvijek izgubiti pravo da imaju svoje bračne parove. Za života su udovac ili udovica imali pravo da se žene i udaju za drugog partnera. To je (poput poligamnih brakova) bilo samo privremeno rješenje koje je nametnula smrt dok ne dođe novi poredak. Suprotno tome, kad bi uskrsnulima bilo uskraćeno bračno uređenje onda bi oni pripadali klasi ljudi koja će živjeti kao samci, dok bi oni koji bi preživjeli Harmagedon i izašli iz velike nevolje bili klasa ljudi koji su ostali unutar svojih bračnih uređenja jer ih smrt nije rastavila od svojih bračnih drugova. Tada bi bila smiješna izjava koja kaže da savršeni ljudi vjerojatno neće imati potrebe za bračnim drugom. Ako bi to bilo nešto normalno, onda bi se i oni koji su preživjeli Harmagedon u određeno vrijeme trebali odvojiti od svojih bračnih partnera i početi ‘normalni’ život kao samci. Po pitanju bračnog uređenja Isus nije nikad zagovarao neko novo pravilo. Iako je spomenuo mogućnost da se pojedinci ‘radi nebeskog kraljevstva’ suzdrže od ženidbe ili udaje, on to spominje samo kao izuzetak koji nije trebao ukinuti prvobitno Božje pravilo i uredbu (Mt 5:32; 19:8-12; 1.Ko 7:2). On je rekao da je Bog dozvolio Izraelcima neke uredbe u vezi braka zbog njihove tvrdokornosti. No Bog je poligamno bračno uređenje privremeno dozvolio i uredio tako da žena i djeca u takvom braku ne budu zakinuta.

Naime, Isus je zastupao Božje prvobitno uređenje braka kojeg su sačinjavali jedan muž i jedna žena. To će mjerilo zastupati i nakon što uskrsnu oni muškarci koji su za života imali više žena ili kad su u pitanju žene koje su se zbog smrti muževa više puta udavale. Ako zamislimo da će na zemlji uskrsnuti mnogi koji su živjeli u poligamnim brakovima, onda možemo pretpostaviti da će se po tom pitanju i u novom poretku svi oni morati pokoriti Božjem prvobitnom bračnom uređenju. Ako su neki još za života trebali napustiti poligamiju kako bi kao kršćani živjeli samo sa jednom ženom, onda neće biti neobično da se i uskrsnuli pokore tom zahtjevu i da znaju sa kojim bračnim partnerom mogu živjeti.

Trebamo razumjeti da je smrt bila nametnuta ljudima i zato je mogla razdvojiti bračne partnere koji su živjeli po Božjem zakonu (1.Ko 7:39; Ri 7:2). Bog je u toj situaciji dozvolio da se ljudi žene i udaju nakon smrti njihovih bračnih partnera. Njihov brak s drugim partnerom je po Bibliji bio osnovan i prihvaćen kao što je pod Mojsijevim zakonom i poligamni brak s drugom ženom bio prihvaćen. Zbog smrti su mnogi doživjeli da su imali više bračnih parova. No, kad uskrsnu oni i svi njihovi bračni partneri, to neće nikome dati za pravo da živi u poligamiji. Samim tim što je Isus kod židovskih kršćana vratio prvobitno pravilo – jedan muž i jedna žena – on je time dao do znanja da će se poništiti i svaka bračna veza koja je nastala smrću prvog bračnog partnera. Naime, i kršćani su morali poništiti sve bračne ugovore koji su nastali za života prve žene, što znači da je pravovaljan bio samo prvi bračni savez. Na sličan način se u novom poretku može regulirati bračno stanje tako što će se smatrati pravovaljanim samo prvi bračni savez. Tako će i žena koja je imala sedam muževa znati da ju je smrt njenog prvog muža samo privremeno odvojila od njega i da je zbog toga bila čak Mojsijevim zakonom primorana udati se za njegovog brata. Bog je očito u tom zakonu dao pravo prvenstva prvom braku jer je drugi muž ove žene samo trebao izvršiti ‘djeversku dužnost’ i prvog sina nazvati imenom svog umrlog brata. Samim tim njen brak sa ostalim muževima nije imao istu težinu te će o uskrsnuću ponovno zakonski moći živjeti sa prvim mužem. U tom smislu se uskrsnuli ‘neće više ženiti i udavati’ po drugi put jer će uskrsnućem biti poništena smrt a time i raskinuta svaka dužnost i odredba koja je nastala smrću prvog bračnog partnera. 

Apostoli su u Isusovoj izjavi čuli i ono što nije bilo rečeno. Budući da ono što nije rečeno nije ni zapisano, onda nama ta izjava zvuči drugačije nego njima. Oni zato nisu nikad tvrdili kako dostojni vječnog života neće imati potrebu da se žene i udaju. Znali su da je Isus tom prilikom naveo svoje slušaoce na pomisao kako se uskrsnuli više ‘neće ženiti ni udavati’ na način kako je to regulirano Mojsijevim zakonom koji je samo privremeno rješavao problem umrlog bračnog druga. Isus je tada čak naglasio da dostojni poput Abrahama, Izaka i Jakova nisu umrli u Božjim očima. Njemu su svi oni živi i može ih vidjeti sa njihovim suprugama s kojima će opet živjeti nakon uskrsnuća. Bog taj problem bračne zajednice može i hoće riješiti novim uredbama kojima će se pobijediti sve posljedice smrti. Kad bi smrt zauvijek rastavila brak koji je bi utvrđen i reguliran na Božjoj zapovijedi onda bi njene posljedice bile prisutne i nakon uskrsnuća. Tada bi bila upitna Isusova pobjeda nad smrću. Zašto bi smrt bila pobjednik i nekome zauvijek oduzela pravo da živi s nekim koga voli. Uzmimo u obzir da ima mnogo onih obitelji koji su zajedno poginuli. Smrt je prekinula suživot obitelji u kojem su muž, žena i djeca tvorili jedno zajedništvo. Uskrsnuće bi trebalo tu obitelj ponovno udružiti, a ne ih razdvojiti. Kad bi se muž i žena nakon uskrsnuća trebali razdvojiti i više ne živjeti kao bračni partneri onda bi i djeca trebala biti odvojena od njih zbog čega bi bila emocionalno zakinuta.

Osim toga, ako nas ‘smrt ne može rastaviti od ljubavi Božje’, onda smrt ne bi trebala imati toliku snagu da zauvijek rastavi bračne drugove od njihove ljubavi (Ri 8:38,39). Smrt ne bi trebala rastaviti čovjeka od ljubavi koju je njegov bračni drug razvio prema njemu tokom zajedničkog života. Zato nitko ne može tvrditi da smrt zauvijek može rastaviti muža od žene, odnosno da uskrsnuli ne može tražiti da ponovno obnovi svoju vezu sa svojim prvim bračnim drugom. Oni će je obnoviti, ali se 'više neće ženiti ni udavati' po djeverskoj dužnosti kao što je to bilo uređeno Mojsijevim zakonom.

Biblija pokazuje da smrt bračnog druga u ovom poretku oslobađa muža ili ženu od bračnog saveza, nakon čega takvi mogu ući u bračnu vezu s drugim partnerom. Međutim, ipak postoji mogućnost da se nakon uskrsnuća njihov prvi bračni savez obnovi. Naime, smrt je poput preljuba, situacija koja može zakonski razdvojiti muža od žene. Iako je blud bio zakonski razlog za rastavu, Bog je u primjeru Ozeja i njegove žene Gomere pokazao da se žena koja je otišla za drugim čovjekom može vratiti prvom. Nakon što se Gomera vratila svom prvom mužu Ozeju, on je obnovio ‘zaruke’ i svoju bračnu vezu s njom (Ho  2:2,5,7,14,19,20; 5:1-5). Božja ljubav prema Izraelu je bila tolika da ga njihova duhovna smrt nije zauvijek rastavila. Bog na sličan način može preći i preko doslovne smrti i dozvoliti da uskrsnuli bračni parovi ponovno obnove svoju vezu i ljubav koju smrt vjerojatno nije nadjačala. Naime, u novom poretku će uskrsnuti mnogi koji su se zbog smrti bračnog para ponovno vjenčali. Njih je smrt rastavila, ne samo od prvog partnera nego i sa ostalima s kojima su nakon toga bili u bračnoj vezi. Nakon uskrsnuća će svi oni biti slobodni od bračnog saveza, pa će samim tim biti omogućeno da muž i žena iz prvog braka zakonski obnove svoju vezu i ljubav koja je trebala biti vječna da nije bilo smrti.

Kad su u pitanju oni koji živi dočekaju uspostavu Božjeg kraljevstva na zemlji, a budu živjeli u braku s drugom osobom, a ne s prvom koja je umrla, mogu biti u situaciji kao i oni koji su živjeli u poligamiji te su morali poništiti bračni zavjet s drugim supružnikom kako bi živjeli u braku samo sa prvim bračnim partnerom. Uskrsnuće prvog bračnog druga bi moglo poništiti svaku vezu nastalu nakon njene ili njegove smrti. Time bi se pokazalo da se vjenčavanje sa drugim osobama moralo tolerirati s Božje strane kao što se tolerirala i poligamija koja je kasnije ukinuta po Kristovom zakonu. Naime, oni koji nakon uskrsnuća budu u obnovljenom bračnom savezu sa zakonskim bračnim partnerom ‘ne mogu umrijeti’ pa više neće ni postojati potreba da se takvi zbog smrti partnera ponovno ‘žene i udaju’ kao što je to bio slučaj o kojem su saduceji raspravljali s Isusom.

Treba imati u mislima da možda neće oba bračna partnera biti dostojni vječnog života. Dostojni se vjerojatno neće morati ponovno prikloniti svom bračnom partneru koji će uskrsnuti među nedostojnima i odvojenima od Gospodinova lica. Da bi zaštitio članove nove zemlje od loših utjecaja, Bog može ponovno zabraniti da se pripadnici njegovog naroda žene i udaju sa ‘strancima i tuđinima’ koji ih mogu duhovno uprljati. U jednoj povijesnoj paraleli možemo vidjeti što su učinili oni Izraelci koji su se oženili tuđinkama. Oni su ‘učinili savez s Bogom da otpuste sve žene i porod njihov’ (Ezr 10:3). Slično se može odigravati u novom poretku. Dostojni će uskrsnuti mnogo prije nego što bude došlo vrijeme da iz mrtvih ustanu nepravedni s kojima neće smjeti sklapati bračni savez. Ako su bili u bračnom savezu s osobom koja još nije dostojna vječnog života, a smrt ih je rastavila, onda je pitanje da li će takav brak imati zakonsku snagu. Možda će takva osoba moći birati, da li da se vjenča s nekim drugim ili da čeka zadnju kušnju kojoj će se podvrći narodi zemlje, Goga i Magoga, pri čemu će se vidjeti da li je dotična osoba zavrijedila vječni život ili ne (Ot 20:7-9). Bog će vjerojatno zabraniti ženidbu i udaju s bezbožnicima zbog potrebe da se djeca rađaju u obiteljima koja im mogu omogućiti savršen odgoj i pouku. No, možda će ipak supružnik ‘koji nije vjernik biti posvećen sa supružnikom koji je u vjeri’ te živjeti s njim i nakon uskrsnuća (1.Ko 7:12-16).

Prema tome, Isus u svojoj izjavi očito koristi pojmove ‘ženiti i udavati’ u jednom drugačijem smislu nego što bi one značile u nekom drugom kontekstu. Naime, za ‘djecu židovskog poretka’ ženidba i udaja je bila uređena Mojsijevim zakonom koji je naglašavao grešno stanje čovjeka. Tako se je Izraelac, kojemu je brat umro bez nasljednika, morao silom tog zakona po 'djeverskoj dužnosti' oženiti s njegovom ženom kako bi svom bratu a time i sebi ostavio potomstvo. U tom kontekstu je ‘ženidba i udaja’ bila pod vlašću smrti i kao takva je trebala prestati važiti jer će se u novom poretku uskrsnuli podložiti zakonima koji će biti podređeni vječnom životu, a ne smrti.

Uzmimo na primjer ljudsku potrebu za hranom i pićem. Tu potrebu možemo zadovoljiti onda kad ogladnimo i ožednimo. Sasvim je prirodno da nam tijelo signalizira glad i žeđ kako bi mogli pravovremeno ‘jesti i piti’ i tako se održavati na životu. Međutim, izraz ‘jesti i piti’ može poprimiti negativnu konotaciju ukoliko je riječ o nečemu što je nametnuto nekom situacijom koja uzrokuje oskudicu, dugotrajnu glad i žeđ ili ako je stavljena u kontekst onih osoba koji se previše odaju jelu i piću.

Sjetimo se Ivana Krstitelja. Zamislimo da je Biblija za njega prorekla da će se pojaviti kao čovjek koji neće ‘jesti i piti’. Kako bi čitalac Biblije razumio te riječi? Možda bi pomislio da je riječ o proroku većem od Mojsija koji u jednoj prilici vjerojatno nije ‘jeo i pio’ čak četrdeset dana. Ako je Mojsije u prisutnosti Božje slave bio toliko dugo bez hrane i pića, ovaj bi vjerojatno u Božjoj prisutnosti bio mnogo duže (2.Mo 24:18; 34:28). No, to ne bi bilo točno jer izraz ‘neće jesti i piti’ ima sasvim drugo značenje. Zato, kad se pojavio Ivan Krstitelj i počeo sa svojom službom onda su ga ljudi poznavali kao onog koji se hranio ‘skakavcima i divljim medom’. Tada bi mnogi razumjeli zašto je za njega bilo rečeno kako on ‘neće jest ni piti’.

Slično tome, Isus je jednom prilikom rekao: "došao je Ivan, koji nije ni jeo ni pio’, a ipak se govori: ‘Demon je u njemu’ Došao je Sin čovječji koji jede i pije, a opet se govori:‘Gle, izjelice i pijanice’…" (Mt 11:18,19). U skladu s ovom izjavom i mi se možemo koristiti Isusovim načinom izražavanja i reći u točno određenom kontekstu da dostojni uskrsnuća u onom poretku ‘neće jesti i piti’, što bi značilo da takvi nipošto neće ‘gladovati i žeđati’ niti će biti ‘pijanice i izjelice’. Što iz svega ovoga možemo zaključiti? Naime, kad izraz ‘jesti i piti’ stavimo u kontekst tjelesnih užitaka u kojima ljudi prekomjerno uživaju onda taj izraz ima veze sa onima koje nazivamo ‘izjelice i pijanice’. Ako pak taj izraz stavimo u kontekst određene negativne situacije koja uzrokuje oskudicu onda taj izraz dobiva značenje kao što je ‘gladovati i žeđati’. Ako u novom poretku ljudi više neće gladovati ni žeđati, to neće značiti da neće nikad ogladnjeti i ožednjeti i da samim tim neće morati ‘jesti i piti’. Isus je u jednom drugom kontekstu rekao da će oni koji vjeruju u njega imati stalno zadovoljene duhovne potrebe u toj mjeri da ‘neće nikad ogladnjeti i ožednjeti’ (Iv 6:35). Ali to neće značiti da oni neće ‘jesti i piti’ jer neće ‘ogladnjeti i ožednjeti’. Ne, oni ‘neće jesti i piti’ oskudno kao oni koji ‘ne jedu i ne piju’ zbog prisutne duhovne gladi i žeđi koja vlada u svijetu. S druge strane, ljudi u novom poretku neće ‘jesti i piti’ na način koji bi ih povezao sa ‘izjelicama i pijanicama’.

U jednom drugom kontekstu je Pavle rekao kako neki misle da on i Barnaba ‘nemaju pravo [nemaju ovlaštenje] jesti i piti’ što u je proširenom smislu značilo da su tvrdili kako nisu od Zajednice bili ovlašteni da se koriste onim povlasticama kojom se je omogućavalo da apostoli i drugi jedu i piju o trošku braće (1.Ko 9:4). Prema tome, svi ovi primjeri govore da sa ovim načinom izražavanja u točno određenom kontekstu možemo reći da oni koje se nađe dostojnima onog poretka, neće ‘jesti i piti’ niti će se ‘ženiti i udavati’. Ako se za dostojne u onom poretku može slobodno reći da se ‘neće ženiti i udavati’ to neće značiti da neće imati potrebu za bračnim partnerom i da se samim tim neće morati ženiti i udavati. Izrazi ‘ženiti’ i ‘udavati’ su ovom kontekstu izrečeni u množini, pa mogu ukazivat na ponavljanje tih radnji, što će biti nepotrebno za one kojima bračni partneri više neće umirati.

Kad govorimo o braku onda je to sasvim normalna potreba koju je Bog ugradio u čovjeka, potreba da se čovjek raduje životu u zajednici sa svojim bračnim drugom i svojim potomstvom. Ljudi će se i dalje moći ‘ženiti i udavati’ kako bi udovoljili toj potrebi, ali se ‘neće ženiti i udavati’ pod pritiskom grijeha i smrti koji uvećavaju brigu i umanjuju radost života. ‘Neće se više puta iznova ženiti i udavati’ pod zakonima koje nameće smrt, niti zbog potrebe da krvni srodnici podignu njegovu liniju potomaka, jer smrti neće biti. Naime, moći će vječno živjeti sa svojim bračnim drugom i vidjeti kako raste njihovo obiteljsko stablo. Zato Isusove riječi u sebi nose nešto više od onoga što je na prvi pogled zapisano u evanđeljima. Isus prije svega želi reći da će biti uskrsnuća, dajući naglasak na ‘bolje uskrsnuće’ i vječni život koji će imati ‘dostojni’. On na jednostavan način prelazi preko problema kojeg su vidjeli saduceji i ukazuje da se oni koji su dostojni Božjeg kraljevstva ‘neće ženiti i udavati’ po odredbama ovog poretka koji je podložan umiranju i stvaranju potomstva samo kako bi se sačuvalo nečije ime od smrti. Budući da neće morati umrijeti onda će njihov novonastali ili obnovljeni brak biti vječan. Time će se nakon uskrsnuća samo provesti prvobitni zakon u vezi braka koji je bio ‘potpun’ i savršen, a koji glasi: "Zato će čovjek ostaviti oca svojega i majku svoju, i prionut će uza ženu svoju i njih dvoje postat će jedno tijelo", a budući da neće umrijet onda se poslije sklapanja braka 'više neće ženiti i udavati' (1.Mo 2:24).

Kad se ne bi proveo i uvažio taj zakon onda bi se dozvolilo da smrt bude ta koja će u novom poretku nametnuti aneks zakona po kojem bi drugi ili svaki slijedeći supružnik imao veća prava od prvog. Takav zakon Bog nikad nije namjeravao uvesti, ali ga je u prošlosti morao privremeno prihvatiti kao ‘nepotpuno’ rješenje zbog grijeha u kojem je učestvovao prvi bračni par. Budući da će ukloniti posljedice smrti onda će ukloniti i poništiti sve što je ‘nepotpuno’ ili nesavršeno (vidi 1.Ko 13:8-10). Zakon novog poretka će uzeti u obzir muževe i žene koji su prije svoje smrti imali više bračnih partnera. Vidjeli smo da su se takvi morali još za života prilagoditi Isusovoj odredbi da imaju samo jednu ženu, te su morali otpustiti sve druge žene osim prve s kojom su se vjenčali. Prilikom uskrsnuća ‘dostojni’ će se morati prilagoditi i novim uredbama koje Isus nije spominjao jer će biti otkrivene tek s otvaranjem novih svitaka (Ot 20:12). Moguće je da jedan od tih odredbi bude glasila: ‘Zato će čovjek ostaviti svoje nezakonite žene, i prionut će uza svoju zakonitu ženu i njih dvoje postat će ponovno jedno tijelo’.

Skladna bračna i obiteljska uređenja su oduvijek trebala biti temelji ljudskog društva. Čak kad se i napuni zemlja, Bog može bračnim parovima dodijeliti zadatak da oblikuju neke druge planete po uzoru na našu planetu čime će se raj proširivati po cijelom svemiru koji je očito stvoren s jednim određenim ciljem – da ga se podredi čovjeku koji ima razum i mudrost da to učini pod Božjim vodstvom i uz pomoć anđela jer će ljudi biti besmrtni poput anđela. To je za sada Božja tajna u koju još ne možemo zaviriti. No i ta će tajna biti otkrivena onima koji budu dostojni da žive u novom poretku Božjeg nebeskog kraljevstva.

 


Da li postoji život na drugim planetima?

Budući da je svemir star milijarde godina, dok je život na našoj planeti zemlji započeo prije nekih desetak tisuća godina, onda se neki pitaju da li u svemiru postoje još neke planete koje su naseljene razumnim bićima kao što je čovjek. Jedna pretpostavka je da je zemlja prva planeta koju je Bog osposobio za život. Naime, mnogi znanstvenici i astronomi koji istražuju svemirska prostranstva još uvijek nisu naišli na niti jedan trag koji bi upućivao da u svemiru postoji slična planeta s razumnim bićima.

Drugi su navodno otkrili egzo-planete u nekim dalekim galaksijama koje imaju atmosferu sličnu našoj pa pretpostavljaju da bi se na njima mogao odvijati život. Neki su čak uvjereni da postoje vanzemaljci, odnosno razumna bića koja žive u drugim galaksijama, a koja su na daleko višem tehnološkom stupnju razvoja da mogu putovati svemirom i posjećivati našu planetu u svojim visoko sofisticiranim letećim objektima. No, budući da su u pitanju nepoznati leteći objekti (NLO) koje čovjek još nije uspio identificirati, onda se viđenja takvih objekata i razna iskustva o susretu s vanzemaljcima pripisuje utjecaju demona koji se na takav način poigravaju s ljudima.

No, kad to pitanje razmatramo s biblijskog aspekta, onda bi mogli imati dva različita gledišta. Kad se tvrdi da u svemiru nema nigdje života osim na zemlji, onda se ide s pretpostavkom da se na zemlji pojavilo univerzalno sporno pitanje o pravu vladanja, što automatski isključuje mogućnost bilo kakvog razumnog života na drugim planetima. Naime, ako je pobunjeni anđeo tvrdio da čovjek može neovisno od Boga stvoriti društveno uređenje u kojem bi ljudi mogli uspješno vladati i upravljati svim stvarima na zemlji, onda je to pitanje očito prvi put postavljeno na zemlji i tu se rješava od samog početka ljudske civilizacije. Da je to pitanje već riješeno na bilo kojoj drugoj planeti, onda se ne bi trebalo postavljati ovdje na zemlji. Samim tim neki zaključuju da je zemlja prvi i za sada jedini planet na kojem se odvija život.

No drugo gledište ide dalje od toga i također uzima u obzir sporno pitanje. Naime, može se pretpostaviti da je Bog prije Zemlje ili istovremeno osposobio još neke druge planete za život. Npr. moguće je da je na nekoj drugoj planeti započeo život na sličan način kao i na zemlji. Razvoj društva i civilizacije je bio uspješan jer su se ‘ljudi’ na toj planeti potpuno podredili Bogu i njegovim zakonima. Oni žive na način kojim se jasno dokazuje da je Božji način vlasti uspješan. Kao društvo su uspješni na svakom polju. Iako neki pojedinci mogu u takvom društvu pokušati na svoj način rješavati neke probleme, njihova rješenja će se uvijek pokazati manjkava u odnosu na ona koju rješavaju ostali koji žive po Božjem zakonu. Zato je u takvom već razvijenom pravednom društvu nemoguće usmjeriti čovječanstvo na neovisnost jer bi se svaki pokušaj pojedinaca ili grupa pokazao kao promašaj. Možda, u to daleko vrijeme prije nastanka života na zemlji, niti jedan anđeo nije ni pokušavao osporavati vlast Bogu niti se suprotstavljati načinu na koji je Bog organizirao život tih ‘ljudi’. Međutim, moguće je da se tek sa stvaranjem čovjeka na ovoj našoj planeti zemlji, pojavio anđeo koji je sa svojim načinom razmišljanja želio dokazati da on, neovisno od Boga, također može uspješno vladati čovječanstvom preko ljudi koje bi podredio svojoj volji i svom načinu upravljanja. To bi bilo sporno pitanje koje uključuje i anđele i ljude.

Bez obzira što bi možda već postojale planete na kojima ‘ljudi’ uspješno upravljaju njima pod okriljem Božjeg kraljevstva, to očito ne može spriječiti nijednog anđela da pokuša dokazati svoju tvrdnju kako razumno i inteligentno biće kao što je čovjek može također stvoriti savršeno društvo i to neovisno od Boga. To je isto kada vladar neke zemlje ima svoj program s kojim uspješno vlada sa svim regijama u kojima je postavio svoje upravitelje, ali se u jednoj regiji dotični upravitelj želi odvojiti i dokazati da svojim programom ima jednake šanse za uspjeh. U tom slučaju se ne može tog upravitelja osporavati samim tim što već postoji program koji je dovoljno dobar da ga nije potrebno mijenjati. Pitanje je, da li je njegova tvrdnja o vlastitom programu dovoljno utemeljena da ju je potrebno dokazivati na dijelu. Njegova bi zamisao bila stavljena u umove ostalih upravitelja, tako da bi bilo nemoguće ovog neovisnog upravitelja razdriješiti dužnosti, kazniti ili usmrtiti samo zato što tvrdi nešto što još nije dokazano.

Uzmimo također za primjer teoriju evolucije. Iako je stoljećima Biblija svjedočila da je Bog stvorio čovjeka, pojavila se teorija koja je dovodila u pitanje nastanka čovjeka od strane Boga te je išla toliko daleko da je čak potpuno negirala postojanje Stvoritelja. Mnogi znanstvenici su se upustili u istraživanje i dokazivanje te teorije. Uspjeli su mnoge uvjeriti u to iako ‘zavodeći druge, zavode i sami sebe’ (2.Ti 3:13). Očito je bilo potrebno određeno vrijeme, a ujedno i sve veći napredak u znanosti kako bi se ta teorija pokazala lažnom. Slično tome, iako bi možda već na nekoj planeti postojao dokazi o Božjoj pravednoj vlasti, to ujedno ne bi sprečavalo nekoga anđela da traži dokaz i o neovisnoj vlasti koja bi također bila uspješna koristeći neki drugi program društvenog organiziranja i upravljanja zemljom. Bog ga zbog toga ne bi mogao kazniti jer bi ideja kao takva ostala također u umovima ostalih anđela. Zato se i u takvoj situaciji treba ostaviti vrijeme da se vidi da li čovjek može neovisno o Bogu upravljati stvarima na zemlji u korist svih ljudi.

Očito ne možemo kategorički tvrditi da ne postoji život na drugim planetima iako se na zemlji po prvi put rješava univerzalno sporno pitanje o tome da li čovjek može biti sam svoj bog. No, i da ima takvih planeta na kojima je prisutan život, Bog ima pravo tu stvarnost tajiti od nas sve dok se ne riješi to sporno pitanje. To bi mogla biti spoznaja s kojom se sada ‘ne bi mogli nositi’ niti bi se s njom trebali zamarati (Iv 16:12). Prije nego bi saznali da u svemiru postoji savršeni život kakvog je moguće postići samo pod vlašću Boga i njegovog univerzalnog kraljevstva, ljudi moraju sami vidjeti dokaze koji osporavaju pravo čovjeka da vlada zemljom neovisno o Bogu. Čak i u toj situaciji je moguće zamisliti kako demoni pokušavaju ljudima otkriti nešto što Bog s pravom želi da još uvijek bude sakriveno. Koristeći mogućnost vizualnog djelovanja na umove ljudi, oni mogu stvarati ‘znakove na nebu i na zemlji’ kako bi ljudima prije vremena ukazali da postoji život u svemiru. Sjetimo se da je Isus prekoravao ‘demone’ koji su ‘znali da je on Krist’, a koji su tu činjenicu na svoj način i prije vremena otkrivali ljudima (Lk 4:41). Oni ne mogu ništa dokazati ljudima pa ih obmanjuju nadnaravnim viđenjima. Bez obzira na to da li postoji u svemiru život kakav postoji na našoj planeti, pred nama je uzbudljivo vrijeme istraživanja mnogih tajni koje će nas vječno usmjeravati prema upoznavanju našeg stvoritelja Jehove Boga i svega onoga što se krije unutar njegovog veličanstvenog svemira kojega je stvorio na svoju slavu. 

KRAJ