Article Index

‘Gehena’ i ‘vatreno jezero’

Biblija u kršćanskim grčkim spisima spominje gehenu. ‘Gehena’ili ‘geh-hinnóm’ je izraz koji su Židovi koristili za "dolinu Hinom" koja se nalazila zapadno i južno od drevnog Jeruzalema (Jš 15:8; 18:16). Dolina je bila poznata po idolopokloničkom obožavanju poganskog boga Moleka, kome su ljudi u vatri prinosili ljudske žrtve (2.Lje 28:3; 33:6; Jr 7:31,32; 32:35). Kralj Jošija je u svoje vrijeme jedan dio te doline, koji se zvao Tofet, pretvorio u smetlište gdje je neprestano gorjela vatra podržavana sumporom (2.Kr 23:10). ‘Gehena’ je u doslovnom smislu bila nečisto mjesto izvan grada Jeruzalema gdje se je spaljivao gradski otpad i leševi životinja. Budući da su i zli ljudi mogli predstavljati otpad od pravog obožavanja onda su se i njihova mrtva tjelesa mogla naći u toj dolini. Tako je Bog rekao za Judejskog kralja Jojakima: "Sahranit će ga kao što se magarca sahranjuje – odvući će ga i baciti van, pred vrata jeruzalemska" (Jr 22:19). Budući da se u to smetlište izvan zidina grada ponekad bacalo i leševe zločinaca, neki komentatori Biblije su osudu zlih metaforički nazivali ‘gehena’. Da li je ‘gehena’ isto što i ‘ognjeno jezero’?

Za razliku od ‘gehene’, ‘jezero ognjeno i sumporno’ je simboličan izraz koji je nastao u povezanosti s događajem kada je Bog pri uništenju Sodome i Gomore pustio s neba "kišu od sumpora i vatre" (1.Mo 19:24; Ot 21:8). Tako je to ‘jezero’ u dolini Sidimskoj postalo slano more (1.Mo 14:3). Budući da u tom jezeru zbog svoje izrazito velike slanosti nema života ono se naziva i Mrtvo more (5.Mo 29:23). Biblijski pisci Galilejsko jezero također nazivaju ‘more’ (vidi Mt 8:24,27,32; usporedi Lk 8:22,23). Iako se ovo ‘jezero’ po svojoj lokaciji nalazi odvojeno od doline Hinom, ono u sebi također nosi misao o osudi zlih ljudi na vječnu ili drugu smrt (Ot 21:8). Zajednički naziv ‘gehene’ i ‘ognjenog jezera’ je "vječna vatra" ili "druga smrt" (Mt 18:8,9; Ot 21:8; Ju 7). U početku je bila namijenjena Sotoni i njegovim anđelima, jer za njih po svemu sudeći Bog nije predvidio otkupninu (Mt 25:41). Kad bi Sotona znao da je za njega moguć povratak u Božju obitelj, onda bi u skladu s tim ljude usmjeravao na pravi put, ali njegov pravac postupanja dokazuje da je svjestan svoje vječne kazne. Iako Bog ne želi da ijedan čovjek bude vječno uništen, to će se ipak desiti onima koji uporno i svjesno budu podupirali Sotonu. Budući da ta konačna osuda na vječnu ili drugu smrt nije još izvršena na Sotoni i njegovim anđelima, onda vjerojatno još nije nijedan čovjek okusio vječnu smrt. Vidjet ćemo i zašto.

Sotona i demoni znaju da postoji ta simbolična ‘vječna vatra. Za razliku od Božjih vjernih anđela, oni proživljavaju patnju i muče se znajući što ih čeka u budućnosti. Tu ‘patnju’ će proživljavati i milijuni nepravednih i zlih ljudi u vremenu Suda, jer će tek tada biti potpuno svjesni jedne takve osude koja će stajati nasuprot daru vječnog života, kojeg će u tom istom periodu uživati pravednici. Oni koji budu pod osudom ‘druge smrti’ ili ‘vječne vatre’ će tek tada "piti vino Božjeg gnjeva, nerazvodnjeno, koje je natočeno u čašu srdžbe njegove i bit će mučeni vatrom i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom (…), ni danju ni noću neće imati počinka" (Ot 14:9-11; Lk 12:9). To je osuda na ‘sramotu i gadost vječnu’ koju će doživjeti svi Božji neprijatelji (Da 12:2). Oni su osuđeni na ‘vječnu vatru’ zbog grijeha koji se nalazi u njima i njihovim srcima. Zato taj grijeh mora proći kroz ‘vatru‘. Mučenje ‘vatrom‘ se opisuje stanje ljudskog duha koje će biti podvrgnuto utjecaju Božjeg suda. Isus je to slikovito opisao kad je pričao usporedbu o ‘bogatašu i Lazaru’ (Lk 16:14,19-31).

Takvi bezbožnici ne prolaze ‘vatru‘ Božjeg gnjeva u ovom poretku, nego su prema 2.Petrovoj 3:7:

pohranjeni za vatru i                                                                                                                                                   čuvaju se do dana suda                                                                                                                                             i uništenja bezbožnika’.

Ovdje Petar koristi ‘sinonimni paralelizam’ kako bi osigurao ispravno posredovanje značenja u jasnu misao. Tako je ‘dan suda’ sinonim za ‘vatru’ i uništenje bezbožnih ljudi, kao što je izraz ‘pohranjeni’ sinonim za ‘čuvanje’ u ‘hadu’ onih koji će uskrsnuti:

Isus će u tom periodu Suda svojim neprijateljima, koji će proći ‘kroz vatru’, skupiti užareno ugljevlje na njihovu glavu kako bi njegova osuda djelovala poput vatre na njihovu savjest (Lk 6:27; Ri 12:20). Ovdje također vrijede Pavlove riječi:

"svačije će se djelo pokazati, (…) jer će se otkriti vatrom; i vatra će pokazati kakvo je čije djelo" (1.Ko 3:13,15).

Ako ta simbolična ‘vatra’ uništi grijeh u njima, mogu se nadati da se i njihova imena nađu zapisana u knjizi života. Krštenje vodom i svetim duhom je ‘molba upućena Bogu za dobru savjest’. To je izraz spasenja od posljedica grijeha pa svi koji su kršteni svetim duhom ‘ne dolaze na sud’ (Lk 3:16,17; 1.Pe 3:21; Iv 5:24). ‘Voda’ simbolično ispire grijeh, čime omogućava svetom duhu da djeluje u pravcu spasenja. Suprotno tome ‘vatra’ Božjeg gnjeva mora u zlim ljudima najprije uništiti grijeh koji vodi u drugu smrt, inače će ih ‘vatra progutati’ (Ez 15:7). Što je onda Isus htio slikovito prikazati kad je spominjao ‘osudu gehene’? Kako su ga mogli razumjeti njegovi učenici i ostali Židovi? Treba uzeti u obzir da su Pisma već sadržavale osude koje je on povezao s ‘gehenom’.

U vrijeme opsade Jeruzalema po Babiloncima, dolina Hinom se zvala "dolina ubijanja" jer su tu popadala mrtva tjelesa Židova koji su poginuli od babilonskog mača. Njihova mrtva tjelesa postala su hrana pticama i zvijerima. Bog je za Jeruzalem rekao da će ga učiniti da bude nečist kao Tofet (Jr 19:6,7,11-13; vidi 5.Mo 28:26). Što nam to govori? Tofet očito predočavala nečisto mjesto, mjesto za one koji su u Božjim očima duhovno nečisti i koje se trebalo odrezati od života kao teške grešnike. S tim je povezana osuda ‘gehene’. Svi oni koji na sebi nose tu osudu su Božji neprijatelji koji se bore protiv Njega. Biblija spominje primjere koji pokazuju kako Bog gleda na svoje neprijatelje. Članovi Božjeg naroda koji su se protivili pravom obožavanju su trebali biti izbačeni izvan zidina Jeruzalema, dok su neprijateljski narodi koji su napadali pravo obožavanje često svoja tjelesa ostavljala nadomak gradskih zidina. Tako su i jedni i drugi zauzeli nečasno mjesto pred Bogom. Takva nečasna osuda je bila pripremljena čak i Asircima:

"Gle, ime Jehovino izdaleka dolazi, u usplamtjelom gnjevu svojemu i s oblacima gustim. Usne su njegove pune osude, jezik je njegov kao vatra koja proždire.(…) Jer Tofet je njezin već pripravljen (…). Velika je vatra i mnogo je drva. Dah Jehovin kao bujica sumpora, sve to spaljuje" (Iz 30:27-33).

U ovom opisu se simboličnim jezikom spominju ‘vatra i sumpor’ kao izrazi Božjeg gnjeva i uništenja koje je također u Otkrivenju opisano kao jezero ognjeno i sumporno. Da li takav opis i spominjanje Tofeta u dolini Hinom prikazuju da su Asirski vojnici već tada doživjeli vječno uništenje ili drugu smrt? Ne. Vidjet ćemo da je prorok Ezehijel pisao o propasti tadašnje Asirske vojne sile na način da je ukazao kako je ona završila u ‘šeolu’ ili općem grobu čovječanstva. Time je želio naglasiti da to isto čeka sve Božje neprijatelje:

"…jer će svi biti predani smrti, bačeni u krajeve podzemne,  među sinove ljudske, k onima koji su u jamu grobnu otišli. Ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: ‘U dan kad on [siđe u šeol], učinih ću da se tuguje za njim (…). S njim će i oni [u šeol] otići, k onima koji su pobijeni mačem…" (Ez 31:3,14-17).

Ovdje vidimo da Izaija i Ezehijel pišu o jednom te istom događaju gdje se dolina Hinom i Tofet, kao mjesto gdje završavaju mrtva tjelesa Božjih neprijatelja, povezuje sa ‘šeolom’ ili općim grobom čovječanstva u koji silaze svi umrli ljudi. Naime, smrću su svi oni otišli u ‘šeol’, ali na sebi nose osudu u povezanosti s ‘Tofetom’ koji predočava uništenje od Boga i sramotnu smrt onih koji će i nakon smrti ‘nositi sramotu svoju’ te će kao takvi ‘uskrsnuti u sramoti’ (Ez 32:25,30; Da 12:2). Proroci starog doba nisu s ‘Tofetom’ podrazumijevali vječnu smrt pojedinaca bez nade u uskrsnuće, već samo konačno uništenje Božjih neprijatelja. To je uništenje trebalo biti temeljito tako da se tadašnja Asirska vojna sila više nije mogla ponovno podići ili oživjeti (Iz 26:14). Bila je zauvijek uništena. Logično je zaključiti da obične ljude iz poganskih naroda, koji su bili regrutirani u vojnike, a koji su pod zapovjedništvom svoga kralja napadali Izraelce, Bog nije osuđivao na vječno uništenje ili drugu smrt. Oni su samo okusili prvu smrt, ali na način koji je On odredio. Zato će nakon uskrsnuća samo neki od njih osjetiti nevolju duha koja pripada onima koji nanose nevolju Božjem narodu (2.So 1:6-9). Nevjerni Židovi toga doba će također osjetiti muku duha u povezanosti s osudom na ‘vječnu vatru’.

Opći grob čovječanstva kojim se opisuje riječ ‘šeol’ ili ‘had’ odgovara latinskoj riječi ‘inférnus’ koja označava "ono što leži ispod; donje područje". Nasuprot tome, ‘Tofet’ je u Bibliji prikazan kao jedno posebno, ali nečasno grobno mjesto čiji mrtvaci odlaze ili silaze u onaj ‘najdublji dio šeola’ ili ‘hada’ (Ps 86:13; Ez 26:19,20). Oni koji prilikom smrti budu na sebi nosili grijeh kojeg Isusova otkupnina na može pokriti, dospijevaju u taj dio hada koji je povezan s osudom gehene. S tim su grijehom umrli mnogi farizeji koje je Isus usporedio s bogatašem koji ‘u hadu’ proživljava vatrene muke. Iako će oni uskrsnuti, ali će zato proživljavati muku duha povezanim s ‘najdubljim dijelom hada’ (gehene) u kojem će se nalaziti  kao simbolični ‘mrtvaci’ (Lk 16:23-25). Znati će da su ljudi poput ‘Lazara’ stekli Božje priznanje, dok su oni odvojeni za uništenje. Zato je Isus koristio ‘gehenu’ kao simbol vječnog uništenja kojeg će Bog provesti nad svim onim ‘mrtvacima’ koji ne ‘ožive’ i ne izađu iz ‘hada’. No, on nigdje ne govori da je ‘gehena’ kao konačna smrt već bila izvršena nad doslovnim mrtvacima, nego je to vječno uništenje koristio kao simbol onoga što u budućnosti čeka sve one koji na sebi budu nosili osudu gehene.

Isus je jednom rekao: "Ne osuđujte, i nećete biti osuđeni" (Lk 6:37). U tom se kontekstu nalaze i njegove riječi: "A tko [bratu] kaže da nije vrijedan da živi, sam bi mogao dospjeti u oganj gehene" (Mt 5:22). ‘Gehena’ je izraz Božjeg gnjeva nad onima koji ‘nisu vrijedni da žive’ ili onima koji nisu dostojni vječnog života. Taj Božji gnjev će morati osjetiti sve takve osobe u vrijeme suda kada će znati što ih čeka na kraju Kristove vladavine ukoliko se ne pokaju.

Budući da u to vrijeme ljudi nisu mogli donositi presude povezane sa drugom smrću, ‘gehena’ je predstavljala gnušanje nad zlim osobama koje su zaslužile smrt u povezanosti s sramotom koja je trebala ostati na njihovim kostima. Takva osoba nije bila vrijedna da živi među ostalim ljudima. Nju se moralo ukloniti, ne samo fizički iz njihove sredine, nego i simbolično iz sredine ostalih mrtvih koji su dospjeli u ‘had’. Načinom na koji je takva osoba pogrebena se željelo ukazati na težinu grijeha zbog kojeg njena smrt nije isto što i smrt ostalih ljudi koji se nalaze u ‘hadu’. Budući da je Isus gledao dalje od ostalih ljudi, jer je imao veću spoznaju o Bogu, Božjem kraljevstvu i vječnom životu, onda je izraz ‘gehena’ koristio za sve ono što nije vrijedno vječnog života i Božjeg kraljevstva. U tom je kontekstu govorio za neke da će ‘dospjeti u oganj gehene’ gdje će osjetiti muku. No, kada će im se to desiti?

Budući da je Isus svoje riječi često usmjeravao prema Božjem kraljevstvu i Božjem pravednom sudu, onda je vjerojatno s tim povezao i ‘gehenu’.  Znao je da su po Božjem mjerilu pravde neke osobe na sebe navukle ‘osudu gehene’ po kojoj će im biti suđeno tokom posljednjeg dana. Naime, tek tada će Božje presude imati vječne posljedice – vječni život ili vječna smrt.

U svojoj simbolici ‘osuda gehene’, ima veze sa ‘mrklom tamom’ koja se spominje u povezanosti sa ‘najdubljim dijelom šeola’ i ‘velikim bezdanom’ u kojem se nalaze oni koji na sebi nose vječnu sramotu (Ps 86:13; 88:6-8; Iz 14:15; Ez 26:19,20). Takve osobe će morati biti svjesne situacije u koju ih je doveo Božji pravedni sud, te će proživljavati muku duha. Zato moraju uskrsnuti zajedno sa svim nepravednicima. Mrtva osoba ne može proživljavati nevolju, tako da će tek nakon uskrsnuća biti svjesna da je njena smrt, a time i uskrsnuće u samoj vezi s vječnom sramotom. Takvo stanje duha proživljavaju demoni koji se nalaze u najdubljem dijelu bezdana – u ‘tartaru’, pa je razumljivo da i neki nepravednici moraju proživjeti slično stanje osude koja vodi u drugu smrt (2.Pe 2:4,17). Takve se nije moglo izjednačiti u smrti s ostalim ljudima. Stoga se može očekivati da će oni koji se nalaze u najdubljem dijelu ‘šeola’ pod osudom ‘gehene’ najzadnji izaći iz grobova. Živjet će pod tom osudom sve do kraja kada se očekuje da će mnogi od njih ponovno stati na stranu Sotone, te će zajedno s njim biti uništeni u vječnoj vatri ‘gehene’ ili ‘ognjenog jezera’. Kao što je Bog temeljito i nepovratno uništavao vojne sile i zla ljudska društva, tako će ‘vječna vatra’ zauvijek i nepovratno uništiti sve ono što se suprotstavlja Božjem kraljevstvu. U Harmagedonu će to biti ‘zvijer i lažni prorok’ kao institucije, a na kraju, Sotona, njegovi anđeli te svi ljudi koji ostanu ili stanu na stranu Sotone.

Budući da je do Kristovog dolaska svim ‘ljudima određeno da jednom umru (po Adamu), a zatim (dolaze na) Sud’, onda je za očekivati da je ‘gehena’ određena nakon Suda. Tako će svi ljudi koji se nalaze u ‘hadu’ uskrsnuti, a među njima i oni koji se nalaze u onom najdubljem dijelu ‘hada’ koji je povezan s osudom ‘gehene’ (He 9:27). Kao što ljudi nisu u smrti izjednačeni tako neće ni u uskrsnuću biti izjednačeni. Samo određene zle osobe koje su podložne ‘geheni’ nose dodatnu težinu grijeha povezan sa osudom koju će Bog provesti nad zlima nakon općeg uskrsnuća. Tako je smrt zlih ljudi povezana sa Božjim pravednim sudom time što ih se stavlja u kategoriju onih koji moraju primiti ‘teži sud’ (Mt 11:20-24). Za njihovu se smrt kaže da su takvi ‘pobijeni’ od Boga; da ‘nose sramotu svoju’ i da su ‘prijestupi njihovi na kostima njihovim’ (Ez 32:15,18-32). Bog je tako svom narodu govorio da će poginuti na svom zlom putu (Ez 33:8,9). Mnogi među njima su time doživjeli sramotnu smrt koja nije bila ista kao i smrt nekih koji su slučajno poginuli u nekoj nesreći. Oni koji će u Harmagedonu biti pobijeni će biti nedolično pogrebeni u simboličnoj dolini koja će se zvati "dolinom Gogova mnoštva" (Ez 39:11). Ta dolina podsjeća na dolinu Hinom gdje su popadala mrtva tjelesa Božjih neprijatelja. Njihova će tjelesa biti dana pticama i zvijerima kao što je to bilo s nevjernim Židovima (Jr 19:6,7; Ot 19:17,18; Ez 39:4).

Ova ‘dolina’ će ujedno biti svjedočanstvo i znak da je Bog uništio ovaj zao Sotonski poredak. Budući da Sotona neće tada biti vječno uništen, onda će ta dolina biti samo znak sramotnog kraja onih koji su tvorili njegov zli poredak. Ona neće označiti vječnu smrt Sotone i njegovih pristaša, nego samo vječnu smrt njegove zemaljske tvorevine koja je ljude držala u podložnosti njegovoj vlasti. Sotona će i dalje biti živ, ali neaktivan, dok će njegovi zemaljski sluge uskrsnuti "na sramotu i gadost vječnu" kako bi primili sud (Da 12:2; Ot 14:10). Svi nepravednici će nakon uskrsnuća iz prve smrti i dalje biti u vlasti druge smrti. Nakon uskrsnuća će svi oni živjeti pod uvjetnom kaznom tako da neće imati prednost ulaziti u ‘grad’ – Božje kraljevstvo, zbog svoje duhovne i moralne nečistoće. Nalazit će se izvan tabora Božjeg naroda (Ot 21:27; 22:15). Naime, u duhovnom smislu oni će i dalje biti mrtvi u Božjim očima te će se kao takvi nalaziti van grada u simboličnoj dolini odrezanja od vječnog života.  Među nepravednima će se posebno isticati oni koji nose težu osudu - ‘osudu gehene’. Isus je rekao što očekuje neposlušne Židove u vremenu Suda:

"Ondje (van grada) će te plakati i škrgutati zubima, kad vidite Abrahama, Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe izbačene van (u tamu)" (Lk 13:28; Mt 8:12; 25:30).

To stanje duhovne tame je stanje onih koji će biti pod osudom ‘gehene’, a koji će biti navedeni da plaču i škrguću zubima. Mrtvi to ne mogu osjetiti i zato i takvi moraju uskrsnuti kako bi znali kakva pravedna osuda leži na njima. Vjerojatno je mnogo onih koji su još za vrijeme ovog života zaslužili osudu ‘gehene’ što ih razlikuje od ostalih nepravednika. Iako će jedni i drugi biti pod vlašću druge smrti, ovi koji nose na sebi osudu ‘gehene’ vjerojatno neće moći, tokom perioda Suda, doći u mogućnost da se njihova imena upišu u ‘knjigu života’. Tako će oni cijelo to vrijeme biti pod osudom, dok će drugi nepravednici imati priliku da se tokom tog vremena, pokaju i obrate Bogu koji će njihova imena automatski zapisivati u ‘knjigu života’ (Ot 20:12,15). Zato će im biti teže u dan Suda nego drugim nepravednicima jer će do kraja tog perioda biti odvojeni od Gospodinova lica.

Put spasenje će i dalje biti otvoren kao i put uništenja. Iako će i ovima drugima biti ponuđeno spasenje, bit će im teže u Sudnji dan od onih nepravednih koji su nesvjesno činili grijeh (Mt 11:20-24). Naime, mnoštvo takvih zlih i nepravednih ljudi se neće iskreno pokajati nego će na kraju udružiti svoje sebične interese, te će zavesti druge i ‘okružiti tabor svetih i ljubljeni grad (…). Ali vatra će sići s neba i prožderati ih’ (Ot 20:7-9). Čak i oni koji možda neće aktivno učestvovati u tom napadu na teokraciju, ali koji se do tada ne budu našli zapisani u knjizi života biti će također ‘bačeni u jezero ognjeno" (Ot 20:15). Tako će "kukavice, bezvjerni, okaljani, ubojice, bludnici, vračari, idolopoklonici i svi lažljivi završit u jezeru koje gori ognjem i sumporom". Oni koji završe u ‘vatrenom jezeru’ više nemaju nikakve mogućnosti da se vrate u život. Tako će se ‘vatra’ Sudnjeg dana pretvoriti u ‘vatru’ uništenja bezbožnih ljudi.