Article Index

Vječna smrt ili vječni život

Jehova je sramotnu smrt propisao Mojsijevim zakonom, tako da su svi teški grešnici morali biti pobijeni od Njega. Naime, mnogi grijesi su mogli biti pokriveni prinašanjem žrtava za grijeh. Međutim, neki teški grijesi i prijestupi se nisu mogli pokriti nijednom žrtvom, tako da su takvi grešnici morali biti zauvijek izopćeni i to na način da ih se pogubilo (Ju 5). Njih se izvan tabora pogubilo kamenovanjem, a neke se nakon toga čak spaljivalo vatrom (5.Mo 22:21-25; 3.Mo 21:9; 24:14). Zanimljivo je da su se prema zakonu mrtva tjelesa osuđenika trebala odmah pokopati u grobove (5.Mo 21:22,23). Iako su možda time bili izjednačeni s ostalim mrtvacima koji su se nalazili u grobovima, ipak smo vidjeli da takvi, slikovito rečeno odlaze u onaj ‘najdublji dio šeola’ koji je povezan s osudom ‘gehene’. Njihova osuda i sramotna smrt je bila dovoljan dokaz da su izdvojeni iz sredine Božjeg naroda. Oni koji su imali sramotan kraj će imati i sramotan početak nakon uskrsnuća. Zato je u ‘dan smrti’ potrebno imati ‘dobro ime’ kod Boga kako bi prilikom uskrsnuća nov početak bio nagrađen vječnim životom (Pr 7:1).

Iako su zločinci po Zakonu s pravom bili pogubljeni, to nije značilo da ih je Bog već tada zauvijek odrezao od života. Oni su time odrezani samo od ‘vječnog života’ i od Božjeg naroda. Nakon smrti su stavljeni među one koji će uskrsnuti u sramoti. Među takve su bili ubrojeni i dva zločinca koja su trebala biti pogubljena sa Isusom. Namjerni ubojice su po Zakonu trebali biti ubijeni. Nisu bili dostojni da žive. Za njih nije bilo predviđeno oslobađanje od kazne u povezanosti s kajanjem i zato su morali biti pogubljeni. No, da li su imali pravo na pokajanje bez obzira što su učinili težak i neoprostiv grijeh? Iako su trebali ispaštati i biti ubijeni zbog učinjenog teškog grijeha ipak Biblija pokazuje da su imali pravo na pokajanje i Božje milosrđe. To je vidljivo iz Isusovog primjera milosrđa kojeg je pokazao prema jednom od tih dvaju zločinaca.

Taj zločinac je rekao drugom osuđeniku: "Mi smo s pravom osuđeni, jer primamo što smo djelima svojim zaslužili…" Zatim se okrenuo prema Isusu i rekao mu: "Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje" (Lk 23:41-43). Zbog svoga stava i vjere u Isusa, taj je zločinac dobio garanciju da će nakon uskrsnuća biti primljen u raj kao punopravni građanin Božjeg kraljevstva (Mt 25:34). Ovaj zločinac je u zadnjem trenutku izbjegao smrt povezanu s osudom ‘gehene’, dok je drugi zločinac i dalje ostao pod osudom ‘gehene’ i ne može joj pobjeći (vidi Ez 33:11,12). Kad obojica uskrsnu na zemlji, jedan će imati bolje uskrsnuće od drugoga jer će ljudi poput njega moći koristiti prednost da ulaze u 'grad' pred Krista (Ot 22:12-15).

Isus je židovskim svećenicima rekao da će ‘umrijet u svojim grijesima’ (Iv 8:21,24). Budući da njihovi teški grijesi neće biti oprošteni on ih je upozorio rekavši: "Kako ćete pobjeći osudi gehene?" (Mt 23:33; 2.Mo 23:21). Međutim, pojedini svećenici su prije svoje smrti ipak uspjeli pobjeći ‘osudi gehene’ jer su se pokajali i postali vjernici (Dj 6:7). Oni koji su umrli u svojim grijesima neće pobjeći osudi ‘gehene’ jer ih čeka Sud koji će potvrditi težinu njihova grijeha. Među njima spadaju i svi Izraelci koji su griješili protiv saveza Zakona. Za njih je bilo rečeno: "Jehova mu to neće oprostiti, nego će (…) Jehova izbrisati njegovo ime pod nebom" (5.Mo 29:20). Prema Davidovim riječima, takve je trebalo ‘izbrisati iz knjige živih’, kako ne bi bili ‘upisani s pravednicima’ koji se nalaze zapisani u ‘knjizi života’ (Ps 69:28; 2.Mo 32:32,33; Ot 17:8). 

Za razliku od pogubljenja grešnika koji su prema Mojsijevom zakonu bili krivi za teški grijeh, u kršćanskoj skupštini se vrši izopćenje što je također istovjetno odrezanju iz sredine Božjeg naroda, a time i od vječnog života (1.Iv 3:14,15). Pogledajmo jedan primjer. Prema Mojsijevom zakonu onaj "čovjek koji legne sa ženom svoga oca" trebao je biti pogubljen. No kad se takav slučaj desio u Korintskoj skupštini, onda je činom izopćenja trebalo takvoga "ukloniti iz [kršćanske] sredine" (3.Mo 20:11; 1.Ko 5:1,2,13). Očito je pogubljenje s Božje strane bilo isto što izopćenje. No, onaj tko je bio pogubljen nije mogao promijeniti svoj život, dok je onaj tko je bio izopćen imao tu mogućnost sve dok god živi. Po istom mjerilu pravde bi tako i onaj tko je pogubljen trebao uskrsnuti kako bi svoj život nastojao uskladiti s božjim načelima. Zato njegova smrt u ovom poretku nije bila vječna iako se takav našao pod osudom ‘gehene’.

Da ne bi bili bačeni u ‘gehenu’ svatko od nas mora paziti na grijeh koji djeluje u nama. Isus nam savjetuje: "Ako te ruka tvoja navodi na grijeh, odsjeci je! Bolje ti je da sakat dobiješ život nego da s obje ruke odeš u gehenu, u vatru koja se ne može ugasiti…" (Mk 9:43-47). Ponovno vidimo da Isus, dobivanje ‘vječnog života’ stavlja nasuprot bilo kojem grijehu koji čovjeka vodi u ‘gehenu’. Kao što pravednost vodi u ‘vječni život’ koji se može dobiti tek u Božjem kraljevstvu, onda je razumljivo da će grešnici ‘otići u gehenu’ tek u vremenu vladavine Božjeg kraljevstva, tj. na kraju, kada Bog zajedno uništi Sotonu i sve buntovnike. To će biti pravomoćno izvršenje Božje presude nad onim zlim ljudima koji ne pobjegnu osudi ‘gehene’. ‘Dobivanje života’ je isto što i ulazak u Božje kraljevstvo dok je ‘odlazak u gehenu’ namijenjen onima kojima će Krist tek u vremenu Suda moći s pravom reći: "Odlazite od mene, vi koji činite bezakonje" (Mt 7:23). Isus će za vrijeme Suda "uzvratiti svakome po djelima njegovim" (Mt 16:25-27). Zli i neposlušni neće naslijediti kraljevstvo niti će dobiti vječni život na dar. Biti će simbolično ‘mrtvi’ i označeni za konačno ‘uništenje bezbožnika’. 

Prema tome, onaj tko je osuđen na ‘gehenu’ je odrezan od vječnog života, a time i od zajednice Božjeg naroda. Ako je u prošlosti netko od zlih ljudi bio bačen u doslovno smetlište doline Hinom, njegovo se tijelo tu moglo uništiti, ali ne i njegova duša, jer smo vidjeli iz primjera Asiraca, da su svi oni koji su pogubljeni u toj dolini zapravo ‘sišli u šeol’ u kojem se nalaze duše svih mrtvih ljudi. Te ‘mrtve duše’ predstavljaju umrle osobe, a samim tim i one koji će se ponovno nakon uskrsnuća pojaviti na zemlji. Samo Bog donosi konačan sud i ima vlast potpuno i nepovratno uništiti "i dušu i tijelo u geheni" (Mt 10:28). On je taj koji "nakon što ubije [osobu], ima vlast baciti [njegovu dušu i tijelo] u gehenu" (Lk 12:5). On ima pravo ubiti nekoga za vrijeme dok traje osuda na prvu smrt. Tako je u prošlosti ubijao svoje neprijatelje koji su se borili protiv njegovog naroda. Preko Zakona koji je osuđivao težak grijeh, On je indirektno ubijao zle i nepokajničke grešnike čime ih je prije vremena ‘bacio u šeol’. No, kad Isus ukine prvu smrt, Bog će uzeti za pravo da sve zle osobe zauvijek uništi u vječnoj ili drugoj smrti iz koje nema povratka.

Uzmimo u obzir da smo svi mi ‘osuđeni’ na Adamovu smrt. Iako tome ne možemo izbjeći, mi možemo sve učiniti da ne umremo u Adamu, nego da umremo u vjeri i u Gospodinu (He 11:13; Iv 8:51; 11:26; Ri 5:18,19; 6:3,8). Oni koji će zbog svojih grijeha biti pod ‘osudom gehene’ će morati uskrsnuti da bi na sebi nosili težinu te presude. Biti će u vlasti druge ili vječne smrti dok konačno ne zavrijede da se njihova imena zapišu u knjigu života. Ako se ne dokažu dostojnima vječnog života, onda će "dospjeti u oganj gehene", tj. biti će "bačen u jezero ognjeno" (Mt 5:22; Ot 20:15). To je druga smrt ili vječno uništenje.

Kao što su u očima ovog svijeta kršćani postali "smeće svijeta, otpad svega", tako će u Božjim očima njegovi protivnici biti simbolično ubijeni i kao otpad bačeni u dolinu odrezanja (1.Ko 4:13). Tu spadaju svi bezbožnici koje će Isus u simboličnom smislu "ubiti duhom svojih usta i uništiti očitovanjem svoje prisutnosti" (2.So 2:8). Tu su i osobe koji se odriču Krista čime ‘hule na sveti duh’. Takav se grijeh ne može pokriti Isusovom žrtvom. Zato im neće biti oprošteno, nego će ih se Isus tokom svog vladanja "odreći pred anđelima Božjim" (Lk 12:5,9,10; Ot 14:10). Nalazit će se izvan Kraljevstva pod ‘osudom gehene’ zajedno sa ostalim mrtvacima koji su se kroz povijest pokazali Božjim neprijateljima. Da li je pravedno od Boga da takve osobe uskrsne da bi ih sudio i dao im priliku da se pokaju? Vidjeli smo da je to moguće očekivati zbog Božjeg milosrđa. Međutim kako je onda to povezano s njegovom pravdom?

Pravda zahtijeva tužbu i osudu koja se na sudu treba dokazati. Bog ima pravo dokazati svima svoju pravdu i zakone po kojima zaslužuju osudu. Zato ima pravo da u svojoj pravdi takve uskrsne da im dokaže njihovu krivicu zbog koje zaslužuju drugu smrt. To bi ujedno značilo da takvi neće izbjeći Božjem pravednom sudu i konačnom uništenju. Oni koji poput zločinca, koji je ubijen s Isusom, priznaju i kažu da zaslužuju pravednu osudu, mogu dobiti oproštenje.

Znamo da ljudske vlasti, pa čak i međunarodni sudovi često ne uspijevaju neke zločince dovesti na Sud, a kamo li ih kazniti. U tome ih može spriječiti i prijevremena smrt dotičnog zločinca. Takav je na kraju izbjegao kaznu te je umro kao što umiru i drugi ljudi. No, kod Boga nitko ne može izbjeći njegov pravedan Sud. Čak ni oni koji su umrli neće uteći od Božjeg suda jer On kaže:

"Ako se u šeol zakopaju, odande će ih ruka moja izvaditi…" (Am 9:2).

Stoga Bog iz tog razloga ima pravo i takve zle ljude podignuti iz mrtvih kako bi ih izveo pred Kristovu sudačku stolicu. Ako uzmemo u obzir da Bog još uvijek nije vječno uništio "anđele" koji su činili blud sa zemaljskim ženama, "nego ih je bacio u tartar i predao u mračne jame da ih se čuva za sud", onda možemo razumjeti zašto On namjerava uskrsnuti i ljude za koje se "čuva mrkla tama". Mi ne možemo Bogu prigovoriti ako tako postupi jer

"Jehova zna kako (…) nepravedne čuvati za dan suda da budu kažnjeni" (2.Pe 2:4,9,17; Jd 6; Iz 24:21,22).

Bog u svojoj pravdi može takve odrezati od vječnog života na način da ih nakon uskrsnuća drži na životu jedno određeno vrijeme ili najkasnije do kraja tisućugodišnjeg kraljevstva. Tada će im pustiti njihovog Oca Sotonu da ih upotrijebi u pobuni. To nam može biti razumljivo ako znamo da je to isto učinio s Faraonom kojem je rekao: "…mogao [sam] pružiti ruku svoju i poslati pošast na tebe i tvoj narod da nestaneš sa zemlje. Ali ostavio sam te na životu zato da ti pokažem moć svoju i da se ime moje objavi po svoj zemlji" (2.Mo 9:15,16).

S druge strane, Bog može u svojoj pravdi takve osobe držati na životu jedno određeno vrijeme, ostavljajući na njima da sami odluče o svojem životu, iako zna da neki od njih nikad neće biti poslušni njegovim pravednim zahtjevima (Iz 26:10). Kao što Bog nije išao toliko daleko u svojoj mogućnosti da predvidi hoće li Adam sagriješiti ili ne, tako očito ni u slučaju nesavršenih ljudi On neće unaprijed donositi vječnu osudu sve dok pred njih ne postavi mogućnost da sami svojim postupkom ne odluče o svojoj budućnosti na ovoj planeti zemlji. Nitko od nas ne može reći kako su ljudi za vrijeme svog kratkotrajnog nesavršenog života prokockali i posljednju priliku da se pokaju. Posljednja prilika će se svima pružiti u ‘posljednji dan’ – ‘dan suda’.