Article Index

Adamov prijestup

Adam je stvoren sa svim predispozicijama da bude savršen. Imao je savršeno tijelo, savršenu okolinu u kojoj je mogao zadovoljiti sve svoje tjelesne, duševne i duhovne potrebe. Međutim, iako je po osobnosti odražavao Božju sliku, nije mogao ispuniti Božju volju sve dok ne bi dokazao svoju savršenu podložnost Bogu. Kao što se nitko ne rađa sa plodovima duha tako nije ni Adam stvoren s već izgrađenim osobinama. One su u njemu postojale kao osnova i temelj razumnog bića. Trebalo ih je samo razviti kroz odgoj i pouku koju je prolazio dok ga je njegov nebeski Otac pripremao za ulogu za koju je stvoren. Onog trenutka kad je Bog vidio da više Adam ne treba biti sam, stvorio mu je ženu. To je značilo da je u određenom smislu izgradio osobine s kojima je mogao zrelo razmišljati i preuzeti ulogu poglavara. To je bio stupanj duhovnog savršenstva koji je dokazivao da može na sebe preuzeti zadatke koje su povezane sa zastupanjem Božjeg autoriteta pred ženom i onima koji će se roditi u njegovoj obitelji.

Kad je i Eva s vremenom upoznala Božji naum i razlog svog postojanja, Bog im je povjerio da vladaju nad zemljom. Njihova savršenost je tada odgovarala zadatku kojeg su dobili. Budući da su imali slobodnu volju trebalo je vidjeti da li će u određenom vremenu dokazati svoju savršenu podložnost Bogu čime bi se mogla potvrditi Božja namjera s njima. No tada su pogriješili. Posljedice su bile katastrofalne za njih i njihove buduće potomke. U tom su trenutku postali ‘goli’ odnosno nesavršeni jer je učinjeni prijestup poništio djelovanje onog duhovnog neraspadljivog tijela u koje ih je obukao njihov Otac. Time je prekinuta veza sa izvorom vječnosti. Ostali su živjeti u raspadljivosti materijalnog tijela čime nisu više odgovarali savršenoj slici svog Stvoritelja. Po tom su pitanju pali pod vlast smrti koja je preuzela vlast nad raspadljivim stanjem njihovog materijalnog tijela. Bez životne energije koju im je u početku davalo duhovno tijelo, izjednačeni su sa nižim smrtnim stvorenjima, te nisu više mogli ispuniti svoju vječnu ulogu. Od tada je ...

"... smrt od Adama kraljevala (nad Adamom) i nad onima koji nisu počinili grijeh sličan prijestupu što ga je počinio Adam" (Ri 5:14).

Da li je Adam umro vječnom smrću? Zapažamo da Pavle u ovom stavku spominje smrt tijela koja kraljuje "i" nad onima koji nisu počinili smrtni grijeh, što znači da kraljuje "i" nad Adamom (1.Iv 5:16,17). Oni nad kojima kraljuje ta smrt će uskrsnuti o uskrsnuću tijela, jedni na život, a drugi na prijekor i sramotu. Ta smrt tijela je prouzročena prvim grijehom po kojem je takva smrt (smrt tijela) prionula za Adama i njegovo potomstvo. Stoga je smrtnost tijela stanje odvojenosti od vječnog života u kojem su se našli i Adam i njegovo potomstvo i pogađa sve bez obzira na težinu grijeha. S Adamom je uslijedila prva smrt - smrt tijela iz koje ima uskrsnuća, dok je druga ili vječna smrt kazna iz koje nema uskrsnuća. No ta druga smrt može uslijediti nakon što svi ljudi budu oslobođeni prve smrti. Isus je svojom smrću pobijedio smrt tijela iz koje će svi uskrsnuti, ali njegova žrtva ne pokriva smrtni grijeh. Zato Adam i svi oni koji su počinili smrtni grijeh će uskrsnuti na 'prijekor i vječnu sramotu' te će nakon uskrsnuća biti pod kaznom druge ili vječne smrti (Da 12:2). Zašto to možemo tvrditi? 

Adamova smrt je samo posljedica gubitka vječnog života zbog odvojenosti čovjeka od pripreme kojom je ljudsko tijelo moglo stalno dobivati životnu energiju. To je dokaz da je Bog Adamu i njegovom potomstvu oduzeo pravo na vječni život. Čovjeka je ostavio u podložnosti raspadljivog stanja tijela koje je za posljedicu imalo smrt. Smrću tijela svaka osoba prelazi u stanje dubokog sna dok se njihovo tijelo pretvara u prah iz kojeg je načinjeno.

Adamu je rečeno da će umrijeti na način da će se ‘vratiti u zemlju iz koje je uzet; jer je prah i u prah će se vratiti’ (1.Mo 3:19). No, to ne dokazuje da se zauvijek vratio u nepostojanje. Ta je izjava trebala pokazati da će umrijeti onom vrstom smrti koju će prenijeti na sve svoje potomke. Svaki čovjek se ‘vraća’ u nepostojanje ili u zemlju iz koje je uzet. Ta smrt je privremena jer ima vlast samo nad našim materijalnim tijelom. Ta je smrt izjednačena sa smrću životinja, ali samo po pitanju tijela (Pr 3:19). Svi su ‘postali od praha i svi se vraćaju u prah’ – u stanje neaktivnosti i nepostojanja (Pr 3:20). Životinjama nije određeno da žive vječno, pa je njihova smrt sasvim prirodan proces. Kod čovjeka je smrt tijela privremena sve dok ga Bog ne uskrsne i izloži kazni druge ili vječne smrti.

Adam je doživio iskustvo smrti kao i svi ljudi poslije njega. Biblija ne razlikuje njegovu smrt sa smrću drugih ljudi. Razlika je u težini grijeha. Znamo da su mnogi ljudi učinili smrtni grijeh koji odgovara Adamovom grijehu. Očito se takav grijeh može pripisati i onim smrtnim ljudima koji poput ‘Adama’ mogu prestupiti savez i iznevjeriti Jehovu (Ho 6:7; bi2-C). Adamov grijeh nije teži samo zato što je njegovo tijelo bilo pod vlašću vječnog života, nego zbog neposlušnosti koju mogu pokazivati i smrtni ljudi koji su izloženi Božjem savršenom zakonu. Iako smo u fizičkom smislu smrtni mi možemo biti ‘savršeni’ tako što živimo u skladu s Božjim pravednim načelima i što razvijamo one plodove duha koje usklađujemo sa njegovom osobnošću. Biblija pokazuje da ljudi u grešnom tijelu mogu postupati ‘savršeno’, dok s druge strane fizički savršen čovjek može postupiti nesavršeno (Mt 5:48; 1.Iv 4:12,18).

Težinu nečijeg grijeha trebamo razlikovati po tome da li je grijeh učinjen protiv Božjih interesa ili protiv vlastitih interesa, da li je učinjen svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno. Npr. da li je grijeh teži ako ga nesvjesno učini savršeni čovjek, od grijeha kojeg svjesno učini nesavršeni čovjek? Odgovor je jasan. Bog Adama nije osudio na smrtnost zato što je imao duhovno neraspadljivo tijelo nego zato što ga nije poslušao. Ako je bio savršen u fizičkom pogledu to ne znači da nije mogao pogriješiti. Isto tako, ako je netko nesavršen u fizičkom pogledu, to ne znači da mora pogriješiti. Isus nije pogriješio iako je bio smrtan čovjek (1.Pe 2:22; Ri 8:3). To je dokaz da je učinjeni grijeh nešto različito od stanja ljudskog tijela. Naime, Bog je mogao stvoriti Adama bez mogućnosti da vječno živi. U tom slučaju bi Adam, čak i kad bi bio poslušan, gubio bitku protiv stanja raspadljivosti koje u prirodi vlada materijalnim tijelom. Stoga je Adamova smrt kazna za neposlušnost. Ta je kazna u pravnom smislu bila potrebna kako bi se uvidjela težina tog grijeha koji vodi u neovisnost o Božjoj univerzalnoj volji.

Pred nama je Bog također postavio određene zapovjedi i zakone koje trebamo slušati. Naš grijeh ne može biti opravdan jer smo fizički nesavršeni. Mi smo nesavršeni u tom smislu što je naše tijelo podložno procesu raspadljivosti koji vodi u smrt. Takvo stanje tijela nije u suglasnosti s našim umom i osjećajima koji nas čine svjesnima svog vlastitog postojanja. Ta nesuglasnost tijela i duha je razlog naše nesavršenosti. U tom smislu naše tijelo ne odgovara svrsi svog postojanja da u sebi podržava vječni život. Ako se tijelo ne podržava vječnim životom onda je u njemu prisutna raspadljivost i smrt. Ono je dokaz da čovjek ne dostiže Božju slavu jer je raspadljivošću i smrtnošću tijela promašio svrhu svog postojanja. Kao takav ne može ispuniti Božji vječni naum.

To je ono što smo putem ‘tijela’ naslijedili od Adama kojega je Bog ostavio da živi u stanju raspadljivosti izvan dosega vječnog života. Po tom pitanju smo grešnici. Bez obzira koliko smo savršeni u ljubavi, dobroti, pravednosti i mudrosti koju dobivamo od Boga, mi smo u fizičkom smislu nepotpuni ili grešni jer naše tijelo ne odgovara stanju našeg uma koji teži za životom. Vječni život je misao koju ne možemo ostvariti u ovom stanju tijela kojim vlada raspadljivost (Pr 3:11). Isusova savršena osobnost je također bila dio grešnog tijela (Ri 8:3).

Posljedica Adamovog grijeha je povezana s našim tijelom ali je odvojena od naše slobodne volje. Svaki čovjek se rađa sa vlastitim životnim obrascem koji ima sve predispozicije da svoju osobnost učini što sličnijim Bogu bez obzira što se nalazi u smrtnom tijelu. U tom smislu smo svi mi odvojeni od Adamovog osobnog grijeha (Ri 6:12). S druge smo strane svjesni posljedice života u tijelu koje je odvojeno od Jehove kao izvora života. U grešnom (smrtnom) tijelu vladaju ‘zakoni grijeha’ koji nas navode da i našim umom činimo grijeh (Ri 7:21-24). Stoga na zemlji nije bilo mnogo ljudi koji su uspjeli razviti savršenu sposobnost da rade ono što je dobro i pravedno. Jedan od njih koji je najbolje odražavao savršenost duha je bio Isus koji je svoju osobnost razvijao i dokazao u nesavršenim okolnostima čime je njegova savršena osobnost nadilazila grešno tijelo (Ri 7:18-20).  

Ako je Adam pokazao neposlušnost mi možemo pokazati suprotno. Nema ničega što bi dokazalo da je njegov način postupanja ugrađen u našu osobnost. To bi bilo nepravedno jer bi to sličilo nekom programu po kojem smo unaprijed osuđeni da postupamo na određen način. To nije u skladu sa slobodnom voljom. Slobodna volja je dokaz da se rađamo sa potpunom slobodom kakvu je imao i Adam kad je stvoren. Bog nije u Adamovu osobnost najprije ugradio savršeni program, a zatim nesavršeni koji je prenesen u našu osobnost. Kazna nije usmjerena protiv ljudske osobnosti nego protiv ljudskog tijela. Zato je Adam za učinjeni grijeh kažnjen smrću tijela. Tako je "jednim prijestupom na sve vrste ljudi došla osuda" – smrt tijela (Ri 5:18). Adam je umro kao što su kasnije umirali svi njegovi potomci.

"Jer kao što u Adamu svi umrli tako će i u Kristu svi oživjeti" (1.Ko 15:22).

Da li to znači da će i Adam na kraju uskrsnuti? Vidjeli smo da uskrsnuće za neke neće značiti automatsko dobivanje vječnog života. Uskrsnuće nepravednih je samo nastavak života pod težinom jedne daleko veće osude – osude na vječnu smrt. Osim toga, sinovi Božji koji su napustili svoj nebeski položaj su bili neraspadljivi i vječni poput Adama Sina Božjeg kad je zgriješio. No, ako su ti anđeli sačuvani za sud kako bi im sudili Isus i njegovi suvladari, onda je za pretpostaviti da će se iz istog razloga i Adam naći na Sudu (1.Pe 2:4; 1.Ko 6:3).

Adam je imao dovoljno vremena da se pokaje za svoj grijeh. No u Stražarskoj kuli od 1.10.2003. na str. 20 stoji slijedeći navod:

«Budući da su zgriješili namjerno i da se nisu kajali, za Adama i Evu popravka više nije bilo.» 

Ovdje se tvrdi da se oni nisu kajali i da je to razlog što za njih nema nade da se nađu među uskrsnulima. No, čak da su se Adam i Eva odmah pokajali ne bi mogli izbjeći posljedice svog grijeha. Međutim to što su svjesno zgriješili ne znači da se nisu mogli kasnije kajati. Biblija sadrži primjere onih koji su se naknadno kajali iako su teško i namjerno griješili protiv Boga i njegovih zakona. Zato se ne može tvrditi da se oni nisu tokom svog života nikad pokajali. Oni su se u tom trenutku samo pokušali opravdati i prebaciti krivnju na druge, tako da je kajanje moglo nastupiti tek nakon što su izbačeni iz raja. Nakon kazne se i od najgoreg zločinca može očekivati kajanje, a kamoli ne od Adama.

To nam je poznato iz primjera Davida koji je također učinio smrtni grijeh koji je htio sakriti. On se nije odmah pokajao već nakon određenog vremena kad mu je taj grijeh predočen. Bog je oprostio Davidu koji je po zakonu trebao umrijeti, ali je zato morao snositi posljedice svog grešnog postupanja. Zbog njegovog grijeha je umrlo nevino dijete. Da se Davidu nije predočio njegov grijeh, on bi umro u grijehu, ali to ne bi značilo da ne bi uskrsnuo, jer će nakon uskrsnuća svima biti predočen njihov grijeh kako bi se pokajali. To što se David tek kasnije kajao ne znači da on nema pravo na uskrsnuće, dok njegovo dijete može uskrsnuti. Slično tome, zbog grijeha kojeg je učinio Adam mi svi umiremo kao njegova djeca. Naša smrt nije vječne prirode pa ni Adamova smrt ne bi trebala biti vječna. Iako Bog može prihvatiti nečije kajanje, osoba mora ipak snositi posljedice kakve je Bog predvidio za grijeh. Adam je morao živjeti izvan raja i na kraju umrijeti svjestan težine svoga grijeha. To mu je bila kazna koja je na njemu bila izvršena.

Adama ništa nije sprečavalo da se nakon određenog vremena kaje za svoj učinjeni grijeh. Čak i da se kasnije duboko u srcu pokajao, morao je snositi posljedicu svog grijeha u skladu s osudom kakvu mu je Bog dosudio. To što je živio u savršenim okolnostima ne uvećava njegovu krivnju kao što ni grijeh nekog nepokajničkog grešnika ne umanjuje njegovu krivnju samo zato što je rođen u grijehu. Znamo da je Adam učinio težak grijeh. Samim tim što je morao umrijeti ne mora značiti da je već tada trebao umrijeti vječnom smrti.

Adam se morao suočiti s posljedicama koje svakog razumnog čovjeka mogu navesti na kajanje. Zato je istjeran iz Edenskog vrta u kojem se nalazilo drvo života (1.Mo 3:22-24). Tako se našao izvan posvećenog područja zemlje u kojem su vladali rajski uvjeti. Pod novim i nepovoljnim životnim uvjetima mogao je osjećati muku i patnju, kako fizičku tako i duševnu. To mu je bila kazna koju je podnosio sve do kraja svog života. Kad mu je bio ubijen sin Abel, on je mogao znati da Bog, koji je iz praha stvorio čovjeka, može ponovno oživjeti mrtve. Tu nadu je mogao podržavati jer mu je Bog dao do znanja da će ‘potomstvo žene’ pobijediti Sotonu, a time i smrt (1.Mo 3:15-19). Adam je vjerovao u to Božje obećanje. Nema nikakve naznake da se Adam suprotstavljao načinu na koji će Bog ostvariti svoj naum. Čak je poučavao svoju djecu da ugađaju Bogu kako bi mu pokazali zahvalnost za takvu pripremu spasenja preko drugog čovjeka koji će se roditi (1.Mo 4:1-3). Ta nada je preko Adama pružena njegovoj djeci i cijelom čovječanstvu.

Kako je onda moguće zamisliti da je tu nadu Adam usadio u svoju djecu, a da nije računao na vlastito izbavljenje od smrti? Znao je da će umrijeti, no njegova je nada ipak počivala na obećanom potomku. Računao je na to da će drugi pravedniji čovjek pokriti posljedice njegova grijeha. Očito je priželjkivao da taj obećani potomak uspije učiniti ono u čemu je on promašio. Zato je lako zamisliti da se Adam pokajao što je svojom neposlušnošću onemogućio svojoj djeci vječni život u raju iz kojeg je istjeran. Znao je da je sebi i svom potomstvu nanio veliku štetu. Budući da je dobio jamstvo od Boga da će tu štetu biti moguće nadoknaditi, onda je mogao gajiti nadu da će se sa nadoknadom štete nestati i posljedice grijeha. No, posljedicu svog grijeha je morao osjećati za vrijeme svog dugogodišnjeg života. Kroz to vrijeme on je bio živ, ali ipak mrtav u Božjim očima. Osjećao je muku koja ga je dovodila u stanje tjeskobe. Ta muka je prestala sa njegovom smrću, ali se može nastaviti i nakon uskrsnuća.

Kao onaj koji je nanio štetu svojim potomcima, Adam neće uskrsnuti na vječni život nego na Sud. Znati će da je zbog svog grijeha bio izbačen iz raja. Tako će se, kada uskrsne, i dalje nalaziti izvan raja, odnosno izvan Božjeg kraljevstva. Ni tada neće ‘smjeti ići k drveću života’. Samim tim što će biti mnogo onih koji neće imati pristup ‘drvetu života’ znači da je Bog predvidio da na zemlji uskrsnu Adam i svi oni koji su sagriješili prijestupom sličnim kao on (Ot 22:14,15; Ri 5:14). Tada će oni zajedno sa Adamom konačno vidjeti svoju sramotu ali i ostvarenje Božjeg nauma preko Isusa Krista – drugog Adama.

Ostvarenje Božjeg nauma će biti presudni dokaz koji će potvrditi težinu Adamovog prijestupa. Tek tada osuda može biti pravomoćna. Adam stoga mora uskrsnuti kako bi Sud potvrdio njegovu krivicu. Naime, krivica još nije dokazana Adamu jer on za vrijeme svog života nije mogao vidjeti konačan rezultat pobune u koju je bio uvučen zbog svoje neposlušnosti (usporedi 2.Sa 24:10-17). On kao razumno biće ima pravo spoznati prave razmjere svog grijeha. Tek tada se sporno pitanje u koje je bio uvučen može riješiti na način da se Adamu na Sudu dokaže krivica. Ako je Bog ostavio toliko vremena da dokaže pravovaljanost svoje vladavine svim svojim stvorenjima, onda sva njegova stvorenja imaju pravo vidjeti da je On bio u pravu. Ako se nekoga kazni jer je bio neposlušan, onda bi bilo pravedno da osjeti, ne samo posljedice kazne, nego i da vidi da nije bio u pravu kad je mislio drugačije. Samo oni koji se na kraju ne nađu zapisani u 'knjigi života' će okusiti drugu smrt (Ot 20:15).

Budući da je Adam bio glavni sudionik kojeg je Sotona koristio za svoje namjere da pridobije njegovo potomstvo, onda bi bilo logično da zajedno sa Sotonom vidi, ne samo početne posljedice svog grijeha, nego i njihov kraj, kada će Isus zauvijek osloboditi čovječanstvo od posljedica grijeha i smrti. To će vidjeti i svi neposlušni anđeli koji će biti pušteni iz svoje tamnice zajedno sa Sotonom. Ta tamnica je prema Bibliji opisana kao ‘bezdan’ koji je nazvan ‘Tartar’, a povezana je sa sličnom osudom koju će proživljavati oni koji će na sebi nositi ‘osudu gehene’.