Article Index

Bračna zajednica nakon uskrsnuća

Novi poredak pod Kristovom upravom će ispuniti želje svega živoga. Jedna od prirodnih želja ljudi je da imaju bračnog partnera s kojim će tvoriti obiteljsku zajednicu. Unutar jedne takve zajednice svaki čovjek i žena može zadovoljiti sve emotivne, tjelesne i društvene potrebe. Sam Bog je osnivač braka zbog čega je stvorio dvije tjelesno i emotivno različite jedinke koje zajedno mogu tvoriti jedno skladno uređenje u kojem se stvara i razvija novi život. Da li je onda razumno misliti da u novom poretku više neće biti potrebno bračno uređenje a time ni potreba za ženidbom i udajom. Neki su uvjereni da se ljudi tada neće ženiti i udavati imajući u mislima Isusove riječi:

"...oni koje se nađe dostojnima živjeti u onom poretku i [koji će] uskrsnuti iz mrtvih, neće se ženiti i udavati. Oni više neće moći ni umrijeti, jer će biti kao anđeli, i bit će djeca Božja jer će biti djeca uskrsnuća" (Lk 20:35,36).

Ako nemamo ključ za razumijevanje ovih Kristovih riječi, onda ćemo pomisliti kako on zastupa ideju o novom poretku u kojem se ljudi vjerojatno neće ženiti i udavati jer će biti besmrtni poput anđela. To bi mogli zaključiti samo ako bi ovu izjavu izvadili iz konteksta. No, bilo bi nelogično mislili da se dostojni novog poretka neće ženiti i udavati samo zato jer neće umirati. Mogli bi pomisliti kako je ženidba i udaja nešto nepotrebno za one koji više neće morati umrijeti. Kao da je Bog bračno uređenje osmislio samo za smrtnike. No to nije točno jer je prvi brak koji je Jehova odobrio bio namijenjen za čovjeka i ženu koji nisu trebali umrijeti. Adamovi potomci su trebali biti ‘kao anđeli’ - bića koja nisu nikad trebala umrijeti (Iv 11:26). Iako nisu trebala umrijeti oni su se trebali pokoriti Božjoj volji koja je uključivala ženidbu i udaju između muškarca i žene. Zato nije logično zaključiti da se oni koji ‘neće moći umrijeti’ zbog toga neće morati ženiti ni udavati jer će izgubiti potrebu za tim kakvu ima smrtan i nesavršen čovjek. Zbog nekih pogrešnih tumačenja se nije ni moglo potpuno razumjeti ovu Isusovu izjavu. No, da bi lakše razumjeli Isusove riječi trebamo upotrijebiti ključ kojim smo u prošlom razmatranju otvorili i revidirali temu o uskrsnuću i Sudnjem danu. Uz to trebamo imati na umu i kontekst samog događaja i vidjeti što je Isus zapravo rekao. Pogledajmo taj izvještaj u cijelosti:

"No pristupili su mu neki od saduceja, koji kažu da nema uskrsnuća, i upitali ga: ‘Učitelju, Mojsije nam je napisao: "Ako nekome umre brat koji je imao ženu, ali nije imao djece, neka brat njegov uzme tu ženu i podigne s njom potomstvo bratu svojemu." Bilo je tako sedmero braće. Prvi je uzeo ženu i umro bez djece. Tada ju je uzeo drugi, a potom treći. I tako su sva sedmorica pomrla ne ostavivši djece. Na kraju je umrla i žena. Dakle, kojem će od njih o uskrsnuću ona biti žena? Jer sedmorica su je imala za ženu". A Isus im je rekao: "Ljudi koji žive u ovom poretku žene se i udaju, no oni koje se nađe dostojnima živjeti u onom poretku i  uskrsnuti iz mrtvih, neće se ženiti i udavati.Oni više neće moći ni umrijeti, jer će biti kao anđeli, i bit će djeca Božja jer će biti djeca uskrsnuća. A da mrtvi ustaju pokazao je i Mojsije u zapisu o grmu gdje Jehovu naziva ’Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim’. A on nije Bog mrtvih, nego živih, jer su njemu svi oni živi". Neki pismoznanci nato su rekli: "Učitelju, dobro si rekao." I  više ga nisu usudili ništa pitati" (Lk 20:27-40).

Prva značajka ovih stavaka je u tome što one u sebi ne nose svaku pojedinost koja nam je potrebna da bi ih mi danas mogli razumjeti. Ovo je bio razgovor između onih koji su te pojedinosti poznavali jer su na njima temeljili svoja gledišta. Pisci Matej i Marko u svom evanđelju također spominju ovu situaciju ali s malo manje detalja (Mt 22.23-33; Mk 12:18-27). Luka spominje nešto opširniju verziju Isusovih riječi, ali bez potrebe da se one nadopune nekim objašnjenjem. Npr. Isusovi učenici su mogli razumjeti što je Isus mislio kad je spominjao izraze ‘malo stado’ i ‘druge ovce’. No, mi danas trebamo ponovno istražiti Bibliju kako bi ispravno razumjeli te pojmove iz povijesne pozadine. Zato moramo u gornjoj izjavi vidjeti stvari onako kako su ih razumjeli oni koji su tom prilikom slušali što Isus govori, što znači da mi moramo saznati koje su to misli koje nedostaju, a koje mogu upotpuniti njegovu izjavu, kako bi je i mi danas mogli lako razumjeti. Tadašnje razumijevanje je izmeđuostalog uključivalo kontekst onoga što se tog dana događalo između Isusa s jedne strane te saduceja i pismoznalaca s druge strane.

Naime, Isus je toga dana razgovarao sa svećeničkim glavarima, pismoznalcima i starješinama koji su ga pokušali ‘uhvatiti u riječi i predati vlasti i nadležnosti upravitelja’ (Lk 20:1,20). Nakon što im Isus odbija odgovoriti na jedno pitanje, okreće se narodu i govori im jednu usporedbu o vinogradarima. Kad su svećenički glavari to čuli "shvatili su da je ispričao ovu usporedbu imajući njih na umu" (Lk 20:19). To ih je razljutilo. Zatim su mu pristupili saduceji i postavili gore navedeno intrigantno pitanje u vezi uskrsnuća. Isus svoj odgovor temelji na Pismu. Budući da su saduceji uzeli u obzir Mojsija koji je Izraelcima dao jednu uredbu o ženidbi i udaji, a koju su oni uzeli kako bi Isusa uhvatili u zamci, onda i Isus koristi ‘izvještaj o grmu’ iz Mojsijevih knjiga u kojima se Boga prikazuje kao ‘Boga živih’ kako bi prije svega dokazao saducejima da Bog ima moć i namjeru uskrsnuti mrtve. Ono što moramo odmah ispravno razumjeti je to što Isus u svoj odgovor uključuje uskrsnuće onih koji pripadaju ‘ovom poretku’. O kojem je to poretku Isus govorio?

Svjetski poredak je uređenje pod kojim ljudi žive, a može biti od Boga ili od Sotone. Ako se postavimo u situaciju da slušamo što Isus odgovara saducejima onda ćemo lako shvatiti da ‘ljudi koji žive u ovom poretku’, a koje Isus spominje u svom odgovoru nisu djeca Sotonskog zlog ‘poretka’, nego ‘sinovi kraljevstva’ tj. ‘djeca svjetla’ koja su imala prednost živjeti pod tadašnjim ‘teokratskim poretkom’ kojeg je Jehova uspostavio preko Mojsija (Lk 16:8; He 1:2; Ga 1:4; 2.Ko 4:4). Nasuprot tom ‘židovskom poretku’ koji je u to vrijeme trebao završiti, Isus spominje ‘onaj poredak’ koji je trebao uspostaviti misleći pri tome na novu teokratsku upravu na zemlji. Slično tome, dok neki pisci Biblije sa izrazom ‘naraštaj’ misle na sve ljude ovog zlog poretka, Isus Krist taj izraz često koristi posebno za ljude koji su pripadali samo židovskom poretku (vidi Mt 16:4; 24:34; Lk 11:51; Flp 2:15; Kol 1:26). To nije ni čudno kad znamo da je Isus svoju propovjedničku službu namijenio ‘izgubljenim ovcama doma Izraelova’ kojima je bio poslan (Mt 10:5,6).

Prvo što moramo zaključiti da Isus u svom odgovoru uzima u obzir samo Židove kao izabrani narod koji je potekao iz Abrahamove loze. Naime, Isus spominje one ‘koje se nađe dostojnima živjeti u onom poretku i [koji će] uskrsnuti iz mrtvih’. Što nam otkriva ova misao? Tko su ‘dostojni’? Znamo da je uskrsnuće namijenjeno svim ljudima, kako pravednima tako i nepravednima, kako dostojnima tako i nedostojnima. Međutim, Isus ovdje očito ne spominje ljude iz svijeta koji je bio otuđen od Boga, pa samim tim ne govori o nečemu što će se odnositi na njih prilikom uskrsnuća nepravednih. Ti ‘dostojni’ vječnog života na koje je Isus mislio su se mogli naći samo unutar teokratskog poretka kojeg je Bog uspostavio preko Mojsija. Zato se njegova izjava ne odnosi na sve umrle nego samo na potomke Abrahama, Izaka i Jakova. Ova trojica muževa su poslužili da Bog na njima stvori temelje teokratskog poretka unutar kojeg su trebali živjeli Izraelci pod Božjim savezom. Oni ‘koji će uskrsnuti iz mrtvih’ su u ovom kontekstu samo one osobe koji su svojom vjerom postigli da ih se prilikom uskrsnuća nazove ‘Božjom djecom’ ili ‘djecom uskrsnuća’. Samim tim su postigli da im se prilikom uskrsnuća dodjeli vječni život. Prije njih su živjeli i neki pojedinci koji nisu bili pod Mojsijevim zakonom a koje se također može smatrati ‘dostojnima’, jer su pokazali vjeru u Jehovu Boga i njegova obećanja. Nakon što je Isus na zemlji uspostavio svoju skupštinu, ‘dostojni’ su svi oni koji pokažu vjeru u Krista (1.Ko 15:23).

S druge strane, nedostojni ili nepravedni ljudi su uglavnom živjeli pod društvenim uređenjima koji su bili u vlasti Sotone. I oni će uskrsnuti ali neće odmah dobiti vječni život pa neće niti moći odmah naslijediti kraljevstvo. Oni neće postići ono ‘bolje uskrsnuće’ iz mrtvih koje je Bog namijenio dostojnima. Većina čovječanstva će uskrsnuti kao oni koji su nedostojni da postignu onaj novi poredak. A takvih nedostojnih je bilo i među pripadnicima Božjeg naroda. Tako će se ispuniti proročanstvo koje kaže:

"A mnogo od onih koji spavaju u prahu zemaljskom, probudit će se, jedni za život vječni a drugi za sramotu i gadost vječnu" (Da 12:2).

Kad je Isus ovom prilikom spomenuo ‘dostojne’ koji će uskrsnuti, on je samim tim ukazao da i među Židovima postoje oni koji nisu dostojni vječnog života. Kad je nakon toga spomenuo Abrahama, Izaka i Jakova, onda je neizravno apelirao na svijest saduceja i ostalih slušatelja koji su se trebali pitati da li su oni dostojni da ih Bog već sada prihvati za svoju djecu kojima će dati vječni život. Sjetimo se da je Isus tim neposlušnim Židovima ranije znao reći da će "mnogi s istoka i zapada doći i biti za stolom s Abrahamom i Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, dok će neki sinovi kraljevstva biti bačeni van u tamu... " (Mt 8:11,12). Zato su trebali shvatiti da im je Isus i ovaj put dao odgovor ‘imajući njih na umu’ (Lk 20:19).

Prema tome, Isus u svoj odgovor uključuje Izraelce koji su imali prednost u mnogim stvarima, pa tako i u tome da ih se nađe dostojnima Božjeg kraljevstva (Ri 3:1,2; 9:4,5). O tome su govorila Pisma koja je Isus očito uzeo u obzir jer je saducejima prije svog odgovora naglasio: "Niste li u zabludi zbog toga što ne poznate ni Pisma ni Božju moć?" (Mk 12:24). Isus nije mogao koristiti Pisma kako bi dokazivao da u novom poretku neće biti sklapanja brakova, nego ih je koristio da bi dokazao da će biti uskrsnuća. Naime, Pisma nikad nisu proročanski govorila o ukidanju Božje zapovijedi o ženidbi i udaji, ali su unaprijed govorila o uskrsnuću onih pravednika koji su pokazivali vjeru u Boga i živjeli u toj nadi (He 11:13,19). To su trebali uzeti u obzir saduceji koji su mislili na još jedan način osporavati uskrsnuće, koristeći jednu odredbu iz Mojsijevog zakona. Zato Isus u svom odgovoru uzima u obzir i tu uredbu o ženidbi i udaji koju je propisao Mojsijev zakon, a kojom se je trebalo rješavati problem umrlog Izraelca koji za sobom nije ostavio ‘potomstvo’ (5.Mo 25:5,6). Za Izraelca bi to bilo poput prokletstva kojeg su doživjeli ljudi u Sodomi i Gomori koji nisu sačuvali svoje ime na zemlji živih (Ri 9:29; Iz 1:9).

Zanimljivo je da saduceji nisu stvorili sporno pitanje u vezi uskrsnuća onih muževa koji su se više puta ženili jer je poligamija bila uređena i Mojsijevim zakonom. Za njih je bilo sporno da nakon uskrsnuća žena bude ta koja bi imala više muževa koji su umrli prije nje. Zato su pitali ‘kome će od njih o uskrsnuću ona biti žena?’ No, to uopće nije trebalo biti sporno. Zato Isus nije ni namjeravao ovom prilikom govoriti o tome kako će se prilikom uskrsnuća riješiti problem ove žene koja je imala sedam muževa. On samo neizravno navodi jednu promjenu kojoj će se u novom poretku prilagoditi oni uskrsnuli Židovi koji su živjeli pod Mojsijevim zakonom. Isus time ukazuje da Mojsijev zakon u novom poretku neće važiti jer će ga zamijeniti novi zakon kojim će se izmeđuostalog urediti bračne zajednice koje su smrću prestale važiti.

Budući da je smrt razdvajala muža od žene, Bog nikad nije ukazao da će uskrsnuli zauvijek izgubiti pravo da imaju svoje bračne parove. Za života su udovac ili udovica imali pravo da se žene i udaju za drugog partnera. To je (poput poligamnih brakova) bilo samo privremeno rješenje koje je nametnula smrt dok ne dođe novi poredak. Suprotno tome, kad bi uskrsnulima bilo uskraćeno bračno uređenje onda bi oni pripadali klasi ljudi koja će živjeti kao samci, dok bi oni koji bi preživjeli Harmagedon i izašli iz velike nevolje bili klasa ljudi koji su ostali unutar svojih bračnih uređenja jer ih smrt nije rastavila od svojih bračnih drugova. Tada bi bila smiješna izjava koja kaže da savršeni ljudi vjerojatno neće imati potrebe za bračnim drugom. Ako bi to bilo nešto normalno, onda bi se i oni koji su preživjeli Harmagedon u određeno vrijeme trebali odvojiti od svojih bračnih partnera i početi ‘normalni’ život kao samci. Po pitanju bračnog uređenja Isus nije nikad zagovarao neko novo pravilo. Iako je spomenuo mogućnost da se pojedinci ‘radi nebeskog kraljevstva’ suzdrže od ženidbe ili udaje, on to spominje samo kao izuzetak koji nije trebao ukinuti prvobitno Božje pravilo i uredbu (Mt 5:32; 19:8-12; 1.Ko 7:2). On je rekao da je Bog dozvolio Izraelcima neke uredbe u vezi braka zbog njihove tvrdokornosti. No Bog je poligamno bračno uređenje privremeno dozvolio i uredio tako da žena i djeca u takvom braku ne budu zakinuta.

Naime, Isus je zastupao Božje prvobitno uređenje braka kojeg su sačinjavali jedan muž i jedna žena. To će mjerilo zastupati i nakon što uskrsnu oni muškarci koji su za života imali više žena ili kad su u pitanju žene koje su se zbog smrti muževa više puta udavale. Ako zamislimo da će na zemlji uskrsnuti mnogi koji su živjeli u poligamnim brakovima, onda možemo pretpostaviti da će se po tom pitanju i u novom poretku svi oni morati pokoriti Božjem prvobitnom bračnom uređenju. Ako su neki još za života trebali napustiti poligamiju kako bi kao kršćani živjeli samo sa jednom ženom, onda neće biti neobično da se i uskrsnuli pokore tom zahtjevu i da znaju sa kojim bračnim partnerom mogu živjeti.

Trebamo razumjeti da je smrt bila nametnuta ljudima i zato je mogla razdvojiti bračne partnere koji su živjeli po Božjem zakonu (1.Ko 7:39; Ri 7:2). Bog je u toj situaciji dozvolio da se ljudi žene i udaju nakon smrti njihovih bračnih partnera. Njihov brak s drugim partnerom je po Bibliji bio osnovan i prihvaćen kao što je pod Mojsijevim zakonom i poligamni brak s drugom ženom bio prihvaćen. Zbog smrti su mnogi doživjeli da su imali više bračnih parova. No, kad uskrsnu oni i svi njihovi bračni partneri, to neće nikome dati za pravo da živi u poligamiji. Samim tim što je Isus kod židovskih kršćana vratio prvobitno pravilo – jedan muž i jedna žena – on je time dao do znanja da će se poništiti i svaka bračna veza koja je nastala smrću prvog bračnog partnera. Naime, i kršćani su morali poništiti sve bračne ugovore koji su nastali za života prve žene, što znači da je pravovaljan bio samo prvi bračni savez. Na sličan način se u novom poretku može regulirati bračno stanje tako što će se smatrati pravovaljanim samo prvi bračni savez. Tako će i žena koja je imala sedam muževa znati da ju je smrt njenog prvog muža samo privremeno odvojila od njega i da je zbog toga bila čak Mojsijevim zakonom primorana udati se za njegovog brata. Bog je očito u tom zakonu dao pravo prvenstva prvom braku jer je drugi muž ove žene samo trebao izvršiti ‘djeversku dužnost’ i prvog sina nazvati imenom svog umrlog brata. Samim tim njen brak sa ostalim muževima nije imao istu težinu te će o uskrsnuću ponovno zakonski moći živjeti sa prvim mužem. U tom smislu se uskrsnuli ‘neće više ženiti i udavati’ po drugi put jer će uskrsnućem biti poništena smrt a time i raskinuta svaka dužnost i odredba koja je nastala smrću prvog bračnog partnera. 

Apostoli su u Isusovoj izjavi čuli i ono što nije bilo rečeno. Budući da ono što nije rečeno nije ni zapisano, onda nama ta izjava zvuči drugačije nego njima. Oni zato nisu nikad tvrdili kako dostojni vječnog života neće imati potrebu da se žene i udaju. Znali su da je Isus tom prilikom naveo svoje slušaoce na pomisao kako se uskrsnuli više ‘neće ženiti ni udavati’ na način kako je to regulirano Mojsijevim zakonom koji je samo privremeno rješavao problem umrlog bračnog druga. Isus je tada čak naglasio da dostojni poput Abrahama, Izaka i Jakova nisu umrli u Božjim očima. Njemu su svi oni živi i može ih vidjeti sa njihovim suprugama s kojima će opet živjeti nakon uskrsnuća. Bog taj problem bračne zajednice može i hoće riješiti novim uredbama kojima će se pobijediti sve posljedice smrti. Kad bi smrt zauvijek rastavila brak koji je bi utvrđen i reguliran na Božjoj zapovijedi onda bi njene posljedice bile prisutne i nakon uskrsnuća. Tada bi bila upitna Isusova pobjeda nad smrću. Zašto bi smrt bila pobjednik i nekome zauvijek oduzela pravo da živi s nekim koga voli. Uzmimo u obzir da ima mnogo onih obitelji koji su zajedno poginuli. Smrt je prekinula suživot obitelji u kojem su muž, žena i djeca tvorili jedno zajedništvo. Uskrsnuće bi trebalo tu obitelj ponovno udružiti, a ne ih razdvojiti. Kad bi se muž i žena nakon uskrsnuća trebali razdvojiti i više ne živjeti kao bračni partneri onda bi i djeca trebala biti odvojena od njih zbog čega bi bila emocionalno zakinuta.

Osim toga, ako nas ‘smrt ne može rastaviti od ljubavi Božje’, onda smrt ne bi trebala imati toliku snagu da zauvijek rastavi bračne drugove od njihove ljubavi (Ri 8:38,39). Smrt ne bi trebala rastaviti čovjeka od ljubavi koju je njegov bračni drug razvio prema njemu tokom zajedničkog života. Zato nitko ne može tvrditi da smrt zauvijek može rastaviti muža od žene, odnosno da uskrsnuli ne može tražiti da ponovno obnovi svoju vezu sa svojim prvim bračnim drugom. Oni će je obnoviti, ali se 'više neće ženiti ni udavati' po djeverskoj dužnosti kao što je to bilo uređeno Mojsijevim zakonom.

Biblija pokazuje da smrt bračnog druga u ovom poretku oslobađa muža ili ženu od bračnog saveza, nakon čega takvi mogu ući u bračnu vezu s drugim partnerom. Međutim, ipak postoji mogućnost da se nakon uskrsnuća njihov prvi bračni savez obnovi. Naime, smrt je poput preljuba, situacija koja može zakonski razdvojiti muža od žene. Iako je blud bio zakonski razlog za rastavu, Bog je u primjeru Ozeja i njegove žene Gomere pokazao da se žena koja je otišla za drugim čovjekom može vratiti prvom. Nakon što se Gomera vratila svom prvom mužu Ozeju, on je obnovio ‘zaruke’ i svoju bračnu vezu s njom (Ho  2:2,5,7,14,19,20; 5:1-5). Božja ljubav prema Izraelu je bila tolika da ga njihova duhovna smrt nije zauvijek rastavila. Bog na sličan način može preći i preko doslovne smrti i dozvoliti da uskrsnuli bračni parovi ponovno obnove svoju vezu i ljubav koju smrt vjerojatno nije nadjačala. Naime, u novom poretku će uskrsnuti mnogi koji su se zbog smrti bračnog para ponovno vjenčali. Njih je smrt rastavila, ne samo od prvog partnera nego i sa ostalima s kojima su nakon toga bili u bračnoj vezi. Nakon uskrsnuća će svi oni biti slobodni od bračnog saveza, pa će samim tim biti omogućeno da muž i žena iz prvog braka zakonski obnove svoju vezu i ljubav koja je trebala biti vječna da nije bilo smrti.

Kad su u pitanju oni koji živi dočekaju uspostavu Božjeg kraljevstva na zemlji, a budu živjeli u braku s drugom osobom, a ne s prvom koja je umrla, mogu biti u situaciji kao i oni koji su živjeli u poligamiji te su morali poništiti bračni zavjet s drugim supružnikom kako bi živjeli u braku samo sa prvim bračnim partnerom. Uskrsnuće prvog bračnog druga bi moglo poništiti svaku vezu nastalu nakon njene ili njegove smrti. Time bi se pokazalo da se vjenčavanje sa drugim osobama moralo tolerirati s Božje strane kao što se tolerirala i poligamija koja je kasnije ukinuta po Kristovom zakonu. Naime, oni koji nakon uskrsnuća budu u obnovljenom bračnom savezu sa zakonskim bračnim partnerom ‘ne mogu umrijeti’ pa više neće ni postojati potreba da se takvi zbog smrti partnera ponovno ‘žene i udaju’ kao što je to bio slučaj o kojem su saduceji raspravljali s Isusom.

Treba imati u mislima da možda neće oba bračna partnera biti dostojni vječnog života. Dostojni se vjerojatno neće morati ponovno prikloniti svom bračnom partneru koji će uskrsnuti među nedostojnima i odvojenima od Gospodinova lica. Da bi zaštitio članove nove zemlje od loših utjecaja, Bog može ponovno zabraniti da se pripadnici njegovog naroda žene i udaju sa ‘strancima i tuđinima’ koji ih mogu duhovno uprljati. U jednoj povijesnoj paraleli možemo vidjeti što su učinili oni Izraelci koji su se oženili tuđinkama. Oni su ‘učinili savez s Bogom da otpuste sve žene i porod njihov’ (Ezr 10:3). Slično se može odigravati u novom poretku. Dostojni će uskrsnuti mnogo prije nego što bude došlo vrijeme da iz mrtvih ustanu nepravedni s kojima neće smjeti sklapati bračni savez. Ako su bili u bračnom savezu s osobom koja još nije dostojna vječnog života, a smrt ih je rastavila, onda je pitanje da li će takav brak imati zakonsku snagu. Možda će takva osoba moći birati, da li da se vjenča s nekim drugim ili da čeka zadnju kušnju kojoj će se podvrći narodi zemlje, Goga i Magoga, pri čemu će se vidjeti da li je dotična osoba zavrijedila vječni život ili ne (Ot 20:7-9). Bog će vjerojatno zabraniti ženidbu i udaju s bezbožnicima zbog potrebe da se djeca rađaju u obiteljima koja im mogu omogućiti savršen odgoj i pouku. No, možda će ipak supružnik ‘koji nije vjernik biti posvećen sa supružnikom koji je u vjeri’ te živjeti s njim i nakon uskrsnuća (1.Ko 7:12-16).

Prema tome, Isus u svojoj izjavi očito koristi pojmove ‘ženiti i udavati’ u jednom drugačijem smislu nego što bi one značile u nekom drugom kontekstu. Naime, za ‘djecu židovskog poretka’ ženidba i udaja je bila uređena Mojsijevim zakonom koji je naglašavao grešno stanje čovjeka. Tako se je Izraelac, kojemu je brat umro bez nasljednika, morao silom tog zakona po 'djeverskoj dužnosti' oženiti s njegovom ženom kako bi svom bratu a time i sebi ostavio potomstvo. U tom kontekstu je ‘ženidba i udaja’ bila pod vlašću smrti i kao takva je trebala prestati važiti jer će se u novom poretku uskrsnuli podložiti zakonima koji će biti podređeni vječnom životu, a ne smrti.

Uzmimo na primjer ljudsku potrebu za hranom i pićem. Tu potrebu možemo zadovoljiti onda kad ogladnimo i ožednimo. Sasvim je prirodno da nam tijelo signalizira glad i žeđ kako bi mogli pravovremeno ‘jesti i piti’ i tako se održavati na životu. Međutim, izraz ‘jesti i piti’ može poprimiti negativnu konotaciju ukoliko je riječ o nečemu što je nametnuto nekom situacijom koja uzrokuje oskudicu, dugotrajnu glad i žeđ ili ako je stavljena u kontekst onih osoba koji se previše odaju jelu i piću.

Sjetimo se Ivana Krstitelja. Zamislimo da je Biblija za njega prorekla da će se pojaviti kao čovjek koji neće ‘jesti i piti’. Kako bi čitalac Biblije razumio te riječi? Možda bi pomislio da je riječ o proroku većem od Mojsija koji u jednoj prilici vjerojatno nije ‘jeo i pio’ čak četrdeset dana. Ako je Mojsije u prisutnosti Božje slave bio toliko dugo bez hrane i pića, ovaj bi vjerojatno u Božjoj prisutnosti bio mnogo duže (2.Mo 24:18; 34:28). No, to ne bi bilo točno jer izraz ‘neće jesti i piti’ ima sasvim drugo značenje. Zato, kad se pojavio Ivan Krstitelj i počeo sa svojom službom onda su ga ljudi poznavali kao onog koji se hranio ‘skakavcima i divljim medom’. Tada bi mnogi razumjeli zašto je za njega bilo rečeno kako on ‘neće jest ni piti’.

Slično tome, Isus je jednom prilikom rekao: "došao je Ivan, koji nije ni jeo ni pio’, a ipak se govori: ‘Demon je u njemu’ Došao je Sin čovječji koji jede i pije, a opet se govori:‘Gle, izjelice i pijanice’…" (Mt 11:18,19). U skladu s ovom izjavom i mi se možemo koristiti Isusovim načinom izražavanja i reći u točno određenom kontekstu da dostojni uskrsnuća u onom poretku ‘neće jesti i piti’, što bi značilo da takvi nipošto neće ‘gladovati i žeđati’ niti će biti ‘pijanice i izjelice’. Što iz svega ovoga možemo zaključiti? Naime, kad izraz ‘jesti i piti’ stavimo u kontekst tjelesnih užitaka u kojima ljudi prekomjerno uživaju onda taj izraz ima veze sa onima koje nazivamo ‘izjelice i pijanice’. Ako pak taj izraz stavimo u kontekst određene negativne situacije koja uzrokuje oskudicu onda taj izraz dobiva značenje kao što je ‘gladovati i žeđati’. Ako u novom poretku ljudi više neće gladovati ni žeđati, to neće značiti da neće nikad ogladnjeti i ožednjeti i da samim tim neće morati ‘jesti i piti’. Isus je u jednom drugom kontekstu rekao da će oni koji vjeruju u njega imati stalno zadovoljene duhovne potrebe u toj mjeri da ‘neće nikad ogladnjeti i ožednjeti’ (Iv 6:35). Ali to neće značiti da oni neće ‘jesti i piti’ jer neće ‘ogladnjeti i ožednjeti’. Ne, oni ‘neće jesti i piti’ oskudno kao oni koji ‘ne jedu i ne piju’ zbog prisutne duhovne gladi i žeđi koja vlada u svijetu. S druge strane, ljudi u novom poretku neće ‘jesti i piti’ na način koji bi ih povezao sa ‘izjelicama i pijanicama’.

U jednom drugom kontekstu je Pavle rekao kako neki misle da on i Barnaba ‘nemaju pravo [nemaju ovlaštenje] jesti i piti’ što u je proširenom smislu značilo da su tvrdili kako nisu od Zajednice bili ovlašteni da se koriste onim povlasticama kojom se je omogućavalo da apostoli i drugi jedu i piju o trošku braće (1.Ko 9:4). Prema tome, svi ovi primjeri govore da sa ovim načinom izražavanja u točno određenom kontekstu možemo reći da oni koje se nađe dostojnima onog poretka, neće ‘jesti i piti’ niti će se ‘ženiti i udavati’. Ako se za dostojne u onom poretku može slobodno reći da se ‘neće ženiti i udavati’ to neće značiti da neće imati potrebu za bračnim partnerom i da se samim tim neće morati ženiti i udavati. Izrazi ‘ženiti’ i ‘udavati’ su ovom kontekstu izrečeni u množini, pa mogu ukazivat na ponavljanje tih radnji, što će biti nepotrebno za one kojima bračni partneri više neće umirati.

Kad govorimo o braku onda je to sasvim normalna potreba koju je Bog ugradio u čovjeka, potreba da se čovjek raduje životu u zajednici sa svojim bračnim drugom i svojim potomstvom. Ljudi će se i dalje moći ‘ženiti i udavati’ kako bi udovoljili toj potrebi, ali se ‘neće ženiti i udavati’ pod pritiskom grijeha i smrti koji uvećavaju brigu i umanjuju radost života. ‘Neće se više puta iznova ženiti i udavati’ pod zakonima koje nameće smrt, niti zbog potrebe da krvni srodnici podignu njegovu liniju potomaka, jer smrti neće biti. Naime, moći će vječno živjeti sa svojim bračnim drugom i vidjeti kako raste njihovo obiteljsko stablo. Zato Isusove riječi u sebi nose nešto više od onoga što je na prvi pogled zapisano u evanđeljima. Isus prije svega želi reći da će biti uskrsnuća, dajući naglasak na ‘bolje uskrsnuće’ i vječni život koji će imati ‘dostojni’. On na jednostavan način prelazi preko problema kojeg su vidjeli saduceji i ukazuje da se oni koji su dostojni Božjeg kraljevstva ‘neće ženiti i udavati’ po odredbama ovog poretka koji je podložan umiranju i stvaranju potomstva samo kako bi se sačuvalo nečije ime od smrti. Budući da neće morati umrijeti onda će njihov novonastali ili obnovljeni brak biti vječan. Time će se nakon uskrsnuća samo provesti prvobitni zakon u vezi braka koji je bio ‘potpun’ i savršen, a koji glasi: "Zato će čovjek ostaviti oca svojega i majku svoju, i prionut će uza ženu svoju i njih dvoje postat će jedno tijelo", a budući da neće umrijet onda se poslije sklapanja braka 'više neće ženiti i udavati' (1.Mo 2:24).

Kad se ne bi proveo i uvažio taj zakon onda bi se dozvolilo da smrt bude ta koja će u novom poretku nametnuti aneks zakona po kojem bi drugi ili svaki slijedeći supružnik imao veća prava od prvog. Takav zakon Bog nikad nije namjeravao uvesti, ali ga je u prošlosti morao privremeno prihvatiti kao ‘nepotpuno’ rješenje zbog grijeha u kojem je učestvovao prvi bračni par. Budući da će ukloniti posljedice smrti onda će ukloniti i poništiti sve što je ‘nepotpuno’ ili nesavršeno (vidi 1.Ko 13:8-10). Zakon novog poretka će uzeti u obzir muževe i žene koji su prije svoje smrti imali više bračnih partnera. Vidjeli smo da su se takvi morali još za života prilagoditi Isusovoj odredbi da imaju samo jednu ženu, te su morali otpustiti sve druge žene osim prve s kojom su se vjenčali. Prilikom uskrsnuća ‘dostojni’ će se morati prilagoditi i novim uredbama koje Isus nije spominjao jer će biti otkrivene tek s otvaranjem novih svitaka (Ot 20:12). Moguće je da jedan od tih odredbi bude glasila: ‘Zato će čovjek ostaviti svoje nezakonite žene, i prionut će uza svoju zakonitu ženu i njih dvoje postat će ponovno jedno tijelo’.

Skladna bračna i obiteljska uređenja su oduvijek trebala biti temelji ljudskog društva. Čak kad se i napuni zemlja, Bog može bračnim parovima dodijeliti zadatak da oblikuju neke druge planete po uzoru na našu planetu čime će se raj proširivati po cijelom svemiru koji je očito stvoren s jednim određenim ciljem – da ga se podredi čovjeku koji ima razum i mudrost da to učini pod Božjim vodstvom i uz pomoć anđela jer će ljudi biti besmrtni poput anđela. To je za sada Božja tajna u koju još ne možemo zaviriti. No i ta će tajna biti otkrivena onima koji budu dostojni da žive u novom poretku Božjeg nebeskog kraljevstva.