Article Index

Vječni grijeh

Hula na sveti duh je neoprostiv grijeh koji za sobom povlači vječnu smrt. U vezi toga je Isus rekao:

"Zaista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, kakvi god bili grijesi i hule kojima pohule. No tko god pohuli na sveti duh, nema mu oproštenja dovijeka, nego je kriv za vječni grijeh" (Mk 3:28,29).

"Na primjer, tko kaže riječ protiv Sina čovječjeg, oprostit će mu se, ali tko kaže protiv svetog duha, nečemu se oprostiti - ni u ovom poretku ni u onom koji treba doći" (Mt 12:32).

Ovdje Isus najprije govori da Bog neće sinovima ljudskim uračunati neke njihove grijehe ili prijestupe počinjene u neznanju. No, ono što Bog ne može oprostiti je grijeh počinjen protiv svetog duha. To je zato što osoba koja je upoznala Boga i njegov zakon nosi veću odgovornost pred Bogom za grijeh koji svjesno počini. Taj grijeh je smrtni grijeh koji se nikada neće moći pokriti Kristovom žrtvom. Pavle je za takve rekao:

"Jer one koji su jednom prosvijetljeni i okusili su nebeski dar i primili sveti duh i okusili vrsnu riječ Božju i sile poretka koji dolazi, a potom su otpali, nije moguće opet dovesti do pokajanja…" (He 6:4-6).

U kom smislu nije moguće otpadnike dovesti do pokajanja? Oni su slični onim Izraelcima koji su po Mojsijevom zakonu bili ubijeni jer su bili krivi za neoprostiv grijeh tj. ‘grijeh koji zaslužuje smrt’ (5.Mo 21:22,23; 22:26). Za takve se nije trebalo moliti za oproštenje grijeha jer se izopćuju iz kršćanske skupštine. Skupština više nema ništa s onima koji hule na sveti duh, pa nije u mogućnost navesti ih na pokajanje. No, samim tim Pavle nikoga nije smatrao izgubljenim slučajem. Pogledajmo što je rekao za neke pojedince koji su bili izopćeni iz Skupštine jer su odbacili vjeru i čistu savjest: "Među njima su Himenej i Aleksandar, koje sam predao Sotoni da [stegom budu poučeni] da ne smiju huliti" (1.Ti 1:20; Mt 18:34,35).

Ova dvojica spomenutih otpadnika koji su hulili na put istine, a time i na sveti duh, su činom izopćenja ‘predani Sotoni’ – na uništenje tijela. Starješine i drugi članovi skupštine nemaju odgovornost da takve otpadnike nastoje 'dovesti do pokajanja' kroz skupštinske pripreme, kao što su savjetovanje, poučavanje, uvjeravanje i molitva. Oni su predani Sotoni i stezi izvan skupštine koja bi ih ipak mogla vratiti na put života. Takvi su trebali okusiti ‘osudu’ kako bi bili ‘poučeni’ da ne hule. Iako Pavle kaže da takve 'nije moguće opet dovesti do pokajanja' unutar Skupštine, on ipak ovdje govori da su takvi prepušteni stegovnoj pouci izvan Skupštine. Da li će prihvatiti pouku to ovisi o njima. Oni mogu ustrajati na svom zlom putu uništenja. Ako ih na tom putu zadesi smrt, onda možemo reći da su umrli u svojim grijesima, ali u Gospodinovom danu će ih prilikom uskrsnuća dočekati izbor – pokajanje ili vječna smrt. Vidjeli smo da oni mogu biti ‘poučeni’ i da njihov duh može biti ‘spašen u Gospodinov dan’. Međutim, bit će dosta onih koji će ustrajati na svom putu i dočekati vrijeme kada će se ponovno prikloniti Sotoni. Tada će biti konačno zauvijek uništeni.

Sve osobe koje od Boga imenovani sud preda Sotoni bivaju odrezani od vječnog života. U tom stanju su izjednačeni s nepravednicima. Pavle je rekao da bi se njihov ‘duh’ mogao spasiti samo ako budu ‘poučeni’ stegom. Stega uključuje, ne samo trenutnu kaznu ili odrezanje, nego i vrijeme kroz koje će se ta kazna uvjetovati stanje duševne boli koja bi trebala djelovati na osobu u jednom ili drugom pravcu. Kada završava ta stega? Da li u ovom poretku ili tek u onom koji dolazi? Osoba koja je kriva za vječni grijeh, mora uskrsnuti zajedno s nepravednicima kako bi stega ipak imala svoj cilj, a to je da ‘duh’, odnosno misaono stanje srca bude ‘spašeno u Gospodinov dan’. Krist nikad nije rekao religioznim židovskim vođama da neće uskrsnuti, nego im je rekao da će ‘umrijeti u svojim grijesima’ (Iv 8:24). Čak im je rekao da će doći u Božje Kraljevstvo, ali kao drugorazredna klasa (Mt 21:23,31). U taj sudnji dan će takvim grešnicima biti ‘mnogo teže’ od onih koji nisu pripadali Božjem narodu, a koji su se pokajali (Mt 10:14,15; 12:41,42). Bit će im teže jer će biti odvojeni od Gospodinovog lica, te će im biti potrebno mnogo više duševne i duhovne snage da promjene svoje stanje srca i da se podlože Bogu i Kristu. To očito znači da se pojam ‘vječni grijeh’ ili grijeh za kojeg ‘nema dovijeka oproštenja’ ne može koristiti kako bi se tvrdilo da se od takvih grešnika ‘nikada’ ne može tražiti da se pokaju za svoje grijehe i da više ne hule.

Biblija često koristi pojmove ‘trajno’, ‘dovijeka’ ili ‘nikada’ kada opisuje neko nedogledno vrijeme koje ima svoj kraj nakon što ispuni svoju svrhu. Npr. za Abrahamski savez se kaže da je ‘trajni savez’ (1.Mo 17:7). No, on je vremenski ograničen. Zatim se za savez koji je sklopljen s Izraelcima preko Mojsija kaže da ga Bog ‘nikada’ neće raskinuti (Su 2:1). Koliko je trajao taj savez? Da li vječno? Ne. Savez zakona je trajao samo jedno određeno vrijeme dok nije ispunio svoju svrhu. To vrijeme nije vječno već unaprijed određeno. Ono ima svoj kraj. Hebrejski pojam "zauvijek" je olám u općenitom označava vremensko razdoblje koje je sa sadašnje točke gledanja neodređeno ili nedogledno, ali je dugog trajanja. On, dakle, može a ne mora značiti "vječno". U 4.Mojsijevoj 25:13 isti se hebrejski pojam primjenjuje na svećenstvo, koje je, prema Hebrejima 7:12, kasnije prestalo.

Kad se u Bibliji spominje grijeh protiv svetog duha tada se koriste upravo ti pojmovi s kojima se navodi da je dotični ‘kriv za vječan grijeh’ i da za takvoga ‘dovijeka nema oproštenja’. Vječan grijeh je u tom slučaju za nekoga vezan do određenog vremena. To vrijeme ima svoj kraj kada će se pokazati da li je dotična osoba koja je ‘kriva za vječni grijeh’ bila poučena ili ne. To znači da osoba koja je ‘kriva za vječni grijeh’ nosi tu krivicu sve dok se stegom ne pouči i sama ne učini korak pokajanja ili dok stega ne ispuni svoju svrhu. Do tada za njega ili nju nema oproštenja ni u ovom poretku, a ni u onom koji treba doći (vidi Mt 18:23,32-35). Takav je ‘dovijeka’ odrezan od Božjeg naroda i od vječnog života. To znači da Kristova otkupnina ne može pokriti njihov grijeh što je u skladu s Božjom pravdom.

Po Mojsijevom zakonu, svaka osoba koja "odbacuje Mojsijev zakon, umire bez milosti, na temelju iskaza dvojice ili trojice svjedoka" (He 10:28). Smrtna kazna je po Zakonu bila fizički način izopćeni iz naroda svih koji su bili krivi za grijeh za koji nije bila predviđena nikakva ‘otkupnina’ ili žrtva za grijeh (vidi 4.Mo 35:31). Čak je i David po tom pravilu trebao biti pogubljen za svoj grijeh. Po Kristovom zakonu također postoji izopćenje ili odrezanje od vječnog života. Vječni grijeh se stoga ne može oprostiti, nego se mora sankcionirati (1.Iv 5:16,17). Oprostiti znači prijeći preko učinjenog grijeha bez pozivanja na Sud. No, Bog ne može tek tako proći preko teškog grijeha kojim se zaslužuje smrt. Zato će uspostaviti svoj dan Suda. Očito su neki krivo zaključili da je netko tko je u ovom poretku ‘kriv za vječni grijeh’ jednom zauvijek osuđen na vječnu smrt i da se ne može pokajati te da zbog toga neće uskrsnuti. No vidjeli smo da se takve osoba mogu stegom poučiti. Zato trebamo odvojiti počinjeni grijeh i osobu koja ga je počinila.

Na primjer, Bog nije prešao preko bluda i ubojstva koje je počinio David, ali ga nije ni kaznio smrću. To što je Davidu ‘oprostio njegov grijeh’ ne znači da je Bog umanjio težinu smrtnog grijeha kao što su ubojstvo i preljub (2.Sa 12:9-14). Ti su grijesi u Božjim očima teški i ne mogu se oprostiti bez prethodne osude Božjeg suda. Da bi osoba izbjegla smrtnu kaznu treba prihvatiti stegovnu pouku. Hula protiv svetog duha je također grijeh preko kojeg Bog ne može priječi dok se osoba koja ga je počinila sama ‘ne odvojiti’ od tog grijeha i to stegovnom poukom. Ako je ‘poučena da više ne huli’ onda je učinjeni grijeh ostao iza nje. Ako je Bog ‘oprostio’ Davidov grijeh, to može učiniti i svakome tko je ‘kriv za vječni grijeh’. Zato svaka takva osoba mora biti ‘poučena’ stegom da bi se najprije pokajala i vratila Bogu. Tek tada se može okoristiti Kristovom žrtvom. Ono što vrijedi za nevjerne Izraelce vrijedi i za sve otpadnike kojima je Bog rekao: "Vratite se k meni i ja ću se vratiti k vama." (Ml 3:7). Takvima koji su stali na stranu Sotone je dano da se sami vrate, ako žele. Bog im ne namjerava nikad oprostiti ukoliko se oni ne vrate i ne pokaju. Kad bi im se moglo oprostiti, tada ih se ne bi trebalo izopćiti iz zajednice Božjeg naroda. Samim tim što se takvima oduzima zajednica, govori da im se nije moglo oprostiti jer svojim postupcima hule na sveti duh. Umjesto oproštenja one se izopćuju iz kršćanske sredine i bivaju predane Sotoni kao ‘prokleta djeca’ (2.Pe 2:14; vidi 2.Mo 22:20; 23:21). Zajedno sa Sotonom će doživjeti isti kraj u vječnoj smrti, ali tek nakon tisućugodišnjeg kraljevstva ukoliko se ne odvoje od vječnog grijeha.

Zašto bi ih onda Bog uskrsnuo, ako ih na kraju ipak čeka vječno uništenje? To je razumno pitanje. No, treba ponovno naglasiti da Bog svakog čovjeka želi dovesti pred Isusovu sudačku stolicu gdje će mu se prije svega dati do znanja da se zbog svog zlog stanja srca nalazi na putu vječnog uništenja i pod osudom gehene. Oni će morati znati da za njihov grijeh ne postoji otkupnina i oproštenje nego smrt i uništenje. U vezi toga Pavle kaže:

"Jer ako namjerno griješimo nakon što smo dobro upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego strašno očekivanje suda i usplamtjeli gnjev koji će proždrijeti protivnike" (He 10:26,27).

Ako za takve postoji ‘strašno očekivanje suda’, oni moraju uskrsnuti kako bi došli na Sud. Biblija zato ukazuje da takvi grešnici  moraju osjetiti  ‘usplamtjeli gnjev’ koji će proždrijeti sve one koji se tada ne pokaju. Mnogi takvi su do sada umrli bez da su osjetili Božji gnjev. No, sve njih nakon uskrsnuća čeka Sud zajedno sa drugim nepravednicima.

Uskrsnuće suda nije čin oproštenja. Takve će osobe znati da im nije oprošteno u vremenu starog društvenog poretka. Znati će da su umrli u svojim grijesima i da su uskrsnuli sa svojim grijesima. Kad upoznaju Božju pravdu znati će da im ne može biti oprošteno ni u tom novom poretku. To su oni za koje je u nastavku Pavle rekao da su "puni svake nepravde, zloće, lakomosti, pokvarenosti, puni zavisti, ubojstva, svađe prijevare, zlonamjernosti (…), mrze Boga…" itd. "Iako dobro poznaju Božju pravednu odredbu - da smrt zaslužuju oni koji tako postupaju - oni ne samo da tako postupaju nego i odobravaju takve postupke onima koji ih čine. Zato nemaš izgovora, čovječe koji sudiš, tko god ti bio. Jer u čemu sudiš drugoga, osuđuješ samog sebe, budući da ti koji sudiš činiš to isto". Razuman zaključak je da će "Bog suditi po istini onima koji takvo što čine" i da takvi "neće izbjeći Božji sud" (Ri 1:29-32; 2:1-3). Vrijeme Božjeg suda neće nitko moći izbjeći jer će Isus prouzročiti ‘uskrsnuće suda’ za nepravedne koji zaslužuju drugu smrt. Bez obzira što takva zloća po Božjoj pravednoj odredbi zaslužuje smrt, ljudi bi trebali znati da je Bog dobrostiv, uzdržljiv i dugotrpljiv jer Božja dobrostivost takve ‘želi dovesti do pokajanja’. Oni ‘svojom tvrdokornošću i nepokajničkim srcem navlače na sebe srdžbu za dan srdžbe i očitovanja Božjeg pravednog suda. A Bog će svakome uzvratiti po djelima njegovim: onima koji ustrajnošću u dobrim djelima traže slavu, čast i neraspadljivost - vječni život. A svadljivce i nepokorne istini, a pokorne nepravdi čeka srdžba i gnjev, nevolja i tjeskoba. To čeka svakog čovjeka koji čini zlo…" (Ri 2:4-9).

Nevolja i tjeskoba su stanja koja će biti izazvana Božjom pravednom srdžbom i gnjevom nad njima jer će takvi uskrsnuti na ‘sramotu i gadost vječnu’ (Da 12:2; Iz 45:24). Uskrsnuće je za nepravednike uvjetno puštanje na slobodu iz tamnice smrti. Smrt za takve osobe je u nekom smislu isto što i tartar za anđele. "Zaista, Bog nije poštedio anđele koji su sagriješili, nego ih je bacio u tartar i predao u mračne jame da ih se čuva za sud... [tako se i za zle ljude] čuva mrkla tama" (2.Pe 2:4,17). Zli anđeli još nisu vječno uništeni nego ih se ‘čuva za sud’, a to isto čeka grešne i nepravedne osobe. "Jehova zna (…) nepravedne čuvati za dan suda da budu kažnjeni (odrezani), a naročito one koji bludniče s drugima da bi ih okaljali i koji preziru one koji nad njima imaju vlast..." (2.Pe 2:9,10). Ponovno vidimo da Biblija spominje ‘sud’ koji će tokom vladavine Božjeg kraljevstva donijeti presudu za sve nepravedne. Kao što se za pravednike ‘čuva vijenac pravednosti’ kojim će biti nagrađeni vječnim životom nakon uskrsnuća, tako se za nepravednike ‘čuva mrkla tama’ u kojoj će se naći nakon uskrsnuća (2.Ti 4:8).

Nepravedni će najprije sudskom odlukom biti kažnjeni odrezanjem od vječnog života. Živjeti će pod osudom druge smrti. To će im biti kazna. Među njih će se ubrojiti i oni Božji sluge koji su namjerno činili grijeh protiv Boga. Za takve Bog kaže: "Onoga koji mi je zgriješio izbrisat ću iz knjige svoje" (2.Mo 32:33). Na takav način se izjednačavaju s ostalim nepravednim ljudima čija imena nisu ni upisana u knjigu života. U takvom stanju su podložni drugoj smrti kao konačnoj presudi nad zlim ljudima. Ako se u vremenu Suda ne pokaju završit će u ‘ognjenom jezeru’, odnosno bit će zauvijek uništeni.

Kad bi sada tvrdili da su neki ljudi koje spominje Biblija već okusili vječnu smrt, tada bi mogli s pravom prigovoriti na takve presude. Vječni sud je taj koji će donijeti konačne i vječne presude koje se više neće moći opozvati. Na njih nitko neće moći staviti prigovor ili žalbu. Poput Vrhovnog suda njegove su presude zasnovane na ponovnom preispitivanju svakog slučaja pojedinačno. Zato mora doći do uskrsnuća svih ljudi kako bi stali pred Božju sudačku stolicu. Budući da ljudi umiru po Adamu, njima je "određeno jednom umrijeti, a zatim dolazi sud…" na koji će se morati pojaviti (He 9:27). Ljudi jednom umiru s obzirom na Adamov grijeh. Budući da za svoje loše postupke imaju pokriće u Adamu jer su njegova djeca koja su naslijedila kaznu, oni doživljavaju smrt kao rezultat toga. "Smrt je od Adama (…) kraljevala i nad onima koji nisu počinili grijeh sičan prijestupu što ga je počinio Adam, koji je nalik onome koji je trebao doći" (Ri 5:14).

Oni koji su sagriješili kao i Adam ne mogu biti oslobođeni svoje krivice. Među njih spadaju mnogi Izraelci koji su kao ‘čovjek zemaljski’ (Adam, NSbi2-C) prestupili savez s Bogom (Ho 6:7). Njima neće biti oprošten takav težak grijeh. Vidjeli smo da se on ne može otkupiti i pokriti Kristovom žrtvom. Svi nepravednici moraju umrijeti kako bi njihova smrt bila posljedica Adamovog grijeha. Suprotno njima, pravednici koji uskrsnu automatski prelaze iz smrti u vječni život (Iv 5:24; 11:26). No grešnici se nakon uskrsnuća ne oslobađaju grijeha koji vodi u smrt. Oni oživljavaju s obzirom na vlastitu odgovornost pred Bogom. Bivaju uvjetno pušteni u život kako bi sami, bez ikakvog pritiska sa strane, donijeli odluku o svom životu na zemlji.

Kao što je određeno da ljudi moraju ‘jednom umrijeti’ da bi došli na sud, tako je i "Krist bio jednom zauvijek prinesen da ponese grijehe mnogih. A kad se drugi put pokaže to neće biti zato da bi opet uklanjao grijeh, a vidjet će ga oni koji ga željno očekuju da bi dobili spasenje" (He 9:27,28). Isus će se pojaviti onima koji ga željno očekuju za svoje spasenje. Spasenje je povezano s oslobođenjem od grijeha i smrti. Toga neće biti oslobođeni svi uskrsnuli, nego samo oni koji pokazuju vjeru u Krista. Zato se Krist više neće pojaviti u ‘grešnom tijelu’ da bi umro za nečije grijehe, nego da bi svojom savršenom žrtvom ljude jednom zauvijek odvojio od grijeha. Tako će odmah na početku svoje vladavine odvojiti ‘pravedne’ od ‘nepravednih’. S desne strane će postaviti ljude kojima će moći oprostiti grijeh, a na lijevu stranu one kojima njegova krv neće moći pokriti grijeh (Mt 25:31-33). Oni kojima neće moći oprostiti će biti pod osudom vječne kazne.