Article Index

Vječna vatra

Jehova je u prošlosti više puta uzimao stvar u svoje ruke i izvršio masovna uništenja kao što su uništenja ljudi u općem potopu i uništenje vatrom i sumporom stanovnika Sodome, Gomore i drugih okolnih gradova. Da li mu je bio cilj učiniti konačni kraj tim bezbožnim ljudima kao pojedincima ili je s tim želio učiniti kraj jednom progresivnom zlu koje je već u početku moglo omesti ili remetiti njegov naum? Da li su ljudi koji su izgubili život u tim događajima zauvijek izgubili pravo na život tako da oni neće čak ni uskrsnuti? Razmotrimo tu dilemu u svjetlu Biblije.

Biblija simboličnim jezikom spominje ‘vječnu vatru’ kao osudu na vječnu smrt bez mogućnosti uskrsnuća i prava na daljnji život. Da bi ljudima zorno prikazao što to znači, Bog je u prošlosti učinio nešto što je samo nalik kazni ‘vječne vatre’. Imajući u mislima taj događaj učenik Juda je pisao:

"Tako i Sodoma i Gomora i gradovi oko njih (…) stoje kao [upozoravajući] primjer time što su osuđeni na vječnu vatru [iskusili sudsku kaznu vječne vatre]" (Jd 7).

Uništenje stanovnika Sodome i Gomore nije bilo vječno uništenje kao što ni vatra koja ih je progutala nije vječna vatra. Takva vrsta uništenja u konačnici predviđena samo na kraju tisućugodišnjeg kraljevstva (Ot 20:9,10). Međutim, netko bi odmah prigovorio i rekao da su oni ‘osuđeni na vječnu vatru’, a ako su ‘osuđeni’ onda ih je ‘vječna vatra’ već tada odvela u drugu smrt iz koje nema povratka. No, da li je to tako? Trebamo prije svega razumjeti da je njihovo iskustvo poslužilo kao upozoravajući ‘primjer’ koji bi trebao poslužiti svima, pa čak i njima. Oni nisu vječno uništeni nego su samo ‘osuđeni na vječnu vatru’ koje je sastavni dio Božjeg nauma sa zlim ljudima.

To možemo razumjeti na osnovu onoga što je Isus radio kao primjer onoga što će se odvijati tokom Sudnjeg dana. On je uskrsavao mrtve i liječio bolesne. Ti ljudi su ‘iskusili’ Kristovu moć nad bolešću i smrću. Isus ih je na taj način oslobodio posljedica raspadljivog tijela zbog kojeg su pretrpjeli bolest i smrt. Oni su okusili na svojoj koži silu dolazećeg poretka. Međutim, bez obzira na to oni su ponovno ostarjeli, oboljeli i na kraju umrli. Ponovno su okusili posljedicu raspadljivosti i smrti (Mt 9:2,5-8; 9:18-30). To što su ‘iskusili’ Isusovu moć u nad njihovim smrtnim tijelom bilo je samo privremenog karaktera. Oni su samo poslužili kao ‘primjer’ onoga što će Isus omogućiti svima. Kasnije su mnogi kršćani ‘okusili nebeski dar i sile poretka koji dolazi’ ali im to nije davalo za pravo da misle kako su zauvijek spašeni vječnim životom (He 6:4-6). Isus je čak rekao da svi koji vjeruju u njega imaju u sebi ‘vječni život’ i da će takve uskrsnuti u ‘posljednji dan’ (Iv 6:47,54). To što su u sebi nosili zalog vječnog života nije ih činio besmrtnima. Umrli su i čekaju uskrsnuće u posljednji dan kada će taj dar primiti kao nagradu za svoju vjernost. Kao što su oni okusili ‘blagoslove’ koji dolaze s novim poretkom, tako su i neki nepravedni ljudi okusili ‘osudu’ koja također dolazi s novim poretkom (Iv 5:24; 6:54). Naime, ako su vjerni ljudi umrli sa zalogom ili jamstvom vječnog života u sebi, tako su zli i nepravedni umrli sa jamstvom osude na vječnu smrt (2.Ko 5:4,5; Ga.6:8; 1.Iv 5:13,16). I jedni i drugi će uskrsnuti u posljednji dan, "jedni na život vječni, a drugi na sramotu i gadost vječnu" (Da 12:2).

Prema tome, stanovnici uništenih gradova su samo ‘iskusili’ doslovnu vatru uništenja koja ja u simboličnom smislu predočavala ‘vječnu vatru’ koja u budućnosti čeka njih i sve one koji su osuđeni na drugu smrt. To što su oni u dalekoj prošlosti, prilikom uništenja koje ih je zadesilo Božjom intervencijom, ‘osuđeni na vječnu vatru’, je poslužilo samo kao primjer onoga što se događa svima koji se ne žele podložiti Bogu i njegovim zakonima. Bez obzira da li su umrli Božjom intervencijom ili ne, oni će ‘uskrsnuti u posljednji dan’ da bi primili sud u skladu s onim što su činili. Budući da su ‘osuđeni na vječnu vatru’, oni će u novom poretku biti odvojeni od pravednika, te će u tom stanju čekati vječnu smrt ukoliko se ne pokaju za svoja djela.

Vatra koja je uništila stanovnike Sodome i Gomore nije isto što i ‘vječna vatra’. Oni su uništeni doslovnom vatrom koja je samo ‘primjer’ simbolične vatre i to one vatre koja će na kraju tisućugodišnjeg kraljevstva sići s neba i proždrijeti sve bezbožnike (Ot 20:9; 21:8). Ovaj je povijesni događaj samo predstavljao ‘upozoravajući primjer’ onoga što će tek na kraju Kristove vladavine zadesiti sve bezbožne osobe (1.Ko 10:11). Zato Petar kaže da je Bog

"osudio gradove Sodomu i Gomoru i pretvorio ih u pepeo, postavivši ih bezbožnicima za primjer onoga što treba doći" (2.Pe 2:6; vidi Lk 13:1-5).

Ono što treba ‘doći’ na sve ljude neće se dogoditi u Harmagedonu, jer tada neće živjeti svi bezbožnici. Riječ je o primjeru onoga što treba ‘doći’ tek na kraju Suda. Bog je s tim primjerom pokazao da će on u budućnosti donijeti presudu nad svim bezbožnim ljudima tako što će ih zauvijek izbrisati iz postojanja.

Moramo uzeti u obzir da se Bog u ranom periodu ljudske povijesti često miješao u stvari na zemlji kako bi pokazao kakav je On i kako gleda na neke ljudske postupke, pogotovo one koji se suprotstavljaju njegovom naumu u vezi dolaska Mesije. Osim toga, On je sa tim događajima želio pokazati svim ljudima kako će se njegov naum ipak na kraju potpuno ostvariti bez obzira na ljude, vladare i narode koji se tome protive. Time je postavio temelj za svoj konačni Sud koji će djelovati preko njegovog Sina. Njegov Sin Isus Krist je prije svoje smrti i uskrsnuća također postavio temelj za taj Sud po kojem će jedne odvojiti na život vječni a druge na vječno uništenje (Mt 25:31-33,46). Vidjeli smo da će uskrsnuti čak i oni koji su isključeni iz skupštine Božjeg naroda. Ako je tako, onda će uskrsnuti i ljudi koje je Bog uništio u potopu i oni koje je uništio zajedno s gradovima Sodomom i Gomorom. Iz Pavlovih riječi možemo zaključiti da su ti zli i nepravedni ljudi samo fizičkom smrču otklonjeni sa zemlje ali da samim tim nisu automatski vječno uništeni. Bog je zato rekao nevjernom Jeruzalemu:

"Sestra tvoja Sodoma i okolni gradovi njezini vratit će se u stanje prijašnje…" (Ez 16:55,56; usporedi Mt 11:24).

Oni će uskrsnuti o uskrsnuću nepravednih kako bi se ‘vratili u prijašnje stanje’. I dalje će biti podložni drugoj smrti koju će Bog s pravom izvršiti, ali samo nad onim ljudima koji će tada prema Isusovoj sudskoj presudi biti osuđeni na konačnu smrt. Svi takvi ljudi koji su umrli u svojim grijesima su samo podložni ‘vječnoj vatri’ koja je unaprijed "pripremljena Đavlu i njegovim anđelima" (Mt 25:41). Anđeli koji su silazili s neba da bi se ženili s ljudskim kćerima su krivi za grijeh zbog kojeg se više ne mogu vratiti Bogu, (bar do kraja Kristove vladavine) dok su ljudi Sodome i Gomore krivi za blud i nemoral i druge grijehe koji se mogu sankcionirati prijevremenom smrću, ali koji se mogu poništiti u vrijeme suda. Isusu je dano da sve takve ljude dovede do pokajanja i spasi od vječne smrti koja čeka nepokajničke grešnike.