Article Index

Prva i druga smrt

Bog je u ranoj povijesti poduzimao drastične korake kako bi pogubio zle osobe i narode. Da li je to učinio kako bi ih vječno uništio ili da bi ih samo privremeno uklonio sa zemlje? Na primjer, ljudi u Sodomi su se "odali bludu i neprirodnom spolnom općenju" (Jd 7; vidi Ez 16:48-50). Da li su time počinili grijeh zbog kojeg ih je Bog već tada morao vječno uništiti? Ne. Oni nisu bili veći grešnici od milijuna onih koji nisu doživjeli takvo uništenje od Božje ruke. Vidjeli smo da su oni poslužili samo kao ‘primjer’ onoga što treba tek ‘doći’ nakon uspostave Božjeg kraljevstva. One koje je Bog u prošlosti morao ukloniti nije prethodno izveo pred Vječni sud. Nije im omogućio da se pojedinačno pokaju. Uništio ih je sve zajedno dok je druge ljude sa istim ili čak težim grijehom ostavio da žive i umru prirodnim putem. Bog je očito iz nekog opravdanog razloga morao neke ljude odmah uništiti. Zanimljivo je da je ljude u Sodomi smrt zatekla kao i mnoge koji su poginuli u raznim nesrećama. Velika većina njih je spavala kad se vatra sručila s neba. Smrt ih je zatekla iznenada tako da nisu mogli znati odakle vatra dolazi. Anđeli čak nisu ni došli da ih upozore već samo da ih jednostavno unište (1.Mo 19:13). Zašto?

Stanovnici tih gradova su očito kao jedna velika grupa zlih i pokvarenih ljudi bili prijetnja iz koje se moglo razviti veće zlo koje bi se proširilo na cijelo područje obećane zemlje, što je očito bio Sotonin plan. Tada bi Bog morao poduzimati uništenje mnogo većih razmjera jer je tu namjeravao smjestiti svoj narod i organizirati pravo obožavanje (Iz 14:21). Da je samo nekolicina ljudi na tom području ili u tim gradovima bila tako nemoralna, Bog ih ne bi uništio vatrom s neba. Osim toga mnogo takvih nemoralnih i pokvarenih ljudi je očito živjelo i na drugim područjima zemlje, samo što oni na tim mjestima nisu bili prijetnja Božjem naumu. Čak da je ta ista grupa nemoralnih ljudi živjela na nekom drugom udaljenom području, do takvog uništenja ne bi došlo. Međutim, ovi gradovi i kraljevstva su bili smješteni na području koje je Bog namijenio dati Abrahamovim potomcima. Znamo da se, za vrijeme dok su Izraelci robovali u Egiptu, ponovno na području obećane zemlje razvilo slično zlo koje je trebalo odstraniti. Bog tada nije koristio vatru s neba nego Izraelsku vojsku koja ih je istrijebila i istjerala sa zemlje. U čemu je razlika? Razlike nema jer je riječ samo o odstranjivanju zlih naroda iz obećane zemlje. Sotona se kasnije u toj borbi protiv Boga uspio izboriti da Izraelci na životu ostave neke narode od kojih su s vremenom preuzeli idolopokloničko obožavanje.

Prema tome, u ovim događajima na području obećane zemlje možemo vidjeti borbu između Boga i Sotone i prije nego je Isus rođen (1.Mo 3:15). Sotona je koristio svoje zemaljsko potomstvo koje se trebalo suprotstaviti potomstvu žene koje je trebalo proizaći iz Abrahamove obiteljske loze (1.Mo 17:6-8). Sotona ima mogućnost ‘prouzročiti smrt’ čak i time što je i samog Boga navodio na borbu u kojoj su mnogi ljudi bili uništeni potopom, vatrom ili mačem (He 2:14). Sotona je izazivao Božji gnjev da bi vidio do kojih granica može ići. U svojoj je lukavoj borbi stvarao zlo potomstvo koje je moglo u većim razmjerima poništiti ili odgoditi Božji naum. Zato je Bog bio prisiljen ponekad učiniti kraj zlu na tako drastične načine.

To je činio kako bi:

  • sačuvao pravednike
  • zaštitio lozu iz koje će se razviti Abrahamovo potomstvo
  • stvorio narod koji će živjeti na tom području
  • omogućio da na svijet dođe njegov obećani potomak - Sin

U tom periodu su, u borbi dobra i zla, mnogi nepravedni pa čak i neki pravedni ljudi izgubili život te su dospjeli u opći grob čovječanstva. No, Sotona je nemoćan da zadrži ljude u grobu jer Isus ima ‘ključeve od smrti i hada’ (Ot 1:17,18). Da je Bog omogućio Sotoni, da putem zavođenja i mnogih zabluda, odvede ljude u vječnu smrt, tada mnogi ne bi imali prilike da im se dokaže krivica u dan Suda i da im se ukaže prilika da budu oslobođeni nesavršenosti i mnogih zabluda. Sotona stoga može samo stvoriti situaciju u kojoj će mnogi ljudi svjesno ili nesvjesno stajati na putu ostvarenju Božjeg nauma. U tom je slučaju Bog tada morao djelovati svojom silom protiv tih ljudi kako bi ih uklonio. Pogledajmo to iz primjera trgovačkog grada Tira.

Stanovnicima toga grada je odgovaralo da Izraelska zemlja bude opustošena jer su im na taj način bili otvoreni trgovački putovi prema zapadu (Ez 26:2). To nije bilo u skladu s Božjom namjerom. Njegova je namjera bila da zemlja koju je dao Izraelcima bude nastanjena njegovim savezničkim narodom u kojem se trebao pojaviti njegov Sin. Zato je odlučio da opustoši taj grad kao što je to učinio s Sodomom i Gomorom rekavši:

"Kad te pretvorim u grad opustošeni, kakvi su gradovi u kojima nema stanovnika, kad na tebe dovedem bezdan vodeni, pa te vode velike prekriju, i tebe ću, kao i sve druge, u grob svaliti, k onima što su odavna mrtvi, smjestit ću te u najdublje predjele zemlje, da budeš s drugim davno opustošenim mjestima i sa svima drugima koji u grob odlaze, da ostaneš bez stanovnika. I postavit ću ukras u zemlji živih" (Ez 26:19,20).

Što zapažamo u ovom primjeru Božje osude? Ovaj primjer nam pokazuje da je Tir kao kraljevstvo jednog feničkog naroda stajalo na putu Jehovi Bogu. Bog je mogao ‘postaviti ukras u zemlji živih’ samo onda kad taj grad potpuno opustoši. Tako su stanovnici Tira pobijeni mačem grčkog kralja Aleksandra samo zato što su njihovi interesi bili usmjereni protiv Božjih namjera. Bog to nije dopustio pa je njihov grad na kraju bio spaljen vatrom i potopljen vodom (Za 3:4; Am 1:9,10). Tako su stanovnici Tira ’sišli u grob’ te se je i taj grad sa svojim stanovnicima pridružio ‘drugim davno opustošenim mjestima’. U tom zajedničkom grobu čovječanstva su se pridružili starim izumrlim narodima među kojima su bili stanovnici Sodome i Gomore. Njihov grijeh je bio drugačiji ali nipošto manji od grijeha stanovnika Sodome i Gomore jer su jedni i drugi stajali na putu ostvarenju Božjih namjera. Bog je gledao dalje od tjelesnog grijeha tih ljudi.

Svaki grijeh je bezakonje i mora se sankcionirati. No, Bog je direktno ili indirektno prouzročio uništenja svih tih ljudi iz jednog većeg razloga. Naime, oni  su svjesno ili nesvjesno stavili svoja tjelesa, misli i srce u "oružje nepravde" s kojim se Sotona služio (Ri 6:13). Sotona je tako zavodio, iskorištavao i na kraju žrtvovao svoje zemaljsko potomstvo kako bi se borio protiv Boga. Svi koji su poginuli u takvoj vrsti borbe imaju isto pravo da uskrsnu kao i svi drugi nepravedni ljudi koje Sotona nije direktno koristio protiv Boga.

Znamo da Kraljevstvo pod Kristovom vlašću ima između ostalog i zadatak da dovede nepravedne u život i da ih se navede na pokajanje. Bog će "suditi bludnicima i preljubnicima" – kaže Pavle, a suđenje takvima zahtjeva proces koji traje kako bi se nešto dokazalo. Nakon svakog sudskog procesa postoji kazna koja treba sankcionirati grijeh i na kraju dovesti takve osobe do promjena koje bi ih učinile dostojnima da žive među slobodnim ljudima (He 13:4). Kad je učenik Juda govorio o lažnim pastirima i učiteljima koji su se suprotstavljali apostolima a time i Isusu Kristu on je naveo proročanstvo o kojem je govorio Enoh, sedmi u liniji od Adama:

"Evo, Jehova je došao sa desecima tisuća svetih anđela svojih, da sudi svima i da osudi bezbožnike [dokaže krivnju – bi2-C] za sva bezbožna djela njihova koja su bezbožno počinili i za sve drske riječi koje su bezbožni grešnici izgovorili protiv njega" (Ju 14,15).

Juda ovo proročanstvo ne povezuje samo s općim potopom u kojem su izginuli milijuni nepravednih ljudi, nego i sa Vječnim sudom u kojem će se svima, pa čak i onima koji su u potopu izginuli od Božje ruke ‘dokazati krivnja’. Da li će se krivica dokazivati samo malim grešnicima a ne i onima koji zaslužuju vječnu smrt? Očito Sud ima namjeru dokazati krivicu svakog bezbožnog čovjeka koji je živio na zemlji.

Među uskrsnulima će biti i svi lažni pastiri i učitelji "za koje je crna tama zauvijek sačuvana" (Ju 4,5,11-13). Crna duhovna tama je sačuvana za sve takve osobe. To znači da će se i nakon uskrsnuća nalaziti ‘van u tami’. Isus je rekao da će u tami izvan Kraljevstva "plakati i škrgutati zubima" (Mt 25:30). To je slikoviti prikaz stanja duha jer će njihovo uskrsnuće biti "na sramotu i gadost vječnu" (Da 12:2). To je stanje duha zbog odvojenosti od vječnog života u kojem će se naći svi nepravedni ljudi koji su namjerno stajali nasuprot Bogu. Oni će uskrsnuti ali neće vidjeti tj. okusiti vječni život jer će ‘Božja srdžba ostati na njima’ (Iv 3:36).

Među teškim grešnicima će biti mnogi Izraelci za koje je Bog rekao: "I svalit ću na vas vječnu sramotu i vječno poniženje koje se neće zaboraviti" (Jr 23:40; usporedi Ot 14:9-11). Nakon što uskrsnu, biti će svjesni krivnje koju nose sa sobom kao što su se Adam i Eva osjećali krivima pred Bogom. Znat će da im Isus taj grijeh nije mogao oprostiti (2.Mo 23:21). Isus im neće dokazati krivicu zato da bi ih mogao odmah uništiti. On neće gledati na njihova prošla djela, nego na njihovo srce. Srce ih mora osuđivati. Zato će ih dovesti u situaciju da se osjete krivima za sva svoja učinjena djela. To će ujedno biti način da ih se navede na pokajanje i promjene koje će morati poduzeti da bi ušli u Kraljevstvo kao punopravni građani.

Izraelci su u Izaijino vrijeme toliko duhovno i moralno pali da su bili izjednačeni sa stanovnicima Sodome i Gomore. Ovako im se Izaija obratio: "Čujte riječ Jehovinu samovoljni vladari sodomski. Poslušaj zakon Boga našega narode gomorski" (Iz 1:10,21). Za razliku od stanovnika Sodome i Gomore koji su bili uništeni bez ikakvog upozorenja, Izraelski narod i njihovi knezovi su dobili priliku da se pokaju i da im Bog oprosti njihov grijeh.

Bog je poslao svog proroka Izaiju, ali i druge proroke kako bi ih odvratio od grijeha. Njihov grijeh je bio još teži jer su bili pod saveznim zakonom. Bilo im je rečeno: "Kad u molitvi širite ruke svoje, pred vama zatvaram oči svoje. Molitve mnoge izgovarate, ali ja ne slušam - ruke su vaše pune krvi." Ali unatoč tome pružena im je prilika da se pokaju: "Operite se, očistite se, uklonite mi s očiju zloću djela svojih, prestanite zlo činiti. Učite se dobo činiti, tražite pravdu (…). Dođite da se raspravimo i ja ću vam pomoći da se pomirite sa mnom, kaže Jehova. Ako grijesi vaši budu kao skerlet, postat će bijeli kao snijeg; ako budu crveni kao grimiz (purpur), postat će kao vuna" (Iz 1:15-18). Bog im je ostavio vrijeme da se uče dobru i da se promjene. To će isto omogućiti stanovnicima Sodome i Gomore kad ih uskrsne i pozove na odgovornost. Dat će im se prilika da se uče živjeti po Božjim zakonima. Iako se neće osvrćati na njihova zla djela koja su činili u prošlosti, ipak će morati uložiti trud da ponište utjecaj grijeha koji će i dalje biti u njihovom srcu i mislima.

Ako razmotrimo kontekst u kojem Juda spominje uništenje Sodome i Gomore onda vidimo da on spominje bezbožne ljude koji su se uvukli u skupštinu. Njihovo raspušteno nemoralno vladanje nije se moglo tolerirati. Takvi su trebali znati da ih se izjednačuje s građanima Sodome i Gomore koji su zaslužili kaznu vječne vatre. "Propast njihova ne drijema" (2.Pe 2:3; vidi Jr 23:14). Oni nisu okusili propast kad su umrli, već će ih kao takve propast čeka u vremenu Suda. Bog ima pravo na osvetu i on će je uzvratiti u to određeno vrijeme. ‘Pravedno je da Bog onima koji nam nanose nevolju uzvrati nevolju’ (2.So 1:6). Da li možemo reći da je Bog takvima ‘uzvratio nevolju’ kad znamo da su oni umrli po Adamu kao i svi drugi ljudi?

‘Nevolja’ koja dolazi od Boga, očito nije u njihovoj smrti na koju su osuđeni po Adamu, jer mrtvi ništa ne osjećaju. ‘Nevolja’ mora označavati stanje koje proživljava netko tko je živ i svjestan zbog čega trpi nevolju. Budući da su kršćani trpili nevolju za vrijeme svog života u ovom zlom poretku, onda će Jehova svojim neprijateljima uzvratiti nevolju također za vrijeme njihovog života, ali u novom poretku. Kako će trpjeti nevolju? Naravno, Bog ih neće fizički mučiti, ali ono što čovjeka najviše može mučiti je svjesnost da se nalazi pod osudom vječne smrti. Živjeti pod tom osudom, neće biti isto kao živjeti neraspadljivim vječnim životom kakvog će tada imati pravednici. Pravednici će biti oslobođeni grijeha i smrti, odnosno ‘ropstva raspadljivosti i imati će slavnu slobodu djece Božje’ (Ri 8:21). Tu slobodu neće imati nepravednici. Bit će zatočenici smrti. Takvo stanje ‘nevolje’ uzrokuje određenu patnju pogotovo zbog saznanja da su drugi na slobodi i da uživaju u blagoslovima života u raju. Zamislimo da danas postoji mogućnost života bez bolesti i smrti a da tebe čeka bolest, starost i smrt. Kako bi se osjećao?

Nepravednici će znati da postoji ‘vječna vatra pripremljena Sotoni i njegovim anđelima’, a time i svima koji se protive Bogu (Mt 25:41). Ujedno će znati da mogu, ako žele, vječno živjeti zajedno s Božjim pravednim narodom. Oni se moraju kroz to vrijeme naučiti poslušnosti Božjim pravednim zahtjevima. Ako u tom određenom vremenu nepravedni ne učine korake u pravcu postizanja pravednosti njihovo odrezanje će se potvrditi na kraju kad budu uništeni zajedno sa Sotonom. Naime, njihova imena neće biti upisana u knjigu života. Prema tome, svi nepravednici, bez obzira kakav grijeh nose u sebi, moraju biti sačuvani za dan suda kada će uskrsnuti na prijekor i sramotu. Tada će Bog imati priliku da se osveti nad njima kroz kaznu koju će proživljavati odvojeni od lica Gospodinovog. Moguće je da će takva ‘nevolja’ imati za neke pozitivan učinak dok će drugima otvrdnuti srce kao faraonu (2.Mo 8:19; 2.Lje 33:12,13).

Sve to govori da ‘vječna vatra’ o kojoj govori Juda nije doslovna vatra koja je tada uništila stanovnike Sodome i Gomore. Svi su oni umrli prije nego presuda na ‘vječnu smrt’ stupa na snagu. To što su uništeni doslovnom vatrom i sumporom je predodžba nečeg mnogo značajnijeg. Bog je tako želio utisnuti u naše misli određeno saznanje o simboličnoj ‘vatri’ kao kazni pod kojom stoje svi nepravednici. Iako će stanovnici uništenih gradova uskrsnuti, oni neće biti pošteđeni od sudske kazne ‘vječne vatre’. Naime, čak i da ih Bog nije uništio oni bi umrli u svojim grijesima, a neki od njih su vjerojatno i umrli kratko prije tog katastrofalnog događaja. Takvi grešnici se također nalaze pod kaznom ‘vječne vatre’ jer će prilikom uskrsnuća bili postavljeni među one koji će biti odrezani od vječnog života sve do kraja vladavine kraljevstva. Nakon toga će neki od njih biti upisani u knjigu života jer će se pokajati i promijeniti, dok će drugi ostati pod kaznom koja će ih na kraju odvesti u vječnu smrt.

Smrt je u početku bila kazna na koju su osuđeni svi ljudi, pravedni i nepravedni. Svi se ljudi rađaju u grijehu čime automatski dolaze pod osudu prve smrti, čime su podložni raspadljivosti i uništenju ‘tijela’. Takvu smrtnu kaznu ne mogu izbjeći čak ni pravednici. Nitko od ljudi ne bi imao mogućnost povratka u život da nije bilo otkupa. Budući da je otkup unaprijed određen, smrt je mogla uništiti ljudsko tijelo ali ne i dušu koju Bog čuva od trajnog uništenja. Tokom života ljudi mogu doći pod još jednu osudu, onu koju zavrijede svojim načinom života. Riječ je o konačnom uništenju ili ‘vječnoj vatri’ koja na kraju očekuje samo nepravedne. Tada će vječna vatra u sklopu druge smrti uništiti "i dušu i tijelo" dok je do sada u sklopu prve smrti uništavala samo fizičko tijelo (Mt 10:28). Svi koji su ‘umrli u svom grijehu’ će prilikom uskrsnuća biti pod kaznom ‘vječne vatre’ za razliku od onih kojima je grijeh otkupljen i oprošten.

Bog je tako, uz Adamovu ‘prvu smrt’ koja je pogađale i pravedne i nepravedne, predvidio i vječnu ‘drugu smrt’ kao konačnu kaznu samo za nepravedne. To ne znači da je konačna smrt čin uništenja kojeg Bog koristi dok traje ovaj poredak. Ne, ona ne može biti korištena dok ljudima prijeti prva (Adamova) smrt. Npr. kako bi to bilo da Bog nekoga smatra toliko krivim da ne zaslužuje uskrsenje. Božji bi Sud trebao u tom smislu postojati od samog početka. Čemu onda Vječni sud koji će se formirati u novom poretku? Kome bi se dokazivala krivica? Da li bi Sud mogao dokazivati krivicu nekome tko nije uskrsno? Rekli smo da je Bog imao pravo ubiti neke nepravedne ljude u prošlosti. Time ih je samo otklonio sa zemlje te ih čuva u grobu do dana Suda. Bog je nad takvima samo prijevremeno prouzročio Adamovu smrt iz opravdanih razloga. Oni se ne nalaze u vječnoj vatri nego će izaći iz grobova kako bi im se dokazala krivica koja je povezana sa vječnom vatrom. Dokazat će im se da ne zaslužuju vječni život dok u sebi nose smrtni grijeh.

Budući da pravednici u sebi imaju zalog vječnog života, onda se za njihovu smrt u ovom poretku ne može reći da je povezana s kaznom vječne vatre. Oni su u Božjim očima živi. Kazna vječne vatre je stanje odvojenosti od Boga i vječnog života. Zato će vječna vatra ili druga smrt kao kazna i dalje biti nad glavama nepravednih ljudi koji će uskrsnuti. Oni čija je smrt vezana uz vječnu vatru ne dobivaju vječni život nego uskrsavaju pod vlašću druge smrti. Ona će biti konačna kazna ukoliko ne prihvate pripreme za vječni život.

Prema tome, bez obzira što su neki ljudi uništeni doslovnom vatrom od Boga dok su drugi s istim grijehom umrli prirodnom smrću ili na neki drugi način, svi se oni vode kao nepravednici koji zaslužuju Božju osudu. Razlika je u tome što su nam u Bibliji, ovi koje je Bog sam uništavao, prikazani kao upozoravajući primjer. No, mi moramo znati da Bog sve takve nepravedne osobe osuđuje na kaznu vječne vatre. Oni koji su osuđeni na tu kaznu dolaze na Vječni sud prilikom uskrsnuća. Taj Sud im može na kraju njihovog života u novom poretku potvrditi kaznu ili ih osloboditi kazne.

Uzmimo u obzir svijet u vrijeme Noa i Lota. Bog je namjeravao jedne ‘spasiti’ a druge ‘uništiti’. O kakvom spasenju i uništenju je tada bilo riječ? Da li o vječnom ili privremenom? Znamo da su Noa i Lot zajedno sa članovima svojih obitelji bili ‘spašeni’ od smrti. Za razliku od njih, ostali na koje se sručila katastrofa okusili su ‘uništenje’ i smrt. Međutim, vremenom su i preživjeli morali okusiti smrt te su umrli. Po mjerilu reciprociteta to izgleda ovako:

Ako su oni koji su spašeni od smrti na kraju morali ipak umrijeti Adamovom smrću, onda njihovo spasenje nije bilo vječno. Oni tada nisu primili vječni život i neraspadljivost. Zato ni uništenje neposlušnih i nepravednih ljudi nije moglo biti vječno. Oni tada nisu bili osuđeni na vječnu smrt. Bog je na njih nasilnim putem sručio prijevremenu smrt. To je bila Adamova smrt. Zbog toga će svi koji su bili uništeni Božjom rukom morati uskrsnuti i doći na Sud. Pred sve njih će tada biti postavljena druga smrt, a ne Adamova. Tek tada će ‘vječno uništenje’ i ‘vječna smrt’ imati pravnu osnovu da se izvrši nad svim neposlušnim ljudima jer će nasuprot tomu biti omogućeno ‘vječno spasenje’ i ‘vječni život’ za sve poslušne ljude (vidi Mt 25:46). Po mjerilu reciprociteta to će izgledati ovako: