Article Index

Uništenje vodom i vatrom

Ljudi Noinih dana su zemlju napunili bezakonjem i to pod utjecajem Sotone i njegovih anđela. Ljudsko društvo je bilo u opasnosti da se razvije u jednu nadljudsku rasu nefila koju su pokušali stvoriti otpali anđeli što je već tada svijet usmjerilo u pravcu koji je mogao onemogućiti Božji naum (1.Mo 6:4). Iako se Nou naziva ‘propovjednikom pravednosti’, ne može se tvrditi da je on tadašnje ljude pozivao da svoje spasenje nađu u arci koju je gradio godinama (2.Pe 2:5). Dok se posvetio gradnji arke, nije se mogao posvetiti propovijedanju poput Isusa za vrijeme njegove zemaljske službe. Naime, Noa je svojim riječima i postupcima zastupao Božja pravedna mjerila dok je arka, koju je gradio, sama od sebe ‘vikala’ i najavljivala pravedni sud i osudu koju će primiti od Boga. On je tom gradnjom ujedno i ‘propovijedao’ osudu (usporedi Lk 19:40). Božja odluka je bila da sa zemlje istrijebi sve ljude osim Noe i njegove obitelji (1.Mo 6:5-8). Zato je godinama prije potopa Bog rekao Noi: 

"Vidim da je došlo vrijeme da učinim kraj svakome stvorenju, jer su zemlju ispunili nasiljem; i evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom. Napravi sebi arku (…). A s tobom sklapam savez. Uđi u arku, ti i s tobom sinovi tvoji i žena tvoja i žene sinova tvojih’" (1.Mo 6:13,14,18).

Iako mu je bilo žao što mora uništiti sve ljude, Bog očito nije imao namjeru spašavati nikoga osim Noe i njegove obitelji. Zato je apostol Pavle rekao da je Noa "sagradio arku za spasenje svojega doma" a ne za spasenje svih ostalih ljudi čije je spasenje ovisilo o kolektivnom pokajanju (He 11:7; 1.Mo 6:6,7; usporedi Jn 3:5-10; 4:11).

Da li je bilo pravedno od Boga da istrijebi sve tadašnje ljude? Budući da je On samo prijevremeno prouzročio Adamovu smrt koja im je ionako prijetila, onda ne možemo dovoditi u pitanje Božju pravdu. Uništenje tada nije trebalo biti konačno već privremeno, a uključivalo je uništenje ‘tijela’ (1.Mo 6:3). Bog je gledao dalje od ljudske zloće. Prije nego je donio tu odluku da uništi tadašnje zlo ljudsko društvo, On je vidio da su ‘sve misli srca njihova uvijek upravljene samo na zlo’ (1.Mo 6:5). No, to je zlo bilo jedna velika prepreka za ostvarivanje njegovog nauma. Stoga je takvo loše stanje na zemlji trebalo ukloniti kako bi mogao stvoriti novi početak. Kad je Bog ostavio ljudima "još sto i dvadeset godina" onda vidimo da im je ostavio vrijeme u kojem su mogli odlučivati o svom životu. Dok su oni vršili i podupirali svoje nevaljalstvo, Bog je činio pripreme da spasi Nou i njegovu obitelj, jer je s njima namjeravao stvoriti savez za novo ljudsko društvo. Teško je bilo zamisliti da će se svi tadašnji ljudi pokajati kao što je to bio slučaj s Ninivom. Tako je Noa bio ‘propovjednik pravednosti’ jer je gradnjom ‘arke’ zastupao Božju pravednu osudu nad tim zlim ljudskim društvom. 

Na sličan je način i Isus nakon uskrsenja “otišao i propovijedao duhovima [anđelima] u tamnici, koji su nekoć bili neposlušni, kad je Bog strpljivo čekao u danima Noinim, dok se gradila arka…” (1.Pe 3:19,20). Isus tim anđelima nije otišao ‘propovijedati’ njihovo spasenje, nego vijest osude koja je bila tada potvrđena njegovom vjernom službom, smrću i uskrsenjem. Prema tome, Noa je također ‘propovijedao’ Božju osudu nad tadašnjim neposlušnim ljudskim društvom. Arka koju je Noa gradio trebala je udovoljavati potrebama preživljavanja samo njegove obitelji preko koje je Jehova želio sačuvati Adamovo potomstvo. Veličina arke je također bila dovoljna da se osim ljudske vrste sačuva i mnoge životinjske vrste (1.Mo 7:13-16). Noa je bio ‘propovjednik’ koji je sa gradnjom arke objavljivao Božju osudu. To što se tadašnji ljudi nisu obazirali na Božju pravednu osudu, za njih je značilo smrt u potopu, ali ne i vječno uništenje. Naime, vidjeli smo da Isus nije ljude, koji ga nisu htjeli slušati, osudio na vječnu smrt, nego na sud tokom posljednjeg dana. Rekao je: "A ako tko čuje moje riječi, a ne drži ih, ja ga ne osuđujem (…). Tko odbacuje mene i ne prima ono što ja kažem, ima suca svojega. Riječ koju sam govorio – ona će mu suditi u posljednji dan" (Iv 12:47,48). Budući da Noa nije veći od Isusa, onda ni njegovo propovijedanje nije moglo imati veće posljedice po ljude koji u to vrijeme nisu marili za ono što je on objavljivao (Ri 2:12-16). Zato i njih čeka sud u posljednji dan.

Uzmimo u obzir one koji su bili dio tog bezbožnog svijeta, a koji su tokom tih 120 godina umrli prije potopa. Oni nisu bili manji grešnici od onih koji su poginuli u potopu. Niti su oni koji su poginuli u potopu bili veći grešnici od onih koji su do danas umrli u svojim grijesima. No, za Boga je bitno to što oni svojom smrću prestaju djelovati u pravcu zla kao ljudsko društvo. Pojedinačna smrt takvih ljudi ne može ukinuti globalno zlo. Zato je ponekad bila potrebna Božja intervencija kako bi se potpuno uklonilo zlo sa zemlje koje je prijetilo ostvarenju Božjeg nauma. Bog time nije želio ukloniti ljudski grijeh nego zlu namjeru Sotone koji je koristio ljudski grijeh protiv Božjih namjera. Zla djela mogu napredovati samo ako su uklonjena pravedna i dobra djela. Stoga je već u samom početku "Kajin, koji je potjecao od Zloga i ubio brata svojega. A zašto ga je ubio? Zato što su djela njegova bila zla, a djela brata njegovog pravedna" (1.Iv 3:12). Sotona je tako poticao ljude da uklone sa zemlje Božju pravednost, čak i pojedine pravednika kao što je bio Enoh (1.Mo 5:24; Ju 14). U toj borbi protiv Boga on je igrao prljavu igru. Zato je Bog u pojedinim okolnostima, kada je Sotona bio na vrhuncu svoje moći, uklanjao stvoreno zlo uništivši sotonsko gnijezdo i potomstvo. Time je omogućio da se njegova pravda provodi na zemlji sve do konačnog ostvarenja svih Božjih namjera. Kao što je pravednog Enoha privremeno uklonio sa zemlje, tako je i tadašnji zao svijet samo privremeno uklonio sa zemlje do vremena u kojem će pravednici i nepravednici uskrsnuti u posljednji dan.

Prema tome, time što je uništio ljude u potopu, te gradove Sodomu i Gomoru i još neke okolne gradove, Bog je jednom zauvijek zapečatio njihovo pravo da obnove svoju nepravednu vlast koja je tolerirala teški grijeh. Kaznu ‘vječne vatre’ su iskusili tadašnje zlo ljudsko društvo te vladavine koje su tolerirale teški grijeh i to na način da su svojom smrću potpali pod vječnu osudu koja će na njima biti izvršena tek pod Kristovom vladavinom. Tadašnje vlasti nisu bili "Božji sluga" na dobro svojih građana već Sotonin sluga na njihovo zlo (vidi Ri 13:3,4). Ljudi Noinih i Lotovih dana su bili pod vlašću zlih i nemoralnih moćnika i vladara koji su tolerirali i poticali na nemoralan način života kako bi vjerojatno opravdavali svoj način života. To je imalo utjecaj na ljude koji su tu živjeli tako da su osobe na vlasti ‘vladale na nesreću’ svojih građana (Pr 8:9). U takvoj sredini nije bilo nikakve ‘presude za zla djela’ tako da je ‘srce sinova ljudskih odlučno činilo zlo’ (Pr 8:11). Bog je takvim ljudskim društvima, gradovima i vladavinama učinio kraj tako da se više nikad nisu mogli pojaviti na zemlji u svom izvornom obliku (Iz 14:21). Svi su oni doživjeli sudsku kaznu vječnog uništenja, jer im Bog nije ostavio potomstvo. Čak su i Izraelci bili pod istom osudom, ali ih Bog nije uništio zbog svog obećanja danog Abrahamu. Pavle u vezi toga citira Izaijine riječi: "Da nam Jehova nad vojskama nije ostavio potomstva, bili bi smo kao Sodoma, bili bismo nalik Gomori" (Ri 9:29).

Kroz povijest je bilo raznih ljudskih vladavina: zlih, nepravednih, nemoralnih, diktatorskih, korumpiranih, nacističkih, genocidnih, a koji su svojim zlim vladanjem uništili živote milijuna svojih ljudi pa čak i pravednih, ali niti jedna od njih nije bila uništena potopom ili vatrom. Da li to znači da su zli ljudi u takvim društvima bili manji grešnici? Ne, njihov grijeh također podliježe osudi vječne vatre. To znači da je Bog učinio kraj određenim vladavinama koje su prijetili Božjem naumu. Te vladavine se neće moći pojaviti na zemlji u vrijeme Kristovog vladanja, ali će se zastupnici i građani tih vladavina pojaviti prilikom sveopćeg uskrsnuća. Tada će vidjeti razliku, te će se moći svojevoljno prikloniti Božjem kraljevstvu. Prilikom posljednje kušnje vidjet će se da li im je srce cijelo za Jehovu i njegov suverenitet.

Ljude možemo usporediti sa mravima. Mravi se udružuju u svoje odvojene vrste kako bi radili na jednom zajedničkom projektu. Cilj im je održati svoju vrstu. Stoga su podijeljeni po zadacima. Jedni pribavljaju i nose hranu, drugi čuvaju maticu čak i po cijenu svog života, a treći odlaze u rat protiv druge vrste. S vremenom se šire i osnivaju nove kolonije i podižu svoje utvrde. Tako udruženi izgledaju kao dobro organizirani grad ili kao ‘kolektivni mozak’. Taj ‘kolektivni mozak’ može ponekad prijetiti čovjeku i njegovom domu? Zamislimo da se jedna manja grupa termita prethodnica iz obližnjeg termitnjaka pojave u njegovoj kući od drveta. Što će taj čovjek učiniti kako bi spriječio da mu ne unište kuću? Uništenjem jednog ili više mrava ne postiže se ništa jer su u kući drugi termiti koji vrlo brzo mogu otvoriti put do kuće cijeloj vojsci mrava. Treba uništiti cijeli ‘kolektivni mozak’ koji ih navodi na to da uništavaju njegovu kuću. To znači da će morati uništiti cijelo njihovo stanište zajedno s njima. Njegova namjera nije da uništi sve takve mrave po cijelom svijetu, već da spriječi zlo koje su mu mogli prirediti oni mravi koji se nalaze u neposrednoj blizini njegove kuće. Njegov gnjev u tom trenutku neće biti usmjeren protiv onih mrava koji se nalaze daleko od njegove kuće.

Tako je i sa Božjom kućom. Sotona želi uništiti Božju kuću, a u tu svrhu koristi ljude koji zastupaju njegov cilj. Ljudi se pod njegovim duhom organiziraju te djeluju kao ‘kolektivni mozak’ ili kolektivna svijest koja je upravljena na zlo (vidi Ef 2:2). Dovoljan je samo jedan čovjek koji će sve ljude navoditi da čine stvari kojima bi podržavali njegovu vlast. Ljudi će mu podrediti svoje živote i odlaziti u rat protiv drugih kako bi osvojio što više blaga i naroda. Sotona takve ljudske organizirane ‘mravinjake’ okreće protiv Boga i protiv njegovog naroda koji žive u skladu s Božjim zakonom. Na taj način i Božji sluge čine organizirano društvo pravednika ili kolektivnu svijest kojom se može ostvariti Božji naum (Ri 8:28). 

Stoga je Bog u dalekoj povijesti bio primoran da poduzme odlučujuće korake protiv određenih ljudi. Uništenjem samo jednog ili nekolicine njih ne bi postigao uspjeh. Zato je morao djelovati globalno protiv njih. Time je Bog uništio ‘kolektivni mozak’ kojim se Sotona služio da bi preko svojih zastupnika ‘prekrio lice svijeta’ (vidi Iz 14:21). Božji cilj nije bio vječno uništiti zle ljude, nego ih samo ukloniti kako ne bi više kao cjelina bili prijetnja njegovom naumu. Znamo kako su propale namjere graditelja kule babilonske. Bog tada nije uništio te ljude iako su se u svojoj namjeri suprotstavili Božjem naumu. Zemlja je bila nenaseljena tako da je Bog našao rješenje u uvođenju novih jezika tako da su se ljudi razišli jedni od drugih jer se nisu mogli razumjeti (1.Mo 10:9,10; 11:1-9). To je u tom trenutku bilo razumnije nego sve njih uništiti. Slično se desilo u vrijeme Izraelaca. Bog je bio gnjevan na otpadničke Izraelce i na sve okolne narode. Izaija uspoređuje Božji gnjev s vatrom koja gori i ognjem koji sažiže. Zatim kaže: "Prosijat će rešetom narode bezvrijedne da ništa ne ostane" (Iz 30:1,27,28). Za grad Jeruzalem i za Izraelski narod kaže: "Tako ću razbiti narod ovaj i grad ovaj, kao što se razbija posuda lončarska, pa se više ne može popraviti" (Jr 19:11). To je primjer kako je moguće poništiti djelovanje ‘kolektivnog mozga’ na način da se ljudi s istim namjerama odvoje jedni od drugih. Nepravednici se nakon svog uskrsnuća neće naći među istomišljenicima već među pravednicima koji će ih upućivati na put života. Time će biti kao razbijena glinena posuda čiji se komadići neće moći spojiti u jednu cjelinu. Ako su nekad mogli ujediniti svoje zle namjere, sada više to neće moći, bar dok Sotona bude zatvoren u ‘bezdanu’.

Vatra koja je uništila gradove u Jordanskoj dolini imala je trajne posljedice tako da ti gradovi nisu ponovno sagrađeni. Čak je sličnu osudu doživio Babilon. Izaija je unaprijed prorekao njegov udes rekavši: "Babilon,(…) bit će kao Sodoma i Gomora kad ih je Bog uništio" (Iz 13:19). Njegovi građani koji su živjeli pod njegovom vlašću nisu bili pogubljeni od Boga vatrom, potopom ili ne neki drugi način, već su jednostavno rasijani. Bog je stoga pod određenim okolnostima imao pravo da stvari uzme u svoje ruke i da silom provede Adamovu smrt na koju su osuđeni svi ljudi. Da bi utirao i čistio put pred ostvarenjem svog obećanja, on je uništio zla ljudska društva općim potopom i vatrom. Uništio ih je samo zato što ih je Sotona ‘zaveo’ i sve zajedno kao ‘grad’ suprotstavio Bogu. Ljudi koji su to doživjeli su time odrezani od sadašnjeg života, da bi bili sačuvani za sud. Njihovo uništenje nije bila vječna smrt za njih, već samo za gradove ili vladavine pod kojima su bili udruženi u borbi protiv Božjeg nauma.

Na sličan način će Bog postupiti i u svom velikom ratu – Harmagedonu. Time će konačno ‘zvijer’ (sve ljudske političke vladavine) doživjeti osudu ‘vječne vatre’ (Ot 19:20,21). Tu će osudu doživjeti i ‘Babilon Veliki’ kao politiko-religiozna organizacija preko koje Sotona drži u zabludi milijarde ljudi. Već odavno su mrtvi mnogi koji su poubijali Božje svjedoke. U tom mrtvom stanju ne mogu osjetiti muku i nevolju. Međutim, Sotonina zemaljska organizacija koja je prouzročila njihovu mučeničku smrt još uvijek postoji preko onih ljudi koji su sada na vlasti, tako da njena krivnja za krv još nije izbrisana.

Lako je zaključiti da je Sotoni i svim njegovim zemaljskim organizacijama mjesto u ‘vječnoj vatri’. Oni sada postoje samo da bi se suprotstavljali Božjoj volji. Sotona danas može vladati ljudima samo zato što kroz te svoje organizacije i tvorevine drži ljude u zabludi navodeći ih da se svjesno ili nesvjesno bore protiv pravog Boga. S druge strane, Bog svim tim ‘zavedenim’ ljudima daje novu priliku u kojoj će moći uvidjeti da su bili u zabludi. To nam govori i primjer Savla koji je u svojoj zabludi progonio kršćane čime se borio protiv Boga i Krista. Za sebe je rekao da je bio ‘najveći grešnik’ (1.Ti 1:15). On je tako mogao ustrajati u svojoj zabludi sve do kraja svog života. No, on je tako primjer osobe koja je mogla promijeniti svoj stav nakon što mu se osobno ukazao Isus u viziji. Savla je obasjala nadnaravna svjetlost sjajnija od sunca, koja ga je u fizičkom smislu oslijepila, ali mu je u duhovnom pogledu otvorila oči. Tada mu je Isus dao do znanja da se uzalud bori protiv njega (Dj 26:9-14). Pogledajmo što je on u vezi svog iskustva rekao: "A milosrđe mi je ukazano zato da na meni, najvećem grešniku, Krist Isus pokaže svu svoju dugotrpljivost i pruži primjer svima koji će vjerovati u njega da bi dobili vječni život" (1.Ti 1:16). Pavle služi kao ‘primjer’ Božjeg postupanja, jer će u novom poretku svi, a ma baš svi, moći ‘vidjeti Sina čovječjeg’ protiv kojeg su se svjesno ili nesvjesno borili. Čak će i farizeji kad uskrsnu "vidjeti Sina čovječjeg" u njegovoj kraljevskoj slavi (Mt 21:23,31; 26:64).

Kad ne bude Sotone i njegove zemaljske organizacije svi ljudi će biti izloženi svjetlu istine koja će ih ‘oslijepiti’ tj. onemogućiti da se u fizičkom smislu bore protiv Boga i Božjih slugu, dok će im s druge strane omogućiti da progledaju u duhovnom pogledu. To što će progledati nipošto neće značiti da su spašeni. Pred njima će biti postavljeni zakoni nove zemlje po kojima moraju živjeti da bi dokazali svoju želju da žele živjeti pod vladavinom Isusa Krista. Više neće biti u zabludi, te će nakon toga snositi vlastitu odgovornost.

Prema svemu ovome možemo zaključiti da ‘vječna kazna’ postoji u Božjem naumu i da će ona biti pravomoćno potvrđena svim zlim ljudima tek u periodu Božjeg tisućugodišnjeg dana suda. Prva smrt je kraj nečijeg života u Adamovom grijehu. Nepravednici, koliko god bili zli i bez obzira kako ih Bog prosuđuje, umiru Adamovom smrću jednako kao i pravednik. "Svima biva jednako u svemu. Isti je kraj pravednome i zlome.(…) Onaj tko je dobar isti je kao i grešnik (…), budući da je svima isti kraj, srce sinova ljudskih puno je zla i ludost je u srcu njihovom dok su živi, a potom - odlaze k mrtvima" (Pr 9:2,3). Iako prividno izgleda da na kraju svima biva jednako, jer smrt pogađa sve ljude, ipak možemo reći da u Božjim očima pravednici nisu izjednačeni s nepravednicima u pogledu smrti niti će biti izjednačeni u pogledu uskrsnuća. Zato će Božja pravda biti zadovoljena u vremenu Suda kada također neće biti svima jednako jer će jedni biti oslobođeni smrtnog stanja dok će drugima smrt biti stalna prijetnja.

Bog će pravedne ljude odvojiti od nepravednih koji su svjesno ili nesvjesno griješili protiv njega. Među nepravednicima će biti i svi oni koje je Bog silom prilika morao uništiti vodom, vatrom, pomorom ili mačem, a također i oni koje je ostavio da tokom vremena izumru na razne druge načine. Teži grijeh nose oni koji su se svjesno borili protiv Božjih pravednih načela ili protiv Božjih slugi i njegovog naroda. Oni koji su svjesno griješili protiv Boga i njegovih zakona očekuje osuda koja će razotkriti njihovo zlo stanje srca. No, da li će im biti lako prihvatiti zakone nove zemlje?