Article Index

Božanski eter


Da bi donekle imali predodžbu o praiskonskom prostoru u kojem se Bog oduvijek nalazio, pokušajmo ga usporediti s živom vodom. Voda kao eter ima svoje sastavne elemente, strukturu, svojstva i osobine potrebne za razvoj i funkcioniranje materije, biljnog svijeta i svih živih bića. Neka bića žive u vodi koja je za njih prirodno okruženje. Voda se sastoji od molekula vodika i kisika koji se povezuju preko vodikovih mostova u lance. Postoji beskonačan broj kombinacija povezivanja, a zahvaljujući suptilnoj supstanci svaka geometrijska struktura skriva u sebi određenu informaciju koju može prenositi kroz vodu. Izučavatelji vode tvrde da je voda živi entitet koji ima svoju strukturu i osobine te da prolazi kroz procese umiranja i obnavljanja. Može biti zdrava ili nezdrava, živa ili mrtva. “Živa” voda je prirodna voda koja zbog svog prirodnog gibanja ima pravilnu kristalnu strukturu. U takvoj vodi se razvijaju neka živa bića, dok u mrtvoj vodi, kojoj je poremećena struktura gibanja, ne mogu nastati niti se razvijati. To je zato što pravilne strukture stvaraju pulsnu energiju potrebnu za život, dok nepravilne strukture to sprečavaju.

Voda sadrži kisik kao osnovni element života. Iako ne živimo u vodenom okruženju kao ribe, mi smo građeni od 70% vode pa možemo reči da živimo u vodenom obličju. Zbog zadivljujućih spoznaja o vodi poznati izučavatelj vode Maseru Emoto je rekao:

“Razumijevanje vode donosi nam razumijevanje svemira, prirodnih čudesa i samoga života.”

Pokušajmo sad na temelju 'žive vode' razumjeti postojanje živog etera i postojanje samog Boga u tom eteričnom prostoru u kojem je stvorio svemir. Pitanje je da li je i na koji način njegovo postojanje ovisno o postojanju tog životnog prostora? Odnosno da li je taj prostor morao biti ispunjen nekim živim eterom koje je poput žive vode funkcionirao kao živi entitet kako bi Bog mogao postojati i funkcionirati kao živo biće? Ukoliko je odgovor pozitivan, onda je nebeski eter poput žive vode trebao imati sve sastavne elemente života kako bi Bog mogao postojati.

Od čega bi se mogao sastojati taj eter života? To bi trebala biti upravo ona suptilna supstanca energije i materije koju smo u tom svjetlu već predstavili, a koja prožima sve što postoji u univerzumu, tako da su voda i zrak proizašli iz takvog etera. Suptilna energija kao osnovna komponenta tog etera održava postojanje i funkcioniranje svega u bilo kojem makro i mikro prostoru. Ona bi ujedno mogla biti temelj 'Božjeg duha' kroz kojega Bog manifestira svoju volju i daje život. Zato piše da je 'Božji duh' lebdio nad vodama u kojima je stvorio život. S druge strane, suptilna materija kao druga komponenta tog etera je mogla biti temelj Božjeg obličja.

I jedna i druga komponenta su usklađene jedna s drugom što nebeskom eteru daje osobine živog entiteta kao što je 'živa voda'. Bez njega vjerojatno Bog ne bi mogao postojati niti biti funkcionalno biće. Npr. jedna od funkcija je vid koji zahtijeva postojanje oka. Da bi oko moglo funkcionirati mora u nekom obličju sadržavati sve međusobno povezane elemente (poput zjenice, očnog živca povezanog s mozgom itd.). Naše oči su same po sebi zadivljujuću čudo. Kakve li su tek Božje oči koje za razliku od naših mogu registrirati svaku svjetlosnu frekvenciju i vidjeti nevidljivu svjetlost i materiju, te svojim pogledom prodrijeti u mikro svijet, kao i vidjeti toliko daleko da može promatrati sve što se nalazi u svemiru. On čak i ne mora sve vidjeti i promatrati jer je stvorio bića koje je organizirao i postavio da nadgledavaju cijeli univerzum.

S druge strane, oči bi bile nepotrebne ako ne bi postojao prijenos informacija iz vanjskog svijeta preko oka do mozga gdje se slika dešifrira. Oči ne bi postojale ako ne bi postojao izvanjski izvor svjetlosti u prostoru. Da bi Bog mogao imati interakciju sa nevidljivim i vidljivim svjetlom onda je materija ispunjena svjetlosnom energijom morala postojati u bar jednoj varijanti, onoj suptilnoj, iako su postojanjem jedne mogle istovremeno postajati i ostale dvije razine materije. U svakom slučaju, materija, svjetlo i vid idu jedno s drugim pa je osim Boga morala postojati i energija svjetla izvan i unutar čestica materije koje su bile sastavni elementi praiskonskog univerzuma.

Ako u tom iskonskom prostoru nije postojalo ništa što bi zračilo svjetlošću raznih frekvencija, onda Bog prije stvaranja nije imao sposobnost vida ni potrebu da gleda u taj prostor. Živio je u svojevrsnoj tami. Nije mogao vidjeti, a samim tim ni spoznati samog sebe ni prostor u punoj mjeri. To bi onda značilo da je Bog nakon beskonačno dugog vremena evoluirao jer nije mogao stvarati sve dok nije mogao vidjeti i gledati. Da bi se razvile i stvorile oči moralo je prije toga postojati izvanjsko svjetlosno zračenje u prostoru što bi značilo da je prije toga i prostor evoluirao sam od sebe. Ovakvu sliku Boga mnogi ne bi mogli prihvatiti.

U suprotnom, ako je Bog oduvijek imao osjetilo vida, onda je u prostoru koji ga je okruživalo morala postojati materijalna energija kao izvor svjetlosti, a samim tim i materijalne tvari koje su upijale, zračile ili reflektirale svjetlo. Isto tako je i sa osjetilom sluha koje bi Bogu bilo nepotrebno bez elementarnih čestica jer one u prostoru prenose zvučne vibracije. Ako nema čestica, nema ni zvuka. Prema tome, iskonski eter nije mogao biti samo nematerijalan prostor jer su sile unutar njega bile aktivne same od sebe zahvaljujući živoj materiji koja u sebi posjeduje duh (energiju). One su mogle biti uzročnici materijalizacije i dematerijalizacije uz demonstraciju svjetla, boja i oblika s kojima je Bog kao živo biće svojim osjetilima imao stalnu interakciju i prije nego je stvoren svemir.

U tom slučaju možemo zaključiti da Bog nije stvorio materijalnu supstancu kao sastavni dio tog iskonskog etera u kojem je sveprisutan duh (energija). Materija u nekom svom izvornom obliku je oduvijek postojala u vidu gibanja i pulsiranja materijalnih čestica u kojima su prisutne sile ili duh samoodržavanja. Taj duh je za materiju isto što duh života za živa bića, tako da on omogućava materiji beskrajno postojanje unutar etera kao živog entiteta.

Materijalna energija je neuništiva jer u sebi ima obrazac samoobrane od uništenja. Čak i kad se materijalne čestice pretvore u energiju (dematerijaliziraju), ta energija sadrži svjetlosne čestice (Božjeg duha) koje u sebi i dalje posjeduju vibrirajuće sile pomoću kojih se udružuju u atome, a atomi u molekule i mrežaste strukture koje mogu u prostoru sami od sebe stvarati materiju, ovisno o fizikalnim svojstvima etera u prostoru (temperatura, tlak i ostalo). To je zatvoreni krug materije i energije u vlastitom eteru koji pridonosi stvaranju materijalnih oblika bez Božjeg svjesnog djelovanja tako da je Bog oduvijek bio okružen materijom i energijom u izvornom obliku koji nam je nepoznat. No, Bog je i sam mogao pomoću svojeg duha svjesno utjecati na oblikovanje materije na nivou univerzuma. Mogao je postojeće čestice iz etera prenamijeniti, umnožiti i koristiti za stvaranje i oblikovanje svega što je mogao zamisliti, pa je nakon stvaranja svemira stvorio i čovjeka da oblikuje materiju na svom planetarnom nivou.

To znači da je prostor u kojem se Bog nalazi vječno postojao bez da ga je On stvorio. Nije ga stvorio, ali ga je mogao oblikovati na temeljima iskonske materijalne čestice i njenih sila. Koliko god je Bog za nas nedokučiv tako bi mogli reći i za vječni eterični prostor u kojem su mogući svi energetski i kemijski procesi o kojima ovisi sve što postoji pa i sam Bog. On te procese kroz sebe samo kanalizira i manifestira u prostoru jer je ispunjen dinamičnom suptilnom energijom (duhom) koja je temelj i njegovog postojanja. Prije nego dokučimo da li Bog postoji zahvaljujući toj vječnoj iskonskoj supstanci u izvornom eteru koji je temelj života, vidjet ćemo što možemo saznati o Božjem prebivalištu.